Privremena verzija
PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
15. listopada 2026.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Porezi – Direktiva 2011/96/EU – Zajednički sustav oporezivanja koji se primjenjuje na matična društva i društva kćeri iz različitih država članica – Oslobođenje od poreza po odbitku za dividende koje rezidentno društvo kći raspodjeljuje nerezidentnom matičnom društvu – Članak 1. stavci 2. i 3. – Odredba protiv zlouporabe – Neautentični aranžman – Koraci aranžmana – Niz transakcija – Objektivna analiza svih relevantnih činjenica i okolnosti – Stvarni vlasnik dividendi – Porezna pogodnost – Nerelevantnost toga u kojoj je državi članici, ili u okviru kojeg koraka, ta pogodnost ostvarena – Subjektivni element – Dokazivanje njegova postojanja kod jednog od sudionika u predmetnom nizu transakcija – Načelo proporcionalnosti – Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja”
U predmetu C-203/25,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Mokestinių ginčų komisija prie Lietuvos Respublikos Vyriausybės (Komisija za porezne sporove pri Vladi Republike Litve), odlukom od 26. veljače 2025., koju je Sud zaprimio 17. ožujka 2025., u postupku
„NEO GROUP” UAB
protiv
Valstybinė mokesčių inspekcija prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: I. Jarukaitis, predsjednik vijeća, R. Frendo (izvjestiteljica), N. Jääskinen, M. Condinanzi i A. Kornezov, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: C. Strömholm, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 25. veljače 2026.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za „NEO GROUP” UAB, P. Likša i A. Medelienė, advokatai, te A. Venius, advokato padėjėjas,
– za litavsku vladu, K. Dieninis i V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenata,
– za španjolsku vladu, P. Pérez Zapico i A. Torró Molés, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, P. P. Huurnink i J. Langer, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Jokubauskaitė i W. Roels, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 21. svibnja 2026.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavaka 2. i 3. i članka 5. Direktive Vijeća 2011/96/EU od 30. studenoga 2011. o zajedničkom sustavu oporezivanja koji se primjenjuje na matična društva i društva kćeri iz različitih država članica (SL 2011., L 345, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 218.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2015/121 od 27. siječnja 2015. (SL 2015., L 21, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima), te načela proporcionalnosti.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „NEO GROUP” UAB (u daljnjem tekstu: NEO), osnovanog u skladu s litavskim pravom, i Valstybinė mokesčių inspekcije prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos (Nacionalna porezna inspekcija pri Ministarstvu financija Republike Litve) (u daljnjem tekstu: Inspektorat), u vezi s oporezivanjem dividendi koje je društvo NEO raspodijelilo svojem matičnom društvu Retal Industries limited (u daljnjem tekstu: Retal), sa sjedištem u Cipru.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 3. do 6. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima glase:
„(3) Cilj ove direktive je izuzeti dividende i druge podjele dobiti koje plaćaju društva kćeri svojim matičnim društvima od poreza po odbitku te ukloniti dvostruko oporezivanje takvog dohotka na razini matičnog društva.
(4) Zajedničko povezivanje društava iz različitih država članica može biti nužno kako bi se unutar Unije stvorili uvjeti analogni onima na unutarnjem tržištu i kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje takvog unutarnjeg tržišta. Takve djelatnosti ne bi trebalo sprečavati ograničenjima, nedostacima ili poremećajima koji posebno proizlaze iz poreznih odredaba država članica. Prema tome je nužno, uzevši u obzir takvo zajedničko okupljanje društava iz različitih država članica osigurati porezna pravila koja su sa stajališta tržišnog natjecanja neutralna, kako bi se poduzećima omogućilo da se prilagode zahtjevima unutarnjeg tržišta, kako bi povećala svoju produktivnost i poboljšala natjecateljsku snagu na međunarodnoj razini.
(5) Takvo zajedničko povezivanje može prouzročiti stvaranje skupina matičnih društava i njihovih društava kćeri.
(6) Prije stupanja na snagu Direktive Vijeća 90/435/EEZ [od 23. srpnja 1990. o zajedničkom sustavu oporezivanja koji se primjenjuje na matična društva i društva kćeri iz različitih država članica (SL 1990., L 225, str. 6.)], porezne odredbe kojima su uređeni odnosi između matičnih društava i njihovih društava kćeri iz različitih država članica značajno su se razlikovale od jedne do druge države članice i bile su općenito manje povoljne od onih primjenjivih na matična društva i njihova društva kćeri iz iste države članice. Suradnja između društava iz različitih država članica je stoga bila nepovoljna u usporedbi sa suradnjom između društava iste države članice. Bilo je potrebno otkloniti tu nepovoljnost uvođenjem zajedničkog sustava kako bi se olakšalo zajedničko povezivanje društava na razini Unije.”
4 U skladu s uvodnim izjavama 1. i 2. te 4. do 8. Direktive 2015/121:
„(1) Direktivom [2011/96] dividende i druge raspodjele dobiti koje društva kćeri plaćaju svojim matičnim društvima izuzimaju se od poreza po odbitku te se uklanja dvostruko oporezivanje takvog prihoda na razini matičnog društva.
(2) Potrebno je osigurati da Direktivu [2011/96] ne zloupotrebljavaju porezni obveznici koji su obuhvaćeni područjem njezine primjene.
[...]
(4) [Domaće odredbe ili odredbe na temelju sporazuma s ciljem rješavanja, na općenit ili konkretan način, utaje poreza, porezne prijevare ili prakse zlouporabe] po razini strogosti mogu biti različite te su, u svakom slučaju, osmišljene da odražavaju posebnosti poreznog sustava svake države članice. Nadalje, pojedine države članice nemaju nikakve domaće odredbe ili odredbe na temelju sporazuma za sprečavanje zlouporaba.
(5) [...] uključivanje minimalnog zajedničkog pravila protiv zlouporaba u Direktivu [2011/96] bilo [bi] vrlo korisno za sprečavanje zlouporaba te direktive i za osiguravanje veće dosljednosti u njezinoj primjeni u različitim državama članicama.
(6) Primjena pravila protiv zlouporaba trebala bi biti razmjerna i kao specifičnu svrhu imati rješavanje problema aranžmana ili niza aranžmana koji nisu autentični, to jest koji ne odražavaju gospodarsku stvarnost.
(7) U tu svrhu, porezne uprave država članica trebale bi provesti objektivnu analizu svih relevantnih činjenica i okolnosti kada procjenjuju predstavlja li aranžman ili niz aranžmana zlouporabu.
(8) Iako bi se države članice trebale koristiti odredbom protiv zlouporabe pri rješavanju problema aranžmana koji su u cijelosti neautentični, može doći i do slučajeva u kojima su pojedinačni koraci ili dijelovi aranžmana, promatrani sami za sebe, neautentični. Države članice trebale bi se moći koristiti odredbom protiv zlouporabe za rješavanje problema tih specifičnih koraka ili dijelova, ne dovodeći u pitanje preostale autentične korake ili dijelove aranžmana. To bi u najvećoj mjeri pojačalo djelotvornost odredbe protiv zlouporabe, a pritom bi jamčilo njezinu razmjernost. [...]”
5 Članak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima određuje:
„1. Svaka država članica primjenjuje ovu direktivu:
[...]
(b) na raspodjele dobiti od strane društava iz te države članice, društvima iz drugih država članica čija su društva kćeri;
[...]
2. Države članice ne odobravaju koristi [pogodnosti] iz ove direktive aranžmanu ili nizu aranžmana koji s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti nisu autentični jer su osnovani radi ostvarivanja, kao glavne svrhe ili jedne od glavnih svrha, porezne [pogodnosti] kojom se poništava predmet ili svrha ove direktive.
Aranžman se može sastojati od više koraka ili dijelova.
3. Za potrebe stavka 2., aranžman ili niz aranžmana smatraju se neautentičnima u mjeri u kojoj nisu osnovani radi valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.
4. Ovom se direktivom ne isključuje primjena domaćih odredaba ili odredaba na temelju sporazuma potrebnih za sprečavanje utaje poreza, porezne prijevare ili zlouporabe.”
6 Člankom 3. stavkom 1. te direktive predviđa se:
„Za potrebe primjene ove direktive:
(a) status matičnog društva dodjeljuje se:
i. barem matičnom društvu iz države članice koje [...] ima najmanje 10 % udjela u kapitalu društva iz druge države članice [...];
[...]
(b) ‚društvo kći’ znači trgovačko društvo čiji kapital uključuje udio kapitala naveden u točki (a).”
7 Članak 5. navedene direktive glasi kako slijedi:
„Dobit koju društvo kći raspodjeljuje svojem matičnom društvu izuzet[a] je od plaćanja poreza po odbitku.”
Ugovor između Litve i Cipra
8 Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju utaje poreza sklopljen između litavske vlade i ciparske vlade 21. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: Ugovor između Litve i Cipra) u članku 10. stavcima 1. i 2. predviđa raspodjelu nadležnosti za oporezivanje dividendi između dviju država ugovornica.
9 U članku 10. stavku 1. tog ugovora predviđeno je da se dividende koje društvo koje je rezident jedne države ugovornice raspodjeljuje rezidentu druge države ugovornice mogu oporezivati u toj drugoj državi.
10 Člankom 10. stavkom 2. navedenog ugovora predviđa se da se te dividende mogu oporezivati i u državi ugovornici čiji je rezident društvo koje raspodjeljuje navedene dividende, i to u skladu sa zakonima te države. Međutim, ako je stvarni vlasnik istih dividendi rezident druge države ugovornice, tako naplaćeni porez ne smije biti veći od 0 % bruto iznosa takvih dividendi, kada je stvarni vlasnik društvo koje izravno drži najmanje 10 % kapitala društva koje raspodjeljuje te dividende, odnosno od 5 % tog iznosa u svim drugim slučajevima.
Litavsko pravo
11 Lietuvos Respublikos pelno mokesčio нstatymas br. IX-675 (Zakon Republike Litve o porezu na dobit br. IX-675) od 20. prosinca 2001., u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit), u članku 2. točki 3. definira „inozemni oporezivi subjekt” (u daljnjem tekstu: inozemni subjekt) kao pravnu osobu ili inozemnu organizaciju sa sjedištem u stranoj državi koja je osnovana ili organizirana na drugi način u skladu sa zakonodavstvom te strane države, kao i svaki drugi oporezivi subjekt koji je osnovan, ima pravnu osobnost ili je na drugi način organiziran u inozemstvu, uključujući subjekte za zajednička ulaganja.
12 Članak 3. stavak 1. tog zakona predviđa da porez na dobit plaćaju litavski i inozemni subjekti.
13 Prema članku 4. stavku 3. točki 2. navedenog zakona porezna osnovica inozemnog subjekta čini dohodak koji taj subjekt ostvari u Litvi i koji primi, osim onog koji dobije od stalnih poslovnih jedinica na litavskom državnom području.
14 U skladu s člankom 4. stavkom 4. točkom 2. istog zakona, dohodak koji inozemni subjekt ostvari u Litvi i koji primi od inozemnog subjekta, osim onog koji dobije od stalnih poslovnih jedinica na državnom području te države, uključuje dohodak od raspodijeljene dobiti.
15 Članak 34. stavak 1. Zakona o porezu na dobit predviđa da se dividende koje inozemni subjekti ostvaruju na temelju dionica, udjela u kapitalu ili drugih prava koja drže u litavskom subjektu podliježu porezu na dobit po stopi od 15 %.
16 Članak 34. stavak 2. tog zakona određuje da su dividende koje litavski subjekt raspodjeljuje inozemnom subjektu koji, tijekom neprekinutog razdoblja od najmanje 12 mjeseci, uključujući u trenutku raspodjele dividendi, drži najmanje 10 % dionica litavskog subjekta, oslobođene oporezivanja.
17 Članak 32. stavak 6. navedenog zakona (u daljnjem tekstu: litavska odredba protiv zlouporabe) predviđa da se odredbe o oslobođenju dividendi, koje se osobito nalaze u članku 34. stavaka 2. istog zakona, ne primjenjuju na aranžman ili niz aranžmana koji s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti nisu autentični jer su uspostavljeni radi ostvarivanja, kao glavne svrhe ili jedne od glavnih svrha, porezne pogodnosti kojom se poništava predmet ili svrha Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. Tom se odredbom pojašnjava da se aranžman može sastojati od više koraka ili dijelova i da se aranžman ili niz aranžmana smatraju neautentičnima u mjeri u kojoj nisu uspostavljeni radi valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.
Glavni postupak i prethodna pitanja
18 Društvo Retal drži 100 % kapitala društva NEO od 10. kolovoza 2008. do datuma ovog zahtjeva za prethodnu odluku.
19 Društvo Retal također drži 100 % kapitala jednog drugog litavskog društva, društva „Retal Lithuania” UAB (u daljnjem tekstu: Retal LT).
20 U 2016. i 2017. godini Retal je primio dividende od društva NEO u iznosu od 15 000 000 eura i dividende od društva Retal LT u iznosu od 13 485 032 eura, odnosno ukupno 28 485 032 eura.
21 Društvo NEO smatralo je da dividende koje je raspodijelilo društvu Retal ne podliježu porezu na dobit predviđenom u članku 34. stavku 1. Zakona o porezu na dobit jer su na temelju članka 34. stavka 2. tog zakona oslobođene od poreza po odbitku.
22 U okviru poreznog nadzora za 2016. i 2017., Inspektorat je 30. listopada 2024. donio odluku (u daljnjem tekstu: sporna odluka) kojom je u biti utvrdio postojanje niza transakcija nakon kojeg je PG, fizička osoba rezident Cipra, bila „krajnji primatelj” dividendi koje su društva NEO i Retal LT raspodijelila društvu Retal, a da pritom nije bio primijenjen porez po odbitku predviđen člankom 34. stavkom 2. Zakona o porezu na dobit. Inspektorat je smatrao da taj niz transakcija predstavlja aranžman koji je proveden radi ostvarivanja porezne pogodnosti koja se sastoji od izbjegavanja plaćanja poreza na dobit na dividende koje je ostvarilo društvo Retal te da je on stoga obuhvaćen litavskom odredbom protiv zlouporabe.
23 Tako je Inspektorat spornom odlukom ponovno obračunao porez na dobit društvu NEO u iznosu od 2 250 000 eura, uvećanom za zatezne kamate, te mu je izrekao kaznu.
24 Društvo NEO je odluku Inspektorata pobijalo pred Mokestinių ginčų komisijom prie Lietuvos Respublikos Vyriausybės (Komisija za porezne sporove pri litavskoj vladi), sudom koji je uputio zahtjev.
25 Taj sud smatra da, kako bi se utvrdilo primjenjuje li se litavska odredba protiv zlouporabe na situaciju poput one o kojoj odlučuje, valja protumačiti odredbu protiv zlouporabe iz članka 1. stavaka 2. i 3. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima (u daljnjem tekstu: odredba protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima).
26 Navedeni sud navodi da je Sud, osobito u presudi od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135), već ispitao situacije u vezi s neautentičnim aranžmanima u okviru kojih se upotrebljavaju društva provodnici koja prenose dobit koju primaju na drugo društvo grupe, koje je njezin stvarni vlasnik. Međutim, predmet koji se pred njim vodi ima obilježja zbog kojih su potrebna dodatna pojašnjenja u pogledu dosega te odredbe, osim onih koja su pružena u toj presudi.
27 U tom pogledu, na prvom mjestu, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev iz presude navedene u prethodnoj točki proizlazi da je činjenica da društvo koje prima dividende ne obavlja stvarnu gospodarsku djelatnost, nego je društvo provodnik, čija je jedina djelatnost njihovo primanje i njihov prijenos stvarnom vlasniku ili drugim društvima provodnicima, relevantna za utvrđivanje postojanja zlouporabe.
28 Međutim, u ovom slučaju Inspektorat nije doveo u pitanje činjenicu da društvo Retal obavlja stvarnu gospodarsku djelatnost, nego je svoje utvrđenje da je riječ o zlouporabi temeljio na postojanju neautentičnog aranžmana zbog više elemenata.
29 Konkretno, sud koji je uputio zahtjev napominje da je Inspektorat smatrao da je neautentični aranžman činio niz transakcija u okviru kojih je društvo Clendon Holdings Inc., sa sjedištem u Belizeu, koje je kontroliralo 100 % kapitala društva Retal, prodalo sve njegove dionice ciparskom društvu PPH Polymer Products Holding Ltd (u daljnjem tekstu: PPH), osnovanom manje od tri mjeseca ranije, za iznos od 310 400 000 eura.
30 Taj sud objašnjava da je, prema mišljenju Inspektorata, isplata cijene stjecanja kapitala društva Retal bila odgođena na 2027. i da je društvo Clendon Holdings ustupilo potraživanje koje je nastalo s te osnove osobi PG, koja je već bila stvarni vlasnik kako društva Clendon Holdings tako i društva PPH. Tako je nastao dug društva PPH prema osobi PG. Naposljetku, PG je nakon svih tih transakcija od društva PPH primio znatan novčani iznos, u obliku zajmova i prijenosa prava, koji je potjecao od dividendi koje su raspodijelila litavska društva i koji je bio upotrijebljen za podmirenje dugovanja koje je društvo PPH imalo prema osobi PG. U tom kontekstu Inspektorat smatra da navedene transakcije odražavaju postojanje neautentičnog aranžmana čiji je cilj bio ostvarivanje porezne pogodnosti koja se sastojala od izbjegavanja oporezivanja tih dividendi u Litvi.
31 Sud koji je uputio zahtjev dodaje da društvo NEO pred njim osobito ističe da je društvo Retal, kao poduzetnik koji obavlja stvarnu gospodarsku djelatnost, stvarni vlasnik, osobito u smislu Ugovora između Litve i Cipra koji se temelji na modelu ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u području poreza na dohodak i imovinu, a koji je izradio Odbor za porezna pitanja Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) (u daljnjem tekstu: OECD-ov model ugovora).
32 Prema mišljenju tog suda, u tom kontekstu valja utvrditi je li u skladu s ciljevima Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima nacionalna praksa koja se sastoji od primjene litavske odredbe protiv zlouporabe na dividende koje su, iako su bile raspodijeljene društvu koje stvarno obavlja gospodarsku djelatnost, potom bile upotrijebljene za obavljanje neautentičnih transakcija.
33 Na drugom mjestu, navedeni sud ističe da je Inspektorat u spornoj odluci naglasio da većinu dividendi koje je Retal primio 2016. i 2017. čine dividende koje su isplatile društva NEO i Retal LT. Usto, Inspektorat se oslonio na sličnost između, s jedne strane, iznosa dividendi koje su društva NEO i Retal LT raspodijelila društvu Retal i, s druge strane, iznosa dividendi koje je društvo Retal raspodijelilo društvu PPH, kao i na podudarnost između iznosa dugovanja društva PPH prema osobi PG i iznosa dugovanja društva PPH prema društvu Clendon Holdings.
34 Slijedom toga, isti se sud pita može li se na temelju podudarnosti između iznosa dividendi prenesenih u okviru različitih koraka jednog niza transakcija pretpostaviti da postoji „niz prijenosa dividendi”.
35 Na trećem mjestu, sud koji je uputio zahtjev napominje da je Inspektorat na društvo NEO primijenio litavsku odredbu protiv zlouporabe zbog neautentičnih transakcija provedenih izvan Litve između fizičkih i pravnih osoba koje nisu rezidenti Litve.
36 Taj sud u biti želi znati je li takva primjena te odredbe u skladu s ciljevima Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima i načelom proporcionalnosti.
37 Na četvrtom mjestu, navedeni sud podsjeća na to da je jedan od uvjeta za primjenu kako litavske odredbe protiv zlouporabe tako i odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ostvarivanje porezne pogodnosti. Stoga se pita može li se smatrati da je društvo NEO ostvarilo takvu pogodnost iako je, nakon lanca transakcija u kojem je sudjelovalo, osoba PG, odnosno fizička osoba koja nije rezident Litve, ta koja je ostvarila poreznu pogodnost koristeći se dividendama koje je raspodijelilo društvo NEO.
38 Na petom mjestu, sud koji je uputio zahtjev navodi da je, u skladu s presudom od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C-116/16 i C‑117/16, EU:C:2019:135, t. 101.), indicija o postojanju aranžmana čija je svrha da određeni subjekt neopravdano ostvari pravo na oslobođenje predviđeno člankom 5. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima činjenica da je društvo koje je primilo dividende te dividende u vrlo kratkom roku od njihova primitka u cijelosti ili gotovo u cijelosti prenijelo subjektima koji ne ispunjavaju uvjete za primjenu te direktive.
39 Stoga, taj sud smatra da je potrebno utvrditi je li za utvrđivanje postojanja neautentičnog aranžmana relevantna činjenica da dividende društva Retal nisu bile prenesene odjednom, nego kontinuirano tijekom određenog razdoblja.
40 Na šestom i posljednjem mjestu, navedeni sud ističe da Inspektorat nije ispitao je li društvo NEO, kao društvo kći koje pripada grupi društava i ovisi o odlukama koje je donosi njegov dioničar, znalo ili moglo znati za postojanje neautentičnih transakcija provedenih unutar te grupe. Stoga se pita u kojoj mjeri takvo poznavanje utječe na primjenu odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima na takvo društvo kćer.
41 U tim je okolostima Mokestinių ginčų komisija prie Lietuvos Respublikos Vyriausybės (Komisija za porezne sporove pri Vladi Republike Litve) prekinula postupak i Sudu uputila sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju u skladu s ciljevima pravila protiv zlouporabe, koje je predviđeno Direktivom [o matičnim društvima i društvima kćerima], nacionalna praksa prema kojoj se u državi isplatitelja dividendi onemogućuje oslobođenje dividendi od poreza po odbitku ako su dividende isplaćene matičnom društvu isplatitelja koje stvarno obavlja gospodarsku djelatnost u drugoj državi članici i kao takvo nije neautentični subjekt s obzirom na to da obavlja djelatnost te su mu dividende isplaćene u njegovu svojstvu stvarnog vlasnika, ali koje porezna tijela smatraju sudionikom u nizu neautentičnih transakcija zato što su dividende preko njega isplaćene (prenesene) stvarnom vlasniku čitave grupe društava?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: omogućuje li podudarnost između iznosa dividendi (sličnih ili identičnih) u nizu transakcija donošenje zaključka o prenošenju dividendi u navedenom nizu?
3. Je li u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju u skladu s ciljevima pravila protiv zlouporabe, koje je predviđeno Direktivom [o matičnim društvima i društvima kćerima], i načelom proporcionalnosti, navedenom u uvodnim izjavama Direktive [2015/121], nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava primjenjuje odredbu protiv zlouporabe u državi u kojoj su dividende isplaćene, iako su transakcije zbog kojih je niz transakcija kvalificiran aranžmanom (koje je porezna uprava smatrala neautentičnima) izvršili porezni rezidenti druge države članice Unije u toj potonjoj državi članici?
4. Omogućuje li se pravilom protiv zlouporabe da se dividende u državi isplatitelja oporezuju po odbitku neovisno o koraku niza transakcija u okviru kojeg je ostvarena porezna pogodnost? Može li se smatrati da je tužitelj ostvario poreznu pogodnost koja je protivna predmetu i svrsi Direktive [o matičnim društvima i društvima kćerima] ako je po završetku tog niza transakcija stvarni vlasnik ostvario poreznu pogodnost koristeći se u tu svrhu dividendama koje je isplatio tužitelj?
5. Mogu li se u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju odredbe članka 1. stavka 2. Direktive [o matičnim društvima i društvima kćerima] tumačiti na način da je moguće isključiti primjenu pravila o „oslobođenju udjela”, kojim se u nacionalno pravo prenose odredbe članka 5. Direktive 2011/96, zbog zlouporabe prava na temelju korištenja primljenih dividendi, u slučaju kad se tijekom određenog razdoblja kontinuirano primalo dividende i koristilo njima (naknadna raspodjela dobiti)?
6. Je li u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju u skladu s ciljevima pravila protiv zlouporabe iz Direktive [o matičnim društvima i društvima kćerima], nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava primjenjuje pravilo protiv zlouporabe na isplatitelja dividendi, a da nije utvrđeno da je on znao ili mogao znati za postojanje niza fiktivnih transakcija?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
42 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima tumačiti na način da joj se protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu koje je rezident druge države članice zbog toga što to matično društvo sudjeluje u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, po završetku kojeg su te dividende prenesene na fizičku ili pravnu osobu koja izravno ili neizravno kontrolira sva uključena društva, čak i kada navedeno matično društvo stvarno obavlja gospodarsku djelatnost te stoga nije društvo provodnik.
43 Najprije valja podsjetiti na to da je cilj Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, u skladu s njezinim uvodnim izjavama 3. do 6., osloboditi dividende i druge raspodjele dobiti koje plaćaju društva kćeri svojim matičnim društvima od plaćanja poreza po odbitku te ukloniti dvostruko oporezivanje takvog dohotka na razini matičnog društva, kako bi se olakšalo zajedničko povezivanje društava na razini Unije (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria, C-257/20, EU:C:2022:125, t. 59.).
44 Tom se direktivom također nastoji osigurati neutralnost na fiskalnom planu raspodjele dobiti od društva sa sjedištem u jednoj državi članici njegovu matičnom društvu sa sjedištem u drugoj državi članici (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria, C-257/20, EU:C:2022:125, t. 60.).
45 U tu se svrhu člankom 1. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive predviđa da se ona primjenjuje na raspodjele dobiti koje u prekograničnom odnosu društva kćeri izvršavaju svojim matičnim društvima, pri čemu članak 5. iste direktive predviđa oslobođenje te dobiti od plaćanja poreza po odbitku.
46 Međutim, u pravu Unije postoji opće načelo prava prema kojem se pojedinci ne mogu pozivati na odredbe tog prava u svrhu utaje ili zlouporabe. Na temelju tog načela država članica mora odbiti primijeniti te odredbe kada se na njih poziva ne kako bi se ostvarili ciljevi navedenih odredbi, nego kako bi se ostvarila neka pogodnost iako su uvjeti za njezino ostvarivanje samo formalno ispunjeni (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C‑116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 70. do 72.).
47 Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1., 2. i 5. Direktive 2015/121, zakonodavac Unije je u Direktivu o matičnim društvima i društvima kćerima uveo odredbu protiv zlouporabe kako bi osigurao poštovanje navedenog načela.
48 Na temelju te odredbe, države članice ne odobravaju koristi iz te direktive aranžmanu ili nizu aranžmana koji s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti nisu autentični jer su osnovani radi ostvarivanja, kao glavne svrhe ili jedne od glavnih svrha, porezne pogodnosti kojom se poništava predmet ili svrha navedene direktive. U navedenoj odredbi pojašnjeno je da se aranžman ili niz aranžmana smatraju neautentičnima u mjeri u kojoj nisu osnovani radi valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.
49 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti presude od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12. i od 30. travnja 2025., Generalstaatsanwaltschaft Frankfurt am Main (Izvoz gotovine u Rusiju), C-246/24, EU:C:2025:295, t. 18. i navedenu sudsku praksu).
50 Kad je riječ o tekstu odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, iz njega proizlazi da za odbijanje priznavanja pogodnosti iz te direktive moraju biti ispunjena dva uvjeta. S jedne strane, aranžman o kojemu je riječ mora biti neautentičan, u smislu navedenom u toj odredbi. S druge strane, aranžman mora biti uspostavljen kako bi se kao glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarila porezna pogodnost koja je protivna cilju navedene direktive (presuda od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 45.).
51 Taj drugi uvjet ispitat će se u okviru odgovorâ, s jedne strane, na treće i četvrto pitanje te, s druge strane, na šesto pitanje.
52 Kad je riječ o prvom uvjetu iz odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, odnosno kvalifikaciji niza transakcija kao „neautentičnog aranžmana”, tekst te odredbe ne predviđa da se ona primjenjuje samo na posebne situacije ili vrste aranžmana. Naprotiv, on ima opću perspektivu koja se sastoji od utvrđivanja moguće neautentičnosti aranžmana s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti, pri čemu taj aranžman obilježava nepostojanje valjanih komercijalnih razloga koji bi odražavali gospodarsku stvarnost (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 25.).
53 Kad je riječ o kontekstu u kojem se nalazi odredba protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima kao i cilju te odredbe, iz uvodnih izjava 4. i 5. Direktive 2015/121 proizlazi da je navedena odredba vrlo korisna, osobito s obzirom na raznolikost nacionalnih poreznih sustava, za sprječavanje zlouporaba Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. Valja smatrati da je ta odredba, kako s obzirom na svoje pozicioniranje, odnosno u okviru prvog članka potonje direktive, tako i u pogledu tako izraženog cilja, horizontalne naravi, što također ide u prilog tumačenju koje omogućuje njezinu primjenu bez ograničenja na određene posebne okolnosti. Uže tumačenje ne bi bilo u skladu s ciljem sprečavanja svake zlouporabe (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 26.).
54 Usto, valja podsjetiti na to da bi, u skladu s uvodnom izjavom 7. Direktive 2015/121, porezne uprave država članica trebale provesti objektivnu analizu svih relevantnih činjenica i okolnosti kada procjenjuju predstavlja li aranžman ili niz aranžmana zlouporabu. Ta je formulacija u biti preuzeta u članku 1. stavku 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, prema kojem se pogodnosti te direktive ne smiju odobriti aranžmanima koji s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti nisu autentični (presuda od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 39.).
55 Iz toga slijedi da, u situaciji u kojoj se aranžman sastoji od više koraka, treba uzeti u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti kako bi se utvrdilo postoji li jedan ili više koraka koji nisu autentični. Ništa u odredbi protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ne upućuje na to da su relevantne činjenice i okolnosti čije je ispitivanje nužno u tu svrhu ograničene na situaciju koja je postojala na dan jednog od koraka dotičnog aranžmana (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 41.).
56 Tako iz doslovnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima proizlazi da se ta odredba horizontalno primjenjuje na sve vrste neautentičnih aranžmana, a ne samo na aranžmane specifične konfiguracije.
57 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, s obzirom na sve činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku, jesu li u ovom slučaju ispunjeni konstitutivni elementi zlouporabe (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 30. i 40.).
58 Iako Sud nije ovlašten ocjenjivati činjenice u glavnom postupku, on ipak može, kada odlučuje o zahtjevu za prethodnu odluku, nacionalnom sudu pružiti indicije kako bi mu dao smjernice za ocjenu predmeta o kojem treba odlučiti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 99.).
59 U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi, teret dokazivanja postojanja konstitutivnih elemenata zlouporabe na poreznom tijelu države članice koje namjerava ne priznati pravo na oslobođenje predviđeno člankom 5. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima društvu koje je raspodijelilo dividende društvu sa sjedištem u drugoj državi članici. Od tog se tijela, međutim, ne može zahtijevati da pruži dokaze koje bi mu bilo nemoguće pribaviti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C‑116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 117. i 118.).
60 Također valja podsjetiti na to, kao prvo i kao što je to učinio sud koji je uputio zahtjev, da je Sud, kad je riječ o oslobođenju od poreza po odbitku poput onog predviđenog u članku 5. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, smatrao da se umjetnim aranžmanom može smatrati grupa društava koja nije uspostavljena zbog razloga koji odražavaju ekonomsku stvarnost, koja ima čisto formalnu strukturu i čiji je glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarivanje porezne pogodnosti kojom se poništava predmet ili svrha poreznog prava. Sud je pojasnio da je to osobito slučaj kada zahvaljujući subjektu provodniku koji je u strukturu grupe umetnut između društva koje isplaćuje dividende i društva grupe koji je njihov stvarni vlasnik dođe do izbjegavanja plaćanja poreza na dividende (presuda od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 100.).
61 Međutim, iz tih se razloga ne može zaključiti da se odredba protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima primjenjuje samo na aranžmane koji obuhvaćaju društva provodnike i da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena tom odredbom, s obzirom na to da ne podrazumijeva sudjelovanje društva provodnika u nizu transakcija o kojemu je riječ. Naprotiv, iz te točke 100. presude od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135), proizlazi da je slučaj društva provodnika samo jedan od primjera primjene načela zabrane zlouporabe, na što upućuje upotreba izraza „osobito” (presuda od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 28.).
62 Slijedom toga, činjenica da u aranžmanu koji se sastoji od više koraka prvu transakciju čini raspodjela dividendi od strane društva kćeri matičnom društvu koje obavlja stvarnu gospodarsku djelatnost sama po sebi ne omogućuje zaključak da nema zlouporabe. Naime, analiza samo gospodarske djelatnosti tog matičnog društva, bez uzimanja u obzir drugih relevantnih elemenata, ne bi bila u skladu s potrebom provođenja sveobuhvatnog ispitivanja u smislu sudske prakse navedene u točkama 52. do 55. ove presude.
63 Ti drugi elementi koje treba ocijeniti uključuju one koje je Inspektorat istaknuo pred sudom koji je uputio zahtjev, odnosno prodaju dionica društva, sklapanje ugovora o zajmu i ustup potraživanja, kao što to proizlazi iz točaka 29. i 30. ove presude.
64 Kao drugo, kad je riječ o Ugovoru između Litve i Cipra, koji spominje sud koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da je točno da, prema sudskoj praksi, Sud nije nadležan za odlučivanje o eventualnoj povredi, od strane države članice, odredaba ugovora sklopljenog s jednom ili više drugih država članica, koje služe uklanjanju ili ublažavanju negativnih učinaka supostojanja nacionalnih poreznih sustava. Sud nije nadležan ni za ispitivanje veze između nacionalne mjere i odredaba ugovora donesenog s ciljem izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, s obzirom na to da to pitanje ne ulazi u područje tumačenja prava Unije (presuda od 12. ožujka 2026., Marhaux, C-150/25, EU:C:2026:188, t. 22. i navedena sudska praksa).
65 Međutim, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU-a, Sud je nadležan u prethodnom postupku odlučivati o tumačenju odredbe prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je sud koji je uputio zahtjev opisao u svojem zahtjevu za prethodnu odluku (presuda od 12. ožujka 2026., Marhaux, C-150/25, EU:C:2026:188, t. 23.).
66 Stoga, kada sud koji je uputio zahtjev ističe postojanje ugovora kojim se nastoji izbjeći dvostruko oporezivanje kao element relevantnog regulatornog okvira, Sud mora uzeti u obzir taj ugovor i način na koji ga tumači sud koji je uputio zahtjev, kako bi potonjem pružio tumačenje prava Unije koje bi mu moglo biti korisno (presuda od 12. ožujka 2026., Marhaux, C-150/25, EU:C:2026:188, t. 24. i navedena sudska praksa).
67 U ovom slučaju iz članka 10. stavaka 1. i 2. Ugovora između Litve i Cipra proizlazi da, kada društvo kći isplaćuje dividende svojem matičnom društvu, porezna uprava države čiji je društvo kći rezident ne može oporezivati te dividende ako je to matično društvo njihov „stvarni vlasnik”.
68 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev, koji je nadležan za tumačenje nacionalnog prava i Ugovora između Litve i Cipra, smatra da taj ugovor treba tumačiti s obzirom na komentare OECD-ova modela ugovora. Iz točke 12.5. komentara koji se odnose na članak 10. OECD-ova modela ugovora proizlazi da činjenica da je primatelj dividendi „stvarni vlasnik” tih dividendi ne znači da se porezna olakšica predviđena člankom 10. stavkom 2. tog modela automatski primjenjuje. Naime, ta se olakšica ne smije priznati u slučaju zlouporabe odredbe sadržane u tom stavku.
69 U svakom slučaju, iz sudske prakse proizlazi da se na ugovore sklopljene između država članica, čak i kad su sklopljeni na temelju OECD-ova modela ugovora, ne može pozivati radi postizanja rezultata koji je protivan pravu Unije (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2006., Denkavit Internationaal i Denkavit France, C-170/05, EU:C:2006:783, t. 53. i od 29. srpnja 2024., Keva i dr., C-39/23, EU:C:2024:648, t. 48.).
70 S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima treba tumačiti na način da joj se u načelu ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu koje je rezident druge države članice zbog toga što to matično društvo sudjeluje u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, po završetku kojeg su te dividende prenesene na fizičku ili pravnu osobu koja izravno ili neizravno kontrolira sva uključena društva, čak i kada navedeno matično društvo stvarno obavlja gospodarsku djelatnost te stoga nije društvo provodnik.
Drugo i peto pitanje
71 Svojim drugim i petim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima tumačiti na način da – s jedne strane, činjenica da su iznosi preneseni u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, slični ili čak istovjetni iznosima dividendi koje je društvo kći rezident te države članice raspodijelilo svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice i, s druge strane, činjenica da takvi prijenosi nisu bili izvršeni u kratkom roku nakon raspodjele tih dividendi, nego kontinuirano tijekom određenog razdoblja – predstavljaju relevantne indicije na temelju kojih porezna uprava može utvrditi postojanje neautentičnog aranžmana.
72 Uvodno, budući da društvo NEO osporava činjenice kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi, nacionalni sud jedini ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice glavnog postupka. Sud je stoga samo ovlašten očitovati se o tumačenju ili o valjanosti prava Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi tom sudu dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora. Slijedom toga, čak i kada stranka glavnog postupka osporava činjenične elemente sadržane u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, na postavljena pitanja valja odgovoriti na temelju elemenata koje je naveo sud koji je uputio zahtjev (presuda od 5. lipnja 2025., Elektrorazpredelitelni mreži Zapad, C-310/24, EU:C:2025:406, t. 38. i navedena sudska praksa).
73 S obzirom na elemente iznesene u ovom zahtjevu za prethodnu odluku, kao prvo, valja podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi, indicija o postojanju aranžmana čija je svrha neopravdano ostvarivanje prava na oslobođenje predviđenog člankom 5. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima činjenica da je društvo koje je primilo dividende, koje je društvo kći raspodijelilo matičnom društvu, te dividende u vrlo kratkom roku od njihova primitka u cijelosti ili gotovo u cijelosti prenijelo subjektima koji ne ispunjavaju uvjete za primjenu te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 101. i 103.).
74 Slijedom toga, u svojoj ocjeni postojanja zlouporabe, sud koji je uputio zahtjev, kao indiciju tog postojanja, može uzeti u obzir podudarnost između iznosa dividendi koje je primilo matično društvo i iznosa koje je, po završetku predmetnog niza transakcija, ostvarila fizička ili pravna osoba koja kontrolira društva koja su sudjelovala u takvom nizu transakcija.
75 Međutim, valja pojasniti, kao što je to učinila Europska komisija, da takvi elementi ne mogu dovesti do opće pretpostavke postojanja zlouporabe.
76 Kao drugo, iako činjenica da je matično društvo u kratkom roku prenijelo drugim fizičkim ili pravnim osobama dividende koje je primilo od svojeg društva kćeri također može biti relevantna indicija o postojanju zlouporabe, iz toga ne proizlazi da je postojanje takvog kratkog razdoblja uvjet za dokazivanje te zlouporabe.
77 Naime, činjenica da su se kretanja sredstava unutar grupe društava, koja su pod izravnom ili neizravnom kontrolom iste fizičke ili pravne osobe, odvijala u redovitim vremenskim razmacima i tijekom određenog razdoblja ne može isključiti mogućnost postojanja neautentičnog aranžmana uspostavljenog kako bi se toj osobi omogućilo da ostvari poreznu pogodnost koja je protivna predmetu ili svrsi Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. U tom bi pogledu trebalo pojasniti da neautentični aranžman čiji se učinci ponavljaju tijekom određenog razdoblja nije ništa manje protivan tom predmetu ili svrsi od jednokratnog aranžmana.
78 Stoga, kako bi provela objektivnu analizu svih relevantnih činjenica i okolnosti, porezna uprava države članice čiji je rezident društvo kći koje raspodjeljuje dividende ne može biti prisiljena ograničiti svoje ispitivanje na kratko razdoblje. Upravo suprotno, kada se aranžman koji može dovesti do zlouporabe prava dodijeljenog Direktivom o matičnim društvima i društvima kćerima sastoji, kao u ovom slučaju, od promjene strukture grupe kojoj to društvo kći pripada i provedbe različitih pravnih transakcija dodjele zajmova, ta porezna uprava u svoju istragu mora uključiti sve elemente koji pridonose počinjenju te moguće zlouporabe.
79 S obzirom na prethodno navedeno, na drugo i peto pitanje valja odgovoriti tako da odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima treba tumačiti na način da – s jedne strane, činjenica da su iznosi preneseni u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, slični ili čak istovjetni iznosima dividendi koje je društvo kći rezident te države članice raspodijelilo svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice i, s druge strane, činjenica da takvi prijenosi nisu bili izvršeni u kratkom roku nakon raspodjele tih dividendi, nego kontinuirano tijekom određenog razdoblja – predstavljaju relevantne indicije na temelju kojih porezna uprava može utvrditi postojanje neautentičnog aranžmana, pri čemu se ne dovodi u pitanje potreba da porezna uprava provede objektivnu analizu svih relevantnih činjenica i okolnosti kako bi provjerila jesu li ispunjeni konstitutivni elementi zlouporabe.
Treće i četvrto pitanje
80 Svojim trećim i četvrtim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, u vezi s načelom proporcionalnosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, kada transakcije koje se smatraju neautentičnima nisu bile izvršene u prvoj državi članici, nego su ih izvršile fizičke ili pravne osobe koje nisu rezidenti te države članice, uključujući osobu koja po završetku predmetnih transakcija ostvaruje koristi od porezne pogodnosti zahvaljujući oslobođenju od plaćanja poreza na te dividende, i to neovisno o tome u okviru kojeg je koraka tog niza transakcija porezna pogodnost ostvarena.
81 U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da se Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima odnosi na prekogranične situacije koje uvijek podrazumijevaju postojanje društava koja su rezidenti različitih država članica. Stoga situacije koje mogu biti obuhvaćene odredbom protiv zlouporabe te direktive moraju biti predmet sveobuhvatnog ispitivanja koje uključuje transakcije koje se odvijaju izvan države članice u kojoj porezna uprava razmatra utvrditi zlouporabu prava s obzirom na navedenu direktivu i poduzeti određene mjere.
82 Kao drugo, prema sudskoj praksi, osobito s obzirom na uvodnu izjavu 8. Direktive 2015/121 iz koje proizlazi da je moguće da su samo pojedini koraci ili dijelovi aranžmana neautentični te da su, slijedom toga, obuhvaćeni odredbom protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, ne može se isključiti mogućnost da aranžman, koji je izvorno bio uspostavljen iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost, treba smatrati neautentičnim od trenutka kada je zadržan unatoč promjeni okolnosti zbog koje taj aranžman više nije opravdan takvim razlozima (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 34. do 36.).
83 Stoga mogućnost primjene te odredbe na neautentične korake aranžmana treba shvatiti na način da se pri ocjeni autentičnosti dotičnog koraka aranžmana mogu uzeti u obzir okolnosti nastale nakon uspostave aranžmana (presuda od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 37.).
84 Slijedom toga, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 56. svojeg mišljenja, uzimajući u obzir i činjenicu da, kao što to proizlazi iz točke 56. ove presude, postojanje zlouporabe treba utvrditi na temelju objektivne analize svih relevantnih činjenica i okolnosti, porezna uprava države članice rezidentnosti društva kćeri mora provesti sveobuhvatno ispitivanje koje obuhvaća transakcije koje su izvršene izvan te države članice, prije ili nakon što je društvo kći raspodijelilo dividende matičnom društvu.
85 Naime, odredba protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ne zahtijeva da se dokaže postojanje porezne pogodnosti kojom se poništava predmet ili svrha te direktive u pogledu društva kćeri koje je prvotno raspodijelilo dividende i koje je pokušalo ostvariti pravo na oslobođenje od poreza po odbitku. Takvu pogodnost može ostvariti fizička osoba koja kontrolira grupu društava u okviru koje je proveden niz transakcija s ciljem stjecanja te pogodnosti i koja je rezident države članice koja nije država članica društva kćeri koje je prvotno raspodijelilo te dividende. U tom pogledu valja istaknuti da se takve neopravdane pogodnosti ne bi mogle ukinuti ako država članica koja je rezidentnom društvu kćeri priznala oslobođenje od plaćanja poreza po odbitku na navedene dividende ne bi mogla uzeti u obzir i transakcije izvršene izvan te države članice s pomoću iznosa primljenih na ime istih dividendi.
86 Kad je riječ o načelu proporcionalnosti, koje navodi sud koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da se na njega, s jedne strane, poziva u uvodnoj izjavi 6. Direktive 2015/121 i da je, s druge strane, riječ o općem načelu prava Unije utvrđenom u članku 5. stavku 4. UEU-a. Kako bi se poštovalo to načelo, mjere koje su predvidjele države članice moraju biti prikladne za ostvarenje njihovog cilja i ne smiju ići preko onoga što je nužno za njegovo ostvarenje (presuda od 20. prosinca 2017., Deister Holding i Juhler Holding, C-504/16 i C-613/16, EU:C:2017:1009, t. 56. i navedena sudska praksa). Stoga mjere koje nacionalna tijela poduzimaju radi sprečavanja utaja i zlouporaba prava dodijeljenih Direktivom o matičnim društvima i društvima kćerima moraju biti u skladu s tim uvjetima.
87 Tumačenje odredbe protiv zlouporabe iz te direktive prema kojem se postojanje zlouporabe može utvrditi na temelju analize koja uključuje transakcije izvršene izvan države članice rezidentnosti društva kći je, s jedne strane, očito prikladno za ostvarenje navedenog cilja. S druge strane, to je tumačenje neophodno za borbu protiv aranžmana čija se zlouporabna priroda može utvrditi tek nakon takve analize.
88 Osim toga, kad je riječ o tvrdnji društva NEO da navedeno tumačenje dovodi do neopravdanog ograničenja slobode poslovnog nastana i slobodnog kretanja kapitala, iz sudske prakse proizlazi da se, uzimajući u obzir opće načelo zabrane zlouporabe prava navedeno u točki 46. ove presude, društvo koje je rezident jedne države članice ne može pozivati na slobode zajamčene UFEU-om kako bi dovelo u pitanje propis kojim se uređuje oporezivanje dividendi isplaćenih društvu koje je rezident druge države članice, kada je utvrđeno da primjena tog propisa omogućuje sprečavanje takve zlouporabe (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark, C-116/16 i C-117/16, EU:C:2019:135, t. 122.).
89 S obzirom na prethodno navedeno, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, u vezi s načelom proporcionalnosti, treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, kada transakcije koje se smatraju neautentičnima nisu bile izvršene u prvoj državi članici, nego su ih izvršile fizičke ili pravne osobe koje nisu rezidenti te države članice, uključujući osobu koja po završetku predmetnih transakcija ostvaruje koristi od porezne pogodnosti zahvaljujući oslobođenju od plaćanja poreza na te dividende, i to neovisno o tome u okviru kojeg je koraka tog niza transakcija porezna pogodnost ostvarena.
Šesto pitanje
90 Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima tumačiti na način da joj se protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, a da pritom ne mora utvrditi da je to društvo kći znalo ili moglo znati za činjenicu da je ta raspodjela činila dio niza transakcija, od kojih su sve ili neke od njih bile neautentične.
91 Kao što to u biti proizlazi iz točke 50. ove presude, ne može se smatrati da je kvalifikacija niza transakcija kao „neautentičnog aranžmana” dovoljna kako bi se na temelju odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima odbilo priznati oslobođenje od poreza na dobit za primljene dividende (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 49.). Potrebno je i da je aranžman uspostavljen kako bi se kao glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarila porezna pogodnost kojom se poništava njezin predmet ili njezina svrha (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 46.).
92 Također valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, za dokazivanje zlouporabe potrebno, s jedne strane, dokazati ukupnost objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih propisima Unije, nije ostvaren cilj predviđen tim propisima i, s druge strane, dokazati subjektivni element koji se ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje (presuda od 3. travnja 2025., Nordcurrent group, C-228/24, EU:C:2025:239, t. 47. i navedena sudska praksa).
93 Iz toga slijedi da primjena odredbe protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima zahtijeva da je ispunjen uvjet koji se odnosi na postojanje takvog subjektivnog elementa.
94 Kako bi se utvrdio način na koji taj uvjet treba ocijeniti, valja istaknuti da je svaka raspodjela dividendi na koju se odnosi ta direktiva transakcija u koju su uključena najmanje dva društva.
95 Konkretno, s obzirom na definicije „matičnog društva” i „društva kćeri” iz članka 3. stavka 1. navedene direktive, koji predviđa da prvo društvo ima najmanje 10 % udjela u kapitalu drugog društva, moguće je da raspodjela dividendi proizlazi iz odluke matičnog društva.
96 Osim toga, takva bi odluka mogla činiti dio niza odluka donesenih unutar grupe kojoj pripadaju društvo kći koje provodi navedenu raspodjelu i njegovo matično društvo.
97 Ako bi uvjet koji se odnosi na postojanje subjektivnog elementa iz točke 92. ove presude trebalo ocijeniti samo na razini tog društva kćeri – tako da se provjeri je li ono znalo ili moglo znati za činjenicu da je ta ista raspodjela činila dio niza transakcija, od kojih su sve ili neke od njih neautentične, koji je uspostavljen kako bi se kao glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarila porezna pogodnost kojom se poništava predmet ili svrha Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima – tada bi bio ugrožen koristan učinak odredbe protiv zlouporabe te direktive kao i cilj te odredbe, koji odražava opće načelo zabrane zlouporabe prava navedeno u točki 46. ove presude.
98 Slijedom toga, dovoljno je da se dokaže da subjektivni element, koji se sastoji u namjeri ostvarivanja pogodnosti koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarivanje, postoji kod barem jednog od društava grupe koja sudjeluju u tom nizu transakcija ili fizičke osobe koja, po završetku navedenog niza transakcija ostvaruje korist od te pogodnosti, a da se pritom ne zahtijeva da je to društvo kći sâmo znalo za tu namjeru.
99 S obzirom na prethodno navedeno, na šesto pitanje valja odgovoriti tako da odredbu protiv zlouporabe iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, a da pritom ne mora utvrditi da je to društvo kći znalo ili moglo znati za činjenicu da je ta raspodjela činila dio niza transakcija, od kojih su sve ili neke od njih bile neautentične, uspostavljenog kako bi se kao glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarila porezna pogodnost kojom se poništava predmet ili svrha te direktive, pod uvjetom da se dokaže da su za postojanje niza transakcija znali ili mogli znati barem jedno od društava grupe koja su sudjelovala u tom nizu transakcija ili fizička osoba koja je po završetku navedenog niza transakcija ostvarila korist od te pogodnosti.
Troškovi
100 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
1. Članak 1. stavke 2. i 3. Direktive Vijeća 2011/96/EU od 30. studenoga 2011. o zajedničkom sustavu oporezivanja koji se primjenjuje na matična društva i društva kćeri iz različitih država članica, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2015/121 od 27. siječnja 2015.
treba tumačiti na način da mu se:
u načelu ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu koje je rezident druge države članice zbog toga što to matično društvo sudjeluje u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, po završetku kojeg su te dividende prenesene na fizičku ili pravnu osobu koja izravno ili neizravno kontrolira sva uključena društva, čak i kada navedeno matično društvo stvarno obavlja gospodarsku djelatnost te stoga nije društvo provodnik.
2. Članak 1. stavke 2. i 3. Direktive Vijeća 2011/96, kako je izmijenjena Direktivom 2015/121,
treba tumačiti na način da:
s jedne strane, činjenica da su iznosi preneseni u nizu transakcija, od kojih sve ili neke od njih nisu autentične, slični ili čak istovjetni iznosima dividendi koje je društvo kći rezident te države članice raspodijelilo svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice i, s druge strane, činjenica da takvi prijenosi nisu bili izvršeni u kratkom roku nakon raspodjele tih dividendi, nego kontinuirano tijekom određenog razdoblja – predstavljaju relevantne indicije na temelju kojih porezna uprava može utvrditi postojanje neautentičnog aranžmana, pri čemu se ne dovodi u pitanje potreba da porezna uprava provede objektivnu analizu svih relevantnih činjenica i okolnosti kako bi provjerila jesu li ispunjeni konstitutivni elementi zlouporabe.
3. Članak 1. stavke 2. i 3. Direktive Vijeća 2011/96, kako je izmijenjena Direktivom 2015/121, u vezi s načelom proporcionalnosti,
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, kada transakcije koje se smatraju neautentičnima nisu bile izvršene u prvoj državi članici, nego su ih izvršile fizičke ili pravne osobe koje nisu rezidenti te države članice, uključujući osobu koja po završetku predmetnih transakcija ostvaruje koristi od porezne pogodnosti zahvaljujući oslobođenju od plaćanja poreza na te dividende, i to neovisno o tome u okviru kojeg je koraka tog niza transakcija porezna pogodnost ostvarena.
4. Članak 1. stavke 2. i 3. Direktive Vijeća 2011/96, kako je izmijenjena Direktivom 2015/121,
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi nacionalna praksa prema kojoj porezna uprava države članice primjenjuje porez po odbitku na dividende koje društvo kći rezident te države članice raspodjeljuje svojem matičnom društvu rezidentu druge države članice, a da pritom ne mora utvrditi da je to društvo kći znalo ili moglo znati za činjenicu da je ta raspodjela činila dio niza transakcija, od kojih su sve ili neke od njih bile neautentične, uspostavljenog kako bi se kao glavni cilj ili jedan od glavnih ciljeva ostvarila porezna pogodnost kojom se poništava predmet ili svrha Direktive 2011/96, kako je izmijenjena, pod uvjetom da se dokaže da su za postojanje niza transakcija znali ili mogli znati barem jedno od društava grupe koja su sudjelovala u tom nizu transakcija ili fizička osoba koja je po završetku navedenog niza transakcija ostvarila korist od te pogodnosti.
Potpisi
* Jezik postupka: litavski