Brodarsko poduzeće koje želi kupiti brod i uživati pogodnost rabata dogovara se s brodograditeljem o brodu koji će se sagraditi i o kupovnoj cijeni koja uključuje popust (u daljnjem tekstu: neto cijena). Prvotni ugovor o izgradnji broda predviđa plaćanje neto cijene brodograditelju u redovnim ratama. Brodograditelj od banke traži da organizira strukturu i aranžmane ŠSPPZ‑a (točka 9. podtočka (a) odluke o pokretanju postupka).

Banka uključuje leasing društvo koje na temelju ugovora o novaciji zamjenjuje brodarsko poduzeće i s brodograditeljem zaključuje novi ugovor u kupnji broda za cijenu koja ne uključuje popust (u daljnjem tekstu: bruto cijena). Novacija omogućuje zamjenu obveze drugom obvezom ili zamjenu jedne ugovorne strane drugom ugovornom stranom. Taj novi ugovor predviđa plaćanje brodograditelju u redovitim ratama koje su dodatne ratama predviđenima prvotnim ugovorom o izgradnji broda, a koje odgovaraju rabatu (razlika između bruto i neto cijene) (točka 9. podtočka (c) odluke o pokretanju postupka).

Iz točke 9. podtočke (b) odluke o pokretanju postupka proizlazi da banka „osniva [GIU] i prodaje udjele ulagačima“, da „[s]u obično ti ulagači veliki španjolski porezni obveznici koji ulažu u jedan GIU kako bi ostvarili smanjenje svoje porezne osnovice“ i da „[o]ni općenito ne obavljaju nikakvu pomorsku aktivnost“ [neslužbeni prijevod]. Komisija u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke pobliže navodi da „[s] obzirom da članovi GIU‑a uključenih u sustav [ŠSPPZ‑a] takve GIU‑e smatraju investicijskim sredstvom, a ne načinom zajedničkog obavljanja neke djelatnosti – [navedena] Odluka se prema njima odnosi kao prema investitorima“.

Leasing društvo navedeno u gornjoj točki 11. daje GIU‑u u zakup, uz opciju kupnje, brodove na tri ili četiri godine na temelju bruto cijene. GIU se unaprijed obvezuje da će iskoristiti opciju kupnje broda na kraju tog roka. Ugovor propisuje vrlo visoke uplate zakupnine leasing društvu, što stvara znatne gubitke na razini GIU‑a. Nasuprot tomu, cijena korištenja opcije kupnje je dosta snižena (točka 9. podtočka (d) odluke o pokretanju postupka). U praksi GIU zakupljuje brod u sklopu ugovora o financijskom zakupu od datuma početka njegove izgradnje (točka 10. odluke o pokretanju postupka).

Iz točke 9. podtočke (e) odluke o pokretanju postupka proizlazi da GIU pak od brodarskog poduzeća zakupljuje brod „na kratki rok“ u sklopu ugovora o zakupu golog broda. Zakup golog broda jest sporazum o zakupu broda koji ne uključuje ni posadu ni opskrbu, za što je odgovoran zakupnik. Brodarsko se poduzeće unaprijed obvezuje da će na kraju predviđenog roka od GIU‑a kupiti brod po neto cijeni. Suprotno od ugovora o zakupu opisanog u gornjoj točki 13., cijena zakupa propisanog u sklopu ugovora o zakupu golog broda je smanjena. Nasuprot tomu, cijena korištenja opcije kupnje je povišena. U praksi, ugovor o zakupu golog broda izvršava se kad je izgradnja broda završena. Datum koji je predviđen za korištenje opcije kupnje utvrđen je na „nekoliko tjedana“ nakon datuma kupnje broda od strane GIU‑a od leasing društva, navedenog u gornjoj točki 13. (točka 10. odluke o pokretanju postupka).

Stoga iz pravne i financijske strukture ŠSPPZ‑a, koja je opisana u odluci o pokretanju postupka i pobijanoj odluci, proizlazi da banka u prodaju broda brodarskom poduzeću od strane brodogradilišta umeće dva posrednika, to jest leasing društvo i GIU. Potonji se u sklopu ugovora o financijskom zakupu obvezuje kupiti brod po bruto cijeni, koju leasing društvo prenosi brodograditelju. Nasuprot tomu, kada leasing društvo preprodaje brod brodarskom poduzeću u okviru ugovora o zakupu golog broda s opcijom kupnje, ono naplaćuje samo neto cijenu, koja uzima u obzir rabat koji je prvotno dodijeljen brodarskom poduzeću.

Članak 115. stavak 6. TRLIS‑a dopušta ubrzanu amortizaciju zakupljene imovine priznajući kao odbitak uplate koje su izvršene na temelju ugovora o zakupu te imovine (uvodne izjave 21. do 23. pobijane odluke).

U skladu s člankom 115. stavkom 6. TRLIS‑a, ubrzana amortizacija zakupljene imovine započinje od datuma kada imovina postane operativna, tj. ne prije nego što je imovina isporučena zakupoprimcu i on se počne koristiti njome. Međutim, u skladu s člankom 115. stavkom 11. TRLIS‑a, Ministarstvo gospodarstva i financija može, na službeni zahtjev zakupoprimca, odrediti raniji datum početka amortizacije. Članak 115. stavak 11. TRLIS‑a propisuje dva opća uvjeta za tu raniju amortizaciju. Uvjeti koji se primjenjuju posebno na GIU nalaze se u članku 48. stavku 4. TRLIS‑a. Postupak izdavanja odobrenja propisan člankom 115. stavkom 11. TRLIS‑a pobliže je opisan člankom 49. RIS‑a (uvodne izjave 24. do 26. pobijane odluke).

Komisija u uvodnoj izjavi 27. pobijane odluke navodi da: „španjolski GIU‑ovi imaju zasebnu pravnu osobnost od pravne osobnosti svojih članova“ i da je „[p]osljedica toga da GIU‑ovi mogu podnijeti zahtjev za mjeru rane amortizacije kao i za alternativni porezni režim – režim poreza na tonažu predviđenog člancima 124.–128. TRLIS‑a […], ako ispunjavaju uvjete prema španjolskom zakonu, čak i ako nijedan njihov član nije brodarsko poduzeće“. Komisija u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke pobliže navodi da „[i]z porezne perspektive, međutim, GIU‑ovi su transparentni u odnosu na svoje dioničare, španjolske rezidente“ i da se, „drugim riječima, za potrebe obračuna poreza sva dobit (ili gubici) koju ostvare GIU‑ovi izravno pripisuju njihovim članovima, španjolskim rezidentima, na proporcionalnoj osnovi“. Komisija u uvodnoj izjavi 29. pobijane odluke dodaje da „[p]orezna transparentnost GIU‑ova znači da se značajni gubici koje je GIU ostvario ranom i ubrzanom amortizacijom mogu prenijeti izravno na investitore, koji te gubitke mogu nadoknaditi vlastitom dobiti i smanjiti iznos poreza“.

Komisija u uvodnim izjavama 30. i 31. pobijane odluke podsjeća da je sustav poreza po tonaži broda, koji je propisan člancima 124. do 128. TRLIS‑a, bio odobren 2002. kao državna potpora koja je spojiva s unutarnjim tržištem na temelju Smjernica Zajednice o državnim potporama u pomorskom prometu od 5. srpnja 1997. (SL C 205, str. 5.), izmijenjenih 17. siječnja 2004. (SL C 13, str. 3., u daljnjem tekstu: Pomorske smjernice) [Odluka Komisije C (2002) 582 final, od 27. veljače 2002. o državnoj potpori N 736/2001 koju provodi Španjolska – Sustav poreza po tonaži broda za oporezivanje društava za pomorski prijevoz (SL 2004., C 38, str. 4.)] [neslužbeni prijevod].

Iz uvodnih izjava 30., 37. i 38. pobijane odluke proizlazi da se, na temelju sustava poreza po tonaži broda, poduzetnici koji su upisani u registar brodarskih poduzeća i koji su od poreznih tijela za to stekli dozvolu oporezuju na temelju tonaže, a ne na temelju njihove dobiti i gubitaka. To podrazumijeva da se ne oporezuju prihodi od prodaje broda, kojeg je kao novog prethodno kupio poduzetnik koji već uživa pogodnosti sustava poreza po tonaži broda. Međutim, postoji iznimka od tog pravila. Naime, na temelju posebnog postupka propisanog člankom 125. stavkom 2. TRLIS‑a, kapitalna dobit koja je ostvarena prodajom bilo broda koji je već bio kupljen u trenutku ulaska u sustav poreza po tonaži broda bilo „rabljenih“ brodova koji su kupljeni kad je poduzetnik već uživao povlasticu posebnog sustava oporezuje se u trenutku prodaje. Stoga, „u skladu s uobičajenom primjenom španjolskog [poreza po tonaži broda], kakvu je odobrila Komisija, potencijalni kapitalni dobici oporezuju se po ulasku u sustav [poreza po tonaži broda] i pretpostavlja se da do oporezivanja kapitalnih dobitaka, čak i ako je ono odgođeno, dolazi poslije kada je brod prodan ili rastavljen (uvodna izjava 39. pobijane odluke).

Komisija u uvodnoj izjavi 41. pobijane odluke navodi da, „iznimno od pravila utvrđenoga u članku 125. stavku 2. TRLIS‑a [vidjeti gornju točku 28.], članak 50. stavak 3. RIS‑a određuje da kada su brodovi stečeni putem call opcija kao dio ugovora o zakupu koji su porezne vlasti prethodno odobrile, ti se brodovi smatraju novima – a ne rabljenima“ u smislu članka 125. stavka 2. TRLIS‑a bez obzira na činjenicu da su već bili amortizirani. Na osnovi toga moguća kapitalna dobit u okviru te prodaje ne oporezuje se prema posebnom postupku propisanom člankom 125. stavkom 2. TRLIS‑a.

Na temelju informacija kojima raspolaže Komisija, „ta se iznimka primjenjivala samo na posebne ugovore o zakupu koje su odobrile porezne vlasti u kontekstu zahtjeva za ranom amortizacijom u skladu s člankom 115. stavkom 11. TRLIS‑a [mjera 2, vidjeti gornju točku 25.], tj. u odnosu na zakupljene novosagrađene brodove […] stečene preko operacija u okviru [ŠSPPZ‑a] i – s jednom iznimkom – izgrađene u španjolskim brodogradilištima“ (uvodna izjava 41. pobijane odluke).

Stoga, prema Komisiji, „[u] slučaju odobrenih transakcija [ŠSPPZ‑a] [...] GIU‑ovi mogu [...] [ući] u sustav [poreza po tonaži broda] a da ne namire skrivene porezne obvez[e] nastale iz rane i ubrzane amortizacije bilo po ulasku u sustav [poreza po tonaži broda] ili naknadno kada je brod prodan ili rastavljen“ (uvodna izjava 40. pobijane odluke).

Stoga iz porezne strukture ŠSPPZ‑a, koja je opisana u uvodnim izjavama 15. do 42. pobijane odluke, proizlazi da mjere 1 i 2 odmah dopuštaju ubrzanu amortizaciju broda od početka njegove izgradnje na način da se GIU‑ovima stvaraju gubici. Na temelju porezne transparentnosti GIU‑ova (mjera 3), ti se gubici s poreznog gledišta pripisuju ulagačima, što im omogućuje da u sklopu svojih djelatnosti smanje svoju poreznu osnovicu. Mjere 4. i 5. izbjegavaju oporezivanje kapitalnih dobitaka ostvarenih u sklopu GIU‑ove prodaje broda brodarskom poduzeću pa ulagači mogu zadržati koristi od poreznih gubitaka. Međutim, kao što je navedeno u gornjoj točki 15., ta se prodaja provodi na temelju neto cijene (koja uključuje rabat dodijeljen brodarskom poduzeću), a ne bruto cijene (prenesene na brodograditelja).

Komisija je u uvodnoj izjavi 126. pobijane odluke navela da su sve strane uključene u operacije ŠSPPZ‑a poduzetnici u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da se njihove djelatnosti sastoje od ponude roba i usluga na tržištu. Što se pobliže tiče GIU‑ova, oni „daju u zakup i prodaju brodove“. Što se tiče ulagača, oni „nude robu i usluge na različitim tržištima, osim ako su pojedinci koji se ne bave nekom gospodarskom djelatnošću, [u kojem] slučaju nisu obuhvaćeni [navedenom] Odlukom“.

Komisija je u uvodnim izjavama 127. do 163. pobijane odluke (točka 5.3.2.) ispitala postojanje selektivne prednosti.

Što se tiče mjere 1 (ubrzana amortizacija), Komisija je procijenila da ona kao takva ne stvara „selektivnu prednost za GIU‑ove uključene u operacije [ŠSPPZ‑a]“ (uvodna izjava 131. pobijane odluke). Naime, prednost koju ta mjera dodjeljuje primjenjuje se bez ograničenja na svu robu, uključujući robu proizvedenu u drugim državama članicama, te na sve poduzetnike koji su podložni porezu na dobit u Španjolskoj. Komisija ističe da ništa ne upućuje na to da su korisnici te mjere u stvarnosti bili koncentrirani u pojedinim sektorima ili vrstama proizvodnje. Konačno, uvjeti primjene mjere su bili jasni, objektivni i neutralni i za njihovu primjenu od strane poreznih tijela nije bilo potrebno nikakvo prethodno odobrenje (uvodne izjave 128. do 130. pobijane odluke).

Glede mjere 2 (diskrecijska primjena rane amortizacije zakupljene imovine), Komisija je istaknula da ta mogućnost stvara gospodarsku prednost (uvodna izjava 132. pobijane odluke) te da je iznimka od općeg pravila koja je podložna diskrecijskom odobrenju španjolskih vlasti. Naime, prema Komisiji, kriteriji utvrđeni u članku 115. stavku 11. TRLIS‑a su nejasni i zahtijevaju tumačenje od strane porezne uprave. Usto, Kraljevina Španjolska nije iznijela uvjerljive argumente kojima bi objasnila zašto su potrebni svi uvjeti propisani člankom 48. stavkom 4. TRLIS‑a i člankom 49. RIS‑a kako bi se izbjegle zlouporabe. Kraljevina Španjolska nije pokazala niti zašto je potrebno prethodno odobrenje (uvodna izjava 133. pobijane odluke). Nadalje, nije dostavljen nijedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da su odobrenja za primjenu rane amortizacije dodjeljivana i u drugim okolnostima osim „u slučaju operacija stjecanja brodova koj[i] su prešl[i] iz uobičajenog režima oporezivanja [dobiti] trgovačkih društava na sustav [poreza po tonaži broda] i kasnijih prijenosa vlasništva nad brodom brodarskim poduzećima na temelju izvršenja opcije u kontekstu zakupa golog broda“ (uvodna izjava 134. pobijane odluke). Komisija je istaknula da zahtjevi za stjecanje pogodnosti od te mjere detaljno opisuju cijelu strukturu ŠSPPZ‑a te da sadržavaju sve relevantne ugovore (uvodna izjava 135. pobijane odluke). Komisija je također smatrala da su provedbenim propisima za postupak izdavanja odobrenja, posebice člankom 49. RIS‑a, poreznoj upravi dodijeljene važne diskrecijske ovlasti. Osobito, uprava može zahtijevati dodatne informacije koje smatra relevantnima za ocjenu (uvodna izjava 136. pobijane odluke). Komisija je u tim okolnostima zaključila da diskrecijska primjena rane amortizacije „daje selektivnu prednost GIU‑ovima uključenima u operacije [ŠSPPZ‑a] i njihovim investitorima“ (uvodna izjava 139. pobijane odluke).

Što se tiče mjere 3 (GIU), Komisija je smatrala da „porezno transparentan status GIU‑ova utvrđen u člancima 48. i 49. TRLIS‑a samo omogućuje različitim subjektima da se udruže i financiraju neke investicije ili obavljaju [bilo koju] gospodarsku djelatnost“ i da, [s]hodno tome, ta mjera GIU‑ovima ili njihovim članovima ne [dodjeljuje] nikakvu selektivnu prednost“ (uvodna izjava 140. pobijane odluke).

Glede mjere 4 (sustav poreza po tonaži broda), Komisija je istaknula da ona omogućuje „odgod[u] podmirenja skrivenih poreznih obveza“, što daje „dodatnu selektivnu ekonomsku prednost trgovačkim društvima koja prijeđu na sustav [poreza po tonaži broda], u odnosu na one koji ostanu u okviru općeg poreznog sustava“ (uvodna izjava 143. pobijane odluke). Sustav poreza po tonaži broda, koji je odobrila Komisija (vidjeti gornju točku 27.), ne odnosi se na porezni tretman prihoda dobivenih od davanja u zakup golog broda ni od preprodaje brodova, nego samo na prihode od djelatnosti pomorskog prijevoza. Primjena sustava poreza po tonaži broda na prihode od davanja u zakup golog broda stoga je nova, a ne postojeća potpora koju je Komisija bila prethodno odobrila (uvodna izjava 144. pobijane odluke, koja upućuje na točku 5.4. pobijane odluke).

Što se tiče mjere 5 (članak 50. stavak 3. RIS‑a), Komisija ističe da je „[e]konomska prednost koju omogućuje [ta odredba] [bila] selektivna [...] jer nije [bila] dostupna za svu imovinu. Nije čak [bila] dostupna ni svim brodovima koji podliježu sustavu [poreza po tonaži broda] i članku 125. stavku 2. TRLIS‑a. Zapravo, ta je prednost [bila] dostupna samo pod uvjetom da je brod [bio] stečen ugovorom o financijskom zakupu koji je prethodno odobrila porezna uprava [na temelju članka 115. stavka 11. TRLIS‑a (mjera 2)]“. Međutim, „ta su odobrenja [bila] izdana u kontekstu značajnih diskrecijskih ovlasti koje je koristila porezna uprava, i to samo u odnosu na novosagrađene brodove namijenjene plovidbi morem“ (uvodna izjava 146. pobijane odluke). Prema Komisiji, „[ta] dodatn[a] selektivn[a] prednost – bilo pozivanjem na opći porezni režim ili čak pozivanjem na uobičajenu primjenu alternativnog sustava [poreza po tonaži broda] i članka 125. stavka 2. TRLIS‑a [koji je ona] odobrila – ne može biti opravdana prirodom i općim režimom španjolskog poreznog sustava“ (uvodna izjava 148. pobijane odluke). Komisija je zaključila da je mjera 5 „[dodjeljivala] selektivnu prednost [poduzetnicima koji su kupovali] brodove putem ugovora o zakupu koje je prethodno odobrila porezna uprava i, posebice, [...] GIU‑ovima ili njihovim investitorima uključenima u operacije [ŠSPPZ‑a]“ (uvodna izjava 154. pobijane odluke).

Glede ŠSPPZ‑a u cjelini i identifikacije korisnika, Komisija je u uvodnoj izjavi 155. pobijane odluke najprije utvrdila da „[i]znos [ekonomske] prednosti koja proizlazi iz [ŠSPPZ‑a] kao cjeline odgovara prednosti koju GIU ne bi mogao ostvariti u istoj operaciji financiranja samo primjenom općih mjera.“ Komisija je pobliže navela da je „[u] praksi ta prednost odgovara[la] zbroju prednosti koje je ostvario GIU primjenom gore navedenih selektivnih mjera, a to su: kamate ušteđene na iznosima poreznih uplata odgođenih na temelju rane amortizacije (članak 115. stavak 11. i članak 48. stavak 4. TRLIS‑a i članak 49. RIS‑a), iznos poreza koji je izbjegnut ili kamata ušteđena na temelju sustava [poreza po tonaži broda] (članak 128. TRLIS‑a), s obzirom na to da GIU nije ispunio uvjete za pristupanje sustavu [poreza po tonaži broda], [i] iznos izbjegnutog poreza na kapitalnu dobit ostvarenu [prodajom] broda na temelju članka 50. stavka 3. RIS‑a“.

Komisija je u uvodnoj izjavi 156. pobijane odluke objasnila kako slijedi: „Gledajući sustav [ŠSPPZ‑a] u cjelini, prednost je selektivna jer [podliježe] diskrecijskim ovlastima danima poreznoj upravi u obveznom postupku davanja prethodnog odobrenja i nepreciznom formulacijom uvjeta koji se primjenjuju na ranu amortizaciju. S obzirom da su ostale mjere primjenjive samo na djelatnosti pomorskog prijevoza prihvatljive u skladu s Pomorskim smjernicama – posebno člank[a] 50. stavk[a] 3. TRLIS‑a – ovisne o tom prethodnom odobrenju, čitav je sustav [ŠSPPZ‑a] selektivan. Kao rezultat toga, porezna uprava je odobravala samo operacije [ŠSPPZ‑a] kojima su se financirali brodovi namijenjeni plovidbi morem (sektorska selektivnost). Kao što potvrđuju i statistike koje je dostavila [Kraljevina Španjolska], sve 273 operacije [ŠSPPZ‑a] organizirane do lipnja 2010. odnosile su se na brodove namijenjene plovidbi morem.“

Komisija je u uvodnoj izjavi 157. pobijane odluke dodala da, „[u] tom pogledu, činjenica da [su] sva brodarska poduzeća, uključujući trgovačka društva s poslovnim nastanom u drugim državama članicama, [mogla] imati pristup [operacijama financiranja ŠSPPZ‑a] ne mijenja zaključak da taj sustav stavlja u povoljniji položaj određene djelatnosti, [to jest kupnju] brodova namijenjenih plovidbi morem putem ugovora o [financijskom] zakupu, osobito s obzirom na njihovo davanje u goli zakup i naknadnu preprodaju.“

Iako je Komisija utvrdila da su „svi osim jednog broda primljenog u sustav [ŠSPPZ‑a] bili izgrađeni u španjolskim brodogradilištima“, nije smatrala da je potonjima dodijeljena selektivna prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom pogledu, Komisija je istaknula nepostojanje „dokaza da su zahtjevi vezani uz stjecanje brodova koji nisu izgrađeni u španjolskim brodogradilištima“ i činjenicu da je „u obvezujućoj obavijesti poslanoj kao odgovor na upit potencijalnog investitora, datiranoj 1. prosinca 2008., španjolska porezna uprava izričito potvrdila da se [ŠSPPZ] primjenj[ivao] na brodove izgrađene u drugim državama članicama EU‑a“ (uvodne izjave 159. i 160. pobijane odluke).

Komisija je smatrala da je „prednost pripada[la] GIU‑ima i, na temelju transparentnosti, njihovim investitorima. GIU je [bio] pravni subjekt koji [je] primjenj[ivao] sve porezne mjere i, prema potrebi, poreznoj upravi podnosi[o] zahtjeve za odobrenje [...]. Primjerice, nije [bilo] sporno da su zahtjevi za primjen[u] rane amortizacije ili [poreza po tonaži broda] [bili] podneseni u ime GIU‑a. Iz porezne perspektive GIU je [bio] transparentni subjekt i njegovi [su se] oporezivi prihodi ili [rashodi] koji se mogu koristiti za umanjenje porezne osnovice automatski prenos[ili] na investitore“ (uvodna izjava 161. pobijane odluke).

Komisija je u uvodnoj izjavi 162. pobijane odluke također pojasnila da se „[u] operaciji [ŠSPPZ‑a], u ekonomskom smislu, značajan dio poreznih olakšica koje ostvari GIU prenosi[o] na brodarsko poduzeće preko popusta na cijenu“. Međutim, Komisija je istaknula da „[će] pitanje o tome može li se ta prednost pripisati državi bit[i] razmatrano u sljedećem odjeljku“.

Konačno, Komisija je istaknula da je „[s obzirom na to] da [su] ostali sudionici u transakcijama [ŠSPPZ‑a] kao što su brodogradilišta, leasing‑društva i ostali posrednici ima[li] koristi od neizravnog utjecaja te prednosti, smatra[la] da se prednost koju su početno ostvarili GIU i njegovi investitori n[ije] pren[osila] na njih“ (uvodna izjava 163. pobijane odluke).

Prema Komisiji, „[u] kontekstu operacija [ŠSPPZ‑a], država na početku prenosi svoja sredstva na GIU financirajući selektivne prednosti. Na temelju porezne transparentnosti, GIU potom prenosi državna sredstva na svoje investitore“ (uvodna izjava 166. pobijane odluke).

Glede mogućnosti pripisivanja državi, Komisija je zaključila da su se selektivne prednosti „[mogle] jasno pripisati španjolskoj državi jer [su] korist[ile] GIU‑ima i njihovim investitorima. Međutim, „[t]o nije [bio] slučaj s prednostima koje [su] uživa[la] brodarska poduzeća i a fortiori neizravnim prednostima koje ostvaruju brodogradilišta i posrednici.“ Naime, „[p]rimjenjivi propisi ne obvezuju GIU‑e da prenesu dio porezne olakšice na brodarska poduzeća i, još manje, na brodogradilišta ili na posrednike“ (uvodne izjave 169. i 170. pobijane odluke).

Prema Komisiji, „ta prednost prijeti narušavanjem tržišnog natjecanja i utjecajem na trgovinu među državama članicama. Kada potpora koju dodjeljuje država članica jača poziciju [poduzetnika] u usporedbi s ostalim [poduzetnicima] koji se natječu u trgovini unutar EU‑a, mora se smatrati da je tom potporom na potonje izvršen utjecaj. Dovoljno je da se primatelj potpore natječe s ostalim [poduzetnicima] na tržištima otvorenima za tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama“ (uvodna izjava 171. pobijane odluke).

Komisija je u uvodnoj izjavi 172. pobijane odluke navela sljedeće: „U predmetnom slučaju, investitori, odnosno članovi GIU‑a, aktivni su u različitim sektorima gospodarstva, poglavito u sektorima koji su otvoreni za trgovinu unutar EU‑a. Uz to, putem operacija [koje koriste pogodnosti ŠSPPZ‑a], preko GIU‑a djeluju na tržištima za zakup golih brodova te kupnju i prodaju brodova namijenjenih plovidbi morem, koja su otvorena za trgovinu unutar EU‑a. Prednosti koje nastaju iz [ŠSPPZ‑a] jačaju njihovu poziciju na njihovim odnosnim tržištima, narušavajući tako ili prijeteći .“ Komisija je u uvodnoj izjavi 173. pobijane odluke zaključila da „[e]konomska prednost koju [su] prim[ili] GIU‑i i njihovi investitori koji [su] ostvar[ili] koristi primjenom [predmetnih] mjera [mogla je] stoga [...] utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.“

Komisija je u uvodnim izjavama 211. do 276. pobijane odluke i u skladu s člankom 14. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka [108. UFEU‑a] (SL L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 14., str. 16.), ispitala je li povrat potpora protivan jednom od općih načela prava Unije. U tom pogledu, Komisija je ocijenila da iako se načelo jednakog postupanja i načelo zaštite legitimnih očekivanja ne protive povratu potpore (uvodne izjave 213. do 245. pobijane odluke), poštovanje načela pravne sigurnosti zahtijeva isključivanje „povrat[a] potpore koja je proizašla iz rada sustava ŠSPPZ‑a za koji je potpora [bila] dana između stupanja na snagu ŠSPPZ‑a 2002. i 30. travnja 2007.“, dana objave Komisijine Odluke 2007/256/EZ, od 20. prosinca 2006. o sustavu potpora koje je provela Francuska na temelju članka 39. CA Općeg poreznog zakona – Državna potpora C 46/04 (ex NN 65/04) (SL 2007., L 112, str. 41.) u Službenom listu Europske unije (uvodne izjave 246. do 262. pobijane odluke).

Komisija je u uvodnim izjavama 263. do 269. pobijane odluke iznijela metodu za određivanje iznosa nespojive potpore koju treba vratiti, koja se temelji na četiri koraka, to jest, kao prvo, izračunu ukupne porezne prednosti koja je nastala operacijom, kao drugo, izračunu porezne prednosti koja je nastala općim poreznim mjerama (mjere 1 i 3) koje su primijenjene na operaciju (koju valja odbiti), kao treće, izračunu porezne prednosti koja je jednaka državnoj potpori i, kao četvrto, izračunu iznosa spojive potpore, prema načelima izloženima u uvodnim izjavama 202. do 210. pobijane odluke.

Konačno, Komisija je u uvodnim izjavama 270. do 276. pobijane odluke utvrdila postojanje određenih odredbi u ugovorima sklopljenima između ulagača, brodarskih poduzeća i brodogradilišta, na temelju kojih su brodogradilišta bila obvezna obeštetiti druge strane ako one ne bi mogle steći predviđenu poreznu prednost. U tom je pogledu Komisija podsjetila da je glavni cilj povrata državne potpore ukloniti narušavanje tržišnog natjecanja koje je uzrokovala konkurentska prednost stečena nezakonitom potporom i na taj način uspostaviti stanje prije isplate potpore. Ona je u uvodnoj izjavi 273. pobijane odluke pobliže navela da „[k]ako bi se postigao taj ishod, [je] Komisija mora[la] imati ovlast narediti povrat potpore od njezinih stvarnih primatelja kako bi [mogao] ispuniti cilj ponovne uspostave stanja tržišnoga natjecanja na tržištu/tržištima gdje je ono bilo narušeno.“ Međutim, Komisija je istaknula da bi taj cilj mogao biti ugrožen kad bi stvarni korisnici potpore mogli ugovornim odredbama promijeniti utjecaj odluka o povratu. Prema Komisijinu mišljenju, iz toga slijedi da su „ugovorne klauzule kojima se primatelji potpore štite od povrata nezakonite i nesukladne potpore prenošenjem pravnih i gospodarskih rizika od takvoga povrata na druge osobe, u suprotnosti sa samom biti sustava nadzora državnih potpora koji je uspostavljen Ugovorom“ i da „[s]toga privatne strane ne mogu od njih odstupati putem ugovornih odredaba“ (uvodna izjava 275. pobijane odluke).

Komisija je u članku 1. pobijane odluke pobliže navela da su tri od pet poreznih mjera, koje prema njoj tvore ŠSPPZ, državna potpora „GIU‑ovima i njihovim investitorima“. Radi se o ranoj amortizaciji (mjera 2) i primjeni sustava poreza po tonaži broda (mjera 4), koji je pobliže opisan u članku 50. stavku 3. RIS‑a (mjera 5). Međutim, članak 4. stavak 1. pobijane odluke propisuje da Kraljevina Španjolska mora osigurati povrat nespojive potpore koja je dodijeljena na temelju sustava iz članka 1. „od investitora GIU‑ova koji su je koristili, bez mogućnosti da takvi primatelji prenesu teret povrata na druge osobe.“

U tom pogledu, mora se utvrditi da, iako su GIU‑ovi imali koristi od triju poreznih mjera iz članka 1. pobijane odluke, njihovi su članovi ti koji su imali gospodarske koristi koje su proizašle iz tih triju mjera. Naime, kao što proizlazi iz uvodne izjave 140. pobijane odluke (vidjeti gornju točku 41.), Komisija u ovom slučaju nije dovela u pitanje načelo porezne transparentnosti koje se primjenjuje na GIU‑ove. Na temelju tog načela, porezne prednosti koje su dodijeljene GIU‑ovima koji su osnovani za potrebe ŠSPPZ‑a mogu koristiti samo njihovim članovima, koje Komisija kvalificira samo kao „investitore“ (vidjeti gornju točku 12.). Međutim, ulagači su jedina tijela na koja se odnosi nalog za povrat određen člankom 4. stavkom 1. pobijane odluke.

Zbog nepostojanja gospodarske prednosti u korist GIU‑ova Komisija je u članku 1. pobijane odluke pogrešno zaključila da su GIU‑ovi imali koristi od državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

Budući da su ulagači, a ne GIU‑ovi, ti koji su imali koristi od poreznih i gospodarskih prednosti koje proizlaze iz ŠSPPZ‑a, na temelju argumenata stranaka valja ispitati jesu li prednosti koje su ulagači stekli bile selektivne naravi, mogu li narušiti tržišno natjecanje i da utječu li na trgovinu među državama članicama i je li pobijana odluka dovoljno obrazložena u pogledu analize tih mjerila.

Kao što je navedeno u gornjoj točki 97., Komisija je u pobijanoj odluci u biti zaključila da je ŠSPPZ bio „sustav“ sastavljen od pet poreznih mjera, od kojih su tri ispunjavale sve uvjete određene člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, uključujući i uvjet selektivnosti.

Kao što je navedeno u gornjim točkama 39. do 46., Komisija je u uvodnim izjavama 128. do 154. pobijane odluke pojedinačno analizirala selektivni karakter svake porezne mjere koja, prema Komisiji, tvori ŠSPPZ, a zatim je, u uvodnim izjavama 155. do 157. pobijane odluke općenito analizirala selektivnost ŠSPPZ‑a kao „sustava“. Komisija u uvodnoj izjavi 120. pobijane odluke pojašnjava da su pojedinačna analiza mjera koje tvore ŠSPPZ i njihova općenita analiza kao „sustava“ „komplementarne i da vode do dosljednih zaključaka“ (vidjeti gornju točku 35.).

Što se tiče Komisijine pojedinačne analize, mjera 2 (rana amortizacija) je kvalificirana kao „selektivna“ jer dodjela te prednosti ovisi o odobrenju koje izdaje porezna uprava na temelju diskrecijske ovlasti. Izvršavanje te diskrecijske ovlasti dovelo je navodno do toga da porezna tijela izdaju odobrenja samo u slučajevima kupnje brodova namijenjenih plovidbi morem u sklopu ŠSPPZ‑a, a ne u drugim okolnostima (uvodne izjave 132. do 139. pobijane odluke). Mjera 4 (primjena sustava poreza po tonaži brodova na GIU‑ove koji su osnovani za potrebe ŠSPPZ‑a) i mjera 5 (članak 50. stavak 3. RIS‑a) selektivne su jer su pogodovale određenim djelatnostima, to jest zakupu golog broda (uvodne izjave 141. do 144. pobijane odluke), kao i kupnji brodova putem ugovora o financijskom zakupu koje je prethodno odobrila porezna uprava te preprodaji tih brodova (uvodne izjave 145. do 154. pobijane odluke).

Glede Komisijine opće analize, valja uputiti, s jedne strane, na uvodnu izjavu 156. pobijane odluke, koja glasi kako slijedi: „Gledajući sustav [ŠSPPZ‑a] u cjelini, prednost je selektivna jer [podliježe] diskrecijskim ovlastima danima poreznoj upravi u obveznom postupku [iz]davanja prethodnog odobrenja i [zbog] neprecizn[e] formulacij[e] uvjeta koji se primjenjuju na tu amortizaciju. S obzirom da su ostale mjere primjenjive samo na djelatnosti pomorskog prijevoza prihvatljive u skladu s Pomorskim smjernicama – posebno člank[a] 50. stavk[a] 3. [RIS‑a] – ovisne o tom prethodnom odobrenju, čitav je sustav [ŠSPPZ‑a] selektivan. Kao rezultat toga, porezna uprava je odobravala samo operacije [ŠSPPZ‑a] kojima su se financirali brodovi namijenjeni plovidbi morem (sektorska selektivnost). Kao što potvrđuju i statistike koje je dostavila Španjolska, sve 273 operacije [ŠSPPZ‑a] organizirane do lipnja 2010. odnosile su se na brodove namijenjene plovidbi morem.“ Komisija je stoga zaključila da se prednost koja proizlazi iz ŠSPPZ‑a u cijelosti može smatrati selektivnom, na temelju diskrecijske ovlasti koja je utvrđena u sklopu pojedinačne analize selektivnosti mjere 2.

S druge strane, Komisija je u uvodnoj izjavi 157. pobijane odluke tvrdila da „taj sustav stavlja u povoljniji položaj određene djelatnosti, odnosno stjecanje brodova namijenjenih plovidbi morem putem ugovora o [financijskom] zakupu, osobito s obzirom na njihovo davanje u goli zakup i naknadnu preprodaju“. Te djelatnosti prema pobijanoj odluci odgovaraju djelatnostima koje su obavljali GIU‑ovi osnovani za potrebe ŠSPPZ‑a koji su imali koristi od primjene mjera 2, 4 i 5. Prema pojedinačnoj analizi iz gornje točke 121., svaka je od tih mjera de iure i de facto dodjeljivala selektivnu prednost poduzetnicima koji su obavljali te djelatnosti (uvodne izjave 132. do 139. i 141. do 154. pobijane odluke).

Iz pobijane odluke stoga proizlazi da su mjere koje su tvorile ŠSPPZ, pojedinačno i skupno kao „sustav“, iz dva razloga selektivne. S jedne strane, ŠSPPZ je kao „sustav“ selektivan zato što porezna uprava na temelju diskrecijske ovlasti predmetne prednosti odobrava samo u pogledu „operacij[a] [ŠSPPZ‑a] kojima su se financirali brodovi namijenjeni plovidbi morem (sektorska selektivnost)“, u kojima su sudjelovali ulagači. S druge strane, selektivnost ŠSPPZ‑a također proizlazi iz selektivne naravi triju poreznih mjera koje ga tvore, uzete pojedinačno. Te su mjere de iure i de facto davale prednost samo određenim djelatnostima.

Kao što je već navedeno u gornjoj točki 118., u svjetlu argumenata Kraljevine Španjolske, Lica i PYMAR‑a, valja ispitati može li se na temelju tih dvaju razloga utvrditi selektivna narav poreznih i gospodarskih prednosti od kojih su koristi imali ulagači i je li pobijana odluka dovoljno obrazložena.

Prije ispitivanja tih pitanja valja pojasniti doseg argumenata Kraljevine Španjolske, Lica i PYMAR‑a koji su izneseni u odgovoru na određene argumente Komisije. Naime, u sklopu predmeta T‑515/13, Komisija tvrdi da Kraljevina Španjolska u svojoj tužbi nije osporila općenitu analizu selektivnosti koja je provedena u uvodnim izjavama 155. do 163. pobijane odluke. Komisija, međutim, smatra da tužba može uspjeti samo ako Kraljevina Španjolska uspije dokazati da mjere, promatrane pojedinačno i skupno, nisu državne potpore. Budući da Kraljevina Španjolska nije dovela u pitanje Komisijinu općenitu analizu, argumenti Kraljevine Španjolske o pojedinačnoj analizi mjera su bespredmetni. Komisija je na raspravi u predmetu T‑719/13 istaknula da ni Lico ni PYMAR nisu osporili pojedinačnu analizu mjera 2, 4 i 5 u sklopu svojeg prvog tužbenog razloga.

U tom pogledu, valja utvrditi da je Kraljevina Španjolska na početku svoje tužbe iznijela određene argumente općenite naravi koji u potpunosti osporavaju Komisijinu analizu glede selektivnosti. Te je argumente Kraljevina Španjolska dalje razvila u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda (vidjeti gornju točku 71.) i na raspravi u predmetu T‑515/13. Nadalje, Kraljevina Španjolska u svojoj tužbi osporava diskrecijsku ovlast koju je Komisija identificirala u sklopu pojedinačne analize selektivnosti mjere 2. Budući da se Komisija temelji na toj diskrecijskoj ovlasti kako bi u uvodnoj izjavi 156. pobijane odluke utvrdila selektivnost ŠSPPZ‑a u cjelini, argumenti Kraljevine Španjolske također mogu dovesti u pitanje tu analizu.

Glede Lica i PYMAR‑a, pogrešne su tvrdnje Komisije koje je ona iznijela na raspravi da Lico i PYMAR nisu osporili pojedinačnu analizu mjera 2, 4 i 5. Naime, kao što je već navedeno (vidjeti gornju točku 98.), s obzirom na to da Lico i PYMAR osporavaju da je ŠSPPZ „sustav državnih potpora“, oni isto tako upućuju na sastavne dijelove ŠSPPZ‑a, navedene u članku 1. pobijane odluke. Također valja napomenuti da argumenti koje su Lico i PYMAR iznijeli glede selektivnosti osporavaju zaključke Komisije u uvodnim izjavama 156. i 157. pobijane odluke. Kao što je navedeno u gornjim točkama 122. i 123., zaključci koje je Komisija utvrdila u tim uvodnim izjavama temelje se na pojedinačnoj analizi mjera 2, 4 i 5.

Iz toga slijedi da argumenti Komisije o ograničenom dosegu argumenata Kraljevine Španjolske, Lica i PYMAR‑a nisu utemeljeni.

Kao što je navedeno u gornjim točkama 53. do 54., Komisijina analiza rizika narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu među državama članicama nalazi se u uvodnim izjavama 171. do 173. pobijane odluke. Komisija je, nakon što je uputila na nekoliko načela koja su utvrđena sudskom praksom (uvodna izjava 171. pobijane odluke), u uvodnoj izjavi 172. pobijane odluke istaknula kako slijedi: „U predmetnom slučaju, investitori, odnosno članovi GIU‑ova, aktivni su u [svim] sektorima gospodarstva, poglavito u sektorima koji su otvoreni za trgovinu unutar EU‑a. Uz to, putem operacija [koje koriste pogodnosti ŠSPPZ‑a], preko GIU‑ova djeluju na tržištima za zakup golih brodova te kupnju i prodaju brodova namijenjenih plovidbi morem, koja su otvorena za trgovinu unutar EU‑a. Prednosti koje [proizlaze iz ŠSPPZ‑a] jačaju njihov položaj na njihovim odnosnim tržištima, narušavajući tako ili prijeteći narušavanjem tržišnog natjecanja“. Komisija je u uvodnoj izjavi 173. pobijane odluke zaključila da je „[e]konomska prednost koju [su] prim[ili] GIU‑i i njihovi investitori koji [su] ostvar[ili] koristi primjenom [predmetnih] mjera [...] stoga mogla utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu“.

Valja podsjetiti da su Lico i PYMAR u tužbi te Kraljevina Španjolska u replici u bitnome osporavali ne samo osnovanost Komisijine analize navedene u gornjoj točki 181., već također i obrazloženje pobijane odluke (vidjeti gornju točku 107.). Stoga valja odbiti Komisijin argument koji je iznesen u sklopu predmeta T‑719/13, prema kojem je osporavanje obrazloženja pobijane odluke od strane Lica i PYMAR‑a nepravodobno.

U svakom slučaju, kao što je navedeno u gornjoj točki 177., nedostatak obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje bitna je povreda postupka u smislu članka 263. UFEU‑a i razlog javnog poretka, koji, s jedne strane, stranke mogu isticati u svim stadijima postupka i koji, s druge strane, sudac Unije ističe po službenoj dužnosti uz poštovanje načela kontradiktornosti (vidjeti, u tom smislu, presude od 20. veljače 1997., Komisija/Daffix, C‑166/95 P, Zb., EU:C:1997:73, t. 24. i 25.; Komisija/Irska i dr., t. 177. supra, EU:C:2009:742, t. 34. i 55., i od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, Zb., EU:T:2004:218, t. 210. i navedenu sudsku praksu).

U ovom su slučaju stranke u oba predmeta, u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda u predmetu T‑515/13 (vidjeti gornju točku 69.) i na usmeno pitanje u predmetu T‑719/13, saslušane na raspravi o pitanju je li pobijana odluka glede analize mjerila o riziku narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaju na trgovinu zadovoljila obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 269. UFEU‑a.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, mora biti prilagođeno naravi akta o kojem je riječ te mora na jasan i nedvosmislen način pokazati razmišljanje institucije, autora pobijanog akta, tako da se zainteresiranim osobama omogući upoznavanje s razlozima za poduzetu mjeru i da se sucu Unije omogući njegov nadzor. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. Povelje o temeljnim pravima mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je formulirano, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presude od 6. prosinca 2006., Portugal/Komisija, C‑88/03, Zb., EU:C:2006:511, t. 88. i navedenu sudsku praksu, i od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, Zb., EU:T:2013:273, t. 66. i 67. i navedenu sudsku praksu).

Također je bitno navesti da zahtjev za obrazlaganje treba ocijeniti ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, a osobito o sadržaju akta, naravi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati ili ostale zainteresirane osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi (presuda od 13. ožujka 1985., Nizozemska i Leeuwarder Papierwarenfabriek/Komisija, 296/82 i 318/82, EU:C:1985:113, t. 19.).

Komisija u uvodnoj izjavi 171. pobijane odluke pravilno navodi da se, kada potpora države članice ojača položaj poduzetnika u odnosu na ostale poduzetnike konkurente u trgovini unutar Unije, smatra da ta potpora utječe na potonje (vidjeti presudu od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr., C‑222/04, Zb., EU:C:2006:8, t. 141. i navedenu sudsku praksu).

U pogledu uvjeta narušavanja tržišnog natjecanja, iz sudske prakse proizlazi da potpore koje oslobađaju poduzetnika troškova koje bi u pravilu snosio u okviru svojeg redovnog upravljanja ili svojih uobičajenih aktivnosti, u pravilu narušavaju uvjete tržišnog natjecanja (presude Njemačka/Komisija, t. 146. supra, EU:C:2000:467, t. 30., i od 3. ožujka 2005., Heiser, C‑172/03, Zb., EU:C:2005:130, t. 55.).

Kao što Komisija navodi u oba slučaja, nije potrebno utvrditi stvarni utjecaj potpore o kojoj je riječ na trgovinu među državama članicama i stvarno narušavanje tržišnog natjecanja, nego jedino ispitati može li ta potpora utjecati na trgovinu i narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu Cassa di Risparmio di Firenze i dr., t. 187. supra, EU:C:2006:8, t. 140. i navedenu sudsku praksu).

Glede sustava potpora, također valja navesti da se Komisija može ograničiti na općenitu ocjenu predmetnog sustava a da nije obvezna provesti analizu potpore koja je na temelju takvog sustava dodijeljena u svakom pojedinačnom slučaju (presuda Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija, t. 87. supra, EU:C:2011:368, t. 63.).

Komisija u okviru obaju predmeta pravilno navodi da iz sudske prakse proizlazi da se treba smatrati da dodjela potpore od strane države u obliku porezne olakšice određenim poreznim obveznicima može utjecati na tu trgovinu i da zbog toga treba smatrati da ispunjava taj uvjet kada navedeni porezni obveznici obavljaju gospodarsku djelatnost koja je predmet te trgovine ili kad ne može biti isključeno da su u tržišnom natjecanju sa subjektima s poslovnim nastanom u drugim državama članicama (vidjeti, u tom smislu, presudu Heiser, t. 188. supra, EU:C:2005:130, t. 35.).

Neovisno o tome, obveza obrazlaganja zahtijeva da se navedu razlozi zbog kojih Komisija smatra da predmetna mjera ulazi u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom pogledu, čak i kada iz okolnosti u kojima je potpora dodijeljena proizlazi da ona može utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti ili prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja, Komisija svejedno mora navesti te okolnosti u obrazloženju svoje odluke (vidjeti, u tom smislu, presudu Nizozemska i Leeuwarder Papierwarenfabriek/Komisija, t. 186. supra, EU:C:1985:113, t. 24.).

Također valja podsjetiti da je Sud već presudio da, kad to određene posebne okolnosti zahtijevaju, Komisija mora temeljitije obrazložiti svoju odluku, navodeći relevantne naznake glede predvidivih učinaka potpore na tržišno natjecanje i trgovinu među državama članicama. Takav je bio slučaj potpore manjeg iznosa koji je samo imao za cilj financiranje programa ulaska na tržište, a ne izvoza, u treće države (vidjeti, u tom smislu, presudu od 30 travnja 2009., Komisija/Italija i Wam, C‑494/06 P, Zb., EU:C:2009:272, t. 56., 57. i 62.).

U svjetlu tih načela valja ispitati obrazloženje pobijane odluke glede rizika narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu među državama članicama.

Komisija je u sklopu oba postupka uputila na uvodnu izjavu 172. pobijane odluke, tvrdeći da je dovoljno obrazložila svoju odluku u pogledu tih dvaju uvjeta.

Kao što je navedeno u gornjoj točki 181., Komisijin se zaključak u uvodnoj izjavi 172. pobijane odluke temelji na dvjema tvrdnjama. S jedne strane, ulagači djeluju u svim sektorima gospodarstva, posebice onima koji su otvoreni trgovini među državama članicama, i predmetne prednosti osnažuju njihov položaj na mjerodavnim tržištima. S druge strane, ulagači preko GIU‑a djeluju na tržištima na kojima su potonji aktivni, a koja su također otvorena trgovini među državama članicama.

Valja ispitati jesu li ta dva stupa na kojima se temelji Komisijin zaključak dovoljno obrazložena.