Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

JEANA RICHARDA DE LA TOURA

od 9. srpnja 2026.(1)

Predmet C-279/25

IC

protiv

Land Baden-Württemberg,

uz sudjelovanje:

Vertreterin des Bundesinteresses beim Bundesverwaltungsgericht

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Članak 21. stavak 1. UFEU-a – Pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica – Građanin Unije koji od rođenja ima državljanstvo dviju država članica – Građanin Unije koji se kreće između država članica čiji je državljanin – Pravo boravka državljanina treće zemlje, člana obitelji”






I.      Uvod

1.        Može li se osoba koja ima državljanstvo dviju država članica između kojih se kretala pozvati na državljanstvo svoje države članice podrijetla A pred tijelima svoje države članice podrijetla B, pri čemu tvrdi da je ostvarivala pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica koje ima na temelju prava Unije, te zatražiti primjenu pravnog sustava koji proizlazi iz tog prava(2)?

2.        To je pitanje od presudne važnosti. Naime, iako su države nekada dvojno državljanstvo promatrale sa sumnjom jer je državljanska veza trebala biti isključiva, taj je status danas uvelike prihvaćen(3), a broj građana Unije koji od rođenja imaju državljanstvo dviju država članica neprestano raste. Ta situacija proizlazi iz porasta prekograničnih kretanja osoba u Europskoj uniji, pojave obitelji s dvojnim državljanstvom te donošenja nacionalnih propisa kojima države članice priznaju načelo rodne ravnopravnosti u području prijenosa državljanstva i dopuštaju posjedovanje više putovnica(4).

3.        U 2025. dvojno državljanstvo imalo je 3 612 000 njemačkih državljana. Zbog zemljopisne blizine, povijesnih veza i jače bliske suradnje između Savezne Republike Njemačke i Republike Poljske, udio njemačkih državljana koji imaju i poljsko državljanstvo bio je najzastupljeniji na njemačkom državnom području jer se odnosio na 458 000 osoba, znatno ispred njemačko-talijanskih, njemačko-rumunjskih, njemačko-grčkih i njemačko-francuskih državljana(5). Gesetz zur Modernisierung des Staatsangehörigkeitsrechts (Zakon o reformi prava državljanstva)(6) od 22. ožujka 2024., koji je stupio na snagu 27. lipnja 2024., trebao bi u budućnosti učiniti još učestalijom tu pojavu jer se tim zakonom sada dopušta dvojno državljanstvo od rođenja te omogućuje stjecanje državljanstva prirođenjem nakon pet godina boravka(7).

4.        Zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu upućen je u okviru spora između IC-a, alžirskog državljanina, i njemačkih tijela, koji se odnosi na zakonitost odluke kojom su mu ona odbila priznati izvedeno pravo boravka koje je zatražio u svojstvu bračnog druga građanke Unije koja ima dvojno njemačko i poljsko državljanstvo (u daljnjem tekstu: zainteresirana osoba). Ta su tijela smatrala da ta građanka Unije nije ostvarila svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica u smislu članka 21. stavka 1. UFEU-a kad se preselila iz Poljske u Njemačku.

5.        Iako se dvojno državljanstvo danas smatra Ahilovom petom građanstva Unije(8), od Suda se traži da pojasni svoju sudsku praksu i da osobito utvrdi borave li građani Unije koji imaju državljanstvo dviju država članica i nalaze se na državnom području jedne od tih država članica ondje na temelju nacionalnog prava ili prava Unije te, slijedom toga, koja se pravila primjenjuju na boravak državljana trećih zemalja koji su članovi njihove obitelji.

6.        U ovom ću mišljenju iznijeti razloge zbog kojih smatram da građanin Unije koji, poput zainteresirane osobe, napusti državu članicu na čijem je državnom području rođen i čije državljanstvo ima od rođenja, kako bi se preselio na državno područje druge države članice, čije državljanstvo također ima od rođenja i u kojoj je zasnovao i izgradio obitelj, nije ostvarivao pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica u smislu članka 21. stavka 1. UFEU-a, unatoč prelasku granice između tih dviju država. Konkretno, objasnit ću da se rješenje koje je Sud iznio u presudi od 14. studenoga 2017., Lounes(9), ne može primijeniti po analogiji jer takav građanin ne može zahtijevati ostvarivanje prethodno stečenih prava na temelju Direktive 2004/38/EZ(10).

II.    Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje

7.        Tužitelj je alžirski državljanin koji od 2009. boravi na njemačkom državnom području. Budući da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen, njegov je boravak nezakonit, ali se ipak tolerira na temelju izvanrednih odobrenja. Otac je troje djece koja su rođena u Njemačkoj 2012., 2016. i 2018. i koja borave na njemačkom državnom području. Majka njegove djece, s kojom je stupio u brak 2017., ima njemačko i poljsko državljanstvo. Nakon što je do 2008. živjela u Poljskoj, u dobi od 12 godina preselila se na njemačko državno područje, gdje je imala dozvolu boravka neograničenog trajanja, prije nego što je utvrđeno da od rođenja ima njemačko državljanstvo na temelju roditeljske veze. Osim povremenih boravaka u Poljskoj, otada stalno boravi na njemačkom državnom području.

8.        Protiv tužitelja se vodilo više kaznenih progona i u više mu je navrata određen istražni zatvor, izrečena kazna zatvora te je po službenoj dužnosti smješten u psihijatrijsku ustanovu(11). Tužitelj i zainteresirana osoba razveli su se 18. lipnja 2021.

9.        U tom razdoblju, tužitelj je 2018. podnio zahtjev za dozvolu boravka na temelju članka 5. stavka 1. prve rečenice Gesetza über die allgemeine Freizügigkeit von Unionsbürgern (Zakon o slobodnom kretanju građana Unije)(12) od 30. srpnja 2004.(13). Ta mu je dozvola odbijena, pa je tužitelj podnio tužbu protiv tog odbijanja Verwaltungsgerichtu Sigmaringen (Upravni sud u Sigmaringenu, Njemačka), koja je odbijena. Tužitelj je podnio žalbu na tu odluku Verwaltungsgerichtshofu Baden-Württemberg (Visoki upravni sud Baden-Württemberga, Njemačka). Ta je žalba također odbijena odlukom od 5. srpnja 2023. Pravosudna tijela u biti su smatrala da zainteresirana osoba, tužiteljeva supruga, nije ostvarila pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica smislu članka 21. stavka 1. UFEU-a kad se preselila iz Poljske u Njemačku(14).

10.      Slijedom toga, tužitelj je pokrenuo postupak revizije pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud, Njemačka) u kojem je u biti tvrdio da, s obzirom na to da je zainteresirana osoba preseljenjem u Njemačku u dobi od 12 godina ostvarila pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, ona je stekla izvedeno pravo boravka na temelju njezina statusa građanke Unije.

11.      Budući da taj sud ima dvojbe u pogledu dosega članka 21. stavka 1. UFEU-a i osobito primjenjivosti načela koja je Sud utvrdio u presudi Lounes, odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Primjenjuje li se članak 21. stavak 1. UFEU-a na građanina Unije koji od rođenja ima državljanstvo dviju država članica te je prvih 12 godina života boravio u jednoj, a nakon toga u drugoj od tih dviju država, tako da taj građanin Unije može dodijeliti izvedeno pravo boravka državljaninu treće zemlje s kojim je određeno vrijeme bio u braku i boravio u drugoj državi članici čije ima državljanstvo?”

12.      Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, njemačka vlada i Europska komisija. Te su stranke i zainteresirane osobe sudjelovale na raspravi održanoj 22. travnja 2026., na kojoj su također usmeno odgovorile na pitanja koja je postavio Sud.

13.      Iz diskusija tijekom te rasprave proizlazi da tužitelj i dalje nezakonito boravi na njemačkom državnom području, ali se njegov boravak i dalje tolerira. Ponovo je stupio u brak i postao otac četvrtog djeteta.

III. Analiza

A.      Uvodne napomene

14.      Prije nego što počnem s ispitivanjem prethodnog pitanja, iznijet ću dvije uvodne napomene.

15.      Prva napomena odnosi se na pitanje pravnog statusa zainteresirane osobe, građanke Unije, u trenutku prelaska njemačko-poljske granice. Ta je napomena ključna jer primjenjivost Direktive 2004/38/EZ ovisi o odgovoru na to pitanje.

16.      U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) polazi od načela da zainteresirana osoba, građanka Unije, od rođenja ima državljanstvo dviju država članica. To proizlazi i iz samog teksta njegova prethodnog pitanja. Međutim, on želi doznati može li okolnost prema kojoj je njemačko državljanstvo zainteresirane osobe otkriveno tek nakon njezina preseljenja na njemačko državno području utjecati na ocjenu toga je li ona ostvarila svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica u smislu članka 21. stavka 1. UFEU-a.

17.      Smatram da tu okolnost ne treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja prethodnog pitanja. Naime, s obzirom na to da je priznavanje postojanja državljanske veze deklaratoran akt, ono proizvodi pravne učinke retroaktivno od rođenja građanina Unije, tako da se zainteresirana osoba u trenutku prelaska granice sa Saveznom Republikom Njemačkom ne može smatrati „isključivo poljskom” državljankom, kao što to tvrdi tužitelj. Stoga, s obzirom na to da je zainteresirana osoba, građanka Unije, uzastopno živjela u dvjema državama članicama čije ima državljanstvo, Direktiva 2004/38, kojom se utvrđuju ograničenja i uvjeti za ostvarivanje prava građana Unije na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica predviđenog člankom 21. stavkom 1. UFEU-a(15), nikad se nije primjenjivala. To se pitanje nije osporavalo u glavnom predmetu. Naime, podsjećam na to da se ta direktiva, u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1., primjenjuje na sve građane Unije koji dolaze u državu članicu različitu od one čiji su državljani, ili borave u njoj, i na članove njihovih obitelji koji ih prate ili im se pridružuju. Prema sudskoj praksi Suda, navedena direktiva stoga nema za cilj urediti izvedena prava boravka članova obitelji tog građanina Unije u državi članici čiji je državljanin(16).

18.      Druga napomena odnosi se na relevantnost sudske prakse koju je Sud razvio u pogledu prepreka pravu građanina Unije na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica koje proizlaze iz odbijanja nacionalnih tijela da priznaju ili izmijene njihovo prezime.

19.      Naime, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku te u očitovanjima tužitelja i Komisije upućuje se na načela koja je Sud utvrdio u presudama od 2. listopada 2003., Garcia Avello(17), od 8. lipnja 2017., Freitag(18) i od 25. studenoga 2025., Wojewoda Mazowiecki(19). Međutim, ti sudionici postupka nastoje postići različite ciljeve: dok sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi postojanje poveznice s pravom Unije, tužitelj i Komisija nastoje dokazati primjenjivost članka 21. UFEU-a i mogućnost da se građani Unije koji imaju državljanstvo dviju država članica na državnom području jedne od tih država članica pozovu na prava koja proizlaze iz tog članka.

20.      Smatram da se ta sudska praksa ne može primijeniti po analogiji. Naime, iako sva pravila kojima se uređuju priznavanje, upis ili izmjena podataka koji se odnose na osobno stanje građanina Unije, kao što su prezime, rod ili bračni status, kao i ona kojima se uređuje pravo boravka državljana trećih zemalja koji su članovi njegove obitelji, pridonose uspostavi područja slobodnog kretanja i boravka u Uniji, ona imaju različite ciljeve i posebna obilježja koja se temelje na posebnim načelima.

21.      Stoga ću se u analizi usredotočiti na načela koja je Sud utvrdio u pogledu područja primjene članka 21. stavka 1. UFEU-a isključivo u kontekstu dodjele izvedenih prava boravka državljanima trećih zemalja koji su članovi obitelji građana Unije.

B.      Ispitivanje područja primjene članka 21. stavka 1. UFEU-a

22.      Sud koji je uputio zahtjev prethodnim pitanjem u biti pita Sud je li građanin Unije, koji se kretao između dviju država članica čije državljanstvo ima od rođenja kako bi se trajno preselio u jednu od njih, ostvario pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica koje mu se priznaje člankom 21. stavkom 1. UFEU-a, tako da se državljanin treće zemlje s kojim je u potonjoj državi zasnovao i izgradio obitelj može pred nadležnim nacionalnim tijelima pozvati na izvedeno pravo boravka na temelju odredbi prava Unije.

23.      Zbog razloga koje ću sada iznijeti, smatram da se članak 21. stavak 1. UFEU-a ne primjenjuje na takvu situaciju. Dok tužitelj i Komisija nastoje dokazati da se rješenje koje je Sud utvrdio u presudi Lounes u pogledu građanina Unije koji je stekao drugo državljanstvo nakon njegova prirođenja u državi članici domaćinu može proširiti i na situaciju građanina Unije koji od rođenja ima državljanstvo dviju država članica, dokazat ću da postoje bitne razlike između tih dviju situacija zbog kojih, prema mojem mišljenju, Sud neće moći prihvati takav prijedlog.

1.      Načela utvrđena u presudi McCarthy

24.      Podsjećam na to da je u presudi od 5. svibnja 2011., McCarthy(20), Sud u biti utvrdio da se članak 21. UFEU-a ne primjenjuje na građanina Unije koji nikada nije iskoristio svoje pravo na slobodno kretanje, koji je cijelo vrijeme boravio u državi članici čiji je državljanin i koji, usto, ima državljanstvo druge države članice. U predmetu u kojem je donesena ta presuda, Shirley McCarthy, građanka Unije, podnijela je zahtjev za pravo boravka na temelju prava Unije u Ujedinjenoj Kraljevini, čije je imala državljanstvo i u kojoj je boravila cijelo vrijeme. Imala je i irsko državljanstvo. Tim se zahtjevom tražilo da se G. McCarthyju, državljaninu treće zemlje, dodijeli pravo boravka na temelju Direktive 2004/38, kao članu njezine obitelji, s obzirom na to da analogno pravo boravka nije proizlazilo iz primjene imigracijskih propisa Ujedinjene Kraljevine(21).

25.      Sud je u presudi najprije podsjetio na to da se pravila Ugovora u području slobode kretanja osoba i mjere za njihovu provedbu ne mogu primijeniti na situacije koje nisu ni na koji način povezane sa situacijama koje se predviđaju pravom Unije i kod kojih je ukupnost relevantnih elemenata ograničena na jednu državu članicu(22). U tom pogledu podsjetio je i na to da sama okolnost da građanka Unije ima državljanstvo dviju država članica sama po sebi nije dovoljna kako bi se smatralo da je njezina situacija obuhvaćena člankom 21. UFEU-a(23). Kako bi se ocijenilo postojanje poveznice s pravom Unije u situaciji u kojoj se S. McCarthy nije koristila slobodom kretanja, Sud je ispitao utječe li to da je njezinu suprugu odbijeno pravo boravka na njezino pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica i, općenitije, na prava koja proizlaze iz njezina statusa građanke Unije(24). Budući da nije postojao takav utjecaj, Sud je zaključio da njezina situacija nije ni na koji način povezana sa situacijama koje se predviđaju pravom Unije i da je ukupnost njezinih relevantnih elemenata ograničena na jednu državu članicu(25).

26.      Mijenja li taj zaključak činjenica da se u ovom predmetu zainteresirana osoba kretala između dviju država članica čije ima državljanstvo? Smatram da to nije slučaj.

27.      Nije sporno da zainteresirana osoba, kao državljanka dviju država članica, odnosno Republike Poljske, na čijem je državnom području rođena i boravila do svoje dvanaeste godine, i Savezne Republike Njemačke, na čije je državno područje otišla i u kojoj je zasnovala obitelj, uživa status građanke Unije. Naime člankom 20. stavkom 1. UFEU-a određuje se da svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice uživa taj status te da se on dodaje nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga(26). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, status građanina Unije temeljni je status državljana država članica(27). Ona se stoga u tom svojstvu može u odnosu na Saveznu Republiku Njemačku i Republiku Poljsku pozivati na prava povezana s tim statusom, osobito na pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, koje se dodjeljuje člankom 21. stavkom 1. UFEU-a(28).

28.      Međutim, iako je zainteresirana osoba pokazala određeni stupanj mobilnosti unutar Unije, nisam uvjeren da je to prekogranično kretanje između država članica čije državljanstvo ima od rođenja, samo po sebi, dovoljno kako bi se smatralo da je ostvarila pravo koje joj je dodijeljeno člankom 21. stavkom 1. UFEU-a, s obzirom na to da nijedan element spisa ne upućuje na to da se kretala ili da je boravila na državnom području države članice različite od Republike Poljske i Savezne Republike Njemačke.

29.      Kao prvo, jedno od temeljnih pravila prava Unije u području slobode kretanja i boravka jest da se na tu slobodu u načelu može pozvati samo državljanin države članice koji se, u svojstvu građanina Unije, slobodno kretao i boravio u državi članici koja nije njegova država članica podrijetla, u skladu s člankom 21. UFEU-a i pod uvjetima utvrđenima Direktivom 2004/38. Sud je stoga izričito odlučio da „pravo na slobodno kretanje uključuje […] pravo građana Unije […] na ulazak u državu članicu različitu od one čiji su državljani”(29). To je u skladu s načelom prema kojem građanstvo Unije ima izvedenu prirodu u odnosu na državljanstvo, koje se odnosi na pravni i politički status koji se priznaje državljanima države članice izvan njihove državne političke zajednice(30). Sud je odlučio i da se na to pravo mogu primjenjivati ograničenja i restrikcije predviđene UFEU-om i odredbama donesenima za njegovu primjenu, pri čemu je u presudi od 17. studenoga 2011., Gajdarov(31), izričito naglasio da ono „nije bezuvjetno”(32).

30.      Prema tome, u trenutačnom stanju prava Unije, članak 21. UFEU-a ne obuhvaća pravo građana Unije da ulaze i borave na državnom području svoje države članice podrijetla jer je to pravo povezano s njihovim statusom domaćeg državljanina. Oni nemaju navedeno pravo na temelju prava Unije, nego na temelju njihova nacionalnog prava. Za razliku od prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica koje je povezano sa statusom građanina Unije, na to pravo ne mogu se primijeniti nikakva ograničenja ni restrikcije. Sud je tako u više navrata odlučio da, u skladu s načelom međunarodnog prava, država članica ne smije svojim državljanima odbiti pravo ulaska i zadržavanja na svojem državnom području te da oni ondje stoga uživaju bezuvjetno pravo boravka(33).

31.      U presudi McCarthy Sud je tako zaključio da, s obzirom na to da se na boravak osobe koja boravi u državi članici čiji je državljanin ne smiju primjenjivati uvjeti, Direktive 2004/38, koja se odnosi na uvjete ostvarivanja prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, ne može se primjenjivati na građanina Unije koji uživa bezuvjetno pravo boravka zbog toga što boravi u državi članici čiji je državljanin(34). Smatram da se to rasuđivanje može primijeniti na članak 21. stavak 1. UFEU-a, koji čini njezinu pravnu osnovu.

32.      U ovom slučaju, zainteresirana osoba, građanka Unije, nije napustila državno područje Republike Poljske, čija je državljanka, kako bi otišla i na državno područje Savezne Republike Njemačke i ondje boravila, čija je također državljanka, u okviru ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica koje joj se priznaje člankom 21. stavkom 1. UFEU-a, nego na temelju autonomnog i bezuvjetnog prava ulaska i boravka koje joj je dodijeljeno na temelju njezina državljanstva(35). U nedostatku takve pretpostavke, te s obzirom na to da eventualna prava dodijeljena državljanima trećih zemalja nisu njihova vlastita prava, nego prava izvedena iz onih koja uživa građanin Unije(36), od Savezne Republike Njemačke ne može se zahtijevati da tužitelju, u svojstvu člana obitelji građanke Unije, prizna pravo boravka koje se izravno temelji na članku 21. stavku 1. UFEU-a, kad je ukupnost relevantnih elemenata ograničena na tu državu članicu, s obzirom na to da se par upoznao i zasnovao obitelj na njemačkom državnom području te ga dodatno izgradio i okončao na istom državnom području.

33.      Stoga, unatoč prekograničnom kretanju zainteresirane osobe, smatram da ta građanka Unije, koja se kretala između država članica čije državljanstvo ima od rođenja i na čijim je državnim područjima boravila cijelo vrijeme, nije ostvarila svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica u smislu članka 21. stavka 1. UFEU-a, tako da tužitelj ne može izvesti pravo boravka koje se izravno temelji na toj odredbi.

34.      Usto, smatram da tužitelj ne može ostvariti ni izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a. Kao što je Sud na to podsjetio, cilj i opravdanost prava izvedenih iz onih koje uživa građanin Unije temelje se na utvrđenju da odbijanje njihova priznavanja može ugroziti slobodu kretanja i boravka građanina Unije(37). Međutim, smatram da se situacija o kojoj je riječ ne može izjednačiti s vrlo specifičnim situacijama u kojima su države članice, unatoč nepostojanju prekograničnog kretanja građanina Unije, dužne priznati takvo pravo boravka kako tom građaninu ne bi oduzele stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije(38).

35.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud je u presudi od 8. ožujka 2011. Ruiz Zambrano(39), utvrdio da, naime, postoje situacije u kojima se, „unatoč činjenici da sekundarno pravo Unije koje se odnosi na pravo boravka državljana trećih zemalja nije primjenjivo i da dotični građanin Unije nije iskoristio svoju slobodu kretanja i boravka, izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU‑a treba odobriti državljaninu treće zemlje, članu obitelji tog građanina jer bi se inače povrijedio koristan učinak građanstva Unije, ako bi se, kao posljedica odbijanja takvog prava, navedeni građanin zapravo obvezao napustiti područje Unije u cijelosti, čime bi mu se uskratilo stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz [njegova statusa građanina Unije]”(40).

36.      Kao što je to Sud naveo u presudi Safi, takvim situacijama svojstvena je činjenica da, iako su uređene propisima koji a priori pripadaju u nadležnost država članica, kao što su to propisi o pravu ulaska i boravka državljana trećih zemalja koji se nalaze izvan područja primjene odredaba sekundarnog zakonodavstva Unije, navedene situacije bez obzira na to, imaju bitnu vezu sa slobodom kretanja i boravka građanina Unije, kojoj se protivi odbijanje priznanja navedenim državljanima prava ulaska i boravka u državi članici u kojoj boravi taj građanin, s obzirom na to da bi to povrijedilo tu slobodu(41). Međutim, odbijanje odobravanja takvog prava boravka može dovesti u pitanje koristan učinak građanstva Unije samo ako između državljanina treće zemlje o kojem je riječ i građanina Unije, člana njegove obitelji, postoji odnos zavisnosti koji bi doveo do toga da je građanin Unije prisiljen pratiti dotičnog državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti(42).

37.      No, za razliku od situacije o kojoj je bila riječ u predmetima u kojima je donesena presuda od 8. ožujka 2011., Ruiz Zambrano(43), kao i presude od 10. svibnja 2017., Chavez-Vilchez dr.(44) i od 8. svibnja 2018., K. A. i dr. (Spajanje obitelji u Belgiji)(45), nijedan element situacije zainteresirane osobe, koja je opisana u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne upućuje na to da bi odbijanje priznavanja prava boravka tužitelju moglo njoj ili njezinoj maloljetnoj djeci uskratiti stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njihova statusa građana Unije(46). Naime, ništa ne upućuje na to da su zbog tog odbijanja oni bili prisiljeni napustiti područje Unije ili da su bili spriječeni u ostvarivanju svojeg prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području drugih država članica čije državljanstvo nemaju. Uprava je cijelo vrijeme tolerirala tužitelja na njemačkom državnom području i unatoč odbijanju njegova zahtjeva za dozvolu boravka, članovi njegove obitelji cijelo su vrijeme boravili na njemačkom državnom području. Usto, taj se rizik danas može razumno isključiti, s obzirom na to da, kao prvo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se par razveo 2021., kao drugo, iz utvrđenjâ Verwaltungsgerichtshofa Baden-Württemberg (Visoki upravni sud Baden-Württemberga) proizlazi da ne postoji stvarna zavisnost između tužitelja i djece rođene u zajednici sa zainteresiranom osobom(47) i, kao treće, tužiteljev zastupnik naveo je na raspravi da je tužitelj u međuvremenu zasnovao novi dom.

38.      Slijedom toga, situacija o kojoj je riječ ne može se kvalificirati kao „vrlo specifična situacija” koja opravdava da Savezna Republika Njemačka iznimno dodijeli izvedeno pravo boravka državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, na temelju članka 20. UFEU-a kako bi se zajamčio koristan učinak građanstva Unije.

2.      Načela utvrđena u presudi Lounes

39.      Ne čini mi se da se rješenje koje je Sud utvrdio u presudi Lounes(48) i koje je kasnije potvrđeno u presudi Chief Appeals Officer i dr., može primijeniti na situaciju poput one o kojoj je riječ.

40.      Moram priznati da se zbog činjenične analogije prilično prirodno javlja zamisao o proširenju tog rješenja. Ta se analogija temelji na činjenici da se, u predmetu u kojem je donesena presuda Lounes, kao i u glavnom predmetu, građanka Unije kretala između dviju država članica čije je državljanstvo imala u trenutku u kojem je s državljaninom treće zemlje zasnovala i izgradila obitelj.

41.      Predmet u kojem je donesena presuda Lounes odnosio se, konkretnije, na situaciju španjolske državljanke, P. N. Ormazabal, koja je, nakon što je prilikom ostvarivanja slobode kretanja otišla i boravila nekoliko godina na državnom području Ujedinjene Kraljevine, čije državljanstvo nije imala, na temelju i uz poštovanje članka 7. stavka 1. ili članka 16. stavka 1. Direktive 2004/38, prirođenjem stekla državljanstvo te države, pri čemu se nije odrekla svojeg španjolskog državljanstva. Nekoliko godina kasnije, udala se za državljanina treće zemlje koji je na temelju članka 21. UFEU-a tijelima Ujedinjene Kraljevine podnio zahtjev za dozvolu boravka na temelju izvedenog prava.

42.      U toj je situaciji Sud utvrdio da građanin Unije mora moći „nastaviti uživati prava izvedena iz [članka 21. stavka 1. UFEU-a] nakon što je […] stekao i državljanstvo te države članice”(49) zbog triju razloga: jamčenja dosljednosti sustava koji se temelji na logici integracije građanina Unije, osiguravanja korisnog učinka članka 21. UFEU-a i promicanja jednakog postupanja prema građanima Unije.

43.      Konkretnije, Sud je odlučio da bi bilo u suprotnosti s logikom postupne integracije koja se zagovara člankom 21. UFEU-a da se takav građanin, kojem su dodijeljena prava na temelju tog članka, zbog ostvarivanja svoje slobode kretanja, mora odreći korištenja tim pravima, osobito onim na vođenje normalnog obiteljskog života u državi članici domaćinu, jer se naturalizacijom u toj državi članici nastojao dublje integrirati u njezino društvo(50). Sud je tako naglasio da bi prava koja se u državi članici domaćinu dodjeljuju građaninu Unije, među ostalim, pravo na vođenje normalnog obiteljskog života s državljaninom treće zemlje, bila ograničena s obzirom na njegovu integraciju u društvo te države članice i broj državljanstava koje ima(51).

44.      Sud je istaknuo i da koristan učinak prava koja građanima Unije dodjeljuje članak 21. stavak 1. UFEU-a zahtijeva da građanin u takvoj situaciji u državi članici domaćinu može nastaviti uživati prava izvedena iz te odredbe nakon što je uz svoje izvorno državljanstvo stekao i državljanstvo te države članice i, posebno, da može graditi obiteljski život sa svojim bračnim drugom, državljaninom treće zemlje, tako da se njemu odobri izvedeno pravo na boravak(52). Stoga, iako Sud od građanina Unije koji se vraća u svoju državu podrijetla zahtijeva da bude u pratnji državljanina treće zemlje, suprotno tomu, u ovom slučaju ukida takav zahtjev, s obzirom na to da građanin Unije može ostvarivati prava koja se dodjeljuju Direktivom 2004/38 čak i ako svoj obiteljski život zasnuje i izgradi tek nakon dolaska na državno područje države članice čije je državljanstvo stekao(53).

45.      Naposljetku, Sud je istaknuo da bi u suprotnom građanin Unije koji je ostvario svoju slobodu kretanja i, uz svoje izvorno državljanstvo, stekao državljanstvo države članice domaćina, u pogledu svojeg obiteljskog života bio stavljen u nepovoljniji položaj od građanina Unije koji je isto ostvario tu slobodu, ali ima samo svoje izvorno državljanstvo(54).

46.      Čini mi se da se ta sudska praksa ne može primijeniti po analogiji na situaciju građanina Unije koji od rođenja ima državljanstvo države članice na čijem državnom području boravi.

47.      Kao prvo, takvo bi proširenje zahtijevalo da se prihvati da pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica iz članka 21. UFEU-a obuhvaća i pravo građana Unije da ulaze u svoju državu članicu podrijetla i ondje borave. Međutim, podsjećam na to da se, s obzirom na prirodu i doseg državljanske veze, na pravo ulaska i boravka u vlastitoj državi članici ne mogu primjenjivati „ograničenja i uvjeti” koji se izričito navode u članku 20. stavku 2. i članku 21. stavku 1. UFEU-a(55).

48.      Kao drugo, takvo bi tumačenje dovelo do dodatnog ograničavanja nadležnosti država članica kad je riječ o uvjetima boravka državljana trećih zemalja, članova obitelji građanina Unije, te bi u konačnici rezultiralo neograničenim priznavanjem prava koja proizlaze iz građanstva Unije, iako se nijednom odredbom Ugovorâ to izričito ne predviđa, uzimajući u obzir da je građanstvo Unije izvedene i dopunske prirode u odnosu na državljanstvo države članice, s obzirom na tekst članka 20. stavka 1. UFEU-a. Naime, na temelju takvog tumačenja, isključivo na temelju članka 21. stavka 1. UFEU-a, čak i u vezi s člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, države članice bile bi obvezne svojim državljanima koji imaju i državljanstvo druge države članice priznati prava i pogodnosti povezane s ostvarivanjem prava na slobodno kretanje i boravak na području država članica, među kojima je izvedeno pravo boravka, iako se Direktiva 2004/38 nikad ne bi primjenjivala.

49.      Prema mojem mišljenju, upravo je to najvažnija razlika u odnosu na predmete u kojima su donesene presude Lounes i Chief Appeals Officer i dr., kao i glavna poteškoća za prihvaćanje proširenja rješenja koje je Sud utvrdio u tim presudama.

50.      Naime, u svakom od tih predmeta domaća državljanka „aktivirala” je učinke građanstva Unije ostvarivanjem prava na slobodno kretanje i boravak na području država članica pod uvjetima utvrđenima Direktivom 2004/38, prije naturalizacije u državi članici domaćinu. Kao posljedica toga, njezin je pravni status od samog početka, osobito njezina osobna i obiteljska situacija, obuhvaćen područjem primjene prava Unije jer je postala nositeljica novih prava koja proizlaze iz prava Unije(56). Prema pravnoj teoriji građanstvo Unije na taj način stvara dodatan krug prava za domaće državljane. Ono prvoj skupini prava povezanih s državljanstvom koja uživa domaći državljanin dodaje drugi krug novih prava koja uživaju državljani svih država članica u skladu s odredbama predviđenima Ugovorima(57). Tako je upravo zbog ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica pod uvjetima utvrđenima Direktivom 2004/38 i „postupne integracije” koja je iz toga proizašla u državi članici domaćinu, P. N. Ormazabal stekla britansko državljanstvo, a Sud je „primjenu po analogiji” te direktive na njezin boravak u Ujedinjenoj Kraljevini dopustio isključivo u vezi s ranije stečenim pravima(58). Stoga je za Sud bilo ključno da se prava koja je prethodno stekla na temelju navedene direktive, osobito pravo na spajanje obitelji, zadrže na britanskom državnom području u skladu s člankom 21. stavkom 1. UFEU-a. Nije bilo bitno smatra li se relevantnim španjolsko ili britansko državljanstvo zainteresirane osobe jer se ona prije svega predstavljala kao građanka Unije koja je ostvarila svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica te čije je pravo na spajanje obitelji koje joj se priznalo trebalo zaštititi(59). Nije bila riječ samo o korisnom učinku članka 21. stavka 1. UFEU-a, nego i o autonomiji i autoritetu pravnog poretka Unije.

51.      Međutim, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, građanin Unije nikada se ne može pozvati na prava koja je prethodno stekao „aktivacijom” Direktive 2004/38 jer, kao što je to Sud odlučio u više navrata, ta se direktiva na njega nikada ne primjenjuje kada se kreće i boravi na državnom području država članica čije ima državljanstvo. Budući da ne može steći takva prava, ona se, slijedom toga, ne mogu ni zadržati(60).

52.      U trenutačnom stanju prava Unije i osim ako se ne želi proširiti područje primjene članka 21. stavka 1. UFEU-a, kad je riječ o uvjetima boravka člana obitelji zainteresirane osobe, koji je državljanin treće zemlje, zainteresirana osoba nalazi se u pravnoj situaciji usporedivoj sa „statičnim” njemačkim građaninom koji je cijelo vrijeme živio u Njemačkoj i ondje zasnovao i izgradio obitelj.

53.      Točno je da se takvim rješenjem uvodi razlika u postupanju prema građanima Unije koji imaju državljanstvo dviju država članica, ovisno o načinu na koji su stekli to dvojno državljanstvo. S jedne strane, riječ je o građaninu Unije koji, poput zainteresirane osobe, ima državljanstvo dviju država članica od rođenja i kojeg treba smatrati „statičnim” jer se uvijek kretao i uvijek je boravio u državama članicama čije ima državljanstvo. S druge strane, postoji građanin Unije koji je, poput P. N. Ormazabal, stekao prirođenjem državljanstvo druge države članice te ga treba smatrati „mobilnim”. Njegovom prvom državljanstvu dodaje se drugo koje je mogao steći jer je ostvario pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica(61).

54.      Međutim, treba razlikovati pravnu situaciju zainteresirane osobe i pravnu situaciju P. N. Ormazabal jer je samo potonja osoba ostvarila prava na temelju Direktive 2004/38.

55.      Stoga mi se čini da se ta razlika u postupanju može usporediti s razlikom koja se prihvaća između „statičnog” domaćeg državljanina, koji je cijelo vrijeme boravio u svojoj državi članici podrijetla, i „mobilnog” domaćeg državljanina koji je ostvario pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica time što se preselio u državu članicu različitu od njegove države članice podrijetla.

56.      U tom je pogledu važno istaknuti da bi proširenje rješenja koje je Sud utvrdio u presudi Lounes dovelo do uvođenja razlike u postupanju među domaćim državljanima, ovisno o tome posjeduju li drugo državljanstvo. Naime, na „statičnog” domaćeg državljanina koji ima isključivo državljanstvo države članice na čijem je državnom području cijelo vrijeme boravio sa svojom obitelji primjenjuju se samo nacionalni imigracijski propisi, dok bi se državljanin koji ima državljanstvo dviju država članica, koji je, poput zainteresirane osobe, također zasnovao i izgradio obitelj na tom državnom području, mogao pozvati na povoljnije odredbe o pravu ulaska i boravka. Međutim, s obzirom na pravila o pravu ulaska i boravka članova njihovih obitelji koji su državljani trećih zemalja, čini mi se da je njihova osobna i obiteljska situacija u potpunosti usporediva. Takvo tumačenje moglo bi biti protivno tekstu članka 17. stavka 1. Europske konvencije o državljanstvu, na temelju kojeg „[d]ržavljani države stranke koji posjeduju i drugo državljanstvo imat će, na državnom području one države stranke u kojoj prebivaju, ista prava i obveze kao i drugi državljani te države stranke”.

57.      S obzirom na sve te elemente, smatram da se članak 21. stavak 1. UFEU-a ne primjenjuje na situaciju građanina Unije koji nije ostvario svoje pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica pod uvjetima utvrđenima Direktivom 2004/38 time što se kretao između dviju država članica čije državljanstvo ima od rođenja i koji je svoj obiteljski život s državljaninom treće zemlje izgradio nakon što je već bio trajno nastanjen na državnom području jedne od tih država. U ovom slučaju, navedenom članku stoga se ne protivi da njemačka upravna tijela ispitaju zahtjev za pravo boravka koji je podnio tužitelj razmotre u skladu s odredbama nacionalnog prava kojima se uređuje pravo boravka člana obitelji zainteresirane osobe, koji je državljanin treće zemlje.

58.      Stoga ću Sudu predložiti da odluči da se članak 21. stavak 1. UFEU-a ne primjenjuje na građanina Unije koji je cijelo vrijeme boravio u jednoj ili drugoj državi članici čije državljanstvo ima od rođenja te time nije ostvario pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, pod uvjetom da se na situaciju tog građanina ne primjenjuju mjere države članice koje bi mu mogle uskratiti stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije ili bi mogle predstavljati prepreku ostvarivanju tog prava.

IV.    Zaključak

59.      S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 21. stavak 1. UFEU-a ne primjenjuje se na građanina Unije koji je cijelo vrijeme boravio u jednoj ili drugoj državi članici čije državljanstvo ima od rođenja te time nije ostvario pravo na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, pod uvjetom da se na situaciju tog građanina ne primjenjuju mjere države članice koje bi mu mogle uskratiti stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije ili bi mogle predstavljati prepreku ostvarivanju tog prava.


1      Izvorni jezik: francuski


2      U francuskom pravu postoji izraz prema kojoj se „nitko ne može pozvati na svoje strano državljanstvo”. To znači da se Francuz ne može pozvati na drugo državljanstvo kako bi u Francuskoj izbjegao svoje pravne obveze.


3      Za povijesni pristup vidjeti Kochenov, D., „Double Nationality in the EU: An Argument for Tolerance”, European Law Journal, br. 3, Blackwell, Oxford, 2011., str. 323. do 343., osobito str. 326. i sljedeće.


4      Vidjeti de Groot, D., „Free Movement of Dual EU Citizens”, u Cambien, N., Kochenov, D. i Muir, E., European Citizenship under Stress: Social Justice, Brexit and Other Challenges, Brill Nijhoff, Leyde, 2020., str. 67. do 109.


5      Vidjeti dokument naslovljen „Population in private households by migrant back ground and dual citizenship” Destatis, Statistisches Bundesamt (Savezni ured za statistiku, Njemačka), dostupan na sljedećoj internetskoj adresi: https://www.destatis.de/EN/Themes/Society-Environment/Population/Migration-Integration/Tables/migrant-status-dual-citizenships.html. Broj njemačko-talijanskih državljana iznosio je 194 000, njemačko-rumunjskih 151 000, njemačko-grčkih 104 000, a njemačko-francuskih 91 000.


6      BGBl. 2024. I, br. 104 i ispravak BGBl. 2025. I, br. 98


7      Kad je riječ o bitnim točkama te reforme, vidjeti pojašnjenja dostupna na sljedećoj internetskoj adresi: https://www.bundesregierung.de/breg-de/aktuelles/droit-nationalite-2254386.


8      Vidjeti Szpunar, M. i Blas López, M. E., „Some Reflections on Member State Nationality: A Prerequisite of EU Citizenship and an Obstacle to Its Enjoyment”, u Kochenov D., EU Citizenship and Federalism: The Role of Rights, Cambridge University Press, Cambridge, 2017. str. 107. do 124., osobito str. 108. i 122. O odnosima između državljanstva države članice i građanstva Unije vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Rottmann (C-135/08, EU:C:2009:588, t. 23.).


9      C-165/16, u daljnjem tekstu: presuda Lounes, EU:C:2017:862


10      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87., str. 36.)


11      Iz sadržaja nacionalnog spisa proizlazi da je tužitelj od lipnja 2012. do rujna 2022. izdržavao različite kazne zatvora na temelju sedam osuđujućih kaznenih presuda za kaznena djela oštećenja imovine, krađe, namjernog nanošenja tjelesnih ozljeda, prijevare, sudioništva u seksualnom nasilju, nezakonite trgovine opojnim drogama i vožnje bez vozačke dozvole. Postupak protjerivanja koji je u svibnju 2016. pokrenula njemačka uprava prekinut je u veljači 2020. zbog obiteljskih razloga.


12      BGBl. 2004. I, str. 1986.


13      U verziji koja proizlazi iz Zakona od 20. travnja 2023. (BGBl. 2023. I, str. 106.). Člankom 5. stavkom 1. prvom rečenicom navedenog zakona određuje se da se „[č]lanovima obitelji koji nisu građani Unije, a imaju pravo slobodnog kretanja, , u roku od šest mjeseci nakon što dostave potrebne informacije po službenoj dužnosti izdaje dozvola boravka za članove obitelji građanina Unije koja vrijedi pet godina”.


14      U odluci od 5. srpnja 2023., Verwaltungsgerichtshof Baden-Württemberg (Visoki upravni sud Baden-Württemberga) utvrdio je da ne postoji stvarna zavisnost između tužitelja i njegove djece (t. 25).


15      Vidjeti presudu od 22. veljače 2024., Direcţia pentru Evidenţa Persoanelor şi Administrarea Bazelor de Date (C-491/21, EU:C:2024:143, t. 27.).


16      Vidjeti presudu od 21. prosinca 2023., Chief Appeals Officer i dr. (C-488/21, u daljnjem tekstu: presuda Chief Appeals Officer i dr., EU:C:2023:1013, t. 43. i navedena sudska praksa).


17      C-148/02, EU:C:2003:539


18      C-541/15, EU:C:2017:432


19      C-713/23, EU:C:2025:917


20      C-434/09, u daljnjem tekstu: presuda McCarthy, EU:C:2011:277


21      Vidjeti presudu McCarthy (t. 23.).


22      Vidjeti presudu McCarthy (t. 45. i navedena sudska praksa).


23      Vidjeti presudu McCarthy (t. 54.).


24      Vidjeti presudu McCarthy (t. 46. i 48. do 54.).


25      Vidjeti presudu McCarthy (t. 55.).


26      Vidjeti i članak 9. UEU-a.


27      Vidjeti presudu od 4. lipnja 2026., Safi (C-147/24, u daljnjem tekstu: presuda Safi, EU:C:2026:442, t. 32. i navedena sudska praksa).


28      Vidjeti presudu Lounes (t. 51.). Nedavno je Sud ponovno potvrdio to načelo u posebnom kontekstu priznavanja, upisa ili izmjene podataka o osobnom stanju građanina Unije. Vidjeti osobito presudu od 12. ožujka 2026., Shipova (C-43/24, EU:C:2026:183, t. 33. i navedena sudska praksa).


29      Vidjeti presudu od 17. studenoga 2011., Gajdarov (C-430/10, EU:C:2011:749, t. 25. i navedena sudska praksa). Moje isticanje


30      Vidjeti u tom pogledu razmatranja iz Szpunar, M. i Blas Lópeza, M. E., op. cit. te mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Rottmann (C-135/08, EU:C:2009:588, t. 23.).


31      C-430/10, EU:C:2011:749


32      Vidjeti presudu od 17. studenoga 2011., Gajdarov (C-430/10, EU:C:2011:749, t. 29. i navedena sudska praksa). Vidjeti u tom smislu i presudu Safi (t. 33.).


33      Vidjeti presude od 22. lipnja 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Majka Tajlanđanka nizozemskog maloljetnog djeteta) (C-459/20, EU:C:2023:499, t. 41. i navedena sudska praksa) i Chief Appeals Officer i dr. (t. 43.). Vidjeti i presudu Safi (t. 47. i navedena sudska praksa).


34      Vidjeti presudu McCarthy (t. 34.).


35      U presudi od 29. travnja 2025., Komisija/Malta (Dodjela državljanstva ulagateljima) (C-181/23, EU:C:2025:283), Sud je podsjetio na to da temelj državničke veze države članice počiva na „posebnom odnosu solidarnosti i odanosti između te države i njezinih državljana kao i na uzajamnosti prava i dužnosti” (t. 96. i navedena sudska praksa). Vidjeti i Kochenov, D., „Double Nationality in the EU: An Argument for Tolerance”, op. cit.


36      Vidjeti presudu Safi (t. 35. i navedena sudska praksa).


37      Vidjeti presudu Safi (t. 35. i navedena sudska praksa).


38      Vidjeti presudu Safi (t. 34. i navedena sudska praksa).


39      C-34/09, EU:C:2011:124 U predmetu u kojem je donesena ta presuda, u odnosu na roditelja maloljetne djece koja su belgijski državljani donesen je nalog za napuštanje belgijskog državnog područja te su nadležna tijela odbila njegov zahtjev za radnu dozvolu. Sud je utvrdio da bi takve odluke djeci G. R. Zambrana uskratile mogućnost stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz članka 20. UFEU-a. Odluke koje su se razmatrale u tom predmetu dovele bi do toga da bi djeca, građani Unije, morali napustiti područje Unije (t. 43. i 44.).


40      Presuda Safi, t. 41. Vidjeti i presudu od 8. svibnja 2025., Stadt Wuppertal (C-130/24, EU:C:2025:340, t. 27. i navedena sudska praksa).


41      Vidjeti presudu Safi (t. 42. i navedena sudska praksa).


42      Vidjeti presudu Safi (t. 43. do 47.). Vidjeti i presudu od 8. svibnja 2025., Stadt Wuppertal (C-130/24, EU:C:2025:340, t. 28. i navedena sudska praksa).


43      C-34/09, EU:C:2011:124


44      C-133/15, EU:C:2017:354


45      C-82/16, EU:C:2018:308


46      Vidjeti i presude od 8. studenoga 2012., Iida (C-40/11, EU:C:2012:691, t. 71.); od 8. svibnja 2013., Ymeraga i dr. (C-87/12, EU:C:2013:291, t. 36.); od 10. listopada 2013., Alokpa i Moudoulou (C-86/12, EU:C:2013:645, t. 32.); od 13. rujna 2016., Rendón Marín (C-165/14, EU:C:2016:675, t. 74.) i od 13. rujna 2016., CS (C-304/14, EU:C:2016:674, t. 29.).


47      Vidjeti i bilješku 14. ovog mišljenja.


48      Za komentare na tu presudu vidjeti osobito Benlolo Carabot, M., „Cour de justice, gde ch., 14 novembre 2017, Toufik Lounes c/ Secretary of State for the Home Department, aff. C-165/16, ECLI:EU:C:2017:862”, Jurisprudence de la CJUE 2017 : décisions et commentaires, Bruylant, Bruxelles, 2018., str. 255. do 266.


49      Vidjeti presudu Lounes (t. 60.). Moje isticanje.


50      Vidjeti presudu Lounes (t. 58.).


51      Vidjeti presudu Lounes (t. 59.).


52      Vidjeti presudu Lounes (t. 60.). Vidjeti i presudu Chief Appeals Officer i dr. (t. 45.).


53      Kad je riječ o sudskoj praksi koja se odnosi na povratak građana Unije u njihovu državu podrijetla, vidjeti osobito situacije iz presuda od 11. prosinca 2007, Eind (C-291/05, EU:C:2007:771); od 12. ožujka 2014., O. i B. (C-456/12, EU:C:2014:135) i od 27. lipnja 2018., Altiner i Ravn (C-230/17, EU:C:2018:497). Naime, predmeti u kojima su donesene te presude odnosili su se na situaciju građanina Unije koji se vratio u svoju državu članicu podrijetla nakon što je stvarno boravio u državi članici čije državljanstvo nije imao, pod uvjetima predviđenima Direktivom 2004/38, i u kojoj je zasnovao ili ustalio obitelj s državljaninom treće zemlje. U takvim je slučajevima Sud odlučio da koristan učinak prava koja građanin Unije o kojem je riječ ima na temelju članka 21. stavka 1. UFEU-a zahtijeva da se obiteljski život, koji je razvijen tijekom ostvarivanja slobode kretanja i boravka u državi članici domaćinu, može nastaviti i nakon povratka u državu članicu čiji je državljanin, čime se obvezuje tu državu da odobri izvedeno pravo boravka članu obitelji o kojem je riječ, koji je državljanin treće zemlje. Sud je smatrao da, kada ne bi postojalo takvo pravo na boravak, taj bi građanin Unije mogao biti odvraćen od napuštanja svoje države članice podrijetla kako bi ostvario svoje pravo boravka u drugoj državi članici nakon što je ostvario to pravo zbog toga što nije siguran da će u njoj moći nastaviti obiteljski život koji je tako zasnovao ili ustalio u državi članici domaćinu.


54      Vidjeti presudu Lounes (t. 59.).


55      Vidjeti točku 29. ovog mišljenja.


56      Vidjeti Closa, C., „Citizenship of the Union and nationality of member States”, Common Market Law Review, br. 2, Wolters Kluwer, Leyde, 1995., str. 487. do 518., osobito str. 487.


57      Vidjeti Closa, C., op. cit., osobito str. 493. i 494.


58      Vidjeti presudu Lounes (t. 56. i 57.).


59      Heymann, J., „Citoyenneté de l’Union et conflit positif de nationalités”, Revue Trimestrielle de Droit européen, br. 3, Dalloz, Pariz, 2018., str. 587. do 596., osobito t. 13.


60      Vidjeti radni dokument koji je u studenome 2024. za Europski parlament pripremio David de Groot, naslovljen „Right to return and dual citizens in free movement case law”.


61      Člankom 5. stavkom 2. Europske konvencije o državljanstvu, koja je potpisana u Strasbourgu 6. studenoga 1997. u okviru Vijeća Europe te je stupila na snagu 1. ožujka 2000., čije su stranke brojne države članice, određuje se da će se „[s]vaka država stranka vodit[i] […] načelom nediskriminacije između svojih državljana, neovisno o tomu jesu li njezini državljani stekli njezino državljanstvo rođenjem ili naknadno”. Međutim, kao što to proizlazi iz njegova izvješća s obrazloženjem, taj se članak odnosi samo na primjenu pravila o državljanstvu između državljana koji su državljanstvo stekli rođenjem i ostalih državljana, uključujući osobe koje su državljanstvo stekle prirođenjem (t. 46. tog izvješća).