Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 30. listopada 2025.(1)
Predmet C-770/23 P
Europska komisija
protiv
HB
„Žalba – Ugovori o javnoj nabavi usluga – Komisijina naplata ugovornog potraživanja prijebojem s potraživanjem koje prema njoj ima njezin suugovaratelj – Ugovor koji je u nadležnosti nacionalnog suda – Komisijina ovlast da donese odluku o prijeboju – Nadležnost sudova Unije da odlučuju o pravnom lijeku podnesenom protiv odluke o prijeboju”
Sadržaj
I. Uvod
II. Pravni okvir
III. Okolnosti žalbe
A. Činjenice koje su prethodile postupku pred Općim sudom
B. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
C. Događaji koji su uslijedili nakon donošenja pobijane presude i podnošenja ove žalbe
IV. Žalbeni postupak i zahtjevi stranaka
V. Ocjena
A. O žalbi
1. Daljnje postojanje predmeta žalbe
2. Meritum
a) Mogućnost naplate osporavanog potraživanja prijebojem (prvi žalbeni razlog)
b) Mogućnost naplate prijebojem ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda (drugi žalbeni razlog)
1) Odluke o prijeboju ugovornih potraživanja su akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU-a
2) Donošenje odluke o prijeboju radi naplate ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda ipak je moguće
3. Zaključak o žalbi
B. Tužba pred Općim sudom
C. Međuzaključak
VI. Troškovi
A. Troškovi žalbenog postupka
B. Troškovi prvostupanjskog postupka
VII. Zaključak
Uvod
1. U skladu s člankom 272. UFEU-a, Sud Europske unije nadležan je donositi presude na temelju svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru. Na temelju članka 274. UFEU-a, sporovi u kojima je Unija jedna od stranaka nisu na osnovi toga izuzeti iz nadležnosti sudova država članica osim kada je nadležnost dodijeljena Sudu Ugovorima.
2. Prema tome, u nedostatku arbitražne klauzule u prilog sudovima Unije, sporovi povezani s ugovorima koje je sklopila Europska komisija u nadležnosti su nacionalnih sudova(2).
3. Unatoč zavaravajućoj jednostavnosti te podjele nadležnosti, Sud je već u više navrata odlučivao o tome treba li pitanje povezano s ugovorom koji je sklopila Komisija podnijeti sudu Unije ili nacionalnom sudu(3).
4. U tom je okviru Sud u presudi ADR Center/Komisija (u daljnjem tekstu: presuda ADR)(4) utvrdio da Komisija može primijeniti svoju ovlast da sama proglasi izvršivima svoje odluke o naplati ugovornih potraživanja u smislu članka 299. UFEU-a samo ako predmetni ugovor sadržava arbitražnu klauzulu u prilog sudu Unije.
5. Takva izvršiva odluka zapravo predstavlja akt koji se može pobijati tužbom za poništenje na temelju članka 263. UFEU-a, u okviru koje sud Unije treba ispitati osnovanost tako naplaćenog potraživanja. Stoga bi se donošenjem takve isprave za povrat potraživanja iz ugovora koje je u nadležnosti nacionalnog suda spor povukao s nadležnog suda i zaobišla bi se podjela nadležnosti utvrđena Ugovorom(5).
6. Međutim, postoji li takvo ograničenje i kad Komisija naplati ugovorno potraživanje koje je u nadležnosti nacionalnog suda tako da ne donese izvršnu ispravu, nego izvrši prijeboj? Drugim riječima, može li Komisija prijebojem naplatiti potraživanje na koje se poziva na temelju ugovora koji ne sadržava arbitražnu klauzulu u prilog sudu Unije?
7. U pobijanoj presudi(6) Opći sud smatrao je da može. Prema mišljenju Općeg suda, odluka o prijeboju, kao i svaka odluka koja je izvršiva u smislu članka 299. UFEU-a, predstavlja akt koji se može pobijati na temelju članka 263. UFEU-a. Međutim, ispitivanje osnovanosti potraživanja iz ugovora koji ne sadržava arbitražnu klauzulu u nadležnosti je nacionalnog suda. Prema tome, donošenje odluke o prijeboju radi naplate takvog potraživanja predstavlja i zaobilaženje podjele nadležnosti utvrđene Ugovorom(7).
8. U okviru ovog žalbenog postupka od Suda se traži da ocijeni je li to rješenje osnovano.
9. Prije nego što Sud može razmotriti tu problematiku, treba utvrditi je li ova žalba postala bespredmetna. To se pitanje postavlja jer potraživanje koje društvo HB ima prema Komisiji, s pomoću kojeg je ona izvršila sporni prijeboj, više ne postoji, zbog čega odluka o prijeboju koja se osporavala u prvostupanjskom postupku postaje bespredmetna.
I. Pravni okvir
10. Na ovaj se spor primjenjuju odredbe Uredbe (EU, Euratom) 2018/1046 o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (u daljnjem tekstu: Financijska uredba iz 2018.)(8).
11. Člankom 98. Financijske uredbe iz 2018., naslovljenim „Utvrđivanje iznosa potraživanja”, među ostalim se određuje:
„1. Kako bi utvrdio iznos potraživanja, odgovorni dužnosnik za ovjeravanje:
(a) provjerava postojanje duga;
(b) utvrđuje ili provjerava ispravnost i iznos duga; i
(c) provjerava uvjete dospijeća duga.
Utvrđivanje iznosa potraživanja predstavlja priznavanje prava Unije u odnosu na dužnika i utvrđivanje dodijeljenog prava da se od dužnika zahtijeva plaćanje duga.
2. Svaki iznos potraživanja koji je potvrđen kao nesporan, u fiksnom iznosu i dospio utvrđuje se nalogom za povrat kojim odgovorni dužnosnik za ovjeravanje nalaže računovodstvenom službeniku da osigura povrat iznosa. Nakon toga dužniku se šalje obavijest o terećenju, izuzev slučajeva u kojima se postupak odricanja odmah provodi u skladu sa stavkom 4. drugim podstavkom. Nalog za povrat i obavijest o terećenju sastavlja odgovorni dužnosnik za ovjeravanje.
Dužnosnik za ovjeravanje obavijest o terećenju šalje odmah nakon utvrđivanja iznosa potraživanja, a najkasnije u roku od pet godina od trenutka kada je institucija Unije, u uobičajenim okolnostima, mogla potraživati […] dug. […]
3. Kako bi utvrdio iznos potraživanja, odgovorni dužnosnik za ovjeravanje osigurava:
(a) da je iznos potraživanja nesporan, odnosno da ne podliježe nikakvom uvjetu;
(b) da je iznos potraživanja fiksan, točno izražen u novcu;
(c) da je iznos potraživanja dospio i da ne podliježe nikakvom roku plaćanja;
[…]
4. Obaviješću o terećenju dužnika se obavješćuje:
(a) da je Unija utvrdila iznos potraživanja;
[…]”
12. Člankom 101. stavkom 1. trećim podstavkom Financijske uredbe iz 2018. predviđa se da „[r]ačunovodstveni službenik osigurava povrat iznosa koji pripadaju proračunu njihovim prijebojem u skladu s člankom 102.”.
13. Članak 102. Financijske uredbe iz 2018., naslovljen „Povrat prijebojem” glasi kako slijedi:
„1. Ako dužnik ima potraživanja prema Uniji, ili prema izvršnoj agenciji ako ona izvršava proračun, koja su nesporna u smislu članka 98. stavka 3. točke (a), u fiksnom iznosu i dospjela u vezi s iznosom određenim nalogom za plaćanje, računovodstveni službenik po isteku roka iz članka 98. stavka 4. prvog podstavka točke (b) osigurava povrat utvrđenih iznosa potraživanja prijebojem.
U iznimnim okolnostima, ako je potrebno zaštititi financijske interese Unije i ako računovodstveni službenik opravdano smatra da bi iznos koji se duguje Uniji bio izgubljen, računovodstveni službenik može osigurati povrat prijebojem prije isteka roka iz članka 98. stavka 4. prvog podstavka točke (b).
Računovodstveni službenik može ujedno osigurati povrat prijebojem prije isteka roka iz članka 98. stavka 4. prvog podstavka točke (b) ako se s tim složi dužnik.
2. Prije pokretanja postupka za povrat u skladu sa stavkom 1. ovog članka, računovodstveni službenik savjetuje se s odgovornim dužnosnikom za ovjeravanje i obavješćuje dotične dužnike, među ostalim o pravnim sredstvima u skladu s člankom 133.
[…]
3. Prijeboj iz stavka 1. ima jednak učinak kao plaćanje i oslobađa Uniju iznosa duga te, ako je to primjereno, dospjelih kamata.”
14. Člankom 103. Financijske uredbe iz 2018., naslovljenim „Postupak povrata u slučaju neizvršenja dobrovoljnog plaćanja”, predviđa se sljedeće:
„1. Ne dovodeći u pitanje članak 102., ako do isteka roka iz članka 98. stavka 4. prvog podstavka točke (b) i nije osiguran povrat cijelog iznosa, računovodstveni službenik obavješćuje odgovornog dužnosnika za ovjeravanje te bez odgađanja pokreće postupak za osiguravanje povrata u okviru zakonskih mogućnosti, uključujući, ako je to primjereno, naplatom bilo kakvog unaprijed dostavljenog jamstva.
2. Ne dovodeći u pitanje članak 102., ako nije moguće primijeniti metodu osiguravanja povrata iz stavka 1. ovog članka, a dužnik ne plati dug unatoč formalnoj opomeni koju mu je poslao računovodstveni službenik, računovodstveni službenik osigurava povrat izvršenjem odluke koja je ishođena u skladu s člankom 100. stavkom 2. ili u sudskom postupku.”
II. Okolnosti žalbe
A. Činjenice koje su prethodile postupku pred Općim sudom
15. Okolnosti spora opisane su u točkama 14. do 37. pobijane presude i mogu se sažeti kako slijedi.
16. Unija, koju je zastupala Europska agencija za obnovu (EAO), objavila je 24. listopada 2007. poziv na nadmetanje radi sklapanja ugovora CARDS, odnosno ugovora o uslugama za pružanje usluga tehničke pomoći Visokom pravosudnom vijeću u Srbiji.
17. Ugovor CARDS dodijeljen je 10. lipnja 2008. konzorciju kojim koordinira društvo HB. Isti ugovor zatim je potpisan 30. srpnja 2008. s maksimalnom vrijednosti od 1 999 125 eura. Tim se ugovorom određivalo, među ostalim, da je svaki spor koji iz njega proizlazi ili koji se na njega odnosi u nadležnosti sudova u Bruxellesu (Belgija)(9).
18. Nakon što je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) utvrdio nepravilnosti, Komisija je 15. listopada 2019. donijela Odluku C(2019) 7319 final. U toj je odluci smatrala da su plaćanja izvršena na temelju ugovora CARDS, u iznosu od 1 197 055,86 eura, neosnovano isplaćena i da ih je potrebno vratiti društvu HB (u daljnjem tekstu: odluka o povratu na temelju ugovora CARDS).
19. Društvo HB je 19. studenoga 2019. podnijelo Općem sudu dvije tužbe kojima je osporavalo, među ostalim, zakonitost odluke o povratu na temelju ugovora CARDS, koje su upisane pod brojevima predmeta T-795/19 odnosno T-796/19.
20. Društvo HB je 7. veljače 2020. tužilo Uniju, koju zastupa Komisija, pred tribunalom de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku, Belgija). To je društvo u biti tražilo, među ostalim, da se presudi da Unija nije imala pravo raskinuti ugovor CARDS. Podredno, tražilo je da se Uniji naloži plaćanje naknade štete i ugovornih kamata koji odgovaraju iznosu tog ugovora.
21. Tribunal de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku) donio je 19. veljače 2021. presudu u kojoj se proglasio nadležnim za odlučivanje o tužbi koju je podnijelo društvo HB. Međutim, odlučio je prekinuti postupak o meritumu do odluka kojima se završava postupak u predmetima T‑795/19 i T‑796/19.
22. Presudama od 21. prosinca 2021. u tim predmetima, HB/Komisija(10) i HB/Komisija(11) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: presude u predmetima T-795/19 i T-796/19, HB/Komisija), Opći je sud, među ostalim, odbacio tužbe kao nedopuštene u dijelu u kojem se njima tražilo poništenje odluke o povratu na temelju ugovora CARDS. Usto, naložio je Komisiji plaćanje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite koji je pokrenulo društvo HB.
23. U dopisu od 31. ožujka 2022. Komisija se složila s iznosom troškova koji se od nje zahtijevaju na temelju presuda u predmetima T-795/19 i T-796/19, odnosno ukupnim iznosom od 19 904,76 eura. Međutim, navela je da namjerava izvršiti plaćanje tog iznosa prijebojem jer bi u biti, među ostalim, potraživanje koje proizlazi iz odluke o povratu na temelju ugovora CARDS ostalo nepodmireno.
24. Komisija je 13. svibnja 2022. donijela odluku kojom je izvršila prijeboj između, s jedne strane, potraživanja koje društvo HB ima prema njoj na ime troškova u predmetima T-795/19 i T-796/19 te, s druge strane, potraživanja za koje ona tvrdi da ga ima prema društvu HB na ime odluke o povratu na temelju ugovora CARDS u iznosu od 1 197 055,86 eura (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
B. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
25. Tužbom koja je 18. srpnja 2022. podnesena tajništvu Općeg suda, društvo HB pokrenulo je postupak kojim traži poništenje sporne odluke i da se Komisiji naloži da mu nadoknadi imovinsku štetu.
26. Opći sud je pobijanom presudom poništio spornu odluku (točka 1. izreke), odbio tužbu u preostalom dijelu (točka 2. izreke) i naložio društvu HB i Komisiji da svatko snosi vlastite troškove (točka 3. izreke).
C. Događaji koji su uslijedili nakon donošenja pobijane presude i podnošenja ove žalbe
27. Presudom od 26. rujna 2024. u spojenim predmetima C-160/22 P i C-161/22 P, Komisija/HB, Sud je ukinuo presude u predmetima T-795/19 i T-796/19, vratio te predmete Općem sudu na ponovno suđenje i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno (u daljnjem tekstu: presude u spojenim predmetima C-160/22 P i C-161/22 P, Komisija/HB)(12).
III. Žalbeni postupak i zahtjevi stranaka
28. Podneskom od 13. prosinca 2023., ispravljenim 15. prosinca 2023., Komisija je podnijela žalbu protiv pobijane presude.
29. Komisija od Suda zahtijeva da:
– ukine točke 1. i 3. izreke pobijane presude;
– konačno odluči o sporu, u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, na način da odbije zahtjev za poništenje sporne odluke koji je podnijelo društvo HB u prvostupanjskom postupku;
– naloži društvu HB snošenje troškova ovog postupka pred Sudom i postupka pred Općim sudom.
30. Društvo HB od Suda zahtijeva da:
– odbije Komisijinu žalbu;
– naloži Komisiji snošenje svih troškova.
31. Zahtjevom na temelju članka 149. Poslovnika Suda, koji je strankama poslan 21. listopada 2024., Sud je od tih stranaka zatražio da zauzmu stajalište o tome je li ova žalba postala bespredmetna nakon donošenja presude u spojenim predmetima C-160/22 P i C-161/22 P, Komisija/HB. Stranke su odgovorile na taj zahtjev u za to određenom roku.
32. Sud je u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika odlučio da neće održati raspravu.
IV. Ocjena
33. U okviru ovog spora potrebno je najprije razmotriti žalbu (dio A), a zatim tužbu pred Općim sudom (dio B).
A. O žalbi
34. Prije razmatranja merituma ove žalbe (odjeljak 2.), ispitat ću ima li žalba i dalje predmet unatoč tomu što je sporna odluka koja se pobijala u prvostupanjskom postupku postala bespredmetna (odjeljak 1.).
1. Daljnje postojanje predmeta žalbe
35. Najprije je korisno podsjetiti na to da izvršenjem prijeboja dužnik (u ovom slučaju Komisija) prema kojem vjerovnik (u ovom slučaju društvo HB) ima takozvano „glavno” ili „pasivno” potraživanje, prebija to potraživanje takozvanim „protupotraživanjem” ili „aktivnim” potraživanjem koje sam ima prema vjerovniku glavnog potraživanja. Drugim riječima, umjesto da vjerovniku isplati iznos glavnog potraživanja, dužnik odbija taj iznos od iznosa protupotraživanja kako bi se izbjeglo uzajamno izvršenje dviju isplata između istih osoba.
36. Prijeboj je stoga poseban način otpisa dužnikovih obveza te, istodobno i suprotno tomu, metoda osiguravanja povrata potraživanja za koje dužnik pak tvrdi da ih ima prema vjerovniku(13).
37. U ovom slučaju, kao što se to navodi u točkama 22. do 24. ovog mišljenja, s jedne strane, glavno potraživanje koje je Komisija dugovala društvu HB iznosilo je 19 904,76 eura i proizlazilo je iz troškova čije je snošenje Opći sud naložio Komisiji u predmetima T-795/19 i T-796/19, HB/Komisija. S druge strane, protupotraživanje na koje se Komisija pozivala prema društvu HB i koje je djelomično naplatila spornom odlukom iznosilo je 1 197 055,86 eura i činio ga je iznos koji je Komisija potraživala od društva HB na temelju ugovora CARDS.
38. Međutim, kao što se to navodi u točki 27. ovog mišljenja, Sud je presudom u spojenim predmetima C-160/22 P i C-161/22 P, Komisija/HB, ukinuo presude u predmetima T-795/19 i T-796/19, HB/Komisija, vratio te predmete Općem sudu na ponovno suđenje i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno. Stoga Komisija više ne duguje društvu HB iznos tih troškova, tako da glavno potraživanje više ne postoji.
39. Slijedom toga, kao što je to Komisija priznala u odgovoru na pitanja Suda, sporna odluka koja se pobijala u prvostupanjskom postupku postala je bespredmetna i stoga je povučena.
40. Usto, Sud je u presudi u spojenim predmetima C-160/22 P i C-161/22 P, Komisija/HB, odlučio da odluku o povratu na temelju ugovora CARDS treba kvalificirati kao akt koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU-a i da je Opći sud pogrešno smatrao da je ta odluka dio ugovornih odnosa. Protupotraživanje koje je Komisija naplatila društvu HB u spornoj odluci stoga je u nadležnosti Općeg suda. Iz toga slijedi da rješenje iz presude ADR, koje se odnosi na naplatu ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda i koje čini osnovu rješenja utvrđenog u pobijanoj presudi, više nije relevantno u ovom slučaju.
41. Međutim, Komisija smatra da ova žalba nije postala bespredmetna, osobito zato što Sud treba pojasniti je li rješenje koje je Opći sud donio u pobijanoj odluci valjano u svrhu donošenja budućih odluka o naplati prijebojem potraživanja iz ugovora koji ne sadržavaju arbitražne klauzule u prilog sudu Unije.
42. U tim okolnostima valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, predmet spora kao i pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka(14).
43. Usto, iz članka 56. drugog i trećeg stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da privilegirani tužitelji kao što je Komisija ne trebaju dokazati pravni interes za podnošenje žalbe(15). Međutim, o sporu koji je u tijeku može se odlučiti samo ako istaknuta pravna pitanja nisu isključivo hipotetska zbog prestanka postojanja predmeta spora(16). Privilegirani tužitelji stoga nemaju neograničenu mogućnost podnošenja žalbi protiv presuda Općeg suda pred Sudom(17) niti su oslobođeni svake obveze koja se odnosi na daljnje postojanje predmeta spora(18).
44. Stoga nije na Sudu da u okviru žalbe razmatra opća i apstraktna pitanja ili da održi „pravnu lekciju”(19). Slijedom toga, Sud odbija odlučiti o žalbi ako bi presuda koju donese bila značajna samo za slične hipotetske slučajeve u budućnosti(20).
45. Međutim, u okviru ocjene pravnog interesa neprivilegiranih tužitelja, Sud priznaje da u određenim okolnostima takvi tužitelji mogu sačuvati interes da zatraže poništenje akta koji je stavljen izvan snage tijekom postupka, kako bi naveli autora akta koji se može pobijati da u budućnosti učini prikladne izmjene i tako izbjegne opasnost od ponavljanja nezakonitosti kojom je taj akt navodno zahvaćen(21). Daljnje postojanje takvog interesa osobito se priznaje kad se može predvidjeti da će institucija o kojoj je riječ u kratkom ili srednje dugom roku donijeti nove akte koji se temelje upravo na sudskom tumačenju koje tužitelj dovodi u pitanje(22).
46. Takvo rasuđivanje tim više treba primijeniti prilikom ocjene daljnjeg postojanja predmeta spora, u ovom slučaju ove žalbe, koji je pokrenuo privilegirani tužitelj koji ne treba dokazati pravni interes.
47. Kao što je to navedeno u točki 7. ovog mišljenja, Opći sud je u pobijanoj presudi utvrdio da u slučaju kao što je ovaj, u kojem protupotraživanje koje se naplatilo prijebojem proizlazi iz ugovora koji ne sadržava arbitražnu klauzulu u prilog sudu Unije, Komisija nije nadležna za primjenu te metode osiguravanja povrata.
48. Iz toga slijedi da Komisija, kao što je to navela u svojim pismenima, na temelju stanja prava utvrđenog u obrazloženju pobijane presude, koje je dužna poštovati(23), više ne može prijebojem naplatiti potraživanja na koja se poziva prema suugovarateljima s kojima je povezana ugovorima koji ne sadržavaju arbitražnu klauzulu u prilog sudu Unije. Međutim, Komisija je dokazala, što je i potkrijepila podacima, da su ta potraživanja brojna i predstavljaju znatnu proračunsku stavku.
49. Iz toga slijedi da se prestankom postojanja predmeta sporne odluke koja je poništena u izreci pobijane presude ne otklanjaju posljedice koje rješenje utvrđeno u obrazloženju te presude ima za Komisiju(24) i, općenitije, za pravni poredak Unije. Naime, prestankom postojanja tog predmeta ne nestaje pravna ocjena na kojoj se temelji izreka pobijane presude(25), na koju se odnosi ovaj žalbeni postupak. Ako se taj postupak obustavi, to će rješenje sadržano u obrazloženju koje predstavlja nužnu potporu izreci pobijane presude stoga postati pravomoćno(26).
50. U tim bi okolnostima bilo protivno ne samo načelima pravne sigurnosti te zaštite financija Unije i dobrog upravljanja Unijinim financijama, nego i načelima ekonomičnosti postupka i dobrog sudovanja, kad bi se smatralo da je ova žalba postala bespredmetna i obvezalo Komisiju da pronađe pojašnjenje za stanje prava koje se odnosi na prijeboj ugovornih potraživanja pokretanjem naknadnih žalbenih postupaka.
51. Usto i u svakom slučaju, nije očito ni da je posljedica prestanka postojanja predmeta sporne odluke okončanje spora između stranaka i da je stoga žalba postala bespredmetna(27).
52. Iz toga slijedi da, ne dovodeći u pitanje prestanak postojanja predmeta prvostupanjskog postupka (vidjeti točke 105. i 106. ovog mišljenja), ova žalba nije postala bespredmetna i stoga valja razmotriti njezin meritum.
2. Meritum
53. Prema Komisijinu mišljenju, rasuđivanje Općeg suda u pobijanoj presudi sadržava pogreške koje se tiču prava s dva aspekta.
54. S jedne strane, Komisija prigovara Općem sudu da je pogrešno utvrdio da ona nije mogla prijebojem naplatiti ugovorno potraživanje čija se osnovanost osporavala pred nadležnim nacionalnim sudom (odjeljak a)).
55. S druge strane, Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je izjednačio odluke o prijeboju s izvršivim odlukama i time što je na njih primijenio razmatranja iz presude ADR (odjeljak b)).
a) Mogućnost naplate osporavanog potraživanja prijebojem (prvi žalbeni razlog)
56. U okviru prvog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 60. i 61. pobijane presude. Zamijenio je ispitivanje nespornosti, fiksnog iznosa i dospjelosti potraživanja s ispitivanjem njegove osnovanosti te je pogrešno smatrao da je osporavanje element koji treba uzeti u obzir prilikom ocjene nespornosti, fiksnog iznosa i dospjelosti potraživanja.
57. Opći sud je u navedenim točkama utvrdio da Komisija, kad je donijela spornu odluku, nije poštovala podjelu nadležnosti između suda Unije i nacionalnih sudova za odlučivanje o zakonitosti prijeboja koji se odnosi na ugovorno potraživanje koje se osporavalo pred nacionalnim sudom koji je jedini bio nadležan da utvrdi je li navedeno potraživanje bilo osnovano i, općenitije, je li bilo nesporno, u fiksnom iznosu i dospjelo, što je omogućilo njegovo uzimanje u obzir u okviru prijeboja(28).
58. Kao što to Komisija pravilno navodi, iz tog rasuđivanja doista proizlazi da je Opći sud prešutno, ali nužno smatrao da je priroda potraživanja koja se eventualno osporava element koji treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja nespornosti, fiksnog iznosa i dospjelosti tog potraživanja u smislu odredbi Financijske uredbe iz 2018.
59. Međutim, to tumačenje nije u skladu s ispitivanjem relevantnih odredbi te uredbe s obzirom na njihov tekst, strukturu i cilj.
60. Kao prvo, utvrđivanje iznosa potraživanja predstavlja priznavanje prava Unije u odnosu na dužnika i utvrđivanje dodijeljenog prava da se od dužnika zahtijeva plaćanje duga (članak 98. stavak 1. drugi podstavak Financijske uredbe iz 2018.). Kako bi utvrdio iznos potraživanja, odgovorni dužnosnik za ovjeravanje osigurava, među ostalim, (a) da je iznos potraživanja nesporan, odnosno da ne podliježe nikakvom uvjetu, (b) da je iznos potraživanja fiksan, točno izražen u novcu i (c) da je iznos potraživanja dospio i da ne podliježe nikakvom roku plaćanja (članak 98. stavak 3. točke (a) do (c) te uredbe).
61. Kao drugo, odgovorni dužnosnik za ovjeravanje svaki iznos potraživanja koji je potvrđen kao nesporan, u fiksnom iznosu i dospio utvrđuje nalogom za povrat kojim nalaže računovodstvenom službeniku da osigura povrat iznosa. Nakon tog naloga za povrat dužniku se šalje obavijest o terećenju, kojom ga se obavještava o tome da su utvrđeni iznos potraživanja i rok plaćanja (članak 98. stavak 2. prvi podstavak i članak 98. stavak 4. prvi podstavak, kao i članak 100. stavak 1. Financijske uredbe iz 2018.).
62. Kao treće, osim ako odgovorni dužnosnik za ovjeravanje ne odluči u potpunosti ili djelomično ukinuti utvrđeni iznos potraživanja, on se može odreći povrata tog utvrđenog iznosa potraživanja samo u propisno opravdanim slučajevima, ako se povrat iznosa potraživanja ne može osigurati ili ako je neproporcionalan (članak 101. stavci 2. do 6. Financijske uredbe iz 2018.).
63. Naposljetku, kao četvrto, ako dužnik pak ima potraživanja prema Uniji, računovodstveni službenik osigurava povrat utvrđenih iznosa potraživanja prema Uniji prijebojem, nakon što osigura da je dužnik dobio priliku da dostavi svoja opažanja (članak 101. stavak 1. treći podstavak, članak 102. stavak 1. i članak 102. stavak 2. prvi podstavak, kao i članak 133. Financijske uredbe iz 2018.).
64. Zajedničko tumačenje tih odredbi pokazuje da nespornost potraživanja upućuje samo na činjenicu da ono ne podliježe nikakvom uvjetu (točka 60. ovog mišljenja) i da je se ne smije zamijeniti s nemogućnošću njegova pobijanja(29).
65. Stoga je nespornost potraživanja utvrđena i nalog za povrat sastavljen čak i prije nego što se dužnika u obavijesti o terećenju obavijesti o tome da je taj iznos potraživanja utvrđen, što će moći dovesti do njegova pobijanja (točka 61. ovog mišljenja). Točno je da računovodstveni službenik treba osigurati da dužnik dobije priliku da dostavi svoja opažanja prije nego što osigura povrat utvrđenih iznosa potraživanja prijebojem (točka 63. ovog mišljenja). Međutim, ne može se odreći povrata iznosa potraživanja nakon što je on utvrđen, čak i ako se pobija, osim ako ga ne odluči ukinuti (točka 62. ovog mišljenja).
66. Slijedom toga, nemogućnost pobijanja potraživanja nije uvjet za utvrđivanje iznosa tog potraživanja i za njegov povrat prijebojem. Naprotiv, kad se iznos potraživanja utvrdi, odgovorni dužnosnik za ovjeravanje i računovodstveni službenik ne mogu se odreći povrata tog iznosa potraživanja prijebojem.
67. To je dosljedno s obzirom na cilj Financijske uredbe iz 2018., koji uključuje zaštitu financijskih interesa i dobro upravljanje proračunom Unije, koji su neophodni za njezino funkcioniranje(30).
68. Stoga je Opći sud u predmetima koji su prethodili ovom predmetu pravilno utvrdio da osporavanje potraživanja nije prepreka tomu da se izvrši prijeboj kako bi se osigurao povrat tog potraživanja(31).
69. Iz toga slijedi da je Opći sud pogrešno temeljio svoje rasuđivanje u točkama 60. i 61. pobijane presude, prešutno, ali nužno, na razmatranju da pobijanje potraživanja koje je utvrdila Unija predstavlja prepreku povratu tog potraživanja prijebojem. Komisijin prvi žalbeni razlog stoga je osnovan i treba ga prihvatiti.
b) Mogućnost naplate prijebojem ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda (drugi žalbeni razlog)
70. U okviru drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da bi donošenje odluke o prijeboju radi naplate ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda dovelo do zaobilaženja podjele sudske nadležnosti utvrđene primarnim pravom. Iako takva odluka o prijeboju predstavlja akt koji se može pobijati pred sudom Unije, ona se u tom pogledu ne može izjednačiti s izvršivom odlukom u smislu članka 299. UFEU-a, kao što je ona na koju se odnosi presuda ADR.
71. Kako bi se ocijenili ti prigovori, potrebno je najprije potvrditi da je Opći sud pravilno kvalificirao odluke o prijeboju kao akte koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU-a (točke 52. i 54. pobijane presude) (odjeljak 1.).
72. Zatim ću ocijeniti pitanje je li Komisija ipak nadležna za donošenje takvih odluka radi naplate ugovornih potraživanja čije je ispitivanje osnovanosti u sudskoj nadležnosti nacionalnog suda (odjeljak 2.).
1) Odluke o prijeboju ugovornih potraživanja su akti koji se mogu pobijati u smislu članka 263. UFEU-a
73. Prema sudskoj praksi, kada postoji ugovor koji obvezuje tužitelja u odnosu na neku od institucija pred sudovima Unije može se pokrenuti postupak na temelju članka 263. UFEU‑a samo ako pobijani akt proizvodi obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornih odnosa kojima su stranke obvezane i koji uključuju izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu(32).
74. Točno je da je prijeboj mehanizam koji se često upotrebljava u građanskom pravu između privatnih osoba koje nemaju ovlasti tijela javne vlasti(33). Međutim, donošenje odluke o prijeboju, na temelju sustava uspostavljenog Financijskom uredbom iz 2018., radi naplate ugovornog potraživanja, predstavlja akt koji je izvan ugovornog odnosa kojim su stranke obvezane i koji uključuje izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu.
75. S jedne strane, kad Komisija prebija protupotraživanje za koje tvrdi da ga ima prema svojem suugovaratelju na temelju ugovora s glavnim potraživanjem koje taj suugovaratelj ima prema njoj na temelju drugog ugovornog ili jednostranog odnosa(34), ta odluka proizvodi obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornog odnosa iz kojeg proizlazi protupotraživanje.
76. S druge strane, donošenje takve odluke podrazumijeva izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti koje su Komisiji povjerene u njezinu svojstvu upravnog tijela. U tu su svrhu obvezujući pravni učinci takve odluke izvan svakog ugovornog odnosa kojim su stranke obvezane, neovisno o tome proizlaze li glavno potraživanje i protupotraživanje na koje se odnosi odluka o prijeboju iz istog ugovora.
77. Naime, kao što sam to objasnila u predmetu ADR, obvezujući pravni učinci odluke donesene na temelju ovlasti tijela javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu nikad nisu ograničeni samo na ugovorni odnos kojim su stranke obvezane. Takva odluka uvijek ima i izvanugovorne pravne učinke jer se ti učinci temelje na općoj posebnoj i izvanugovornoj ovlasti institucije ugovornice(35).
78. Kad je riječ o odlukama o prijeboju, one su obuhvaćene provedbom takvih ovlasti tijela javne vlasti prije svega zbog dvaju razloga.
79. S jedne strane, donošenje odluke o prijeboju ima obilježja javnih ovlasti jer je Komisija dužna, kao što je to navedeno u točkama 64. do 66. ovog mišljenja, donijeti takvu odluku čak i ako se tako naplaćeno potraživanje osporava.
80. S druge strane i još važnije, za razliku od odnosa između privatnih stranaka u građanskom pravu, Komisijin suugovaratelj ne može izvršiti prijeboj prema toj instituciji ako ona osporava potraživanje koje se od nje zahtijeva. Financijskom uredbom ne predviđa se nikakav mehanizam prijeboja koji omogućuje suugovaratelju da izvrši prijeboj u takvim okolnostima.
81. Usto, iz zajedničkog tumačenja članka 102. stavka 1. i članka 111. stavaka 3. do 5. Financijske uredbe iz 2018. proizlazi da Komisijin suugovaratelj može imati potraživanja prema Uniji koja su nesporna, u fiksnom iznosu i dospjela samo ako je odgovarajući iznos određen nalogom za plaćanje. Takav se nalog za plaćanje izdaje samo kada odgovorni dužnosnik za ovjeravanje prethodno prihvati terećenje proračuna za stavku rashoda, nakon što provjeri, među ostalim, da su ispunjeni uvjeti propisani u pravnoj obvezi kojom se predviđa taj rashod. Prema tome, ako Komisija smatra da rashod koji suugovaratelj potražuje od nje nije opravdan, takav se nalog za plaćanje neće izdati i suugovaratelj stoga neće imati nesporno, u fiksnom iznosu i dospjelo potraživanje koje može zahtijevati u okviru izvršenja prijeboja.
82. Iz toga slijedi da je Opći sud u okviru ustaljene sudske prakse pravilno utvrdio da su odluke o prijeboju koje donosi Komisija akti koji se mogu pobijati pred sudovima Unije podnošenjem tužbe za poništenje u skladu s člankom 263. UFEU-a(36).
2) Donošenje odluke o prijeboju radi naplate ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda ipak je moguće
83. U kontekstu ove žalbe Komisija se doista slaže sa stajalištem koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi prema kojem je odluka o prijeboju ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda akt koji se može pobijati na temelju članka 263. UFEU-a pred sudom Unije. Međutim, smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je na temelju tog utvrđenja zaključio da donošenje takve odluke dovodi do zaobilaženja podjele sudske nadležnosti utvrđene Ugovorom. Razlog na kojem se temelji presuda ADR ne može se u tom pogledu primijeniti na odluke o prijeboju.
84. U presudi ADR Sud je pojasnio da Komisija nije nadležna za donošenje izvršivih odluka u smislu članka 299. UFEU-a radi naplate ugovornih potraživanja koja su u nadležnosti nacionalnih sudova. Prema tome, Komisija ne može donijeti takve odluke radi naplate potraživanja iz ugovora koji ne sadržavaju arbitražnu klauzulu u prilog sudu Unije(37).
85. Međutim, razlog tog ograničenja ne temelji se samo na činjenici da je izvršiva odluka u smislu članka 299. UFEU-a akt koji se može pobijati na temelju članka 263. UFEU-a, nego i, prije svega, na činjenici da sud Unije u okviru takve tužbe treba ispitati osnovanost potraživanja.
86. Kao što sam to navela u predmetu ADR, na temelju članka 299. četvrtog stavka UFEU-a izvršenje izvršive odluke može se suspendirati samo odlukom Suda, dok je u nadležnosti nacionalnih sudova samo ispitivanje pravilnosti u postupku izvršenja. Osim toga, Poslovnicima Općeg suda i Suda predviđa se da su zahtjevi za suspenziju izvršenja pravnih akata podnesenih na temelju članka 299. UFEU‑a dopušteni samo u okviru podnošenja tužbe Općem sudu ili Sudu(38).
87. U tim se okolnostima pravom na djelotvoran pravni lijek zahtijeva da sud Unije, kad mu se podnese takav lijek, ispita i osnovanost potraživanja koje se zahtijeva(39). U suprotnom bi se prisilan povrat potraživanja mogao izvršiti a da se pritom ne provede nikakav sudski nadzor.
88. Donošenje izvršive odluke radi naplate ugovornog potraživanja koje je u nadležnosti nacionalnog suda stoga bi dovelo do toga da nadležni nacionalni sud više ne ispituje osnovanost tog potraživanja i time bi se zaobišao poredak sudske nadležnosti utvrđen Ugovorom.
89. Međutim, kao što to pravilno tvrdi Komisija, to rasuđivanje ne vrijedi za odluke o prijeboju u smislu članka 102. Financijske uredbe iz 2018., kao što je sporna odluka na koju se odnosi pobijana presuda.
90. Tako se člankom 102. stavkom 3. Financijske uredbe iz 2018. doista određuje da prijeboj iz stavka 1. tog članka ima jednak učinak kao plaćanje i oslobađa Uniju iznosa duga te, ako je to primjereno, dospjelih kamata.
91. Međutim, u slučaju naplate ugovornog potraživanja čiju osnovanost ispituje nacionalni sud jer u ugovoru o kojem je riječ ne postoji arbitražna klauzula, valja teleološki suziti tu odredbu, odnosno tumačiti je usko na način da prijeboj ne oslobađa Uniju iznosa duga (glavno potraživanje). Oslobađa je samo obveze isplate glavnog potraživanja do ishoda ispitivanja mogućeg osporavanja osnovanosti protupotraživanja koje se naplatilo prijebojem.
92. Kao što sam to navela u predmetu ADR, u tim okolnostima odluka o prijeboju ima samo praktičan, a ne pravni učinak s obzirom na naplaćeno protupotraživanje(40). Točno je da takva odluka može postati konačna zato što je suugovaratelj ne pobija pred sudom Unije ili zato što je taj sud potvrdio njezinu valjanost u presudi koja postaje pravomoćna. Međutim, time se ne dovodi u pitanje osnovanost protupotraživanja na koje se odnosi ta odluka. Naime, tom se odlukom ne može dodijeliti konačna pravna snaga utvrđenju tog potraživanja. Naprotiv, uvjeti u kojima utvrđenje navedenog potraživanja postaje konačno određuju se zakonskim i ugovornim pravnim sustavom koji se primjenjuje na to potraživanje i koji je obuhvaćen ocjenom nadležnog suda.
93. U tim je okolnostima nadzor koji provodi sud Unije kojem je podnesena tužba za poništenje protiv odluke o prijeboju donesene na temelju članka 102. Financijske uredbe iz 2018. ograničen na provjeru uvjeta predviđenih tom uredbom za donošenje takve odluke (vidjeti točke 60. do 66. ovog mišljenja). Suprotno tomu, ni taj nadzor ni pravomoćnost tako donesene presude ne mogu obuhvaćati osnovanost naplaćenog ugovornog protupotraživanja(41). Naime, to pitanje nije u nadležnosti suda Unije jer u ugovoru o kojem je riječ ne postoji arbitražna klauzula(42).
94. Slijedom toga, taj sudski nadzor koji sud Unije provodi s obzirom na odluku o prijeboju ne dovodi do zaobilaženja poretka sudske nadležnosti utvrđenog primarnim pravom. Suprotno onomu što se primjenjuje na izvršive odluke, na koje se odnosi presuda ADR, u području odluka o prijeboju stoga je zamislivo da sud koji odlučuje o zakonitosti odluke o prijeboju i sud koji odlučuje o osnovanosti potraživanja koje zahtijeva Komisija i koje je naplaćeno tim prijebojem nisu isti.
95. Istodobno, ograničenje nadzora koji sud Unije provodi nad uvjetima predviđenima Financijskom uredbom iz 2018. za donošenje odluke o prijeboju, kojima nije obuhvaćena provjera osnovanosti protupotraživanja o kojem je riječ, ne čini povredu prava na djelotvoran pravni lijek. To proizlazi iz činjenice, navedene u točkama 91. i 92. ovog mišljenja, da učinak odluke o prijeboju nije da utvrđenje protupotraživanja koje se zahtijeva postane konačno. Njezin je učinak samo da se isplata glavnog potraživanja koje ima suugovaratelj odgodi do okončanja postupka nadzora osnovanosti protupotraživanja pred nadležnim nacionalnim sudom.
96. Kao što to Komisija pravilno priznaje, u slučaju da nadležni nacionalni sud utvrdi da to potraživanje ne postoji, ona bi naravno bila dužna isplatiti svojem suugovaratelju utvrđeni iznos glavnog potraživanja, po potrebi uvećan za kamate(43). Kao što je to Sud već priznao u sličnim okolnostima, u okviru mogućnosti koje su mu u tom pogledu dodijeljene njegovim Poslovnikom, može i prekinuti postupak protiv odluke o prijeboju dok nacionalni sud ne donese odluku o osnovanosti predmetnog potraživanja(44).
97. Točno je da se donošenjem odluke o prijeboju, u dijelu u kojem se njome u praksi plaća iznos protupotraživanja koje zahtijeva Komisija (zbog neisplate suugovarateljeva glavnog potraživanja), prebacuje teret pokretanja postupka pred sudom nadležnim na temelju ugovora za odlučivanje o pitanju osnovanosti protupotraživanja. Stoga Komisija nije dužna pokrenuti postupak pred tim sudom kako bi se ispitala osnovanost njezina navodnog potraživanja i ishodila izvršna isprava za njegovu naplatu. Umjesto toga, suugovaratelj treba pokrenuti postupak pred tim sudom kako bi se ispitala osnovanost potraživanja koje zahtijeva Komisija i, po potrebi, ishodila presuda kojom je se obvezuje da isplati iznos glavnog potraživanja utvrđen na temelju odluke o prijeboju.
98. Međutim, činjenica da se suugovaratelja tako stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na Komisiju time što se toj instituciji dodjeljuje ta mogućnost prilikom naplate njezinih potraživanja, opravdava se potrebom da se zaštite financijski interesi Unije(45). Kao što sam to već navela u predmetu ADR, ne bi bilo u skladu s tim načelom da se Komisiju obveže da isplati sredstva Unije dužniku koji ne ispunjava svoje obveze, koji je nesolventan ili koji je jednostavno dužnik po sili zakona(46).
99. To je uostalom razlog zbog kojeg je na temelju Financijske uredbe iz 2018. prijeboj obvezna metoda osiguravanja povrata potraživanja Unije koja ima prednost pred svakom drugom metodom osiguravanja povrata(47). Stoga, kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u drugim predmetima, računovodstveni službenik ne može se odreći povrata kad dužnik ima potraživanje prema Uniji i ne izvršava ga dobrovoljno(48). Suprotno tomu, ako se povrat potraživanja nije mogao osigurati prijebojem ili naplatom bilo kakvog unaprijed dostavljenog jamstva, računovodstveni službenik podredno može osigurati povrat tog potraživanja donošenjem izvršive odluke ili u sudskom postupku(49).
100. Stoga se izvršive odluke u smislu članka 299. UFEU-a, na koje se odnosi presuda ADR, i u tome razlikuju od odluka o prijeboju, na koje se odnosi ovaj predmet. Budući da su prvonavedene odluke mogućnost koju Komisija ima na raspolaganju jednako kao i mogućnost pokretanja sudskog postupka, opravdano je da je njihova primjena ograničena na temelju članaka 272. i 274. UFEU-a (vidjeti točke 1. do 5. ovog mišljenja). Suprotno tomu, s obzirom na to da je primjena drugonavedenih odluka obvezna, a ne fakultativna, njihov učinak nije da se dodijeli pravna snaga utvrđenju potraživanja koje je na temelju tih odredbi primarnog prava u nadležnosti nacionalnog suda u pogledu ispitivanja njegove osnovanosti.
101. Iz tih razmatranja proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku kad je smatrao da Komisija u okolnostima ovog slučaja nije imala ovlast za donošenje sporne odluke na temelju rješenja utvrđenog u presudi ADR. Komisijin drugi žalbeni razlog stoga je također osnovan i treba ga prihvatiti.
3. Zaključak o žalbi
102. Iz prethodnog ispitivanja proizlazi da rasuđivanje Općeg suda na kojem se temelji točka 1. izreke pobijane presude sadržava pogreške koje se tiču prava. Tu presudu stoga treba ukinuti u dijelu u kojem se njome u točki 1. njezine izreke poništila sporna odluka.
B. Tužba pred Općim sudom
103. U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
104. To je slučaj u ovom predmetu.
105. Kao što sam to navela u točkama 37. do 39. ovog mišljenja, s obzirom na to da više ne postoji glavno potraživanje društva HB prema Komisiji koje je ta institucija prebila s navodnim protupotraživanjem prema tom društvu na temelju ugovora CARDS, sporna odluka postala je bespredmetna.
106. Stoga se obustavlja postupak povodom zahtjeva za poništenje te odluke koji je društvo HB pokrenulo pred Općim sudom.
C. Međuzaključak
107. Iz svih prethodno navedenih razmatranja proizlazi da valja ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem se njome u točki 1. njezine izreke poništila sporna odluka te navesti i utvrditi da se obustavlja postupak povodom zahtjeva za poništenje sporne odluke koji je društvo HB pokrenulo pred Općim sudom.
V. Troškovi
A. Troškovi žalbenog postupka
108. U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
109. Budući da društvo HB nije uspjelo u svojim zahtjevima u ovom žalbenom postupku, a Komisija je podnijela takav zahtjev, valja naložiti društvu HB da snosi troškove tog žalbenog postupka.
B. Troškovi prvostupanjskog postupka
110. Člankom 149. Poslovnika određuje se da Sud odlučuje o troškovima ako utvrdi da je tužba postala bespredmetna i da postupak treba obustaviti. Na temelju članka 142. Poslovnika, Sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni u slučaju obustave postupka.
111. U ovom se slučaju pokazalo da se obustavlja postupak povodom zahtjeva za poništenje koji je društvo HB podnijelo u prvostupanjskom postupku jer je sporna odluka postala bespredmetna.
112. Ova je analiza pokazala da je Opći sud pogrešno poništio spornu odluku, iako je Komisija imala ovlast da je donese, tako da Komisijin zahtjev u tom pogledu iz prvostupanjskog postupka treba prihvatiti. Usto, točku 2. izreke pobijane presude, kojom se odbija zahtjev društva HB da mu se nadoknadi imovinska šteta, ne treba ukinuti.
113. Međutim, ova je analiza pokazala i da su pravna sredstva protiv odluke o prijeboju koja se odnosi na ugovorno potraživanje koje je u nadležnosti nacionalnog suda složena. Nadalje, društvo HB postupalo je sa svom dužnom pažnjom te je u pogledu spornog prijeboja pokrenulo postupak pred Općim sudom i nacionalnim sudom nadležnim za ispitivanje osnovanosti predmetnog potraživanja.
114. U tim će se okolnostima provesti pravedna ocjena predmeta, tako da se svakoj od stranaka naloži da snosi vlastite troškove prvostupanjskog postupka, kao što je to učinjeno u pobijanoj presudi. Stoga treba odbiti Komisijin zahtjev da se ukine točka 3. izreke te presude i da se društvu HB naloži da snosi troškove postupka pred Općim sudom.
VI. Zaključak
115. Na temelju prethodno navedenih razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1. Ukida se točka 1. izreke presude Općeg suda Europske unije od 4. listopada 2023., HB/Komisija (T-444/22, EU:T:2023:604).
2. Obustavlja se postupak povodom zahtjeva za poništenje u predmetu T-444/22.
3. Društvo HB snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije u žalbenom postupku.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Presude od 11. srpnja 1985., Maag/Komisija (43/84, EU:C:1985:328, t. 26.); od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija (C-506/13 P, EU:C:2015:562, t. 19.) i od 28.veljače 2019., Alfamicro/Komisija (C-14/18 P, EU:C:2019:159, t. 49.)
3 Da navedem samo najvažnije od brojnih predmeta u tom području, vidjeti presude od 18. travnja 2013., Komisija/Systran i Systran Luxembourg (C-103/11 P, EU:C:2013:245); od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija (C-506/13 P, EU:C:2015:562); od 16. srpnja 2020., ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2020:576) i od 26. rujna 2024., Komisija/HB (C-160/22 P i C-161/22 P, EU:C:2024:799). Vidjeti u tom pogledu i moje mišljenje u predmetima ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 95. i sljedeće), kao i Komisija/HB (C-160/22 P, C-161/22 P i C-597/22 P, EU:C:2024:84, t. 60. i sljedeće).
4 Presuda od 16. srpnja 2020. (C-584/17 P, EU:C:2020:576, t. 73.)
5 Vidjeti u tom pogledu i moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 48. do 58. i 95. do 105.).
6 Presuda od 4. listopada 2023., HB/Komisija (T-444/22, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:604)
7 Pobijana presuda, t. 56., 57., 60. i 61.
8 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45.) Ta je uredba sada zamijenjena Uredbom (EU, Euratom) 2024/2509 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2024. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2024./2509, L).
9 Presuda od 21. prosinca 2021., HB/Komisija (T-795/19, EU:T:2021:917, t. 4.)
10 T-795/19, EU:T:2021:917
11 T-796/19, EU:T:2021:918
12 EU:C:2024:799
13 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetu Komisija/CCRE (C-87/01 P, EU:C:2002:501, t. 26.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika D. Spielmanna u predmetu E. (Prijeboj potraživanja) (C-481/24, EU:C:2025:632, t. 22. i sljedeće).
14 Vidjeti presudu od 19. rujna 2024., Coppo Gavazzi i dr./Parlament (C-725/20 P, EU:C:2024:766, t. 40. i navedena sudska praksa).
15 Presude od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni (C-49/92 P, EU:C:1999:356, t. 171.); od 22. veljače 2005., Komisija/max.mobil (C-141/02 P, EU:C:2005:98, t. 48.) i od 21. prosinca 2016., Vijeće/Front Polisario (C-104/16 P, EU:C:2016:973, t. 69. i 70.). Ti privilegirani tužitelji ne trebaju dokazati ni pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje, vidjeti presudu od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija (C-463/10 P i C-475/10 P, EU:C:2011:656, t. 36.).
16 Vidjeti moje mišljenje u predmetu Vijeće/Zhejiang Xinan Chemical Industrial Group (C-337/09 P, EU:C:2012:22, t. 35.).
17 Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u spojenim predmetima Komisija/Siemens Österreich i dr. i Siemens Transmission & Distribution i dr./Komisija (C-231/11 P do C-233/11 P, EU:C:2013:578, t. 33.)
18 Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Komisija/max.mobil (C-141/02 P, EU:C:2004:646, t. 19.).
19 Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Komisija/max.mobil (C-141/02 P, EU:C:2004:646, t. 21.)
20 Vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2012., Vijeće/Zheijang Xinan Chemical Industrial Group (C-337/09 P, EU:C:2012:471, t. 50.).
21 Vidjeti osobito presude od 6. ožujka 1979., Simmenthal/Komisija (92/78, EU:C:1979:53, t. 32.); od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija (C-362/05 P, EU:C:2007:322, t. 55. do 62.); od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C-239/12 P, EU:C:2013:331, t. 63.); od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija (C-57/16 P, EU:C:2018:660, t. 48.) i od 19. rujna 2024., Coppo Gavazzi i dr./Parlament (C-725/20 P, EU:C:2024:766, t. 42.).
22 Vidjeti osobito presude od 19. rujna 2024., Coppo Gavazzi i dr./Parlament (C-725/20 P, EU:C:2024:766, t. 43. do 47.); Santini i dr./Parlament (C-198/21 P, EU:C:2024:768, t. 38. do 42.) i od 19. rujna 2024., Falqui/Parlament (C-391/21 P, EU:C:2024:769, t. 41. do 44.).
23 Presude od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija (97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 27.); od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće (C-458/98 P, EU:C:2000:531, t. 81.) i od 20. lipnja 2024., EUIPO/Indo European Foods (C-801/21 P, EU:C:2024:528, t. 92.)
24 Vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2011., France/People’s Mojahedin Organization of Iran (C-27/09 P, EU:C:2011:853, t. 49.) i od 19. srpnja 2012., Vijeće/Zhejiang Xinan Chemical Industrial Group (C-337/09 P, EU:C:2012:471, t. 47.).
25 Za važnost obrazloženja pobijane presude prilikom ocjene predmeta žalbe, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u predmetu Komisija/max.mobil (C-141/02 P, EU:C:2004:646, t. 22.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u spojenim predmetima Komisija/Siemens Österreich i dr. i Siemens Transmission & Distribution i dr./Komisija (C-231/11 P do C-233/11 P, EU:C:2013:578, t. 34. do 38.).
26 Presude od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr. (C-310/97 P, EU:C:1999:407, t. 54.); od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija (C-442/03 P i C-471/03 P, EU:C:2006:356, t. 44.) i od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija (C-221/10 P, EU:C:2012:216, t. 87.)
27 Za uzimanje u obzir tog aspekta prilikom ocjene daljnjeg postojanja predmeta žalbe vidjeti rješenje od 1. prosinca 2004., OHIM/Zapf Creation (C-498/01 P, EU:C:2004:760, t. 12.), kao i presude od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran (C-27/09 P, EU:C:2011:853, t. 48.) i od 19. srpnja 2012., Vijeće/Zhejiang Xinan Chemical Industrial Group (C-337/09 P, EU:C:2012:471, t. 51.).
28 Moje isticanje
29 Za definiciju potraživanja za koje se smatra da se ne može pobijati vidjeti članak 3. Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 172.).
30 Vidjeti u tom smislu članak 317. i članak 322. stavak 1. UFEU-a, kao i presudu ADR, t. 100. i navedenu sudsku praksu. Vidjeti u tom smislu i, čak prije kodifikacije prijeboja kao metode osiguravanja povrata potraživanja Unije u članku 73. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.), mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetu Komisija/CCRE (C-87/01 P, EU:C:2002:501, t. 68.).
31 Vidjeti presude od 17. siječnja 2007., Grčka/Komisija (T-231/04, EU:T:2007:9, t. 118.) i od 21. rujna 2017., Eurofast/Komisija (T-87/16, EU:T:2017:641, t. 65.). Vidjeti u tom smislu i presudu od 8. studenoga 2011., Walton/Komisija (T-37/08, EU:C:2011:640, t. 60.).
32 Presude od 9. rujna 2015., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Commission (C-506/13 P, EU:C:2015:562, t. 20.) i ADR, t. 65.
33 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetima Danværn Production (C-341/93, EU:C:1995:139, t. 27. do 31.) i Komisija/CCRE (C-87/01 P, EU:C:2002:501, t. 44. i 45.), kao i mišljenje nezavisnog odvjetnika D. Spielmanna u predmetu E. (Prijeboj potraživanja) (C-481/24, EU:C:2025:632, t. 22. i sljedeće).
34 U ovom je slučaju bila riječ o troškovima čije se snošenje naložilo Komisiji u drugom predmetu; vidjeti za druge primjere predmet u kojem je donesena presuda od 10. srpnja 2003., Komisija/CCRE (C-87/01 P, EU:C:2003:400) (bespovratna sredstva dodijeljena su još i Komisijinu suugovaratelju), ili pak predmet u kojem je donesena presuda od 11. srpnja 2019., IPPT PAN/Komisija i REA (T-805/16, EU:T:2019:496) (potraživanje koje se duguje Komisijinu suugovaratelju na temelju drugog ugovora).
35 Presuda ADR, t. 69. i 70. Vidjeti i moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 100. do 104.). Vidjeti u tom smislu i presude od 17. siječnja 2019., Aristoteleio Panepistimio Thessalonikis/ERCEA (T-348/16 OP, EU:T:2019:14, t. 165.) i od 11. srpnja 2019., IPPT PAN/Komisija i REA (T-805/16, EU:T:2019:496, t. 175.).
36 Vidjeti osobito presude od 8. listopada 2008., Helkon Media/Komisija (T-122/06, EU:T:2008:418, t. 46. do 52.); od 6. listopada 2015., Technion i Technion Research & Development Foundation/Komisija (T-216/12, EU:T:2015:746, t. 53.) i od 14. studenoga 2017., Alfamicro/Komisija (T-831/14, EU:T:2017:804, t. 191. do 193.). Opći sud je tu sudsku praksu temeljio, među ostalim, na presudi od 10. srpnja 2003., Komisija/CCRE (C-87/01 P, EU:C:2003:400, t. 42. i 45. te izreka).
37 Presuda ADR, t. 73.
38 Vidjeti odredbe članka 161. stavka 1. u vezi s člankom 156. stavcima 1. i 2. Poslovnika Općeg suda, kao i odredbe članka 165. stavka 1. u vezi s člankom 160. stavcima 1. i 2. Poslovnika Suda, te moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 49.).
39 Presuda ADR, t. 88. Vidjeti i moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 133. do 136.).
40 Vidjeti moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, bilješka 41.).
41 Vidjeti za slično rješenje članak 322. stavak 1. njemačkog Zivilprozessordnunga (Zakonik o građanskom postupku), u skladu s kojim presude mogu postati pravomoćne samo ako se u njima odlučuje o podnesenim zahtjevima.
42 Slična pitanja općenito se javljaju u slučaju kad je ispitivanje osnovanosti potraživanja naplaćenog prijebojem u (mogućoj) nadležnosti drugog suda osim Općeg suda; vidjeti u tom pogledu presude od 5. veljače 2025., Poljska/Komisija (T-830/22 i T-156/23, EU:T:2025:131, t. 23. do 31.) (žalbeni postupak je u tijeku u predmetu C-296/25 P) i Poljska/Komisija (T-1033/23, EU:T:2025:129, t. 18. do 26.) (žalbeni postupak je u tijeku u predmetu C-297/25 P). Isto ne vrijedi kad je Opći sud sam nadležan za odlučivanje o osnovanosti naplaćenog protupotraživanja: vidjeti primjerice presudu od 11. srpnja 2019., IPPT PAN/Komisija i REA (T-805/16, EU:T:2019:496, t. 33. i sljedeće); međutim, vidjeti u tom pogledu presudu ADR, t. 80. do 89., kao i moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 113. i sljedeće).
43 Vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 2019., Aristoteleio Panepistimio Thessalonikis/ERCEA (T-348/16 OP, EU:T:2019:14, t. 175. i 176.). Isto tako, čini se mogućim da suugovaratelj osporava, po potrebi, pred nadležnim sudom iznos glavnog potraživanja za koji Komisija priznaje da mu ga duguje, ako se ne slaže s tim iznosom. Odlukom o prijeboju, koju ovisno o slučaju potvrđuje Opći sud, također se ne može dodijeliti konačna pravna snaga utvrđenju tog iznosa ako je njegovo ispitivanje u nadležnosti drugog suda osim Općeg suda.
44 Vidjeti u tom smislu mutatis mutandis presudu od 4. svibnja 2017., Meta Group/Komisija (T-744/14, EU:T:2017:304, t. 47., 49. i 258.).
45 Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, t. 111.).
46 Vidjeti moje mišljenje u predmetu ADR Center/Komisija (C-584/17 P, EU:C:2019:941, bilješka 41.). Vidjeti u tom smislu i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetu Komisija/CCRE (C-87/01, EU:C:2002:501, t. 57.).
47 Vidjeti članak 101. stavak 1. treći podstavak, članak 102. stavak 1. prvi podstavak, kao i članak 103. Financijske uredbe iz 2018.
48 Vidjeti presude od 15. travnja 2011., Češka Republika/Komisija (T-465/08, EU:T:2011:186, t. 129. i 130.) i od 21. rujna 2017., Eurofast/Komisija (T-87/16, EU:T:2017:641, t. 67. i 68.).
49 Vidjeti članak 103. Financijske uredbe iz 2018.