1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje pojma „lijek“ u smislu članka 1. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o zakoniku Zajednice o lijekovima za humanu primjenu (SL L 311, str. 67.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 27.), kako je izmijenjena Direktivom 2004/27/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. (SL L 136, str. 34., u daljnjem tekstu: Direktiva 2001/83).

2

Taj je zahtjev upućen u sklopu kaznenog postupka protiv G.-a, koji je optužen za prodaju biljnih mješavina koje u sebi osobito sadrže sintetičke kanabinoide, koji u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka nisu bili obuhvaćeni njemačkim zakonom o opojnim drogama (Betäubungsmittelgesetz).

3

Landgericht Itzehoe (Njemačka) osudio je u prvom stupnju G.-a na zatvorsku kaznu od četiri i pol godine i novčanu kaznu od 200000,00 eura. Taj je sud ocijenio, u bitnom, da je prodaja tih mješavina bila čin stavljanja na tržište sumnjivih lijekova u smislu članka 5. stavka 1. i članka 4. stavka 17. njemačkog Zakona o lijekovima (Arzneimittelgesetz) i da je G. time počinio kazneno djelo na temelju članka 95. stavka 1. točke 1. tog zakona.

4

G je podnio reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev.

5

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/83 [...] tumačiti tako da svaku tvar ili pripravak, shvaćene u smislu ove odredbe, koji samo mijenjaju čovjekove fiziološke funkcije a ne povraćaju ih i ne ispravljaju, treba smatrati lijekom samo onda kada proizvodi terapeutski učinak ili, u svakom slučaju, dovodi do poboljšanja fizioloških funkcija? Jesu li stoga svaka tvar ili pripravak koji se konzumiraju samo zbog svojih psihoaktivnih učinaka i izazivaju stanje opijenosti, a koji su zbog toga svakako štetni za zdravlje, isključeni iz definicije lijeka iz ove Direktive?“

6

Zasebnim aktom od 8. travnja 2014. sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda, na temelju članka 107. Poslovnika Suda, primjenu ubrzanog prethodnog postupka.

7

U prilog svom zahtjevu sud koji je uputio zahtjev naveo je da ako bi Sud odgovorio potvrdno na prethodno pitanje, G.-a se ne može smatrati kazneno odgovornim za djela koja mu se stavljaju na teret, tako da mu je sloboda neopravdano oduzeta.

8

Odlukom od 15. travnja 2014. treće vijeće Suda odlučilo je da nema potrebe odgovoriti na zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se u ovom predmetu odlučuje po ubrzanom prethodnom postupku predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 107. Poslovnika, s obrazloženjem da je Direktiva 2001/83, čije se tumačenje traži, usvojena na temelju članka 95. EEZ‑a, koji je postao članak 114. UFEU‑a, a nalazi se u Glavi VII. Trećeg dijela UFEU‑a. Naime, ubrzani prethodni postupak primjenjuje se samo na zahtjeve za prethodnu odluku u kojima je postavljeno jedno ili više pitanja koja se odnose na područja iz Glave V. Trećeg dijela Ugovora.

9

Međutim, u skladu s člankom 105. stavkom 1. Poslovnika, predsjednik Suda može, po službenoj dužnosti, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku predviđenom člankom 23.a Statuta Suda Europske unije i člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda.

10

U ovom predmetu, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da daljnje oduzimanje slobode G.-u ovisi isključivo o odgovoru na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev. Članak 267. četvrta alineja UFEU‑a predviđa da će Sud postupati u najkraćem mogućem roku ako se predmet koji je u tijeku pred nacionalnim sudom odnosi na osobu kojoj je oduzeta sloboda.

11

S obzirom na navedeno, treba ustvrditi da narav ovog predmeta opravdava da se s njim postupa u najkraćem mogućem roku.

12

U predmetu C‑181/14 treba stoga odlučiti u ubrzanom postupku.

Slijedom navedenoga, predsjednik Suda rješava:

U predmetu C‑181/14 odlučuje se u ubrzanom postupku, predviđenom člankom 23.a Statuta Suda Europske unije i člankom 105. stavkom 1. Poslovnika Suda.