MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 22. svibnja 2025.(1)
Predmet C‑219/25 PPU [Kamekris](i)
Ministère public (Državno odvjetništvo, Francuska)
protiv
KN
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Montpellier (Žalbeni sud u Montpellieru, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Izručenje trećoj državi radi izdržavanja kazne zatvora – Priznavanje odluke suda druge države članice o zahtjevu za izručenje – Građanstvo Unije – Slobodno kretanje osoba – Povelja o temeljnim pravima – Ozbiljna opasnost od mučenja ili druge nečovječne ili ponižavajuće kazne ili postupanja – Djelotvorna pravna zaštita – Pošteno suđenje”
I. Uvod
1. Kada sud prve države članice (u ovom slučaju, Francuske) odlučuje o izručenju građanina Unije, koji je državljanin druge države članice (u ovom slučaju, Grčke), trećoj državi (u ovom slučaju, Gruziji) radi izdržavanja kazne zatvora, je li u tom slučaju on vezan odlukom suda treće države članice (u ovom slučaju, Belgije) o istom zahtjevu za izručenje? Na to pitanje treba odgovoriti u ovom predmetu.
II. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
2. Članak 1. Europske konvencije o izručenju, potpisane u Parizu 13. prosinca 1957. (u daljnjem tekstu: Europska konvencija o izručenju), određuje:
„Ugovorne strane se obvezuju izručiti jedna drugoj, u skladu s odredbama i uvjetima postavljenim u ovoj konvenciji, osobe protiv kojih se vodi postupak zbog kaznenog djela ili koje se traže zbog izdržavanja kazne ili sigurnosne mjere na temelju odluke sudskih vlasti strane koja izručenje traži.”
3. Europska konvencija o izručenju stupila je na snagu u odnosu na Francusku 11. svibnja 1986., u odnosu na Gruziju 13. rujna 2001. i u odnosu na Grčku 27. kolovoza 1961. Francuska si je (u skladu s člankom 26. stavkom 1. Konvencije) pridržala mogućnost uskratiti izručenje, ako je osuda izrečena u sudskom postupku u kojem nisu bila zajamčena temeljna postupovna jamstva i prava obrane ili ako bi izručenje vjerojatno imalo osobito teške posljedice za traženu osobu. Grčka si je, među ostalim, pridržala mogućnost ne izručivati vlastite državljane(2).
B. Pravo Unije
1. UFEU
4. U članku 67. UFEU‑a opisani su ciljevi područja slobode, sigurnosti i pravde. U članku 67. stavku 3. spomenuto je uzajamno priznavanje presuda u kaznenim stvarima:
„Unija nastoji osigurati visoku razinu sigurnosti putem mjera za sprečavanje i suzbijanje kriminaliteta, rasizma i ksenofobije te mjera za koordinaciju i suradnju policije i pravosudnih tijela te drugih nadležnih tijela, kao i uzajamnim priznavanjem presuda u kaznenim stvarima i, prema potrebi, usklađivanjem kaznenog zakonodavstva.”
5. Regulatorne ovlasti Unije u području suradnje u kaznenim stvarima predmet su članka 82. UFEU‑a:
„1. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te uključuje usklađivanje zakona i drugih propisa država članica u područjima iz stavka 2. i članka 83.
Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, usvajaju mjere za:
(a) utvrđivanje pravila i postupaka kojima se osigurava priznavanje svih oblika presuda i sudskih odluka u čitavoj Uniji;
(b) […]
(d) olakšavanje suradnje među sudskim ili drugim odgovarajućim tijelima država članica u vezi s kaznenim postupcima i izvršenjem odluka.
2. Europski parlament i Vijeće mogu direktivama donesenima u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom utvrditi minimalna pravila potrebna za olakšavanje uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima. U tim se pravilima uzimaju u obzir razlike pravnih tradicija i sustava država članica.
Pravila se odnose na:
(a) uzajamno prihvaćanje dokaza među državama članicama;
(b) prava pojedinaca u kaznenom postupku;
(c) prava žrtava kaznenog djela;
(d) sve druge posebne aspekte kaznenog postupka koje je Vijeće unaprijed odredilo odlukom; takvu odluku Vijeće donosi jednoglasno uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta.
Usvajanje minimalnih pravila iz ovog stavka ne sprečava države članice da zadrže ili uvedu višu razinu zaštite pojedinaca.”
2. Povelja Europske unije o temeljnim pravima
6. Članak 19. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jamči zaštitu u slučaju izručenja:
„Nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”
7. Pravo na djelotvornu pravnu zaštitu utvrđeno je u članku 47. Povelje:
„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.
[…]”
C. Francusko pravo
8. Prema članku 696‑4 stavku 1. codea de procédure pénale (Zakonik o kaznenom postupku) izručenje se ne odobrava ako je u trenutku počinjenja djela tražena osoba imala francusko državljanstvo.
III. Činjenično stanje i zahtjev za prethodnu odluku
9. Osoba KN je i gruzijski i grčki državljanin. Gruzijski sudovi osudili su je 2011. u odsutnosti na doživotni zatvor jer je 2008. i 2009. naručila (u konačnici nedovršeno) ubojstvo radi prikrivanja drugih kaznenih djela i počinila djela povezana s oružjem i opojnim sredstvima u okviru organiziranog kriminala.
10. Dana 4. listopada 2021. osoba KN bila je privremeno uhićena u Belgiji jer su gruzijska tijela raspisala tjeralicu za njom pri Interpolu radi uhićenja (takozvani „Red Notice”). Nakon što se prvo našla u ekstradicijskom pritvoru, dana 29. listopada 2021. stavljena je pod sudski nadzor.
11. Dana 20. siječnja 2025. osoba KN uhićena je u Francuskoj na temelju iste tjeralice. Potom su gruzijska tijela i u Francuskoj formalno zatražila njezino izručenje na temelju Europske konvencije o izručenju.
12. Iako postupak izručenja pred belgijskim sudovima nije bio još zaključen prilikom njezina uhićenja u Francuskoj, presudom od 19. veljače 2025. Cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) odbio je zahtjev Gruzije za izručenje upućen Belgiji. Nije se moglo u dovoljnoj mjeri osigurati da se u Gruziji osobi KN očigledno ne uskrati pristup poštenom suđenju ili da joj ne prijeti mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje.
13. Sud koji je uputio zahtjev, Cour d’appel de Montpellier (Žalbeni sud u Montpellieru, Francuska), mora sada odlučiti o zahtjevu za izručenje upućenom Francuskoj. U ovom postupku i državno odvjetništvo i osoba KN zahtijevaju da se izručenje odbije u skladu s presudom belgijskog suda.
14. Sud koji je uputio zahtjev ovim putem nastoji od Suda doznati je li vezan odlukom belgijskog suda:
Treba li članak 67. stavak 3. i članak 82. stavak 1. UFEU‑a, u vezi s člancima 19. i 47. Povelje o temeljnim pravima, tumačiti na način da je država članica dužna odbiti izvršenje zahtjeva za izručenje građanina Europske unije u treću državu kada je druga država članica prethodno odbila izvršenje istog zahtjeva za izručenje zbog toga što bi u slučaju predaje dotične osobe postojala opasnost od povrede temeljnog prava da se ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, utvrđenog u članku 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, te od povrede prava na pošteno suđenje, utvrđenog u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima?
15. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev zatražio je primjenu hitnog prethodnog postupka predviđenog u članku 107. Poslovnika Suda.
16. Treće vijeće Suda odlučilo je 3. travnja 2025. primijeniti na ovaj zahtjev za prethodnu odluku hitni prethodni postupak u skladu s člankom 23.a Statuta Suda te člankom 107. i sljedećima Poslovnika. Potom su se pisano očitovale osoba KN, Francuska Republika i Europska komisija. Na raspravi od 8. svibnja 2025. sudjelovale su, osim tih stranaka, i Češka Republika te Njemačka.
IV. Pravna ocjena
17. U slučaju da Sud odgovori na zahtjev za prethodnu odluku, odgovor je prema mojem mišljenju očit: ni članak 67. stavak 3. UFEU‑a ni članak 82. stavak 1. UFEU‑a ne obvezuju sud države članice da odluku suda druge države članice da, zbog opasnosti od povrede članaka 19. i 47. Povelje, državljanina treće države članice ne izruči trećoj državi radi izdržavanja kazne zatvora, prizna na način da bi prvonavedeni sud morao također odbiti izručenje, a da pritom sam ne provede ispitivanje. Ako je pravo Unije primjenjivo, taj sud mora, doduše u okviru vlastitog ispitivanja izručenja, uzeti na odgovarajući način u obzir razloge na kojima počiva odluka drugog suda o odbijanju.
18. No, manje je jasno jesu li u glavnom postupku pravo Unije, a time i Povelja uopće primjenjivi te, dakle, je li Sud nadležan (o tome u točki A). Pretpostavke za primjenu hitnog prethodnog postupka također zaslužuju da ih se pomnije razmotri (o tome u točki B).
A. Primjena prava Unije i Povelje
19. U slučaju nepostojanja međunarodne konvencije između Unije i treće države o izručenju u kaznenim stvarima, pravila u području izručenja u nadležnosti su država članica(3). To ne znači da, u slučajevima koji potpadaju pod pravo Unije, države članice ne moraju poštovati potonje pravo prilikom primjene predmetnih nacionalnih pravila(4).
20. Sud koji je uputio zahtjev želi doznati koje obveze proizlaze u ovom slučaju iz članka 67. stavka 3. i članka 82. stavka 1. UFEU‑a. Kao što to Francuska, Češka Republika, Njemačka i Komisija također ističu, te su odredbe, doduše, programatske naravi i ne uređuju osobito izručenje građana Unije trećim državama radi izdržavanja kazne zatvora (o tome u točki 1). Primjena prava Unije i Povelje može prije proizići iz ostvarivanja slobodnog kretanja od strane dotičnog građanina Unije (o tome u točki 2).
1. Pravila o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima
21. Osoba KN zastupa stajalište da iz članka 67. stavka 3. i članka 82. stavka 1. UFEU‑a, kao i iz načela uzajamnog povjerenja, proizlazi da je sud jedne države članice dužan priznati odbijanje izručenja građanina Unije trećoj državi od strane suda druge države članice, koje je zasnovano na opasnosti od povrede temeljnog prava, a da pritom sam ne ispita zapreke za izručenje.
22. Prema članku 67. stavku 3. UFEU‑a Unija nastoji osigurati visoku razinu sigurnosti putem mjera za sprečavanje i suzbijanje kriminaliteta te mjera za koordinaciju i suradnju policije i pravosudnih tijela te drugih nadležnih tijela, kao i uzajamnim priznavanjem presuda u kaznenim stvarima. Na tom cilju sigurnosti zasniva se, osim osiguravanja slobode (članak 67. stavak 2.) i olakšavanja pristupa pravosuđu (članak 67. stavak 4.), i područje slobode, sigurnosti i pravde u smislu članka 67. stavka 1. u kojem se poštuju temeljna prava i različiti pravni sustavi i tradicije država članica.
23. Zadaća Unije da se uzajamnim priznavanjem odluka u kaznenim stvarima promiče cilj u vidu visoke razine sigurnosti ne sadržava, međutim, izravno primjenjivu obvezu država članica koja bi se morala poštovati u vezi s odlukom o izručenju građanina Unije u treću državu. Osobito iz članka 67. stavka 3. UFEU‑a ne proizlazi da bi se morala priznati odluka suda druge države članice u vezi s tim pitanjem.
24. Naprotiv, u članku 82. stavku 1. UFEU‑a utvrđene su regulatorne ovlasti Unije u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. U skladu s točkom (a) Unija može utvrđivati osobito pravila i postupke kojima se osigurava priznavanje svih oblika presuda i sudskih odluka u čitavoj Uniji. No, Unija nije donijela pravilo o priznavanju sudskih odluka o izručenju trećim državama te čak i ako bi članak 82. stavak 1. točka (a) trebao biti pravna osnova za to, iz toga se još ne može izvesti obveza priznavanja. Shodno tomu, ni članak 82. stavak 1. UFEU‑a ne sadržava obvezu priznavanja odluke suda druge države članice da se dotičnu osobu ne izruči trećoj državi.
25. Drukčija je situacija s presudom koju je osoba KN navela i prema kojoj osobu, kojoj je druga država članica odobrila status izbjeglice, prva država članica ne smije izručiti državi podrijetla te osobe, sve dok i dalje postoji status izbjeglice(5). No, taj blokirajući učinak ne proizlazi iz odredaba primarnog prava iz UFEU‑a, nego iz pravila sekundarnog prava Unije o zaštiti izbjeglica i načela lojalne suradnje(6). U ovom slučaju ne postoje, naprotiv, usporediva pravila sekundarnog prava koja bi obvezivala Francusku da odluci belgijskog suda pripiše obvezujući učinak.
26. Na to ne utječe ni načelo uzajamnog povjerenja na koje se pozvala osoba KN.
27. Točno je, doduše, da to načelo, osim u iznimnim okolnostima, nalaže svakoj od država članica smatrati da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom(7). Ako sud države članice točno utvrdi da u slučaju izručenja postoji opasnost od povrede temeljnih prava iz Povelje, sudovi drugih država članica moraju posljedično u odluci o istom izručenju uzeti u obzir utvrđenje prvonavedenog suda(8). No, u tome ne postoji obveza priznavanja odluke prvonavedenog suda(9). Za to bi bilo potrebno, zasad nepostojeće, izričito pravilo(10).
28. Osim toga, načelo uzajamnog povjerenja vrijedi u tom obliku samo ako su temeljna prava iz Povelje primjenjiva. Povelja vrijedi za države članice, ali – u skladu sa svojim člankom 51. stavkom 1. prvom rečenicom – isključivo prilikom provedbe prava Unije.
29. Pojam „provedba prava Unije” u smislu članka 51. stavka 1. prve rečenice Povelje pretpostavlja postojanje veze između akta prava Unije i nacionalne mjere o kojoj je riječ, pri čemu ta veza nadilazi bliskost obuhvaćenih područja ili neizravne učinke jednog područja na drugo(11). Temeljna prava Unije stoga su primjenjiva u vezi s nacionalnim pravilom samo ako odredbe prava Unije u dotičnom području ne nameću državama članicama nikakvu obvezu s obzirom na činjenično stanje u glavnom postupku(12).
30. Budući da takve obveze ne nastaju ni na temelju članka 67. stavka 3. UFEU‑a ni na temelju članka 82. stavka 1. UFEU‑a, one ne dovode do primjene Povelje ili načela uzajamnog povjerenja.
2. Slobodno kretanje građanina Unije
31. Međutim, pravo na slobodno kretanje u Uniji može, prema članku 21. stavku 1. UFEU‑a, biti osnova za primjenu Povelje u glavnom postupku. Osoba KN, grčki državljanin, koristila se tom temeljnom slobodom kao građanin Unije tako što se zaputila u drugu državu članicu, to jest iz Grčke za Francusku.
32. Čini se da ograničenje te temeljne slobode nije nužno jer bi u svojoj državi članici, Grčkoj, osoba KN morala, kao i u Francuskoj, računati na to da će biti izručena u Gruziju.
33. Doduše, Grčka si je prilikom sklapanja Europske konvencije o izručenju pridržala mogućnost da ne izručuje vlastite državljane. Stoga se osoba KN vjerojatno ne bi morala bojati izručenja u Grčkoj.
34. U većini slučajeva, koji su se odnosili na izručenje trećim državama zbog kaznenog postupka, Sud je smatrao da postoji ograničenje slobodnog kretanja zbog različitog postupanja u usporedbi s državljanima dotičnih država članica(13). Te su države članice predvidjele, naime, da se vlastiti državljani neće izručivati ili predavati. Kao što to Komisija naglašava, a Francuska izlaže, to odgovara francuskoj pravnoj situaciji, tako da one polaze od ograničenja slobodnog kretanja.
35. Upitno je koliko daleko seže područje zaštite prava na jednako postupanje prilikom ostvarivanja slobodnog kretanja, primjerice, obuhvaća li ono i nacionalno biračko pravo koje ne jamči posebnu zabranu diskriminacije iz članka 22. UFEU‑a u pogledu biračkih prava građana Unije(14).
36. Većinu slučajeva u području izručenja obilježava to da su dotični državljani drugih država članica bili integrirani u državi od koje se izručenje traži(15). Ako takve integracije nema, kao u ovom slučaju, dvojbeno je stoga postoji li uopće usporedivost s državljanima države od koje se izručenje traži, a koji se ne izručuju.
37. Općenito, usporedivost treba ispitivati vodeći računa o cilju nacionalnih odredaba(16). Ona je isključena ako postoje objektivne razlike između usporedivih skupina(17).
38. S obzirom na zabrane izručenja, nijedan od tih kriterija ne ide u prilog usporedivosti građana Unije u tranzitu s vlastitim državljanima.
39. Temelj državljanske veze države članice počiva na posebnom odnosu solidarnosti i odanosti između te države i njezinih državljana kao i na uzajamnosti prava i dužnosti(18). Stoga države članica moraju vlastite državljane posebno štititi, a zabrana izručenja služi toj zaštiti. Istodobno država ima u pravilu široku kaznenu nadležnost nad vlastitim državljanima, također i za djela počinjena u inozemstvu. U odnosu na vlastite državljane nekažnjavanje se, stoga, može lakše izbjeći. Iako posljedično države članice možda nisu dužne progoniti kaznena djela vlastitih državljana počinjena u inozemstvu, one će ipak ispitati svrsishodnost takvog kaznenog progona. One mogu tako izbjeći nekažnjavanje i istodobno zaštititi vlastite državljane od neproporcionalnih posljedica kaznenog progona u trećim državama(19).
40. Nastanjeni integrirani građani Unije smiju očekivati da se prema njima slično postupa kao i prema državljanima dotične države članice. U odnosu na državu u kojoj su se nastanili u potpunosti su usporedivi s državljanima u nekim, no ne i u svim aspektima. Tako se u slučaju biračkog prava još rade iznimke(20), a u poreznom pravu (u kojem rezidentnost „nadomješta” državljanstvo) ovisi o visini dohotka od rada mora li država obavljanja djelatnosti umjesto države prebivališta odobriti usporedive povlastice kao i za rezidente(21).
41. No, u predmetnom se slučaju pojavljuje drukčije pitanje. Nastoji se doznati je li, u pogledu izvršenja uhidbenog naloga iz treće države, svaki građanin Unije u tranzitu usporediv, u državi tranzita, s građanima rezidentnima u državi tranzita. U pogledu građanstva Unije, na to bi se moglo potvrdno odgovoriti. Prema sudskoj praksi Suda građanstvo Unije sve se više preklapa s nacionalnim državljanstvom(22).
42. Međutim, kad je riječ o kaznenoj nadležnosti države članice, na to pitanje valja odgovoriti niječno. Za državu tranzita ne postoji, u pogledu građana Unije u tranzitu, usporediv poseban odnos solidarnosti i odanosti. Umjesto toga je, u slučaju ovih potonjih, dvojbena često čak i kaznena nadležnost države tranzita za kaznena djela u trećim državama, zbog čega neizvršenje uhidbenog naloga povećava izglede za nekažnjavanje tražene osobe.
43. Stoga predlažem Sudu da, kao i u socijalnom pravu(23), napravi u tom pogledu razliku između građana Unije integriranih u državi članici i građana Unije koji su samo u tranzitu. Budući da se ovdje radi o građaninu Unije u tranzitu, smatram da taj slučaj nije obuhvaćen pravom Unije. Izvršenje uhidbenog naloga iz treće države stoga ne ulazi u provedbu prava Unije. Temeljne slobode u području slobode, sigurnosti i pravde ne postoje zato da se države oslobode vlastite odgovornosti prema svojim građanima za djelotvorno izvršenje kaznenih sankcija izrečenih osuđenim počiniteljima kaznenih djela i time povećaju njihovi izgledi za nekažnjavanje. Usto, temeljne slobode ne trebaju osloboditi državu članicu odgovornosti prema trećoj državi (međunarodnopravno obvezivanje kojim se uzajamno osigurava da osuđeni državljani ne mogu izbjeći svojoj kazni bijegom u drugu državu ugovornicu). Stoga je pitanje može li se dotična osoba izručiti trećoj državi uređeno nacionalnim pravom i njegovim jamstvima temeljnih prava kao i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP).
44. Za slučaj da Sud ipak prihvati postojanje ograničenja temeljnih sloboda, podredno ću ispitati njihovo opravdanje.
45. U slučaju načelnog izjednačavanja vlastitih državljana i državljana drugih država članica izbjegavanje nekažnjavanja može se ispitati u stadiju opravdanja(24). Kao što je Komisija naglasila na raspravi, u tom cilju do izražaja dolazi i zaštita temeljnih prava žrtava kaznenih djela(25). Sudskom praksom svejedno se nalaže da se prilikom izručenja građanina Unije trećoj državi na odgovarajući način u obzir uzmu temeljna prava počinitelja kaznenog djela(26).
3. Opasnost od povrede temeljnog prava
46. Članak 19. stavak 2. Povelje posebno se tiče izručenja. U skladu s njim, nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
47. Slijedom toga, ako nadležno tijelo države članice od koje se izručenje traži raspolaže elementima koji potvrđuju stvarnu opasnost nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u trećoj državi koja traži izručenje, ono je dužno ocijeniti postojanje te opasnosti prilikom donošenja odluke o izručenju osobe toj državi(27).
48. Pri tome se ta država članica ne smije ograničiti na to da u obzir uzme izjave treće države koja traži izručenje ili okolnost da je ona sklopila međunarodnopravne ugovore koji načelno jamče poštovanje temeljnih prava. Prilikom tog ispitivanja nadležno tijelo države članice od koje se izručenje traži mora, umjesto toga, utemeljiti odluku na objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima, koji mogu, među ostalim, proizlaziti iz međunarodnih sudskih odluka poput presuda ESLJP‑a, sudskih odluka treće države koja traži izručenje kao i odluka, izvješća ili drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda(28). U vezi s uvjetima u pritvoru, prema dokumentima Vijeća Europe iz posljednjih godina, čini se da postoji potencijal za poboljšanje, ali nema ozbiljnih sustavnih kršenja(29).
49. Odluke drugih država članica o istom ili sličnom zahtjevu za izručenje dotične treće države, koje sadržavaju utvrđenja o opasnosti od povrede temeljnih prava, u ovom slučaju presuda Coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 19. veljače 2025., također ulaze među te elemente(30). To proizlazi već iz načela uzajamnog povjerenja(31).
50. Međutim, ESLJP smatra da je na dotičnoj osobi teret dokazivanja stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja(32). Stoga se članku 19. stavku 2. Povelje ne protivi izručenje ako se opasnost od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja na temelju postojećih informacija ne može, doduše, isključiti, ali ni utvrditi.
51. Slična razmatranja načelno vrijede za opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje zajamčenog u članku 47. stavku 2. Povelje, koja je također navedena u presudi Coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 19. veljače 2025.(33)
52. Stoga će sud koji je uputio zahtjev morati ispitati proizlazi li iz informacija koje su mu predočene opasnost od povrede navedenih temeljnih prava, osobito u pogledu uvjeta u pritvoru i/ili zbog osude u odsutnosti(34).
53. Samo radi potpunosti treba primijetiti da, suprotno stajalištu osobe KN, nije razvidno uporište za postojanje povrede načela ne bis in idem prema članku 50. Povelje ili članku 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma. Naime, presuda Coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 19. veljače 2025., kojom je odbijeno izručenje u Gruziju, nije kaznena osuda koja može dovesti do zabrane svojstvene tom načelu(35).
B. Hitni prethodni postupak
54. Sud koji je uputio zahtjev zatražio je primjenu hitnog prethodnog postupka, predviđenog u članku 107. Poslovnika Suda.
55. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se, među ostalim, na članak 67. stavak 3. UFEU‑a i članak 82. stavak 1. UFEU‑a koji se nalaze u glavi V. („Područje slobode, sigurnosti i pravde”) trećeg dijela UFEU‑u, što je, prema članku 107. stavku 1. Poslovnika, pretpostavka za primjenjivost hitnog prethodnog postupka.
56. Kako je prethodno istaknuto prikazano, te odredbe u konačnici nemaju izravno značenje za odluku u glavnom postupku. No, to ne mijenja činjenicu da se zahtjevom za prethodnu odluku upravo taj aspekt mora razjasniti.
57. Slijedom toga, područje primjene hitnog prethodnog postupka je otvoreno.
58. U prilog svojem zahtjevu sud koji je uputio zahtjev osobito je istaknuo da je odgovor na zahtjev za prethodnu odluku hitan jer se osoba KN nalazi u pritvoru samo zbog postupka za izručenje Gruziji.
59. Ako na prethodno pitanje Sud ne bi odgovorio kako je ovdje predviđeno, nego na način da bi trebalo priznati odluku belgijskog suda, otpao bi taj razlog za pritvor.
60. Ne može se, doduše, isključiti da bi, posljedično, francuski sudovi i dalje držali osobu KN u pritvoru, kako bi se gruzijska presuda izvršila u Francuskoj(36) ili proveo kazneni postupak zbog djela o kojima je presuđeno u Gruziji. Za takav novi kazneni postupak smetnja ne bi bili ni načelo ne bis in idem iz članka 14. stavka 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer se ono ne primjenjuje na progon od strane različitih država(37), ni odgovarajuće zabrane u pravu Unije, jer one nisu primjenjive u odnosu na treće države.
61. No, zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava uporište za to da se takav pristup razmatra u Francuskoj ili da su nadležna tijela u Belgiji poduzela takve korake. Umjesto toga, Francuska je na raspravi navela da se osoba KN pušta na slobodu ako je izručenje nedopušteno.
62. Osim toga, ovdje predloženi odgovor na zahtjev za prethodnu odluku mogao bi također utjecati na trajanje pritvora. On se, naime, svodi na to da francuski sud mora na vlastitu odgovornost ispitati je li izručenje Gruziji povezano sa znatnim rizicima od povrede temeljnih prava. Ako bi tijekom tog ispitivanja osoba KN i dalje bila zadržana u pritvoru, bilo bi svrsishodno da francuski sud započne s tim ispitivanjem što je prije moguće.
63. Stoga trajanje pritvora osobe KN ovisi o tome kada će Sud odgovoriti na zahtjev za prethodnu odluku.
64. Slijedom navedenog, Sud u predmetnom slučaju s pravom primjenjuje hitni prethodni postupak.
V. Zaključak
65. Predlažem stoga Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori na sljedeći način:
Ni članak 67. stavak 3. UFEU‑a ni članak 82. stavak 1. UFEU‑a ni slobodno kretanje građana Unije u skladu s člancima 21. i 18. UFEU‑a ne dovode do primjenjivosti prava Unije na zahtjev za izručenje državljanina druge države članice trećoj državi, ako se u trenutku svojega uhićenja ta osoba samo zadržala u tranzitu u državi članici od koje se traži izručenje.
1 Izvorni jezik: njemački
i Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.
2 https://www.coe.int/en/web/conventions
3 Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 26.)
4 Presuda od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 26. i 27.), i od 18. lipnja 2024., Generalstaatsanwaltschaft Hamm (Zahtjev za izručenje izbjeglice Turskoj) (C‑352/22, EU:C:2024:521, t. 38.)
5 Presuda od 18. lipnja 2024., Generalstaatsanwaltschaft Hamm (Zahtjev za izručenje izbjeglice Turskoj) (C‑352/22, EU:C:2024:521, t. 71.)
6 Presuda od 18. lipnja 2024., Generalstaatsanwaltschaft Hamm (Zahtjev za izručenje izbjeglice Turskoj) (C‑352/22, EU:C:2024:521, t. 64. do 70.)
7 Mišljenje 2/13 od 18. prosinca 2014. (EKLJP II) (EU:C:2014:2454, t. 191.), i presuda od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 46.)
8 Presuda od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 46.). Vidjeti također presudu od 14. rujna 2023., Sofijska gradska prokuratura (Uzastopni uhidbeni nalozi) (C‑71/21, EU:C:2023:668, t. 55.).
9 Vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 43.).
10 Za utvrđivanje statusa izbjeglice vidjeti presude od 18. lipnja 2024., Bundesrepublik Deutschland (Učinak odluke o odobravanju statusa izbjeglice) (C‑753/22, EU:C:2024:524, t. 68.), i Generalstaatsanwaltschaft Hamm (Zahtjev za izručenje izbjeglice Turskoj) (C‑352/22, EU:C:2024:521, t. 43.).
11 Presude od 6. ožujka 2014., Siragusa (C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 24.), od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr. (C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 34.), i od 28. studenoga 2024., PT (Sporazum između državnog odvjetnika i počinitelja kaznenog djela) (C‑432/22, EU:C:2024:987, t. 35.)
12 Presude od 6. ožujka 2014., Siragusa (C‑206/13, EU:C:2014:126, t. 26.), od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr. (C‑198/13, EU:C:2014:2055, t. 35.), i od 28. studenoga 2024., PT (Sporazum između državnog odvjetnika i počinitelja kaznenog djela) (C‑432/22, EU:C:2024:987, t. 36.)
13 Presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 33.), od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 45.), od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 27.), od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Berlin (Izručenje Ukrajini) (C‑398/19, EU:C:2020:1032, t. 30.), i od 22. prosinca 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Zahtjev za izručenje Bosni i Hercegovini) (C‑237/21, EU:C:2022:1017, t. 34.)
14 Presude od 19. studenoga 2024., Komisija/Poljska (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C‑814/21, EU:C:2024:963, t. 154.), i Komisija/Češka Republika (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C‑808/21, EU:C:2024:962, t. 155.)
15 Presude od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 19.), od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Berlin (Izručenje Ukrajini) (C‑398/19, EU:C:2020:1032, t. 10. i 16.), i od 22. prosinca 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Zahtjev za izručenje Bosni i Hercegovini) (C‑237/21, EU:C:2022:1017, t. 13.). Drukčije je, ali uzgredno, navedeno u presudi od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 34.).
16 Presuda od 1. travnja 2014., Felixstowe Dock and Railway Company i dr. (C‑80/12, EU:C:2014:200, t. 25.)
17 Presuda od 22. ožujka 2007., Talotta (C‑383/05, EU:C:2007:181, t. 19.)
18 Presude od 17. prosinca 1980., Komisija/Belgija (149/79, EU:C:1980:297, t. 10.), od 2. ožujka 2010., Rottmann (C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 51.), i od 29. travnja 2025., Komisija/Malta (Državljanstvo za ulagatelje) (C‑181/23, EU:C:2025:283, t. 96.)
19 Vidjeti presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 48. i 49.), od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Berlin (Izručenje Ukrajini) (C‑398/19, EU:C:2020:1032, t. 52.).
20 U vezi s člankom 22. UFEU‑a vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2024., Komisija/Poljska (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C‑814/21, EU:C:2024:963, t. 154.), i Komisija/Češka Republika (Pasivno biračko pravo i članstvo u političkoj stranci) (C‑808/21, EU:C:2024:962, t. 155.).
21 Presuda od 14. veljače 1995., Schumacker (C‑279/93, EU:C:1995:31, t. 35. i 36.)
22 Najnovija presuda od 29. travnja 2025., Komisija/Malta (Državljanstvo za ulagatelje) (C‑181/23, EU:C:2025:283, t. 100. i 101.)
23 Presuda od 11. studenoga 2014., Dano (C‑333/13, EU:C:2014:2358, t. 77. i sljedeće)
24 Presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 37. i 38.), od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 32.), i od 2. travnja 2020, Ruska Federacija (C‑897/19 PPU, EU:C:2020:262, t. 60.)
25 U vezi s pravom na život prema članku 2. EKLJP‑a vidjeti presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) d 29. siječnja 2019., Güzelyurtlu i dr./Cipar i Turska (CE:ECHR:2019:0129JUD003692507, t. 231. do 236.), i od 9. srpnja 2019., Romeo Castaño/Belgija (CE:ECHR:2019:0709JUD000835117, t. 81.).
26 Presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 53. i 59.), i od 22. prosinca 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Zahtjev za izručenje Bosni i Hercegovini) (C‑237/21, EU:C:2022:1017, t. 55.), kao i presude ESLJP‑a od 7. srpnja 1989., Soering/Ujedinjena Kraljevina (CE:ECHR:1989:0707JUD001403888, t. 88.), i od 25. ožujka 2021., Bivolaru i Moldovan/Francuska (CE:ECHR:2021:0325JUD004032416, t. 107.)
27 Presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 58.), i od 2. travnja 2020, Ruska Federacija (C‑897/19 PPU, EU:C:2020:262, t. 64.) kao i rješenje od 6. rujna 2017., Peter Schotthöfer & Florian Steiner (C‑473/15, EU:C:2017:633, t. 24.). Vidjeti također presude ESLJP‑a od 7. srpnja 1989., Soering/Ujedinjena Kraljevina (CE:ECHR:1989:0707JUD001403888, t. 88.), od 26. srpnja 2005., N./Finska (CE:ECHR:2003:0923DEC003888502, t. 158.), od 4. rujna 2014., Trabelsi/Belgija (CE:ECHR:2014:0904JUD000014010, t. 116.), i od 25. ožujka 2021., Bivolaru i Moldovan/Francuska (CE:ECHR:2021:0325JUD004032416, t. 107.).
28 Presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 57. i 59.), od 2. travnja 2020, Ruska Federacija (C‑897/19 PPU, EU:C:2020:262, t. 65.), i od 18. lipnja 2024., Generalstaatsanwaltschaft Hamm (Zahtjev za izručenje izbjeglice Turskoj) (C‑352/22, EU:C:2024:521, t. 63.)
29 Vidjeti Council of Europe Action Plan for Georgia 2024‑2027 (CM(2023)168, S. 31) i Report to the Georgian Government on the visit to Georgia carried out by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT) from 10 to 21 September 2018 (CPT/Inf (2019) 16, t.. 44. do 48.).
30 Vidjeti u tom smislu presude od 18. lipnja 2024., Bundesrepublik Deutschland (Učinak i odobravanje statusa izbjeglice), (C753/22, EU:C:2024:524, t. 77. i 78.) i od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 46.).
31 Vidjeti točku 27. ovog mišljenja.
32 Presude ESLJP‑a od 28. veljače 2008., Saadi/Italija (CE:ECHR:2008:0228JUD003720106, t. 129.), od 23. kolovoza 2016., J. K. i dr./Švedska (CE:ECHR:2016:0823JUD005916612, t. 91.), i od 25. ožujka 2021., Bivolaru i Moldovan/Francuska (CE:ECHR:2021:0325JUD004032416, t. 109.)
33 Vidjeti u tom smislu presude od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr. (C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 97.), i od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 38.).
34 Vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 49.).
35 Presuda od 14. rujna 2023., Sofijska gradska prokuratura (Uzastopni uhidbeni nalozi) (C‑71/21, EU:C:2023:668, t. 52.)
36 Vidjeti presudu od 13. studenoga 2018., Raugevicius (C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 39.).
37 Obavijesti Odbora za ljudska prava Ujedinjenih Naroda, br. 692/1996, A. R. J./Australija, br. 6.4, i br. 204/1986, A. P./Italija, br. 7.3. U slučaju članka 4. Dodatnog protokola br. 7 uz EKLJP to proizlazi već iz teksta odredbe.