MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PRIITA PIKAMÄEA

od 4. svibnja 2023. ( 1 )

Predmet C‑206/22

TF

protiv

Sparkasse Südpfalz

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Arbeitsgericht Ludwigshafen am Rhein (Radni sud u Ludwigshafenu, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2003/88/EZ – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Stavljanje radnika u karantenu zbog izloženosti virusu SARS‑Cov-2 – Karantena koja se preklapa s plaćenim godišnjim odmorom – Prijenos plaćenog godišnjeg odmora”

I. Uvod

1.

Države članice su zbog pojave pandemije virusa SARS‑Cov-2 morale poduzeti, često u hitnim okolnostima, zdravstvene mjere za borbu protiv širenja virusa. Te su mjere imale socijalne posljedice te su nacionalni zakonodavci nastojali ograničiti njihov razmjer tako što su pokušali uskladiti održavanje poslovanja poduzetnika i zaštitu prava radnika ( 2 ).

2.

U tom je kontekstu Arbeitsgericht Ludwigshafen am Rhein (Radni sud u Ludwigshafenu, Njemačka) Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88/EZ ( 3 ) i članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

3.

Konkretnije, u ovom se predmetu postavlja pitanje treba li plaćeni godišnji odmor odobren radniku, koji se preklapa s razdobljem karantene koju je tijelo javne vlasti naložilo zbog kontakta tog radnika s osobom zaraženom virusom SARS‑Cov-2, prenijeti na razdoblje različito od prvotno dogovorenog ( 4 ).

4.

To novo pitanje daje Sudu priliku da razvije sudsku praksu koju je utvrdio u području prijenosa plaćenog godišnjeg odmora i da pojasni smisao i doseg prava radnika na stvarno korištenje tog odmora.

II. Pravni okvir

A.   Pravo Unije

5.

U skladu s člankom 31. Povelje:

„1.   Svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo.

2.   Svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor.”

6.

Člankom 7. Direktive 2003/88, koji se nalazi u poglavlju 2 naslovljenom „Najkraće trajanje odmora – Ostali vidovi rasporeda radnog vremena”, određuje se:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

B.   Njemačko pravo

7.

U skladu s člankom 1. Bundesurlaubsgesetza (Savezni zakon o godišnjim odmorima) od 8. siječnja 1963. (BGBl. 1963., str. 2.) (u daljnjem tekstu: BUrlG):

„Svaki radnik ima u svakoj kalendarskoj godini pravo na plaćeni godišnji odmor.”

8.

U članku 7. stavku 3. BUrlG‑a navodi se:

„Odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom tekuće kalendarske godine. Prijenos odmora u sljedeću kalendarsku godinu dopušten je samo ako je to opravdano važnim razlozima koji se odnose na poduzetnika ili osobu radnika. U slučaju prijenosa odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom prva tri mjeseca sljedeće kalendarske godine. […]”

9.

Člankom 9. BUrlG‑a predviđa se:

„Ako radnik oboli tijekom godišnjeg odmora, dani nesposobnosti za rad potvrđeni liječničkom potvrdom ne uračunavaju se u godišnji odmor.”

10.

Člankom 28. stavkom 1. Gesetza zur Verhütung und Bekämpfung von Infektionskrankheiten beim Menschen (Infektionsschutzgesetz) (Zakon o sprečavanju i borbi protiv zaraznih bolesti kod ljudi) predviđa se:

„Ako se utvrde bolesne osobe, osobe za koje se sumnja da su bolesne, osobe za koje se sumnja da su zarazne ili kliconoše […], tada nadležno tijelo donosi nužne zaštitne mjere […] ako i toliko dugo koliko je to potrebno u svrhu sprječavanja širenja prijenosnih bolesti; ono osobito može osobe obvezati da ne napuštaju mjesto u kojem se nalaze ili da ga napuštaju samo pod određenim uvjetima ili da ne ulaze na određena mjesta ili javna mjesta ili da na ta mjesta ulaze samo pod određenim uvjetima. […]”.

III. Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodno pitanje

11.

Osobi TF, zaposleniku društva Sparkasse Südpfalz od 2003., odobren je plaćeni godišnji odmor u razdoblju od 3. do 11. prosinca 2020.

12.

Kreisverwaltung Germersheim (Uprava okruga Germersheim, Njemačka) naložio je 2. prosinca 2020. osobi TF, u skladu s člankom 28. Zakona o sprečavanju i borbi protiv zaraznih bolesti kod ljudi, karantenu u razdoblju od 2. do 11. prosinca 2020. zbog toga što je na svojem radnom mjestu bila u kontaktu s osobom zaraženom virusom SARS‑Cov-2. Osoba TF u tom je razdoblju bila primorana boraviti u svojem domu odnosno, konkretnije, u spavaćoj sobi i kupaonici.

13.

Osoba TF zatražila je 4. ožujka 2021. prijenos plaćenog godišnjeg odmora koji je odgovarao razdoblju karantene u kojoj je bila. Budući da je društvo Sparkasse Südpfalz odbilo prihvatiti taj zahtjev, taj je zaposlenik podnio tužbu Arbeitsgerichtu Ludwigshafen am Rhein (Radni sud u Ludwigshafenu).

14.

Taj sud ističe da, prema prevladavajućem shvaćanju njemačkih sudova, radnik u situaciji poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu nema pravo na to da mu se plaćeni godišnji odmor ne uračunava u razdoblje karantene koju je naložila država.

15.

Navedeni sud u tom pogledu podsjeća na to da je predmet članka 1. BUrlG‑a isključivo oslobođenje od rada i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, tako da svi ometajući događaji koji nakon toga nastupe spadaju, kao dio osobnog života, u područje rizika radnika. Naglašava da se njemačkim pravom predviđa iznimka od tog načela ako radnik u razdoblju odobrenog godišnjeg odmora na temelju liječničke potvrde postane nesposoban za rad. Međutim, njemački sudovi smatraju da takvo odstupanje nije primjenjivo na situaciju karantene koju je naložilo tijelo javne vlasti ako radnik nije nesposoban za rad.

16.

Budući da je imao dvojbe u pogledu usklađenosti tog rješenja s tumačenjem koje je Sud dao u pogledu članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje, Arbeitsgericht Ludwigshafen am Rhein (Radni sud u Ludwigshafenu) odlučio je 17. ožujka 2022. prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 7. stavak 1. Direktive [2003/88] i pravo na plaćeni godišnji odmor utvrđeno člankom 31. stavkom 2. [Povelje] tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe ili prakse odobravanja godišnjeg odmora radnicima prema kojima je pravo na godišnji odmor ostvareno i ako je na radnika tijekom odobrenog godišnjeg odmora utjecao nepredvidljivi događaj, kao što je u ovom predmetu karantena koju je naložila država, te je on stoga spriječen u neograničenom ostvarivanju tog prava?”

IV. Postupak pred Sudom

17.

Pisana očitovanja podnijeli su tuženik iz glavnog postupka, finska vlada i Europska komisija.

V. Pravna analiza

A.   Dopuštenost

18.

Društvo Sparkasse Südpfalz osporava dopuštenost prethodnog pitanja jer se pitanje suda koji je uputio zahtjev općenito i bez razlike odnosi na posljedice nepredvidljivog događaja na ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor. Smatra da je, u dijelu u kojem prekoračuje okvir preklapanja razdoblja plaćenog godišnjeg odmora i razdoblja karantene koju je naložilo tijelo javne vlasti, to pitanje hipotetsko i da ga, osim ako ga se ne preoblikuje tako da bude preciznije, treba proglasiti nedopuštenim.

19.

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti glavnog predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu.

20.

Stoga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu obvezan donijeti odluku. Iz toga slijedi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja ( 5 ).

21.

U ovom se slučaju spor koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev odnosi na pravo radnika na prijenos, na kasnije razdoblje, plaćenog godišnjeg odmora koji se preklapa s razdobljem karantene koju je naložilo tijelo javne vlasti. Sud koji je uputio zahtjev u tom je pogledu jasno naveo da bi, u skladu s odredbama njemačkog radnog prava, kako se tumači u sudskoj praksi njemačkih sudova, mogao odbiti tužbu koju je podnijela osoba TF, osim ako članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi takvo odbijanje.

22.

U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku naveo ne samo razloge zbog kojih je odlučio uputiti pitanje o tumačenju tih članaka, nego i razloge zbog kojih mu se to tumačenje čini potrebnim za rješavanje glavnog postupka. Ja smatram da iz toga proizlazi da se mora odbiti prigovor koji se temelji na navodno hipotetskoj prirodi prethodnog pitanja.

23.

Stoga je prethodno pitanje dopušteno.

B.   Meritum

24.

Sud koji je uputio zahtjev svojim jedinim pitanjem u biti pita treba li članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis ili praksa na temelju koje se smatra da je iskorišten plaćeni godišnji odmor odobren radniku koji se preklapa s razdobljem karantene koju je naložila država,, tako da ga se ne može prenijeti na razdoblje različito od prvotno dogovorenog.

25.

Najprije valja naglasiti da je Sud već razmatrao situaciju u kojoj se bolovanje preklapalo s razdobljem unaprijed dogovorenog plaćenog godišnjeg odmora ( 6 ). Međutim, ovo se pitanje postavlja u drukčijem kontekstu s obzirom na to da je radnik u okviru svoje profesionalne djelatnosti bio izložen virusu SARS‑Cov-2 i da se na njega odnosila odluka o profilaktičnoj izolaciji čije se trajanje preklapalo s razdobljem njegova plaćenog godišnjeg odmora, a da mu pritom nije propisano bolovanje.

26.

S obzirom na to, osim što su te situacije različite, čini mi se da je potrebno analizirati sudsku praksu koja se odnosi na odnos između plaćenog godišnjeg odmora i bolovanja. Naime, s obzirom na rasuđivanje i kriterije koje je utvrdio Sud, moguće je pitati se može li se ta sudska praksa prenijeti na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.

27.

Međutim, ako se, kao što to predlažem, to prenošenje ne pokaže ni mogućim ni poželjnim, čini mi se da samo taj element odgovora ne može biti dovoljan za odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev. Treba provjeriti jesu li, što je još važnije, posljedice mjere izolacije na organizaciju i odvijanje godišnjeg odmora dovoljne da same po sebi opravdaju prijenos tog odmora na kasnije razdoblje kako bi se radniku omogućilo njegovo stvarno korištenje. Doista, takvo pitanje znači da treba pojasniti što u smislu prava Unije obuhvaća stvarno korištenje plaćenog godišnjeg odmora.

1. Prenošenje sudske prakse Suda koja se odnosi na odnos između plaćenog godišnjeg odmora i bolovanja

28.

Na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

29.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, to pravo treba smatrati osobito važnim načelom socijalnog prava Unije, koje nadležna nacionalna tijela mogu provoditi samo u granicama izričito propisanima samom Direktivom 2003/88 ( 7 ). Osim toga, pravo na godišnji odmor je „temeljno i obvezujuće načelo socijalnog prava Unije” ( 8 ), koje je izričito utvrđeno u članku 31. stavku 2. Povelje ( 9 ). Iz toga proizlazi da se odredbe te direktive ne mogu tumačiti usko na štetu prava koja radnik ima na temelju tih odredbi ( 10 ).

30.

Ciljevi Direktive 2003/88 povezani su s pravom na zdravlje i sigurnost na radu koje je zajamčeno člankom 31. stavkom 1. Povelje. U tom pogledu valja podsjetiti na to da su, na temelju njezine uvodne izjave 4., ciljevi te direktive poboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu. Kad je riječ o uvodnoj izjavi 5. te direktive, u njoj se pojašnjava da radnici moraju ostvariti odgovarajuće vrijeme za odmor. U tom se kontekstu člankom 1. iste direktive predviđa da ona postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena, osobito u pogledu najkraćih razdoblja godišnjeg odmora ( 11 ).

31.

S obzirom na te ciljeve, Sud je u više navrata presudio da pravo na godišnji odmor ima dvostruku svrhu, odnosno omogućiti radniku odmor od zadaća koje je dužan obavljati prema svojem ugovoru o radu, s jedne strane, i to da raspolaže vremenom za opuštanje i razonodu, s druge strane ( 12 ).

32.

Kako bi se zajamčilo postizanje tog cilja, Sud u slučaju preklapanja plaćenog godišnjeg odmora i odmora dodijeljenog zbog drugog razloga provodi usporednu analizu njihovih svrha. Na temelju te usporedbe može se odrediti predstavlja li, s obzirom na svoj predmet, odmor koji se preklapa s razdobljem plaćenog godišnjeg odmora, prepreku stvarnom korištenju tog odmora. Ako takva prepreka postoji, preklapanje dviju vrsta odmora nužno podrazumijeva prijenos godišnjeg odmora na kasnije razdoblje od unaprijed dogovorenog.

33.

Tako je Sud, za potrebe odluke da radnica pravo na plaćeni godišnji odmor treba moći koristiti u razdoblju različitom od onoga u kojem koristi rodiljni dopust, utvrdio da se svrha plaćenog godišnjeg odmora razlikuje od svrhe rodiljnog dopusta jer je cilj potonjeg dopusta, s jedne strane, zaštititi biološko stanje žene tijekom i nakon trudnoće i, s druge strane, zaštititi poseban odnos između žene i djeteta u razdoblju nakon trudnoće i porođaja ( 13 ).

34.

Sud se prema istoj logici oslonio na različite svrhe plaćenog godišnjeg odmora i bolovanja, čiji je cilj omogućiti radniku da se oporavi od bolesti, kako bi iz toga zaključio da radnik koji je na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora ima pravo uzeti ga u razdoblju koje se razlikuje od onoga koje se preklapa s razdobljem bolovanja ( 14 ).

35.

Osim toga, Sud je priznao da u određenim posebnim situacijama, kao što je bolovanje, u kojima radnik ne može obavljati svoje zadaće, država članica ne može uvjetovati pravo na godišnji odmor obvezom stvarnog rada. Naime, pravo radnika na najkraći godišnji odmor, koje je zajamčeno pravom Unije, ne može se umanjiti u situaciji u kojoj radnik nije mogao izvršiti svoju radnu obvezu zbog bolesti ( 15 ).

36.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da su glavna obilježja tih okolnosti u kojima nesposobnost za rad treba izjednačiti sa stvarnim radom, s jedne strane, činjenica da nastaju nepredvidljivo i neovisno o volji radnika i, s druge strane, činjenica da se zbog njih na radnika primjenjuju fizička ili psihička ograničenja.

37.

Kad je riječ o prvom od tih kriterija, Sud smatra da je nastanak nesposobnosti za rad zbog bolesti načelno nepredvidljiv i neovisan o radnikovoj volji ( 16 ). Sud je po analogiji smatrao da je, kao i nastanak nesposobnosti za rad zbog bolesti, činjenica da je radniku uskraćena mogućnost rada zbog otkaza koji je nakon toga proglašen nezakonitim načelno nepredvidljiva i ne ovisi o volji tog radnika ( 17 ). Suprotno tomu, korištenje roditeljskog dopusta za odgoj djeteta nije nepredvidljive prirode i u većini slučajeva izraz je radnikove volje da se brine o svojem djetetu ( 18 ).

38.

Sud je drugi kriterij koji se odnosi na postojanje fizičkih ili psihičkih ograničenja upotrijebio u negativnom smislu. Stoga, budući da radnik na roditeljskom dopustu nije podvrgnut fizičkim ili psihičkim ograničenjima koja nastaju zbog bolesti, nalazi se u situaciji drukčijoj od one koja je rezultat nesposobnosti za rad kao posljedice njegova zdravstvenog stanja ( 19 ).

39.

S obzirom na navedeno, valja provjeriti može li se sudska praksa Suda primijeniti mutatis mutandis na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj se na radnika zbog izloženosti virusu SARS‑Cov-2 odnosila odluka o karanteni čije se trajanje preklapalo s razdobljem unaprijed dogovorenog plaćenog godišnjeg odmora, a da mu pritom nije propisano bolovanje.

40.

S obzirom na prethodna razmatranja, takvo se prenošenje ne može odmah isključiti. S jedne strane, svrha plaćenog godišnjeg odmora razlikuje se od svrhe stavljanja u karantenu, čiji je cilj spriječiti širenje zarazne bolesti. S druge strane, nije dvojbeno da je u većini slučajeva takva mjera izolacije nepredvidljiva okolnost koja ne ovisi o volji radnika.

41.

Međutim, ne čini mi se da se rasuđivanje po analogiji može primijeniti nakon te prve faze. U tom pogledu valja istaknuti da se sudska praksa Suda temelji na pretpostavci da radnik tijekom razdoblja o kojem je riječ zbog pojave bolesti ne može izvršavati zadaće koje ima na temelju ugovora o radu. Naime, radnik se upravo zbog istodobnog postojanja nesposobnosti za rad uzrokovane bolešću nalazi u situaciji koja ga sprečava da se odmori i opusti te stoga plaćeni godišnji odmor treba prenijeti na kasnije razdoblje od onog koje je prvotno bilo utvrđeno. Drugim riječima, nastanak nesposobnosti za rad ne može imati za učinak to da se dovede u pitanje pravo radnika na korištenje najkraćeg plaćenog godišnjeg odmora predviđenog člankom 7. Direktive 2003/88.

42.

Međutim, stavljanje u karantenu ne podrazumijeva automatski da se radnik nalazi u situaciji u kojoj ne može obavljati radnu obvezu s obzirom na to da bi, ovisno o okolnostima, svoju profesionalnu djelatnost mogao nastaviti obavljati s mjesta na kojem je primoran boraviti.

43.

Komisija u tom pogledu predlaže da se utvrdi razlika između radnika koji i dalje mogu raditi i radnika koji zbog mjere karantene ne mogu nastaviti obavljati zadaće koje imaju na temelju ugovora o radu. U tom drugom slučaju radnik treba imati pravo na prijenos godišnjeg odmora na neko drugo razdoblje, različito od onog koje je prvotno bilo utvrđeno.

44.

Međutim, takvom se rješenju prije svega protive dva prigovora.

45.

Najprije, čini mi se da bi bilo neuvjerljivo izjednačavati nemogućnost obavljanja radne obveze koja je uzrokovana karantenom s nesposobnošću za rad u smislu prethodno navedene sudske prakse. Naime, na radnika na kojeg se odnosi odluka o profilaktičnoj izolaciji ne primjenjuju se fizička ili psihička ograničenja slična onima koja nastaju zbog bolesti te se stoga nalazi u situaciji drukčijoj od one koja je rezultat nesposobnosti za rad kao posljedice njegova zdravstvenog stanja.

46.

Nadalje, ocjena eventualnog postojanja nesposobnosti za rad uzrokovane karantenom čini se osobito osjetljivom jer pretpostavlja ispitivanje in concreto svake situacije kako bi se utvrdilo može li radnik obavljati svoje zadaće s mjesta na koje mu je ograničeno kretanje. Ta mogućnost ovisi o brojnim čimbenicima među kojima su, među ostalim, točna priroda zadaća povjerenih radniku ( 20 ), mogućnost prilagodbe radnog mjesta na kojem radi, djelatnost i organizacija poslodavca te pravila sustava izolacije. Naime, zajednička primjena tih različitih čimbenika može dovesti do vrlo različitih rješenja koja bi se mogla smatrati neopravdanima i nepravednima, osobito kad se odnose na situacije koje su se a priori mogle činiti sličnima ( 21 ). Nadalje, takvo bi rješenje prouzročilo nedvojbene praktične poteškoće za poslodavca koji bi u kratkom roku trebao procijeniti može li radnik, kojemu je prvotno odobren plaćeni godišnji odmor, izvršavati svoje zadaće s mjesta na kojem mu je ograničeno kretanje i, ako može, poduzeti mjere organizacije prilagođene toj situaciji ( 22 ).

47.

Iz tih elemenata zaključujem da se sudska praksa Suda ne može po analogiji prenijeti na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, tako da se radniku samo na toj osnovi ne može odobriti prijenos plaćenog godišnjeg odmora odobrenog za razdoblje koje se preklapa s razdobljem tijekom kojeg je radnik stavljen u karantenu zbog kontakta s osobom zaraženom virusom SARS‑Cov-2.

48.

Međutim, valja provjeriti, s obzirom na ograničenja koja se njome uvode, može li karantena radniku onemogućiti stvarno korištenje njegova prava na plaćeni godišnji odmor.

2. Prepreka stvarnom korištenju prava na plaćeni godišnji odmor

49.

Nesporno je da ograničenja uzrokovana karantenom znatno ograničavaju osobne aktivnosti kojima se pojedinac može baviti, kao i njegovo kretanje. Iz toga proizlazi da takva situacija može smanjiti mogućnosti radnika „da se odmori ili posveti aktivnostima opuštanja i zabave” ( 23 ). Naime, takva povreda svrhe prava na plaćeni godišnji odmor mogla bi na prvi pogled biti dovoljna da se u slučaju preklapanja s razdobljem karantene opravda prijenos tog odmora kako bi ga radnik mogao stvarno koristiti ( 24 ).

50.

Međutim, smatram da bi se takvo rješenje temeljilo na pogrešnom shvaćanju pojma „stvarno korištenje” plaćenog godišnjeg odmora koje ne bi bilo u skladu ni s ciljevima Direktive 2003/88 ni sa sudskom praksom Suda. U tom pogledu valja istaknuti da je, kako bi se osigurao cilj koji se odnosi na zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, pravo na plaćeni godišnji odmor uvjetovano time da nacionalna tijela i poslodavac poštuju obveze čiji je cilj osigurati njegovu djelotvornost.

51.

Kao prvo, države članice su, uzimajući u obzir glavni cilj koji se želi postići Direktivom 2003/88, a taj je jamstvo djelotvorne zaštite životnih i radnih uvjeta radnika te bolja zaštita njihove sigurnosti i zdravlja, dužne jamčiti da koristan učinak tih prava bude u cijelosti osiguran time što im omogućuju da se stvarno koriste najkraćim plaćenim godišnjim odmorom koji je predviđen tom direktivom. Iz toga slijedi da uvjeti koje su države članice utvrdile radi osiguranja provedbe zahtjevâ iz Direktive 2003/88 ne smiju moći oduzeti bît pravima utvrđenima u članku 31. stavku 2. Povelje i članku 7. te direktive ( 25 ). U tom okviru mjere koje donose države članice radniku trebaju omogućiti da u cijelosti iskoristi to razdoblje godišnjeg odmora te ne mogu utjecati ili ograničiti minimalnu zaštitu koja je zajamčena navedenom direktivom niti mogu povrijediti njezine druge odredbe i ugroziti njezinu usklađenost ili ciljeve koje ona slijedi ( 26 ).

52.

Kao drugo, poslodavac mora omogućiti radnicima ostvarivanje njihova prava na plaćeni godišnji odmor ( 27 ). Tijekom tog razdoblja odmora radnik u odnosu na svojeg poslodavca ne smije imati nikakvu obvezu koja bi mu onemogućila da se slobodno i neprekinuto posveti vlastitim interesima kako bi se neutralizirali učinci rada na sigurnost i zdravlje osobe o kojoj je riječ ( 28 ).

53.

Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da stvarno korištenje prava na godišnji odmor utvrđenog člankom 31. stavkom 2. Povelje nalaže da radnik radi zaštite svoje sigurnosti i zdravlja koristi najkraći plaćeni godišnji odmor predviđen člankom 7. Direktive 2003/88 i tijekom tog razdoblja ima mogućnost, s obzirom na to da je oslobođen bilo kakve obveze u odnosu na svojeg poslodavca, odmoriti se ili posvetiti aktivnostima opuštanja i zabave.

54.

Suprotno tomu, osim nužnog poštovanja tih zahtjeva, iz prethodno navedenih tekstova ni iz sudske prakse Suda nipošto ne proizlazi da postizanje cilja zaštite sigurnosti i zdravlja radnika koji se nastoji postići Direktivom 2003/88 treba podrazumijevati da mu, tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora kojim mora moći raspolagati, taj odmor konkretno treba omogućiti vrijeme za opuštanje, odmor i zabavu. Drugim riječima, pravo na stvarno korištenje plaćenog godišnjeg odmora ne smije se zamijeniti s pravom na stvaran rezultat tog odmora ( 29 ).

55.

Čini mi se da bi se suprotnom analizom od one koju predlažem mogao utvrditi prilično opširan pojam prava na plaćeni godišnji odmor u skladu s kojim bi se stvarno korištenje tog prava postiglo samo ako tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora ne bi nastao nikakav događaj ( 30 ) koji bi ometao organizaciju aktivnosti kojima se radnik namjeravao baviti tijekom svojeg slobodnog vremena.

56.

Naime, za razliku od nesposobnosti za rad, karantenom se ne povređuje pravo na stvarno korištenje plaćenog godišnjeg odmora, u skladu s njegovom definicijom koju predlažem, nego ona samo utječe na uvjete pod kojima radnik može raspolagati svojim slobodnim vremenom.

57.

Nadalje, valja naglasiti da je pojam odmora, opuštanja i zabave izrazito subjektivan, tako da mjera ograničavanja kretanja može vrlo različito utjecati na to kako pojedinac poima kvalitetu svojeg plaćenog godišnjeg odmora. Osim toga, sadržaj i opseg ograničenja koja nalaže tijelo javne vlasti također mogu znatno utjecati na mogućnost opuštanja radnika. Zbog tih je razmatranja iznimno teško čak i pokušati objektivizirati i kategorizirati situacije u kojima karantena konkretno utječe na uvjete u kojima radnik raspolaže svojim godišnjim odmorom.

58.

Odluka o izolaciji ipak može, ovisno o okolnostima, znatno smanjiti kvalitetu plaćenog godišnjeg odmora koji je odobren radniku. Međutim, čini mi se da pravo na plaćeni godišnji odmor kako je utvrđeno pravom Unije ne omogućuje rješavanje tog problema. Suprotno tomu, osim minimalne zaštite zajamčene člankom 7. Direktive 2003/88, nacionalni zakonodavac uvijek ima mogućnost poduzeti povoljnije mjere koje omogućuju prijenos dana plaćenog godišnjeg odmora na kasnije razdoblje. U tom pogledu valja istaknuti da je njemački zakonodavac nakon ovog zahtjeva za prethodnu odluku u svoje nacionalno pravo uveo odredbe kojima se predviđa da se dani izolacije ne uračunavaju u plaćeni godišnji odmor ( 31 ).

59.

Stoga, s obzirom na sva ta razmatranja, smatram da se pravom Unije ne nalaže prijenos plaćenog godišnjeg odmora koji se preklapa s razdobljem karantene koju je tijelo javne vlasti naložilo zbog izloženosti radnika virusu SARS‑Cov-2.

VI. Zaključak

60.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodno pitanje koje je uputio Arbeitsgericht Ludwigshafen am Rhein (Radni sud u Ludwigshafenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi nacionalni propis ili praksa na temelju koje se plaćeni godišnji odmor odobren radniku, koji se preklapa s razdobljem karantene koju je tijelo javne vlasti naložilo zbog kontakta tog radnika s osobom zaraženom virusom, ne može prenijeti na razdoblje različito od prvotno dogovorenog.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) Vidjeti u tom pogledu Sachs T., Perulli A., Guamán A., Sanchez J. M., Brockmann J., Pisarczyk L. i Fragale Filho R., „Regards comparés sur le droit social à l’épreuve du Covid-19”, Revue de droit du travail, 2020., str. 273. i sljedeće.

( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)

( 4 ) Valja istaknuti da je Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) u predmetu I (C‑749/22, trenutačno prekinut) uputio prethodno pitanje o istoj problematici.

( 5 ) Presuda od 2. veljače 2023., Towarzystwo Ubezpieczeń Ż (Zavaravajući tipski osiguravajući ugovori) (C‑208/21, EU:C:2023:64, t. 42. i 43. te navedena sudska praksa)

( 6 ) Vidjeti točku 34. ovog mišljenja.

( 7 ) Presuda od 22. rujna 2022., Fraport i St. Vincenz‑Krankenhaus (C‑518/20 i C‑727/20, EU:C:2022:707, t. 24. i navedena sudska praksa)

( 8 ) Presuda od 8. rujna 2020., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr. (C‑119/19 P i C‑126/19 P, EU:C:2020:676, t. 113.)

( 9 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 13. siječnja 2022., Koch Personaldienstleistungen (C‑514/20, EU:C:2022:19, t. 25. i navedena sudska praksa).

( 10 ) Presuda od 24. veljače 2022., Glavna direkcija Požarna bezopasnost i zaštita na naselenieto (C‑262/20, EU:C:2022:117, t. 43. i navedena sudska praksa)

( 11 ) Presuda od 13. siječnja 2022., Koch Personaldienstleistungen (C‑514/20, EU:C:2022:19, t. 28. i 29.)

( 12 ) Presuda od 22. rujna 2022., Fraport i St. Vincenz‑Krankenhaus (C‑518/20 i C‑727/20, EU:C:2022:707, t. 27. i navedena sudska praksa)

( 13 ) Presude od 18. ožujka 2004., Merino Gómez (C‑342/01, EU:C:2004:160, t. 32.) i od 4. listopada 2018., Dicu (C‑12/17, EU:C:2018:799, t. 30.)

( 14 ) Presude od 10. rujna 2009., Vicente Pereda (C‑277/08, EU:C:2009:542, t. 22.) i od 4. lipnja 2020., Fetico i dr. (C‑588/18, EU:C:2020:420, t. 33. i 34. te navedena sudska praksa). Vidjeti u pogledu dopusta za ozdravljenje presudu od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn (C‑178/15, EU:C:2016:502, t. 27.).

( 15 ) Presuda od 22. rujna 2022., Fraport i St. Vincenz‑Krankenhaus (C‑518/20 i C‑727/20, EU:C:2022:707, t. 32. i navedena sudska praksa)

( 16 ) Presuda od 22. rujna 2022., Fraport i St. Vincenz‑Krankenhaus (C‑518/20 i C‑727/20, EU:C:2022:707, t. 30. i navedena sudska praksa)

( 17 ) Presuda od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 67.)

( 18 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Dicu (C‑12/17, EU:C:2018:799, t. 32. i navedena sudska praksa).

( 19 ) Presuda od 4. listopada 2018., Dicu (C‑12/17, EU:C:2018:799, t. 33.). Sud je prethodno presudio da se na radnika čije je radno vrijeme skraćeno u okviru socijalnog plana ne primjenjuju fizička ili psihička ograničenja koja nastaju zbog bolesti te se stoga nalazi u situaciji drukčijoj od one koja je rezultat nesposobnosti za rad kao posljedice njegova zdravstvenog stanja. Vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 29.).

( 20 ) Taj je prvi kriterij ključan jer se određene zadaće, koje osobito podrazumijevaju fizički rad, očito mogu izvršavati samo na radnom mjestu.

( 21 ) Usto, čini mi se da bi te poteškoće dovele do brojnih sporova pred radnim sudovima koji bi a posteriori trebali provjeriti je li u konkretnom slučaju radnik mogao raditi tijekom razdoblja karantene.

( 22 ) U tom pogledu glavni postupak prikazuje poteškoće s kojima bi bio suočen poslodavac koji bi o karanteni bio obaviješten dan prije početka plaćenog godišnjeg odmora.

( 23 ) Presuda od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 29.)

( 24 ) Presuda od 4. lipnja 2020., Fetico i dr. (C‑588/18, EU:C:2020:420, t. 32. i navedena sudska praksa)

( 25 ) Vidjeti po analogiji presudu od 2. ožujka 2023., MÁV‑START (C‑477/21, EU:C:2023:140, t. 35. i navedena sudska praksa).

( 26 ) Vidjeti a contrario presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT (C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 51. i navedena sudska praksa).

( 27 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2018., Kreuziger (C‑619/16, EU:C:2018:872, t. 51. i navedena sudska praksa).

( 28 ) Vidjeti po analogiji presudu od 9. rujna 2003., Jaeger (C‑151/02, EU:C:2003:437, t. 94.).

( 29 ) Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u predmetu Fetico i dr. (C‑588/18, EU:C:2019:1083, t. 75. i 76.).

( 30 ) Primjerice, bilo bi teško zamisliti da se na temelju događaja kao što je pojava vrlo nepovoljnih vremenskih uvjeta može steći pravo, s obzirom na pravo Unije, na prijenos plaćenog godišnjeg odmora.

( 31 ) Iz zahtjeva za prethodnu odluku podnesenog u predmetu I (C‑749/22, trenutačno prekinut) proizlazi da ta odredba, koja je uvedena Zakonom od 16. rujna 2022., nije primjenjiva ratione temporis na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku.