–

za WBS GmbH, K. Schaefer, Rechtsanwalt,

–

za Generalstaatsanwaltschaft Berlin, J. Scherf,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann, A. Sahner i J. Simon, u svojstvu agenata,

–

za estonsku vladu, M. Kriisa, u svojstvu agenta,

–

za latvijsku vladu, J. Davidoviča, K. Pommere i S. Zābele, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i J. Sawicka, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, J. I. Barbosa de Pinho, P. Barros da Costa i J. Ramos, u svojstvu agenata,

–

za švedsku vladu, H. Eklinder, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, H. Leupold i J. Vondung, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (SL 2014., L 130, str. 1. i ispravci SL 2015., L 143, str. 16. i SL 2025./90423, L).

2

Taj je zahtjev upućen u postupku povodom zahtjeva za izvršenje europskog istražnog naloga u Njemačkoj, koji je izdao Korupcijas novēršanas un apkarošanas birojs (Ured za sprečavanje i suzbijanje korupcije, Latvija) (u daljnjem tekstu: KNAB) vezano uz istražne mjere u odnosu na društvo WBS GmbH.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

U uvodnim izjavama 5. do 8., 10. i 11. Direktive 2014/41 navodi se:

4

Na temelju članka 2. točke (c) te direktive:

5

U članku 6. navedene direktive, naslovljenom „Uvjeti izdavanja i prosljeđivanja EIN‑a”, utvrđuje se:

6

Člankom 10. stavcima 3. i 4. iste direktive određuje se:

7

Pri izdavanju EIN‑a tijelo izdavatelj dužno je ispuniti i potpisati obrazac po modelu iz Priloga A Direktivi 2014/41. Zaglavlje tog modela obrasca formulirano je kako slijedi:

Njemačko pravo

8

Članak 91.d stavak 1. Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima) od 23. prosinca 1982. (BGBl. 1982. I, str. 2071.) glasi kako slijedi:

Latvijsko pravo

9

U skladu s člankom 8871. stavkom 1. Kriminālprocesa likumsa (Zakonik o kaznenom postupku, Latvijas Vēstnesis, 2005., br. 74), ako je u okviru kaznenog postupka prije pokretanja kaznenog progona potrebno izvršiti postupovnu radnju na državnom području druge države članice Europske unije, tijelo odgovorno za postupak mora prilikom izdavanja europskog istražnog naloga ocijeniti je li taj nalog proporcionalan i nužan s obzirom na kazneno djelo koje je predmet istrage, nakon čega javni tužitelj zadužen za vođenje istrage također provjerava usklađenost postupovne radnje koja je zatražena od druge države članice sa zakonskim zahtjevima te ocjenjuje je li ona nužna i proporcionalna s obzirom na kazneno djelo koje je predmet istrage. Prije sastavljanja europskog istražnog naloga tijelo odgovorno za postupak poduzima sve mjere koje bi bilo nužno poduzeti da se postupovna radnja izvršava u Latviji.

10

Pretrage su uređene člancima 179. do 185. Zakonika o kaznenom postupku. U članku 179. stavku 1. tog zakonika pretraga se definira kao istražna mjera prisilnog pregleda prostorija, zemljišta, vozila ili osoba u svrhu pronalaženja i oduzimanja traženog predmeta, ako se može opravdano pretpostaviti da se taj predmet nalazi na mjestu pretrage.

11

Člankom 180. stavkom 1. navedenog zakonika određuje se da se pretraga provodi temeljem odluke suca istrage ili suda. Sudac istrage odluku donosi na temelju prijedloga koji je podnijelo tijelo odgovorno za postupak i na temelju dokumenata koji su uz njega priloženi.

Glavni postupak i prethodno pitanje

12

KNAB je 5. travnja 2019. pokrenuo kazneni postupak protiv određenog broja službenika zaposlenih u zakladi sa sjedištem u Rigi (Latvija) zbog prijevare velikih razmjera, nezakonitog rasipanja tuđe imovine velikih razmjera te krivotvorenja isprava i uporabe krivotvorenih isprava. KNAB je u okviru svoje istrage smatrao potrebnim izdati europski istražni nalog kako bi se provela pretraga poslovnih prostorija društava FF GmbH i WBS, sa sjedištem u Berlinu (Njemačka). U tu je svrhu KNAB zatražio od suca istrage Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiese (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme u Rigi, Latvija) da odobri tu istražnu mjeru u skladu s člancima 179. i 180. Zakonika o kaznenom postupku.

13

Dvama rješenjima od 24. travnja 2019. taj sudac istrage je prihvatio zahtjev KNAB‑a s obrazloženjem da se, s jedne strane, može pretpostaviti da se u prostorijama ta dva društva nalaze dokumenti, nosači podataka i predmeti relevantni za kazneni postupak te da su, s druge strane, pretrage čija je svrha bila identifikacija i oduzimanje tih dokumenata, nosača i predmeta bile nužne i proporcionalne.

14

KNAB je 25. travnja 2019. izdao europski istražni nalog (u daljnjem tekstu: predmetni europski istražni nalog) kojim je od njemačkih tijela zatražio da saslušaju dva svjedoka i izvrše dva rješenja o pretrazi iz prethodne točke. Latvijas Republikas Ģenerālprokuratūra (Glavno državno odvjetništvo Republike Latvije) potvrdila je predmetni europski istražni nalog i proslijedila ga je Staatsanwaltschaftu Berlin (Državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka).

15

Na zahtjev Državnog odvjetništva u Berlinu, Amtsgericht Berlin‑Tiergarten (Općinski sud u Berlinu‑Tiergarten, Njemačka) naložio je provođenje pretrage prostorija društava FF i WBS. Pretrage su provedene 13. svibnja 2019. te su rezultirale zapljenom brojnih dokaza.

16

Društvo WBS je Kammergerichtu (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, podnijelo zahtjev kojim je tražilo da taj sud utvrdi da je predavanje Republici Latviji dokaza prikupljenih u okviru izvršenja predmetnog europskog istražnog naloga nedopušteno.

17

U prilog osnovanosti svoje tužbe društvo WBS se poziva na presudu od 16. prosinca 2021., Specializirana prokuratura (Podaci o prometu i lokaciji) (C‑724/19, u daljnjem tekstu: presuda Specializirana prokuratura, EU:C:2021:1020), iz koje proizlazi da europski istražni nalog koji se odnosi na istražnu mjeru koju na temelju prava države članice izdavateljice može odrediti samo sud, može valjano izdati samo tijelo koje ima takvo svojstvo. Tvrdi da u ovom slučaju, s jedne strane, KNAB nije sud i, s druge strane, da je na temelju latvijskog prava samo tijelo s tim svojstvom nadležno za određivanje takve mjere pretrage.

18

Državno odvjetništvo u Berlinu uputilo je Glavnom državnom odvjetništvu Republike Latvije pitanje može li predmetni europski istražni nalog eventualno iznova izdati sud. Glavno državno odvjetništvo Republike Latvije odgovorilo je niječno uz obrazloženje da se latvijsko pravo tomu protivi.

19

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li načela koja proizlaze iz presude Specializirana prokuratura primijeniti na predmet koji se pred njim vodi, na temelju čega bi trebao utvrditi da je predaja dokaza u okviru izvršenja predmetnog europskog istražnog naloga nedopuštena.

20

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da se, u predmetu u kojem je donesena ta presuda, tijelo koje je izdalo europski istražni nalog može kvalificirati kao „tijelo izdavatelj” na temelju članka 2. točke (c) podtočke i. Direktive 2014/41, dok je u ovom predmetu KNAB „drugo nadležno tijelo, kako je određeno u državi izdavateljici” u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. te direktive. Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita je li odgovor koji je Sud dao u navedenoj presudi primjenjiv i u slučaju kad je europski istražni nalog izdalo tijelo obuhvaćeno tom drugom odredbom.

21

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, točke 29. i 30. presude Specializirana prokuratura mogu se shvatiti na način da „drugo nadležno tijelo” u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. navedene direktive može djelovati kao tijelo izdavatelj europskog istražnog naloga, čak i ako na temelju nacionalnog prava predmetnu istražnu mjeru može donijeti samo sud, ali pod uvjetom da takav sud intervenira u drugoj fazi postupka.

22

Kao drugo, navodi sa de ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda Specializirana prokuratura jer je istražnu mjeru koja je bila predmet predmetnog europskog istražnog naloga – iako ju je na temelju latvijskog prava mogao naložiti samo sud – prije izdavanja tog naloga odobrio latvijski sudac istrage koji ju je smatrao nužnom i proporcionalnom. Tvrdi da ta okolnost ima za posljedicu to da razlozi koje je Sud naveo u točkama 32. do 38. te presude kao temelj svojeg tumačenja članka 2. točke (c) podtočke i. Direktive 2014/41 nisu relevantni u kontekstu glavnog predmeta.

23

U tom smislu ističe, kao prvo, da je Sud smatrao, s jedne strane, da je tijelo nadležno za određivanje istražne mjere na temelju nacionalnog prava jedino u mogućnosti ispuniti obveze ispitivanja i obrazlaganja predmetne mjere i, s druge strane, da tijelo izdavatelj može izdati europski istražni nalog samo pod uvjetom da je istražna mjera iz tog naloga mogla biti određena pod istim uvjetima u sličnom nacionalnom postupku.

24

U okviru postupka koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev smatra da je tijelo koje je na temelju nacionalnog prava nadležno za određivanje istražne mjere ispunilo obveze njezina ispitivanja i obrazlaganja, predviđene člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2014/41, s obzirom na to da je nadležni latvijski sudac istrage smatrao da su predmetne pretrage nužne i proporcionalne. Nadalje, tvrdi da je tijelo izdavatelj izdalo predmetni europski istražni nalog pod uvjetima jednakima onima u kojima je istražna mjera mogla biti određena u sličnom nacionalnom postupku jer je sud intervenirao radi odobrenja mjere pretrage prije izdavanja tog naloga.

25

Kao drugo, napominje da je Sud u presudi Specializirana prokuratura smatrao da na temelju nacionalnog prava tijelo izdavatelj europskog istražnog naloga mora biti tijelo nadležno za određivanje, u nacionalnom postupku, istražne mjere koja je predmet tog naloga, s obzirom na to da bi, ako to ne bi bio slučaj, to imalo za posljedicu kompliciranje i dovođenje u pitanje sustava pojednostavnjene i učinkovite suradnje radi pružanja pravne pomoći, uspostavljenog Direktivom 2014/41.

26

S jedne strane, taj sud dvoji o relevantnosti takvog razmatranja u ovom slučaju jer upravo takav zahtjev može zakomplicirati postupak pravne pomoći.

27

Naime, tvrdi da u određenim državama članicama, kao što je to slučaj u Njemačkoj, istražni sud nema središnju ulogu u istražnom postupku i intervenira samo sporadično, među ostalim kako bi odobrio određene istražne mjere koje je zatražilo državno odvjetništvo. U takvim okolnostima, ako bi se smatralo da se samo taj sud može kvalificirati kao „tijelo izdavatelj” u smislu Direktive 2014/41, dok je zapravo državno odvjetništvo zaduženo za istražni postupak, to bi dovelo do kašnjenja u pravnoj pomoći, osobito u slučaju ako bi tijelo izvršitelj odlučilo postaviti pitanje tijelu izdavatelju na temelju članka 6. stavka 3. prve rečenice Direktive 2014/41. Kompliciranje postupka pravne pomoći mogla bi proizlaziti i iz činjenice da u nekim državama članicama određene istražne mjere možda nisu u isključivoj nadležnosti nacionalnih sudova, već ih mogu odrediti druga tijela. U takvim okolnostima stoga nije isključeno da se tijelu izvršitelju mogu uputiti dva europska istražna naloga koja su izdala dva različita sugovornika.

28

S druge strane, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, valjalo bi se po analogiji pozvati na sudsku praksu proizišlu iz presude od 27. svibnja 2019., PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C‑509/18, EU:C:2019:457), vezanu uz europski uhidbeni nalog, iz koje proizlazi da tijelo koje određuje nacionalni uhidbeni nalog može biti različito od tijela koje izdaje europski uhidbeni nalog.

29

U tim je okolnostima Kammergericht (Visoki zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

O prethodnom pitanju

30

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 2. točku (c) podtočku ii. Direktive 2014/41 tumačiti na način da se kao „tijelo izdavatelj” u smislu te odredbe može kvalificirati upravno tijelo koje je odredila država izdavateljica i koje u konkretnom slučaju djeluje kao istražno tijelo u kaznenim postupcima i čije istražne mjere koje podrazumijevaju zadiranje u temeljna prava dotične osobe, mora u skladu s nacionalnim pravom prethodno odobriti pravosudno tijelo.

31

Članak 2. točka (c) Direktive 2014/41 u svojim točkama i. i ii. definira pojam „tijelo izdavatelj” kao „sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj nadležan u dotičnom predmetu” ili kao „bilo koje drugo nadležno tijelo, kako je određeno u državi izdavateljici, koje u dotičnom slučaju djeluje kao istražno tijelo u kaznenom postupku s nadležnošću za prikupljanje dokaza u skladu s nacionalnim pravom”.

32

Stoga iz teksta članka 2. točke (c) podtočke ii. te direktive proizlazi da je „tijelo izdavatelj” u smislu te odredbe nacionalno tijelo koje ispunjava sljedeća tri kumulativna uvjeta.

33

Kao prvo, iz upotrebe izraza „drugo” proizlazi da takvo tijelo nije jedno od pravosudnih tijela iz članka 2. točke (c) podtočke i. Direktive 2014/41, odnosno sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj, nego tijelo, poput upravnog tijela, koje je država članica izdavateljica odredila nadležnim za izdavanje europskog istražnog naloga.

34

Kao drugo, to tijelo mora biti ono koje u konkretnom slučaju djeluje u svojstvu istražnog tijela u kaznenom postupku.

35

Kao treće, navedeno tijelo mora biti nadležno za nalaganje prikupljanja dokaza u skladu s nacionalnim pravom.

36

Što se tiče spora iz glavnog postupka, nesporno je da KNAB ispunjava prva dva od tih uvjeta. Naime, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi, s jedne strane, da KNAB kao upravno tijelo nije obuhvaćen područjem primjene onih iz članka 2. točke (c) podtočke i. Direktive 2014/41. S druge strane, u skladu s nacionalnim pravom, KNAB je tijelo zaduženo za istrage u predmetima u području suzbijanja korupcije i to je tijelo određeno kao nadležno za izdavanje europskih istražnih naloga u tim predmetima.

37

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se ispunjava li navedeno tijelo treći od tih uvjeta, naveden u točki 35. ove presude, odnosno uvjet da je „nadležno za prikupljanje dokaza u skladu s nacionalnim pravom”.

38

U tom pogledu taj sud naglašava da je od istražnih mjera koje su predmet konkretnog europskog istražnog naloga KNAB mogao izravno odrediti samo mjere koje se odnose na saslušanje svjedoka, a da pritom nije morao ishoditi prethodno odobrenje suca istrage. Suprotno tomu, mjere pretrage poslovnih prostorija o kojima je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da dovode do zadiranja u temeljna prava dotične osobe, morao je u skladu s latvijskim pravom odobriti takav sudac, nakon što je KNAB od njega zatražio odobrenje.

39

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev pokušava utvrditi dovodi li činjenica da u latvijskom pravu mjere pretrage koje je zatražio KNAB treba odobriti sudac istrage prije nego što ih se može izvršiti, do toga da se to tijelo ne može smatrati nadležnim za nalaganje prikupljanja dokaza u skladu s nacionalnim pravom, u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41.

40

Budući da tekst članka 2. točke (c) podtočke ii. te direktive sam po sebi ne omogućuje davanje odgovora na to pitanje, valja u skladu s ustaljenom sudskom praksom uzeti u obzir kontekst i ciljeve propisa kojeg je ta odredba dio (vidjeti u tom smislu presude od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12., i od 21. prosinca 2023., G. K. i dr. (Ured europskog javnog tužitelja), C‑281/22, EU:C:2023:1018, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

41

Kao prvo, valja uzeti u obzir kontekst u kojem se nalazi ta odredba.

42

Prvo, člankom 6. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 2. i Prilogom A i s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 11., tijelu izdavatelju nalaže se obveza provjere nužnosti i proporcionalnosti istražne mjere koja je predmet europskog istražnog naloga, s obzirom na svrhe postupka u okviru kojeg se taj nalog izdaje i uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika (vidjeti u tom smislu presudu Specijalizirana prokuratura, t. 32.).

43

Usto, kad je riječ o slučaju kad europski istražni nalog potječe od „tijela izdavatelja” u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41, iz druge rečenice te odredbe proizlazi da se, prije njegova prosljeđivanja tijelu izvršitelju, taj nalog treba potvrditi, i to nakon provjere njegove usklađenosti s uvjetima za izdavanje predviđenima tom direktivom, a posebno s uvjetima iz njezina članka 6. stavka 1., „od strane suca, suda, istražnog suca ili javnog tužitelja”.

44

Iz toga slijedi da, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 45. svojeg mišljenja, izdavanje europskog istražnog naloga od strane „drugog nadležnog tijela, kako je određeno u državi izdavateljici”, u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41, podrazumijeva kontrolu nužnosti i proporcionalnosti tog naloga na dvjema razinama postupka u državi članici izdavateljici, odnosno, s jedne strane, prilikom njegova donošenja u okviru nacionalnog istražnog postupka i, s druge strane, prilikom potvrde od strane pravosudnog tijela prije nego što bude proslijeđeno tijelu izvršitelju.

45

U ovom slučaju, pitanja suda koji je uputio zahtjev u pogledu toga ima li KNAB svojstvo „tijela izdavatelja” odnose se na prvu od tih dviju razina kontrole. Naime, što se tiče druge razine, nesporno je da je, prije njegova prosljeđivanja tijelu izvršitelju, predmetni europski istražni nalog potvrdio javni tužitelj, odnosno Glavno državno odvjetništvo Republike Latvije, koji je ispitao nužnost i proporcionalnost tog naloga u skladu s odredbama te direktive.

46

U tom pogledu, iz uvodne izjave 10. Direktive 2014/41 proizlazi da ta direktiva određuje da je tijelo izdavatelj najprimjerenije da odluči o istražnoj mjeri koju treba koristiti, na temelju podataka kojima raspolaže o dotičnoj istrazi (presuda Specijalizirana prokuratura, t. 37.).

47

Kao što je to navedeno u točki 34. ove presude, da bi se moglo smatrati „tijelom izdavateljem” u smislu Direktive 2014/41, „drugo tijelo” iz članka 2. točke (c) podtočke ii. te direktive mora biti ono koje je u konkretnom slučaju zaduženo za kaznenu istragu. To mu stajalište omogućuje da, uzimajući u obzir njegovo saznanje o okolnostima navedene istrage, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive provede kontrolu nužnosti i proporcionalnosti istražne mjere za koju želi da se provede u drugoj državi članici u okviru europskog istražnog naloga.

48

Sama okolnost da pravo države članice izdavateljice uvjetuje donošenje istražnih mjera koje je zatražilo istražno tijelo zaduženo za istragu time da ih prethodno odobri sudac istrage kada one podrazumijevaju zadiranje u temeljna prava dotične osobe, ne predstavlja prepreku da se to tijelo zaduženo za istražni postupak smatra „nadležn[im] za prikupljanje dokaza u skladu s nacionalnim pravom” u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41, a samim time i da ga se može kvalificirati kao „tijelo izdavatelj” u smislu te odredbe.

49

Naime, takav zahtjev omogućuje osiguravanje da se ispitivanje nužnosti i proporcionalnosti navedenih mjera koje provodi istražno tijelo, na prvoj razini navedenoj u točki 42. ove presude, provodi pod nadzorom suca, kako bi on među ostalim potvrdio da su predviđene mjere nužne i da ne ugrožavaju neproporcionalno temeljna prava osumnjičenika ili okrivljenika.

50

Drugo, tumačenje iz točke 48. ove presude potkrijepljeno je člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2014/41.

51

Naime, u skladu s tom odredbom, tijelo izdavatelj ovlašteno je izdati europski istražni nalog samo pod uvjetom da su u njemu navedene istražna mjera ili istražne mjere mogle biti određene pod istim uvjetima u sličnom nacionalnom postupku.

52

To što se u članku 6. stavku 1. točki (b) navedene direktive upotrebljavaju izrazi „pod istim uvjetima” i „u sličnom domaćem slučaju”, čini određivanje preciznih uvjeta za izdavanje europskog istražnog naloga ovisnim isključivo o pravu države izdavateljice. Prema tome, cilj je te odredbe izbjeći zaobilaženje pravila i jamstava predviđenih pravom države izdavateljice (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2024., M. N.) (EncroChat), C‑670/22, EU:C:2024:372, t. 92. i 97.).

53

Kao što to proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, zahtjev da istražnu mjeru koju predviđa KNAB u okviru europskog istražnog naloga, kada ona podrazumijeva zadiranje u temeljna prava dotične osobe treba odobriti sudac istrage, upravo je uvjet predviđen latvijskim pravom koji treba ispuniti i istovjetna istražna mjera koja se izvršava samo na latvijskom državnom području.

54

U tom pogledu valja pojasniti da se situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku razlikuje od one u kojoj je donesena presuda Specializirana prokuratura.

55

Naime, potonji predmet nije se odnosio na tumačenje podtočke ii. već podtočke i. članka 2. točke (c) Direktive 2014/41, u situaciji u kojoj je državni odvjetnik tijekom preliminarne faze kaznenog postupka izdao europski istražni nalog radi dobivanja podataka o prometu i podataka o lokaciji koji su vezani uz telekomunikacije, dok je u sličnom nacionalnom postupku za donošenje istražne mjere radi pristupa takvim podacima bio isključivo nadležan sudac.

56

Treće, tumačenje članka 2. točke (c) podtočke ii. Direktive 2014/41 različito od onog navedenog u točki 48. ove presude bilo bi u suprotnosti s razlikovanjem koje zakonodavac Unije pravi između tijela obuhvaćenih člankom 2. točkom (c) podtočkom i. i člankom 2. točkom (c) podtočkom ii. te direktive.

57

Tim je razlikovanjem taj zakonodavac želio omogućiti da se nepravosudna tijela koja su u skladu s nacionalnim pravom zadužena za kaznenu istragu u okviru nacionalnog postupka i nadležna za određivanje istražnih mjera mogu kvalificirati kao „tijelo izdavatelj” u smislu tog članka 2. točke (c).

58

Kad bi se smatralo da intervencija pravosudnog tijela na prvoj razini nadzora iz točke 42. ove presude, koja se zahtijeva nacionalnim pravom, kako bi se odobrilo donošenje nekih od tih mjera, nužno podrazumijeva da se samo to pravosudno tijelo može kvalificirati kao „tijelo izdavatelj”, to bi značilo da su samo pravosudna tijela iz članka 2. točke (c) podtočke i. navedene direktive nadležna za izdavanje europskog istražnog naloga, iako ta pravosudna tijela samo sporadično sudjeluju u okviru nacionalne kaznene istrage.

59

Takvo bi tumačenje stoga članak 2. točku (c) podtočku ii. iste direktive lišilo njegova korisnog učinka jer je, uzimajući u obzir činjenicu da tijela iz te odredbe ne moraju imati svojstvo „pravosudnih tijela”, legitimno da države članice prilikom donošenja istražnih mjera od strane tih tijela pruže postupovna jamstva predviđajući, među ostalim, kao u ovom slučaju, da istražne mjere koje podrazumijevaju zadiranje u temeljna prava dotičnih osoba prethodno mora odobriti pravosudno tijelo.

60

Kao drugo, kada je riječ o ciljevima Direktive 2014/41, njezin je cilj, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 5. do 8., zamjena postojećeg rascjepkanog i kompliciranog okvira za prikupljanje dokaza u kaznenim predmetima s prekograničnim elementima te olakšavanje i ubrzanje pravosudne suradnje uspostavom pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava utemeljenog na jedinstvenom instrumentu, odnosno europskom istražnom nalogu, kako bi se pridonijelo ostvarivanju nastojanja da Unija postane područje slobode, sigurnosti i pravde na temelju visokog stupnja povjerenja koje mora postojati među državama članicama (presuda Spetsializirana prokuratura, t. 36. i navedena sudska praksa).

61

Kao što je to navedeno u točki 46. ove presude, navedena direktiva određuje da je tijelo izdavatelj najprimjerenije da odluči o istražnoj mjeri koju treba koristiti, na temelju podataka kojima raspolaže o dotičnoj istrazi.

62

Stoga je, s obzirom na to razmatranje te ciljeve pojednostavnjenja i učinkovitosti postupka na kojima se temelji Direktiva 2014/41, opravdano da se nacionalno tijelo koje je stvarno zaduženo za kaznenu istragu može kvalificirati kao „tijelo izdavatelj” u smislu članka 2. točke (c) podtočke ii. te direktive, čak i ako određene istražne mjere koje ono želi provesti mora u skladu s nacionalnim pravom prethodno odobriti pravosudno tijelo kada one podrazumijevaju zadiranje u temeljna prava dotične osobe.

63

Takvo tumačenje članka 2. točke (c) podtočke ii. navedene direktive omogućuje da se zajamči da – ako takvo tijelo predvidi više istražnih mjera u okviru istog kaznenog postupka, od kojih neke treba odobriti sudac istrage, a neke ne – to tijelo izdaje jedan te isti europski istražni nalog za sve te istražne mjere u svojstvu „tijela izdavatelja” u smislu te odredbe.

64

To tumačenje također omogućuje olakšavanje eventualne razmjene između tijela izdavatelja i tijela izvršitelja europskog istražnog naloga, na temelju članka 6. stavka 3. iste direktive ili njezina članka 10. stavka 4.

65

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku (c) podtočku ii. Direktive 2014/41 treba tumačiti na način da se kao „tijelo izdavatelj” u smislu te odredbe može kvalificirati upravno tijelo koje je odredila država izdavateljica i koje u konkretnom slučaju djeluje u svojstvu istražnog tijela u kaznenim postupcima i čije istražne mjere koje podrazumijevaju zadiranje u temeljna prava dotične osobe mora u skladu s nacionalnim pravom prethodno odobriti pravosudno tijelo.

Troškovi

66

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.