<number>I – </number> <titlecontent id="B300000000"> <emphasis role="bold" id="B400000000">Uvod</emphasis> </titlecontent>

<number>IV – </number> <titlecontent id="B300000005"> <emphasis role="bold" id="B400000011">Analiza</emphasis> </titlecontent>

<number>A –</number> <titlecontent id="B300000006"> <emphasis role="italc" id="B400000012">Prvo pitanje – ograničenje slobodnog kretanja robe</emphasis> </titlecontent>

<number>16.</number> Je li sustav obveznih cijena predviđen nacionalnim pravom primjenjivim na lijekove koji se izdaju na recept mjera s istovrsnim učinkom u smislu članka 34. UFEU‑a?

<number>1.</number> <titlecontent id="B300000007">Presuda Dassonville</titlecontent>

<number>17.</number> Definicija mjere s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje tako je dobro poznata da je gotovo i nije potrebno navoditi. Sud od presude Dassonville navodi da se „[s]vi trgovinski propisi država članica koji mogu izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ograničiti trgovinu unutar Zajednice smatraju […] mjerama s istovrsnim učinkom kao količinska ograničenja” 10 – Vidjeti presudu od 11. srpnja 1974., Dassonville (8/74, EU:C:1974:82, t. 5.). . Sud danas češće govori o „mjerama” nego o „trgovinskim propisima država članica” 11 – Vidjeti, primjerice, presude od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 66.) i od 15. studenoga 2007., Komisija/Njemačka (C‑319/05, EU:C:2007:678, t. 80.). , iako katkad upotrebljava i tradicionalnu formulu iz presude Dassonville 12 – Vidjeti, primjerice, presude od 16. siječnja 2014., Juvelta (C‑481/12, EU:C:2014:11, t. 16.), od 10. veljače 2009., Komisija/Italija (C‑110/05, EU:C:2009:66, t. 33.) i od 30. travnja 2009., Fachverband der Buch- und Medienwirtschaft (C‑531/07, EU:C:2009:276, t. 16.). . Svrha članka 34. UFEU‑a i sljedećih lijepo je sažeta na sljedeći način: „U sudskoj praksi nakon presude […] Dassonville […] utvrđeno je da se treba smatrati da su članci [34. i 35. UFEU‑a], s obzirom na svoj kontekst, namijenjeni uklanjanju svih prepreka, izravnih ili neizravnih, stvarnih ili potencijalnih, trgovinskoj razmjeni unutar Zajednice” 13 – Vidjeti presudu od 12. lipnja 2003., Schmidberger (C‑112/00, EU:C:2003:333, t. 56.). .

<number>18.</number> Obvezne cijene smetnja su svim gospodarskim subjektima koji nisu prisutni na tržištu jer je tržišno natjecanje, po samoj svojoj naravi, određeno cijenama. Ako se gospodarskom subjektu uskrati mogućnost snižavanja određene cijene, uskraćuje mu se i čimbenik koji ga može učiniti konkurentnim. Stoga se roba podrijetlom iz drugih država članica, a ne iz Njemačke, suočava s poteškoćama prilikom ulaska na njemačko tržište. Sporne odredbe mogu smanjiti uvoz u Njemačku.

<number>19.</number> Dakle, na temelju presude Dassonville, sporne odredbe čine mjeru s istovrsnim učinkom. One svakako mogu biti prepreka trgovini. Dokaz tomu je i činjenica da je nakon uvođenja spornih odredbi prodaja DocMorrisovih lijekova koji se izdaju na recept smanjena u Njemačkoj.

<number>2.</number> <titlecontent id="B300000008">Presuda Keck</titlecontent>

<number>20.</number> Nadalje treba razmotriti čine li sporne njemačke odredbe „određen način prodaje” u smislu presude Keck i Mithouard. Ako čine, taj način ne bi ulazio u područje primjene odredbi Ugovora o slobodnom kretanju robe.

<number>21.</number> Sud je, u možda najspornijoj presudi u području slobodnog kretanja robe na temelju Ugovora 14 – Vidjeti, među mnogima, Mattera, A., „De l’arrêt ‚Dassonville’ à l’arrêt ‚Keck’: l’obscure clarté d’une jurisprudence riche en principes novateurs et en contradictions”, Revue du marché unique européen, 1994., br. 1, str. 117.‑160.; Gormley, L., „Reasoning Renounced? The Remarkable Judgment in Keck & Mithouard”, European Business Law Review, 1994., str. 63.‑67.; Steindorff, E., „Unvollkommener Binnenmarkt”, Zeitschrift für das gesamte Handelsrecht und Wirtschaftsrecht, 1994., str. 149.‑169.; Lenz, C. O., „Ein undeutlicher Ton”, Neue juristische Wochenschrift, 1994., str. 1633.‑1634. Za stajalište kojim se brani presuda Keck vidjeti Joliet, R. [jedan od sudaca koji je zasjedao u tom predmetu], „Der freie Warenverkehr: Das Urteil Keck und Mithouard und die Neuorientierung der Rechtsprechung”, Gewerblicher Rechtsschutz und Urheberrecht, internationaler Teil, 1994., str. 979.‑987. , došao do znamenitog zaključka da, „suprotno onomu kako je dosad suđeno, primjena nacionalnih odredaba koje ograničavaju ili zabranjuju određene načine prodaje na proizvode iz drugih država članica ne ograničava izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, trgovinu između država članica u smislu presude Dassonville […], pod pretpostavkom da se te odredbe primjenjuju na sve relevantne trgovce koji obavljaju djelatnost na nacionalnom području i pod pretpostavkom da na isti način utječu, pravno ili činjenično, na stavljanje u promet domaćih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica” 15 – Vidjeti presudu od 24. studenoga 1993., Keck i Mithouard (C‑267/91 i C‑268/91, EU:C:1993:905, t. 16.). . Sud je potom istaknuo da, „ako su ti uvjeti ispunjeni, primjena takvih pravila na prodaju proizvoda iz neke druge države članice koji ispunjavaju zahtjeve što ih je odredila ta država nije takve naravi da bi im onemogućila pristup tržištu ili da bi taj pristup ometala išta više nego što ometa pristup domaćim proizvodima. Takva pravila stoga ne ulaze u doseg članka [34. UFEU‑a]” 16 – Vidjeti presudu od 24. studenoga 1993., Keck i Mithouard (C‑267/91 i C‑268/91, EU:C:1993:905, t. 17.). .

<number>22.</number> Presudu Keck shvaćam kao odgovor Suda na činjenicu da su se gospodarski subjekti pred nacionalnim sudovima sve više pozivali na članak 34. UFEU‑a tražeći ukidanje bilo kojih nacionalnih mjera koje su ih ometale u obavljanju gospodarske djelatnosti 17 –Nezavisni odvjetnik G. Tesauro situaciju koja je vladala neposredno prije presude Keck prikladno je i retorički prikazao u svojem mišljenju u predmetu Hünermund i dr. (C‑292/92, EU:C:1993:863, t. 1.), istaknuvši: „Je li svrha [članka 34. UFEU‑a] liberalizirati trgovinu unutar Zajednice ili općenito potaknuti nesmetano obavljanje gospodarskih djelatnosti u pojedinim državama članicama?” . Čini mi se da broj pokrenutih sporova nije bio toliki problem koliko su to bila pitanja koja su se u njima javljala 18 – Također vidjeti Weiler, J. H. H., „The constitution of the common market place”, u P. Craig, G. de Búrca, The evolution of EU law, Oxford University Press, 1999., str. 349.‑376., na str. 370. . Veoma široko tumačenje područja primjene članka 34. UFEU‑a značilo je da se Sud sve više morao baviti pitanjima koja su tek marginalno bila povezana sa stvarnom slobodom kretanja robe, a više su se odnosila na osjetljiva društvena pitanja kao što je radno vrijeme trgovina nedjeljom i tako dalje.

<number>23.</number> Unatoč tomu, Sud je u rijetkim prilikama doista primijenio iznimku iz presude Keck i usto nikada nije pozitivno definirao što podrazumijeva pod „načinom prodaje” 19 – Vidjeti, među mnogima, Kellerhals, A., „Das Binnenmarktrecht der Warenverkehrsfreiheit”, u Müller‑Graff, P.-Chr. (ur.), Europäisches Wirtschaftsordnungsrecht (Enzyklopädie Europarecht, Band 4), Nomos, Baden‑Baden, 2015., str. 357‑396., na str. 376. . Međutim, budući da takvi primjeri ipak postoje, presuda Keck i dalje je relevantna i mora se razmotriti u predmetnom slučaju 20 – Unatoč tomu, formula iz presude Keck ne smije se mehanički primjenjivati. Svrha prepoznavanja načina prodaje nije da ih se potpuno isključi iz područja primjene članka 34. UFEU‑a, nego da se uvede pretpostavka da takva pravila ne ograničavaju trgovinu među državama članicama u smislu presude Dassonville. Vidjeti Szpunar, M., Promocja towarów w prawie wspólnotowym, Kraków, 2002., str. 185. .

<number>24.</number> Odredbe poput spornih, koje se odnose na utvrđivanje cijena određenih proizvoda, na prvi pogled možda ne čine „pravila koja se odnose na uvjete kojima […] roba treba udovoljiti (poput onih koji se odnose na naziv, oblik, dimenzije, težinu, sastav, prezentaciju, označavanje, pakiranje)” 21 – Terminologija koje se koristila u samoj presudi Keck, vidjeti presudu od 24. studenoga 1993., Keck i Mithouard (C‑267/91 i C‑268/91, EU:C:1993:905, t. 15.). . Osim toga, Sud je zaključio da se za nacionalne odredbe o cijenama knjiga, „ako se ne odnose na značajke te robe, nego samo na način njezine prodaje, mora smatrati da se odnose na načine prodaje u smislu presude Keck i Mithouard” 22 – Vidjeti presudu od 30. travnja 2009., Fachverband der Buch- und Medienwirtschaft (C‑531/07, EU:C:2009:276, t. 20.). .

<number>25.</number> Iako je Sud u tom predmetu kasnije utvrdio da su dotične odredbe svejedno predstavljale mjeru s istovrsnim učinkom jer su „za uvezene knjige predviđale posebno uređenje koje je proizvode iz drugih država članica stavljalo u nepovoljniji položaj” 23 – Vidjeti presudu od 30. travnja 2009., Fachverband der Buch- und Medienwirtschaft (C‑531/07, EU:C:2009:276, t. 22.). , ne bih išao tako daleko i a priori zaključio da je mjera o određivanju cijena način prodaje. Predviđanje obvezne cijene za određeni proizvod vrlo je slično pravilu o prezentaciji, označivanju ili pakiranju. Naime, proizvodi na sebi često imaju oznaku cijene koja je dio pakiranja. Osim toga, smatram da su sve mjere kojima se uređuje jedan od bitnih aspekata proizvoda, poput cijene, više od načina prodaje. Mjere u pogledu cijena izravno utječu na konkurentsku prednost gospodarskog subjekta i iz perspektive gospodarskih subjekata i pravila o slobodnom kretanju mnogo su važnije od, primjerice, zabrane prodaje uz gubitak ili odredbi o radnom vremenu trgovina. Ne trebaju se smatrati „načinom prodaje”. Stoga nikako ne mogu mjeru o određivanju cijene kvalificirati kao „način prodaje”, zbog čega se mora provesti analiza o tome ometa li mjera pristup tržištu i/ili je li diskriminirajuća.

<number>26.</number> Naprotiv, smatram da je dovoljno provjeriti jesu li uvjeti iz formule Dassonville ispunjeni ili ne. Neovisno o tome, uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu, analizirat ću sporne odredbe kao da su „način prodaje”.

<number>27.</number> Obveza određivanja ujednačenih maloprodajnih cijena, kao što je predmetna, nedvojbeno se, u pravnom smislu, primjenjuje i na ljekarne iz Njemačke i na one izvan nje pa time i na njemačke i na uvezene proizvode.

<number>28.</number> Njemačka tvrdi da je situacija ista i u činjeničnom smislu. Zajedničko vijeće visokih saveznih sudova također smatra da se sustav obveznih cijena i u pravnom i u činjeničnom smislu jednako primjenjuje na domaće i inozemne ljekarne 24 – GmS‑OGB, rješenje od 22. kolovoza 2012., t. 47., dostupno na: https://openjur.de/u/617231.html .

<number>29.</number> Nasuprot tomu, Europska komisija smatra da se radi o mjeri s istovrsnim učinkom. Stajališta je da sustav obveznih cijena predstavlja veći teret inozemnim ljekarnama jer nepovoljan položaj u kojem se nalaze zbog činjenice da njemačkom tržištu mogu pristupiti samo prodajom putem pošte mogu kompenzirati samo ako imaju mogućnost svoje proizvode prodavati u skladu s pravilima o cijenama koja vrijede u državi članici u kojoj imaju sjedište. Za razliku od njih, njemačkim ljekarnama prodaja putem pošte predstavlja tek dodatan distribucijski kanal.

<number>30.</number> Kako to DPV, nizozemska vlada i Komisija pravilno ističu, ljekarne sa sjedištem izvan Njemačke mogu samo na jedan način pristupiti njemačkom tržištu, putem interneta. Glavni je razlog tomu njemački „Fremdbesitzverbot”, odnosno činjenica da samo farmaceuti imaju pravo biti vlasnici i voditelji ljekarni 25 – U suprotnosti s društvom kapitala koje zakonito vodi poslovanje ljekarne u drugoj državi članici. Sud je utvrdio da je „Fremdbesitzverbot” u skladu s odredbama Ugovora o poslovnom nastanu: vidjeti presudu od 19. svibnja 2009., Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 61.). . Stoga internetska ljekarna sa sjedištem izvan Njemačke koja želi svoje proizvode prodavati u Njemačkoj smatra da je njezin pristup njemačkom tržištu otežan ako se ne može natjecati cijenama.

<number>31.</number> Međutim, predmetni slučaj tiče se i drugih pitanja.

<number>32.</number> Mjere koje se ne primjenjuju jednako u pravnom i činjeničnom smislu obično su poznate kao neizravno diskriminirajuće mjere. Utvrđivanje postojanja bilo kakve diskriminacije uvijek je osjetljivo pitanje. Ovisi o mjerilu koje će se primijeniti, kako to predmetni slučaj zorno pokazuje. Ako kao mjerilo uzmemo internetske ljekarne, što je Zajedničko vijeće i učinilo, teško je uočiti neizravnu diskriminaciju. I ljekarna sa sjedištem u Hamburgu (DE) i ona sa sjedištem u Heerlenu (NL) koje lijekove isporučuju pacijentima u Trieru (DE) bit će de facto u jednakom položaju.

<number>33.</number> Međutim, to nije pravo gledište iz kojeg se treba razmatrati pitanje (neizravne) diskriminacije u predmetnom slučaju.

<number>34.</number> Nipošto se ne bi trebale uspoređivati internetske ljekarne, nego ljekarne općenito. Tada dobivamo drukčiju sliku, zbog jednostavnog razloga što se ljekarne iz Njemačke i one izvan nje, kako to DPV pravilno ističe, u različitoj mjeri oslanjaju na internet. Ljekarna koja već posluje u Njemačkoj obično će se u ograničenoj mjeri koristiti internetom, a možda uopće i neće, dok ljekarna sa sjedištem izvan Njemačke osim interneta nema drugih sredstava kojima bi prodala lijekove pacijentima u Njemačkoj. Drugim riječima, dok njemačkim ljekarnama dostava poštom predstavlja samo dodatan distribucijski kanal, ljekarni izvan Njemačke to je jedini distribucijski kanal.

<number>35.</number> Sud je u presudi Deutscher Apothekerverband zaključio da zabrana dostave lijekova poštom „više smeta ljekarnama sa sjedištem izvan Njemačke nego onima u Njemačkoj” 26 – Vidjeti presudu od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 74.). Moje isticanje. . Potom je naveo da ljekarne u Njemačkoj, iako im zabrana nedvojbeno oduzima dodatno ili alternativno sredstvo pristupa njemačkom tržištu krajnjih potrošača lijekova, i dalje mogu prodavati lijekove u svojim prodavaonicama. Nasuprot tomu, internet je ljekarnama sa sjedištem izvan Njemačke važnije sredstvo za izravan pristup navedenom tržištu. Zabrana koja više pogađa ljekarne sa sjedištem izvan Njemačke mogla bi proizvodima podrijetlom iz drugih država članica više ometati pristup tržištu nego domaćim proizvodima 27 – Vidjeti presudu od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 74.). U skladu sa sličnim argumentom u pravnoj teoriji, obvezna maloprodajna cijena može imati negativne posljedice na uvoz, koje proizlaze iz ograničenja konkurentske prednosti uvoznika, vidjeti Müller‑Graff, P.-Chr., u von der Groeben, H., Schwarze, J., Hatje, A. (ur.), Europäisches Unionsrecht (Kommentar), 7. izdanje, Nomos, Baden‑Baden, Artikel 34 AEUV, t. 143. Također vidjeti Becker, U., u Schwarze (ur.), EU‑Kommentar, 3. izdanje, Nomos, Baden‑Baden, Artikel 34 AEUV, t. 69. .

<number>36.</number> Sud je u presudi Ker Optika tu logiku primijenio i na zabranu prodaje kontaktnih leća putem pošte. Zaključio je da takva prodaja uskraćuje trgovcima iz drugih država članica vrlo učinkovito sredstvo prodaje tih proizvoda pa im time znatno ometa pristup tržištu dotične države članice 28 – Vidjeti presudu od 2. prosinca 2010., Ker‑Optika (C‑108/09, EU:C:2010:725, t. 54.). Sud je u toj presudi zajedno razmatrao pitanje pristupa tržištu i diskriminacije, što se čini da mu je česta praksa. .

<number>37.</number> Kada mjera djeluje na način da internetskim ljekarnama, koje su obično inozemne, sprečava ili barem smanjuje pristup tržištu kako bi očuvala održivu strukturu fizičkih ljekarni, smatram da se ne može govoriti o načinu prodaje koji se primjenjuje bez razlike. Stoga bih zaključio da sporna njemačka mjera, time što neizravno diskriminira ljekarne sa sjedištem izvan Njemačke, nije „određen način prodaje” u smislu presude Keck i Mithouard, nego čini prepreku trgovini lijekovima iz drugih država članica.

<number>38.</number> To me dovodi do posljednjeg razmatranja, koje se odnosi na klasifikaciju njemačkih odredbi: moj je zaključak potpuno u skladu ne samo s tekstom presude Keck i Mithouard nego i s njezinom logikom, koja je gore opisana. Osjetljiva pitanja negospodarske naravi koja su samo marginalno povezana sa slobodnim kretanjem kao takvim (i koja nisu diskriminirajuća) trebaju se ostaviti državama članicama. Takvoj osjetljivosti ne vidim mjesta kada je učinak mjere da inozemnim gospodarskim subjektima ograničava tržišno natjecanje i pristup tržištu. Takva odredba nije ni približno usporediva s pravilima o prodaji uz gubitak 29 – Vidjeti presudu od 24. studenoga 1993., Keck i Mithouard (C‑267/91 i C‑268/91, EU:C:1993:905). , radu trgovina nedjeljom 30 – Vidjeti presude od 23. studenoga 1989., B & Q (C‑145/88, EU:C:1989:593), od 16. prosinca 1992., B & Q (C‑169/91, EU:C:1992:519) (obje su prethodile presudi Keck) i od 2. lipnja 1994., Punto Casa i PPV (C‑69/93 i C‑258/93, EU:C:1994:226) (nakon presude Keck). ili slučajevima koji se odnose na ograničavanje oglašavanja 31 – Vidjeti presude od 15. prosinca 1993., Hünermund i dr. (C‑292/92, EU:C:1993:932, t. 21.) i od 9. veljače 1995., Leclerc‑Siplec (C‑412/93, EU:C:1995:26, t. 21.). Osim toga, Sud je za neka ograničenja oglašavanja, kada su doista ometala pristup tržištu, utvrdio da predstavljaju mjeru s istovrsnim učinkom, vidjeti, primjerice, presudu od 8. ožujka 2001., Gourmet International Products (C‑405/98, EU:C:2001:135, t. 21.). .

<number>B –</number> <titlecontent id="B300000009"> <emphasis role="italc" id="B400000031">Drugo i treće pitanje – opravdanje na temelju javnog zdravlja</emphasis> </titlecontent>

<number>39.</number> Svojim drugim i trećim pitanjem, koja treba razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi jesu li sporne odredbe opravdane razlogom „zaštite zdravlja i života ljudi” na temelju članka 36. UFEU‑a 32 – Budući da je utvrđeno da je mjera neizravno diskriminirajuća, Njemačka se može pozvati samo na zapisane razloge za opravdanje navedene u članku 36. UFEU‑a, a ne na obvezne zahtjeve koje je Sud razvio na temelju sudske prakse proizišle iz presude Rewe‑Zentral „Cassis de Dijon” (presuda od 20. veljače 1979., 120/78, EU:C:1979:42). .

<number>1.</number> <titlecontent id="B300000010">Razlog za opravdanje koji se navodi: javno zdravlje</titlecontent>

<number>40.</number> Sud je od presude De Peijper, odnosno prvog predmeta koji se odnosio na iznimku zbog javnog zdravlja, dosljedno presuđivao da „zdravlje i život ljudi zauzimaju prvo mjesto među imovinom i interesima koji su zaštićeni člankom 36. [UFEU‑a] i da je na državama članicama da, u okviru granica predviđenih Ugovorom, odluče koji stupanj zaštite žele osigurati […]” 33 – Vidjeti presudu od 20. svibnja 1976., de Peijper (104/75, EU:C:1976:67, t. 15.). Također vidjeti presude od 7. ožujka 1989., Schumacher (215/87, EU:C:1989:111, t. 17.); od 16. travnja 1991., Eurim‑Pharm (C‑347/89, EU:C:1991:148, t. 26.); od 10. studenoga 1994., Ortscheit (C‑320/93, EU:C:1994:379, t. 16.) i od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 103.). .

<number>41.</number> Njemačka, koja se poziva na taj razlog za opravdanje, naglašava da je sporna mjera nužna za (1.) osiguravanje ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe lijekovima u cijeloj Njemačkoj, (2.) osiguravanje kvalitete takve opskrbe i za zaštitu pacijenata te (3.) za kontrolu troškova u zdravstvu.

<number>42.</number> Nije moguće pozivati se na zadnji podrazlog. Budući da je članak 36. UFEU‑a „usmjeren na okolnosti koje nisu ekonomske naravi” 34 – Vidjeti prvi predmet koji se odnosio na članak 36. UFEU‑a (tadašnji UEEZ): presudu od 19. prosinca 1961., Komisija/Italija (7/61, EU:C:1961:31, str. 329.). , mjere namijenjene smanjivanju troškova sustava socijalne sigurnosti ne mogu se opravdati razlogom koji se odnosi na zdravlje iz članka 36. UFEU‑a 35 – Vidjeti presudu od 28. travnja 1998., Decker (C‑120/95, EU:C:1998:167, t. 39. i 40.). . Samo opasnost od ozbiljnog ugrožavanja financijske ravnoteže sustava socijalne sigurnosti može biti važan razlog u općem interesu 36 – Vidjeti presudu od 28. travnja 1998., Decker (C‑120/95, EU:C:1998:167, t. 39.). Sud isti pristup zauzima u pogledu slobode pružanja usluga: vidjeti presudu od 28. travnja 1998., Kohll (C‑158/96, EU:C:1998:171, t. 41.). , na koji se u ovom slučaju očito nije moguće pozivati zbog iznimne naravi tog razloga za opravdanje 37 – Strogo govoreći i slijedeći sudsku praksu Suda „Cassis de Dijon”, dotična mjera, kako bi bila opravdana važnim razlogom u općem interesu (ili, u starijoj sudskoj praksi, obveznim zahtjevom), mora se bez razlike primjenjivati i na domaće i na strane proizvode, što ovdje, kako smo vidjeli, nije slučaj. Međutim, nisam siguran primjenjuje li Sud i dalje tako strog pristup, osobito kada je riječ o mjerama koje su diskriminirajuće u činjeničnom smislu, ali ne i u pravnom. Vidjeti, primjerice, presudu od 30. travnja 2009., Fachverband der Buch- und Medienwirtschaft (C‑531/07, EU:C:2009:276, t. 22. i 34.), iako je Sud u tom slučaju (t. 35. i 36.) zaključio da je dotična mjera neproporcionalna u odnosu na važan razlog „zaštite knjiga kao kulturnih dobara”. . Upravo suprotno, bez određivanja obveznih cijena i s posljedičnim povećanjem tržišnog natjecanja zapravo može doći do snižavanja cijena, što može koristiti sustavima socijalne sigurnosti.

<number>43.</number> Što se tiče drugih dvaju podrazloga za opravdanje, Sud je priznao da „zdravlje” kao razlog za opravdanje načelno obuhvaća mjere koje se odnose na potrebu za pružanjem pojedinačnih savjeta klijentu i osiguravanjem njegove zaštite kada mu se isporučuju lijekovi i na potrebu za provjerom jesu li recepti autentični te osiguravanjem široke dostupnosti lijekova i njihove raspoloživosti u dostatnim količinama za zadovoljavanje potreba stanovništva 38 – Vidjeti presude od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 106.) i od 11. rujna 2008., Komisija/Njemačka (C‑141/07, EU:C:2008:492, t. 47.), u vezi sa slobodnim kretanjem robe. Sud je kasnije taj pristup proširio na slobodu poslovnog nastana: vidjeti, primjerice, presude od 19. svibnja 2009., Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 28.); od 1. lipnja 2010., Blanco Pérez i Chao Gómez (C‑570/07 i C‑571/07, EU:C:2010:300, t. 64.); od 5. prosinca 2013., Venturini i dr. (C‑159/12 do C‑161/12, EU:C:2013:791, t. 42.) i od 13. veljače 2014., Sokoll‑Seebacher (C‑367/12, EU:C:2014:68, t. 25.). .

<number>2.</number> <titlecontent id="B300000011">Proporcionalnost</titlecontent>

<number>44.</number> S obzirom na navedeno, htio bih razmotriti proporcionalnost njemačke mjere u odnosu na potrebu za osiguravanjem ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe lijekovima u cijeloj Njemačkoj, kvalitetu takve opskrbe i zaštitu pacijenata. Pritom ću razmatrati prikladnost i nužnost spornih odredbi.

<number>45.</number> Općenito govoreći, Njemačka 39 – Nasuprot tomu, vidjeti očitovanja Njemačke u pogledu zabrane prodaje lijekova poštom, u presudi od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 80.). ovaj predmet ne predstavlja kao tipičan primjer u kojem bi primjena pravila o slobodnom kretanju imala katastrofalne posljedice za tu državu članicu 40 – Osim žestokog natjecanja u cijenama, vidjeti odmah u nastavku. . Čini se da se ne radi o pitanju međusobnog priznavanja ili međusobnog povjerenja 41 – Što bi se ionako, prema mojem mišljenju, vrlo teško moglo argumentirati u doba kada se stručne kvalifikacije, osobito kvalifikacije liječnika i farmaceuta, međusobno priznaju na temelju Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125.). . Njemački argumenti više se tiču osnovnih pitanja: previše navodnog tržišnog natjecanja, uključujući niže cijene za pacijente i veći stupanj slobodnog kretanja lijekova između drugih država članica i Njemačke, imalo bi negativne posljedice za zaštitu javnog zdravlja u toj državi članici. Neizbježna disfunkcija tržišta dovela bi do koncentracije ljekarni na određenim područjima, zbog čega bi ljudi iz zabačenih mjesta i nepokretni, osjetljivi i stariji ostali zanemareni.

<number>46.</number> Njemačka se boji da će povećano tržišno natjecanje prisiliti tradicionalne njemačke maloprodajne ljekarne, koje potrošačima pružaju savjete i konzultacije visoke razine stručnosti, da snize kvalitetu tih usluga kako bi bile konkurentne.

<number>47.</number> Teško mi je shvatiti na koji bi način povećano tržišno natjecanje snizilo kvalitetu njihovih usluga. Očekujem da bi se dogodilo upravo suprotno. U tom kontekstu, upućujem na nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura, koji je u predmetu Blanco Perez pronicavo i elegantno iznio sličan argument 42 – Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u spojenim predmetima Blanco Pérez i Chao Gómez (C‑570/07 i C‑571/07, EU:C:2009:587, t. 26.): „uopće ne postoji primjer iz prošlosti na temelju kojeg bi se moglo tvrditi da će ljekarnici zbog povećanog tržišnog natjecanja sniziti kvalitetu svojih usluga. U tom pogledu, moram primijetiti da su veliki dijelovi argumenata nekih od stranaka i država članica u određenoj mjeri logički nedosljedni. S jedne strane, farmaceute se prikazuje kao da su prije svega motivirani financijskom koristi i da zato svi žele poslovati u područjima s mnogo ljudi i da su, u slučaju konkurencije, spremni zaradi dati prednost pred svojim profesionalnim obvezama. S druge strane, za iste se pretpostavlja da su, kada imaju ‚monopolistički’ položaj u naseljenom području, u poslovanju usredotočeni na svoje profesionalne obveze i da su prije svega posvećeni pružanju kvalitetnih farmaceutskih usluga. U argumentima nekoliko stranaka čini se da tržišno natjecanje svece pretvara u grešnike.” .

<number>a)</number> <titlecontent id="B300000012">Prikladnost</titlecontent>

<number>48.</number> Da bi zadovoljila zahtjev proporcionalnosti, mjera mora, kao prvo, biti prikladna (odnosno primjerena ili odgovarajuća) 43 – Koliko shvaćam, engleski izrazi koji se u tom pogledu upotrebljavaju međusobno su zamjenjivi. Osobno preferiram izraz „suitable” („prikladno”), koji, uostalom, zakonodavac Unije upotrebljava u „Direktivi o uslugama”, vidjeti članak 15. stavak 3. točku (c) Direktive 2006/123 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.). Također vidjeti Barnard, C., The substantive law of the EU. The four freedoms, Oxford University Press, 4. izdanje, 2013., str. 177., koji upotrebljava sva tri izraza u kontekstu članka 36. UFEU‑a. za ostvarenje zadanog cilja. Dotična mjera prikladna je za jamčenje ostvarenja cilja samo ako istinski odgovara težnji da ga se dosljedno i sustavno ostvari 44 – Vidjeti presude od 21. prosinca 2011., Komisija/Austrija (C‑28/09, EU:C:2011:854, t. 126.) i od 3. ožujka 2011., Kakavetsos‑Fragkopoulos (C‑161/09, EU:C:2011:110, t. 42.) u pogledu slobodnog kretanja robe. Također vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 42.) i od 13. veljače 2014., Sokoll‑Seebacher (C‑367/12, EU:C:2014:68, t. 39.) u pogledu slobode poslovnog nastana te od 16. prosinca 2010., Josemans (C‑137/09, EU:C:2010:774, t. 70.) u pogledu slobode pružanja usluga. . Općenito, Sud u toj fazi državama članicama daje široke diskrecijske ovlasti 45 – Vidjeti presudu od 15. rujna 1994., Houtwipper (C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 22.). . Nacionalna mjera nije prikladna ako nema učinak na razlog za opravdanje. Isto vrijedi i za mjeru usvojenu na temelju očite pogreške u ocjeni 46 – Vidjeti presudu od 15. rujna 1994., Houtwipper (C‑293/93, EU:C:1994:330, t. 22.). .

<number>i)</number> <titlecontent id="B300000013">Ravnomjerna i sveobuhvatna opskrba</titlecontent>

<number>49.</number> ZBW i njemačka vlada smatraju da su sporne mjere prikladne za osiguravanje ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe na cjelokupnom njemačkom državnom području.

<number>50.</number> Osim toga, Zajedničko vijeće, uzimajući u obzir diskreciju dodijeljenu zakonodavcu, utvrdilo je da je sustav opravdan zato što se ne čini da je ijedan drugi sustav, u interesu pouzdane i visokokvalitetne opskrbe stanovništva lijekovima, jednako uspješan kao sustav obveznih cijena u suzbijanju opasnosti od žestokog natjecanja cijenama među ljekarnama, osiguravanju ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe lijekova cjelokupnom stanovništvu ili u smanjivanju opasnosti od zlouporabe ili prekomjerne uporabe lijekova 47 – Vidjeti GmS‑OGB, rješenje od 22. kolovoza 2012., t. 50., dostupno na: https://openjur.de/u/617231.html. .

<number>51.</number> Veza između njemačke mjere i navedenog cilja, odnosno ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe lijekovima, čini mi se preslabom, zbog čega smatram da sporna mjera nije prikladna za ostvarenje navedenih ciljeva, i to zbog sljedećih razloga.

<number>52.</number> Kao prvo, kako to Komisija pravilno ističe, broj ljekarni ne govori automatski o tome da je cijelo njemačko državno područje ravnomjerno i sveobuhvatno pokriveno. Tko može reći da će upravo zabačena područja i/ili područja u kojima živi mnogo starijih ljudi biti bolje opskrbljena ako je broj ljekarni veći? Upravo suprotno, natjecanje u cijenama među ljekarnama može pozitivno utjecati na ravnomjernu i sveobuhvatnu opskrbu lijekovima. Pretpostavio bih da će zabačena područja biti bolje opskrbljena ako se internetskim ljekarnama omogući da se natječu na tržištu. Ljudi smanjene pokretljivosti mogli bi imati iznimne koristi od mogućnosti da putem interneta naručuju lijekove koji bi im se dostavili izravno na kućni prag. Čak i ako nisu naviknuti na pojedinosti naručivanja putem interneta, često će imati nekoga pokraj sebe tko jest (skrbnika, dijete, unuka, susjeda itd.).

<number>53.</number> Kao drugo, što se tiče lijekova koji se izdaju na recept, više se treba usredotočiti na broj liječnika nego na ljekarne. Bit je problema ländlicher Ärztemangel, odnosno nedostatak liječnika, osobito u zabačenim područjima, a ne broj ljekarni. Ondje gdje nema liječnika koji će propisati lijek, obično nema ni ljekarne.

<number>54.</number> Kao treće, što se tiče delikatnijeg i osjetljivijeg pitanja opskrbe u hitnim situacijama, ne smije se zaboraviti da je Njemačka to pitanje riješila posebnim zakonom, Apothekennotdienstsicherstellungsgesetzom 48 – Vidjeti Gesetz zur Förderung der Sicherstellung des Notdienstes von Apotheken (Apothekennotdienstsicherstellungsgesetz – ANSG) od 15. srpnja 2013., BGBl. I, str. 2420., dostupan na: http://www.bgbl.de/xaver/bgbl/start.xav?startbk=Bundesanzeiger_BGBl&jumpTo=bgbl113s2420.pdf. . Taj zakon, kojemu je cilj osigurati sveobuhvatnu i ravnomjernu opskrbu lijekovima u cijeloj Njemačkoj, osobito u ruralnim područjima, osim što uređuje redovito radno vrijeme ljekarni, za ljekarne koje osiguravaju takvu hitnu opskrbu predviđa financijsku pomoć putem fonda koji vodi Deutscher Apothekerverband. Na prodane lijekove naplaćuje se pristojba. Na temelju dostupnih informacija, čini se da se i na lijekove koji se uvoze u Njemačku naplaćuje ta pristojba, što znači da inozemne ljekarne koje svoje proizvode prodaju na njemačkom tržištu financijski doprinose tom fondu 49 – Vidjeti točku 5.8. poslovnika tog fonda, koji je dostupan na http://www.dav‑notdienstfonds.de/wp‑content/uploads/2016/02/VERFAHRENSORDNUNG‑V-2-0-16_02_03.pdf. .

<number>55.</number> Ne vidim na koji bi način sporne odredbe mogle dodatno utjecati na osiguravanje ravnomjerne i sveobuhvatne opskrbe lijekovima.

<number>ii)</number> <titlecontent id="B300000014">Kvaliteta opskrbe</titlecontent>

<number>56.</number> Što se tiče kvalitete opskrbe, iznimno je važno naglasiti da govorimo o lijekovima koji se izdaju na recept. U tom kontekstu podsjetio bih na presudu Venturini, u kojoj je Sud zaključio da „nije od važnosti broj mjesta na kojima se prodaju lijekovi na recept, uključujući i one koji nisu na teret nacionalne zdravstvene službe, nego ih u cijelosti plaća kupac. Budući da su samo liječnici ovlašteni propisivati te lijekove, ni vlasnici ljekarni ni vlasnici [‚drogerija’] nemaju izravan utjecaj na obujam prodaje navedenih lijekova pa zato ne mogu pridonijeti njihovoj eventualnoj pretjeranoj konzumaciji” 50 – Vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., Venturini i dr. (C‑159/12 do C‑161/12, EU:C:2013:791, t. 57.). . Dakle, cijena lijeka nema nikakav utjecaj na količinu lijekova na recept koji se isporučuju pacijentu. Farmaceutima su ruke vezane.

<number>iii)</number> <titlecontent id="B300000015">„Nesigurnost vezana za postojanje ili važnost rizika za zdravlje ljudi”</titlecontent>

<number>57.</number> Osim toga, treba imati na umu da Njemačka snosi teret dokazivanja opravdanosti i proporcionalnosti. Ta država članica mora dokazati prikladnost sporne mjere. Njemačka nije pružila nikakve dokaze koji bi podupirali njezine odredbe. Umjesto toga, poziva se na ustaljenu sudsku praksu, u skladu s kojom „država članica može primijeniti zaštitne mjere a da ne mora čekati da se u cijelosti pokaže izvjesnost ovih rizika, s obzirom na to da postoje nesigurnosti vezane za postojanje ili važnost rizika za zdravlje osoba”. U tom se kontekstu poziva i na načelo opreznosti.

<number>58.</number> Ta tvrdnja zahtijeva pomno razmatranje.

<number>–</number> <titlecontent id="B300000016">Porijeklo: sudska praksa o načelu opreznosti</titlecontent>

<number>59.</number> Sud se na citirani odlomak često poziva. Njegovo je porijeklo u sudskoj praksi o načelu opreznosti. Koliko znam, Sud se na to načelo prvi put pozvao 1998. u vezi s institucijama Unije, u dvjema presudama koje su se odnosile na krizu sa spongiformnom encefalopatijom 51 – Vidjeti presude od 5. svibnja 1998., National Farmers’ Union i dr. (C‑157/96, EU:C:1998:191, t. 63.) i od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija (C‑180/96, EU:C:1998:192, t. 99.): „U slučaju nesigurnosti vezane za postojanje ili važnost rizika za zdravlje ljudi, institucije mogu primijeniti zaštitne mjere ne čekajući da se u cijelosti pokaže izvjesnost i ozbiljnost tih opasnosti.” Moje isticanje. . Otada se primjenjivalo i u vezi s mjerama institucija Unije i u vezi s mjerama država članica, odstupajući od pravila o slobodnom kretanju. Naime, ni u jednom od predmeta nije postojala znanstvena sigurnost u pogledu postojanja ili važnosti rizika za zdravlje ljudi. Predmeti su se obično odnosili na hranu obogaćenu vitaminima ili drugim dodacima 52 – Presuda od 23. rujna 2003., Komisija/Danska (C‑192/01, EU:C:2003:492, t. 49.). Također vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Mischoa u predmetu Komisija/Danska (C‑192/01, EU:C:2002:760, t. 102.): „Stoga mi se čini da je vjerojatna opasnost za javno zdravlje dovoljna, u skladu s načelom opreznosti, da se državi članici dopusti usvajanje mjera na temelju [članka 36. UFEU‑a]. Usto, što je znanstvena nesigurnost veća, to su veće diskrecijske ovlasti država članica odgovornih za zaštitu javnog zdravlja.” , nove prehrambene proizvode 53 – Vidjeti presudu od 9. rujna 2003., Monsanto Agricoltura Italia i dr. (C‑236/01, EU:C:2003:431, t. 111.). , obveze označivanja hrane i prehrambenih sastojaka koji sadržavaju GMO ili su od njega dobiveni 54 – Presuda od 26. svibnja 2005., Codacons i Federconsumatori (C‑132/03, EU:C:2005:310, t. 61.) te, ponovno, na spongiformnu encefalopatiju 55 – Presuda od 12. siječnja 2006., Agrarproduktion Staebelow (C‑504/04, EU:C:2006:30, t. 39.) .

<number>60.</number> Bilo je situacija u kojima se nezavisni odvjetnik pozivao na načelo opreznosti, a Sud nije.

<number>61.</number> Primjerice, nezavisni odvjetnik A. Tizzano u predmetu koji se odnosio na krmne smjese Sudu je predložio da odbije primjenu načela opreznosti te je naveo da dotična Unijina direktiva „nije posebna mjera upravljanja rizikom koja zabranjuje određene proizvode ili prakse u vezi s čijom štetnom naravi postoji znanstvena nesigurnost. U pogledu Direktive 2002/2/EZ 56 – Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o izmjeni Direktive Vijeća 79/373/EEZ o prometu krmnih smjesa i stavljanju izvan snage Direktive Komisije 91/537/EEZ (SL 2002., L 63, str. 23.) prije je riječ o zakonodavnoj mjeri koja ima opće područje primjene i koja, s ciljem povećanja razine zaštite javnog zdravlja (vidjeti četvrtu i petu uvodnu izjavu u preambuli), usklađuje zahtjeve u pogledu označivanja hrane za životinje, čineći ih strožima nego što su bili.” 57 – Mišljenje nezavisnog odvjetnika A. Tizzana u predmetu ABNA i dr. (C‑453/03, EU:C:2005:202, t. 129.) Sud je, uopće ne spominjući načelo opreznosti, prihvatio stajalište nezavisnog odvjetnika te je utvrdio da dotična direktiva nije neproporcionalna 58 – Vidjeti presudu od 6. prosinca 2005., ABNA i dr. (C‑453/03, C‑11/04, C‑12/04 i C‑194/04, EU:C:2005:741, t. 57. et seq.) .

<number>–</number> <titlecontent id="B300000017">Proširenje na ljekarne</titlecontent>

<number>62.</number> Godine 2009. u sudskoj praksi Suda došlo je do određene promjene. Na „nesigurnost vezanu za postojanje ili važnost rizika za zdravlje ljudi” počeo se pozivati u okolnostima koje su bile drukčije od gore opisanih.

<number>63.</number> Presuda Komisija/Italija odnosila se na zakonodavstvo na temelju kojeg su samo fizičke osobe sa zvanjem farmaceuta i trgovačka društva i poduzeća čiji su članovi bili isključivo farmaceuti imali pravo voditi poslovanje ljekarni i na zakonodavne odredbe koje su poduzećima koja su se bavila distribucijom lijekova (u daljnjem tekstu: distribucijska poduzeća) onemogućavale stjecanje udjela u društvima koja su vodila poslovanje općinskih ljekarni 59 – Vidjeti presudu od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315). . Presuda Apothekerkammer des Saarlandes i dr. odnosila se na nacionalna pravila na temelju kojih su samo farmaceuti mogli biti vlasnici ljekarni 60 – Vidjeti presudu od 19. svibnja 2009., Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316). .

<number>64.</number> Sud je u objema presudama, pozivajući se na sudsku praksu o načelu opreznosti, upotrijebio istu formulu. Međutim, nije spominjao to načelo kao takvo.

<number>65.</number> Unatoč tomu, Sud je dodao sljedeća važna pravila: (1.) država članica smije poduzeti mjere koje u najvećoj mogućoj mjeri smanjuju rizik za javno zdravlje, uključujući, preciznije, rizik za osiguravanje sigurne i kvalitetne opskrbe stanovništva lijekovima 61 – Vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315, t. 54.) i Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 30.). ; (2.) u obzir se mora uzeti posebna narav lijekova, čiji ih terapijski učinci znatno razlikuju od drugih proizvoda 62 – Vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315, t. 55.) i Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 31.). ; (3.) posljedica je tih terapijskih učinaka to da lijekovi, ako se nepotrebno ili nepravilno uzimaju, mogu znatno naštetiti zdravlju a da pacijent to nije u mogućnosti uvidjeti u trenutku njihove primjene 63 – Vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315, t. 56.) i Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 32.). ; (4.) osim toga, prekomjerna ili nepravilna uporaba lijekova predstavlja rasipanje financijskih sredstava, što je osobito štetno s obzirom na to da farmaceutski sektor stvara znatne troškove i mora zadovoljiti sve veće potrebe, a financijska sredstva namijenjena zdravstvu nisu neograničena, neovisno o načinu financiranja koji se primjenjuje 64 – Vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315, t. 57.) i Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 33.). .

<number>66.</number> Stoga je Sud u tim presudama utvrdio da države članice mogu predvidjeti stroge uvjete za osobe koje se bave maloprodajom lijekova, uključujući uvjete u pogledu načina njihove prodaje i u pogledu ostvarivanja zarade 65 – Vidjeti presude od 19. svibnja 2009., Komisija/Italija (C‑531/06, EU:C:2009:315, t. 58.) i Apothekerkammer des Saarlandes i dr. (C‑171/07 i C‑172/07, EU:C:2009:316, t. 34.). .

<number>67.</number> Sud je u presudi Blanco Pérez i Chao Gómez odbacio pravilo iz prethodne točke. Kada je upitan o tome u kojoj mjeri država članica može regulatorno intervenirati kako bi spriječila koncentraciju ljekarni na određenim područjima, Sud je ponovio navedenu formulu 66 – Vidjeti presudu od 1. lipnja 2010., Blanco Pérez i Chao Gómez (C‑570/07 i C‑571/07, EU:C:2010:300, t. 74.). , nakon čega je istaknuo da država članica, s obzirom na opasnost da bi u nekim dijelovima njezina državnog područja moglo ostati premalo ljekarni, može usvojiti propise o broju ljekarni koje mogu postojati u odnosu na broj stanovnika na određenom području 67 – Vidjeti presudu od 1. lipnja 2010., Blanco Pérez i Chao Gómez (C‑570/07 i C‑571/07, EU:C:2010:300, t. 75. i 76.). Nasuprot tomu, takvih navoda nema u mišljenju nezavisnog odvjetnika M. Poiaresa Madura u tim spojenim predmetima (C‑570/07 i C‑571/07, EU:C:2009:587). .

<number>68.</number> Sud je isti navod ponovio u presudi Venturini 68 – Vidjeti presudu od 5. prosinca 2013., Venturini i dr. (C‑159/12 do C‑161/12, EU:C:2013:791, t. 60.). .

<number>–</number> <titlecontent id="B300000018">Predmetni slučaj: nema nesigurnosti vezane za postojanje ili važnost rizika za zdravlje ljudi</titlecontent>

<number>69.</number> Proširenje navedene formule na ljekarne od 2009. nije poželjno jer prikriva porijeklo te formule i stvarnu bit načela opreznosti: upravljanje rizikom u kontekstu znanstvene nesigurnosti. Primjenjuje se i kada je važnost rizika nesigurna i kada postoji sumnja u pogledu samog njegova postojanja. Međutim, ne primjenjuje se kada se radi o nesigurnosti u pogledu učinkovitosti mjere usmjerene protiv ranije utvrđene opasnosti 69 – Vidjeti Alemanno, A., The Precautionary principle, in Baudenbacher, C. (ur.), The Handbook of EEA Law, Springer, 2016., str. 839.‑851., na str. 848. . Opreznost ne treba miješati s prevencijom. U slučaju potonjeg pojma ne postoji element nesigurnosti u pogledu postojanja ili važnosti rizika. Opasnost je utvrđena kada se radi o prevenciji 70 – Vidjeti Alemanno, A., Le principe de précaution en droit communautaire: stratégie de gestion des risques ou risqué d’atteinte au Marché intérieur?, u Revue du droit de l’Union européenne, 2001., str. 917.‑953., na str. 929. .

<number>70.</number> Međutim, gore navedeni predmeti nakon 2009. odnosili su se na ljekarne i u njima nije postojala nikakva znanstvena nesigurnost u pogledu zdravstvenog rizika zlouporabe ili prekomjerne uporabe lijekova. Osim toga, ti su lijekovi već zakonito prisutni na tržištu, u skladu sa strogim postupcima stavljanja na tržište. Nesigurnost je ograničena na održivost ili učinkovitost predviđene mjere.

<number>71.</number> Zato načelo opreznosti nije važno za donošenje odluke u ovom predmetu. Posljedično, smatram da bi Sudu bilo uputno da odbaci formulu „nesigurnosti vezane za postojanje ili važnost rizika za zdravlje ljudi” kao potporu svojoj argumentaciji.

<number>iv)</number> <titlecontent id="B300000019">Teret dokazivanja</titlecontent>

<number>72.</number> Kako je to već navedeno, država članica snosi teret dokazivanja opravdanosti mjere na temelju članka 36. UFEU‑a. To je ustaljena sudska praksa Suda 71 – Vidjeti presudu od 8. studenoga 1978., Denkavit Futtermittel (251/78, EU:C:1979:252, t. 24.). Vidjeti također presudu od 23. prosinca 2015., Scotch Whisky Association i dr. (C‑333/14, EU:C:2015:845, t. 53.). . Kako je to slikovito navedeno u općepriznatoj pravnoj teoriji, „Sud se nije bojao primijeniti to pravilo kada je život ljudi bio u pitanju” 72 – Vidjeti Enchelmaier, S., u Oliver, P. (ur.), Oliver on free movement of goods in the European Union, 5. izdanje, Hart Publishing, Oxford, 2010., t. 8.13. . Važno je reći da se primjenjuje i u okviru prethodnih postupaka i u okviru postupaka zbog povrede. Sud je s vremenom to načelo doradio do mjere da nameće posebne obveze državama članicama. Zaključio je da se rizik „ne smije procijeniti na temelju općih pretpostavki, nego na temelju relevantnih znanstvenih istraživanja” 73 – Vidjeti presudu od 14. srpnja 1994., van der Veldt (C‑17/93, EU:C:1994:299, t. 17.). .

<number>73.</number> Sada redovito primjenjuje sljedeću formulu: „Opravdavajući razlozi na koje se država članica može pozvati moraju, dakle, biti popraćeni analizom prikladnosti i proporcionalnosti mjere koju je donijela ta država kao i preciznim elementima kojima se potkrepljuje njezina argumentacija.” 74 – U pogledu zaštite zdravlja u kontekstu članka 36. UFEU‑a vidjeti, primjerice, presude od 26. travnja 2012., ANETT (C‑456/10, EU:C:2012:241, t. 50.) i od 7. lipnja 2007., Komisija/Belgija (C‑254/05, EU:C:2007:319, t. 36.). Također vidjeti presudu od 15. studenoga 2007., Komisija/Njemačka (C‑319/05, EU:C:2007:678, t. 88.).

<number>74.</number> Takvi dokazi nisu podneseni.

<number>75.</number> Slijedom toga, njemačke odredbe nisu prikladne za ostvarenje cilja javnog zdravlja.

<number>b)</number> <titlecontent id="B300000020">Nužnost</titlecontent>

<number>76.</number> Budući da sam zaključio da njemačke odredbe nisu prikladne za ostvarenje proklamiranih ciljeva, dovoljno je da pitanje nužnosti samo kratko razmotrim.

<number>77.</number> Kako to DPV ističe, njemačka je vlada prije usvajanja spornih mjera neko vrijeme zagovarala sustav koji predviđa najviše cijene umjesto obveznih. To je manje ograničavajuća mjera s gledišta ljekarni koje lijekove prodaju poštom i slobodnog kretanja lijekova u Uniji jer ljekarnama koje lijekove prodaju poštom omogućuje da se natječu u cijenama.

<number>78.</number> Očito je da Sud ne bi trebao zadirati u nacionalne političke i demokratske procese i prejudicirati određene političke odabire. Međutim, dovoljno je reći, kako smo upravo vidjeli, da postoje izvedive mjere koje je moguće usvojiti umjesto sustava obveznih cijena.

<number>c)</number> <titlecontent id="B300000021">Dodatna razmatranja o proporcionalnosti</titlecontent>

<number>79.</number> Naposljetku, u vezi s proporcionalnošću, pristup koji sam gore primijenio htio bih staviti u kontekst odlomka iz prve presude DocMorris. Kako je to dobro poznato, Sud je u točki 119. te presude zaključio da „potreba za mogućnošću učinkovite i odgovorne provjere autentičnosti liječničkih recepata te za osiguravanjem da se lijek uruči izravno kupcu ili osobi kojoj je kupac povjerio preuzimanje lijeka opravdava zabranu prodaje poštom” 75 – Presuda od 11. prosinca 2003., Deutscher Apothekerverband (C‑322/01, EU:C:2003:664, t. 119.) . Na temelju tog odlomka mogli bismo se zapitati: je li moguće dopustiti takvu zabranu i istodobno zagovarati mjeru koja je „manje zlo” s gledišta unutarnjeg tržišta?

<number>80.</number> Odgovor je: „da, moguće je”.

<number>81.</number> Ako država članica odluči, svojom voljom, dopustiti da se lijekovi koji se izdaju na recept prodaju poštom, ta se mjera mora zasebno analizirati iz perspektive prikladnosti, smislenosti i dosljednosti. Da to nije tako, država članica imala bi odriješene ruke samo zato što je dopustila takvu prodaju, ne bi postojala mogućnost sudskog nadzora i inozemni gospodarski subjekti ne bi imali koristi od svojih subjektivnih prava koja proizlaze iz temeljnih sloboda, osobito (u predmetnom slučaju) od članka 34. UFEU‑a.