1.

U predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku postavlja se, u biti, pitanje mogu li se određeni osobni podaci prikupljeni tijekom kaznene istrage naknadno koristiti u upravnom stegovnom postupku koji se vodi protiv javnog službenika.

2.

Ovim se pitanjem Sudu otvara mogućnost da ponovno odlučuje o području primjene, s jedne strane, Direktive 2002/58/EZ ( 2 ) i, s druge strane, Direktive (EU) 2016/680 ( 3 ) i Uredbe (EU) 2016/679 ( 4 ).

3.

U pogledu Direktive 2002/58 postoji već ustaljena sudska praksa Suda koja se odnosi na to u kojim slučajevima i pod kojim uvjetima države članice mogu ograničiti opseg prava i obveza koji se u njoj utvrđuju ( 5 ).

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

1.

Direktiva 2002/58

4.

Članak 1. („Područje primjene i cilj”) glasi:

5.

Člankom 5. („Povjerljivost komunikacija”) stavkom 1. propisuje se:

6.

U članku 15. („Primjena određenih odredaba Direktive 95/46/EZ”) navodi se:

2.

OUZP

7.

Člankom 2. („Glavno područje primjene”) određuje se:

8.

U članku 5. („Načela obrade osobnih podataka”) ističe se:

9.

Člankom 6. („Zakonitost obrade”) propisuje se:

3.

Direktiva 2016/680

10.

U članku 1. („Predmet i ciljevi”) stavku 1. propisuje se:

11.

Članak 2. („Područje primjene”) stavak 1. glasi:

12.

U članku 4. („Načela obrade osobnih podataka”) navodi se:

13.

Člankom 9. („Posebni uvjeti obrade”) stavkom 1. određuje se:

B.

Nacionalno pravo

1.

Lietuvos Respublikos elektroninių ryšių įstatymas ( 7 )

14.

Člankom 65. stavkom 2. pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga propisuje se obveza zadržavanja podataka navedenih u Prilogu 1. tom zakonu te, po potrebi, njihova ustupanja nadležnim tijelima kako bi ih ona mogla koristiti u borbi protiv teških kaznenih djela ( 8 ).

15.

Na temelju članka 77. stavka 1., pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga moraju nadležnim tijelima ustupiti informacije koje posjeduju u skladu sa zakonom i koje su potrebne konkretno u svrhu sprečavanja, otkrivanja i progona kaznenih djela.

16.

U skladu s člankom 77. stavkom 4., ako postoji obrazložena sudska odluka ili druga pravna osnova predviđena zakonom, pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga moraju tehnički omogućiti, i to osobito tijelima koja provode kaznenu istragu i istražnim tijelima, u skladu s načinima utvrđenima u kaznenom postupovnom zakonodavstvu, nadzor nad sadržajem komunikacije koja se obavlja posredstvom elektroničkih komunikacijskih mreža.

2.

Lietuvos Respublikos kriminalinės žvalgybos įstatymas ( 9 )

17.

U skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom 1., ako su ispunjeni uvjeti predviđeni samim Zakonom o kriminalističko‑obavještajnim radnjama i ako su državno odvjetništvo ili sud izdali odobrenje za to, tijela koja provode kaznenu istragu ( 10 ) mogu prikupiti informacije od pružatelja elektroničkih komunikacijskih usluga.

18.

U skladu s člankom 8. stavcima 1. i 3., tijela koja provode kaznenu istragu počinju s postupanjima čim dobiju informacije o pripremi ili počinjenju izrazito teškog, teškog ili relativno teškog kaznenog djela, a ako se tijekom istrage utvrdi postojanje kaznenog djela, odmah pokreću kaznenu istragu.

19.

U skladu s člankom 19. stavkom 1. točkom 5., informacije prikupljene tijekom radnji u okviru kaznene istrage mogu se koristiti u slučajevima utvrđenima u stavcima 3. i 4. iste odredbe i drugim zakonom propisanim slučajevima.

20.

Na temelju članka 19. stavka 3., informacije o radnji koja ima obilježja kaznenog djela povezanog s korupcijom mogu se, uz pristanak državnog odvjetništva, deklasificirati i koristiti u okviru istrage stegovnih povreda ili povreda dužnosti.

3.

Lietuvos Respublikos baudžiamojo proceso kodeksas ( 11 )

21.

U skladu s člankom 154. („Kontrola, bilježenje i zadržavanje informacija prenesenih posredstvom elektroničkih komunikacijskih mreža”) stavkom 1., istražitelj na temelju odluke koju istražni sudac donese na zahtjev državnog odvjetništva može slušati, snimati i pohranjivati razgovore koji se obavljaju posredstvom elektroničkih komunikacijskih mreža ako postoje razlozi na temelju kojih se može smatrati da će se tako prikupiti podaci o iznimno teškom ili teškom kaznenom djelu koje se priprema, čini ili je već počinjeno, ili o relativno teškom ili lakšem kaznenom djelu.

22.

U skladu s člankom 177. („Zabrana otkrivanja podataka prikupljenih u predsudskim istragama”) stavkom 1., podaci prikupljeni tijekom istrage povjerljivi su i do sudskog ispitivanja predmeta mogu se otkrivati samo uz odobrenje državnog odvjetništva i u mjeri u kojoj je to opravdano ( 12 ).

II.

Činjenice, spor i prethodno pitanje

23.

Lietuvos Respublikos generalinė prokuratūra (Glavni državni odvjetnik Republike Litve; u daljnjem tekstu: Glavni državni odvjetnik) pokrenuo je unutarnju istragu u pogledu postupanja A. G.-a, koji je također bio državni odvjetnik u jednoj apygardos prokuratūri (Okružno državno odvjetništvo), zbog indicija da je povrijedio svoju dužnost.

24.

Ured glavnog državnog odvjetnika zaključio je da je A. G. prilikom izvršavanja svoje dužnosti počinio povredu i predložio da mu se izrekne stegovna sankcija otpuštanja iz službe.

25.

Ta je povreda utvrđena na temelju informacija koje su kriminalističko‑obavještajne službe prikupile tijekom upravnog postupka, objašnjenja drugih službenika i žalitelja, kao i zaključaka dvaju predsudskih istraga.

26.

Konkretno, postojala je telefonska komunikacija između A. G.-a i odvjetnika osumnjičene osobe u okviru predsudske istrage koju je A. G. vodio u predmetima u kojima je dotični odvjetnik sudjelovao kao branitelj ( 13 ).

27.

Nadzor i bilježenje informacija koje su se prenosile elektroničkim komunikacijskim mrežama odobreni su sudskim odlukama.

28.

Glavni državni odvjetnik A. G.-u je izrekao sankciju otpuštanja iz službe, koju je on pobijao pred Vilniaus apygardos administracinis teismasom (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) i zahtijevao da se ona poništi.

29.

Tužba je odbijena presudom od 16. srpnja 2021. jer je prvostupanjski sud ocijenio da su kriminalističko‑obavještajne službe postupile zakonito, kao i da je korištenje podataka, koje su te službe prikupile, u stegovnom postupku bilo u skladu sa zakonom.

30.

A. G. je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), koji Sudu upućuje sljedeće prethodno pitanje:

III.

Postupak pred Sudom

31.

Tajništvo Suda zahtjev za prethodnu odluku zaprimilo je 3. ožujka 2022.

32.

Pisana očitovanja podnijeli su A. G., češka, estonska, mađarska, irska, talijanska i litavska vlada te Europska komisija.

33.

Na raspravi održanoj 2. veljače 2023. sudjelovali su A. G., francuska, mađarska, irska i litavska vlada te Europska komisija.

IV.

Analiza

A.

Dopuštenost. Razgraničenje odgovora na prethodno pitanje

34.

Sud koji je uputio zahtjev upravni je sud nadležan za sudsko preispitivanje odluka koje su također upravne. Takva je i odluka Glavnog državnog odvjetnika, koji je naložio da se službeniku državnog odvjetništva određene teritorijalne nadležnosti izrekne sankcija otpuštanja iz službe zbog postupanja koja predstavljaju povredu dužnosti.

35.

Glavni se spor stoga ne odnosi na odluke kaznenih sudova. Čak i ako takve odluke supostoje s upravnim (stegovnim) postupkom koji je doveo do otpuštanja iz službe ( 14 ), treba istaknuti da se spor vodi samo u pogledu tog otpuštanja.

36.

S obzirom na navedeno, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku zamjetna je stanovita nepreciznost u pogledu činjenica iz spora, koje čine kontekst u kojem se postavlja prethodno pitanje.

37.

Kao što su to istaknule češka vlada i Komisija, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne može se jednoznačno zaključiti jesu li se nadležna tijela (a) obratila pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga kako bi dobile sporne podatke ili su (b) te podatke pribavile izravno i samostalno.

38.

To pitanje nije nipošto sporedno. O njemu ovisi utvrđivanje propisa Unije relevantnih za odgovor na prethodno pitanje. Ovisno o tome je li se postupilo na prvi ili drugi način, treba primijeniti:

39.

U drugom bi slučaju zaštita osobnih podataka bila uređena nacionalnim pravom, ne dovodeći u pitanje primjenu Direktive 2016/680 ( 15 ). Prema tome, s obzirom na to da se u prethodnom pitanju naglasak stavlja na Direktivu 2002/58, takav pristup nije prikladan.

40.

Mađarska vlada, koja je uvjerena da su osobni podaci prikupljeni tako što su kriminalističko‑obavještajne službe presrele telefonsku komunikaciju, dovodi u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku jer bi Direktiva 2002/58, s obzirom na prethodno navedeno, bila neprimjenjiva.

41.

Međutim, prema Komisijinu mišljenju:

42.

Slažem se s Komisijinim pristupom, koji je uostalom i jedini na temelju kojeg je moguće odagnati (opravdane) dvojbe koje se javljaju u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u pogledu njegove dopuštenosti.

43.

Ako se prethodno pitanje shvati na taj način, Direktiva 2002/58 relevantna je za odgovor na njega:

44.

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u postupku u kojem treba donijeti odluku relevantni su:

45.

Stoga se čini da sve upućuje na to da su, neovisno o mogućem postojanju osobnih podataka čija se obrada ne može uključiti u područje primjene Direktive 2002/58 (nego u područje primjene Direktive 2016/680), u istrazi koja je okončana izricanjem sankcije korišteni osobni podaci koje su prikupili pružatelji elektroničkih komunikacijskih usluga.

46.

Odgovor Suda mora biti u skladu s načinom na koji je sud koji je uputio zahtjev taj zahtjev oblikovao. Treba stoga odlučiti mogu li se osobni podaci prikupljeni i obrađeni u okviru kaznene istrage u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58 naknadno koristiti u (upravnom) stegovnom postupku koji se vodi protiv javnog službenika.

47.

Ako se zahtjev za prethodnu odluku tako ograniči, suprotno od prethodno navedenog bilo bi da on ne uključuje sljedeća pitanja:

48.

Ukratko, u razmatranjima u pogledu merituma koja slijede zanemaruje se tumačenje Direktive 2016/680 ( 21 ). Ta će se razmatranja, kad je riječ o Direktivi 2002/58, odnositi samo na korištenje osobnih podataka koji su prikupljeni u skladu s njom na temelju obrada čiju početnu zakonitost treba smatrati utvrđenom jer se ne osporava u glavnom postupku.

B.

Meritum

1.

Sažetak sudske prakse Suda u pogledu primjene Direktive 2002/58

49.

Iz članka 15. stavka 1. prve rečenice Direktive 2002/58 proizlazi da države članice mogu donijeti mjeru kojom se odstupa od načela povjerljivosti utvrđenog u članku 5. stavku 1. te direktive kad je takva mjera „nužna, prikladna i proporcionalna unutar demokratskog društva” te je „strogo” proporcionalna svrsi za koju se poduzima ( 22 ).

50.

Konkretno, mogućnost država članica da opravdaju ograničenje prava i obveza predviđenih, među ostalim, u člancima 5., 6. i 9. Direktive 2002/58 treba ocijeniti tako da se odmjeri ozbiljnost zadiranja takvog ograničenja i provjeri da je važnost cilja u općem interesu koji se nastoji postići tim ograničenjem povezana s tom ozbiljnošću ( 23 ).

51.

„Da bi ispunilo uvjet proporcionalnosti, nacionalno zakonodavstvo mora imati predviđena jasna i precizna pravila kojima se uređuje doseg i primjena dotične mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da osobe o čijim je osobnim podacima riječ raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu tih podataka od rizika zlouporabe. Ono mora biti zakonski obvezujuće u unutarnjem pravu i osobito navoditi u kojim se okolnostima i pod kojim uvjetima mjera kojom se predviđa obrada takvih podataka može donijeti […]” ( 24 ).

52.

Kad je riječ o ciljevima u općem interesu kojima se može opravdati mjera poduzeta na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, u skladu s načelom proporcionalnosti, postoji hijerarhija među ciljevima s obzirom na njihovu važnost: važnost cilja koji se takvom mjerom ostvaruje mora biti povezana s težinom zadiranja koje iz toga proizlazi ( 25 ).

53.

U toj je hijerarhiji među ciljevima zaštita nacionalne sigurnosti, tumačena u vezi s člankom 4. stavkom 2. UEU‑a, važnija od drugih ciljeva iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, drugim riječima, od obrane, javne sigurnosti ili sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava. Cilj općenite borbe protiv kaznenih djela, čak i teških, i zaštite javne sigurnosti dio je te druge kategorije ( 26 ).

54.

Iz takve kategorizacije ciljeva proizlazi da:

2.

Primjena te sudske prakse na ovaj prethodni postupak

55.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, sporni podaci prikupljeni su ozbiljnim zadiranjem u prava zajamčena člancima 7., 8. i 11. Povelje ( 29 ).

56.

Ponavljam da ovdje nije riječ o ispitivanju zakonitosti početnog prikupljanja tih podataka, odnosno ocjeni toga je li zadiranje bilo dostatno opravdano s obzirom na težinu kaznenog djela na koje je bilo usmjereno.

57.

O tim je pitanjima (ozbiljnost zadiranja i težina kaznenog djela) odluku donio sud koji je uputio zahtjev i ona se u ovom postupku ne osporava, pa nije ni relevantna u okviru prethodnog postupka.

58.

Prema riječima suda koji je uputio zahtjev, sad je važno utvrditi mogu li se navedeni podaci: (a) koristiti i u naknadnim istragama koje se provode radi općenite borbe protiv kaznenih djela (pri čemu se podrazumijeva da taj pojam obuhvaća ponašanje zbog kojeg je izrečena sporna stegovna sankcija); ili (b) koristiti isključivo u istragama koje su usmjerene na borbu protiv teških kaznenih djela.

59.

Češka i irska vlada ispitale su može li se postupanje o kojem odlučuje sud koji je uputio zahtjev smatrati „teškim kaznenim djelom” te su zaključile da može.

60.

Međutim, smatram da Sud ne treba odlučivati u tom pogledu jer je kvalifikacija tog postupanja na sudu koji je uputio zahtjev.

61.

Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da, kad bi se korištenje podataka prikupljenih ozbiljnim zadiranjem u temeljna prava moglo opravdati samo borbom protiv teških kaznenih djela i sprečavanjem ozbiljnih prijetnji javnoj sigurnosti, ti podaci ne bi se mogli koristiti u istragama stegovnih povreda povezanih s korupcijom ( 30 ). Drugim riječima, u istragama poput one o kojoj je riječ u ovom predmetu.

62.

S obzirom na tu ocjenu, treba razjasniti moraju li stegovne povrede za čiji se kazneni progon nastoje iskoristiti određeni osobni podaci biti kvalitativno istovjetne u pogledu težine djelima kojima je opravdano prikupljanje tih podataka ( 31 ).

63.

Litavska je vlada na raspravi priznala da je sankcionirani državni odvjetnik otpušten iz službe zbog deontološke povrede. Ocjena toga može li se ta povreda (odavanje informacija o predsudskoj istrazi) izjednačiti s teškim kaznenim djelom ili podrazumijevati ozbiljan rizik za zaštitu javne sigurnosti ovisi o nizu čimbenika koje može provjeriti jedino sud koji je uputio zahtjev ( 32 ).

64.

Na raspravi se mnogo spominjala borba protiv korupcije kao fenomen na kojem počivaju djela poput onoga o kojem je ovdje riječ. Za raspravu o tom pitanju nužna su mnoga pojašnjenja s obzirom na strogost koju zahtijevaju svi oblici ovlasti koju država ima u pogledu kažnjavanja. Trebalo bi, primjerice, utvrditi upotrebljava li se pojam „korupcija” općenito ili se misli na posebnu vrstu ponašanja, u koju se in abstracto možda ne bi moglo uključiti puko odavanje tajne kojim si službenik ne pribavlja nikakvu korist ( 33 ).

65.

U svakom slučaju, ako sud koji je uputio zahtjev ocijeni da je deontološka povreda koja je sankcionirana lakša nego kazneno djelo čija je istraga bila opravdanje za mjeru poduzetu na temelju članka 15. Direktive 2002/58, odgovor na njegovo prethodno pitanje proizlazio bi iz sljedećih utvrđenja Suda:

66.

Stoga u tom pogledu vrijedi svojevrsno načelo ekvivalentnosti između ciljeva u općem interesu kojima se, s jedne strane, opravdava prikupljanje osobnih podataka i, s druge strane, opravdava njihovo naknadno korištenje. Jedina je iznimka od tog načela, kao što je to upravo istaknuto, to da cilj koji se nastoji ostvariti pristupom bude važniji od cilja kojim je opravdano zadržavanje podataka.

67.

Drukčije shvaćanje dovelo bi do iskrivljavanja sustava jamstava iz Direktive 2002/58: u prava koja se njome štite moglo bi se ozbiljno zadirati i kad nije riječ o slučajevima predviđenima u njezinu članku 15. i kad nisu ispunjeni određeni uvjeti iz sudske prakse Suda.

68.

Konkretno, zadiranje u nepovredivost prava na povjerljivost komunikacija može se legitimno dopustiti samo s obzirom na konkretan cilj u općem interesu kojem to zadiranje služi. Stoga zakonitost pristupa zadržanim podacima treba provjeriti u svakom slučaju zasebno i odvagnuti, s jedne strane, koliko je takvo zadiranje ozbiljno i, s druge strane, koliko je važan cilj u općem interesu kojim se ono opravdava.

69.

Ne može se prihvatiti tumačenje Direktive 2002/58 u skladu s kojim je, nakon što se omogući pristup u početnom slučaju koji ga valjano opravdava, moguć slobodan naknadni pristup (zapravo ponovno korištenje prikupljenih podataka) koji se temelji na cilju koji je hijerarhijski niži od cilja iz početnog slučaja.

70.

U tu se svrhu uvjeti utvrđeni u pogledu početnog pristupa (uključujući uvjete koje zahtijeva Sud u pogledu dopuštenja) ( 36 ) mogu primijeniti na slučaj u kojem druga tijela naknadno koriste iste podatke.

C.

Podredno: utjecaj Direktive 2016/680

71.

Prethodno sam iznio ono što mi se čini najprikladnijim za odgovor na zahtjev za prethodnu odluku u pravom smislu, odnosno, iznio sam tumačenje Direktive 2002/58, kao što je to sud koji je uputio zahtjev i zatražio.

72.

U slučaju da podaci o kojima je riječ u ovom predmetu nisu prikupljeni u skladu s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58, nego da su ih izravno prikupile kriminalističko‑obavještajne službe države članice u kaznenom postupku, odgovor bi bio drukčiji.

73.

U tom bi slučaju u obzir trebalo uzeti i pravna pravila nacionalnog prava, ne dovodeći u pitanje primjenu Direktive 2016/680 u pogledu obrade osobnih podataka prikupljenih u okviru kaznene istrage. Polazim od pretpostavke da je postupanje kriminalističko‑obavještajnih službi u slučajevima kao što je ovaj obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2016/680. To je potvrđeno na raspravi.

74.

Kao što sam to istaknuo u mišljenju u predmetu Inspektorata kam Visšia sadeben savet (Svrhe obrade osobnih podataka – Kaznena istraga) ( 37 ), „[OUZP] i Direktiva 2016/680 čine usklađen sustav u kojem:

75.

Podsjetio sam potom ( 39 ) na to da:

76.

Međutim, u skladu s tumačenjem članka 4. stavka 2. Direktive 2016/680 koje je iznio Sud ( 41 ), teško se može prihvatiti da se osobni podaci prikupljeni tijekom kaznenog postupka koriste u istu svrhu u kontekstu naknadnog stegovnog postupka protiv javnog službenika.

77.

Međutim, treba podsjetiti na to da je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2016/680 „obrada koju obavlja isti ili neki drugi voditelj obrade u svrhu iz članka 1. stavka 1. različitu od one za koju su osobni podaci prikupljeni dopuštena […]:

78.

Polazeći od te pretpostavke, sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti je li (različita) svrha naknade obrade jedna od navedenih u članku 1. stavku 1. Direktive 2016/680:

1.

Korištenje podataka na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 2016/680

79.

Kad je riječ o prvom od dvaju zahtjeva koji se postavljaju u toj odredbi, on je ispunjen samo ako se pravo države članice odražava u zakonu ( 42 ) kojim se uređuje u kojem slučaju voditelj obrade može obrađivati osobne podatke. Taj zakon treba, osim toga, sadržavati obvezujuća, jasna i precizna pravila ( 43 ).

80.

Međutim, to je nešto što je dakako na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri nakon što provede analizu članka 177. ZKP‑a, članka 19. stavka 3. Zakon o kriminalističko‑obavještajnim radnjama i Preporuka glavnog državnog odvjetnika ( 44 ). Time treba utvrditi do koje se mjere u nacionalnom pravu omogućuje da se informacije prikupljene u okviru kaznenog postupka pod određenim uvjetima koriste u kontekstu istrage stegovnih povreda. Prilikom te provjere od koristi mu mogu biti razmatranja iz presude ESLJP‑a Adomaitis ( 45 ).

81.

Kad je riječ o drugom zahtjevu, sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti je li prilikom obrade podataka o kojima je riječ u ovom predmetu bilo potrebe za zadiranjem i je li ono bilo proporcionalno ( 46 ).

82.

Ponavljam da bi toj ocjeni mogla pridonijeti utvrđenja iz presude ESLJP‑a Adomaitis:

2.

Korištenje podataka na temelju članka 9. Direktive 2016/680

83.

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive 2016/680, osobni podaci koje nadležna tijela prikupljaju za svrhe utvrđene u članku 1. stavku 1. ne smiju se obrađivati u svrhe koje su različite od onih utvrđenih u članku 1. stavku 1. osim ako je takva obrada odobrena pravom Unije ili pravom države članice. U tom se slučaju primjenjuje OUZP, osim ako se obrada obavlja kao djelatnost koja je izvan područja primjene prava Unije ( 49 ).

84.

U slučaju da sud koji je uputio zahtjev ocijeni da članak 4. stavak 2. Direktive 2016/680 nije primjenjiv, treba posegnuti za OUZP‑om. U skladu s tom uredbom treba razjasniti je li, osim zakonske odredbe, ispunjen barem jedan od uvjeta zakonitosti obrade osobnih podataka koji se taksativno navode u članku 6. stavku 1. te uredbe.

V.

Zaključak

85.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve) odgovori na sljedeći način: