–

za Zennaro Giuseppe Legnami Sas di Zennaro Mauro & C., A. Santoro i A. Cevese, avvocati,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. M. De Socio i F. Severi, avvocati dello Stato,

–

za vladu Helenske Republike, K. Boskovits i V. Karra, u svojstvu agenata,

–

za latvijsku vladu, V. Soņeca i K. Pommere, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Tomat i G. Braga da Cruz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 3. i 6. Uredbe Komisije (EU) br. 1407/2013 od 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na de minimis potpore (SL 2013., L 352, str. 1.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Istituto nazionale per l’assicurazione contro gli infortuni sul lavoro (Državni zavod za osiguranje od nezgoda na radu, Italija) (u daljnjem tekstu: INAIL) i društva Zennaro Giuseppe Legnami Sas di Zennaro Mauro & C. (u daljnjem tekstu: društvo Zennaro) u vezi s INAIL‑ovim odbijanjem da izvrši isplatu financijskih sredstava dodijeljenih društvu Zennaro zato što bi se time prekoračila gornja granica od 200 000 eura za razdoblje od tri fiskalne godine, predviđena u članku 3. stavku 2. Uredbe br. 1407/2013 (u daljnjem tekstu: gornja granica za de minimis potpore).

Pravni okvir

3

U uvodnim izjavama 3., 10., 21. i 22. Uredbe br. 1407/2013 navodi se:

4

U članku 3. te uredbe, naslovljenom „De minimis potpore”, određuje se:

5

U članku 6. navedene uredbe, naslovljenom „Praćenje”, predviđa se:

Glavni postupak i prethodna pitanja

6

Društvo Zennaro obavlja djelatnost u sektoru drva i drvnih prerađevina. Ono je 16. lipnja 2014. podnijelo INAIL‑u zahtjev za financiranje kojim je zatražilo dodjelu subvencije predviđene u okvirnoj javnoj obavijesti INAIL‑a iz 2013. o „poticajima poduzetnicima za ostvarivanje mjera u području zdravlja i sigurnosti na radu” (u daljnjem tekstu: javna obavijest).

7

Postupak po pozivu na dostavu projekata, uređen navedenom javnom obaviješću, predviđao je četiri faze, kao prvo, dostavu zahtjeva elektroničkim putem, kao drugo, slanje dokumentacije kojom se upotpunjava zahtjev, kao treće, INAIL‑ovu provjeru dostavljenih podataka i prihvaćanje zahtjeva te naposljetku, kao četvrto, obradu zahtjeva i sastavljanje izvješća, što omogućava stvarnu isplatu subvencije. Tijekom te posljednje faze, poduzetnik mora podnijeti izjavu nazvanu „de minimis” u kojoj dokazuje da mu se subvencija smije dodijeliti u zatraženom iznosu. Ako to ne učini, dodijeljene potpore moraju se opozvati.

8

Odlukom od 30. listopada 2014. INAIL je obavijestio društvo Zennaro o prihvaćanju njegova projekta u iznosu od 130 000 eura te o mogućnosti dobivanja predujma, koji je i zatražen, u visini od 65 000 eura, pod uvjetom prethodnog pribavljanja bankarske garancije.

9

Međutim, tijekom postupka saznalo se da je Regione Veneto (regija Veneto, Italija) 1. kolovoza 2014. dodijelila društvu Zennaro, okupljenom s drugim poduzetnicima u privremenom udruženju, drugu subvenciju u ukupnom iznosu od 64 483,91 eura, koja mu je i isplaćena. Osim toga, spomenuto je društvo ishodilo javno financiranje iz još jednog izvora, u iznosu od 18 985,26 eura. Sud koji je uputio zahtjev navodi da se pribrajanjem tih dvaju iznosa onom od 130 000 eura, koji je odobrio INAIL, dolazi do ukupnog iznosa od 213 469,17 eura odnosno do prekoračenja gornje granice za de minimis potpore.

10

Dopisom od 12. lipnja 2015. društvo Zennaro zatražilo je od INAIL‑a da se očituje o mogućnosti da se, radi izbjegavanja takvog prekoračenja, smanji iznos subvencije u fazi sastavljanja izvješća ili da se podnese varijanta projekta sa smanjenim iznosom u njemu predviđenih sredstava i, posljedično, smanjenim iznosom subvencije.

11

Budući da nije dobilo odgovor na taj dopis, društvo Zennaro, porukom elektroničke pošte od 12. kolovoza 2015., opredijelilo se za drugonavedeno rješenje, tako što je INAIL‑u podnijelo varijantu projekta u kojoj je njegov ukupni trošak smanjen na 171 386,40 eura, čime je iznos subvencije smanjen na 111 401,16 eura.

12

INAIL je u odlukama od 5. listopada i 18. studenoga 2015. ocijenio dopuštenom varijantu projekta s tehničkog gledišta, ali je zaključio da društvu Zennaro ne može odobriti navedeno financiranje te je isključio mogućnost njegova djelomičnog odobravanja, osim ako se to društvo u cijelosti ne odrekne ranijeg financiranja. U drugoj odluci INAIL je tako naveo da se „subvencija može isplatiti samo pod uvjetom da se poduzetnik odrekne ranije subvencije koju je dodijelio drugi subjekt”.

13

Društvo Zennaro podnijelo je nakon toga Tribunaleu amministrativo regionale per il Veneto (Okružni upravni sud za Veneto, Italija) tužbu za poništenje odluke od 18. studenoga 2015.

14

Certificiranom porukom elektroničke pošte od 27. travnja 2016. društvo Zennaro dostavilo je INAIL‑u dokumentaciju koja potvrđuje da se odrekao subvencije koju je ispatila regija Veneto, i to u iznosu od 15 000 eura koji je prebačen ostalim članovima privremenog udruženja, dokazujući tako da primljene državne potpore ne prekoračuju gornju granicu za de minimis potpore.

15

Odlukom od 6. lipnja 2016. INAIL je potvrdio da ne može izvršiti isplatu zatražene subvencije zbog njezine visine, s obzirom na to da bi ukupni iznos triju javnih financiranja na taj način prekoračio gornju granicu za de minimis potpore, dok bi djelomična isplata subvencije bila protivna članku 3. stavku 7. Uredbe br. 1407/2013. Primajući na znanje dokaze kojima se potvrđuje odricanje od ranije regionalne subvencije i njezina preraspodjela drugim članovima privremenog udruženja, INAIL ju je ocijenio irelevantnom, pojašnjavajući da se „taj poduzetnik nije odrekao ranije primljene subvencije prema subjektu koji ju je isplatio, da nije tom subjektu vratio subvenciju te da je njezina preraspodjela drugim članovima privremenog udruženja irelevantna”. Zbog tih je razloga INAIL zatražio povrat već isplaćenog predujma od 65 000 eura, pod prijetnjom naplate bankarske garancije.

16

Dana 26. lipnja 2016. društvo Zennaro proširilo je tužbeni zahtjev, tražeći i poništenje INAIL‑ove odluke od 6. lipnja 2016.

17

Tribunale amministrativo regionale per il Veneto (Okružni upravni sud za Veneto) prihvatio je u presudi od 7. rujna 2016. tužbu društva Zennaro, uzimajući u obzir mišljenje koje je Glavna uprava za tržišno natjecanje Europske komisije (DG COMP) dala tom društvu u odgovoru na njegovo pitanje o tumačenju članka 3. stavka 7. Uredbe br. 1407/2013. U tom je odgovoru DG COMP istaknuo da javno tijelo nadležno za isplatu subvencije potonju može razmjerno smanjiti kako bi se poštovala gornja granica za de minimis potpore i da je na nacionalnim tijelima da odaberu mogućnost kojoj će dati prednost, pri čemu su dvije mogućnosti – razmjerno smanjenje subvencije i njezina potpuna uskrata – teoretski gledano, u skladu s tom uredbom.

18

Tako je navedeni sud naveo da „je [INAIL‑ovo] tumačenje članka 3. stavka 7. Uredbe br. 1407/2013 o nedopuštenosti smanjenja financiranja u visini dijela subvencije kojim se prekoračuje gornja granica utvrđena navedenom uredbom na 200 000 eura – iako, teoretski gledano, u skladu s Unijinim propisima u području de minimis potpora – trebalo izričito navesti u [javnoj obavijesti], kako bi ga se moglo pravilno primijeniti na predmetni slučaj”, osobito s ciljem zaštite legitimnih očekivanja sudionika. Spomenuti sud ocijenio je da su ograničenja koja je nametnuo INAIL bila, upravo suprotno, nepredvidiva, s obzirom na kriterije navedene u javnoj obavijesti i da ih je bilo moguće „ukloniti manje strogim formalnopravnim tumačenjem Unijinih propisa koje bi bilo usklađenije s ciljem [javne obavijesti], a to je ‚poticanje poduzetnika na provedbu projekata namijenjenih jačanju zdravlja i sigurnosti na radu’”.

19

INAIL se žalio na tu presudu Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija).

20

U žalbi ističe – pozivajući se, među ostalim, na odredbe članka 3. stavaka 2., 4. i 7. Uredbe br. 1407/2013 – da de minimis potpore valja smatrati dodijeljenima u trenutku u kojem poduzetnik stječe zakonsko pravo na njihov primitak, neovisno o njihovoj stvarnoj isplati. Te odredbe sadržavaju obvezne zahtjeve koji su izravno primjenjivi u nacionalnom pravnom poretku. Posljedično, poštovanje gornje granice za de minimis potpore treba, prema INAIL‑ovu mišljenju, provjeriti u trenutku dodjele subvencije, to jest, u predmetnom slučaju, u fazi prihvaćanja zahtjeva. Eventualne ispravke podnositelj zahtjeva stoga mora dostaviti u toj fazi.

21

Društvo Zennaro osporava tumačenje koje zagovara INAIL. Kao prvo, ono tvrdi da su isključivo mjerodavna pravila iz javne obavijesti s obzirom na to da iz članka 3. stavka 4. Uredbe br. 1407/2013 proizlazi da je na „odgovarajućem nacionalnom pravnom poretku” da utvrdi trenutak u kojem „poduzetnik stječe zakonsko pravo na primanje potpore”. Kao drugo, ono ističe da se člankom 6. stavkom 5. te uredbe –koji se odnosi na obvezu države članice da Komisiji dostavi sve informacije koje ona smatra potrebnima – pokrivaju sve potpore koje je poduzetnik stvarno primio, a ne samo one priznate na temelju prvog akta o dodjeli. Naposljetku, kao treće, ono smatra da su propisi u području de minimis potpora doneseni ne zato da bi se penalizirali poduzetnici, nego da bi se smanjilo administrativno opterećenje u slučaju potpora manjeg iznosa te da strogo tumačenje koje zagovara INAIL dovodi do primjene kojom se poduzetnici penaliziraju i koja je protivna duhu tih propisa.

22

Sud koji je uputio zahtjev smatra mogućim prihvatiti oba tumačenja koja zagovaraju stranke u glavnom postupku. S jedne strane, tumačenje kojem se priklanja INAIL išlo bi u prilog neometanom upravljanju postupkom jer bi se uvjeti pristupa subvenciji razmatrali samo u trenutku prihvaćanja zahtjeva. S druge strane, tumačenje kojem se priklanja društvo Zennaro omogućilo bi proširivanje uvjeta pristupa subvenciji, uključujući konkurentima koji ne mogu izmijeniti svoj zahtjev kako bi izbjegli prekoračenje gornje granice jer još ne znaju hoće li on biti prihvaćen. Obrada eventualnih izmjena zahtjeva za financiranje bila bi teža kad bi se obavljala u fazi obrade zahtjeva jer bi se time poremetio ranije utvrđeni poredak.

23

Kad je riječ o mjerodavnim odredbama Uredbe br. 1407/2013, sud koji je uputio zahtjev ističe, najprije, da se njezin čanak 3. stavak 4. – u skladu s kojim se potpora smatra „dodijeljenom u trenutku kada poduzetnik […] stekne zakonsko pravo na primanje potpore, neovisno o datumu isplate potpore” – s jedne strane, ne čini nespojivim s postupovnim uređenjem u kojemu nakon prve faze prihvaćanja zahtjeva slijedi faza temeljitijeg ispitivanja po čijem se završetku pravo na subvenciju može konačno smatrati „stečenim”. S druge strane, u toj se odredbi pojašnjava da se potpora smatra „dodijeljenom” „u skladu s odgovarajućim nacionalnim pravnim poretkom”, što znači da taj režim može uključivati različita postupovna uređenja koja nisu unaprijed utvrđena. Nadalje, taj sud ističe da u skladu s člankom 6. stavkom 3. spomenute uredbe do isplate potpore dolazi tek nakon provjere poštuje li se gornja granica, iz čega se također dade izvesti zaključak da se pravo na primanje potpore konačno „stječe” tek nakon navedene provjere. Naposljetku, iz teksta posljednje rečenice u članku 6. stavku 1. te uredbe – osobito iz navoda o „svakoj primljenoj de minimis potpori” – proizlazi to da se u izjavi moraju navesti sve primljene potpore. Važno je utvrditi mora li se odluka o odricanju od ranije potpore nužno donijeti prije njezine stvarne isplate.

24

U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

25

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 tumačiti na način da poduzetnik –kojemu država članica poslovnog nastana namjerava dodijeliti de minimis potporu kojom bi, zbog postojanja ranijih potpora, ukupni iznos dodijeljenih mu sredstava prekoračio gornju granicu za de minimis potpore – može, do trenutka stvarne isplate te potpore, odabrati između smanjenja zatraženog financiranja i odricanja, u cijelosti ili u dijelu, od ranije primljenih potpora, kako ne bi prekoračio spomenutu gornju granicu.

26

S jedne strane, valja istaknuti da članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 treba staviti u kontekst te cijele uredbe, kojoj je cilj da za državne potpore manjeg iznosa omogući odstupanje od pravila prema kojem se o svakoj potpori treba prije svake primjene obavijestiti Komisija (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2018., ZPT, C‑518/16, EU:C:2018:126, t. 50. i 51.).

27

Iz toga slijedi da članak 3. te uredbe – čiji je predmet definiranje de minimis potpora kojima se odstupa od načela zabrane potpora uspostavljenog Ugovorom – te njezin članak 6., koji se odnosi na praćenje koje provode države članice prilikom dodjele spomenute potpore, valja strogo tumačiti.

28

S druge strane, pri tumačenju odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst te ciljeve akta kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presudu od 9. listopada 2019., BGL BNP Paribas, C‑548/18, EU:C:2019:848, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

29

Kad je riječ, kao prvo, o tekstu predmetnih odredbi Uredbe br. 1407/2013, važno je naglasiti, s jedne strane, to da se u njezinu članku 3. stavku 7. propisuje da „[a]ko bi se dodjelom novih de minimis potpora mogla premašiti odgovarajuća gornja granica [za de minimis potpore], ni jedna od tih novih potpora ne može imati koristi od [te uredbe]. Iz teksta te odredbe proizlazi da je trenutak u kojem valja ocjenjivati dovodi li pribrajanje drugih de minimis potpora do prekoračenja gornje granice za te potpore onaj u kojem je potpora „dodijeljena”.

30

S druge strane, iz teksta članka 3. stavka 4. Uredbe br. 1407/2013 također proizlazi to da se de minimis potpora smatra „dodijeljenom u trenutku kada poduzetnik u skladu s odgovarajućim nacionalnim pravnim poretkom stekne zakonsko pravo na primanje potpore, neovisno o datumu isplate de minimis potpore poduzetniku”.

31

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, u kojem to trenutku navedenu potporu treba smatrati dodijeljenom (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke, C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 40. i 41., i od 6. srpnja 2017., Nerea, C‑245/16, EU:C:2017:521, t. 32. i 33.).

32

Taj sud u tu svrhu mora uzeti u obzir sve uvjete utvrđene nacionalnim pravom za dodjelu potpore o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke, C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 41.).

33

Prema tome, u predmetnom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi datum dodjele potpore o kojoj je riječ u glavnom postupku na temelju pravila iz javne obavijesti i, ako je primjenjivo, nacionalnih propisa koji se primjenjuju na tu obavijest (vidjeti u tom smislu presude od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke, C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 40., i od 6. srpnja 2017., Nerea, C‑245/16, EU:C:2017:521, t. 32.).

34

U tom pogledu valja pojasniti da iako utvrđivanje datuma dodjele potpore o kojoj je riječ može varirati ovisno o njezinoj prirodi, tu potporu nije moguće, u skladu sa sudskom praksom Suda, smatrati dodijeljenom na datum njezine isplate ako se ona ne dodjeljuje u okviru višegodišnjeg programa (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija, C‑81/10 P, EU:C:2011:811, t. 82.).

35

Nadalje, što se tiče članka 6. Uredbe br. 1407/2013, koji se odnosi na praćenje koje provode države članice kako bi se poštovala pravila o kumuliranju, valja istaknuti, s jedne strane, da se u glavnom predmetu ne može primijeniti članak 6. stavak 2. te uredbe – u kojem se propisuje da se stavak 1. tog članka prestaje primjenjivati ako je država članica osnovala središnji registar de minimis potpora koji sadržava informacije o svim potporama koje su dodijelila različita tijela. Naime, središnji registar de minimis potpora Talijanska Republika uspostavila je tek 12. kolovoza 2017., odnosno nakon podnošenja predmetnog zahtjeva za potporu.

36

S druge strane, što se tiče članka 6. stavaka 1. i 3. Uredbe br. 1407/2013, u tim se odredbama propisuje da „[p]rije dodjeljivanja potpore država članica od dotičnog poduzetnika mora dobiti izjavu […] o svakoj de minimis potpori […] primljenoj tijekom prethodne dvije fiskalne godine i u tekućoj fiskalnoj godini” i – u svim jezičnim verzijama osim talijanske – da „[d]ržava članica dodjeljuje nove de minimis potpore […] tek nakon što utvrdi da to neće povisiti ukupan iznos de minimis potpora koji je taj poduzetnik primio do razine koja premašuje […] gornju granicu [za te potpore]”. Na taj način, iz navedenih odredbi jasno proizlazi to da se praćenje koje provode države članice, kako bi se poštovala pravila o kumuliranju, mora odvijati „prije dodjeljivanja potpore”.

37

To se tumačenje ne dovodi u pitanje činjenicom da se samo u talijanskoj jezičnoj verziji stavka 3. tog članka navodi da država članica „isplaćuje” (eroga) novu potporu, dok se u svim ostalim jezičnim verzijama upotrebljava glagol koji u talijanskom jeziku odgovara glagolu „dodijeliti” (concedere). Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u slučaju nepodudarnosti različitih jezičnih verzija pravnog teksta Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti, među ostalim, s obzirom na opću strukturu propisa kojeg je ona dio (presuda od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 88. i navedena sudska praksa). U uvodnim izjavama 21. i 22. navedene uredbe – koje u biti upućuju na stavke 1. i 3. tog članka 6. – upotrebljavaju se, u talijanskoj jezičnoj verziji, pojmovi „dodijeljene potpore” (aiuti concessi) i „prije dodjeljivanja” (prima di concedere). Prema tome, nepodudarnost različitih jezičnih verzija članka 6. stavka 3. Uredbe br. 1407/2013 rezultat je pogreške u prijevodu te odredbe na talijanski jezik.

38

Kad je riječ, kao drugo, o kontekstu članaka 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013, treba utvrditi da ona ne sadržava odredbe na temelju kojih bi poduzetnici koji podnose zahtjev za potporu mogli, prema potrebi, izmijeniti taj zahtjev smanjenjem njezina iznosa odnosno odricanjem od ranijih potpora, kako bi poštovali gornju granicu za de minimis potpore.

39

Prema tome, budući da je u skladu s člankom 3. stavkom 4. te uredbe dodjeljivanje potpora uređeno primjenjivim nacionalnim propisima, države članice raspolažu širokom marginom prosudbe u pogledu utvrđivanja postupka u kojem se dodjeljuju te potpore.

40

U tom pogledu, valja utvrditi da se u uvodnoj izjavi 21. navedene uredbe propisuje da bi države članice trebale, u skladu s načelom suradnje utvrđenim u članku 4. stavku 3. UEU‑a, osigurati poštovanje primjenjivih pravila o državnim potporama „uspostavom instrumenata potrebnih kako bi se osiguralo da ukupan iznos de minimis potpora koje se na temelju de minimis pravila dodjeljuju jednom poduzetniku ne premašuje ukupnu dopuštenu gornju granicu”.

41

Kad je riječ, kao treće, o ciljevima Uredbe br. 1407/2013, važno je istaknuti da su de minimis pravila namijenjena tomu da smanje administrativno opterećenje kako poduzetnika tako i Komisije i država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 7. ožujka 2002., Italija/Komisija, C‑310/99, EU:C:2002:143, t. 94.), polazeći od načela navedenog u uvodnoj izjavi 3. te uredbe prema kojem potpore u iznosu manjem od gornje granice za de minimis potpore ne utječu na trgovinu među državama članicama te ne mogu narušiti tržišno natjecanje.

42

Uzimajući u obzir te ciljeve, mogućnost država članica da poduzetnicima koji su podnijeli zahtjev za potporu daju pravo da ga izmijene sve do trenutka njezine dodjele, smanjenjem iznosa zatraženog financiranja odnosno odricanjem od već isplaćenih ranijih potpora ne ugrožava odvijanje postupka obrade njihova zahtjeva s obzirom na to da se ispunjavanje uvjeta za primitak potpore koji se tiču gornje granice za de minimis potpore provjerava isključivo tijekom njezine dodjele. Prema tome, suprotno onomu što ističu društvo Zennaro te talijanska i grčka vlada, nemogućnost tih poduzetnika da izmjene svoj zahtjev za potporu nakon što im je dodijeljena nova potpora ne može, sama po sebi, predstavljati „penaliziranje” dotičnih poduzetnika.

43

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 treba tumačiti na način da poduzetnik – kojemu država članica poslovnog nastana namjerava dodijeliti de minimis potporu kojom bi, zbog postojanja ranijih potpora, ukupni iznos sredstava dodijeljenih tom poduzetniku prekoračio gornju granicu za de minimis potpore – može, do trenutka dodjele te potpore, odabrati između smanjenja zatraženog financiranja i odricanja, u cijelosti ili u dijelu, od ranije primljenih potpora, kako ne bi prekoračio spomenutu gornju granicu.

Drugo pitanje

44

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 tumačiti na način da poduzetnik koji zahtijeva potporu može izmijeniti taj svoj zahtjev tako da smanji iznos zatraženog financiranja odnosno odrekne se ranijih, već primljenih potpora, kako ne bi prekoračio gornju granicu za de minimis potpore, iako takva mogućnost nije predviđena propisima države članice njegova sjedišta.

45

Odgovor na to pitanje neraskidivo je povezan s odgovorom na prvo pitanje. S jedne strane, kao što je to utvrđeno u točki 38. ove presude, Uredba br. 1407/2013 ne sadržava odredbe na temelju kojih bi poduzetnici koji podnose zahtjev za potporu mogli, prema potrebi, izmijeniti taj zahtjev smanjenjem njezina iznosa odnosno odricanjem od ranijih potpora, kako bi poštovali gornju granicu za de minimis potpore i, prema tome, ne propisuje nikakvu obvezu država članica u tom pogledu. S druge strane, kao što to proizlazi iz točaka 42. i 43. ove presude, one mogu dopustiti poduzetnicima koji su podnijeli zahtjev za potporu da ga izmijene kako bi izbjegli to da zbog dodjele nove de minimis potpore ukupni iznos dodijeljenih im potpora prekorači gornju granicu, ako se takve izmjene provedu prije dodjele de minimis potpore.

46

Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 treba tumačiti na način da države članice nisu dužne dopustiti poduzetnicima koji podnose zahtjev za potporu da ga izmijene prije njezine dodjele, kako ne bi prekoračili gornju granicu za de minimis potpore. Na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni pravne posljedice nemogućnosti poduzetnika da provedu navedene izmjene, pri čemu treba pojasniti da su potonje moguće samo prije dodjele de minimis potpore.

Troškovi

47

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

1.

Članke 3. i 6. Uredbe Komisije (EU) br. 1407/2013 od 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na de minimis potpore treba tumačiti na način da poduzetnik – kojemu država članica poslovnog nastana namjerava dodijeliti de minimis potporu kojom bi, zbog postojanja ranijih potpora, ukupni iznos dodijeljenih mu sredstava prekoračio gornju granicu od 200 000 eura za razdoblje od tri fiskalne godine predviđenu u članku 3. stavku 2. Uredbe 1407/2013 – može, do trenutka dodjele te potpore, odabrati između smanjenja zatraženog financiranja i odustajanja, u cijelosti ili u dijelu, od ranije primljenih potpora, kako ne bi prekoračio spomenutu gornju granicu.

2.

Članke 3. i 6. Uredbe br. 1407/2013 treba tumačiti na način da države članice nisu dužne dopustiti poduzetnicima koji podnose zahtjev za potporu da ga izmijene prije dodjele te potpore, kako ne bi prekoračili gornju granicu od 200 000 eura za razdoblje od tri fiskalne godine predviđenu u članku 3. stavku 2. Uredbe 1407/2013. Na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni pravne posljedice nemogućnosti poduzetnika da provedu navedene izmjene, pri čemu treba pojasniti da su potonje moguće samo prije dodjele de minimis potpore.