OD SVOJEG OSNUTKA 1957. EUROPSKA UNIJA POVEĆALA SE SA ŠEST NA 27 DRŽAVA ČLANICA. TE SU SE ZEMLJE UDRUŽILE DA BI ZAJEDNIČKI IZGRADILE BOLJU BUDUĆNOST. KOJE SU ZEMLJE DRŽAVE ČLANICE EU-a I KAD SU MU PRISTUPILE? U OVOM ĆETE POGLAVLJU SAZNATI KAKO JE EU POSTAO ONO ŠTO JE DANAS I ŠTO GA ČINI JEDINSTVENIM.

ŠTO JE EUROPSKA UNIJA?

Države članice EU-a

Europska unija jedinstveno je partnerstvo 27 europskih zemalja, koje se nazivaju državama članicama ili zemljama EU-a. Zajedno obuhvaćaju gotovo cijeli europski kontinent. U EU-u živi otprilike 447 milijuna ljudi, što je približno 6 % svjetskog stanovništva. Građani država članica EU-a ujedno su i građani EU-a.

Službeni jezici EU-a

Europske vrijednosti

Ugovori EU-a sadržavaju pravila koja usmjeravaju rad EU-a. Ponekad se u njih unose izmjene, na primjer, kad EU-u pristupe nove zemlje ili kad dođe do promjena u načinu na koji EU funkcionira. Najnoviji je Ugovor iz Lisabona, potpisan 2007. u glavnom gradu Portugala.

Saznajte više o ugovorima EU-a: europa.eu/!44gxbV.

Povelja Europske unije o temeljnim pravima stupila je na snagu s Ugovorom iz Lisabona. U njoj su utvrđena prava i slobode koje uživaju svi stanovnici EU-a, kao što su osobna, gospodarska i socijalna prava. Da bi bila odraz modernog društva, Povelja sadržava i novija temeljna prava kao što su zaštita podataka i jamstva u području bioetike. Sadržava i posebne odredbe o pravima osoba mlađih od 18 godina, čime se osigurava da prava djeteta čine dio ljudskih prava, a EU i njegove države članice moraju ih poštovati i štititi.

Više informacija o Povelji EU-a o temeljnim pravima potražite na: fra.europa.eu/hr/eu-charter, a o Strategiji EU-a o pravima djeteta na: ec.europa.eu/info/policies/justice-and-fundamental-rights/rights-child_hr.

Sa šest na 27 država članica EU-a

EU se sastoji od vrlo različitih zemalja. Najmnogoljudnija država članica EU-a je Njemačka, koja ima približno 84 milijuna stanovnika, a država članica s najmanje stanovnika je Malta, koja ih ima 500 000. Stanovnici EU-a govore različitim jezicima i pišu trima različitim pismima (latinicom, grčkim pismom i ćirilicom). Svaka zemlja ima svoju tradiciju, kulturu, kuhinju i praznike.

Kako je sve počelo?

Nakon dva razorna svjetska rata u prvoj polovini dvadesetog stoljeća (1914.–1918. i 1939.–1945.) ljudi su bili odlučni u želji da se takvo što nikad ne ponovi.

U razdoblju od 1945. do 1950. neki su europski političari, među kojima su bili Robert Schuman, Konrad Adenauer, Alcide De Gasperi i Winston Churchill, započeli postupak stvaranja Europske unije u kojoj danas živimo. Njihova vizija bila je gospodarski i politički ujediniti europske zemlje radi osiguravanja trajnog mira i blagostanja.

Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, predložio je 9. svibnja 1950. objedinjenje europske proizvodnje ugljena i čelika. Riječ je o sirovinama koje su se tada koristile za ratovanje – ugljen kao energent, a čelik za proizvodnju oružja i strojeva. Objedinjenjem proizvodnje nijedna se zemlja ne bi mogla potajno naoružavati i okrenuti protiv drugih. Iz tog je prijedloga 1952. nastala Europska zajednica za ugljen i čelik. Osnovalo ju je šest susjednih zemalja – Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska – i time postavilo temelje današnjeg EU-a.

Europska zajednica za ugljen i čelik postaje temelj daljnjeg razvoja

Nekoliko godina nakon toga šest zemalja osnivačica odlučilo je proširiti svoju suradnju i na druge gospodarske sektore. Ugovor iz Rima kojim je utemeljena Europska ekonomska zajednica potpisan je 1957. i stupio je na snagu 1958. Njegov je početni cilj bio poticati trgovinu i daljnju gospodarsku integraciju zemalja potpisnica.

Nove članice

Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina (*) jpristupile su Europskoj ekonomskoj zajednici 1973. Nekoliko godina poslije, nakon pada desničarskih diktatura u južnoj Europi, tri zemlje mogle su podnijeti zahtjev za članstvo. Prva je bila Grčka, koja je pristupila 1981. Slijedili su je Portugal i Španjolska 1986. Europska unija utemeljena je 1993., a dvije godine poslije pristupile su joj Austrija, Finska i Švedska. Time se članstvo u EU-u povećalo na 15.

Nedugo nakon Drugog svjetskog rata započeo je 40-godišnji hladni rat i Europa je „željeznom zavjesom” podijeljena na istočnu i zapadnu. Simbol te podjele bio je Berlinski zid jer je dijelio grad Berlin na dva dijela. Nakon pada komunizma 1989. bivše komunističke zemlje srednje i istočne Europe započele su postupak demokratizacije i podnijele zahtjev za članstvo u EU-u.

Osam zemalja srednje i istočne Europe pristupilo je EU-u 2004.: Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija. Iste su godine pristupili i sredozemni otoci Cipar i Malta. Bugarska i Rumunjska pristupile su 2007., a Hrvatska 2013.

Pristupanjem novih članica EU-a prošireno je zajedničko tržište i pridonijelo se održavanju mira i blagostanja u Europi. Svaka nova članica mora biti spremna prihvatiti ugovore i cjelokupno zakonodavstvo EU-a. Mora poštovati vrijednosti EU-a kao što su načela demokracije, vladavina prava te poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Izvan svojih granica EU održava snažnu povezanost sa susjednim zemljama. Europskom politikom susjedstva podupire se sigurnost, stabilnost i blagostanje zemalja istočno i južno od EU-a. Uz to, politikom proširenja EU-a obuhvaćene su potencijalne nove članice. Globalni odnosi EU-a sa zemljama izvan „susjedske” regije uglavnom se temelje na trgovinskim sporazumima, partnerstvima i multilateralnoj suradnji.

Šest zemalja osnivačica su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka. EU-u su 1. siječnja 1973. pristupile Danska, Irska i Ujedinjena Kraljevina, čime se broj država članica povećao na devet. Grčka mu je pristupila 1981., a Portugal i Španjolska 1986. Zatim su 1995. EU-u pristupile Austrija, Finska i Švedska. Najveće proširenje dogodilo se 2004., kad je EU-u pristupilo 10 zemalja: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Bugarska i Rumunjska pristupile su EU-u 2007., a zadnja mu je pristupila Hrvatska 2013.

Nobelova nagrada za mir

EU je uspostavljen da bi se osigurao trajni mir između država članica. Od njegova osnivanja znatno su smanjeni nasilni unutarnji sukobi i prilike za izbijanje rata između Europljana. Da bi se Europskoj uniji odalo priznanje za njezin doprinos u promicanju mira, demokracije i ljudskih prava u Europi i svijetu, 2012. dodijeljena joj je Nobelova nagrada za mir. Novčani iznos nagrade od 930 000 eura – uvećan za dodatnih 930 000 eura iz vlastita proračuna – EU je odlučio donirati za djecu kojoj je oduzeta mogućnost odrastanja u miru.