Uredba br. 16‑334 od
Na raspravi Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) istaknuo je da se presuda od
Šteta na koju se ta osoba pozvala sastojala se od
U točki 17. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se diskusija o nacionalnoj sudskoj praksi o učincima regulatornih izmjena na postupke radi poništenja koji su u tijeku. Osoba IG tvrdi da se u drugoj presudi Vrhoven administrativen sada (Vrhovni upravni sud) od
Nakon što je istaknuo da je presuda od
Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sadržava dostatno objašnjenje razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da uputi prethodna pitanja. Ta odluka stoga ispunjava zahtjev propisan člankom 94. točkom (c) Poslovnika Suda. Postoji povezanost predmeta glavnog postupka s pravom Unije, s obzirom na to da se prvotni spor iz kojeg proizlazi naknadna tužba za naknadu štete odnosio na primjenu Direktive 2012/27. Ishod te tužbe može ovisiti o prikladnosti postupovnih pravnih sredstava koja su predviđena bugarskim pravnim pravilima za pozivanje na pravo Unije. Pravomoćnost presude Vrhoven administrativen sada (Vrhovni upravni sud) od
Predmet
Presuda Randstad Italia, t. 56., s upućivanjem na presudu od
Presuda Randstad Italia, t. 58.:
Takvom se smatraju tužba ili pravni lijek podneseni prvenstveno protiv samog pravnog pravila, a ne samo protiv njegovih pojedinih provedbenih akata.
Presuda od
Presuda od
Predmet
Ta razmatranja, u dijelu u kojem su općenita i dalje su valjana iako je bugarsko zakonodavstvo u tom području izmijenjeno, kao što se to istaknulo na raspravi.
Točka 140. Točka 142. Točka 143.
Vidjeti bilješku 6. ovog mišljenja.
Prema mišljenju Vrhoven administrativen sada (Vrhovni upravni sud), nacionalnim pravom nudi se osobama koje se smatraju oštećenima upravnim aktom koji je navodno nezakonit mogućnost ostvarivanja naknade za pretrpljenu štetu na temelju tužbe za naknadu štete. Usto, tom se tužbom omogućuje ocjena zakonitosti predmetnog akta i poštuju, konkretno, načela ekvivalentnosti i djelotvornosti koja se zahtijevaju pravom Unije. Prema mišljenju poljske vlade, člankom 47. Povelje ne propisuje se da mora postojati samostalna tužba kako bi se osporavala usklađenost nacionalnih odredbi s pravom Unije. Budući da se bugarskim pravom, čini se, dopušta da se tužbom za naknadu štete uzrokovane povučenim upravnim aktom može utvrditi njegova nezakonitost, sporni nacionalni propis u skladu je sa zahtjevima prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Komisija se u biti slaže sa stajalištem poljske vlade prema kojem je tužba za naknadu štete koja omogućuje ispitivanje zakonitosti izmijenjene regulatorne odredbe dovoljna kako bi se ispunila svrha članka 47 Povelje.
Presuda Randstad Italia, t. 58. i presuda od
Izmjenom do koje je došlo tako se dopušta da se i dalje proizvode učinci koje je dotad imala pobijana odredba. Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da u postupovnom sustavu Unije, na temelju članka 149. Poslovnika Suda, Sud priznaje bespredmetnost izravne tužbe ako je pobijani akt izmijenjen prije donošenja presude. Naime, neovisno o tome što to rješenje ima prednost ako nije donesena prvostupanjska odluka, u skladu sa sudskom praksom Suda, tužba za poništenje akta koji više nije na snazi ne postaje zbog toga nužno bespredmetna ako i dalje postoji tužiteljev interes za poništenje navedenog akta. U tom smislu vidjeti K. Lenaerts, I. Maselis i K. Gutman:
U nekim državama članicama isto se pravilo primjenjuje na
Podsjećam na to da se tom odredbom, prenesenom u točki 10. ovog mišljenja, predviđa da, kada upravno tijelo
U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku (točka 9.), Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) zagovarao je da je u predmetnom sporu riječ o povučenom normativnom aktu na koji se primjenjuje članak 204. stavak 3. Zakonika o upravnom postupku. U skladu s tom odredbom, ako je štetu prouzročio povučeni akt, nezakonitost potonjeg akta utvrđuje sud koji odlučuje o tužbi za naknadu štete.
Osoba IG navela je na raspravi da je vijeće Vrhoven administrativen sada (Vrhovni upravni sud) donijelo odluku a da je nije saslušalo o mogućoj bespredmetnosti tužbe.
Iz diskusije tijekom rasprave proizlazi da je dovoljna minimalna izmjena regulatorne odredbe da sudski postupak koji se vodi postane bespredmetan. Osoba IG tvrdila je (točka 45. njezinih pisanih očitovanja) da uvedena izmjena nije bila takva jer je novom uredbom donesena ista metodologija izračuna. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da je uredbom koja je objavljena
Točka 4. pisanih očitovanja osobe IG koja je na raspravi ustrajala na tom pitanju. Prema mojem mišljenju, njezine ocjene nisu dovedene u pitanje tijekom daljnje rasprave.
Preispitivanje presude određenog stupnja koje provodi viši sud (u ovom predmetu pred peteročlanim vijećem Vrhoven administrativen sada (Vrhovni upravni sud)), koji neće tu presudu ukinuti zbog razloga koji se odnose na meritum, nego zbog okolnosti koja uopće nije povezana s postupkom i ovisi isključivo o jednostranoj volji donositelja pravnog pravila koji je, usto, žalitelj u kasacijskom postupku. Nastanak učinaka svojstvenih proglašenju ništavosti pobijanog regulatornog akta, kao što je to utvrdio prvostupanjski sud, uključujući učinke tijekom vremena kada je taj akt bio na snazi.
Vidjeti u tom pogledu općenito presudu od
Najprije zahtijevaju poništenje regulatorne odredbe koja nije u skladu s pravom Unije u okviru tužbe koja, iako je prihvaćena u prvostupanjskom postupku, može neočekivano postati bespredmetna zbog izmjene te odredbe, pri čemu je cilj izmjene izbjeći učinke njezina poništenja. Potom zahtijevati naknadu pretrpljene štete u postupku utvrđivanja odgovornosti države Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) istaknuo je na raspravi da osoba koja pred njim pobija zakonitost regulatorne odredbe može zatražiti i odnosnu naknadu štete. Međutim, kao što je to objasnio, sam Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) mora uputiti taj zahtjev nadležnom sudu kako bi on razjasnio je li nastao slučaj odgovornosti države.
Nacionalni propis kojim se predviđa samostalna tužba za osporavanje usklađenosti nacionalnih odredbi s pravnim pravilima Unije mora jamčiti djelotvornost tog mehanizma osporavanja kojim raspolažu pojedinci.
Ta djelotvornost nije zajamčena ako se, u skladu s nacionalnim propisom, presuda suda koji je u prvostupanjskom postupku odlučio da podzakonski normativni akt nije u skladu s pravom Unije, i protiv koje je podnesena žalba u kasacijskom postupku, može ukinuti, a da se ne ocijeni njezino obrazloženje, samo zato što je nakon donošenja te presude isto tijelo koje je donijelo pobijani regulatorni akt taj akt izmijenilo i tako lišilo navedenu presudu učinka te spriječilo ocjenu merituma u kasacijskom postupku.