PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

15. srpnja 2026. ( *1 )

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine – Zamrzavanje financijskih sredstava – Ograničavanje ulaska na državno područje država članica – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i na koje se odnose ograničenja ulaska na državno područje država članica – Uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na popis – Članak 2. stavak 1. točka (h) podtočka i. Odluke 2014/145/ZVSP – Pojam ‚osoba koja olakšava povrede zabrane zaobilaženja’ mjera ograničavanja – Kriterij koji se temelji na ponašanju koje može predstavljati kazneno djelo – Teritorijalno područje primjene Uredbe (EU) br. 269/2014 – Pravna sigurnost – Proporcionalnost – Pogreška u ocjeni”

U predmetu T‑492/24,

Dmitrij Aleksandrovič Beloglazov, sa stalnom adresom u Minsku (Bjelarus), kojeg zastupaju E. Épron, A. Genko, C. Gimbert i M. Dechamps, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju D. Laurent i S. Lejeune, u svojstvu agenata,

tuženika,

koje podupiru

Kraljevina Belgija, koju zastupaju C. Pochet, M. Van Regemorter i L. Jans, u svojstvu agenata,

i

Europska komisija, koju zastupaju A. de Elera‑San Miguel Hurtado i L. Puccio, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

OPĆI SUD (osmo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca),

u sastavu: I. Gâlea (izvjestitelj), predsjednik, M. J. Costeira, T. Tóth, B. Ricziová i L. Spangsberg Grønfeldt, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:

–

tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 20. rujna 2024.,

–

podneske kojima se provodi prilagodba podnesene tajništvu Općeg suda 31. listopada 2024., 26. svibnja i 17. studenoga 2025.;

–

tužiteljev zahtjev za neotkrivanje određenih podataka javnosti, koji je podnesen tajništvu Općeg suda 23. srpnja 2025.,

nakon rasprave održane 10. veljače 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, Dmitrij Aleksandrovič Beloglazov, zahtijeva poništenje sljedećih akata u dijelu u kojem se odnose na uvrštenje ili zadržavanje njegova imena na popisima osoba i subjekata navedenima u Prilogu Odluci Vijeća 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.) i u Prilogu I. Uredbi Vijeća (EU) br. 269/2014 od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6. i ispravak SL 2014., L 121, str. 60.) (u daljnjem tekstu: sporni popisi):

–

kao prvo, Odluka Vijeća (ZVSP) 2024/1843 od 28. lipnja 2024. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2024./1843, L) i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2024/1842 od 28. lipnja 2024. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2024./1842, L) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz lipnja 2024.);

–

kao drugo, Odluka Vijeća (ZVSP) 2024/2456 od 12. rujna 2024. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2024./2456, L i ispravak SL 2025./90125, L) i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2024/2455 od 12. rujna 2024. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2024./2455, L i ispravak SL 2025./90123, L) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz rujna 2024.);

–

kao treće, Odluka Vijeća (ZVSP) 2025/528 od 14. ožujka 2025. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2025./528, L) i Provedbena uredbom Vijeća (EU) 2025/527 od 14. ožujka 2025. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2025./527, L) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz ožujka 2025.), i

–

kao četvrto, Odluka Vijeća (ZVSP) 2025/1895 od 12. rujna 2025. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2025./1895, L i ispravak SL 2026./90257, L) i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2025/1894 od 12. rujna 2025. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2025./1894, L i ispravak SL 2026./90308, L) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz rujna 2025., a zajedno s aktima iz lipnja 2024., rujna 2024. i ožujka 2025. nazvani: pobijani akti).

I. Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

2

Tužitelj je ruski državljanin.

3

Ovaj je predmet pokrenut u kontekstu mjera ograničavanja koje je Europska unija donijela s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

4

Vijeće Europske unije donijelo je 17. ožujka 2014. Odluku 2014/145., na temelju članka 29. UEU‑a i Uredbu br. 269/2014 na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a. Tim je aktima predvidjelo mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

5

Vijeće je 25. veljače 2022. donijelo, s jedne strane, Odluku (ZVSP) 2022/329 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 50, str. 1.) i, s druge strane, Uredbu (EU) 2022/330 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 51, str. 1.). Tim je aktima Vijeće izmijenilo kriterije za uvrštenje na sporne popise, predviđene člankom 2. stavkom 1. točkama (a) do (g) Odluke 2014/145 i člankom 3. stavkom 1. točkama (a) do (g) Uredbe br. 269/2014, kojima se omogućuje zamrzavanje financijskih sredstava osoba uvrštenih na navedene popise. Člankom 1. stavkom 1. Odluke 2014/145, u verziji izmijenjenoj Odlukom 2022/329, zabranjuje se ulazak na državno područje država članica ili provoz preko njega fizičkim osobama koje ispunjavaju kriterije koji su u osnovi isti kao oni navedeni u članku 2. stavku 1. te odluke.

6

Vijeće je 8. travnja 2022. na sporne popise dodalo ime Olega Vladimiroviča Deripaske, s jedne strane, Odlukom (ZVSP) 2022/582 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 110, str. 55. te ispravci SL 2023., L 39, str. 65. i SL 2023./90041, L) i, s druge strane, Provedbenom uredbom (EU) 2022/581 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 110, str. 3. te ispravci SL 2023., L 39, str. 64. i SL 2023./90040, L).

7

Vijeće je 6. listopada 2022. donijelo Odluku (ZVSP) 2022/1907 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 259 I, str. 98.), čija uvodna izjava 7. glasi kako slijedi:

„Vijeće smatra da olakšavanje kršenja zabrane zaobilaženja određenih mjera ograničavanja Unije može doprinijeti destabilizaciji Ukrajine ili podrivanju njezine teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti. Stoga Vijeće smatra da je potrebno uvesti dodatni kriterij za uvrštenje na popis koji je posebno usmjeren na takvo olakšavanje.”

8

Tom je odlukom Vijeće tako u članak 2. stavak 1. Odluke 2014/145 dodalo novi kriterij za uvrštenje na sporne popise, pri čemu je tu odredbu izmijenilo na sljedeći način:

„1.   Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom:

[…]

(h)

fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji olakšavaju kršenja zabrane zaobilaženja odredaba ove Odluke, uredbi […] (EU) 269/2014, (EU) 692/2014, (EU) 833/2014 ili (EU) 2022/263, ili odluka Vijeća 2014/512/ZVSP, 2014/386/ZVSP, ili (ZVSP) 2022/266.”

9

Tom je odlukom Vijeće člankom 2. stavkom 1. točkom (h) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2022/1907, u članak 1. stavak 1. točku (f) Odluke 2014/145 dodalo i kriterij zabrane ulaska na državno područje država članica ili provoza kroz njega, koji je u osnovi istovjetan kriteriju predviđenom za zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa.

10

Vijeće je 6. listopada 2022. donijelo i Uredbu (EU) 2022/1905 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 259 I, str. 76.). Tom je uredbom Vijeće u članak 3. stavak 1. točku (h) Uredbe br. 269/2014 dodalo kriterij predviđen člankom 2. stavkom 1. točkom (h) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2022/1907, čiji je tekst istovjetan onomu navedenom u točki 8. ove presude.

11

Vijeće je 23. lipnja 2023. donijelo Odluku (ZVSP) 2023/1218 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2023., L 159 I, str. 526.). Vijeće je tom odlukom, među ostalim, izmijenilo članak 2. stavak 1. točku (h) Odluke 2014/145. U verziji izmijenjenoj Odlukom 2023/1218 članak 2. stavci 1. i 2. Odluke 2014/145 glase kako slijedi:

„1.   Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom:

[…]

(h)

fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela:

i.

koji olakšavaju kršenja zabrane zaobilaženja odredbi ove Odluke ili odluka 2014/386/ZVSP, 2014/512/ZVSP ili (ZVSP) 2022/266 ili uredbi […] br. 269/2014, (EU) br. 692/2014, (EU) br. 833/2014 ili (EU) 2022/263; ili

ii.

koji na drugi način znatno ometaju te odredbe[.]

[…]

2.   Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.”

12

Kriterij za zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa predviđen člankom 2. stavkom 1. točkom (h) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2023/1218, u biti odgovara kriteriju koji je člankom 1. stavkom 1. točkom (f) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2023/1218, predviđen za zabranu ulaska na državno područje država članica ili provoza kroz njega.

13

Vijeće je 23. lipnja 2023. donijelo i Uredbu (EU) 2023/1215 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2023., L 159 I, str. 330.), kojom je izmijenilo kriterij predviđen člankom 3. stavkom 1. točkom (h) Uredbe br. 269/2014, izrazima koji su općenito istovjetni onima navedenima u točki 11. ove presude.

14

Vijeće je 28. lipnja 2024. donijelo akte iz lipnja 2024. Tim je aktima uvrstilo tužiteljevo ime na sporne popise, čime mu se nalažu mjere zamrzavanja financijskih sredstava i ograničenja kretanja na državnom području država članica Unije, navedena u točki 5. ove presude. Obrazloženje utvrđeno protiv tužitelja glasilo je kako slijedi:

„Dmitrij Beloglazov vlasnik je trgovačkog društva LLC Titul (sa sjedištem u Rusiji) koje je osnovalo društvo kći Joint Stock Company (JSC) Iliadis (sa sjedištem u Rusiji) radi stjecanja udjela Olega Deripaske u trgovačkom društvu International LLC Rasperia Trading Limited (‚Rasperia’, sa sjedištem u Rusiji). Rasperia posjeduje 28,5 milijuna dionica u europskom trgovačkom društvu STRABAG SE. Te su dionice zamrznute jer je trgovačko društvo Rasperia bilo pod kontrolom Olega Vladimiroviča Deripaske, pojedinca koji podliježe mjerama ograničavanja Unije.

Oleg Deripaska je s Dmitrijem Beloglazovim koordinirao složen sustav izbjegavanja kako bi prodao zamrznute dionice STRABAG‑a. U tu je svrhu Beloglazovo trgovačko društvo LLC Titul osnovalo društvo kći JSC Iliadis koje je steklo Deripaskin udio u trgovačkom društvu Rasperia, a time i zamrznute dionice STRABAG‑a. Deripaska je ostvario jednaku gospodarsku korist za prodaju trgovačkog društva Rasperia.

Dmitrij Beloglazov i uključena trgovačka društva LLC Titul, JSC Iliadis i Rasperia iskoristili su taj sustav kako bi izvan Unije prodali trgovačko društvo bez sjedišta u Uniji koje je pod kontrolom osobe uvrštene na popis i koje posjeduje zamrznute dionice trgovačkog društva iz Unije, isključivo u svrhu ukidanja zamrzavanja tih dionica u Uniji, čime su zaobišli mjere ograničavanja Unije.

Stoga Dmitrij Beloglazov olakšava kršenja zabrane zaobilaženja Uredbe […] br. 269/2014.”

15

Člankom 6. drugim stavkom Odluke 2014/145, u verziji koja je bila na snazi u trenutku donošenja akata iz lipnja 2024., predviđalo se da se ta odluka „primjenjuje […] do 15. rujna 2024.”.

16

Dopisom upućenim Vijeću 25. srpnja 2024. tužitelj je zatražio da mu se dostave sve informacije i dokazi na kojima se temelji uvrštenje njegova imena na sporne popise. Vijeće je 2. kolovoza 2024. odgovorilo tužitelju te mu je dostavilo spis s dokazima pod oznakom WK 8700/2024 REV 1 (u daljnjem tekstu: spis WK).

17

Vijeće je 12. rujna 2024. donijelo akte iz rujna 2024., kojima je zadržao tužiteljevo ime na spornim popisima do 15. ožujka 2025. a da pritom nije izmijenilo razloge navedene u točki 14. ove presude. O donošenju tih akata tužiteljevi su zastupnici obaviješteni u dopisu od 13. rujna 2024.

18

Dopisom upućenim Vijeću 31. listopada 2024. tužitelj mu je podnio zahtjev za preispitivanje mjera ograničavanja koje se odnose na njega.

19

Vijeće je 14. ožujka 2025. donijelo akte iz ožujka 2025., kojima je zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima do 15. rujna 2025. a da pritom nije izmijenilo razloge navedene u točki 14. ove presude. Vijeće je tužitelja obavijestilo o donošenju navedenih akata u dopisu od 17. ožujka 2025. u kojem je navelo i da odgovara na tužiteljeve primjedbe od 31. listopada 2024.

20

Dopisom upućenim Vijeću 23. svibnja 2025. tužitelj mu je podnio zahtjev za preispitivanje mjera ograničavanja koje se odnose na njega.

21

Vijeće je 12. rujna 2025. donijelo akte iz rujna 2025., kojima je zadržao tužiteljevo ime na spornim popisima do 15. ožujka 2026. a da pritom nije izmijenilo razloge navedene u točki 14. ove presude. Vijeće je tužitelja obavijestilo o donošenju navedenih akata u dopisu od 15. rujna 2025. u kojem je navelo i da odgovara na tužiteljeve primjedbe od 23. svibnja 2025.

II. Zahtjevi stranaka

22

Tužitelj od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–

poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na njega;

–

naloži Vijeću snošenje troškova.

23

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–

odbije tužbu;

–

naloži tužitelju snošenje troškova;

–

podredno, u slučaju da Opći sud poništi Odluku 2024/2456 ili Odluku 2025/1895, naloži da se zadrže njihovi učinci u odnosu na tužitelja do isteka roka za žalbu ili, u slučaju podnošenja žalbe, do njezina odbijanja.

24

Kraljevina Belgija i Europska komisija zahtijevaju da se tužba odbije, a Komisija zahtijeva i da se tužitelju naloži snošenje troškova.

III. Pravo

A. Zahtjev za neotkrivanje određenih podataka javnosti

25

Tijekom postupka pred Općim sudom tužitelj je u biti zatražio da se u ovoj presudi određene podatke iz spisa predmeta ne otkrije javnosti u skladu s člancima 66. i 66.a Poslovnika Općeg suda.

26

U tom pogledu valja podsjetiti na to da pri pomirenju zahtjeva javnosti sudskih odluka s pravom na zaštitu osobnih podataka i poslovne tajne, sud mora, u konkretnim okolnostima, tražiti pravednu ravnotežu, uzimajući pritom u obzir i pravo javnosti na pristup sudskim odlukama, u skladu s načelima iz članka 15. UFEU‑a (vidjeti presudu od 27. travnja 2022., Sieć Badawcza Łukasiewicz - Port Polski Ośrodek Rozwoju Technologii/Komisija, T‑4/20, EU:T:2022:242, t. 29. i navedenu sudsku praksu). Naime, cilj je objavljivanja sudskih odluka omogućiti da javnost nadzire sud te ono predstavlja temeljno postupovno jamstvo protiv proizvoljnosti (vidjeti presudu od 11. lipnja 2025., Hitit Seramik/Komisija, T‑230/23, neobjavljenu, EU:T:2025:579, t. 15. i navedenu sudsku praksu).

27

Osim toga, neotkrivanje nekog elementa javnosti nije opravdano u slučaju, na primjer, informacija koje su već javne ili kojima šira javnost ili određeni specijalizirani krugovi mogu imati pristup, informacija koje se također nalaze u drugim odlomcima ili ispravama iz spisa za koje stranka koja želi zadržati povjerljivost informacije o kojoj je riječ nije podnijela zahtjev u tu svrhu, informacija koje nisu dovoljno konkretne ili precizne za otkrivanje povjerljivih podataka ili pak informacija koje velikim dijelom proizlaze iz drugih informacija koje su zakonito dostupne zainteresiranim osobama odnosno koje čine njihov logički zaključak (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2024.Crédit agricole i dr./Komisija (Naddržavne, državne i agencijske obveznice), T‑386/21 i T‑406/21, EU:T:2024:776, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

28

Najprije, ne treba prihvatiti tužiteljev zahtjev u dijelu u kojem se odnosi na podatke čije se neotkrivanje javnosti traži i koji se ne upotrebljavaju u ovoj presudi.

29

To je slučaj, kao prvo, s pravnim mišljenjima odvjetničkih ureda podnesenima u prilozima A.4 i A.5 tužbi, kao drugo, s tužiteljevim zahtjevima pred austrijskim tijelima podnesenima u prilozima A.6 do A.8 tužbi, kao treće, s dopisom revizorskog društva podnesenom u prilogu C.4 replici, kao četvrto, s izvješćem koje se odnosi na tužitelja i koje je Vijeće podnijelo u prilogu B.25 odgovoru na tužbu, kao peto, s određenim informacijama sadržanima u izvatcima iz ruskog registra trgovačkih društava podnesenima u prilogu AD2.3 drugom podnesku kojim se izvršava prilagodba i, kao šesto, s tužiteljevim dopisima Vijeću navedenima u točkama 18. i 20. ove presude koji su podneseni u prilozima AD2.6 odnosno AD2.7 drugom podnesku kojim se izvršava prilagodba.

30

Nadalje, tužitelj traži da se izostavi trostrani ugovor koji je društvo MKAO Rasperia Trading Limited (u daljnjem tekstu: Rasperia) sklopilo, s jedne strane, s austrijskom bankom Raiffeisen Bank International (u daljnjem tekstu: RBI Austrija) i, s druge strane, s ruskim društvom kćeri te banke (u daljnjem tekstu: Raiffeisen Rusija), podnesen u prilogu A.3 tužbi (u daljnjem tekstu: trostrani ugovor). Valja istaknuti da takav dokument sadržava poslovne tajne i postoji legitiman interes da se one ne otkriju javnosti. Međutim, trostrani ugovor odnosi se na transakciju koja je usko povezana s transakcijom na koju se Vijeće poziva u obrazloženju utvrđenom protiv tužitelja i koja se odnosi na to da je tužitelj osnovao društvo JSC Iliadis (u daljnjem tekstu: društvo Iliadis) radi stjecanja udjela O. Deripaske u Rasperiji, koje samo drži 28,5 milijuna dionica austrijskog društva Strabag SE (u daljnjem tekstu: predmetna transakcija). Slijedom toga, s obzirom na to da je trostrani ugovor usko povezan s predmetnom transakcijom, koja predstavlja činjeničnu osnovu pobijanih akata, u pojedinim je dijelovima ove presude potrebno razmotri taj ugovor.

31

U tom kontekstu valja prihvatiti tužiteljev zahtjev u pogledu trostranog ugovora samo dijelu u kojem se to ne protivi zahtjevu da javnost nadzire sud i ako informacije o kojima je riječ nisu javno dostupne ili navedene u drugim dokumentima u spisu na koje se ne odnosi tužiteljev zahtjev za neotkrivanje podataka.

32

U tom pogledu, iako se tužitelj poziva, među ostalim, na povjerljivost cijene i suspenzivnih uvjeta sadržanih u trostranom sporazumu, valja utvrditi da su takve informacije barem djelomično dostupne u priopćenju za medije RBI‑ja Austrija od 19. prosinca 2023., koji je javni dokument koji je sam tužitelj podnio u prilogu C.5 replici. Opći sud stoga smatra da ne treba prihvatiti tužiteljev zahtjev o neotkrivanju tih informacija javnosti.

33

Naposljetku, tužitelj traži neotkrivanje podataka sadržanih u dokumentima koje je dostavio Trgovačkom sudu Grada Moskve (Rusija) i podnio u prilozima AD.2 i AD.3 prvom podnesku kojim se izvršava prilagodba, u okviru postupka koji je pokrenuo pred tim sudom radi otklanjanja učinaka predmetne transakcije.

34

U tom pogledu, valja smatrati da tužitelj ima legitiman interes da se takvi podaci, koji se odnose na sudski postupak koji se vodi protiv njega, ne otkriju javnosti. Međutim, valja istaknuti i da postupak o kojem je riječ predstavlja osnovu argumenta kojim on dovodi u pitanje osnovanost pobijanih akata, pri čemu tvrdi da, s obzirom na to da je on pokrenuo taj postupak i da su u tom postupku otklonjeni učinci predmetne transakcije, takva transakcija nije mogla opravdati ni uvrštenje ni zadržavanje njegova imena na spornim popisima na temelju tih akata.

35

U tim okolnostima, s obzirom na zahtjeve da javnost nadzire sud, Opći sud smatra da je potrebno ispitati pitanje postupka pred Trgovačkim sudom Grada Moskve te konkretno njegov predmet i razloge za njegovo pokretanje, pri čemu se u najvećoj mogućoj mjeri treba izbjegavati detaljno navođenje podataka sadržanih u prilozima AD.2 i AD.3 prvom podnesku kojim se izvršava prilagodba. Stoga u tom dijelu valja prihvatiti zahtjev za neotkrivanje podataka koji se odnosi na te priloge.

B. Zahtjev za poništenje pobijanih akata

36

U prilog zahtjevu za poništenje pobijanih akata tužitelj ističe pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na nezakonitosti kriterija predviđenog člankom 1. stavkom 1. točkom (f) podtočkom i. i člankom 2. stavkom 1. točkom (h) podtočkom i. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2023/1218, te člankom 3. stavkom 1. točkom (h) podtočkom i. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena Uredbom 2023/1215 (u daljnjem tekstu: prvi dio kriterija (h)), drugi na pogreški u ocjeni, treći na povredi prava obrane i načela pravne sigurnosti; četvrti na neproporcionalnoj povredi temeljnih prava i peti na povredi načela proporcionalnosti.

37

Usto, u trećem podnesku kojim se izvršava prilagodba, kojim je tužitelj proširio zahtjev za poništenje na akte iz rujna 2025., tužitelj ističe šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi postupka koja proizlazi iz toga što je Vijeće povrijedilo svoju obvezu preispitivanja mjera ograničavanja o kojima je riječ.

1.   Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti prvog dijela kriterija (h)

38

Ovaj tužbeni razlog dijeli se na dva dijela, od kojih se prvi temelji na povredi načela pravne sigurnosti, a drugi na povredi načela proporcionalnosti.

39

Uvodno valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 277. UFEU‑a, svaka stranka u postupcima o aktu opće primjene koji je donijela neka institucija, tijelo, ured ili agencija Unije pred Sudom Europske unije može pozvati na neprimjenjivost tog akta iz razloga određenih u članku 263. drugom stavku UFEU‑a.

40

Članak 277. UFEU‑a izraz je općeg načela kojim se svakoj stranci osigurava pravo neizravno osporavati valjanost ranijih akata institucija koji tvore pravnu osnovu pobijanog akta, radi poništenja akta protiv kojeg ona može pokrenuti postupak, ako ta stranka na temelju članka 263. UFEU‑a nije bila ovlaštena podnijeti izravnu tužbu protiv tih akata koji su na nju tako utjecali, a da nije mogla zahtijevati njihovo poništenje. Opći akt čija se nezakonitost ističe mora biti izravno ili neizravno primjenjiv na slučaj koji je predmet tužbe te mora postojati izravna pravna veza između pojedinačne pobijane odluke i predmetnog općeg akta (vidjeti presudu od 17. veljače 2017., Islamic Republic of Iran Shipping Lines i dr./Vijeće, T‑14/14 i T‑87/14, EU:T:2017:102, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

41

Kad je riječ o intenzitetu sudskog nadzora, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sudovi Unije moraju, sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi UFEU‑a, osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije. Ta obveza izričito proizlazi iz članka 275. drugog stavka UFEU‑a (vidjeti presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, EU:C:2013:775, t. 58. i navedenu sudsku praksu i od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

42

Vijeće ipak ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu opće i apstraktne definicije pravnih kriterija i načina donošenja mjera ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, nad pravilima opće primjene kojima se definiraju ti kriteriji i ti načini, kao što su odredbe kojima se predviđa sporni kriterij na koji se odnosi ovaj tužbeni razlog, provodi se ograničeni sudski nadzor samo u pogledu provjere poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, nepostojanja pogreške koja se tiče prava, kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zloporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Taj se ograničeni nadzor primjenjuje osobito na ocjenu razmatranja o ispravnosti, na kojima se zasnivaju takve mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2017., Kiselev/Vijeće, T‑262/15, EU:T:2017:392, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

43

S obzirom na ta razmatranja valja ocijeniti argumentaciju koju je tužitelj iznio u dvama dijelovima prvog tužbenog razloga, koji se temelji na nezakonitosti prvog dijela kriterija (h), za koji Vijeće ne osporava da predstavlja pravnu osnovu na kojoj se temelji uvrštenje i zadržavanje njegova imena na spornim popisima, o kojima je odlučeno pobijanim aktima.

a)   Navodna povreda načela pravne sigurnosti

44

Prema tužiteljevu mišljenju, prvim dijelom kriterija (h) povređuju se zahtjevi koji proizlaze iz načela pravne sigurnosti zbog njegove nepreciznosti i nepredvidljivosti. Naime, glagol „olakšavati” koji se u njemu upotrebljava nije definiran pa ga se može tumačiti uže ili šire a da pritom nije moguće unaprijed znati koji se stupanj povezanosti zahtijeva između, s jedne strane, osobe koju može obuhvatiti tim kriterijem i, s druge strane, situacije zaobilaženja mjera ograničavanja.

45

Usto, s obzirom na to da praksa zaobilaženja mjera ograničavanja predstavlja kazneno djelo u državama članicama, pojam „olakšavanje” te prakse upućivao bi na ideju sudioništva u počinjenju takvog kaznenog djela. Međutim, u kaznenim stvarima počinjenje kaznenog djela, koje omogućuje uhićenje njegovih supočinitelja, treba utvrditi na temelju sudske istrage, što nije slučaj ako Vijeće odluči primijeniti prvi dio kriterija (h). Stoga se osobe može obuhvatiti tim dijelom kriterija ako ne postoji nikakva prethodna osuđujuća kaznena presuda, zbog čega je on nepredvidljiv.

46

Prema tužiteljevu mišljenju, tumačenje prvog dijela kriterija (h) koje predlaže Vijeće potvrđuje njegovu nejasnoću i nepredvidljivost. Naime, s jedne strane, Vijeće tvrdi da se prvi dio kriterija (h) odnosi samo na osobe koje olakšavaju povredu odredbi kojima se zabranjuje zaobilaženje, odnosno članka 9. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, što podrazumijeva postojanje stvarnog zaobilaženja i, s druge strane, tvrdi da kriterij (h) ne zahtijeva dokaz o postojanju povrede zabrane zaobilaženja.

47

Vijeće, koje podupiru Republika Belgija i Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

48

Prema sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti, koje je jedno od općih načela prava Unije, podrazumijeva da zakonodavstvo Unije mora biti jasno i precizno i da je njegova primjena predvidljiva za pojedince (vidjeti presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

49

Međutim, te zahtjeve ne treba shvatiti na način da im se protivi to da u okviru pravnog pravila koje donosi institucija Unije upotrijebi apstraktan pravni pojam niti da se njima nalaže da se u takvom apstraktnom pravnom pravilu navedu različiti konkretni slučajevi u kojima ga se može primijeniti, s obzirom na to da navedena institucija ne može unaprijed utvrditi sve te slučajeve (vidjeti presudu od 4. listopada 2024., Litva i dr./Parlament i Vijeće (Paket za mobilnost), C‑541/20 do C‑555/20, EU:C:2024:818, t. 159. i navedenu sudsku praksu).

50

U ovom slučaju valja podsjetiti na to da se prvim dijelom kriterija (h) predviđa mogućnost uvrštenja na sporne popise osoba koje „olakšavaju kršenja zabrane zaobilaženja odredbi” određenih izričito navedenih akata, među kojima su Odluka 2014/145 i Uredba br. 269/2014.

51

Na prvom mjestu, tužitelj tvrdi da je glagol „olakšavati”, upotrijebljen u prvom dijelu kriterija (h), previše neodređen.

52

U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kada zakonodavac Unije predviđa zabranu zaobilaženja odredbi kojima se u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) nalažu mjere ograničavanja, to se odnosi na aktivnosti čiji je cilj ili posljedica izuzimanje njihova počinitelja iz primjene navedenih mjera, a one se razlikuju od radnji kojima se formalno povređuju te mjere (vidjeti po analogiji presudu od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr., C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 60.).

53

Kad je riječ o pojmu „olakšavanje”, koji nije izričito definiran ni u aktima koji sadržavaju odredbe kojima se utvrđuje prvi dio kriterija (h), ni, šire, pravnim okvirom koji se odnosi na mjere ograničavanja protiv Ruske Federacije, valja podsjetiti na to da utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje u pravu Unije ne postoji nikakva definicija treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku, pri čemu treba uzeti u obzir kontekst u kojem se upotrebljavaju i ciljeve propisa čiji su dio (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Partena, C‑137/11, EU:C:2012:593, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

54

Stoga glagol „olakšavati”, upotrijebljen u prvom dijelu kriterija (h) u pogledu „kršenja zabrane zaobilaženja”, treba razumjeti u njegovu osnovnom značenju, odnosno kao čin kojim se olakšava provedba radnje čiji je cilj ili posljedica zaobilaženje mjera ograničavanja, podupiranjem njezine provedbe ili doprinošenjem toj provedbi. Taj se dio stoga odnosi na osobe koje, iako same nisu počinitelji zaobilaženja, sudjeluju u njemu radnjama ili propustima kojima je cilj ili posljedica omogućiti provedbu takve radnje ili pojednostaviti uvjete za njezinu provedbu.

55

Takvo tumačenje potvrđuju kontekst i ciljevi prvog dijela kriterija (h).

56

S jedne strane, prvi dio kriterija (h) dio je normativnog konteksta u kojem je borba protiv zaobilaženja mjera ograničavanja uređena posebnim odredbama. Konkretno, kad je riječ o zamrzavanju financijskih sredstava i gospodarskih resursa osoba navedenih na spornim popisima, člankom 9. Uredbe br. 296/2014, kako je izmijenjena, u stavku 1. utvrđuje se opća zabrana sudjelovanja u aktivnostima zaobilaženja mjera ograničavanja predviđenih tom uredbom, a u stavku 2. za navedene se osobe predviđa i obveza da nadležnim tijelima države članice prijave financijska sredstva i gospodarske resurse koje posjeduju, drže ili kontroliraju u toj državi. Ta je potonja obveza dodana Uredbom Vijeća (EU) 2022/1273 od 21. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 194, str. 1.), u čijoj je uvodnoj izjavi 5. Vijeće navelo da je „[k]ako bi se osigurala učinkovita i ujednačena provedba Uredbe […] br. 269/2014 i s obzirom na sve veću kompleksnost shema za izbjegavanje sankcija kojima se ta provedba otežava, potrebno […] obvezati osobe i subjekte uvrštene na popis koji imaju imovinu koja je pod jurisdikcijom države članice da tu imovinu prijave i da surađuju s nadležnim tijelom prilikom provjere tog prijavljivanja” i „[t]akođer je primjereno postrožiti odredbe o obvezama prijavljivanja za subjekte iz Unije kako bi se spriječilo kršenje i zaobilaženje zamrzavanja imovine”.

57

Stoga je prvi dio kriterija (h) dio pravnog konteksta koji se temelji, među ostalim, na utvrđenju prema kojem se mjere ograničavanja protiv Ruske Federacije mogu zaobići složenim pravnim i financijskim aranžmanima koji se mogu činiti zakoniti, zbog čega je obično potrebno sudjelovanje više različitih dionika koji pridonose provedbi takvih aranžmana.

58

S druge strane, u uvodnoj izjavi 7. Odluke 2022/1907, koja se navodi u točki 7. ove presude, Vijeće je utvrdilo da olakšavanje povreda zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja pridonosi destabilizaciji Ukrajine i podrivanju njezine teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti. Stoga je cilj prvog dijela kriterija (h) smanjiti rizik od zaobilaženja mjera ograničavanja time što se on odnosi na osobe koje podupiru takve prakse ili im pridonose, kako bi se osigurala veća učinkovitost navedenih mjera, što je u skladu s tumačenjem utvrđenim u točki 54. ove presude.

59

U tim okolnostima, ne može se smatrati da je preširoko tumačenje prema kojem prvi dio kriterija (h) omogućuje uvrštenje na sporne popise imena svake osobe koja je podupirala zaobilaženje mjera ograničavanja ili im pridonosila. U tom pogledu, kao što se to navodi u točki 49. ove presude, načelom pravne sigurnosti ne zahtijeva se da se u apstraktnim pravnim pravilima navedu različiti konkretni slučajevi u kojima ih se može primjenjivati jer autor navedenog pravnog pravila ne može unaprijed odrediti sve te slučajeve, što osobito vrijedi za pravna pravila koja se odnose na složene pravne i financijske aranžmane.

60

Stoga valja odbiti tužiteljev prigovor koji se temelji na tome da je prvi dio kriterija (h) sam po sebi pretjerano neodređen.

61

Na drugom mjestu, tužitelj u biti naglašava da se prvi dio kriterija (h) odnosi na kazneno djelo, odnosno na povredu zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja, te da se odnosi na sudioništvo u takvom kaznenom djelu čime se omogućuje uvrštenje na sporne popise imena osoba koje su „olakšale” to zaobilaženje. Stoga je taj dio nepredvidljiv jer osobe protiv kojih nakon kontradiktornog sudskog postupka nije pokrenut postupak pred kaznenim sudom države članice ne trebaju očekivati da će se njihova imena uvrstiti na sporne popise na temelju navedenog dijela.

62

U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da mjere ograničavanja, kao što su one koje proizlaze iz primjene prvog dijela kriterija (h), ne predstavljaju kaznenu sankciju niti, osim toga, bilo kakvu optužbu takve prirode. Naime, aktima Vijeća kojima se nalažu takve mjere ne utvrđuje se da je kazneno djelo doista počinjeno, nego se oni donose u okviru i za potrebe upravnog postupka koji ima zaštitnu svrhu i čiji je jedini cilj omogućiti Vijeću da izvrši pritisak kako bi stanje zbog kojeg je donijelo te mjere prestalo ili se barem promijenilo (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 139. (neobjavljena)).

63

Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da osobe uvrštene na sporne popise na temelju prvog dijela kriterija (h) trebaju očekivati da će biti uvrštene na njih tek nakon okončanja kaznenog postupka jer je takvo uvrštenje jednako kao i da se smatra da su te osobe supočinitelji kaznenog djela povrede zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja.

64

Usto, okolnost da se jedan kriterij za uvrštenje na sporne popise odnosi na jednu vrstu ponašanja koje, osim toga, može predstavljati kazneno djelo u pravima država članica ne može pridati mjerama ograničavanja kaznenopravnu prirodu niti podrazumijeva da Vijeće, kako bi na temelju tog kriterija uvrstilo ime osobe ili subjekta na sporne popise, treba postupati kao kazneno tijelo ili se osloniti na odluku nacionalnog kaznenog tijela.

65

U tom pogledu, s jedne strane, kao što to naglašava Kraljevina Belgija, već se odlučilo da se to što je Vijeće donijelo mjere ograničavanja u odnosu na neku osobu zbog radnji kojima se povređuju ljudska prava i koje, osim toga, predstavljaju kaznena djela, može opravdati s obzirom na ciljeve u okviru ZVSP‑a, neovisno o bilo kakvom kaznenom postupku (vidjeti po analogiji presudu od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 105. i 106.). Stoga je Vijeće moglo utvrditi kriterij koji obuhvaća ponašanja neovisno o njihovoj eventualnoj kaznenopravnoj kvalifikaciji, osim toga, u pravnim sustavima država članica, u okviru široke diskrecijske ovlasti kojom raspolaže u pogledu općeg i apstraktnog utvrđivanja pravnih kriterija i načinâ donošenja mjera ograničavanja, kao što se to navodi u točki 42. ove presude.

66

S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zadaća je Vijeća da predoči skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne veze između osobe koja podliježe mjeri zamrzavanja njezinih financijskih sredstava i režima ili općenito stanja protiv kojega se vodi borba (vidjeti presudu od 20. srpnja 2017., Badica i Kardiam/Vijeće, T‑619/15 P, EU:T:2017:532, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

67

To znači da Vijeće, u slučaju prvog dijela kriterija (h), treba iznijeti skup konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojeg se može smatrati da postoji dovoljna veza između osobe na koju se odnose mjere i situacije u kojoj se olakšava povreda zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja protiv Ruske Federacije, odnosno, konkretnije, da je navedena osoba poduzela radnje ili počinila propuste čiji je cilj ili učinak bio omogućiti provedbu takve radnje ili pojednostaviti uvjete za njezinu provedbu (vidjeti točku 54. ove presude).

68

Takav dokaz ne mora se u svim okolnostima temeljiti na osuđujućoj odluci nacionalnog kaznenog tijela pred kojim se postupak pokreće u skladu s posebnim pravilima i postupcima svojstvenima svakoj državi članici.

69

Iz toga slijedi da se prigovor koji se odnosi na nepredvidljivosti prvog dijela kriterija (h) temelji na pogrešnoj pretpostavki prema kojoj Vijeće kriterijem za uvrštenje na sporne popise nije moglo obuhvatiti ponašanje koje, osim toga, može predstavljati kazneno djelo u pravima država članica a da pritom nacionalno pravosudno tijelo nije utvrdilo to ponašanje.

70

U tim okolnostima, valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti prvim dijelom kriterija (h).

b)   Navodna povreda načela proporcionalnosti

71

Tužitelj tvrdi da je Vijeće donošenjem prvog dijela kriterija (h) povrijedilo načelo proporcionalnosti.

72

Kao prvo, tužitelj tvrdi da su, prije donošenja prvog dijela kriterija (h), u važećem pravu već postojala dostatna sredstva za sprečavanje zaobilaženja mjera ograničavanja.

73

S jedne strane, zaobilaženje mjera ograničavanja izričito je zabranjeno na temelju Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, a takva je zabrana, uostalom, u ovom slučaju bila dovoljna da austrijska tijela blokiraju predmetnu transakciju. S druge strane, Vijeće je već moglo nalagati mjere ograničavanja u odnosu na osobe koje olakšavaju zaobilaženje takvih mjera, time da njihova imena uvrsti na sporne popise na temelju kriterija za uvrštenje iz članka 1. stavka 1. in fine i članka 2. stavka 1. in fine Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, kao i članka 3. stavka 1. in fine Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, kojim se omogućuje nalaganje mjera ograničavanja u odnosu na osobe povezane s drugim osobama na koje se već odnose mjere ograničavanja (u daljnjem tekstu: kriterij povezane osobe).

74

Kao drugo, tužitelj dodaje da prvi dio kriterija (h) nije relevantan jer se, u skladu sa samim njegovim tekstom, navedenim dijelom ne propisuje da osobe na koje se odnosi mogu pojedinačno izvršavati pritisak na rusku vladu. Usto, mjere ograničavanja same po sebi nisu relevantne jer njihova primjena nije djelotvorna te više šteti europskom nego ruskom gospodarstvu.

75

Kao treće, tužitelj tvrdi da je prvi dio kriterija (h) neproporcionalan zbog svoje kaznene, nereverzibilne i konačne prirode.

76

U tom pogledu, prije svega, tužitelj prigovara Vijeću da ne postoje postupovna jamstva prije primjene prvog dijela kriterija (h), iako se njegova primjena temelji na utvrđenju kaznenog djela, odnosno sudioništva u povredi zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja. Nadalje, navodi da su mjere ograničavanja zapravo konačne jer se na neke osobe takve mjere nastavljaju primjenjivati u duljim razdobljima koja mogu trajati i nekoliko godina. Naposljetku, dodaje da je Vijeće priznalo represivan cilj prvog dijela kriterija (h) i da je takav cilj dodatno potvrđen činjenicom da je njegovo ime uvršteno i zadržano na spornim popisima zbog činjenica koje su se dogodile u prošlosti.

77

Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je prvi dio kriterija (h) neproporcionalan jer se može primijeniti na osobe koje se nalaze izvan Unije i koje se u načelu ne može proglasiti krivima za kazneno djelo zaobilaženja jer pravila kaznenog prava nemaju izvanteritorijalni učinak.

78

Vijeće, koje podupiru Republika Belgija i Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

79

Prema sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti kao jedno od općih načela prava Unije koje je navedeno u članku 5. stavku 4. UEU‑a, zahtijeva da sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije omogućuju ostvarivanje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje navedenih ciljeva (vidjeti presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 190. i navedenu sudsku praksu). Stoga, ako je moguće birati između više prikladnih mjera, mora se odabrati ona koja je najmanje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima koje se želi ostvariti (vidjeti presudu od 13. studenoga 2018., Gazprom Neft/Vijeće, T‑735/14 i T‑799/14, EU:T:2018:548, t. 167. i navedenu sudsku praksu).

80

Usto, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast kojom raspolaže Vijeće kad je riječ o općem i apstraktnom utvrđivanju pravnih kriterija i načina donošenja mjera ograničavanja (vidjeti točku 42. ove presude), valja smatrati da, s obzirom na načelo proporcionalnosti, na zakonitost takvog kriterija može utjecati samo njegova očita neprikladnost u odnosu na cilj koji nastoji postići Vijeće (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., VTB Bank/Vijeće, C‑729/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:499, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

81

U ovom slučaju, na prvom mjestu valja istaknuti da je prvi dio kriterija (h) dio općeg sustava mjera ograničavanja protiv Ruske Federacije, kojima se nastoje postići legitimni ciljevi u općem interesu koji su kao takvi već priznati u sudskoj praksi, odnosno zaštita teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanje mirnog rješenja krize u toj zemlji, koji su dio šireg sustava održavanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije navedenima u članku 21. stavku 2. točki (c) UEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 2017, Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 150.; od 10. rujna 2024., Neves 77 Solutions, C‑351/22, EU:C:2024:723, t. 68. i od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 202.), što uostalom tužitelj ne osporava.

82

Na drugom mjestu, kad je riječ o prikladnosti prvog dijela kriterija (h) za ostvarivanje ciljeva koji je nastoje postići, tužitelj dovodi u pitanje učinkovitosti samih mjera ograničavanja jer one zapravo štete gospodarstvu Unije. Međutim, Vijeće nije dužno dokazati da mjere ograničavanja koje uvodi proizvode učinke predviđene predmetnim propisom, nego samo da se tim mjerama mogu ostvariti ciljevi koji se nastoje postići tim propisom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., VTB Bank/Vijeće, C‑729/18 P, neobjavljenu, EU:C:2020:499, t. 66.). Iz toga slijedi da je zadaća suda Unije da u tom pogledu provjeri samo mogu li mjere o kojima je riječ omogućiti postizanje ciljeva navedenih u točki 81. ove presude.

83

Međutim, činjenica da se mjere odnose na određene osobe povezane sa stanjem u Ukrajini ili, šire, izravno ili neizravno povezane s vladom Ruske Federacije može povećati pritisak na navedenu vladu, kao i trošak njezinih djelovanja kojima se podrivaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine. Stoga okolnost prema kojoj mjere ograničavanja u odnosu na Rusku Federaciju imaju određene negativne učinke na gospodarstvo Unije, pod pretpostavkom da se to utvrdi, ne utječe na prikladnost mjera ograničavanja za ostvarivanje cilja koji nastoji postići Vijeće.

84

Kad je riječ o učinkovitosti prvog dijela kriterija (h) s obzirom na ciljeve navedene u točki 81. ove presude, valja napomenuti da njegova primjena ovisi o situaciji u kojoj se zaobilaze već naložene mjere ograničavanja.

85

Stoga, s obzirom na to da mjere ograničavanja protiv osoba povezanih sa stanjem u Ukrajini ili, šire, izravno ili neizravno povezanih s vladom Ruske Federacije predstavljaju prikladno sredstvo za ostvarivanje cilja koji nastoji postići Vijeće (vidjeti točku 83. ove presude), zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa osoba koje olakšavaju zaobilaženje tih mjera, odnosno aktivnosti čiji je cilj ili posljedica izbjegavanje njihove primjene (vidjeti točku 52. ove presude), kao i zabrana tim osobama da uđu na državno područje država članica također predstavljaju prikladno sredstvo za postizanje te svrhe.

86

Na trećem mjestu, kad je riječ o nužnosti prvog dijela kriterija (h), tužitelj tvrdi da akti kojima se predviđaju različite mjere ograničavanja protiv Ruske Federacije već sadržavaju dostatne mehanizme za borbu protiv zaobilaženja navedenih mjera.

87

Međutim, kao prvo, kad je riječ o odredbama kojima se zabranjuje zaobilaženje mjera ograničavanja, valja istaknuti da prvi dio kriterija (h) ima drukčiji i dopunjujući doseg u odnosu na te odredbe. Naime, cilj je navedenog dijela kriterija ojačati zabranu praksi zaobilaženja mjera ograničavanja donesenih protiv Ruske Federacije te spriječiti opasnost od takvih praksi i time pridonijeti učinkovitosti tih mjera, čime se omogućuje izvršavanje pritiska na osobe koje podupiru navedene prakse ili im pridonose, u skladu s upravnom prirodom i preventivnom svrhom tih mjera ograničavanja (vidjeti točku 62. ove presude). Prvi dio kriterija (h) stoga omogućuje Vijeću da djeluje neovisno o mjerama koje su države članice donijele radi osiguravanja zabrane takvog zaobilaženja, uključujući sankcije koje su ovisno o slučaju kaznene, pri čemu se te nacionalne mjere primjenjuju u skladu s pravilima i postupcima utvrđenima na razini svake države članice.

88

Usto, kad je riječ o činjenici da su u tužiteljevu slučaju austrijska tijela blokirala predmetnu transakciju na temelju odredbi kojima se zabranjuje zaobilaženje mjera ograničavanja, takav se argument odnosi na njegovu pojedinačnu situaciju te stoga nije relevantan za dovođenje u pitanje zakonitosti prvog dijela kriterija (h), koji je odredba opće primjene.

89

Kao drugo, kad je riječ o kriteriju povezane osobe, on se odnosi na fizičke ili pravne osobe koje su općenito povezane sa zajedničkim interesima a da se pritom njima ne zahtijeva da povezanost proizlazi iz gospodarske djelatnosti, ali se ipak ne može temeljiti isključivo na obiteljskoj vezi (vidjeti presudu od 11. rujna 2024., Ezubov/Vijeće, T‑741/22, neobjavljenu, EU:T:2024:605, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

90

Međutim, s jedne strane, prvi dio kriterija (h) odnosi se na olakšavanje zaobilaženja svih mjera ograničavanja koje je Unija donijela protiv Ruske Federacije, uključujući opće ili sektorske mjere, koje se ne temelje na povezanosti s osobom čije je ime uvršteno na sporne popise. S druge strane, olakšavanje povrede zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja ne podrazumijeva automatski postojanje „zajedničkih interesa” u smislu sudske prakse navedene u točki 89. ove presude. Naime, za strane u transakciji koja po svim obilježjima predstavlja uobičajenu poslovnu transakciju koja se odnosi na imovinu osobe navedene na spornim popisima i čiji je cilj ili učinak zaobilaženje mjera ograničavanja koje se odnose na tu osobu, moglo bi se smatrati da olakšavaju zaobilaženje mjera ograničavanja u smislu prvog dijela kriterija (h) a da takva transakcija pritom ipak ne bi omogućila utvrđivanje postojanja zajedničkih interesa među njima u smislu kriterija povezane osobe.

91

Na četvrtom mjestu, kad je riječ o navodnoj neproporcionalnosti prvog dijela kriterija (h) zbog njegove navodne kaznene prirode, valja odbiti tužiteljev prigovor koji se temelji na nepostojanju jamstava svojstvenih kaznenom postupku. Naime, zbog razloga istaknutih u točkama 62. do 68. ove presude, s jedne strane, mjere ograničavanja o kojima je riječ ne predstavljaju kaznenu sankciju. S druge strane, nije isključeno da primjena kriterija za uvrštenje zahtijeva prikupljanje indicija o ponašanju koje, osim toga, može predstavljati kazneno djelo, neovisno o bilo kakvom postupku pred sudom neke države članice.

92

Usto, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, mjere ograničavanja nisu kaznene, konačne ni nereverzibilne. Naime i najprije, mjere ograničavanja preventivne su i po definiciji privremene prirode, te su uvijek valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova donošenja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim su povezane. Nadalje, pobijani akti primjenjuju se na ograničeno razdoblje i redovito se preispituju, kao što je to predviđeno člankom 6. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, tako da su mjere ograničavanja privremene i reverzibilne. Naposljetku, Odlukom 2014/145, kako je izmijenjena, i Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, predviđa se mogućnost odobravanja odstupanja od primijenjenih mjera ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 168. i 197.).

93

Nadalje, argument prema kojem kaznenu prirodu prvog dijela kriterija (h) potvrđuje uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise zbog činjenica koje su se dogodile u prošlosti ipak nije relevantan ni za dovođenje u pitanje zakonitosti navedenog dijela kriterija u cjelini, s obzirom na to da je riječ o argumentu koji se odnosi na njegovu pojedinačnu situaciju, koja će se ispitati u okviru drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogreški u ocjeni.

94

Na petom mjestu, kad je riječ o navodnoj neproporcionalnosti prvog dijela kriterija (h), zbog njegova navodnog izvanteritorijalnog dosega, dovoljno je istaknuti da se mjere ograničavanja koje se mogu naložiti primjenom navedenog dijela odnose isključivo, s jedne strane, na financijska sredstva i gospodarske resurse koji se nalaze na području Unije i, s druge strane, na zabranu ulaska na državno područje država članica. Stoga te mjere nemaju nikakav izravan izvanteritorijalni učinak (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 31. siječnja 2007., Minin/Komisija, T‑362/04, EU:T:2007:25, t. 106.).

95

Usto, prvi dio kriterija (h) općenito se odnosi na osobe „koj[e] olakšavaju kršenja zabrane zaobilaženja” mjera ograničavanja protiv Ruske Federacije a da pritom ne postoji poseban teritorijalni uvjet. Kao što to navodi tužitelj, takva formulacija ne isključuje da su ponašanja na kojima se temelji primjena navedenog dijela počinjena izvan Unije. Međutim, ta okolnosti ne može predstavljati povredu načela proporcionalnosti.

96

S jedne strane, kriteriji za uvrštenje na sporne popise odnose se upravo na primjenu mjera donesenih na temelju članka 29. UEU‑a, koji se odnosi na odlučivanje Vijeća o određenom zemljopisnom ili tematskom pitanju u području ZVSP‑a, i na temelju članka 215. UFEU‑a, koji se odnosi na provedbu takvih odluka. Takvim se mjerama, kojima se provodi vanjsko djelovanje Unije, po njihovoj prirodi predviđa djelovanje u odnosu na treće zemlje ili državljane takvih zemalja. U tom pogledu, kao što to proizlazi iz članka 21. UEU‑a, među ciljevima vanjskog djelovanja Unije jesu očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti, u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda, potpisane 26. lipnja 1945. u San Franciscu (Sjedinjene Američke Države). Međutim, takvi se ciljevi ne bi mogli ostvariti kad bi Unija svoje djelovanje trebala ograničiti isključivo na situacije koje proizlaze iz ponašanja koja se odvijaju na njezinu području (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 31. siječnja 2007., Minin/Komisija, T‑362/04, EU:T:2007:25, t. 107.). Stoga je svojstveno kategoriji akata o kojima je riječ to da su se ponašanja o kojima ovisi primjena prvog dijela kriterija (h) mogla odvijati izvan područja Unije.

97

S druge strane, kao što se to ističe u točki 94. ove presude, izravni učinci mjera koje se mogu donijeti u skladu s tim dijelom i dalje su strogo ograničeni na područje Unije. Iz toga slijedi da mogućnost da se obuhvate ponašanja koja su se odvila izvan Unije, koja proizlazi iz formulacije prvog dijela kriterija (h), ne dovodi ni do kakvih izvanteritorijalnih učinaka prava Unije te se njome stoga ne može povrijediti načelo proporcionalnosti.

98

U svakom slučaju, za potrebe primjene prvog dijela kriterija (h) na neku osobu treba utvrditi da je ona „olakšavala”, u smislu navedenom u točki 54. ove presude, situaciju koja se može kvalificirati kao „povreda zabrane zaobilaženja” mjera ograničavanja predviđenih jednim od osam pravnih akata Vijeća izričito navedenih u tom dijelu kriterija, na koje se podsjeća u točki 11. ove presude, a među kojima je osobito Uredba br. 269/2014, kako je izmijenjena. Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, prvi dio kriterija (h) zahtijeva da je situacija koju je olakšavala osoba na koju se odnosi taj dio kriterija doista obuhvaćena područjem primjene zabrane zaobilaženja iz tih akata, čak i kada je takva situacija nastala izvan područja Unije.

99

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao da je prvi dio kriterija (h) očito neprikladan. Slijedom toga, valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga i stoga prvi tužbeni razlog u cijelosti.

2.   Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreški u ocjeni

100

Drugi tužbeni razlog tužitelj u biti dijeli na tri dijela, od kojih se prvi temelji na izvanteritorijalnoj primjeni Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, drugi na nepostojanju olakšavanja zaobilaženja mjera ograničavanja i treći na zastarjelosti mjera ograničavanja zbog proteka vremena od predmetnog zaobilaženja i prestanka njegovih učinaka.

a)   Navodna izvanteritorijalna primjena Uredbe br. 269/2014

101

Tužitelj tvrdi da prvi dio kriterija (h) podrazumijeva ispunjavanje dvaju uvjeta, odnosno, s jedne strane, postojanje povrede zabrane zaobilaženja mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, i, s druge strane, postojanje radnji kojima se olakšavala ta povreda. Stoga bi povredu zabrane zaobilaženja mogla počiniti samo osoba na koju se navedena uredba može primjenjivati ratione loci, odnosno, u skladu s njezinim člankom 17., osoba koja je povezana s područjem Unije.

102

Tužitelj na temelju te pretpostavke tvrdi da Uredba br. 269/2014, kako je izmijenjena, nije primjenjiva na predmetnu transakciju jer, kao prvo, on nije državljanin države članice; kao drugo, navedena transakcija nije povezana s područjem Unije i, kao treće, ni druge osobe navedene u obrazloženju utvrđenom protiv njega nisu povezane s nekom državom članicom, neovisno o tome je li riječ o O. Deripaski, ruskom državljaninu, ili o navedenim društvima, osnovanima u skladu s ruskim pravom. Prema tužiteljevu mišljenju, predmetna transakcija uključivala je restrukturiranja poduzetnikâ u Rusiji, dakle izvan područja Unije, s obzirom na to da je njezin jedini cilj bio prijenos dionica koje čine kapital ruskog društva Rasperia, a koje stoga nisu bile zamrznute.

103

Naposljetku, tužitelj naglašava, s jedne strane, da predmetna transakcija nije mogla dovesti do automatskog odmrzavanja Strabagovih dionica koje su u vlasništvu O. Deripaske na području Unije i, s druge strane, da se vlasništvo nad tim dionicama nije promijenilo jer je njihov vlasnik i dalje Rasperia.

104

Vijeće, koje podupiru Republika Belgija i Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

105

Kao što se to ističe u točki 95. ove presude, moguće je da se pojedinačne mjere ograničavanja, naložene u okviru ZVSP‑a, temelje na ponašanjima koja su se odvijala izvan područja Unije.

106

Međutim, u ovom slučaju, u obrazloženju utvrđenom protiv tužitelja Vijeće je smatralo da je on zbog predmetne transakcije „olakšava[o] kršenja zabrane zaobilaženja Uredbe […] br. 269/2014”. Stoga, s obzirom na to da je Vijeće odabralo uputiti na „zabranu zaobilaženja” Uredbe br. 269/2014, ono treba utvrditi da se tužitelja može povezati sa situacijom kojom se može povrijediti pravilo kojim je propisana takva zabrana, u skladu s onim što se navodi u točki 98. ove presude.

107

U tom pogledu, kao što je to utvrđeno u točki 56. ove presude, takvo je pravilo predviđeno člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u skladu s kojim se u biti zabranjuje „izbjegavanje zabrana utvrđenih u [toj u]redbi”.

108

Stoga u ovom slučaju valja ispitati može li se predmetna transakcija, neovisno o tome je li kvalificirana kao zaobilaženje mjera ograničavanja predviđenih Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, obuhvatiti teritorijalnim područjem primjene te uredbe, što tužitelj osporava.

109

U tom pogledu, kad je riječ o području primjene Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, njezinim člankom 17. predviđa se sljedeće:

„Ova se Uredba primjenjuje:

(a)

na području Unije, uključujući njezin zračni prostor;

(b)

u svim zrakoplovima i na svim plovilima koji su u nadležnosti države članice;

(c)

na sve osobe na području ili izvan područja Unije koje su državljani neke od država članica;

(d)

na sve pravne osobe, subjekte ili tijela na području ili izvan područja Unije koji su registrirani ili osnovani u skladu sa zakonodavstvom neke države članice;

(e)

na sve pravne osobe, subjekte ili tijela u vezi s bilo kojim poslom koji se u cijelosti ili djelomično odvija u Uniji.”

110

Točno je da, kao što to naglašava tužitelj, kao prvo, predmetna transakcija proizlazi iz sklapanja ugovora 14. prosinca 2023. između, s jedne strane, društva Valtoura Holding Limited IJSC (u daljnjem tekstu: Valtoura), sa sjedištem u Rusiji, i, s druge strane, Iliadisa, koji također ima sjedište u Rusiji. Kao drugo, nije sporno da su dioničari tih društava također društva osnovana u skladu s ruskim pravom i ruske fizičke osobe, odnosno, među ostalim, O. Deripaska i tužitelj. Kao treće, cilj je predmetne transakcije bio prijenos s Valtoure na Iliadis vrijednosnih papira koje je Valtoura držala u Rasperiji, društvu osnovanom u skladu s ruskim pravom.

111

Međutim, stranke se slažu da je Rasperia držala 28,5 milijuna dionica Strabaga, društva sa sjedištem u Austriji. Uostalom, nije sporno ni da su te dionice predstavljale Rasperijinu glavnu imovinu. U trenutku predmetne transakcije navedene su dionice bile zamrznute na računu otvorenom kod RBI‑ja Austrija, koji je austrijska banka, jer se smatralo da ih drži ili kontrolira O. Deripaska, čije je ime bilo uvršteno na sporne popise.

112

Kao što to priznaje tužitelj, cilj je predmetne transakcije stoga bio omogućiti ukidanje zamrzavanja tih dionica i, slijedom toga, njihovu prodaju. Konkretnije, on tvrdi da su „strane [predmetne transakcije] smatrale da bi promjena dioničara mogla olakšati odobravanje odstupanja” i da je navedena transakcija „u najboljem slučaju povećala izglede za ishođenje odobrenja za odmrzavanje”.

113

Iz toga slijedi da je predmetna transakcija mogla dovesti do stvarnog izvršenja prijenosa dionica Strabaga, koji je društvo sa sjedištem „na području Unije”, u smislu članka 17. točke (a) Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena.

114

U tim okolnostima, iako se predmetna transakcija predstavlja kao transakcija koja se odvija izvan područja Unije, između strana koje nisu državljani države članice niti imaju sjedište u takvoj državi, ona je povezana sa situacijom koja može biti obuhvaćena područjem primjene zabrane zaobilaženja predviđene člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena.

115

Zbog tih razloga, valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

b)   Primjena prvog dijela kriterija (h) na tužitelja

116

Na prvom mjestu, tužitelj tvrdi da postojanje povrede zabrane zaobilaženja nije utvrdio kazneni sud. Stoga se ne može smatrati da je olakšao takvu povredu.

117

Na drugom mjestu, tužitelj napominje da je odmrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa na koje se odnose mjere ograničavanja moguće samo na temelju upravne ili sudske odluke donesene na nacionalnoj razini, kojom se odobrava jedno od odstupanja predviđenih Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, ili odluke Vijeća o uklanjanju imena osobe o kojoj je riječ sa spornih popisa. Iz toga zaključuje da nije bilo moguće ishoditi odmrzavanje Strabagovih dionica samo promjenom vlasničke strukture Rasperije, koja je držala navedene dionice. Uostalom, Strabag je priznao javno i izravno pred Vijećem da predmetna transakcija ne bi utjecala na zamrzavanje njegovih dionica. Prema tužiteljevu mišljenju, strane predmetne transakcije takvom su promjenom vlasničke strukture htjele postići lakše odobravanje odstupanja od zamrzavanja sredstava, a ne zaobilaženje mjera ograničavanja.

118

Prema tome, tužitelj smatra da se predmetna transakcija ne može kvalificirati kao zaobilaženje i stoga ne ispunjava prvi uvjet predviđen prvim dijelom kriterija (h). Stoga bi Vijeće tužitelju, u najboljem slučaju, moglo prigovoriti da je olakšao pokušaj zaobilaženja, a ne stvarno zaobilaženje. U tom pogledu, tužitelj dodaje da sama namjera zaobilaženja zabrana predviđenih Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, nije dovoljna za utvrđivanje zaobilaženja.

119

Na trećem mjestu, tužitelj osporava da je predmetna transakcija mogla dovesti do povrede članka 2. stavka 2. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, uz obrazloženje da je O. Deripaska za prijenos Rasperijinih dionica ostvario gospodarsku korist.

120

U tom pogledu, tužitelj naglašava da je, kao osoba na koju se, s obzirom na teritorijalno područje primjene Uredbe br. 269/2014, ne odnosi zabrana stavljanja financijskih sredstava na raspolaganje osobi na koju se primjenjuju mjere ograničavanja o kojima je riječ, predviđena člankom 2. stavkom 2. te uredbe, mogao valjano izvršiti prijenos financijskih sredstava u Valtourinu korist, čak i kada bi taj iznos predstavljao protučinidbu za kupnju vrijednosnih papira neizravno povezanih sa zamrznutom imovinom, s obzirom na to da se ona nalazi na području Unije. Prema tužiteljevu mišljenju, u takvom slučaju prijenos takve imovine ipak postaje djelotvoran tek nakon ukidanja mjera ograničavanja.

121

Naposljetku, tužitelj tvrdi da je cijena predmetne transakcije plaćena Valtouri, a ne njezinim članovima, a Vijeće nije dokazalo da je izvršeno plaćanje u korist O. Deripaske. U svakom slučaju, s obzirom na izvanteritorijalnu prirodu predmetne transakcije, nijednom se odredbom prava Unije ne bi moglo spriječiti da društvo koje nema sjedište na području Unije isplati dividende jednom od svojih dioničara.

122

Na četvrtom mjestu, tužitelj tvrdi da Vijeće nije dokazalo postojanje namjere povrede odredbi kojima se zabranjuje zaobilaženje, iako se takva namjera zahtijeva člankom 9. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena.

123

U tom pogledu tužitelj naglašava da je predmetna transakcija bila javna i da je poduzeo brojne mjere opreza kako bi osigurao da se njome ne povređuju mjere ograničavanja o kojima je riječ. Konkretno, trostranim ugovorom, čija je strana bio RBI Austrija, ugledna austrijska banka, uvjetovano je izvršenje navedene transakcije pribavljanjem pravnih mišljenja o usklađenosti te transakcije s navedenim mjerama ograničavanja, kao i uskom suradnjom s nadležnim austrijskim tijelima u pogledu mjera ograničavanja. Predmetna transakcija uostalom nije izvršena upravo zbog postojanja tih mjera opreza, u skladu sa stajalištem austrijskih tijela.

124

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

1) Uvodne napomene

125

Prema sudskoj praksi, djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) zahtijeva, među ostalim, da se sud Unije uvjeri da se odluka kojom su donesene ili zadržane mjere ograničavanja, a koja se na dotičnu osobu ili subjekt osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljnim kako bi podržao tu istu odluku, dokazani (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119. i od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 128.).

126

Takvu ocjenu treba provesti tako da se dokazi i podaci ne ispitaju odvojeno, nego u kontekstu u kojem su smješteni. Naime, kao što se to navodi u točki 66. ove presude, Vijeće je ispunilo obvezu u pogledu tereta dokazivanja ako je sudu Unije predočilo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne veze između osobe koja podliježe mjeri zamrzavanja njezinih financijskih sredstava i režima ili općenito stanja protiv kojega se vodi borba.

127

Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga upotrijebljenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga. Važno je međutim da pruženi podaci ili dokazi podrže razloge protiv dotične osobe (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i 122. i od 3. srpnja 2014., National Iranian Tanker Company/Vijeće, T‑565/12, EU:T:2014:608, t. 57.).

128

U tom je slučaju na sudu Unije da provjeri točnost sadržaja navedenih činjenica u odnosu na te podatke ili dokaze te utvrdi njihovu dokaznu snagu ovisno o okolnostima tog slučaja i s obzirom na eventualna podnesena očitovanja, osobito od osobe ili subjekta kojeg se ona tiču (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 124.).

129

S obzirom na te uvodne napomene valja provjeriti je li Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kad je odlučilo uvrstiti, a zatim zadržati tužiteljevo ime na spornim popisima na temelju prvog dijela kriterija (h).

2) Pojam „zaobilaženje” mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014

130

Kao što se to ističe u točkama 106. i 107. ove presude, Vijeće je smatralo da je tužitelj olakšavao povrede zabrane zaobilaženja mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014, pri čemu je takva zabrana predviđena člankom 9. stavkom 1. te uredbe, kako je izmijenjena. U skladu s tom odredbom predviđa se sljedeće:

„Zabranjuje se svjesno i namjerno sudjelovanje u aktivnostima čiji je cilj ili učinak izbjegavanje zabrana utvrđenih u [Uredbi br. 269/2014], među ostalim sudjelovanjem u takvim aktivnostima bez namjernog nastojanja da se ostvari taj cilj ili učinak, ali uz svijest o tome da sudjelovanje može imati taj cilj ili učinak i uz prihvaćanje te mogućnosti.”

131

Osim toga, valja podsjetiti i na to da se člankom 2. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u stavku 1. određuje da se „[z]amrzavaju […] sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju, u vlasništvu su, u posjedu ili pod kontrolom bilo koje fizičke ili pravne osobe, subjekta ili tijela, ili fizičke ili pravne osobe, subjekta ili tijela koji su povezani s njima, kako je navedeno u Prilogu I.”, a zatim u stavku 2. da se „[n]ikakva sredstva ili gospodarski izvori ne stavljaju […] na raspolaganje, izravno ili neizravno, u ili za korist fizičke ili pravne osobe, subjekta ili tijela, ili fizičke ili pravne osobe, subjekta ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu I.”.

132

Stoga, kad se u članku 9. stavku 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, spominje aktivnosti kojima je cilj ili učinak „zaobići” zabrane predviđene navedenom uredbom, među kojima su mjere predviđene člankom 2. stavcima 1. i 2. te uredbe, odnosno, s jedne strane, zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa osoba uvrštenih na sporne popise i, s druge strane, zabrana stavljanja financijskih sredstava ili gospodarskih resursa na raspolaganje tim osobama ili njihova stavljanja na raspolaganje u njihovu korist, zakonodavac Unije upućuje na aktivnosti kojima je cilj ili učinak izuzimanje njihova počinitelja iz primjene tih mjera, pri čemu se takve aktivnosti razlikuju od radnji kojima se formalno povređuju zabrane iz tog članka 2. stavaka 1. i 2. (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr., C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

133

Slijedom toga, zabranu zaobilaženja mjera ograničavanja o kojoj je riječ treba shvatiti na način da ona osobito obuhvaća aktivnosti koje na temelju objektivnih elemenata, pod krinkom ispunjavanja formalnosti koja im omogućuje da izbjegnu sastavne dijelove povrede zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih resursa osoba navedenih na spornim popisima ili zabrane stavljanja takvih financijskih sredstava ili gospodarskih resursa na raspolaganje tim osobama odnosno pribavljanja financijskih sredstava ili gospodarskih resursa u njihovu korist, ipak kao takve ili zbog njihove eventualne povezanosti s drugim aktivnostima imaju cilj ili posljedicu ometanja tih mjera (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr., C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

134

Stoga, pojam „zaobilaženje” u smislu članka 9. stavka 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, obuhvaća svaku vrstu aktivnosti, neovisno o njezinu formalnom obliku, kojoj je cilj ili rezultat, samoj po sebi ili u kombinaciji s drugim transakcijama, ometati mjere ograničavanja predviđene navedenom uredbom. U tom pogledu, kao što to proizlazi iz rastavnog veznika „ili” u izrazu „čiji je cilj ili učinak” upotrijebljenom u toj odredbi, a suprotno onomu što tvrdi tužitelj, nije nužno da je mjera ograničavanja o kojoj je riječ stvarno ometana. Samo postojanje aktivnosti u pogledu koje postoje objektivni elementi na temelju kojih se može smatrati da je njezin cilj takvo ometanje dovoljno je da bi se ta aktivnost mogla smatrati zaobilaženjem u smislu prvog dijela kriterija (h).

135

Naposljetku, kako bi se sudjelovanje u aktivnostima zaobilaženja zabrana predviđenih tom uredbom obuhvatilo člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u skladu s tom odredbom ono treba biti „svjesno i namjerno”, što podrazumijeva dva kumulativna uvjeta, od kojih se jedan odnosi na znanje, a drugi na volju. Međutim, u skladu s tom odredbom, smatra se da je taj dvostruki uvjet izričito ispunjen ako osoba sudjeluje u takvim aktivnostima a da namjerno ne nastoji postići cilj ili učinak zaobilaženja mjera ograničavanja, „ali uz svijest o tome da sudjelovanje može imati taj cilj ili učinak i uz prihvaćanje te mogućnosti”.

136

S obzirom na ta razmatranja, u ovoj fazi valja ispitati je li Vijeće raspolagalo elementima na temelju kojih je moglo zaključiti da predmetna transakcija može predstavljati transakciju koju je tužitelj olakšavao, a čiji je cilj ili učinak zaobići mjere ograničavanja predviđene Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena.

3) Postojanje olakšavanja povrede zabrane zaobilaženja mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014

137

Vijeće je pobijanim aktima u biti smatralo da je tužitelj svojim sudjelovanjem u predmetnoj transakciji uspostavio složen sustav prijevare kako bi olakšao zaobilaženje zamrzavanja dionica koje drži ili kontrolira O. Deripaska, kao i zabrane stavljanja toj osobi na raspolaganje financijskih sredstava ili gospodarskih resursa.

138

U skladu s obrazloženjem utvrđenim protiv tužitelja, on je „vlasnik društva LLC Titul”, a to je društvo „osnovalo društvo kćer JSC Iliadis, koje je steklo […] udio [O. Deripaske] u društvu Rasperia, a time i zamrznute dionice S[trabag‑a]”.

139

Na prvom mjestu, najprije valja odbiti argumentaciju kojom se tužitelj poziva na to da pravosudno tijelo nije utvrdilo postojanje kaznenog djela zaobilaženja mjera ograničavanja. Naime, kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog tužbenog razloga, primjena prvog dijela kriterija (h) ne zahtijeva takvo utvrđenje.

140

Na drugom mjestu, valja ispitati je li Vijeće raspolagalo elementima na temelju kojih je moglo smatrati da predmetna transakcija može predstavljati zaobilaženje mjera ograničavanja predviđenih Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena.

141

U tom pogledu, iz sadržaja spisa proizlazi, a i stranke se uostalom slažu da je, kao prvo, Iliadis osnovan u Rusiji 12. srpnja 2023., pri čemu je 49 % njegova udjela držao društvo LLC Titul, osnovano u skladu s ruskim pravom i u stopostotnom vlasništvu tužitelja, 43,5 % društvo InStroi Group LLC (u daljnjem tekstu: društvo Instroi) osnovano u skladu s ruskim pravom, a 7,5 % društvo Altera Capital LLC, osnovano u skladu s ruskim pravom (u daljnjem tekstu: društvo Altera).

142

Kao drugo, predmetna transakcija izvršena je 14. prosinca 2023. Tom je transakcijom Iliadis od Valtoure, društva osnovanog u skladu s ruskim pravom, steklo 100 % Rasperijinih dionica, društva osnovanog u skladu s ruskim pravom, u ukupnom iznosu od otprilike 70 milijardi ruskih rubalja (otprilike 70 milijuna eura), pri čemu je Rasperia držala 28,5 milijuna dionica Strabag, društva osnovanog u skladu s austrijskim pravom, odnosno 24,1 % kapitala potonjeg društva. Austrijska tijela zamrznula su Strabagove dionice kod RBI‑ja Austrija jer su se one smatrale financijskim sredstvima koja pripadaju ili su u vlasništvu, posjedu ili pod nadzorom osobe na koju se primjenjuju mjere ograničavanja, odnosno O. Deripaske, za kojeg se smatralo da kontrolira Valtouru, koja je imala 100 % udjela u Rasperiji. U tom pogledu, iz spisa proizlazi i da je u Valtouri 43,5 % udjela držao Instroi, 7,5 % Altera, 13,18 % izravno O. Deripaska i 35,82 % Melisantis Ltd, sa sjedištem na Cipru, koji je u stopostotnom vlasništvu O. Deripaske.

143

Kao treće, Rasperia je 19. prosinca 2023. sklopila trostrani ugovor sa, s jedne strane, austrijskom bankom RBI Austrija i, s druge strane. Raiffesen Rusija, ruskim društvom kćeri te banke. Tim se ugovorom predviđalo da Raiffeisen Rusija kupi Strabagove dionice u Rasperiji, nakon čega su se te dionice trebale isplatiti RBI‑ju Austrija kao dividenda. Na raspravi je tužitelj pojasnio da su predmetna transakcija i trostrani ugovor bili osmišljeni zajedno, međusobno povezani i da su se nadovezivali jedno na drugo.

144

Kao četvrto, 27. ožujka 2024. Strabag je objavio priopćenje u kojem je naveo da je tada 24,1 % njegova udjela držao Iliadis, posredstvom Rasperije, pri čemu se O. Deripaska odrekao svojeg neizravnog nadzora nad društvom, ali je i dalje smatrao da su dionice koje je držala Rasperia zamrznute jer nije mogao sa sigurnošću utvrditi učinak te promjene vlasničke strukture na postojeće mjere ograničavanja (prilog br. 3 spisa WK).

145

Kao peto, RBI Austrija objavio je 2. travnja 2024. priopćenje u kojem je naveo da nadležna tijela ispituju usklađenost trostranog ugovora sa sustavom mjera ograničavanja i da ustraje u svojoj prvotnoj procjeni prema kojoj je navedeni ugovor potpuno usklađen s navedenim sustavom. RBI Austrija naglasio je i da je Rasperia prenesena na Iliadis, pri čemu je pojasnio da se na potonje društvo ne primjenjuju mjere ograničavanja, što je moglo potvrditi da stjecanje Strabagovih dionica koje je prenio RBI Austrija neće koristiti osobi na koju se primjenjuju takve mjere.

146

Kao šesto, RBI Austrija priopćio je 8. svibnja 2024. da je njegov upravni odbor odlučio odustati od stjecanja Strabagovih dionica radi opreznosti i nakon razgovora s nadležnim tijelima koja mu nisu pružila dostatna jamstva da nastavi s transakcijom.

147

Kao sedmo i naposljetku, s jedne strane, Österreichische Nationalbank (Austrijska narodna banka), kao nacionalno tijelo nadležno za mjere zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih resursa, uputio je 17. svibnja 2024. dopis RBI‑ju Austrija, u kojem ga je obavijestio o svojem stajalištu prema kojem bi odmrzavanje Strabagovih dionica predstavljalo povredu članka 2. stavka 2. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, ili zabrane zaobilaženja mjera ograničavanja predviđene člankom 9. te uredbe (dokument br. 4 spisa WK). S druge strane, Austrijska narodna banka obratila se i Bundesministeriumu für europäische und internationale Angelegenheiten (Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove, Austrija), kako bi ga obavijestila o predmetnoj transakciji i opisala njezine mehanizme (dokument br. 1 spisa WK).

148

Iz toga proizlazi da je cilj predmetne transakcije bio omogućiti prijenos Strabagovih dionica koje drži Rasperia i koje su zamrznute na temelju članka 2. stavka 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, jer ih je držao ili kontrolirao O. Deripaska, čije je ime uvršteno na sporne popise, te da je u tu svrhu Iliadis Valtouri uplatio protuvrijednost od 70 milijuna eura u okviru transakcije izvršene u Rusiji, u skladu s ruskim pravom.

149

Uostalom, kao što se to navodi u točki 112. ove presude, sam tužitelj priznaje da su strane predmetne transakcije smatrale da bi promjena dioničara mogla olakšati odobravanje odstupanja i da je cilj navedene transakcije bio povećati izglede za ishođenje odobrenja za odmrzavanje Strabagovih dionica koje je držala Rasperia. U tom pogledu, kad je tužitelju postavljeno pitanje o tome na raspravi, on nije naveo pravnu osnovu za takvo odstupanje odnosno takvo odmrzavanje, nego je samo pojasnio da bi predmetna transakcija općenito omogućila povećanje izgleda da austrijska tijela odobre odstupanje ili odmrzavanje jer je trebala omogućiti da izvršenje trostranog ugovora ne dovede do prijenosa financijskih sredstava osobi čije je ime uvršteno na sporne popise. Takvi elementi upućuju na to da je cilj predmetne transakcije bio ukloniti nadzor koji je O. Deripaska izvršavao nad Strabagovim dionicama koje je držala Rasperia, posredstvom transakcije izvršene izvan Unije, kako bi se u konačnici, nakon ishođenja potrebnih odobrenja, moglo raspolagati tim dionicama koje su tada bile zamrznute.

150

U tim okolnostima valja smatrati da je Vijeće raspolagalo dostatnim elementima na temelju kojih je moglo utvrditi da je predmetna transakcija predstavljala „složen sustav” čiji je predmet ili cilj bio ometati učinke mjere ograničavanja predviđene člankom 2. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u vezi sa spornim popisima, odnosno mjere zamrzavanja financijskih sredstava i gospodarskih resursa O. Deripaske.

151

Nadalje, iz prethodno navedenog dopisa Austrijske narodne banke RBI‑ju Austrija od 17. svibnja 2024. (dokument br. 4 spisa WK) proizlazi da je RBI Austrija 2. travnja 2024. obavijestio Finanzmarktaufsichtsbehörde (FMA, tijelo za nadzor financijskih tržišta, Austrija) da će O. Deripaska u okviru predmetne transakcije primiti novčani iznos od 10 do 35 milijuna eura. Takva informacija potječe od javnog tijela države članice koje raspolaže istražnim ovlastima te je tužitelj nije ozbiljno dovodio u pitanje, nego ju je samo osporavao i naglasio da je cijena plaćena Valtouri, a ne njezinim dioničarima. Usto, u dokumentu br. 3 spisa WK, odnosno u prethodno navedenom Strabagovom priopćenju za medije od 27. ožujka 2024., navode se obavijesti O. Deripaske i Iliadisa o prijenosu Rasperije na Iliadis, koji je trebao dovesti do „konačnog dovršetka prodaje u Rusiji najavljene u prosincu 2023.”, čime se, s jedne strane, potvrđuje uključenost O. Deripaske u predmetnu transakciju i, s druge strane, njezina naplatna priroda zbog upotrebe izraza „prodaja”.

152

Usto, uplatu novčanog iznosa koju je izvršila Valtoura O. Deripaski potvrđuje i sporazum dioničara sklopljen između Instroija i Melisantisa, koji je u stopostotnom vlasništvu O. Deripaske, koji se odnosi na upravljanje Valtourom i podnesen je u prilogu odgovoru na tužbu, a Austrijska narodna banka na njega se pozvala u dopisima od 17. svibnja 2024. upućenima Saveznom ministarstvu za europske i međunarodne poslove i RBI‑ju Austrija (dokumenti br. 1 i 4 spisa WK). Naime, s jedne strane, točkom 2.1. podtočkom vi. navedenog sporazuma predviđa se da je, u načelu, za „isplatu bilo kakve dividende ili drugu raspodjelu” potrebna suglasnost dioničara. S druge strane, kao prvo, u skladu s točkom 4.1. navedenog sporazuma, „točka 2.1. ne primjenjuje se u odnosu na Strabag”, kao drugo, „Rasperia ostvaruje svoja prava kao Strabagov dioničar […] prema [Melisantisovim] uputama” i kao treće, „Instroi je dužan glasovati […] prema [Melisantisovim] uputama o svim pitanjima koja se odnose na Strabag”. S obzirom na te odredbe vjerojatno je da je Valtourina odluka o isplati novčanog iznosa svojim dioničarima, među kojima je i O. Deripaska, koji se odnosi na Rasperiju ili Strabag, mogla biti donesena samo na zahtjev Melisantisa, koji je u stopostotnom vlasništvu O. Deripaske, čime se dodatno potvrđuju informacije koje je Austrijska narodna banka iznijela i pritom navela navode FMA‑a.

153

Stoga je Vijeće raspolagalo i elementima na temelju kojih je moglo zaključiti da je cilj predmetne transakcije bio ometati učinke mjere ograničavanja predviđene člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, u vezi sa spornim popisima, time što je O. Deripaski omogućila stavljanje na raspolaganje novčanog iznosa u zamjenu za prijenos zamrznute imovine koja se nalazi na području Unije.

154

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da je Vijeće utvrdilo da je cilj predmetne transakcije bio zaobilaženje mjera ograničavanja koje su u odnosu na O. Deripasku naložene Uredbom br. 269/2014.

155

Okolnost da ta transakcija u konačnici nije izvršena ne može dovesti u pitanje tu ocjenu, u skladu s onim što je navedeno u točki 134. ove presude.

156

Na trećem mjestu, kad je riječ o tome je li tužitelj „olakšavao” tu transakciju u smislu prvog dijela kriterija (h), kako ga se tumači u točki 54. ove presude, valja utvrditi da navedena transakcija proizlazi iz osnivanja Iliadisa u srpnju 2023. koje su provela dva društva, među kojima je Titul, koji je u stopostotnom vlasništvu tužitelja (vidjeti točku 141. ove presude). Usto, kao što je to Austrijska narodna banka istaknula u svojem dopisu RBI‑ju Austrija od 17. ožujka 2024. (dokument br. 4 spisa WK) i kao što se to navodi u točki 142. ove presude, Iliadis i Valtoura, odnosno strane koje su dogovorile Rasperijin prijenos, u vlasništvu su tužitelja odnosno O. Deripaske u udjelu od 49 %, dok preostalih 51 % udjela u tim dvama društvima drže isti dioničari, odnosno Instroi i Altera koji u Iliadisu i Valtouri imaju 43,5 % odnosno 7,5 % udjela u vlasništvu. Takva situacija također predstavlja indiciju prema kojoj je predmetna transakcija izvršena u dogovoru s O. Deripaskom, kako bi ga tužitelj zamijenio, uz sudjelovanje društava koja su s njima povezana, što potvrđuje da je tužitelj olakšavao izvršenje predmetne transakcije.

157

Slijedom toga, Vijeće je raspolagalo dostatnim indicijama na temelju kojih je moglo zaključiti da je predmetna transakcija u načelu opravdavala uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise na temelju prvog dijela kriterija (h).

158

Ocjena navedena u točki 157. ove presude ne može se dovesti u pitanje tužiteljevim argumentima prema kojima on nije imao namjeru sudjelovati u zaobilaženju mjera ograničavanja, uz obrazloženje da u biti strane uključene u predmetnu transakciju znale da ona ne može izravno dovesti do odmrzavanja Strabagovih dionica, nego je za nju bilo potrebno odobrenje nacionalnog tijela, pri čemu je u trostranom ugovoru njegovo izvršenje izričito uvjetovano poštovanjem pravila koja se odnose na mjere ograničavanja u odnosu na Rusku Federaciju, te da je predmetna transakcija izvršena transparentno, u dogovoru s nadležnim austrijskim tijelima i na temelju prethodno pribavljenih pravnih mišljenja.

159

Naime, zaobilaženje mjera ograničavanja može poprimiti obilježja formalno zakonite transakcije, ali u stvarnosti zabranjene ako ona, razmatrana s drugim transakcijama, dovodi do ometanja mjera ograničavanja (vidjeti točke 132. do 134. ove presude). Doista, predmetna transakcija mogla je dovesti do takvog ometanja, s obzirom na to da joj je cilj bilo izvršenje transakcije između ruskih osoba i subjekata radi promjene vlasništva nad Strabagovim zamrznutim dionicama koje je držala Rasperia te omogućavanja njihova prijenosa, iako je razlog njihova zamrzavanja, odnosno uvrštenje imena O. Deripaske na sporne popise, i dalje bio na snazi.

160

U tim okolnostima, kao što to u biti naglašava Vijeće, postojali su objektivni razlozi na temelju kojih se može smatrati da je cilj predmetne transakcije bio austrijskim tijelima prikazati situaciju u kojoj O. Deripaska, nakon transakcija izvršenih u Rusiji, više ne bi bio povezan sa zamrznutim dionicama, kako bi ta tijela odobrila njihovo odmrzavanje.

161

Slijedom toga, ne može biti odlučujuća činjenica da su austrijska tijela bila uključena u predmetnu transakciju i da je njihova suglasnost bila nužan uvjet za njezino uspješno izvršenje.

162

Točno je da, kako bi se člankom. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, obuhvatilo sudjelovanje u aktivnostima zaobilaženja zabrana predviđenih tom uredbom, ono treba biti „svjesno i namjerno”. Međutim, u toj se odredbi taj zahtjev odmah ublažava time što se u istoj rečenici navodi da je to slučaj „među ostalim sudjelovanjem u takvim aktivnostima bez namjernog nastojanja da se ostvari taj cilj ili učinak, ali uz svijest o tome da sudjelovanje može imati taj cilj ili učinak i uz prihvaćanje te mogućnosti” (vidjeti točku 135. ove presude).

163

Međutim, u ovom slučaju, kao što to priznaje sam tužitelj, cilj predmetne transakcije bio je omogućiti odmrzavanje Strabagovih dionica, koje su bile zamrznute zbog toga što ih je kontrolirao O. Deripaska (vidjeti točku 149. ove presude), čime se zapravo nastoje zaobići mjere ograničavanja naložene protiv njega. Iz toga slijedi da, čak i pod pretpostavkom da primjena prvog dijela kriterija (h) zahtijeva ispunjavanje uvjeta znanja i volje predviđenog člankom 9. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, koji je naveden u točki 162. ove presude, tužitelj nije mogao ne znati da njegovo stvarno sudjelovanje u predmetnoj transakciji, osnivanjem Iliadisa i zatim njegovo stjecanje Rasperije, može predstavljati aktivnost čiji je cilj ili učinak zaobilaženje mjera ograničavanja.

164

S obzirom na sve prethodno navedeno, Vijeće je utvrdilo da postoji dostatna povezanost između tužitelja i transakcije čiji je cilj bio zaobići mjere ograničavanja koje su u odnosu na O. Deripasku naložene Uredbom br. 269/2014, kako je izmijenjena, što mu je omogućilo da zaključi da je tužitelj olakšavao povredu zabrane zaobilaženja mjera predviđenih navedenom Uredbom, u smislu prvog dijela kriterija (h).

165

Slijedom toga, u ovoj fazi valja ispitati je li, s obzirom na trenutak u kojem se odvijala predmetna transakcija, ona mogla opravdati uvrštenje, a zatim i zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima, što tužitelj osporava.

c)   Navodna zastarjelost mjera ograničavanja naloženih tužitelju

166

Tužitelj tvrdi da predmetna transakcija predstavlja prošli događaj koji ne može opravdati uvrštenje njegova imena na sporne popise u trenutku donošenja akata iz lipnja 2024., tim više jer je prvi dio kriterija (h) formuliran u prezentu.

167

U tom smislu, u prvom podnesku kojim se izvršava prilagodba tužitelj tvrdi da se na dan donošenja akata iz rujna 2024. nije moglo smatrati da je imao namjeru sudjelovati u zaobilaženju mjera ograničavanja jer je pred nadležnim ruskim sudovima pokrenuo postupak radi poništenja predmetne transakcije. Međutim, Vijeće to nije uzelo u obzir, a tužitelj mu prigovara što se prilikom zadržavanja njegova imena na spornim popisima aktima iz rujna 2024. oslonilo isključivo na elemente koji su prethodili aktima iz lipnja 2024. Time je Vijeće uvrstilo tužiteljevo ime na sporne popise zbog činjenica koje su se dogodile u prošlosti, što bi zapravo značilo da mu izriče kaznene sankcije, a ne mjere ograničavanja.

168

U drugom podnesku kojim se izvršava prilagodba tužitelj navodi da je 12. prosinca 2024. pred Trgovačkim sudom Grada Moskve sklopio sporazum o nagodbi i da je navedeni sud okončanje postupka formalno potvrdio 28. veljače 2025. U skladu s tim sporazumom, s jedne strane, Rasperijine dionice vraćene su Valtouri i stoga više nisu bile u vlasništvu Iliadisa te je, s druge strane, tužitelju nadoknađena pretrpljena šteta.

169

Tužitelj navodi da je o toj promjeni okolnosti obavijestio Vijeće tek nakon donošenja akata iz ožujka 2025. jer ga Vijeće prije donošenja navedenih akata nije obavijestilo o svojoj namjeri da u odnosu na njega produlji mjere ograničavanja, iako mu je 31. listopada 2024. podnio zahtjev za preispitivanje.

170

U trećem podnesku kojim se izvršava prilagodba tužitelj tvrdi da je ishodio poništenje predmetne transakcije i da od tada više nije ni na koji način povezan s Valtourom, koja od 12. prosinca 2024. ponovno drži ukupan Rasperijin kapital i koja je 30. lipnja 2025. Iliadisu vratila iznos plaćen za kupnju Rasperije. Tužitelj dodaje da Iliadis više nema nikakvih udjela niti obavlja ikakvu djelatnost, tako da razmatra istupanje iz tog društva ili njegovu likvidaciju, pri čemu je potonja mogućnost ipak uvjetovana suglasnošću ostalih dioničara. U svakom slučaju, prema tužiteljevu mišljenju, smatra se da predmetna transakcija nikad nije postojala, a samo postojanje Iliadisa, bez ikakve povezanosti sa Strabagom, ne može opravdati zadržavanje njegova imena na spornim popisima na temelju prvog dijela kriterija (h).

171

Vijeće, koje podupiru Republika Belgija i Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

172

Prema sudskoj praksi navedenoj u točki 92. ove presude, mjere ograničavanja preventivne i po definiciji privremene prirode, te su uvijek valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova donošenja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim su povezane. Stoga je prilikom povremenog preispitivanja tih mjera ograničavanja na Vijeću da dâ aktualnu ocjenu situacije i odredi koji je učinak takvih mjera kako bi utvrdilo jesu li se njima mogli postići ciljevi zadani prvotnim uvrštenjem imena dotičnih osoba i subjekata na sporni popis odnosno je li i dalje moguće izvesti isti zaključak u vezi s navedenim osobama i subjektima (vidjeti presudu od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T‑108/21, EU:T:2022:253, t. 55. i navedenu sudsku praksu i od 26. listopada 2022., Ovsjannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljenu, EU:T:2022:674, t. 67.).

173

Iz toga proizlazi da za opravdanje zadržavanja imena osobe na predmetnim popisima, Vijeću nije zabranjeno pozivanje na iste dokaze koji su opravdali prvotno uvrštenje, ponovno uvrštenje ili prethodno zadržavanje imena navedene osobe na predmetnim popisima, pod uvjetom da su, s jedne strane, razlozi za uvrštenje neizmijenjeni i, s druge strane, da se kontekst nije promijenio na način da ti dokazi više nisu relevantni (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 99.). U tom pogledu promjena konteksta uključuje uzimanje u obzir, s jedne strane, situacije zemlje u pogledu koje je sustav mjera ograničavanja uspostavljen, kao i posebne situacije osobe o kojoj je riječ (presuda od 26. listopada 2022., Ovsjannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljena, EU:T:2022:674, t. 78.; vidjeti u tom smislu i presudu od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 101.) te, s druge strane, svih relevantnih okolnosti i osobito postizanje ciljeva zadanih mjerama ograničavanja (presuda od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T‑108/21, EU:T:2022:253, t. 56.; vidjeti u tom smislu i po analogiji i presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 82. do 84. i navedenu sudsku praksu).

174

U ovom slučaju tužitelj tvrdi da se Vijeće prilikom uvrštenja i zadržavanja njegova imena na spornim popisima oslonilo na transakciju koja je postojala u prošlosti, iako je prvi dio kriterija (h) formuliran u prezentu. Konkretno naglašava da je poduzeo potrebne mjere kako bi poništio učinke predmetne transakcije, što Vijeće nije uzelo u obzir.

175

Na prvom mjestu, točno je da je prvi dio kriterija (h) formuliran u prezentu, s obzirom na to da se njime predviđa mogućnost uvrštenja na sporne popise imena osoba „koj[e] olakšavaju kršenja zabrane zaobilaženja”.

176

Međutim, sama činjenica da je Vijeće odlučilo kriterij za uvrštenje na sporne popise formulirati u prezentu ne isključuje mogućnost da se uvrštenje imena neke osobe na navedene popise na temelju tog kriterija temelji na činjenicama koje su se dogodile u prošlosti i koje su u trenutku donošenja odluke o takvom uvrštenju već bile završene.

177

Naime, kao što se to navodi u točki 172. ove presude, neovisno o vremenu upotrijebljenom u definiciji nekog kriterija, mjere ograničavanja uvijek su valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova donošenja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim su povezane.

178

Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, kad je riječ o uvrštenju na popis imena osoba i subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja, upotreba prezenta upućuje na opći smisao svojstven pravnim definicijama, a ne na određeno vremensko razdoblje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

179

Konkretno, prvi dio kriterija (h), s obzirom na njegov tekst, zahtijeva upućivanje na konkretne i utvrđene situacije povrede zabrana zaobilaženja predviđenih određenim odredbama kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv Ruske Federacije i stoga nužno podrazumijeva da su se radnje ili propusti osobe na koju se odnosi uvrštenje, na kojima se temelji takvo uvrštenje, već dogodili u trenutku kada Vijeće donese odluku.

180

Protek vremena od kad je izvršena transakcija zaobilaženja do uvrštenja imena osobe koja je olakšala takvu transakciju na sporne popise ipak je element koji treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju osnovanosti takvog uvrštenja (vidjeti po analogiji presude od 11. rujna 2024., Ezubov/Vijeće, T‑741/22, neobjavljenu, EU:T:2024:605, t. 189. i od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 145.).

181

Na drugom mjestu, kad je riječ o tome je li u ovom slučaju predmetna transakcija bila relevantna s obzirom, s jedne strane, na vremenski odmak između nje i donošenja pobijanih akata te, s druge strane, na korake koje je tužitelj poduzeo kako bi poništio učinke te transakcije, valja razlikovati pojedine skupine pobijanih akata, s obzirom na to da se razlikuju datumi njihova donošenja.

1) Akti iz lipnja 2024.

182

U trenutku donošenja akata iz lipnja 2024. koji se odnose na prvotno uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise, s jedne strane, Iliadisovo stjecanje Rasperije još je bilo na snazi i, s druge strane, RBI Austrija objavio je 8. svibnja 2024. da odustaje od izvršenja trostranog ugovora (vidjeti točku 146. ove presude), odnosno na datum koji je bio vrlo blizu datumu donošenja navedenih akata.

183

Stoga se ne može smatrati da je u trenutku donošenja akata iz lipnja 2024. uvrštenje tužiteljeva imena na sporne popise bilo zastarjelo.

2) Akti iz rujna 2024.

184

Kad je riječ o aktima iz rujna 2024., točno je da tužitelj navodi da u trenutku njihova donošenja nije nastavio s predmetnom transakcijom i da je, posredstvom Titula i u Iliadisovo ime, 9. srpnja 2024. pred Trgovačkim sudom Grada Moskve pokrenuo postupak radi vraćanja cijene plaćene Valtouri, uz vraćanje Rasperijinih dionica tom društvu.

185

Međutim, ne može se smatrati da pokretanje takvog sudskog postupka, koji je još bio u tijeku u trenutku donošenja akata iz rujna 2024. i čiji se ishod nije mogao predvidjeti, samo po sebi može dovesti do zastarjelosti mjera ograničavanja naloženih protiv tužitelja zbog predmetne transakcije, dok je RBI Austrija 8. svibnja 2024. objavio da odustaje od izvršenja trostranog ugovora, odnosno na datum vrlo blizak datumu donošenja navedenih akata.

186

Usto, valja istaknuti da, iako je osoba na koju se odnose mjere ograničavanja u najboljem položaju da obavijesti Vijeće o bilo kakvoj promjeni do koje je došlo u njezinoj konkretnoj situaciji (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2021., Benavides Torres/Vijeće, T‑35/19, EU:T:2021:466, t. 61.), tužitelj nije pravodobno obavijestio Vijeće o tim radnjama pred Trgovačkim sudom Grada Moskve, za koje Vijeće navodi da je za njih saznalo uvidom u podnesak kojim se izvršava prilagodba dostavljen 31. listopada 2024., odnosno nakon donošenja akata iz rujna 2024., što tužitelj priznaje.

187

Iako tužitelj tvrdi da nije mogao Vijeću dostaviti prethodno navedene elemente jer ga ono nije obavijestilo o svojoj namjeri da njegovo ime zadrži na spornim popisima, takav prigovor valja odbiti jer Vijeće nije bilo dužno postupiti na taj način.

188

Naime, iz sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se zadržava ime osobe ili subjekta na popisu osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja obvezno je kada je u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena na taj popis Vijeće navelo nove dokaze protiv te osobe ili tog subjekta, odnosno one koji nisu uzeti u obzir u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj isti popis (vidjeti presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 54. i navedenu sudsku praksu). Međutim, kada se, kao u ovom slučaju, zadržavanje imena dotične osobe ili subjekta na popisu osoba ili subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja temelji na istim razlozima kao što su oni koji su opravdali donošenje prvotnog akta, a da u odnosu na njih nisu utvrđeni novi dokazi, Vijeće im nije dužno ponovno priopćiti dokaze koji im se stavljaju na teret kako bi se poštovalo njihovo pravo na saslušanje (presude od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C‑266/15 P, EU:C:2016:208, t. 32. i 33. i od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 103.).

189

U tim okolnostima, Vijeće je aktima iz rujna 2024. pravilno zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima.

3) Akti iz ožujka 2025.

190

Valja utvrditi da je razdoblje koje je proteklo od objave RBI‑ja Austrija od 8. svibnja 2024. da odustaje od izvršenja trostranog ugovora „radi opreznosti i nakon razgovora s nadležnim tijelima”, do donošenja akata iz ožujka 2025. bilo relativno kratko, odnosno kraće od jedne godine, i stoga se samo zbog te okolnosti nije moglo smatrati da zadržavanje tužitelja na spornim popisima više nije bilo opravdano.

191

Točno je da su u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025., nakon što je tužitelj poduzeo određene radnje pred Trgovačkim sudom Grada Moskve, Iliadis i Valtoura u prosincu 2024. sklopili sporazum o nagodbi kojim se predviđalo da Iliadis vrati Rasperijine dionice Valtouri i da Valtoura Iliadisu nadoknadi štetu.

192

Međutim, prije svega valja istaknuti da je Trgovački sud Grada Moskve taj sporazum primio na znanje tek 28. veljače 2025., odnosno samo dva tjedna prije donošenja akata iz ožujka 2025., što samo po sebi nije dovoljno dugo razdoblje kako bi se moglo smatrati da su mjere ograničavanja protiv tužitelja zastarjele.

193

Nadalje, u skladu s onime što se navodi u točki 186. ove presude, tužitelj je bio u najboljem položaju da obavijesti Vijeće o razvoju svoje konkretne situacije. Međutim, sam tužitelj priznaje da je obavijestio Vijeće o okončanju postupka pred Trgovačkim sudom Grada Moskve dopisom od 23. svibnja 2025., odnosno nakon donošenja akata iz ožujka 2025. Stoga se ne može prigovoriti Vijeću da nije uzelo u obzir tu informaciju. U tom pogledu, suprotno onome što tvrdi tužitelj i kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 188. ove presude, Vijeće nije bilo dužno obavijestiti tužitelja o svojoj namjeri da zadrži njegovo ime na spornim popisima prije donošenja akata iz ožujka 2025. jer tim aktima nije izmijenilo utvrđeno obrazloženje niti je u spis s dokazima koji se odnosi na tužitelja dodalo nove elemente.

194

Naposljetku, valja odbiti tužiteljev argument prema kojem je zbog javnog objavljivanja poništenja predmetne transakcije Vijeće trebalo ukloniti njegovo ime sa spornih popisa. Naime, takav se argument temelji isključivo na Strabagovu priopćenju za medije od 16. prosinca 2024., u kojem se samo navodi da je Iliadis „ponovno prenio” Rasperiju Valtouri a da pritom nije navedena nikakva pojedinost o načinima na koje je izvršen takav „ponovni prijenos”.

195

U tim okolnostima valja zaključiti da razlozi na kojima se temelje mjere ograničavanja donesene protiv tužitelja u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. nisu bili zastarjeli i da je Vijeće tim aktima pravilno zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima.

4) Akti iz rujna 2025.

196

U trenutku donošenja akata iz rujna 2025., na temelju sporazuma o nagodbi koji je Trgovački sud Grada Moskve odobrio 28. veljače 2025., o kojem je Vijeće obaviješteno 23. svibnja 2025., Iliadis je vratio Valtouri Rasperijine vrijednosne papire, dok je Valtoura vratila Iliadisu kupoprodajnu cijenu za te vrijednosne papire.

197

Međutim, ta okolnost sama po sebi ne omogućuje da se smatra da Vijeće u trenutku donošenja akata iz rujna 2025. nije pravilno zadržalo tužiteljevo ime na spornim popisima.

198

Kao prvo, iz elemenata koje je podnio tužitelj proizlazi da, iako su Rasperijini vrijednosni papiri vraćeni Valtouri 12. prosinca 2024., kupoprodajna cijena za te vrijednosne papira vraćena je Iliadisu 30. lipnja 2025., odnosno samo dva i pol mjeseca prije donošenja akata iz rujna 2025. Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da se u trenutku donošenja tih akata predmetna transakcija odvila u „dalekoj prošlosti”.

199

Kao drugo, ne može se smatrati da je tužitelj mogao, s trenutnim učinkom i isključivo voljom stranaka predmetne transakcije, jednostavno poništiti posljedice svojih prethodnih postupaka nagodbom na temelju koje su se Titul, društvo u njegovu stopostotnom vlasništvu, i Valtoura, društvo povezano s O. Deripaskom, dogovorila o uzajamnom vraćanju imovine na koju se odnosila predmetna transakcija.

200

U tom pogledu, iz sadržaja spisa proizlazi da je Titul za Iliadisov račun zatražio povratak u prijašnje stanje i naknadu štete jer su Unija i Sjedinjene Američke Države nakon predmetne transakcije naložile mjere ograničavanja kojima su se povrijedili njegovi interesi. Usto, kao što je to tužitelj pojasnio na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, činjenica da je Trgovački sud Grada Moskve primio na znanje sporazum o nagodbi ne pridaje tom sporazumu retroaktivan učinak, nego se njime samo otklanjaju posljedice proizišle iz prošle situacije. Međutim, ciljevi mjera ograničavanja obuhvaćenih prvim dijelom kriterija (h), navedeni u točki 58. ove presude, teže bi se postigli kada bi strane navedenog sporazuma o nagodbi mogle samom svojom voljom poništiti posljedice predmetne transakcije koja je bila razlog za nalaganje takvih mjera.

201

Kao treće, valja naglasiti da se predmetna transakcija nije odnosila samo na jednokratnu transakciju između dviju strana, nego je bila dio pravnog aranžmana koji se može kvalificirati kao „složen sustav” (vidjeti točku 150. ove presude) i koji je podrazumijevao barem sklapanje dvaju ugovora između više strana, odnosno same predmetne transakcije i trostranog ugovora, koji su bili međusobno povezani i nadovezivali se jedno na drugo (vidjeti točku 143. ove presude). Ta se transakcija odvijala tijekom više mjeseci, od osnivanja Iliadisa u srpnju 2023. do odustajanja RBI‑ja Austrija od kupnje Strabagovih dionica u svibnju 2024. na temelju trostranog ugovora (vidjeti točke 141. do 146. ove presude).

202

Isto tako, odustajanje od predmetne transakcije odvijalo se u nekoliko faza tijekom više mjeseci, od pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom Grada Moskve 9. srpnja 2024., vraćanja Rasperijinih dionica Valtouri 12. prosinca 2024. i činjenice da je navedeni sud potvrdio sporazum o nagodbi 28. veljače 2025., do vraćanja kupoprodajne cijene Iliadisu 30. lipnja 2025.

203

Kao četvrto, cilj je predmetne transakcije bio prijenos Rasperijinih vrijednosnih papira s Valtoure na Iliadis. Međutim, tužitelj i O. Deripaska imaju 49 % udjela u Iliadisu odnosno Valtouri, dok preostalih 51 % njihova temeljnog kapitala imaju isti dioničari, u istim omjerima, odnosno Instroi u udjelu od 43,5 % i Altera u udjelu od 7,5 % (vidjeti točke 141. i 142. ove presude). Takva struktura dovodi u pitanje realnost navedene transakcije i dodatno potvrđuje utvrđenje prema kojem je njezin cilj bio zamijeniti O. Deripasku tužiteljem u Strabagovoj vlasničkoj strukturi društva (vidjeti točku 156. ove presude).

204

Točno je da se tužiteljeva situacija ne može smatrati nepromjenjivom i, kao što se to navodi u točki 180. ove presude, prilikom ocjene osnovanosti zadržavanja njegova imena na spornim popisima treba uzeti u obzir protek vremena.

205

Međutim, u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u ovom predmetu, koje obilježava transakcija čiji je cilj bio zaobilaženje mjera ograničavanja složenim pravnim i financijskim mehanizmom kojim se nastojalo zamijeniti osobu čije je ime uvršteno na sporne popise drugom osobom, pri čemu se od te transakcije odustalo u okviru postupka koji je trajao nekoliko mjeseci isključivo zbog nalaganja mjera ograničavanja u odnosu na osobe uključene u tu transakciju, protek razumnog razdoblja nakon konačnog završetka takve transakcije može biti potreban kako bi se zaključilo da mjere ograničavanja više nisu opravdane.

206

Slijedom toga, Vijeće je pravilno moglo smatrati da je rizik od zaobilaženja mjera ograničavanja, koji je proizišao iz predmetne transakcije, i dalje postojao u trenutku donošenja akata iz rujna 2025., unatoč odustajanju od navedene transakcije u skladu sa prethodno navedenim sporazumom o nagodbi.

207

Usto, u obrazloženju utvrđenom protiv tužitelja i u odgovoru na tužbu Vijeće je tvrdilo, a tužitelj nije osporavao, da je Iliadis osnovan samo za potrebe predmetne transakcije. Uostalom, u trećem podnesku kojim se izvršava prilagodba tužitelj navodi da je, nakon što je Valtouri vratio udjele u Rasperiji, Iliadis „sada društvo koje više ne drži nikakve udjele i ne obavlja nikakvu djelatnost”.

208

Stoga je u trenutku donošenja akata iz rujna 2025. Iliadis, koji je predstavljao sastavni element predmetne transakcije, u dalje postojao, a tužitelj je još bio njegov većinski dioničar, posredstvom Titula, što je dodatni element na temelju kojeg se može smatrati da je Vijeće moglo zadržati njegovo ime na spornim popisima.

209

Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj pogrešno tvrdi da akti iz rujna 2025. sadržavaju pogrešku u ocjeni.

5) Zaključak

210

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je Vijeće dokazalo osnovanost uvrštenja tužiteljeva imena na sporne popise aktima iz lipnja 2024., kao i osnovanost zadržavanja tog uvrštenja aktima iz rujna 2024., a zatim aktima iz ožujka 2025. i rujna 2025. Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog u cijelosti.

3.   Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i načela pravne sigurnosti

211

Tužitelj tvrdi da je primjena prvog dijela kriterija (h) nepredvidljiva, pri čemu upućuje na argumente koje je istaknuo u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga.

212

Tužitelj tvrdi i da se obrazloženje utvrđeno protiv njega odnosi na radnje iz prošlosti, zbog čega ne može razumjeti koje bi radnje trebao poduzeti da Vijeće ukine mjere ograničavanja koje se na njega odnose.

213

U replici tužitelj pojašnjava da je treći tužbeni razlog iznio samo ukratko jer se njegova argumentacija u potporu tom tužbenom razlogu podudara s onom koju je iznio u okviru prvog tužbenog razloga, ali u potporu poništenju pobijanih akata kao pojedinačnih mjera koje se odnose na njega, a ne kao argumenata protiv zakonitosti prvog dijela kriterija (h).

214

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

215

Na prvom mjestu, kad je riječ o navodnoj povredi prava obrane, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika, tužba mora sadržavati, među ostalim, sažet prikaz istaknutih tužbenih razloga. Usto, na temelju ustaljene sudske prakse, taj sažet prikaz mora biti dovoljno jasan i precizan da bi omogućio tuženiku da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da prema potrebi odluči o tužbi bez dodatnih informacija. Naime, da bi tužba bila dopuštena, potrebno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta, sve kako bi se osigurala pravna sigurnost i dobro sudovanje. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, svaki tužbeni razlog tužbe kojom se pokreće postupak koji nije dovoljno jasan treba smatrati nedopuštenim. Identični su zahtjevi i kada se na neki prigovor poziva u potporu tužbenom zahtjevu (vidjeti presudu od 12. veljače 2020., Kampete/Vijeće, T‑164/18, neobjavljenu, EU:T:2020:54, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

216

Međutim, iako je povreda prava obrane doista navedena u naslovu ovog tužbenog razloga u tužbi, valja utvrditi da tužitelj u pogledu tog prigovora nije iznio nikakva razmatranja. Stoga potonji tužbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten, na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika.

217

Na drugom mjestu, kad je riječ o dijelu argumentacije koji se odnosi na povredu načela pravne sigurnosti, tužitelj tvrdi da obrazloženje utvrđeno protiv njega nije dovoljno jasno i ne omogućuje mu da razumije što ono podrazumijeva kako bi se njegovo ime uklonilo sa spornih popisa.

218

U tom pogledu, kao što je to naveo u okviru prvog žalbenog razloga, načelo pravne sigurnosti podrazumijeva da zakonodavstvo Unije mora biti jasno i precizno i da je njegova primjena predvidljiva za pojedince (vidjeti točku 48. ove presude). Konkretnije, to načelo podrazumijeva da se ocijeni omogućuje li pravni akt Unije zainteresiranim osobama da se točno i nedvosmisleno upoznaju s opsegom svojih prava i obveza te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima, pri čemu se taj zahtjev osobito strogo primjenjuje kad je riječ o aktu koji može imati financijske posljedice (vidjeti presudu od 10. ožujka 2009., Heinrich, C‑345/06, EU:C:2009:140, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

219

Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, kad je riječ o tužiteljevim pravima i obvezama koji proizlaze iz pobijanih akata, iz Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, jasno proizlazi da tužitelj nema pravo ulaziti na državno područje država članica i da se zamrzavaju njegova financijska sredstva i gospodarski resursi koji se nalaze na području Unije. U tim su aktima predviđene i obveze izvješćivanja, kao i slučajevi u kojima je moguće odstupiti od tih mjera.

220

S druge strane, kad je riječ o usklađenosti obrazloženja utvrđenog protiv tužitelja s načelom pravne sigurnosti, Vijeće nije dužno izričito navesti što osoba čije je ime uvršteno na sporne popise treba učiniti kako bi se to ime uklonilo s navedenih popisa.

221

Usto, kad je riječ o tužiteljevu upućivanju na argumentaciju koju je istaknuo u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, dovoljno je podsjetiti na to da takvom argumentacijom tužitelj nije uspio dokazati postojanje povrede načela pravne sigurnosti, kao što to proizlazi iz točaka 50. do 70. ove presude.

222

Slijedom toga, valja odbiti treći tužbeni razlog.

4.   Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na neproporcionalnoj povredi temeljnih prava

223

Tužitelj tvrdi da pobijani akti dovode do neproporcionalne povrede njegova prava na poštovanje privatnog života, prava vlasništva, prava na slobodu poduzetništva i prava na slobodno kretanje.

224

Takve se povrede ne mogu opravdati prvim dijelom kriterija (h) jer se taj kriterij odnosi na osobe koje nisu izravno ili neizravno uključene u djelovanja Ruske Federacije u Ukrajini i koje stoga ne mogu izvršiti pritisak na vladu te države.

225

Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljevu argumentaciju.

226

Na prvom mjestu, već je odlučeno da mjere ograničavanja kao što su one koje se primjenjuju u ovom slučaju imaju za posljedicu ograničenje u ostvarivanju prava vlasništva i utječu na privatni život i na slobodu poduzetništva osobe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 167. i navedenu sudsku praksu i od 6. rujna 2023., Pumpjanski/Vijeće, T‑291/22, neobjavljenu, EU:T:2023:499, t. 94.).

227

Međutim, ta prava u pravu Unije ne uživaju apsolutnu zaštitu, nego ih se mora uzeti u obzir ovisno o njihovoj funkciji u društvu (vidjeti presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/VijećeT‑202/12, EU:T:2014:113, t. 113. i navedenu sudsku praksu).

228

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda” i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”.

229

Dakle, kako bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje ostvarivanja temeljnih prava o kojima je riječ treba ispunjavati četiri uvjeta. Kao prvo, predmetno ograničenje mora biti „predviđeno zakonom” u tom smislu da institucija Unije koja donosi mjere kojima se mogu ograničiti navedena prava neke osobe mora za to imati pravni temelj. Kao drugo, predmetnim se ograničenjem mora poštovati bit temeljnog prava o kojem je riječ. Kao treće, ono mora doista odgovarati cilju od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao četvrto, predmetno ograničenje mora biti proporcionalno (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT Francuska/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 145. i 222. i navedenu sudsku praksu).

230

U ovom slučaju tužitelj ne osporava da su prva tri uvjeta ispunjena. U tom pogledu, već je utvrđeno da su pojedinačne mjere ograničavanja donesene na temelju Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, ispunjavale te uvjete (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2024., Ezubov/Vijeće, T‑741/22, neobjavljenu, EU:T:2024:605, t. 214. do 217. i navedenu sudsku praksu). Suprotno tomu, on osporava proporcionalnost ograničenja prethodno navedenih temeljnih prava, s obzirom na to da prvi dio kriterija (h) omogućuje uvrštenje imena osoba koje, poput njega, ne mogu pojedinačno izvršavati pritisak na rusku vladu.

231

Međutim, valja istaknuti da se, s obzirom na ciljeve od općeg interesa koji su toliko ključni za međunarodnu zajednicu kao što su oni navedeni u točki 81. ove presude, mjere ograničavanja o kojima je riječ kao takve ne mogu smatrati neprimjerenima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 199. i navedenu sudsku praksu).

232

Kada je riječ o njihovoj nužnosti, druge manje obvezujuće mjere, kao što je sustav prethodne dozvole, ne omogućuju tako učinkovito postizanje cilja, odnosno vršenje pritiska na osobe uključene u zaobilaženje mjera ograničavanja naloženih protiv Ruske Federacije kako bi se zajamčila učinkovitost navedenih mjera (vidjeti u tom smislu presudu od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 200. i navedenu sudsku praksu).

233

Usto, kao što je to navedeno u okviru prvog tužbenog razloga, mjere o kojima je riječ predstavljaju privremena i reverzibilna ograničenja te se njima predviđaju mogućnosti odstupanja koja odobravaju države članice (vidjeti točku 92. ove presude).

234

Naime, s jedne strane, iz članka 6. prvog i drugog stavka Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, proizlazi da je Vijeće dužno svakih šest mjeseci preispitivati sporne popise kako bi se osiguralo da se s njih izbrišu imena osoba i subjekata koji više ne ispunjavaju kriterije za uvrštenje na sporne popise.

235

S druge strane, treba podsjetiti na to da se člankom 2. stavcima 3. i 4. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i člankom 4. stavkom 1., člankom 5. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, predviđa mogućnost odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili za ispunjenje određenih obveza i mogućnost dobivanja posebnih odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih resursa. Isto tako, u skladu s člankom 1. stavkom 6. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, nadležno tijelo države članice može odobriti i ulazak osoba na koje se odnosi na svoje državno područje, osobito zbog hitnih humanitarnih potreba.

236

Kad je riječ o činjenici da je tužiteljevo ime uvršteno na sporne popise na temelju prvog dijela kriterija (h) iako on tvrdi da nije izravno ni neizravno uključen u djelovanja Ruske Federacije u Ukrajini, valja istaknuti da, kao što je to utvrđeno u točki 84. ove presude, primjena prvog dijela kriterija (h) ovisi o situaciji zaobilaženja već naloženih mjera ograničavanja. Stoga nije važno jesu li same osobe uključene u djelovanja koja predstavljaju takvo zaobilaženje povezane s ruskom vladom.

237

Slijedom toga, poteškoće uzrokovane tužitelju ne čine se nerazmjernima u odnosu na važnost cilja koji se nastoji postići pobijanim aktima.

238

Stoga se pobijanim aktima nije neproporcionalno povrijedilo tužiteljevo pravo vlasništva, pravo na slobodu poduzetništva ni pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

239

Na drugom mjestu, kad je riječ o navodnoj povredi tužiteljeva prava na slobodno kretanje na području Unije, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz članka 20. stavka 2. točke (a) UFEU‑a, članka 21. stavka 1. UFEU‑a i članka 45. stavka 1. Povelje, pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica imaju samo građani Unije. Međutim, s obzirom na to da iz spisa ne proizlazi da tužitelj ima državljanstvo neke države članice, on nije građanin Unije koji se može pozvati na pravo na slobodno kretanje na državnom području država članica.

240

Točno je da u dijelu tužbe u kojem se iznose činjenice tužitelj navodi da „ima dozvolu boravka Republike Cipra”. Međutim, člankom 45. stavkom 2. Povelje, koji je jedina odredba na koju se tužitelj poziva u tom pogledu, predviđa se da se „[s]loboda kretanja i boravka može […], u skladu s Ugovorima, dodijeliti državljanima trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području neke države članice”. Na temelju te odredbe, kojom se predviđa mogućnost, ipak ne nastaje pravo na slobodno kretanje.

241

U svakom slučaju, već je odlučeno da je Vijeće, donošenjem akata u okviru ZVSP‑a, u načelu moglo ograničiti pravo državljana trećih zemalja na slobodno kretanje i boravak u Uniji, pod uvjetom da je djelovalo u skladu s načelom proporcionalnosti (vidjeti presudu od 24. svibnja 2023., Ljubeckaja/Vijeće, T‑556/21, neobjavljenu, EU:T:2023:283, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

242

Doista, razmatranja iz točaka 231. do 237. ove presude omogućuju i da se zaključi da su ograničenjâ tužiteljeva kretanja na području Unije proporcionalna.

243

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

5.   Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

244

Tužitelj tvrdi da se uvrštenjem njegova imena na sporne popise povređuje načelo proporcionalnosti jer su postojali drugi mehanizmi zaštite za sprečavanje zaobilaženja mjera ograničavanja naloženih protiv O. Deripaske. Stoga predmetna transakcija ni u kojem slučaju nije mogla dovesti do automatskog odmrzavanja financijskih sredstava koja mu pripadaju, nego je trebalo pokrenuti postupak odobravanja odstupanja, u kojem nacionalna tijela imaju široku diskrecijsku ovlast. U ovom slučaju predmetna transakcija uostalom nije bila izvršena zbog odluke austrijskih tijela.

245

Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju.

246

Kao što se to navodi u točki 79. ove presude, načelo proporcionalnosti zahtijeva da sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije omogućuju ostvarenje legitimnih ciljeva, kako su postavljeni konkretnim propisom, te ne smiju ići dalje od onoga što je nužno za postizanje navedenih ciljeva.

247

Međutim, u ovom slučaju tužiteljeva argumentacija temelji se na pogrešnoj pretpostavki da je cilj koji se nastoji postići nalaganjem mjera ograničavanja protiv njega bio onemogućiti izvršenje predmetne transakcije. Naime, kao što se to navodi u okviru ispitivanja drugog dijela prvog tužbenog razloga, cilj je mjera ograničavanja o kojima je riječ povećati pritisak na rusku vladu, kao i trošak njezinih djelovanja koja podrivaju teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine, kako bi odustala od takvih djelovanja, a prvim dijelom kriterija (h) nastoji se postići taj cilj (vidjeti točke 81. do 83. ove presude).

248

Usto, iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je Vijeće raspolagalo skupom dostatnih indicija kako bi se opravdalo uvrštenje i zadržavanje tužiteljeva imena na spornim popisima na temelju prvog dijela kriterija (h) i stoga nalaganje mjera ograničavanja protiv njega.

249

Osim toga, iz ispitivanja, s jedne strane, drugog dijela prvog tužbenog razloga i, s druge strane, četvrtog tužbenog razloga proizlazi da su te mjere bile proporcionalne cilju koji se njima nastoji postići.

250

Slijedom toga, valja odbiti peti tužbeni razlog.

6.   Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi postupka koja proizlazi iz povrede obveze preispitivanja

251

U okviru šestog tužbenog razloga, istaknutog u potporu zahtjevu za poništenje akata iz rujna 2025., tužitelj tvrdi da je predmetna transakcija nastala u prosincu 2023. i da je od tada poduzimao korake kako bi ishodio njezino poništenje u sudskom postupku, što je Trgovački sud Grada Moskve prihvatio 28. veljače 2025., pri čemu je primio na znanje sporazum o nagodbi. Međutim, iako je Vijeće o toj promjeni bilo pravodobno obavješteno, odnosno nekoliko mjeseci prije donošenja akata iz rujna 2025., ono ju je zanemarilo, čime je povrijedilo svoju obvezu preispitivanja. Prema tužiteljevu mišljenju, Vijeće je uostalom zanemarilo i nove elemente koje mu je tužitelj ipak dostavio prije donošenja prethodnih akata kojima je njegovo ime zadržano na spornim popisima.

252

Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju.

253

Uvodno, valja istaknuti da u skladu s člankom 3. stavkom 3. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, ako se očitovanja podnesu ili se predoče novi važni dokazi, Vijeće preispituje odluku i o tome izvješćuje dotičnu osobu. Usto, člankom 6. trećim podstavkom Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, određuje se da se „[ta o]dluka redovito […] preispituje” i da se „[p]rema potrebi […] obnavlja ili mijenja, ako Vijeće smatra da njezini ciljevi nisu ispunjeni”.

254

Takve odredbe podrazumijevaju, kao što se to navodi u točki 172. ove presude, da je prilikom preispitivanja mjera ograničavanja na Vijeću da dâ aktualnu ocjenu situacije i odredi koji je učinak takvih mjera kako bi utvrdilo jesu li se njima mogli postići ciljevi zadani prvotnim uvrštenjem imena dotičnih osoba i subjekata na sporni popis odnosno je li i dalje moguće izvesti isti zaključak u vezi s navedenim osobama i subjektima.

255

Iz toga slijedi da preispitivanje mjera ograničavanja podrazumijeva obvezu Vijeća da s materijalnog aspekta ponovno procijeni relevantnost i stoga osnovanost produljenja ili neproduljenja navedenih mjera. Stoga, kao što to tvrdi Vijeće, tužitelj, suprotno onomu što navodi, ne ističe povredu postupka, nego toj instituciji prigovara jer je zaključila da njegovo ime treba zadržati na spornim popisima unatoč elementima koje joj je dostavio, što se zapravo podudara s drugim tužbenim razlogom, koji se temelji na pogreški u ocjeni. Međutim, u točki 208. ove presude Opći sud zaključio je da je osnovano takvo zadržavanje aktima iz rujna 2025.

256

Točno je da obveza periodičnog preispitivanja mjera ograničavanja podrazumijeva da se osobi o kojoj je riječ omogući da iznese svoje stajalište te stoga da se poštuju određena postupovna jamstva povezana s pravima obrane i konkretno s pravom na saslušanje. Međutim, riječ je o obvezama koje se razlikuju od obveze preispitivanja za koju tužitelj tvrdi da je povrijeđena.

257

Pod pretpostavkom da tužitelj namjerava istaknuti povredu takvih jamstava, valja podsjetiti na to da pravo na saslušanje u svakom postupku, predviđeno je u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje, koje je sastavni dio poštovanja prava obrane, daje mogućnost svakoj osobi da svrsishodno i djelotvorno iznese svoje stajalište u upravnom postupku, prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

258

Međutim, iako poštovanje prava obrane i prava na saslušanje podrazumijeva da institucije Unije moraju osobi na koju se odnosi akt koji za nju ima nepovoljne učinke omogućiti da djelotvorno iznese svoje stajalište, one nisu obvezne prihvatiti ga, tako da sama činjenica da Vijeće nije zaključilo da je produljenje mjera ograničavanja neosnovano, niti čak smatralo korisnim izvršiti provjere s obzirom na primjedbe navedene osobe, ne znači da se takve primjedbe nisu uzele u obzir (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T‑288/15, EU:T:2018:619, t. 330. i 331. i od 15. rujna 2021., Boshab/Vijeće, T‑107/20, neobjavljenu, EU:T:2021:583, t. 103. i 104.).

259

U ovom slučaju, s jedne strane, prilikom donošenja akata iz ožujka 2025. Vijeće je pozvalo tužitelja da podnese svoje primjedbe do 2. lipnja 2025., što je on i učinio podnošenjem zahtjeva za preispitivanje 23. svibnja 2025. S druge strane, u dopisu od 15. rujna 2025., kojem je tužitelju Vijeće dostavilo akte iz rujna 2025., ono je izričito odgovorilo na njegovu argumentaciju koja se temelji na navodnoj zastarjelosti mjera ograničavanja zbog poništenja predmetne transakcije, koje je potvrdio Trgovački sud Grada Moskve. Naime, Vijeće je navelo da smatra da elementi koje je tužitelj iznio ne omogućuju zaključak da navedene mjere više nisu relevantne, pri čemu je osobito pojasnilo da društva povezana s tužiteljem i društva povezana s O. Deripaskom i dalje postoje te da se i dalje očekuju prijenosi financijskih sredstava između njih, što znači da je i dalje postojala opasnost od zaobilaženja mjera.

260

U tim okolnostima, tužitelju je bilo omogućeno da prije donošenja akata iz rujna 2025. korisno i djelotvorno iznese svoje stajalište te je Vijeće uzelo u obzir takvo stajalište. Činjenica da je Vijeće odlučilo zadržati njegovo ime na spornim popisima unatoč njegovim primjedbama ne može predstavljati povredu prava obrane jer Vijeće, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 258. ove presude, nije bilo dužno prihvatiti tužiteljevo stajalište.

261

Iz toga slijedi da šesti tužbeni razlog treba odbiti i stoga tužbu treba odbiti u cijelosti.

IV. Troškovi

262

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Vijeća, u skladu sa zahtjevom te institucije.

263

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, Kraljevina Belgija i Komisija snosit će vlastite troškove.

 

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

proglašava i presuđuje:

 

1.

Tužba se odbija.

 

2.

Dmitriju Aleksandroviču Beloglazovu nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Vijeća Europske unije.

 

3.

Kraljevina Belgija i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

 

Gâlea

Costeira

Tóth

Ricziová

Spangsberg Grønfeldt

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. srpnja 2026.

Potpisi

Sadržaj

 

I. Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

 

II. Zahtjevi stranaka

 

III. Pravo

 

A. Zahtjev za neotkrivanje određenih podataka javnosti

 

B. Zahtjev za poništenje pobijanih akata

 

1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti prvog dijela kriterija (h)

 

a) Navodna povreda načela pravne sigurnosti

 

b) Navodna povreda načela proporcionalnosti

 

2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreški u ocjeni

 

a) Navodna izvanteritorijalna primjena Uredbe br. 269/2014

 

b) Primjena prvog dijela kriterija (h) na tužitelja

 

1) Uvodne napomene

 

2) Pojam „zaobilaženje” mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014

 

3) Postojanje olakšavanja povrede zabrane zaobilaženja mjera predviđenih Uredbom br. 269/2014

 

c) Navodna zastarjelost mjera ograničavanja naloženih tužitelju

 

1) Akti iz lipnja 2024.

 

2) Akti iz rujna 2024.

 

3) Akti iz ožujka 2025.

 

4) Akti iz rujna 2025.

 

5) Zaključak

 

3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i načela pravne sigurnosti

 

4. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na neproporcionalnoj povredi temeljnih prava

 

5. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

 

6. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi postupka koja proizlazi iz povrede obveze preispitivanja

 

IV. Troškovi


( *1 ) Jezik postupka: francuski