Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

JEANA RICHARDA DE LA TOURA

od 22. listopada 2026.(1)

Predmet C-634/25 P

Rafal Stanecki

protiv

Europske komisije

„Žalba – Tužba za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti – Javna služba – Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije – Članak 12. – Ugled položaja – Članak 17.a – Pravo na slobodu izražavanja – Stegovna sankcija zbog tona privatne elektroničke poruke poslane stalnom predstavniku Republike Poljske pri Europskoj uniji – Zakonitost pokretanja stegovnog postupka i izricanja stegovne sankcije – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 11. stavak 1. – Ograničavanje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja – Dopuštenost”






I.      Uvod

1.        „Sloboda medija troši se samo kad se ne koristi.” Taj slogan francuskog satiričnog tjednika koji izlazi srijedom(2) mogao bi se primijeniti i na slobodu izražavanja, koja čini samo jedan od aspekata slobode medija. Sloboda izražavanja dragocjeno je dobro i temelj demokracije koju kao takvu treba učinkovito štititi. Za svaku je vlast i svako tijelo iskušenje da ograniči, ušutka ili prisili one koji koriste tu slobodu. Stoga je sloboda izražavanja proklamirana kao temeljno pravo koje treba zaštititi od zadiranja tijelâ javne vlasti. Je li ta sloboda izražavanja manja za dužnosnika Europske unije? Treba li taj dužnosnik biti ograničen u korištenju te slobode kada iznosi osobno mišljenje i kad se u privatnoj prepisci obraća tijelu javne vlasti, pri čemu ne omalovažava niti kritizira instituciju u kojoj je zaposlen? Zabranjuje li dužnosniku njegov položaj da se obraća trećoj osobi na pomalo žustar način u privatnoj prepisci? Na temelju čega institucija u kojoj je zaposlen može, imajući u vidu to temeljno pravo, proizvoljno (?) odlučiti što je „prikladan ton” koji dužnosnik treba upotrebljavati, iako se ta prepiska ne odnosi na tu instituciju?

2.        To su u bitnome pitanja koja se postavljaju u predmetnoj žalbi koju je Rafal Stanecki podnio protiv presude Općeg suda Europske unije od 23. srpnja 2025., Stanecki/Komisija(3).

3.        U ovom je predmetu protiv dužnosnika Europske komisije, R. Staneckog, koji je belgijski i poljski državljanin, ta institucija pokrenula stegovni postupak i izrekla mu stegovnu sankciju suspenzije napredovanja na viši stupanj u razdoblju od 12 mjeseci (u daljnjem tekstu: sporna odluka) zbog toga što je pisanom porukom koju je u vlastito ime s osobne adrese elektroničke pošte poslao stalnom predstavniku Republike Poljske pri Europskoj uniji (u daljnjem tekstu: poljski veleposlanik), a u kojoj je tonom koji je ocijenjen neprikladnim osporavao njegova stajališta o pitanjima u pogledu vladavine prava, narušio ugled svojeg položaja.

4.        U pobijanoj presudi Opći je sud prihvatio tužbu za poništenje koju je žalitelj podnio protiv sporne odluke, pri čemu je potonju odluku poništio zbog pogreške u ocjeni u pogledu odvagivanja otegotnih i olakotnih okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom određivanja težine sankcije (točka 1. izreke te presude). Međutim, Opći sud odbio je njegovu tužbu za naknadu štete (točka 2. izreke navedene presude), čime je potvrdio zakonitost samog stegovnog postupka. Naime, ocijenio je da je Komisija imala opravdane osnove da predmetno postupanje kvalificira kao „povredu obveza iz članka 12. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije” (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i izreći žalitelju stegovnu sankciju, a da pritom ne povrijedi njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 17.a Pravilnika o osoblju i člankom 11. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)(4).

5.        U ovom mišljenju predložit ću Sudu da ukine točku 2. izreke pobijane presude.

6.        Na prvom mjestu, kad je riječ o analizi kvalifikacije žaliteljeva postupanja kao „stegovne povrede” s gledišta članka 12. Pravilnika o osoblju, smatram da Opći sud nije pravilno ocijenio u kojoj je mjeri predmetna privatna prepiska stvorila zabunu u pogledu interesâ, što može narušiti ugled dužnosnikova položaja u smislu tog članka. Naime, objasnit ću da je Opći sud odbacio kontekstualne elemente koji su bili ključni za pravnu kvalifikaciju činjenica koje se u tom smislu stavljaju na teret žalitelju, time što nije uzeo u obzir stvarno i izravno sudjelovanje poljskog veleposlanika u toj zabuni.

7.        Na drugom mjestu, kad je riječ o analizi povrede prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 11. stavkom 1. Povelje, smatram da Opći sud nije pravilno ispitao na koji način pokretanje stegovnog postupka o kojem je riječ predstavlja ograničavanje koje je u skladu sa zahtjevima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje(5). Prema mojem mišljenju , time što je u gotovo cijeloj svojoj argumentaciji samo ponovio tekst i pravnu analizu koje je iznio u presudi od 7. rujna 2022., DD/FRA(6), u pogledu dužnosnika koji je počinio plagijat prilikom obavljanja svojih dužnosti, Opći sud nije proveo konkretno i stvarno ispitivanje postupanja kao ni dotičnog zadiranja te da je povrijedio jamstva djelotvornog sudskog nadzora.

II.    Pravni okvir

8.        U glavi II. Pravilnika o osoblju, koja uređuje „[p]rava i obveze dužnosnika”, člankom 12. određuje se:

„Dužnosnik se suzdržava od svakog djelovanja ili ponašanja koje negativno utječe na njegov položaj.”

9.        Člankom 17.a stavkom 1. Pravilnika o osoblju određuje se:

„Dužnosnik ima pravo na slobodu izražavanja, poštujući pritom načela odanosti i nepristranosti.”

III. Okolnosti spora

10.      Za potrebe ovog mišljenja okolnosti spora mogu se sažeto prikazati kako slijedi(7).

11.      Žalitelj je 19. prosinca 2021. s poljskim veleposlanikom razmijenio poruke elektroničke pošte (u daljnjem tekstu: sporna razmjena poruka elektroničke pošte) sa svoje osobne adrese elektroničke pošte.

12.      Prva od tih poruka elektroničke pošte, koja je bila poslana u 19:49 na poljskom jeziku, bila je naslovljena „Božićna čestitka za [poljskog] veleposlanika”. Glasila je kako slijedi:

„Dragi gospodine veleposlaniče,

slijedom nedavnih događaja u Poljskoj, želio bih Vam prenijeti svoju želju da ćete zajedno s Vašim nalogodavcima u Poljskoj snositi političku odgovornost za Vaše protueuropska i proruska djelovanja.

Ovdje u Bruxellesu [(Belgija)] podržavate svojim imenom uništavanje demokracije i slobodnih medija. Uvjeravam Vas da Vaši postupci ovdje u Bruxellesu sigurno neće biti zaboravljeni.

O tome jeste li svjesno ili nesvjesno ugrozili interese Poljske odlučit će neovisni sud u slobodnoj Poljskoj.

S poštovanjem,

Rafal Stanecki

Bruxelles”

13.      Poljski veleposlanik istog je dana u 19:57 odgovorio žalitelju, pri čemu je u kopiju svoje poruke elektroničke pošte stavio glavnu tajnicu Komisije i predstojnika ureda predsjednice Komisije. Ta ja poruka elektroničke pošte bila sročena ovako:

„[...]

Želim Vam puno uspjeha u radu na klimatskim promjenama [i računam na] Komisijino postupanje […]

Nadam se da mi ne šaljete prijetnje i da me ne želite zastrašiti.

[...]”

14.      U odgovoru na tu poruku elektroničke pošte žalitelj je istog dana u 20:47 napisao poljskom veleposlaniku drugu poruku elektroničke pošte, sastavljenu na sljedeći način:

„[...]

Zahvaljujem Vam na brzom odgovoru i Vašoj brizi za Komisiju […] Više bih se zabrinuo za budućnost Poljske i njezino pristupanje [Uniji].

Komisija će se snaći.

Isplati se pažljivo pročitati tekst i razmisliti o posljedicama svojih postupaka.

[...]”

15.      Budući da je glavna tajnica Komisije smatrala da je sporna razmjena poruka elektroničke pošte neprimjerena, već je sljedećeg dana zatražila da se predmet uputi Uredu Komisije za istražne radnje i stegovne postupke (IDOC). Provedena je upravna istraga i pokrenut je stegovni postupak zbog toga što je žalitelj povrijedio članke 11., 12. i 17.a Pravilnika o osoblju, time što je u toj razmjeni poruka upotrijebio neprimjeren ton.

16.      U tom je postupku donesena, s jedne strane, sporna odluka o čijoj je zakonitosti riječ u ovom predmetu i, s druge strane, odluka da se žaliteljevo ime privremeno ne uvrsti na popis promaknutih dužnosnika u okviru promaknuća za 2022., a o čijoj je zakonitosti riječ u predmetu Stanecki/Komisija (C-233/25 P), koji je trenutačno u prekidu.

17.      Žalitelj je 29. rujna 2023. podnio žalbu protiv sporne odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, koja je odbijena 25. siječnja 2024.

IV.    Postupak pred sudovima Unije

A.      Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

18.      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. veljače 2024. žalitelj je pokrenuo postupak na temelju članka 270. UFEU-a zahtijevajući, s jedne strane, poništenje sporne odluke i, s druge strane, naknadu štete koju je pretrpio zbog donošenja te odluke.

1.      Zahtjev za poništenje

19.      U prilog svojem zahtjevu za poništenje žalitelj je istaknuo četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na očitim pogreškama u ocjeni koje sadržava nekoliko pripremnih akata, drugi na povredi članka 12. Pravilnika o osoblju, treći na povredi prava na slobodu izražavanja, te četvrti na povredi članaka 10. i 22. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. Žalitelj je zatražio i naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio zbog sporne odluke, koju je procijenio na 50 000 eura.

20.      Kad je riječ o zahtjevu za poništenje, Opći sud najprije je u točkama 23. do 49. pobijane presude ispitao prvi tužbeni razlog, koji se temeljio na očitim pogreškama u ocjeni koje je sadržavalo nekoliko pripremnih akata, nakon čega ga je odbio kao neosnovan.

21.      Kao prvo, ocijenio je da su, suprotno onomu što je tvrdio žalitelj, i IDOC i tijelo za imenovanje uzeli u obzir politički kontekst u kojem se odvila sporna razmjena poruka elektroničke pošte. U točkama 38. i 39. te presude Opći je sud istaknuo da se žalitelj, prema mišljenju tijela za imenovanje, upravo zbog osjetljivog političkog konteksta nije trebao obratiti poljskom veleposlaniku na neprimjeren način o kontroverznom pitanju.

22.      Kao drugo, odbio je žaliteljev argument koji se temeljio na tvrdnji da se njegove dužnosti u Komisiji mogu lako provjeriti internetskim pretraživanjem.

23.      Kao treće, Opći je sud na temelju presude od 24. studenoga 2021., CX/Komisija(8), ocijenio da se IDOC-u i glavnoj direktorici Komisijine Glavne uprave (GU) za ljudske resurse i sigurnost ne može prigovoriti to što su uzeli u obzir činjenicu da žalitelj kao Komisijin dužnosnik nije držao na distanci, s obzirom na to da ta činjenica predstavlja jedan od sastavnih elemenata njegova postupanja koje je kod trećih osoba moglo izazvati zabunu u pogledu interesa Unije kojima bi on trebao služiti.

24.      Nadalje, Opći je sud u točkama 51. do 73. odnosno 75. do 92. pobijane presude ispitao drugi tužbeni razlog, koji se temeljio na povredi članka 12. Pravilnika o osoblju, i treći tužbeni razlog vezan uz navodnu povredu prava na slobodu izražavanja, nakon čega ih je odbio kao neosnovane. Budući da se njegove ocjene dovode u pitanje u okviru predmetne žalbe, one će biti posebno sažeto predstavljene u točkama 47. do 52. i 74. do 76. ovog mišljenja.

25.      Naposljetku, kad je riječ o četvrtom tužbenom razlogu za poništenje, koji se temeljio na povredi članaka 10. i 22. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, Opći je sud u točkama 94. do 151. te presude ispitao način na koji je tijelo za imenovanje odredilo stegovnu sankciju imajući u vidu otegotne i olakotne okolnosti koje treba uzeti u obzir. U tom je pogledu smatrao da tijelo za imenovanje nije moglo uzeti u obzir okolnost da je žalitelj osporavao pravnu kvalifikaciju djela koja mu se stavljaju na teret kako bi se povećala ta sankcija. pa je slijedom toga zaključio da „valja poništiti [spornu] odluku jer se [...] tročlano tijelo za imenovanje pogrešno oslonilo na tužiteljev stav tijekom stegovnog postupka kao otegotnu okolnost”.

2.      Zahtjev za naknadu štete

26.      U točki 155. pobijane presude Opći je sud najprije podsjetio na tri uvjeta koja je potrebno ispuniti kako bi se utvrdila odgovornost institucije u okviru zahtjeva za naknadu štete koji podnese dužnosnik, a to su nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret toj instituciji, stvarno postojanje navodne štete i postojanje uzročne veze između postupanja i navodne štete.

27.      U točki 157. te presude Opći je sud zatim odbio kao neosnovan zahtjev za naknadu štete koji se odnosio na naknadu navodne imovinske štete koju je pretrpio žalitelj. Ocijenio je da je Komisija s pravom mogla pokrenuti stegovni postupak protiv žalitelja i izreći mu stegovnu sankciju zbog njegova postupanja u okviru sporne razmjene poruka elektroničke pošte. Opći je sud stoga zaključio da, čak i ako sporna odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava, njome se ne dovodi u pitanje valjanost stegovnog postupka u cijelosti, tako da prvi uvjet koji se odnosi na nezakonitost postupanja nije ispunjen.

28.      Naposljetku, u točki 162. navedene presude Opći je sud odbio kao neosnovan zahtjev za naknadu štete koji se odnosio na naknadu navodne neimovinske štete koju je pretrpio žalitelj. Kao prvo, ocijenio je da žalitelj nije objasnio zašto je trajanje stegovnog postupka od 19 mjeseci nerazumno. Kao drugo, smatrao je da se poništenjem sporne odluke na odgovarajući način i u dovoljnoj mjeri nadoknađuje neimovinska šteta proizišla iz narušavanja njegova ugleda i profesionalnog integriteta. Kao treće, podsjetio je na to da Komisija nije povrijedila pravo na slobodu izražavanja.

29.      Imajući u vidu te elemente, Opći je sud u točki 163. pobijane presude poništio spornu odluku i odbio tužbu u preostalom dijelu.

B.      Žalba podnesena Sudu i odluka o izmjeni koju je istodobno donijela Komisija

1.      Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

30.      Žalitelj je 26. rujna 2025. podnio žalbu protiv pobijane presude. U svojem zahtjevu traži od Suda da ukine točku 2. izreke te presude i proglasi osnovanom tužbu koju je žalitelj podnio Općem sudu, uključujući njegov zahtjev za naknadu štete, da poništi spornu odluku ili da vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i naloži Komisiji snošenje troškova.

31.      Komisija od Suda zahtijeva da žalbu odbaci kao nedopuštenu ili, podredno, odbije kao neosnovanu i naloži žalitelju snošenje troškova.

32.      Na raspravi održanoj 9. rujna 2026. žalitelj i Komisija iznijeli su usmena očitovanja i odgovorili na pitanja koja im je postavio Sud.

2.      Odluka o izmjeni

33.      Istodobno s podnošenjem ove žalbe Komisija je na temelju članka 266. UFEU-a izvršila pobijanu presudu, i to tako što je 24. listopada 2025. donijela odluku o izmjeni (u daljnjem tekstu: odluka o izmjeni) kojom je namjeravala otkloniti nezakonitost sporne odluke. Tom je odlukom o izmjeni žaliteljeva stegovna sankcija u vidu suspenzije napredovanja na viši stupanj smanjena na razdoblje od devet mjeseci, s primjenom od 1. studenoga 2025. Žalitelj je 21. siječnja 2026. podnio žalbu protiv te odluke na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, koja je odbijena 8. svibnja 2026.

34.      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. srpnja 2026., upisanom pod brojem predmeta T-446/26, žalitelj je pokrenuo novi postupak na temelju članka 270. UFEU-a zahtijevajući, s jedne strane, poništenje odluke o izmjeni i, s druge strane, naknadu štete koju je pretrpio zbog donošenja te odluke.

35.      Drugonavedeni se postupak razlikuje od prvonavedenoga u tome što se žalitelj u okviru svojeg trećeg tužbenog razloga za poništenje izričito poziva na povredu prava na poštovanje privatnog života i komuniciranja, zajamčenog člankom 7. Povelje.

V.      Pravna analiza žalbe

A.      Dopuštenost žalbe

36.      Komisija tvrdi da je predmetna žalba nedopuštena jer je u točki 1. izreke pobijane presude sporna odluka poništena u cijelosti, pri čemu je žaliteljev zahtjev za poništenje prihvaćen u potpunosti. Prema Komisijinu mišljenju, žalitelj samo nastoji ishoditi izmjenu obrazloženja te presude kad je riječ o drugom i trećem tužbenom razlogu za poništenje, koji se temelje na povredi članka 12. Pravilnika o osoblju odnosno na povredi prava na slobodu izražavanja. Nadalje, Komisija tvrdi da, s obzirom na to da se zahtjev za naknadu štete temelji na šteti koju žalitelj navodno pretrpio zbog donošenja sporne odluke, više nije potrebno ispitati osnovanost navedene presude u tom pogledu. Prema njezinu mišljenju, taj zahtjev treba ispitati u okviru tužbe za poništenje podnesene protiv odluke o izmjeni, koja je trenutačno u tijeku pred Općim sudom (T-446/26).

37.      Naprotiv, čini mi se da je žalba dopuštena.

38.      Podsjećam na to da, u skladu s člankom 56. stavkom 2. Statuta Suda Europske unije, žalbu može podnijeti bilo koja stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično(9). U tom se pogledu u članku 169. stavku 1. Poslovnika Suda pojašnjava da je žalbeni zahtjev usmjeren na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke. Tom se odredbom provodi temeljno načelo u području žalbe u skladu s kojim žalba mora biti usmjerena protiv izreke odluke Općeg suda te se ne može odnositi isključivo na izmjenu određenih obrazloženja te odluke(10). Naime, postojanje pravnog interesa pretpostavlja da žalba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela(11).

39.      U ovom slučaju, izreka pobijane presude glasi kako slijedi:

„1. Poništava se [sporna] odluka […] kojom se [tužitelju] izriče stegovna sankcija odgode napredovanja u viši stupanj u razdoblju od dvanaest mjeseci.

2. U preostalom dijelu tužba se odbija.

3. R. Stanecki i Komisija snosit će vlastite troškove.”

40.      Tu izreku treba tumačiti na način da se uzme u obzir razlika koju valja utvrditi između pitanja kvalifikacije, s jedne strane, ponašanja o kojem je riječ kao „stegovne povrede” koja je dovela do stegovnog postupka i, s druge strane, iznosa sankcije izrečene u spornoj odluci slijedom tog postupka.

41.      U točki 1. izreke pobijane presude poništava se sporna odluka. Riječ o poništenju odluke u cijelosti zbog nepoštovanja načela individualizacije sankcije(12). Stoga, iako je Sud utvrdio da je Opći sud pogrešno odbio drugi i treći tužbeni razlog za poništenje, koji se temelje na povredi članka 12. Pravilnika o osoblju odnosno prava na slobodu izražavanja, to utvrđenje doista nema nikakav utjecaj na ocjenu zakonitosti sporne odluke jer je ta odluka uklonjena iz pravnog poretka i žalitelj nema nikakve koristi od nje. Stoga se zahtjev iz ove žalbe ne može odnositi na ukidanje točke 1. izreke pobijane presude(13).

42.      Međutim, iz točke 151. te presude očito proizlazi da je ta odluka poništena „jer” je tročlano tijelo za imenovanje počinilo pogrešku prilikom određivanja iznosa sankcije, time što je pogrešno uzelo u obzir žaliteljevo ponašanje tijekom stegovnog postupka kao otegotnu okolnost. Usto, iz točaka 73., 92., 156. i 161. navedene presude izričito proizlazi da je Opći sud potvrdio zakonitost stegovnog postupka koji je pokrenula Komisija, time što je utvrdio da sporna razmjena poruka elektroničke pošte predstavlja stegovnu povredu koja je narušila ugled dužnosnikova položaja u smislu članka 12. Pravilnika o osoblju (drugi tužbeni razlog za poništenje, t. 55. do 73. i 156. pobijane presude) koju je Komisija mogla sankcionirati a da se pritom ne povrijedi žaliteljevo pravo na slobodu izražavanja (treći tužbeni razlog za poništenje, t. 78. do 92., 156. i 161. te presude)(14). U tom je smislu Opći sud utvrdio da sporna odluka ne upućuje na postojanje Komisijina nezakonitog postupanja, tako da se ne može utvrditi da je ta institucija odgovorna. Opći sud je na temelju toga u točki 2. izreke navedene presude stoga odbio zahtjev za naknadu štete koji je podnio žalitelj. U tom pogledu naglašavam, suprotno onomu što je Komisija tvrdila na raspravi, da se taj zahtjev ne temelji samo na šteti koju je žalitelj navodno pretrpio zbog donošenja sporne odluke, nego se odnosi i na štetu koja je nastala pokretanjem stegovnog postupka(15).

43.      Upravo zato što je Opći sud priznao zakonitost stegovnog postupka, Komisija je mogla donijeti odluku o izmjeni a da pritom nije trebala odlučiti o pokretanju novog stegovnog postupka protiv žalitelja. S obzirom na te elemente, ne može se razumno tvrditi da je žalitelj uspio u svojem zahtjevu zbog poništenja sporne odluke. Naime, žalitelj i dalje ima određeni interes za osporavanje pravne analize koja se odnosi na zakonitost Komisijina postupanja na temelju koje je Opći sud odbio njegovu tužbu za naknadu štete i na temelju koje je Komisija donijela odluku o izmjeni. Kad bi mu se uskratila ta mogućnost, time bi se povrijedila djelotvorna sudska zaštita na koju ima pravo na temelju članka 47. Povelje. Stoga, u slučaju da se ova žalba proglasi nedopuštenom, pobijana presuda, na temelju čijeg je izvršenja donesena odluka o izmjeni, postala bi pravomoćna i u tom smislu Opći sud stoga ne bi ponovno odlučivao o argumentima koje je iznio žalitelj.

44.      U tim okolnostima, kako bi se osiguralo žaliteljevo na dvostupanjsko sudovanje u postupku koji je u tijeku, ovu žalbu treba proglasiti dopuštenom jer se odnosi na točku 2. izreke pobijane presude.

B.      Meritum žalbe

45.      Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe tri žalbena razloga kojima prigovara Općem sudu, kao prvo, da je utvrdio nepravilno tumačenje dosega članka 12. Pravilnika o osoblju i, među ostalim, uvjeta koji se odnosi na utvrđivanje zabune u pogledu interesâ, kao drugo, da je pogrešno tumačio uvjete dopuštenosti zadiranja u ostvarivanje dužnosnikova prava na slobodu izražavanja i, slijedom toga, da je, kao treće, pogrešno ocijenio uvjet koji se odnosi na zakonitost Komisijina postupanja za potrebe njegova zahtjeva za naknadu štete.

1.      Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno ocijenio uvjet koji se odnosi na postojanje zabune u pogledu interesâ u smislu članka 12. Pravilnika o osoblju

46.      Žalitelj svojim prvim žalbenim razlogom osporava zaključak Općeg suda prema kojem se spornom razmjenom poruka elektroničke pošte opravdava pokretanje stegovnog postupka protiv njega zbog toga što se tim postupanjem narušio ugled njegova položaja u smislu članka 12. Pravilnika o osoblju i zbog toga što je, među ostalim, dovelo do situacije u kojoj postoji zabuna između njegovih privatnih interesa i Komisijinih interesa.

a)      Pobijana presuda

47.      Opći sud ispitao je u točkama 55. do 73. pobijane presude argumente koje je žalitelj iznio u potporu svojem drugom tužbenom razlogu za poništenje, koji se temelji na povredi članka 12. Pravilnika o osoblju, prije nego što ga je odbio kao neosnovan.

48.      Taj je sud u točkama 56. do 60. te presude podsjetio na načela utvrđena u sudskoj praksi u pogledu dosega članka 12. Pravilnika o osoblju i osobito u pogledu toga da se dužnosnik suzdrži od svakog djelovanja ili ponašanja koje „negativno utječe na njegov položaj”, te je na temelju toga zaključio da je, „u slučaju kad se može utvrditi da je dužnosnik, iako djeluje u privatnom svojstvu, član osoblja određene institucije i ponaša se na način koji se, s obzirom na kontekst u kojem je to ponašanje provedeno, može smatrati neprikladnim i stvoriti zabunu između privatnih interesa koje nastoji ostvariti tim ponašanjem i interesa Unije koje bi trebao zastupati, moguće pokrenuti stegovni postupak koji se odnosi na to ponašanje kada ono može narušiti odnos povjerenja koji postoji između Unije i dužnosnika, s obzirom na to da može predstavljati povredu obveza koje proizlaze iz članka 12. Pravilnika o osoblju” (točka 61. pobijane presude).

49.      S obzirom na to utvrđenje, u točki 73. pobijane presude Opći sud zaključio je da žaliteljevo ponašanje u okviru sporne razmjene poruka elektroničke pošte predstavlja povredu obveza koje proizlaze iz članka 12. Pravilnika o osoblju zbog neprikladnosti te razmjene poruka koja osobito proizlazi iz tona koji je u njima upotrijebio (točke 63. do 67. te presude), zbog zabune u pogledu interesâ do koje je ta razmjena poruka dovela (točke 68. do 71. navedene presude) i zbog povrede odnosa povjerenja između Unije i dužnosnika (točka 72. te presude).

50.      Konkretnije, kao prvo, Opći sud potvrdio je Komisijino mišljenje prema kojem su sadržaj i ton sporne razmjene poruka elektroničke pošte neprikladni (točka 67. pobijane presude). Istaknuo je da tekst te razmjene poruka „uopće nije dvosmislen kad je riječ o njegovu uvredljivom i neprimjerenom sadržaju” (točka 63. te presude) i potvrđuje stav koji je „otvoreno neprijateljski i itekako nadilazi odmjerenu kritiku” (točka 65. navedene presude). Utvrdio je i da ton „nije u skladu s poštovanjem koje osoba koja obnaša profesionalnu dužnost treba imati prilikom obavljanja svojih poslova” jer je žalitelj „kategorično iznio nepotkrijepljene optužbe kojima se dovodi u pitanje rad [poljskog] veleposlanika u obavljanju njegovih dužnosti” (točka 66. te presude).

51.      Kao drugo, u točki 71. pobijane presude Opći sud utvrdio je da je sporna razmjena poruka elektroničke pošte bila takve prirode da je kod poljskog veleposlanika mogla stvoriti zabunu u pogledu interesa Unije koje bi on trebao zastupati. U tom je kontekstu Opći sud, nakon što je utvrdio da žalitelj nije naveo svoje svojstvo Komisijina dužnosnika u toj razmjeni poruka, ipak istaknuo da nije poduzeo mjere opreza kako bi ograničio doseg svojih poruka elektroničke pošte i da, među ostalim, s obzirom na to da je uputio na grad Bruxelles, ne može prigovoriti poljskom povjereniku što je proveo vlastito istraživanje o njegovu identitetu i utvrdio da obavlja dužnosti u Komisiji (točka 69. te presude). Osim toga, Opći sud utvrdio je da tužitelj, s obzirom na viši razred (AD 8) kojem pripada i njegovo radno iskustvo u Komisiji, posebno osjetljiv politički kontekst kao i ulogu koju ta institucija ima u tom kontekstu, nije mogao zanemariti da treba djelovati oprezno jer se njegove izjave mogu tumačiti kao da ih daje Komisijin dužnosnik i kao da nadilaze obično osobno mišljenje koje on iznosi samo u svojstvu građanina (točka 70. navedene presude).

52.      Naposljetku, kao treće, u točki 72. te presude Opći sud utvrdio je da je žaliteljevo ponašanje moglo utjecati na sliku koju o Uniji ima ostatak svijeta, odnosno na sliku posebno korektnog i čestitog postupanja koje se legitimno može očekivati od članova njezina osoblja prema, među ostalim, stalnom predstavniku države članice, kao što je poljski veleposlanik, tako da je njegovo ponašanje narušilo odnos povjerenja koji postoji između Unije i dužnosnika.

b)      Argumenti stranaka

53.      Prvi žalbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

54.      U prvom dijelu prvog žalbenog razloga tužitelj smatra da je Opći sud pogrešno ocijenio doseg članka 12. Pravilnika o osoblju kad je riječ o činjenicama koje je dužnosnik počinio u okviru svojeg privatnog života. S jedne strane, Opći sud utvrdio je široko tumačenje te odredbe, pri čemu ga je primijenio na situaciju u kojoj se žalitelju prigovara da je stvorio zabunu između privatnih interesa i Komisijinih interesa, iako se utvrdilo da je sporne poruke elektroničke pošte uputio u privatnom svojstvu, izvan okvira Komisijina rada, te da nije djelovao ni u Komisijino ime ni za njezin račun. S druge strane, Opći sud utvrdio je nerazumno tumačenje tog članka 12., time što je od dužnosnika, koji djeluje u svojstvu građanina, zahtijevao da sustavno upozorava na to da ne iznosi službeno stajalište Unije. Riječ je o neproporcionalnom zahtjevu koji je usto proturječan dužnosti diskrecije koja također proizlazi iz tog članka.

55.      U drugom dijelu prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da analiza iz točaka 68. do 71. pobijane presude, koja se odnosi na ocjenu kriterija koji se temelji na postojanju rizika od zabune u pogledu interesâ, sadržava proturječno obrazloženje.

56.      Konkretno, zaključak u točki 71. pobijane presude, prema kojem je „tužiteljevo ponašanje bilo takve prirode da je kod [poljskog] veleposlanika moglo stvoriti zabunu u pogledu interesa Unije koje bi on trebao zastupati”, u očitoj je proturječnosti s utvrđenjem iz točke 68. te presude, prema kojem „iz sporne razmjene poruka elektroničke pošte ne proizlazi da je tužitelj izričito potvrdio da piše u Komisijino ime ili za njezin račun”. Prema žaliteljevu mišljenju, takav zaključak implicitno, ali nužno potvrđuje njegov argument iznesen u točki 53. navedene presude, prema kojem je takvu zabunu između njegovih osobnih interesa i Komisijinih interesa stvorio poljski veleposlanik koji je objavio spornu razmjenu poruka elektroničke pošte, a zatim o tome govorio u poljskim medijima.

57.      Komisija osporava te argumente. U odgovoru na pitanja Suda na koja je trebalo odgovoriti usmeno, Komisija je podsjetila na doseg članka 12. Pravilnika o osoblju, kako ga je Opći sud utvrdio u presudi od 1. lipnja 2022., Cristescu/Komisija(16). Tvrdila je da dužnosnici Unije, iako su u načelu slobodni iznositi svoje mišljenje u privatnom svojstvu, trebaju paziti da zadrže određenu diskreciju kako ne bi narušili ugled svojeg položaja jer u svim okolnostima zadržavaju svoj status. Konkretno, u okviru privatne prepiske upućene diplomatskom predstavniku države članice, ti dužnosnici trebaju dokazati da postupaju s „diplomatskim poštovanjem” i uljudno kako bi se osigurao skladan odnos između Komisije i država članica te zajamčila njihova bliska suradnja. U tim okolnostima, ako se dužnosnik ponaša na način koji je u potpunosti neprikladan i očito neprijateljski prema stalnom predstavniku, taj dužnosnik može stvoriti zabunu koja utječe na Komisijine interese.

c)      Ocjena

58.      Cilj članka 12. Pravilnika o osoblju jest zajamčiti da dužnosnici svojim ponašanjem stvaraju sliku dostojanstvenosti koja je u skladu s osobito korektnim i čestitim postupanjem koje se s pravom očekuje od članova međunarodne javne službe(17). Ta odredba, kao i članci 11. i 21. Pravilnika o osoblju, jedan je od posebnih izraza dužnosti odanosti koja se nalaže svim dužnosnicima(18). Naime, tom se dužnosti od dužnosnika o kojem je riječ ne zahtijeva samo da se suzdrži od postupaka protivnih ugledu položaja i dužnom poštovanju prema instituciji i njezinim tijelima, nego i da iskazuje ponašanje, tim više ako je u višem razredu, koje je izvan svake sumnje kako bi odnos povjerenja između te institucije i njega ostao očuvan(19). Iz sudske prakse Općeg suda proizlazi da se postupanje u skladu s tom dužnosti odanosti ne nalaže samo u obavljanju konkretnih zadaća koje su povjerene dužnosniku, nego obuhvaća i sve aspekte odnosa između dužnosnika i institucije(20).

59.      U točki 61. pobijane presude Opći sud utvrdio je prirodu ponašanja koja, iako su provedena u okviru dužnosnikova privatnog života, mogu narušiti ugled njegova položaja u smislu članka 12. Pravilnika o osoblju. Prema tom utvrđenju, ako se može utvrditi da je dužnosnik član osoblja određene institucije, mogu postojati povrede obveza koje proizlaze iz tog članka kad je, s obzirom na kontekst, to ponašanje neprikladno, stvara zabunu u pogledu interesâ i može narušiti odnos povjerenja koji postoji između Unije i dužnosnika. Navedeno utvrđenje temelji se na trima uvjetima čije postojanje žalitelj ne dovodi u pitanje. Osporava se samo provedba drugog uvjeta koji se odnosi na utvrđivanje zabune u pogledu interesâ.

60.      Na prvom mjestu, napominjem da je područje primjene utvrđenja iz točke 61. pobijane presude vrlo široko. S jedne strane, na materijalnoj razini, Sud je podsjetio na to da je, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava(21), pojam „privatni život” u smislu članka 8. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda(22), širok pojam koji se ne može u potpunosti odrediti(23). S druge strane, na osobnoj razini, danas se za svakog dužnosnika „može utvrditi da je član osoblja određene institucije”, uzimajući u obzir postojeće tehnologije i, među ostalim, dostupnost internetskih javnih baza podataka o službenicima i dužnosnicima Unije(24). Budući da se to utvrđenje stoga primjenjuje na svako dužnosnikovo ponašanje u okviru njegova privatnog života, svaki od tih uvjeta treba usko tumačiti i primjenjivati, pri čemu treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja.

61.      Na drugom mjestu, naglašavam da su se presude od 19. travnja 1988., M./Vijeće(25), od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija(26) i od 24. studenoga 2021., CX/Komisija(27), na temelju kojih je Opći sud došao do navedenog utvrđenja, odnosile na situacije u kojima je dužnosnikovo ponašanje očito odražavalo dvosmislenost u pogledu njegovih interesa i narušavanja ugleda njegova položaja.

62.      Stoga nitko ne bi ni razmatrao mogućnost osporavanja toga da doista postoji zabuna u pogledu interesâ u situaciji o kojoj je bila riječ u presudi od 24. studenoga 2021., CX/Komisija(28), s obzirom na to da je dužnosnik, kojeg je Komisija tada zadužila za izvršenje okvirnog ugovora, bez odobrenja i u tajnosti pregovarao o ugovoru koji se odnosio na izvršenje tog okvirnog ugovora, zbog čega je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) pokrenuo istragu. Za razliku od ovog predmeta, ponašanje tog dužnosnika bilo je obuhvaćeno obavljanjem njegovih dužnosti.

63.      Isto tako, u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija(29), bilo je nedvojbeno da je dužnosnik koji je bez odobrenja objavio djelo u kojem je iznio agresivne, ili čak klevetničke, pa čak i uvredljive tvrdnje u odnosu na Komisijine članove i doveo u pitanje temeljne smjernice ekonomske i monetarne politike Europske zajednice, koju je imao zadaću provoditi u toj instituciji, očito povrijedio svoje dužnosti odanosti i integriteta. I u tom je slučaju, za razliku od ovog predmeta, ponašanje tog dužnosnika bilo obuhvaćeno obavljanjem njegovih dužnosti.

64.      Naposljetku, postoji očita narušenost odnosa povjerenja između institucije i dužnosnika o kojem je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. travnja 1988., M./Vijeće(30), s obzirom na to da je taj dužnosnik iznio neistinite podatke kako bi ostvario pravo na dnevnicu, obiteljske doplatke i godišnje putne troškove koje isplaćuje Komisija te da je povrijedio dužnosti odanosti i dostojanstva time što nije postupio u skladu s nalozima koji su mu izrečeni u više sudskih odluka.

65.      Međutim, ovaj se predmet razlikuje u nekoliko aspekata od presuda navedenih u točkama 61. do 64. ovog mišljenja. Najprije, s obzirom na utvrđenja Općeg suda u točkama 61., 62. i 68. pobijane presude, ponašanje o kojem je riječ nije obuhvaćeno obavljanjem žaliteljevih dužnosti, s obzirom na to da je on izrazio zabrinutost u pogledu pitanja opće politike koja se odnose na njegovu zemlju podrijetla u poruci koju je potpisao u vlastito ime i poslao iz osobnog pretinca elektroničke pošte izvan radnog vremena. Pitanje je li, kao što je to Komisija tvrdila na raspravi, to ponašanje obuhvaćeno aspektima odnosa koji postoje između dužnosnika i institucije zbog toga što je ta poruka upućena stalnom predstavniku države članice pri Uniji osjetljivije je i potrebno ga je detaljno analizirati. Nadalje, nije sporno da se sadržajem sporne razmjene poruka elektroničke pošte ne dovode u pitanje ni Komisija, ni njezini članovi, ni određeni pojedinačno navedeni dužnosnici. Naposljetku, izjave upućene poljskom veleposlaniku nisu kažnjive. Iako se ton smatrao „neprikladnim”, nijedno tijelo nije smatralo da su te izjave uvredljive, klevetničke ili da se njima narušava ugled poljskog veleposlanika.

66.      U tim okolnostima smatram da je Opći sud bio dužan iznimno strogo ocijeniti, i s obzirom na sve konkretne i objektivne okolnosti predmeta, u kojoj mjeri takvo ponašanje, provedeno u okviru dužnosnikova privatnog života, može kao takvo stvoriti zabunu u pogledu interesâ Unije.

67.      Međutim, njegova analiza u točkama 61. do 73. pobijane presude, prema mojem mišljenju, ne ispunjava te zahtjeve.

68.      Kao prvo, Opći sud nije izveo pravne posljedice iz činjenica i utvrđenja koje je istaknuo u točkama 5., 69. i 70. pobijane presude i koje dokazuju izravno i odlučujuće sudjelovanje poljskog veleposlanika u stvaranju zabune između žaliteljevih osobnih interesa i Komisijinih interesa. Konkretno, nije uzeo u obzir okolnost da je poljski veleposlanik upravo zato što je proveo vlastito istraživanje o žaliteljevu identitetu znao za činjenicu da je on Komisijin dužnosnik i da je ta poruka stoga poprimila profesionalni značaj. To potvrđuju odgovor poljskog veleposlanika na žaliteljevu prvu poruku elektroničke pošte, kao i otkrivanje privatnog sadržaja te razmjene poruka Komisijinim članovima.

69.      Kao drugo, ne slažem se sa zaključkom Općeg suda prema kojem se žalitelj ponašao na način koji može stvoriti zabunu u pogledu interesâ samo zato što je naveo grad Bruxelles u svojoj poruci i zato što nije poduzeo potrebne mjere opreza kako bi ograničio doseg razmjene svojih poruka(31). Naime, ta analiza dovodi do toga da se dužnosniku u privatnom životu nalažu iste obveze kao što su one koje ima kada šalje poruke iz službenog pretinca elektroničke pošte ili javno iznosi svoje mišljenje, odnosno:

–        obveza prethodnog upozorenja kojom bi dužnosnik u svakoj poruci elektroničke pošte koju pošalje iz svojeg osobnog pretinca trebao obavijestiti primatelja da ne piše u ime Unije, i

–        obvezu opreznog djelovanja, kojom se od njega zahtijeva da stalno pazi koje izraze upotrebljava prilikom sastavljanja osobnih poruka elektroničke pošte, pri čemu treba uzeti u obzir sva moguća tumačenja i okolnosti.

70.      Međutim, te obveze nadilaze okvir obavljanja profesionalne djelatnosti i odnosa s institucijom. Opći sud ovdje uvodi ograničenje dužnosnikova izražavanja koje je neopravdano i nerazumno u kontekstu privatne prepiske razmijenjene iz osobnog pretinca elektroničke pošte. Ime navedeno na kraju privatne prepiske, iako može upućivati na socijalno ili etničko podrijetlo, samo po sebi ne dokazuje pripadnost nekoj instituciji. Naprotiv, omogućuje da se pošiljatelja razlikuje od institucije u kojoj je zaposlen te da se utvrde njegova suglasnost i odgovornost u pogledu izjava iz privatne prepiske i njezina sadržaja. Prigovaranje dužnosniku, koji djeluje u svojstvu građanina u privatnom životu, da nije otkrio svoju pripadnost instituciji u kojoj je zaposlen, proturječno je i dužnosti suzdržanosti ili diskrecije koja proizlazi iz članka 12. Pravilnika o osoblju.

71.      Slijedom toga, smatra da zaključak Općeg suda, prema kojem je Komisija legitimno mogla pokrenuti stegovni postupak protiv žalitelja zbog toga što je njegovo ponašanje stvorilo zabunu u pogledu interesâ u smislu članka 12. Pravilnika o osoblju, sadržava pogreške koje se tiču prava.

72.      Stoga je prvi žalbeni razlog osnovan.

2.      Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni prava na slobodu izražavanja

73.      Žalitelj u potporu svojem drugom žalbenom razlogu, koji se odnosi na točke 78. do 92. pobijane presude, tvrdi da je Opći sud povrijedio doseg prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 11. Povelje, člankom 17.a Pravilnika o osoblju i člankom 10. EKLJP-a.

a)      Pobijana presuda

74.      Kad je riječ o tužbenom razlogu za poništenje, koji se odnosi na navodnu povredu žaliteljeva prava na slobodu izražavanja, Opći sud svoju je analizu temeljio na načelima i metodi koje je utvrdio u presudi DD/FRA. Nakon što je u točki 82. pobijane presude podsjetio na to da dužnosnici i službenici Unije imaju pravo na slobodu izražavanja, u točki 83. te presude naglasio je da se u ovom slučaju ne može prigovoriti Komisiji da je željela u potpunosti spriječiti žalitelja da ostvari to pravo. U točkama 84. do 87. navedene presude Opći sud „u svakom je slučaju” objasnio da se na slobodu izražavanja mogu primijeniti ograničenja navedena u članku 10. stavku 2. EKLJP-a, pri čemu je u tom pogledu uputio na članak 17.a stavak 1. Pravilnika o osoblju, kojim se priznaje da dužnosnik ima pravo na slobodu izražavanja, poštujući pritom načela odanosti i nepristranosti. Prema mišljenju Općeg suda, obveze koje proizlaze iz članka 12. Pravilnika o osoblju predstavljaju legitimno ograničenje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja, kojim se nastoje zaštititi interesi Unije i, konkretno, očuvati odnos povjerenja koji mora postojati između institucije i njezinih dužnosnika.

75.      U točki 88. pobijane presude Opći sud naveo je da se to ograničenje ne može smatrati pretjeranim i da se, naprotiv, bit prava na slobodu izražavanja u ovom slučaju poštovala jer je žalitelj i dalje mogao slobodno izraziti svoja mišljenja poljskom veleposlaniku i pritom iznijeti svoje izjave na prikladan način.

76.      U točkama 89. do 91. pobijane presude Opći sud utvrdio je da, neovisno o tome može li se smatrati da je poljski veleposlanik „javna ličnost ili, točnije, visoki dužnosnik”, iz sudske prakse ESLJP-a proizlazi da izjave iznesene u odnosu na te osobe trebaju ostati unutar prihvatljivih granica prava na slobodu izražavanja. U točki 92. pobijane presude Opći sud zaključio je, pri čemu je uputio na granice koje je ESLJP utvrdio u svojim presudama od 14. ožujka 2002., Diego Nafría protiv Španjolske(32), i od 14. listopada 2008., Petrina protiv Rumunjske(33), te ih usporedio s utvrđenjima o tonu i sadržaju sporne razmjene poruka elektroničke pošte, da Komisija nije nezakonito povrijedila žaliteljevo pravo na slobodu izražavanja i da se poštovao zahtjev stroge zakonitosti predviđen člankom 52. Povelje.

b)      Argumenti stranaka

77.      Žalitelj prigovara Općem sudu da je povrijedio zahtjeve iz članka 11. Povelje i članka 10. EKLJP-a koji se odnose na svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja. U tom pogledu naglašava da, u skladu s tim zahtjevima, svako ograničenje treba biti povezano s normativnom odredbom kojom se predviđa takvo ograničenje, njime se treba nastojati postići legitiman cilj te ono treba biti nužno i proporcionalno s obzirom na taj cilj. Žalitelj prigovara Općem sudu i da nije odvagnuo postojeće interese niti provjerio je li sporna odluka doista obrazložena važnom društvenom potrebom.

78.      Najprije podsjeća na to da, iako članovi javne službe zbog svojeg statusa imaju obvezu suzdržanosti, ipak se mogu pozvati na zaštitu iz članka 10. EKLJP-a, čak i u slučaju stegovnih sankcija(34).

79.      U prvom prigovoru iz drugog žalbenog razloga žalitelj osporava ocjenu Općeg suda u pogledu zakonitosti tog ograničenja jer nije provjerio jesu li ograničenja navedena u članku 12. Pravilnika o osoblju predvidljiva. Naime, nije dovoljno da su ograničenja prava na slobodu izražavanja „predviđena zakonom”, kao što to proizlazi iz točke 85. pobijane presude, potrebno je i da je taj zakon „javan, dostupan i predvidljiv”(35). Međutim, žalitelj tvrdi da ograničenja koja proizlaze iz članka 12. Pravilnika o osoblju nisu predvidljiva s obzirom na općenitost teksta tog članka, što Opći sud ističe u točki 58. te presude, i široku diskrecijsku ovlast koju ima Komisija.

80.      U drugom prigovoru iz drugog žalbenog razloga žalitelj dovodi u pitanje ocjenu Općeg suda u pogledu legitimnosti obrazloženja kojim se opravdava takvo ograničenje prava na slobodu izražavanja. Prema njegovu mišljenju, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava u točkama 86. i 87. pobijane presude, time što je utvrdio da je to ograničenje opravdano legitimnim ciljem zaštite interesa Unije i, konkretno, očuvanja odnosa povjerenja koji mora postojati između institucije i njezinih dužnosnika. Žalitelj smatra da to obrazloženje nije navedeno na taksativnom popisu obrazloženja kojima se legitimno može opravdati ograničenje u smislu članka 10. stavka 2. EKLJP-a. Usto, prema sudskoj praksi ESLJP-a, ta obrazloženja treba usko tumačiti(36), tako da se mjera ograničavanja prava na slobodu izražavanja ne može temeljiti na očuvanju odnosa povjerenja između institucije i njezinih službenika jer je ta sloboda nužna u demokratskom društvu.

81.      U trećem prigovoru iz drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije provjerio je li zadiranje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja o kojem je riječ nužno u demokratskom društvu, s obzirom na to da se sudskom praksom ESLJP-a zahtijeva da postoji „važna društvena potreba”(37).

82.      U četvrtom prigovoru iz drugog žalbenog razloga žalitelj dovodi u pitanje ocjenu Općeg suda iz točaka 88. do 91. pobijane presude u pogledu proporcionalnosti ograničenja prava na slobodu izražavanja u ovom slučaju i, među ostalim, njegov zaključak prema kojem to ograničenje nije bilo pretjerano. Konkretno, žalitelj tvrdi da Opći sud nije pravilno utvrdio doseg tog prava u području političkog diskursa i pitanja od općeg interesa ni ograničenja koja su prihvatljiva u tom kontekstu. S jedne strane, prigovara tom sudu jer je smatrao da je to pitanje neovisno o pitanju može li se smatrati da je poljski veleposlanik „javna ličnost ili, točnije, visoki dužnosnik”. S druge strane, žalitelj prigovara Općem sudu da je svoju analizu temeljio na vrijednosnim prosudbama, pri čemu je njegove izjave kvalificirao kao „neopravdane osobne napade”. Međutim, prema sudskoj praksi ESLJP-a, obvezu dokazivanja istinitosti takve prosudbe nije moguće ispuniti i njome se povređuje sama sloboda mišljenja(38).

83.      U petom prigovoru iz drugog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da točka 91. pobijane presude sadržava pogrešku koja se tiče prava te iskrivljavanje dokaza u pogledu konteksta u kojem je došlo do zadiranja u ostvarivanje njegova prava na slobodu izražavanja.

84.      S jedne strane, Opći sud nije ispitao kontekst u kojem su njegove izjave iznesene, i to protivno sudskoj praksi ESLJP-a, kojom se zahtijeva da se zadiranje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja ispita s obzirom na cijeli spis, uključujući sadržaj predmetnih izjava, kontekst u kojem su iznesene i posebne okolnosti osoba o kojima je riječ(39).

85.      S druge strane, Opći sud iskrivio je dokaze koje je žalitelj podnio o političkom kontekstu svojeg djelovanja, pri čemu je tvrdio da ti dokazi nisu relevantni, s obzirom na to da se u novinskim člancima i tvitovima o kojima je riječ ne navode ni poljski veleposlanik ni sam žalitelj, te da se ti neopravdani osobni napadi ne temelje ni na kakvoj činjeničnoj osnovi. Prema žaliteljevu mišljenju, ti dokazi trebali su potvrditi postojanje teške političke situacije u Poljskoj u trenutku kad se odvila sporna razmjena poruka elektroničke pošte, uzimajući u obzir povrede temeljnih prava i vrijednosti Unije.

86.      Komisija u svojem odgovoru na žalbu nije odgovorila na te argumente. Iz diskusija na raspravi proizlazi da Komisija osporava svaku povredu žaliteljeva prava na slobodu izražavanja.

c)      Ocjena

87.      Najprije ću iznijeti napomenu o dopuštenosti drugog žalbenog razloga. Naime, iako točka 84. pobijane presude započinje izrazom „u svakom slučaju”, ona ipak ne predstavlja podredno obrazloženje koje se razvija sve do točke 92. te presude(40).

88.      Ta se dvosmislenost temelji na činjenici da je Opći sud u točkama 83. i 84. navedene presude prenio točke 90. i 92. svoje presude DD/FRA. Međutim, te se dvije presude temelje na različitim rasuđivanjima.

89.      U točkama 90. do 98. presude DD/FRA Opći sud jasno je utvrdio da postupanje zainteresirane osobe nije obuhvaćeno pravom na slobodu izražavanja (točka 91.) prije nego što je podredno ispitao predstavlja li „u svakom slučaju” sankcija tog ponašanja legitimno ograničenje ostvarivanja tog prava (točka 92. i sljedeće). Međutim, Opći sud u točki 83. pobijane presude priznaje da je žaliteljevo ponašanje obuhvaćeno ostvarivanjem prava na slobodu izražavanja, a tek u drugom dijelu svojeg rasuđivanja, u točkama 84. do 92. te presude, ispituje uvjete dopuštenosti zadiranja u ostvarivanje tog prava i odgovara na argumentaciju koju je žalitelj iznio u prilog svojem trećem tužbenom razlogu za poništenje.

90.      Kad je riječ o osnovanosti drugog žalbenog razloga sada, nije sporno da dužnosnici imaju pravo na slobodu izražavanja, kao što to potvrđuje članak 17.a Pravilnika o osoblju. Prema sudskoj praksi Suda, navedenoj u presudi od 18. lipnja 2026., FSMA(41), sloboda izražavanja priznata u članku 11. Povelje, jedan je od ključnih temelja demokratskog i pluralističkog društva, koje je dio vrijednosti na kojima se, u skladu s člankom 2. UEU‑a, temelji Unija(42). Sud je uputio na sudsku praksu ESLJP-a, koju valja uzeti u obzir u svrhu tumačenja dosega članka 11. Povelje(43), te je pritom naglasio i da se slobodom izražavanja štite, u načelu, ne samo informacije ili ideje koje se odobravaju ili smatraju bezazlenima ili nevažnima nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, a sve s ciljem da se zajamče pluralizam, tolerancija i otvorenost bez kojih nema demokratskog društva(44).

91.      Isto tako, naglasio je da je ESLJP istaknuo da članak 10. stavak 2. EKLJP-a ne ostavlja mnogo prostora za ograničavanje slobode izražavanja u području političkog diskursa ili pitanja od općeg interesa te da se u slučaju kada se izjave odnose na pitanje od općeg interesa obično osigurava visoka razina zaštite slobode izražavanja(45). Prema mišljenju ESLJP-a, pitanja od općeg ili javnog interesa odnose se na sva pitanja koja mogu opravdano zanimati javnost, privući njezinu pažnju ili koja je se mogu znatno ticati, osobito u smislu da utječu na dobrobit građana ili na život zajednice(46).

92.      Komisija je u svojem priručniku o primjeni Povelje objavljenom 2026.(47) usto naglasila da se sloboda izražavanja smatra jednim od najvažnijih prava koje liberalna demokracija mora zajamčiti i da ta sloboda ima ključnu vrijednost za pojedince jer je neophodna za njihov osobni rast i razvoj. Dodala je i da je ta sloboda preduvjet za demokratsko upravljanje jer omogućuje građanima da sudjeluju u političkoj raspravi, da steknu i iznesu mišljenja o pitanjima od javnog interesa te da zahtijevaju odgovornost od svoje vlade(48).

93.      S obzirom na navedeno, iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da prava i slobode priznate člankom 11. Povelje nisu apsolutna prava, nego ih treba uzeti u obzir u odnosu na njihovu funkciju u društvu(49).

94.      Poveljom se tako priznaju ograničenja pri ostvarivanju tih prava i sloboda u skladu s njezinim člankom 52. stavkom 1., čiji su tekst i doseg navedeni u točkama 80. i 81. pobijane presude: ta ograničenja moraju biti predviđena zakonom, poštovati bit navedenih prava i sloboda te, uz poštovanje načela proporcionalnosti, biti nužna i stvarno odgovarati ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba(50). U tom je pogledu Sud već presudio da zadiranja u prava i slobode zajamčene člankom 11. Povelje stoga treba ograničiti na ono što je strogo nužno(51).

95.      U ovom slučaju, pokretanje stegovnog postupka o kojem je riječ predstavlja ograničenje žaliteljeva temeljnog prava na slobodu izražavanja. To je ograničenje trebalo tumačiti u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje.

96.      Stoga je na Općem sudu da provjeri je li se to ograničenje temeljilo na dovoljno predvidljivoj normativnoj odredbi, je li se njime nastojao postići legitiman cilj i je li se njime poštovalo načelo proporcionalnosti.

97.      Opći sud je u gotovo cijelom svojem rasuđivanju samo ponovio tekst i pravnu analizu koje je upotrijebio u svojoj presudi DD/FRA. Međutim, Opći sud temeljio je svoju ocjenu na onoj koju je proveo u pogledu zakonitosti stegovne sankcije izrečene u odnosu na dužnosnika koji je izradio plagijat institucijskih dokumenata u okviru obavljanja svojih profesionalnih dužnosti, pri čemu nije proveo konkretno i djelotvorno ispitivanje ponašanja i zadiranja o kojima je riječ koje se zahtijeva člankom 52. stavkom 1. Povelje. Stoga nije zanemario samo važnost prava na slobodu izražavanja koje se priznaje svakom dužnosniku, nego i potrebu da se žalitelju zajamči djelotvorna sudska zaštita, osobito u okviru tužbe za naknadu štete koju je podnio protiv Komisije(52).

1)      Zakonitost zadiranja u ostvarivanje dužnosnikova prava na slobodu izražavanja

98.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev prema kojem ograničenje ostvarivanja temeljnog prava mora biti predviđeno zakonom (načelo zakonitosti) podrazumijeva da se u samom aktu kojim se dopušta zadiranje u to pravo jasno i precizno definira doseg ograničenja ostvarivanja predmetnog prava. Međutim, taj zahtjev ne isključuje da predmetno ograničenje bude dovoljno široko formulirano da se može prilagoditi različitim slučajevima i promjenama situacija. Naposljetku, njegov konkretan doseg može se utvrditi tumačenjem Suda(53).

99.      Međutim, Opći sud u pobijanoj presudi nije ispitao je li taj zahtjev ispunjen(54).

100. Iako je Opći sud u točki 58. pobijane presude istaknuo općenitost teksta članka 12. Pravilnika o osoblju, nije ispitao u kojoj mjeri taj članak ispunjava uvjete koji su tako utvrđeni u sudskoj praksi Suda i predstavlja normativnu odredbu koja je dovoljno jasna, precizna i predvidljiva da dužnosnik može odrediti ograničenja koja se nalažu u kontekstu kao što je onaj o kojem je riječ. Nije proveo to ispitivanje ni s obzirom na tekst članka 17.a Pravilnika o osoblju, na temelju kojeg je dužnosnik dužan ostvariti pravo na slobodu izražavanja, poštujući pritom načela odanosti i nepristranosti.

101. U odgovoru na pitanje Suda na raspravi Komisija je uputila na „Kodeks dobrog upravnog ponašanja” kojeg se svaki dužnosnik institucije treba pridržavati u trenutku stupanja u službu. Međutim, osim ako ne griješim, nisam uvjeren da je taj kodeks, čiji su uvjeti utvrđeni Odlukom Komisije (EU) 2024/3083 od 4. prosinca 2024. o utvrđivanju Kodeksa dobrog upravnog ponašanja za osoblje Europske komisije u odnosima s javnošću(55), relevantan i da pruža pojašnjenja u tom pogledu. U tom pogledu dijelim zabrinutost koju je nezavisni odvjetnik P. Pikamäe izrazio u svojem mišljenju u predmetu DD/FRA(56), prema kojem, iako je sudska praksa koju je Sud utvrdio u pogledu dosega članka 12. Pravilnika o osoblju korisna za razumijevanje smisla te odredbe, „ona ne može zamijeniti radne obveze koje je institucija precizno definirala u unutarnjim pravnim aktima”(57).

2)      Legitimnost zadiranja u ostvarivanje dužnosnikova prava na slobodu izražavanja

102. Sud je u svojim presudama velikog vijeća donesenima 26. veljače 2026., Komisija/Mađarska (Pravo pružanja medijskih usluga na radijskoj frekvenciji)(58), odnosno 8. rujna 2026., Inter IKEA Systems(59), podsjetio na to da, u skladu s objašnjenjima koja se odnose na članak 11. Povelje(60), koja valja uzeti u obzir prilikom tumačenja tog članka, ograničenja prava na slobodu izražavanja ne smiju premašivati ona predviđena člankom 10. stavkom 2. EKLJP-a(61).

103. Iako je Opći sud pravilno uputio na taj članak u točki 85. pobijane presude, utvrđujem, na prvom mjestu, da je ispustio bitan dio teksta tog članka(62). Naime, nije naveo legitimna obrazloženja zadiranja u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja koja su taksativno navedena i na temelju kojih treba provesti ocjenu. Kao što je to naveo Sud, ta obrazloženja odnose se na državnu sigurnost, teritorijalnu cjelovitost ili javni red i mir, sprječavanje nereda i zločina, zaštitu zdravlja ili morala, zaštitu ugleda ili prava drugih, kao i potrebu sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti(63).

104. Ističem, na drugom mjestu, da Opći sud nije ispitao u kojoj se mjeri zadiranjem o kojem je riječ nastojao postići legitiman cilj, odnosno cilj „zaštite ugleda ili prava drugih” predviđen člankom 10. stavkom 2. EKLJP-a.

105. Naime, Opći sud u svojem se rasuđivanju usredotočio na dužnosti i opće odgovornosti koje dužnosnici imaju na temelju članaka 12. i 17.a Pravilnika o osoblju, za koje nije sporno, s obzirom na sudsku praksu Suda, da se njima nastoji ostvariti legitiman cilj, odnosno cilj zaštite prava institucija zaduženih za zadaće od općeg interesa na čije se pravilno obavljanje građani trebaju moći osloniti(64). Tako je Opći sud preuzimanjem općih razmatranja navedenih u točkama 94. i 96. svoje presude DD/FRA u točki 87. pobijane presude samo istaknuo da se „ograničenjem slobode izražavanja obvezama poput onih koje se temelje na članku 12. Pravilnika o osoblju nastoji ostvariti legitiman cilj zaštite interesa Unije i, konkretno, očuvanja odnosa povjerenja koji mora postojati između institucije i njezinih dužnosnika”(65). Međutim, nije ispitao u kojoj se mjeri ograničenjem o kojem je riječ u ovom predmetu, odnosno kvalifikacijom sporne razmjene poruka elektroničke pošte kao „stegovne povrede”, nastoji ostvariti takav cilj.

3)      Nužnost i proporcionalnost zadiranja u ostvarivanje dužnosnikova prava na slobodu izražavanja

106. U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje i člankom 10. stavkom 2. EKLJP-a, ocjena proporcionalnosti zadiranja u ostvarivanje temeljnog prava zahtijeva provjeru je li to zadiranje prikladno za ostvarenje željenog cilja u općem interesu i da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo postizanje(66). Iz sudske prakse ESLJP-a proizlazi da „nužnost” zadiranja u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja treba uvjerljivo utvrditi i pritom dokazati postojanje važne društvene potrebe. U tom kontekstu, iako tijela javne vlasti raspolažu određenom marginom prosudbe za odlučivanje o postojanju takve potrebe(67), ESLJP smatra da su dužna opravdati njezinu nužnost na temelju relevantnih i dostatnih razloga(68). ESLJP prilikom izvršavanja svoje nadzorne ovlasti ocjenjuje zadiranje s obzirom na cijeli predmet i ispituje jesu li nacionalna tijela primijenila pravila u skladu s načelima utvrđenima u članku 10. EKLJP-a, pri čemu se oslanja na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica(69).

107. U ovom je slučaju Opći sud dužan provesti taj nadzor proporcionalnosti i provjeriti je li tijelo za imenovanje prekoračilo svoju marginu prosudbe time što je pokrenulo stegovni postupak o kojem je riječ i sankcioniralo žalitelja. Konkretno, treba provjeriti je li to tijelo pravilno odvagnulo različite postojeće interese i osobito je li osiguralo pravednu ravnotežu između žaliteljeva prava da u okviru privatne prepiske kritizira politiku svoje vlade pri tijelu javne vlasti i Komisijina legitimnog interesa da osigura da njezin dužnosnik u svojem radu poštuje dužnosti suzdržanosti, odanosti i nepristranosti koje su povezane s njegovim položajem(70). U tu je svrhu zadaća Općeg suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, pri čemu posebnu pozornost treba pridati razredu kojem žalitelj pripada i funkciji koju obnaša (AD 8), predmetu, sadržaju i tonu njegovih kritika, okolnostima u kojima su one iznesene(71), kao i statusu i funkciji primatelja tih kritika.

108. Međutim, valja utvrditi da Opći sud ni u jednoj fazi svojeg rasuđivanja nije proveo to odvagivanje niti ga je nadzirao.

109. Naime, u točki 88. pobijane presude samo je utvrdio i zaključio da se „[t]o ograničenje [(ograničenje slobode izražavanja obvezama poput onih koje se temelje na članku 12. Pravilnika o osoblju)] ne može smatrati pretjeranim”, pri čemu je ponovio tekst i rasuđivanje iz točke 97. presude DD/FRA.

110. Usto, Opći sud nije uzeo u obzir kontekstualne elemente koji su ipak bili ključni za tu ocjenu jer je u točki 89. pobijane presude izričito odbacio pitanje koje se odnosi na status poljskog veleposlanika.

111. Međutim, ESLJP je u više navrata utvrdio da su granice dopuštene kritike šire u slučaju političara ili javnog predstavnika, na kojeg se odnose te kritike u tom svojstvu, nego u slučaju običnog pojedinca. Smatra da se političari i javni službenici, za razliku od običnog pojedinca, neizbježno i svjesno izlažu tomu da njihova djela i postupke pomno nadziru i kritiziraju novinari i građani, te da moraju biti posebno tolerantni u tom pogledu, uključujući u pogledu oblika te kritike(72). Prema mišljenju ESLJP-a, sloboda izražavanja obuhvaća, naime, slobodu raspravljanja i kritiziranja djelovanja odgovornih osoba u okviru izvršavanja njihovih javnih ovlasti kao i slobodu zahtijevanja odgovornosti od tijela javne vlasti. Iako svaki pojedinac koji sudjeluje u javnoj raspravi u općem interesu doista ne smije prekoračiti određene granice u pogledu poštovanja, među ostalim, ugleda ili prava drugih, dopušteno mu je i da u određenoj mjeri pretjeruje ili čak provocira, odnosno da bude donekle neumjeren u svojim izjavama(73).

112. Smatram da je u ovom slučaju nedvojbeno da je poljski veleposlanik, u svojem svojstvu stalnog predstavnika Republike Poljske u Bruxellesu, bio posebno dobro upoznat s glavnim izvorima zabrinutosti koje je žalitelj iznio u spornoj razmjeni poruka elektroničke pošte. Bila je riječ o pitanjima od općeg interesa koja se odnose na situaciju u Poljskoj kao i o temama koje su opravdano mogle privući pažnju javnosti i, konkretno, pažnju dužnosnika i službenika Unije.

113. Naposljetku, rasuđivanje Općeg suda sadržava nekoliko izvora nejasnoća.

114. Kao prvo, Opći sud nije mogao prigovoriti žalitelju da je prešao prihvatljive granice prava na slobodu izražavanja, time što je uputio na granice koje se primjenjuju na novinare(74). Budući da žalitelj nema to svojstvo i da se njegovo ponašanje ni u kojem pogledu ne može povezati s nekim intervjuom ili novinskim člankom, načela koja je ESLJP utvrdio u presudi od 14. listopada 2008., Petrina protiv Rumunjske(75), na koja je Opći sud izričito uputio u točki 90. pobijane presude, nisu relevantna(76).

115. Kao drugo, smatram da se sporna razmjena poruka elektroničke pošte ne može usporediti s onom o kojoj je bila riječ pred ESLJP-om u predmetu u kojem je donesena presuda od 14. ožujka 2002., Diego Nafría protiv Španjolske(77), u kojoj je Opći sud također uputio na točku 90. pobijane presude. Naime, taj je predmet bio dio posebnog konteksta sukoba povezanog s obavljanjem profesionalne djelatnosti i, kao što je to istaknuo ESLJP, nije bio obuhvaćen javnom raspravom o pitanjima od općeg interesa, što je područje u kojem „ograničenja slobode izražavanja treba usko tumačiti”(78). Dopis koji je zainteresirana osoba uputila zamjeniku glavnog direktora Španjolske središnje banke i izvjesila na oglasnoj ploči na radnom mjestu sadržavao je izjave i optužbe koje se smatraju uvredljivima i klevetničkima za osobe na koje se izravno odnose te se smatralo da se njima narušavaju čast i ugled te banke i njezinih zaposlenika(79).

116. U ovom slučaju Opći sud nije dokazao, na temelju konkretnih i objektivnih okolnosti, u kojoj je mjeri sporna razmjena poruka elektroničke pošte mogla ozbiljno ugroziti Komisijine interese.

117. Tako je u predmetu u kojem je donesena presuda od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija(80), utvrđeno da je zainteresirana osoba očito povrijedila svoje dužnosti odanosti i integriteta, time što je bez odobrenja objavila djelo u kojem je iznijela agresivne, klevetničke, pa čak i uvredljive tvrdnje u odnosu na Komisijine članove i pritom dovela u pitanje temeljne smjernice ekonomske i monetarne politike Komisije koju je bila zadužena provoditi, a to je djelo usto dobilo znatan publicitet(81). Međutim, u predmetu o kojem je riječ, u kojem se za žaliteljeve pisane poruke saznalo samo zato što ih je poljski veleposlanik otkrio, ništa ne upućuje na to da je žalitelj namjeravao iznijeti mišljenje koje nije u skladu s onim politike Unije(82).

118. Čini se da se Opći sud u svojem rasuđivanju zapravo usredotočio na to u kojoj je mjeri sporna razmjena poruka elektroničke pošte mogla naštetiti poljskom veleposlaniku, što potvrđuje tekst točke 91. pobijane presude. Naime, Opći sud prigovorio je žalitelju da je iznio izjave koje nemaju „činjeničnu osnovu”, pri čemu je uputio na sudsku praksu primjenjivu u slučaju klevete u okviru objave djela, što nije relevantno u ovom slučaju(83).

119. Slijedom toga, smatram, a da pritom nije potrebno ispitati druge prigovore koje je istaknuo žalitelj, da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kad je presudio da Komisija nije povrijedila žaliteljevo pravo na slobodu izražavanja time što je pokrenula stegovni postupak protiv njega i izrekla mu stegovnu sankciju zbog sporne razmjene poruka elektroničke pošte.

120. Kad je dužnosnik, koji djeluje u svojstvu građanina, poduzeo sve potrebne mjere opreza kako bi u vlastito ime, izvan radnog vremena i svojeg radnog mjesta, te iz privatnog pretinca elektroničke pošte, iznio kritike politika koje provodi njegova vlada upućene njezinu javnom predstavniku, institucija tog dužnosnika može sankcionirati samo ako se utvrdi da su se tim izjavama nedvojbeno i ozbiljno ugrozili njezini legitimni interesi povredom dužnosti suzdržanosti, odanosti i nepristranosti koje su povezane s njegovim položajem. Međutim, Opći sud nije dokazao da je to slučaj.

121. Stoga drugi žalbeni razlog treba prihvatiti kao osnovan.

3.      Treći žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni zakonitosti Komisijina postupanja u okviru utvrđivanja odgovornosti

122. Tim trećim žalbenim razlogom nastoji se dovesti u pitanje rasuđivanje koje je Opći sud iznio u točkama 156. do 162. pobijane presude, na temelju kojeg je presudio da se ne može utvrditi odgovornost Komisije jer njezino postupanje nije bilo nezakonito.

123. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da prihvati taj treći žalbeni razlog kao osnovan i ukine točku 2. izreke pobijane presude.

124. Prema mojem mišljenju, Sud se ne nalazi u situaciji u kojoj može konačno odlučiti o sporu. Naime, ne raspolaže s dovoljno elemenata kako bi utvrdio jesu li ispunjena druga dva uvjeta za utvrđivanje Komisijine odgovornosti koji se odnose na, s jedne strane, stvarno postojanje navodne štete i, s druge strane, postojanje uzročne veze između Komisijina postupanja i štete koju je navodno pretrpio žalitelj. Stoga predmet valja vratiti Općem sudu na ponovno suđenje.

125. Suprotno tomu, kad je riječ o ispitivanju koje se odnosi na prvi uvjet za utvrđivanje odgovornosti, odnosno onom koje se odnosi na zakonitost Komisijina postupanja, smatram da Sud ima dvije mogućnosti.

126. U okviru prve mogućnosti Sud može smatrati da Opći sud nije u dovoljnoj mjeri ispitao zakonitost stegovnog postupka o kojem je riječ s obzirom na zahtjeve utvrđene u članku 12. Pravilnika o osoblju i one koji proizlaze iz poštovanja prava na slobodu izražavanja propisanog člankom 11. stavkom 1. Povelje, te mu vratiti predmet kako bi proveo tu analizu u skladu s, među ostalim, odredbama članka 52. stavka 1. Povelje.

127. U okviru druge mogućnosti Sud može sam presuditi da je Komisija, time što je spornu razmjenu poruka elektroničke pošte kvalificirala kao „stegovnu povredu” kojom se opravdava pokretanje predmetnog stegovnog postupka, postupila protivno odredbama navedenima u prethodnoj točki ovog mišljenja. Iako imam druge dvojbe u pogledu zakonitosti tog stegovnog postupka s obzirom na temeljno pravo poštovanja komuniciranja propisano člankom 7. Povelje, naglašavam da žalitelj nije istaknuo taj tužbeni razlog za poništenje u okviru tužbe podnesene protiv sporne odluke, na koju se odnosi ova žalba, nego u okviru tužbe protiv odluke o izmjeni, koja je trenutačno u tijeku pred Općim sudom(84).

VI.    Zaključak

128. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:

1.      Ukida se točka 2. izreke presude Općeg suda Europske unije od 23. srpnja 2025., Stanecki/Komisija (T-108/24, EU:T:2025:750).

2.      Predmet se vraća Općem sudu Europske unije na ponovno odlučivanje.

3.      O troškovima će se odlučiti naknadno.


1      Izvorni jezik: francuski


2      Le Canard enchaîné


3      T-108/24, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2025:750


4      U toj se odredbi navodi da „[s]vatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice”.


5      U skladu s tom odredbom, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”.


6      T-470/20, u daljnjem tekstu: presuda DD/FRA, EU:T:2022:511


7      Vidjeti i točke 2. do 13. pobijane presude.


8      T-743/16 RENV II, EU:T:2021:824


9      U presudi od 10. travnja 2002., Lamberts/Ombudsman (T-209/00, EU:T:2002:94), Opći sud najprije je odbio prigovor nedopuštenosti tužbe za naknadu štete koja se temelji na navodno nepravilnom postupanju s pritužbom, koji je istaknuo Europski ombudsman. Opći sud zatim je odbio tužbu kao neosnovanu. Sud je u presudi od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts (C-234/02 P, EU:C:2004:174, t. 31. do 33.), nakon što je podsjetio na određene elemente teksta članka 56. Statuta Suda Europske unije, utvrdio da je, s obzirom na to da Europski ombudsman djelomično nije uspio sa svojim zahtjevom, njegova žalba protiv presude Općeg suda u dijelu u kojem je tom presudom odbijen njegov prigovor nedopuštenosti stoga dopuštena.


10      Vidjeti rješenje od 15. srpnja 2025., Dexia/CRU (Ex ante doprinosi za 2021.) (C-254/24 P, EU:C:2025:585, t. 35. i navedena sudska praksa).


11      Vidjeti presudu od 15. srpnja 2025., ESB i Komisija/Corneli (C-777/22 P i C-789/22 P, EU:C:2025:580, t. 93. i navedena sudska praksa).


12      Tim se načelom zahtijeva da se razina sankcije odredi na temelju sveobuhvatne ocjene, među ostalim kriterija navedenih u članku 10. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.


13      Vidjeti presudu od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće (C-248/17 P, EU:C:2018:967, t. 81.), u kojoj je Sud naglasio da, kada je odluka institucije Unije protiv koje je podnesena žalba poništena, smatra se da nikada nije ni postojala.


14      Kad je riječ o imovinskoj šteti, Opći sud istaknuo je u točki 156. pobijane presude da je, „kao što to proizlazi iz analize zahtjeva za poništenje, Komisija […] legitimno mogla pokrenuti stegovni postupak protiv tužitelja i izreći mu stegovnu sankciju zbog toga kako se ponašao u okviru sporne razmjene poruka elektroničke pošte. Stoga, čak i ako [sporna] odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se tročlano tijelo za imenovanje pogrešno oslonilo na tužiteljev stav tijekom stegovnog postupka kao otegotnu okolnost, tom se pogreškom ne može dovesti u pitanje valjanost stegovnog postupka u cijelosti” (moje isticanje). Kad je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koji se odnosi na povredu prava na slobodu izražavanja, Opći sud naglasio je u točki 161. te presude da ga „treba odbiti kao neosnovan jer, kao što se to istaknulo u okviru analize trećeg tužbenog razloga, Komisija nije počinila nikakvu nezakonitost u tom pogledu” (moje isticanje).


15      Vidjeti u tom pogledu tekst točaka 152. i 153. pobijane presude.


16      T-754/20, EU:T:2022:316, t. 176. Ta se presuda odnosi na zakonitost stegovne sankcije ukora izrečene Komisijinu dužnosniku koji je odbio postupiti u skladu s uputama službenika za sigurnost na ulazu na Komisijino parkiralište u Bruxellesu i koji je, iako nije imao odobrenje za pristup, ostavio svoje vozilo na ulazu na to parkiralište, čime je blokirao ulaz na njega.


17      Vidjeti presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija (T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102, t. 124. i navedena sudska praksa).


18      Vidjeti presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija (T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102, t. 127. i navedena sudska praksa).


19      Vidjeti presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija (T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102, t. 128. i navedena sudska praksa) i mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Pikamäea u predmetu DD/FRA (C-680/22 P, EU:C:2023:969, t. 72.). Kad je riječ o općem dosegu članka 12. Pravilnika o osoblju, vidjeti presudu od 12. prosinca 2024., DD/FRA (C-680/22 P, EU:C:2024:1019, t. 65. i navedena sudska praksa).


20      Vidjeti presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija (T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102, t. 130. i navedena sudska praksa).


21      U daljnjem tekstu: ESLJP


22      Potpisana u Rimu 4. studenoga 1950., u daljnjem tekstu: EKLJP.


23      Vidjeti u tom pogledu presudu od 21. travnja 2026., Komisija/Mađarska (Vrijednosti Unije) (C-769/22, EU:C:2026:326, t. 438. i navedena sudska praksa ESLJP-a). Vidjeti i presudu ESLJP-a od 6. lipnja 2017., Y protiv Švicarske (CE:ECHR:2017:0606JUD002299813, t. 84.).


24      Vidjeti primjerice odjeljak „EU Whoiswho”, dostupan na sljedećoj internetskoj adresi: https://op.europa.eu/fr/web/who-is-who.


25      175/86 i 209/86, EU:C:1988:180


26      T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102


27      T-743/16 RENV II, EU:T:2021:824


28      T-743/16 RENV II, EU:T:2021:824


29      T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102


30      175/86 i 209/86, EU:C:1988:180


31      U ovom slučaju podsjećam na to da Opći sud prigovara žalitelju da je naveo grad Bruxelles u svojoj poruci elektroničke pošte i da nije naveo „da kao poljski i belgijski građanin namjerava podijeliti osobno mišljenje […] o situaciji Poljske” (točka 69. pobijane presude).


32      CE:ECHR:2002:0314JUD004683399, t. 40. i 41.


33      CE:ECHR:2008:1014JUD007806001, t. 48. i 49.


34      Žalitelj se u tom smislu poziva na presude ESLJP-a od 26. rujna 1995., Vogt protiv Njemačke (CE:ECHR:1995:0926JUD001785191) i od 16. srpnja 2009., Wojtas-Kaleta protiv Poljske (CE:ECHR:2009:0716JUD002043602, t. 42.).


35      Žalitelj se u tom smislu poziva na presudu ESLJP-a od 26. travnja 1979., Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:1979:0426JUD000653874, t. 49.).


36      Žalitelj se u tom smislu poziva na presudu ESLJP-a od 26. travnja 1979., Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:1979:0426JUD000653874, t. 65.).


37      Žalitelj se u tom smislu poziva na presudu ESLJP-a od 23. travnja 2015., Morice protiv Francuske (CE:ECHR:2015:0423JUD002936910, t. 124.).


38      Žalitelj se u tom smislu poziva na presudu ESLJP-a od 26. veljače 2002., Dichand i drugi protiv Austrije (CE:ECHR:2002:0226JUD002927195, t. 42.).


39      Žalitelj se u tom smislu poziva na presudu ESLJP-a od 9. siječnja 2007., Kwieceń protiv Poljske (CE:ECHR:2007:0109JUD005174499, t. 49.).


40      Prema sudskoj praksi Suda, navedenoj u presudi od 26. rujna 2024., AZ i Njemačka/Komisija (C-792/21 P i C-793/21 P, EU:C:2024:793, t. 92.), „izraz ‚u svakom slučaju’ upućuje na to da je […] obrazloženje sporedno obrazloženje u pobijanoj presudi”, što znači da argumenti protiv takvog obrazloženja sadržani u presudi Općeg suda ne mogu dovesti do njezina ukidanja te su, slijedom toga, bespredmetni.


41      C-376/24, EU:C:2026:497


42      Vidjeti presudu od 18. lipnja 2026., FSMA (C-376/24, EU:C:2026:497, t. 60. i navedena sudska praksa).


43      Iz sudske prakse Suda proizlazi da, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, čiji je cilj osigurati potrebnu usklađenost prava sadržanih u Povelji i odgovarajućih prava sadržanih u EKLJP-u, a da se pritom ne nanese šteta autonomiji prava Unije i da se osobito ne sprečava da to pravo pruži širu zaštitu (presuda od 21. travnja 2026., Komisija/Mađarska (Vrijednosti Unije) (C-769/22, EU:C:2026:326, t. 437. i navedena sudska praksa)), Sud prilikom tumačenja članka 11. Povelje mora kao minimalni prag zaštite uzeti u obzir odgovarajuća prava zajamčena člankom 10. EKLJP-a, kako ih tumači ESLJP (presuda od 8. rujna 2026., Inter IKEA Systems (C-298/23, EU:C:2026:721, t. 71. i navedena sudska praksa).


44      Vidjeti presudu od 12. siječnja 2023., Migracijos departamentas (Razlozi proganjanja koji se temelje na političkom mišljenju) (C-280/21, EU:C:2023:13, t. 30. i navedena sudska praksa ESLJP-a).


45      Vidjeti presudu od 12. siječnja 2023., Migracijos departamentas (Razlozi proganjanja koji se temelje na političkom mišljenju) (C-280/21, EU:C:2023:13, t. 31. i navedena sudska praksa ESLJP-a).


46      Vidjeti presudu ESLJP-a od 21. ožujka 2024., Sieć Obywatelska Watchdog Polska protiv Poljske (CE:ECHR:2024:0321JUD001010320, t. 52.).


47      Vidjeti priručnik naslovljen „From theory to practice – Applying the Charter of Fundamental Rights of the European Union”.


48      Vidjeti komentar ispod članka 11. Povelje, str. 57. tog priručnika.


49      Vidjeti presude od 3. rujna 2026., Gândul Media Network (C-598/24, EU:C:2026:682, t. 51. i navedena sudska praksa) i, u tom smislu, od 16. srpnja 2026., Imagens Médicas Integradas i dr. (C-258/23 do C-260/23, EU:C:2026:585, t. 81. i navedena sudska praksa).


50      Vidjeti presudu od 16. srpnja 2026., Imagens Médicas Integradas i dr. (C-258/23 do C-260/23, EU:C:2026:585, t. 82. i navedena sudska praksa).


51      Vidjeti presude od 3. rujna 2026., Gândul Media Network (C-598/24, EU:C:2026:682, t. 51. i navedena sudska praksa) i od 8. rujna 2026., Inter IKEA Systems (C-298/23, EU:C:2026:721, t. 75. i navedena sudska praksa).


52      Vidjeti u pogledu tužbe za poništenje na koju se odnosi članak 268. UFEU-a presudu od 18. prosinca 2025., Hamoudi/Frontex (C-136/24 P, EU:C:2025:977, t. 72.).


53      Vidjeti u tom pogledu presudu od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće (C-696/23 P, C-704/23 P, C-711/23 P, C-35/24 P i C-111/24 P, EU:C:2026:245, t. 208. i 211. i navedena sudska praksa).


54      Utvrđujem da je Opći sud u točki 86. pobijane presude ponovio tekst točke 94. presude DD/FRA i pritom isključio zadnji dio rečenice u kojem se navodilo da se, u smislu sudske prakse ESLJP-a, „pravilom ne mogu valjano nametnuti ograničenja slobode izražavanja ako ono nije dovoljno precizno navedeno kako bi se građaninu omogućilo da prilagodi svoje ponašanje, što se uostalom nalaže i načelom pravne sigurnosti”.


55      SL 2024./3083, L. Ta je odluka zamijenila Kodeks o dobrom ponašanju koji je bio priložen Poslovniku Komisije (C(2000) 3614) (SL 2000., L 308, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 35.).


56      C-680/22 P, EU:C:2023:969


57      Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Pikamäea u predmetu DD/FRA (C-680/22 P, EU:C:2023:969, t. 72.)


58      C-92/23, EU:C:2026:108


59      C-298/23, EU:C:2026:721


60      Vidjeti Objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.).


61      Vidjeti presude od 26. veljače 2026., Komisija/Mađarska (Pravo pružanja medijskih usluga na radijskoj frekvenciji) (C-92/23, EU:C:2026:108, t. 361.) i od 8. rujna 2026., Inter IKEA Systems (C-298/23, EU:C:2026:721, t. 76.).


62      Podsjećam na to da, u skladu s navedenim člankom, „[k]ako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti”.


63      Vidjeti presudu od 26. veljače 2026., Komisija/Mađarska (Pravo pružanja medijskih usluga na radijskoj frekvenciji) (C-92/23, EU:C:2026:108, t. 361.).


64      Vidjeti presudu od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija (C-274/99 P, EU:C:2001:127, t. 46.).


65      Moje isticanje


66      Vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2026., Komisija/Mađarska (Pravo pružanja medijskih usluga na radijskoj frekvenciji) (C-92/23, EU:C:2026:108, t. 174., 367. i 370.).


67      Vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr (C-555/19, EU:C:2021:89, t. 91.).


68      Vidjeti u tom smislu presudu od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija (C-274/99 P, EU:C:2001:127, t. 41. i navedena sudska praksa ESLJP-a). Vidjeti i presudu ESLJP-a od 15. prosinca 2025., Danileţ protiv Rumunjske (CE:ECHR:2025:1215JUD001691521, u daljnjem tekstu: presuda Danileţ protiv Rumunjske, t. 142.).


69      Vidjeti presudu Danileţ protiv Rumunjske (t. 142.).


70      Vidjeti presudu od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija (C-274/99 P, EU:C:2001:127, t. 48.). Stoga je ESLJP u svojoj presudi od 26. rujna 1995., Vogt protiv Njemačke (CE:ECHR:1995:0926JUD001785191, t. 53.), koja se odnosi na dužnosnikovo pravo iznošenja političkih mišljenja koja nisu u skladu s mišljenjima koje zastupa aktualna vlada, utvrdio da, iako je legitimno da država od dužnosnika zahtijeva obvezu suzdržanosti zbog njihova statusa, ipak je riječ o pojedincima koji u tu svrhu imaju pravo na zaštitu iz članka 10. EKLJP-a. ESLJP je stoga dužan ispitati, pri čemu treba uzeti u obzir okolnosti svakog predmeta, je li se poštovala pravedna ravnoteža između temeljnog prava pojedinca na slobodu izražavanja i legitimnog interesa demokratske države da osigura da njezina javna služba djeluje u skladu sa svrhama utvrđenima u članku 10. stavku 2. EKLJP-a. Vidjeti i predmet u kojem je donesena presuda Danileţ protiv Rumunjske, u kojoj je sudac sankcioniran zbog toga što je iznio osobno mišljenje na svojoj Facebook stranici, koja je bila javno dostupna i imala nekoliko desetaka tisuća pratitelja. Kad je građanin ujedno i dužnosnik, ESLJP zahtijeva da se zajamči pravedna ravnoteža između, s jedne strane, dužnosnikova temeljnog prava na slobodu izražavanja i, s druge strane, legitimnog interesa institucije da osigura da taj dužnosnik u svojem radu poštuje dužnosti suzdržanosti, odanosti i nepristranosti prilikom obavljanja svojih poslova (t. 117. i sljedeće točke, konkretno t. 153.).


71      Vidjeti presudu Danileţ protiv Rumunjske (t. 142.).


72      Vidjeti u tom pogledu presude ESLJP-a od 22. listopada 2007., Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske (CE:ECHR:2007:1022JUD002127902, t. 46.) i od 17. travnja 2014., Brosa protiv Njemačke (CE:ECHR:2014:0417JUD000570909, t. 41.).


73      Vidjeti presudu ESLJP-a od 11. svibnja 2010., Fleury protiv Francuske (CE:ECHR:2010:0511JUD002978406, t. 45.).


74      Vidjeti u pogledu slobode tiska opća razmatranja navedena u presudi od 4. listopada 2024., Real Madrid Club de Fútbol (C-633/22, EU:C:2024:843, t. 55. i 56.).


75      CE:ECHR:2008:1014JUD007806001


76      Ta se presuda odnosila na zakonitost toga što je jedan novinar rumunjskog satiričnog tjednika objavio uvredljive članke o jednom političaru (vidjeti osobito t. 48. i 49.).


77      CE:ECHR:2002:0314JUD004683399


78      Vidjeti presudu od 14. ožujka 2002., Diego Nafría protiv Španjolske (CE:ECHR:2002:0314JUD004683399, t. 38.).


79      Vidjeti presudu od 14. ožujka 2002., Diego Nafría protiv Španjolske (CE:ECHR:2002:0314JUD004683399, t. 19. i 35.).


80      T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102


81      Vidjeti presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija (T-34/96 i T-163/96, EU:T:1999:102, t. 19. i 125.).


82      Podsjećam na to da je Sud u točki 43. presude od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija (C-274/99 P, EU:C:2001:127), utvrdio da dužnosnikovo pravo na slobodu izražavanja, uključujući u područjima obuhvaćenima radom institucija Unije, „podrazumijeva slobodu usmenog ili pisanog izražavanja različitih ili manjinskih mišljenja u odnosu na ona koja zastupa institucija koja ih zapošljava”.


83      Vidjeti presude ESLJP-a od 22. listopada 2007., Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske (CE:ECHR:2007:1022JUD002127902, t. 55.) i od 8. listopada 2019., Nadtoka protiv Rusije (br. 2) (CE:ECHR:2019:1008JUD00290970, t. 45.).


84      Smatram da se ne može prihvatiti da tijelo za imenovanje može izreći stegovnu sankciju dužnosniku zbog sadržaja i tona poruke koju je u svoje ime uputio trećoj osobi, a za koju je to tijelo saznalo povredom prava na poštovanje komuniciranja, kako bi na njoj temeljilo odluku koja negativno utječe na tog dužnosnika. Podsjećam na to da je sadržaj poruka koje je žalitelj uputio poljskom veleposlaniku proslijeđen Komisiji, koja ih je potom pregledala bez odobrenja i da je prijepis tih poruka zatim upotrijebljen u okviru stegovnog postupka koji se vodio pred tijelom za imenovanjem kao i sudskog postupka koji se vodio pred Općim sudom, iako su se te poruke odnosile na žaliteljev privatan život i komuniciranje u smislu članka 7. Povelje.