<TI><NP><NO.P><HT TYPE="BOLD">B.</HT></NO.P><TXT>Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci koja se tiče prava i činjenica, jer je pobijanom odlukom zaključeno da je tužitelj postupao s nepažnjom</TXT></NP></TI>234Tužitelj tvrdi da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno smatrala da je on postupao s nepažnjom. On smatra da ni jedno uobičajeno obaviješteno i dovoljno pažljivo društvo nije razumno moglo predvidjeti da je stjecanje iz prosinca 2012. trebalo prijaviti i da odgovarajući udio nije bilo moguće prenijeti na tužitelja prije odobrenja. Tužiteljevo tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bilo bi razumno, što je potvrđeno pravnim mišljenjem tužiteljeva vanjskog pravnog savjetnika.235Komisija osporava tužiteljeve argumente.236Valja podsjetiti da, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, Komisija može odrediti novčane kazne samo za povrede koje su počinjene namjerno ili iz nehaja [s nepažnjom].237Kad je riječ o pitanju je li povreda počinjena namjerno ili s nepažnjom, iz sudske prakse proizlazi da je taj uvjet ispunjen kada predmetni poduzetnik ne može ne znati za protutržišnu narav svojeg postupanja, bez obzira na to je li svjestan da povređuje pravila o tržišnom natjecanju (vidjeti, kad je riječ o povredama koje se mogu sankcionirati novčanom kaznom na temelju članka 23. stavka 2. prvog podstavka Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) presudu od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, EU:C:2013:404, t. 37. i navedenu sudsku praksu).238Činjenica da je predmetni poduzetnik pravno pogrešno okvalificirao svoje postupanje na kojem se temelji utvrđenje povrede ne može imati za posljedicu da ga se oslobodi od novčane kazne ako on nije mogao ne znati za protutržišnu narav navedenog postupanja (vidjeti analogijom presudu od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, EU:C:2013:404, t. 38.). Poduzetnik ne može izbjeći izricanje novčane kazne ako je do povrede pravila tržišnog natjecanja došlo jer je taj poduzetnik zakonitost svojeg postupanja pogrešno procijenio zbog pravnih savjeta odvjetnika (vidjeti analogijom presudu od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, EU:C:2013:404, t. 43.).239S obzirom na ta razmatranja, valja ispitati je li Komisija u pobijanoj odluci pravilno zaključila da je tužitelj postupio s nepažnjom kada je proveo stjecanje iz prosinca 2012. povredom članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.240Najprije, valja istaknuti da je Komisija, uzela u obzir da postoje pravni savjeti kako bi u točki 142. pobijane odluke utvrdila da je tužitelj počinio povrede postupajući s nepažnjom, a ne namjerno.241U točkama 144. do 148. pobijane odluke, Komisija je iznijela sljedeće argumente kako bi zaključila da je tužitelj postupao s nepažnjom:tužitelj je veliko europsko trgovačko društvo koje ima solidno iskustvo s postupcima kontrole koncentracija i prijave Komisiji i nacionalnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja;
tužitelj je znao ili je trebao znati da će stjecanjem udjela od 48,5 % u kapitalu društva Morpol, on steći de facto kontrolu nad potonjim;
tužitelj nije dokazao da je od svojih pravnih savjetnika primio ocjenu vezanu uz primjenjivost članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 prije 18. prosinca 2012., odnosno datuma dovršetka stjecanja iz prosinca 2012.;
postojanje presedana vezano uz tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 [odluka Komisije od 21. rujna 2007. (predmet COMP/M.4730 – Yara/Kemira GrowHow) (u daljnjem tekstu: odluka Yara/Kemira GrowHow)] trebalo je tužitelja navesti na zaključak da će provedba stjecanja iz prosinca 2012. vjerojatno dovesti do povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, ili barem na zaključak da se primjenjivost članka 7. stavka 2. u ovom slučaju ne podrazumijeva te se tužitelj mogao i morao obratiti Komisiji kroz postupak savjetovanja o primjenjivosti članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 ili zahtijevajući odstupanje od obveze mirovanja na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 139/2004;
tužitelju je na nacionalnoj razini već bila izrečena novčana kazna za preuranjenu provedbu koncentracije u okviru njegova stjecanja društva Fjord Seafood, tako da je valjalo očekivati da će on postupati s visokom razinom pažnje.
242Tužitelj osporava relevantnost svih tih elemenata.243Valja istaknuti da je u ovom slučaju tužitelj lako mogao predvidjeti da će stjecanjem 48,5 % dionica društva Morpol, on steći de facto isključivu kontrolu nad tim društvom. Tužitelj ne tvrdi da nije znao za određene činjenice i da mu zbog toga nije bilo moguće shvatiti da će provedbom stjecanja iz prosinca 2012., provesti koncentraciju od značaja za cijelu Zajednicu.244Uostalom, iz burzovnog priopćenja od 17. prosinca 2012., spomenutog u gornjoj točki 6., proizlazi da je tužitelj bio svjestan činjenice da je kupnja društva Morpol predstavljala koncentraciju od značaja za cijelu Zajednicu. Naime, tužitelj je u njemu istaknuo sljedeće:Stjecanje će vrlo vjerojatno dovesti do obveze prijave tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja Unije, u kojem se slučaju Marine Harvest neće moći koristiti svojim glasačkim pravima koja proizlaze iz njegovih dionica u društvu Morpol sve dok se transakcija ne odobri.
245Sama činjenica da je tužitelj pogrešno smatrao da su se njegove obveze ograničene na to da se ne koristi svojim glasačkim pravima prije odobrenja ne dovodi u pitanje činjenicu da je bio svjestan okolnosti da se radilo o koncentraciji od značaja za cijelu Zajednicu.246Valja podsjetiti da iz teksta članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 jasno proizlazi da se koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu mora prijaviti prije njezine provedbe i da se ne smije provesti bez prethodne prijave i odobrenja.247Tužitelju nisu mogle biti nepoznate te odredbe i uostalom on ni ne tvrdi da za njih nije znao.248Usto, treba podsjetiti da u skladu s tekstom članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004, taj članak nije primjenjiv na situacije poput one o kojoj je riječ u ovom slučaju (vidjeti gornje točke 68. do 83.).249Tužitelj tvrdi da je njegovo tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bilo barem razumno, tako da on nije postupio s nepažnjom.250U tom pogledu, valja podsjetiti da, rasuđivanjem kojim se vodio u okviru prvog tužbenog razloga, tužitelj u biti pokušava proširiti područje primjene pojma jedinstvene koncentracije, kako bi proširio područje primjene izuzeća predviđenog člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti gornju točku 203.). Usto, valja podsjetiti da tužitelj nije pronašao ni jedan primjer u Komisijinoj praksi odlučivanja ili sudskoj praksi sudova Unije u kojem se smatralo da više kupnji vezanih uz udjele samo jednog ciljnog poduzetnika čini jedinstvenu koncentraciju, kad je isključiva kontrola nad ciljnim poduzetnikom stečena putem prve kupnje (vidjeti gornju točku 147.).251Nasuprot tomu, postojala je Komisijina odluka, to jest odluka Yara/Kemira GrowHow, u čijim je točkama 6. i 7. Komisija utvrdila sljedeće:- 6.Yara je 24. svibnja 2007. od Finske države stekla 30,05 % udjela u GrowHowu. Yara smatra da to stjecanje čini prvu fazu ponude za preuzimanje dioničkog društva u svrhu stjecanja GrowHowa najavljenog 18. srpnja 2007. i da je, kao takvo, obuhvaćeno izuzećem predviđenim člankom 7. stavkom 2. Uredbe [br. 139/2004], od zabrane provođenja koncentracije. Yara navodi da se tijekom Komisijina ispitivanja transakcije ona neće koristiti glasačkim pravima koja proizlaze iz udjela od 30,05 %. Informacije koje stranke navode upućuju na to da je Yara stekla kontrolu nad GrowHowom stjecanjem udjela od 30,05 %.
- 7.Članak 7. stavak 2. [Uredbe br. 139/2004] primjenjuje se na stjecanja paketâ dionica od više prodavatelja, to jest na postupne ponude za preuzimanje. Komisija smatra da slijedom toga izuzeće predviđeno člankom 7. stavkom 2. [Uredbe br. 139/2004] nije primjenjivo u predmetu u kojem je stjecatelj samo jednog paketa dionica stekao kontrolni udio od jednog prodavatelja. Komisija stoga smatra da se povreda obveze mirovanja, predviđene člankom 7. stavkom 1. [Uredbe br. 139/2004], i obveze prijave, predviđene člankom 4. stavkom 1. [te uredbe], u ovom slučaju ne može isključiti i da ona u okviru odvojenog postupka može ispitati je li prikladno izreći sankciju na temelju članka 14. stavka 2. [Uredbe br. 139/2004].
252Doista je točno, kako to ističe tužitelj, da utvrđenje u skladu s kojim se povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije mogla isključiti predstavlja obiter dictum u odluci Yara/Kemira GrowHow, kojom se odobrava koncentracija pod uvjetom da se poštuju određene preuzete obveze. Naposljetku, Komisija nije pokrenula postupak radi izricanja novčane kazne na temelju članka 14. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Tužitelj pravilno ističe da takav obiter dictum nema obvezujuće pravne učinke i da ne može biti predmet nadzora koji objavljuju sudovi Unije.253Ostaje činjenica da čak i takav obiter dictum može subjektima dati naznake o načinu na koji Komisija tumači članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004. Postojanje odluke Yara/Kemira GrowHow, koja se odnosila na situaciju koja je usporediva s onom u ovom slučaju i u kojoj je Komisija istaknula da je smatrala da izuzeće predviđeno člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004 nije bilo primjenjivo, je element koji poduzetnicima otežava opravdanje činjenice da pogreška počinjena prilikom tumačenja članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 nije bila obuhvaćena nepažljivim postupanjem.254Doista je točno, kako to tužitelj ističe u okviru četvrtog tužbenog razloga, da odluka Yara/Kemira GrowHow nije bila objavljena u Službenom listu Europske unije i da je cjelovita verzija dostupna samo na engleskom jeziku.255Međutim, u Službenom listu Europske unije (SL 2007., C 245, str. 7.) objavljena je obavijest na svakom od službenih jezika, u kojoj se navodi internetska poveznica za pristup cjelovitom tekstu odluke na engleskom jeziku. Usto, Komisija pravilno ističe da je odluka Yara/Kemira GrowHow, a osobito tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 iz te odluke, citirana u radovima stručnjaka. Pažljivi je gospodarski subjekt stoga mogao znati za tu odluku i Komisijino tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.256Usto, valja uzeti u obzir činjenicu da se tužitelj mogao posavjetovati s Komisijom vezano uz pitanje tumačenja članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Ako sumnja u svoje obveze na temelju Uredbe br. 139/2004, prikladno postupanje poduzetnika sastoji se od obraćanja Komisiji (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija, T‑332/09, EU:T:2012:672, t. 255.). Tužitelj ne tvrdi da nije znao za tu mogućnost.257Komisija je također imala pravo u obzir uzeti, kao što je to i učinila u točki 144. pobijane odluke, činjenicu da je tužitelj bio veliko europsko trgovačko društvo koje je imalo solidno iskustvo s postupcima kontrole koncentracija i prijave Komisiji i nacionalnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja. Tako, iz točke 252. presude od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija (T‑332/09, EU:T:2012:672), proizlazi da je poduzetnikovo iskustvo u području koncentracija i postupaka prijave relevantan element prilikom ocjene nepažnje.258Usto, Komisija je imala pravo uzeti u obzir, kao što je to i učinila u točki 148. pobijane odluke, činjenicu da je tužitelju (tada Pan Fish) već bila izrečena novčana kazna na nacionalnoj razini za preuranjenu provedbu koncentracije u okviru njegova stjecanja društva Fjord Seafood. Doista je točno da se odluka francuskog ministra gospodarstva od 8. prosinca 2007. (predmet Pan Fish/Fjord Seafood) (u daljnjem tekstu: odluka Pan Fish/Fjord Seafood) nije odnosila na tumačenje članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Ostaje činjenica da valja očekivati posebnu pažnju velikog europskog poduzetnika, kojemu je već izrečena novčana kazna, iako na nacionalnoj razini, za preuranjenu provedbu koncentracije.259U ovom slučaju, valja utvrditi da je tužitelj postupio s nepažnjom time što je članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 tumačio na način koji nije obuhvaćen ni njegovim tekstom ni Komisijinom praksom odlučivanja ili sudskom praksom sudova Unije i koje nije u skladu s onim što je Komisija utvrdila, iako kao obiter dictum, u odluci Yara/Kemira GrowHow, i to bez da se prethodno obratio Komisiji kako bi provjerio točnost svojeg tumačenja. Takvim ponašanjem tužitelj je postupio na vlastiti rizik i ne može se valjano oslanjati na navodnu razumnu narav svojeg tumačenja.260Stoga, valja odbiti tužiteljev argument u skladu s kojim ni jedno uobičajeno obaviješteno i dovoljno pažljivo društvo nije razumno moglo predvidjeti da je stjecanje iz prosinca 2012. trebalo prijaviti i da odgovarajući udio nije bilo moguće prenijeti na [tužitelja] prije odobrenja.261Kad je riječ o tužiteljevim argumentima koji se temelje na ocjeni njegovih vanjskih pravnih savjetnika, valja istaknuti sljedeće.262S jedne strane, tužitelj tvrdi da su se njegovi vanjski pravni savjetnici, koji imaju veliko iskustvo u području prava tržišnog natjecanja, bili složili s time da stjecanje iz prosinca 2012. i ponuda za preuzimanje dioničkog društva čine jedinstvenu koncentraciju obuhvaćenu člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, što potvrđuje razumnost njegova tumačenja. S druge strane, tvrdi da je njegovo iskustvo vezano uz transakciju povodom koje je donesena odluka Pan Fish/Fjord Seafood jedan od čimbenika koji su ga naveli na to da u više navrata zahtijeva i dobije jamstva da je stjecanje 48,5 % udjela u društvu Morpol obuhvaćeno člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004. Naposljetku, tužitelj tvrdi da je Komisija u točki 146. pobijane odluke pogrešno smatrala da on nije nastojao dobiti i da nije dobio bilo kakvo mišljenje o dosegu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 prije 18. prosinca 2012.263Stoga, valja ispitati sadržaj mišljenja koje su dali tužiteljevi vanjski pravni savjetnici.264Tužitelj se poziva na poruku elektroničke pošte koju mu je njegov norveški pravni savjetnik poslao 29. studenoga 2012. U njoj je bilo navedeno sljedeće:6.Tržišno natjecanjeStjecanje dionica Friendmalla u [društvu Morpol] aktivirat će prijavu nadležnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja.
Mi ne raspolažemo pregledom prihoda dvaju društava koja su podijeljena među različitim jurisdikcijama ni drugim informacijama koje su potrebne za analizu toga kako i gdje se takva prijava mora podnijeti.
Izrazito vam preporučujemo da date sve od sebe kako bi vam to bio prioritet, s obzirom na to da će nam to omogućiti da relativno brzo nakon mogućeg datuma stjecanja sastavimo i podnesemo prijave.
Naše iskustvo pokazuje da će za dobivanje odobrenja, potrebnih za takva stjecanja, trebati vremena. Ne može se isključiti da bi vam se mogla naložiti prodaja dijelova djelatnosti kako bi pred određenim jurisdikcijama dobili potrebno odobrenje. Trebali biste, čim doznate gdje bi to moglo biti potrebno, uspostaviti strategije o načinu na koji se nositi s tim prigovorima.
Kao što je to prethodno spomenuto, [Marine Harvest] neće se moći koristiti bilo kakvim dioničarskim pravima u [društvu Morpol] koja proizlaze iz stečenih dionica, dok ne dobijete sva odobrenja s osnova prava tržišnog natjecanja.
265Iz te poruke elektroničke pošte jasno proizlazi da tužiteljev norveški pravni savjetnik nije raspolagao potrebnim informacijama vezano uz prihod predmetnih poduzetnika i da zbog toga nije bio u stanju analizirati pitanje kojim je to tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja trebalo prijaviti transakciju. Tužitelj nije mogao očekivati da je njegov norveški pravni savjetnik proveo iscrpnu analizu posljedica koncentracije s točke gledišta prava Unije prije nego što je imao informacije koje mu omogućuju da odgovori na pitanje je li se radilo o koncentraciji od značaja za cijelu Zajednicu.266Usto, valja istaknuti da se nekoliko odlomaka te poruke elektroničke pošte posvećenih pravu tržišnog natjecanja, poput onih navedenih u gornjoj točki 264., ne može smatrati pravom analizom tužiteljevih obveza kad je riječ o prijavama i eventualnim obvezama mirovanja. Tužitelj nije mogao zaključiti a contrario samo iz rečenice u skladu s kojom [k]ao što je to prethodno spomenuto, [Marine Harvest] neće se moći koristiti bilo kakvim dioničarskim pravima u [društvu Morpol] koja proizlaze iz stečenih dionica dok ne dobijete sva odobrenja s osnova prava tržišnog natjecanja, da je imao pravo dovršiti stjecanje iz prosinca 2012. bez prethodne prijave i odobrenja.267Postojanje te poruke elektroničke pošte njegova norveškog pravnog savjetnika, tužitelja nikako ne može osloboditi od svoje odgovornosti.268Taj isti pravni savjetnik 14. prosinca 2012. u 10 sati i 02 minute poslao je poruku elektroničke pošte pravnom savjetniku odvjetničkog društva F., koja je glasila:Pregovori o projektu [Morpol] sada su gotovo dovršeni i mi smo poprilično sigurni da će se tijekom dana postići sporazum i da će [SPA] biti potpisan krajem poslijepodneva.
Posljednji nacrt nalazi se u prilogu kako biste ga ispitali i dali komentare s točke gledišta prava tržišnog natjecanja.
Nitko se sve do sada nije znatno usredotočio na taj poseban aspekt, što nije neuobičajeno. Također, došao sam do faze u kojoj radije više ne bih mijenjao tekst jer bi to lako moglo odvratiti pozornost stranaka.
Možete li stoga to pogledati i dati mi odgovor koji sadržava samo komentare ili predložene izmjene koje smatrate apsolutno nužnima za postupak odobravanja s osnove prava tržišnog natjecanja Unije?
Naravno, to je pomalo hitno i bio bih vam stoga jako zahvalan kada biste tomu odmah mogli posvetiti vašu pažnju.
269Ta poruka elektroničke pošte jasno pokazuje da tužitelj nije postupio kao što bi to pažljivi subjekt učinio. Naime, iz toga proizlazi da se nitko nije [bio] znatno usredotočio na aspekt prava tržišnog natjecanja do dana kada je poslana ta poruka elektroničke pošte, to jest istoga dana kada je potpisan SPA. Pažljivi subjekt bio bi se usredotočio na posljedice transakcije s točke gledišta prava tržišnog natjecanja u puno ranijoj fazi.270Kada mu je vezano uz to postavljeno pitanje na raspravi, tužitelj je istaknuo da je autor poruke elektroničke pošte od 14. prosinca 2012. bio i autor poruke elektroničke pošte od 29. studenoga 2012. i da potonja poruka elektroničke pošte dokazuje da je već u toj fazi razmotrio pitanje prava tržišnog natjecanja. Usto, istaknuo je da je tužiteljev norveški pravni savjetnik bio odvjetnik koji je specijaliziran za pravo društava, a ne za pravo tržišnog natjecanja i da je 14. prosinca 2012. zatražio mišljenje specijaliziranog odvjetnika iz odvjetničkog ureda F.271U tom pogledu, valja podsjetiti da poruka elektroničke pošte od 29. studenoga 2012. ne sadržava pravu analizu tužiteljevih obveza kad je riječ o prijavama i eventualnim obvezama mirovanja (vidjeti gornju točku 266.). Iako je točno da je norveški pravni savjetnik razmotrio aspekt prava tržišnog natjecanja, valja istaknuti da se u skladu s vlastitim priznanjem u poruci elektroničke pošte od 14. prosinca 2012., nitko do tog datuma nije znatno usredotočio na taj aspekt.272Usto, valja utvrditi da je tužitelj, time što je na raspravi naveo da je njegov norveški pravni savjetnik bio odvjetnik koji je specijaliziran za pravo društava, a ne odvjetnik specijaliziran za pravo tržišnog natjecanja, kad je riječ o tom pravnom savjetniku, barem pojasnio tvrdnju, iz točke 71. tužbe, u skladu s kojom su njegovi vanjski pravni savjetnici bili vrlo iskusni u području prava tržišnog natjecanja.273Pravni savjetnik iz odvjetničkog društva F. 14. prosinca 2012. u 22 sata i 36 minuta odgovorio je na poruku elektroničke pošte, spomenutu u gornjoj točki 268., osobito navodeći sljedeće:Samo jedno pitanje: mi nismo mogli naći bilo kakvu odredbu koja pokriva pitanje korištenja glasačkih prava dok je postupak odobravanja u tijeku. Jasno je da se kupac ne može koristiti glasačkim pravima prije odobravanja.
274Ta poruka elektroničke pošte, koju su razmijenila dva tužiteljeva vanjska pravna savjetnika, ne može se smatrati pravom analizom posljedica koncentracije s gledišta prava tržišnog natjecanja i pravni savjetnik iz odvjetničkog društva F. uostalom nije imao dovoljno vremena za provedbu takve analize.275Usto, valja utvrditi da ni poruka elektroničke pošte od 29. studenoga 2012. ni ona od 14. prosinca 2012. ne spominju članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004.276Prvi dokument koji izričito spominje članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 je memorandum tužiteljeva norveškog pravnog savjetnika od 18. prosinca 2012.277U tom memorandumu, nakon navođenja teksta članka 7. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 139/2004, taj pravni savjetnik je istaknuo sljedeće:Iz gornjih razmatranja proizlazi da Marine Harvest može preuzeti dionice društva Morpol, ali se ne može koristiti glasačkim pravima koja proizlaze iz dionica sve dok Komisija ne odobri koncentraciju. Stoga se Marine Harvest ne može koristiti svojim pravima kao dioničar društva Morpol i u praksi stoga neće kontrolirati to društvo sve dok se ne dobije odobrenje.
278Taj memorandum međutim ne sadržava pravu analizu primjenjivosti članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004. Samo citiranje teksta članka 7. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 139/2004 i tvrdnja u skladu s kojom je tužitelj mogao preuzeti dionice društva Morpol, ako se nije koristilo glasačkim pravima, ne može se poistovjetiti s takvom analizom, osobito s obzirom na okolnost da, u skladu s tekstom članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 taj članak nije primjenjiv. U tom memorandumu, tužiteljev se norveški pravni savjetnik osobito nije pozvao na postojanje jedinstvene koncentracije kako bi opravdao navodnu primjenjivost članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004.279Usto, valja podsjetiti da je 14. prosinca 2012. SPA već bio potpisan. U članku 7.1. SPA‑a bilo je predviđeno da će do dovršetka doći što je prije moguće, a najkasnije tri radna dana nakon potpisivanja. Usto, u njegovu članku 7.2. bilo je predviđeno da će na datum dovršetka tužitelj trebati dokazati da je platio kupoprodajnu cijenu. Naposljetku, u članku 7.3. SPA‑a bilo je predviđeno da će na taj datum prodavatelji trebati dokazati da su dionice prenijeli na tužitelja.280Memorandum od 18. prosinca 2012. stoga je sastavljen u trenutku kada se tužitelj već bio obvezao dovršiti stjecanje najkasnije tri radna dana nakon potpisivanja SPA‑a.281Kad je riječ o Komisijinu utvrđenju, iz točke 146. pobijane odluke, u skladu s kojim tužitelj nije podnio elemente koji dokazuju da je od svojih pravnih savjetnika primio ocjenu vezanu uz primjenjivost članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 prije 18. prosinca 2012., što tužitelj osporava, valja istaknuti sljedeće.282Doista je točno da je tužitelj, na stranici 14. svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 30. travnja 2014., koju je primio od svojeg norveškog pravnog savjetnika prije 18. prosinca 2012., prešutno dao informaciju u skladu s kojom su pretpostavke za primjenu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bile ispunjene. Naime, tužitelj je naveo da je ta informacija bila povučena u pisanom obliku u memorandumu tog savjetnika od 18. prosinca 2012.283Međutim, pravilno je Komisijino utvrđenje u skladu s kojim tužitelj nije podnio elemente koji dokazuju da je on primio takvu ocjenu prije 18. prosinca 2012. Naime, iako je tužitelj prešutno naveo, u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, da je od svojeg norveškog pravnog savjetnika prije 18. prosinca 2012. primio informaciju u skladu s kojom su pretpostavke za primjenu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 139/2004 bile ispunjene, on nije podnio dokaz u tom pogledu. Osobito nije podnio, u prilogu svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, poruke elektroničke pošte od 29. studenoga i 14. prosinca 2012., navedene u gornjim točkama 264., 268. i 273., koje je podnio u prilogu tužbi.284U svakom slučaju, te poruke elektroničke pošte ne dovode u pitanje tužiteljevu nepažnju. Kad je riječ o poruci elektroničke pošte od 29. studenoga 2012., koja je podnesena Općem sudu, valja podsjetiti da se njome ne spominje članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 i da ona ne sadržava pravu analiza tužiteljevih obveza (vidjeti gornje točke 264. do 266.). Isto vrijedi za poruku elektroničke pošte pravnog savjetnika iz odvjetničkog društva F. od 14. prosinca 2012. (vidjeti gornje točke 273. do 275.).285U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj prije 18. prosinca 2012. od svojih pravnih savjetnika primio informaciju u skladu s kojom je članak 7. stavak 2. Uredbe br. 139/2004 bio primjenjiv, to ne bi dovelo u pitanje utvrđenje u skladu s kojim je tužitelj postupao s nepažnjom.286S jedne strane, valja podsjetiti da poduzetnik ne može izbjeći izricanje novčane kazne ako je do povrede pravila tržišnog natjecanja došlo jer je taj poduzetnik zakonitost svojeg postupanja pogrešno procijenio zbog pravnih savjeta odvjetnika (vidjeti gornju točku 238.).287S druge strane, poruka elektroničke pošte tužiteljeva norveškog pravnog savjetnika od 14. prosinca 2012., na koju se tužitelj poziva, daleko je od toga da potvrđuje da je tužitelj bio pažljiv, te otkriva njegovu nepažnju, jer iz nje proizlazi da se nitko nije [bio] znatno usredotočio na aspekt prava tržišnog natjecanja do samoga dana potpisivanja SPA‑a.288Da je tužitelj postupio kao pažljiv gospodarski subjekt, bio bi osigurao da se potpuna analiza posljedica SPA‑a s točke gledišta prava tržišnog natjecanja provede prije potpisivanja SPA‑a, tim više što je SPA‑om bilo predviđeno da do dovršetka stjecanja mora doći najkasnije tri radna dana nakon njegova potpisivanja.289Tužitelj se također poziva na poruku elektroničke pošte koju mu je odvjetnik iz društva F. poslao 27. siječnja 2013. U tom pogledu, valja utvrditi da je ta poruka elektroničke pošte poslana nakon dovršetka stjecanja iz prosinca 2012. i da stoga tužitelja nikako ne može osloboditi njegove odgovornosti. Nadalje, ta poruka elektroničke pošte ne sadržava pravu analizu uvjeta predviđenih člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, već je u bitnome ograničena na ponavljanje teksta te odredbe. Ta poruka elektroničke pošte osobito ne spominje pojam jedinstvene koncentracije.290Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno utvrdila da je povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 počinjena s nepažnjom.291Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog.