Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE

od 17. rujna 2026.(1)

Predmet C-407/25 [Tersten](i)

Belgische Staat – Administratie Douane en Accijnzen

Kazneni postupak

protiv

NV SI,

LM Kft,

LC,

BÜ Kft,

JS,

BZ,

QJF Kft,

LS,

SH Kft,

ZJ,

JZ,

XH,

HS,

3H H & LS GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Ured europskog javnog tužitelja – Uredba (EU) 2017/1939 – Članak 24. stavak 2. – Priopćavanje informacija Uredu europskog javnog tužitelja – Članak 4. stavak 3. UEU-a – Načelo lojalne suradnje – Članak 27. – Pravo na preuzimanje predmeta – Nadležnost nacionalnih istražnih tijela – Preuzimanje predmeta koje Ured europskog javnog tužitelja izvršava u fazi istrage – Preuzimanje predmeta koje Ured europskog javnog tužitelja izvršava nakon pokretanja kaznenog progona – Načelo postupovne autonomije država članica”






1.        U skladu s Uredbom (EU) 2017/1939(2), ako pravosudno tijelo ili tijelo kaznenog progona države članice pokrene istragu o kaznenom djelu u pogledu kojega bi Ured europskog javnog tužitelja (u daljnjem tekstu: EPPO) mogao izvršiti svoju nadležnost, to tijelo trebalo bi bez nepotrebne odgode obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta.

2.        Kazneni postupak u okviru kojeg je upućen predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na kaznena djela obuhvaćena EPPO-ovom nadležnosti. Belgijska carinska tijela pokrenula su istragu o tim kaznenim djelima kad je Uredba 2017/1939(3) već bila na snazi, ali prije nego što je EPPO počeo preuzimati istražne zadaće i zadaće kaznenog progona (1. lipnja 2021.)(4).

3.        Budući da belgijska tijela u to vrijeme nisu obavijestila EPPO o svojim istragama i da je u pogledu kaznenog postupka donesena prvostupanjska odluka, sud koji je uputio zahtjev ukratko želi saznati koje posljedice proizlaze iz tog neobavješćivanja o tom postupku, koji se sada nalazi u fazi žalbe.

I.      Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Uredba 2017/1939

4.        Člankom 4. („Zadaće”) određuje se:

„EPPO je odgovoran za istragu, kazneni progon i podizanje optužnica protiv počiniteljâ i sudionikâ kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije koja su predviđena u Direktivi (EU) 2017/1371(5) i određena ovom Uredbom. U tom smislu EPPO provodi istrage, poduzima radnje kaznenog progona i obavlja funkcije tužitelja pred nadležnim sudovima država članica do konačnog zaključenja predmeta.”

5.        U skladu s člankom 22. („Materijalna nadležnost EPPO-a”) stavkom 1.:

„EPPO je nadležan za kaznena djela koja utječu na financijske interese Unije koja su predviđena u Direktivi [2017/1371], kako je provedena u nacionalnom pravu, bez obzira na to bi li se to kažnjivo postupanje u skladu s nacionalnim pravom moglo klasificirati kao druga vrsta kaznenog djela. […].”

6.        Člankom 24. („Izvješćivanje, evidentiranje i provjera informacija”) propisuje se:

„1.      Institucije, tijela, uredi i agencije Unije te tijela država članica nadležna u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom bez nepotrebne odgode izvješćuju EPPO o svakom kažnjivom postupanju u pogledu kojeg bi EPPO mogao izvršavati svoju nadležnost u skladu s člankom 22. te člankom 25. stavcima 2. i 3.

2.      Ako pravosudno tijelo ili tijelo kaznenog progona države članice pokrene istragu o kaznenom djelu u pogledu kojega bi EPPO mogao izvršiti svoju nadležnost u skladu s člankom 22. te člankom 25. stavcima 2. i 3. ili ako nadležno pravosudno tijelo ili tijelo kaznenog progona države članice u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage stekne dojam da se istraga odnosi na takvo kazneno djelo, to tijelo bez nepotrebne odgode obavješćuje EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta u skladu s člankom 27.

[…].”

7.        U skladu s člankom 25. („Izvršavanje nadležnosti EPPO-a”) stavkom 1.:

„EPPO izvršava svoju nadležnost pokretanjem istrage u skladu s člankom 26. ili odlukom o korištenju pravom na preuzimanje predmeta u skladu s člankom 27. Ako se EPPO odluči za izvršavanje svoje nadležnosti, nadležna nacionalna tijela ne izvršavaju svoju nadležnost u pogledu istog kažnjivog postupanja.”

8.        Člankom 27. („Pravo na preuzimanje predmeta”) utvrđuje se:

„1.      Po primitku svih relevantnih informacija u skladu s člankom 24. stavkom 2. EPPO odluku o tome hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta donosi što je prije moguće, a najkasnije pet dana nakon primitka informacija koje su dostavila nacionalna tijela, te o toj odluci obavješćuje nacionalna tijela. Glavni europski tužitelj može u konkretnom slučaju donijeti obrazloženu odluku o produljenju roka za najviše pet dana te o tome obavješćuje nacionalna tijela.

2.      Tijekom razdobljâ iz stavka 1. nacionalna tijela uzdržavaju se od donošenja svih odluka na temelju nacionalnog prava čija bi posljedica moglo biti sprečavanje EPPO-a u ostvarivanju svojega prava na preuzimanje predmeta.

Nacionalna tijela poduzimaju sve hitne mjere koje su potrebne na temelju nacionalnog prava kako bi osigurala djelotvornu istragu i djelotvoran kazneni progon.

3.      Ako EPPO za činjenicu da su istragu o kaznenom djelu za koje bi mogao biti nadležan već pokrenula nadležna tijela države članice ne dozna na temelju informacija iz članka 24. stavka 2., nego na neki drugi način, on o tome bez odgode obavješćuje ta tijela. Nakon što je propisno obaviješten u skladu s člankom 24. stavkom 2., EPPO odlučuje o tome hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta. Odluku donosi u rokovima određenima u stavku 1. ovog članka.

[…]

5.      Ako EPPO ostvaruje svoje pravo na preuzimanje predmeta, nadležna tijela država članica prenose spis EPPO-u i ne provode daljnje istražne radnje u pogledu istog kaznenog djela.

[…]

7.      Ako se EPPO uzdrži od izvršavanja svoje nadležnosti, o tome bez nepotrebne odgode obavješćuje nadležna nacionalna tijela. Nadležna nacionalna tijela u bilo kojem trenutku tijekom postupka obavješćuju EPPO o svakoj novoj činjenici koja bi EPPO mogla potaknuti na ponovno razmatranje njegove odluke o neizvršavanju nadležnosti.

EPPO može ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta nakon primitka takvih informacija, pod uvjetom da nacionalna istraga još nije dovršena te da optužnica još nije podnesena sudu. Odluka se donosi u roku određenom u stavku 1.

[…].”

9.        U članku 35. („Okončanje istrage”) navodi se:

„1.      Kada delegirani europski tužitelj koji vodi predmet istragu smatra dovršenom, podnosi izvješće nadzornom europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i nacrt odluke o mogućem kaznenom progonu pred nacionalnim sudom ili o razmatranju mogućnosti upućivanja predmeta, odbacivanja predmeta ili provedbe pojednostavljenog postupka kaznenog progona u skladu s člankom 34., člankom 39. ili člankom 40. Nadzorni europski tužitelj te dokumente prosljeđuje nadležnom stalnom vijeću uz svoju procjenu ako smatra da je ona potrebna. Ako stalno vijeće u skladu s člankom 10. stavkom 3. donese odluku kako ju je predložio delegirani europski tužitelj, on nastavlja postupati u predmetu u skladu s time.

2.      Ako stalno vijeće na temelju primljenih izvješća razmatra odbijanje odluke kako ju je predložio delegirani europski tužitelj, ono, ako je to potrebno, sâmo preispituje spis predmeta prije donošenja konačne odluke ili davanja daljnjih uputa delegiranom europskom tužitelju.

3.      Kada je to primjenjivo, izvješće delegiranog europskog tužitelja također sadržava dostatno obrazloženje za podizanje optužnice, bilo pred sudom države članice u kojoj se on nalazi ili, u skladu s člankom 26. stavkom 4., pred sudom druge države članice pod čijom je sudbenošću taj predmet.

[…].”

10.      U skladu s člankom 120. („Stupanje na snagu”):

„1.      Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

2.      EPPO izvršava nadležnost za sva kaznena djela u okviru njegove nadležnosti počinjena nakon datuma stupanja na snagu ove Uredbe.

EPPO preuzima istražne zadaće i zadaće kaznenog progona koje su mu dodijeljene ovom Uredbom na datum koji će Komisija utvrditi svojom odlukom na prijedlog glavnog europskog tužitelja nakon osnivanja EPPO-a. Odluka [Europske k]omisije objavljuje se u Službenom listu Europske unije.

Datum koji Komisija treba utvrditi ne može biti raniji od tri godine nakon datuma stupanja na snagu ove Uredbe.

[…].”

B.      Belgijsko pravo

11.      Uredba 2017/1939 prenesena je u belgijsko pravo wetom van 17 februari 2021 houdende diverse bepalingen inzake justitie(6), koji je na snazi od 24. veljače 2021. i kojim je u Algemene wet inzake douane en accijnzen van 18 juli 1977(7) uneseno poglavlje XXV.bis.

12.      Članak 285/2 stavak 1. AWDA-a glasi kako slijedi:

„Glavni upravitelj Algemene Administratiea van de Douane en Accijnzen [Glavna uprava za carine i trošarine, Belgija] određuje najmanje jednog službenika Glavne uprave […] koji je zadužen za suradnju s delegiranim europskim tužiteljima navedenima u članku 309/2 Gerechtelijk Wetboeka [(Zakonik o sudovima)] u pogledu povreda, prijevarnih radnji ili kaznenih djela iz članaka 281. i 282. u vezi s kojima Ured europskog javnog tužitelja na temelju članaka 22., 25., 26. i 27. Uredbe [2017/1939] izvršava nadležnost.”

13.      Člankom 285/4 stavkom 1. AWDA-a utvrđuje se:

„Ovlast za podnošenje svake tužbe i kazneni progon iz članka 281. stavka 2. dodjeljuje se službeniku navedenom u članku 285/2 stavku 1. u pogledu povreda, prijevarnih radnji ili kaznenih djela iz članka 281. u vezi s kojima Ured europskog javnog tužitelja na temelju članaka 22., 25., 26. i 27. Uredbe [2017/1939] izvršava nadležnost.”

II.    Činjenice, spor i prethodna pitanja

14.      Belgijska carinska tijela pokrenula su 2019. i 2020. istragu tijekom koje su smatrala da je 26 fizičkih i pravnih osoba tijekom 2018. i 2019. počinilo nekoliko carinskih prekršaja prilikom uvoza robe podrijetlom iz Kine, koja je carinjena u Bruxellesu, a čiji su se primatelji nalazili u Njemačkoj, Španjolskoj i Mađarskoj.

15.      Zapisnici 19/D/000565, 19/D/000724 i 20/D/000058, koji se odnose na carine i trošarine, dovršeni su redom 27. studenoga 2019., 1. travnja 2020. i 15. travnja 2020. te su preporučenom pošiljkom poslani počiniteljima.

16.      Izravni pozivi Glavne uprave za carine i trošarine dostavljeni su počiniteljima u srpnju i kolovozu 2021., odnosno nakon 1. lipnja 2021., kada je EPPO preuzeo istražne zadaće i zadaće kaznenog progona.

17.      Presudom od 9. prosinca 2022., donesenom u pogledu nekoliko optuženika u kontradiktornom postupku te drugih optuženika u odsutnosti, Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na nizozemskom jeziku, Belgija) je: (a) u kaznenopravnom pogledu, oslobodio optuženike optužbi; i (b) u građanskopravnom pogledu, naložio nekima od njih da Belgijskoj Državi plate uvozne carine u iznosu od 143 951 euro.

18.      Belgijska Država podnijela je 6. siječnja 2023. žalbu protiv prvostupanjske presude hofu van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija).

19.      Međupresudom od 5. prosinca 2024. hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu) utvrdio je da je žalba dopuštena, u kaznenopravnom pogledu, u dijelu u kojem se odnosi na određene optuženike te, u građanskopravnom pogledu, u dijelu u kojem se odnosi na njihov carinski dug.

20.      Prije donošenja odluke o žalbi Belgijske Države, hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu) utvrdio je sljedeće:

–        Jedan od optuženika istaknuo je da su zahtjevi koji su podneseni u kaznenopravnom i građanskopravnom pogledu nedopušteni jer Belgijska Država nije dokazala da je obavijestila EPPO o predmetnim kaznenim djelima i jer se ne može utvrditi ni da je EPPO u skladu s člankom 24. Uredbe 2017/1939 priopćio da nisu postojali razlozi za neostvarivanje njegova prava na preuzimanje predmeta.

–        Prema mišljenju Belgijske Države, istraga je okončana slanjem zapisnikâ počiniteljima prije nego što je EPPO postao operativan. Slijedom toga, EPPO nije mogao preuzeti predmet i nije postojala zakonska prepreka za to da nacionalna tijela provedu kazneni progon.

–        Faza istrage u ovom predmetu nije okončana do datuma na koji je EPPO postao operativan, odnosno 1. lipnja 2021.

–        Belgijska Država nije dostavila dokumente iz kojih proizlazi da su nadležna tijela nakon pokretanja istrage o predmetnim kaznenim djelima obavijestila EPPO na način predviđen člankom 24. Uredbe 2017/1939 kako bi mu omogućila ostvarivanje prava na preuzimanje predmeta.

21.      U tim je okolnostima hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu) uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li članke 24., 25., 27. i 35. Uredbe [2017/1939] tumačiti na način da isključuju mogućnost da nacionalna carinska uprava i nacionalno državno odvjetništvo u tim okolnostima ostanu nadležni za kazneni progon tog slučaja?

Ako utvrdi da Ured europskog javnog tužitelja nije obaviješten o predmetnom slučaju, treba li kazneni sud vratiti taj slučaj nadležnim nacionalnim tijelima kako bi ona ipak obavijestila Ured europskog javnog tužitelja o istrazi te kako bi on eventualno mogao ostvariti pravo na preuzimanje predmeta?”

III. Postupak pred Sudom

22.      Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 19. lipnja 2025.

23.      Pisana očitovanja podnijele su austrijska, belgijska, talijanska i poljska vlada te Komisija.

24.      U skladu s člankom 23. drugim stavkom Statuta Suda, Sud je zatražio od EPPO-a da u pisanom obliku dostavi relevantne informacije kojima raspolaže u pogledu predmeta zahtjeva za prethodnu odluku.

25.      EPPO je 24. travnja 2026. dostavio Sudu te informacije, o kojima su saslušane stranke koje su sudjelovale na raspravi održanoj 19. svibnja 2026., a to su belgijska i poljska vlada te Komisija.

IV.    Ocjena

26.      Kao što sam to već naveo, Uredba 2017/1939 stupila je na snagu 20. studenoga 2017., ali je EPPO preuzeo istražne zadaće i zadaće kaznenog progona tek 1. lipnja 2021. Nedvojbeno je da su kaznena djela o kojima je riječ u ovom predmetu obuhvaćena EPPO-ovom materijalnom nadležnosti.

27.      Sud koji je uputio zahtjev smatra dokazanim da kaznena istraga nije okončana 1. lipnja 2021. i da je stoga nacionalno tijelo trebalo obavijestiti EPPO kako bi on mogao ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta. Budući da do tog obavješćivanja nije došlo, dodaje da se „[p]ostavlja […] pitanje koje su posljedice neobavješćivanja EPPO-a”(8). Kako bi riješio to pitanje, upućuje Sudu dva prethodna pitanja čiji sam sadržaj već naveo.

A.      Prvo prethodno pitanje

28.      Sud koji je uputio zahtjev želi znati protivi li se članku 24. stavku 2., članku 25. stavku 1. i članku 27. Uredbe 2017/1939 to da nacionalna tijela (Glavna uprava za carine i trošarine i belgijsko državno odvjetništvo) zadrže nadležnost za pokretanje kaznenog progona u prethodno opisanim okolnostima.

29.      U skladu s člankom 25. stavkom 1. Uredbe 2017/1939, EPPO može djelovati na dva načina: (a) pokretanjem izravne istrage činjenica za koje se sumnja da predstavljaju kaznena djela u njegovoj nadležnosti; ili (b) ostvarivanjem prava na preuzimanje predmeta u pogledu istraga koje su već pokrenula nacionalna tijela.

30.      EPPO pokreće izravne istrage u skladu s člankom 26. Uredbe 2017/1939(9) kad primi relevantne informacije o kaznenom djelu za koje bi mogao biti nadležan i za koje nijedno pravosudno tijelo ili tijelo kaznenog progona države članice nije pokrenulo istragu(10). Neću se zadržavati na tom načinu djelovanja EPPO-a, koji nije povezan s činjenicama koje se ovdje analiziraju.

31.      EPPO može izvršavati svoje nadležnosti i tako da iskoristi svoje pravo na preuzimanje predmeta ako je tijelo države članice pokrenulo „[…] istragu o kaznenom djelu u pogledu kojega bi EPPO mogao izvršiti svoju nadležnost […]” i ako ga to tijelo obavijesti o svojim istragama(članak 24. stavak 2. Uredbe 2017/1939).

32.      Kako bi se odgovorilo na prvo prethodno pitanje, potrebno je primijeniti uobičajene hermeneutičke kriterije (doslovni, sustavni i teleološki)(11) koji omogućuju da se razjasni smisao članaka 24., 25. i 27. Uredbe 2017/1939.

1.      Doslovno tumačenje

33.      Člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2017/1939(12) razmatraju se mogućnosti da:

–        pravosudno tijelo ili tijelo kaznenog progona države članice pokrene istragu kaznenog djela u pogledu kojeg bi EPPO mogao izvršiti svoju nadležnost;

–        ili da to nacionalno tijelo u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage stekne dojam da se istraga odnosi na takvo kazneno djelo(13).

34.      U oba slučaja nacionalno tijelo treba obavijestiti EPPO kako bi on mogao odlučiti hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta.

35.      Člankom 27. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 predviđa se da EPPO može ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta nakon što iz drugih izvora primi informacije o istrazi koja je u tijeku. Ta odredba podrazumijeva da se Uredbom 2017/1939 implicitno predviđa mogućnost da ta nacionalna tijela nisu obavijestila EPPO.

36.      Nacionalna tijela trebala bi „bez nepotrebne odgode” izvijestiti EPPO o svakom kažnjivom postupanju u pogledu kojeg bi EPPO mogao izvršavati svoju nadležnost (članak 24. stavak 1. Uredbe 2017/1939). Smatram da te informacije trebaju dostaviti kad saznaju za kažnjivo postupanje (notitia criminis), neovisno o tome jesu li službeno pokrenula istragu. U svakom slučaju, važno je da bez nepotrebne odgode obavijeste EPPO čim utvrde (ili samo posumnjaju) da se postupanje odnosi na kaznena djela u njegovoj nadležnosti.

37.      Nakon dostave informacija i prije nego što EPPO donese odluku o preuzimanju predmeta, nacionalna tijela „suzdržavaju se od donošenja svih odluka […] čija bi posljedica moglo biti sprečavanje EPPO-a u ostvarivanju svojega prava na preuzimanje predmeta” (članak 27. stavak 2. prvi podstavak Uredbe 2017/1939)(14).

38.      Ako EPPO ostvaruje svoje pravo na preuzimanje predmeta, preuzima zadaću istrage koju je već pokrenulo nacionalno tijelo, tako da mu nadležna tijela država članica prenose spis i ne provode daljnje istražne radnje u pogledu istog kaznenog djela(15). EPPO nastavlja postupak od trenutka kad obavijesti nacionalna tijela o preuzimanju predmeta.

39.      EPPO-ovo preuzimanje predmeta podrazumijeva gubitak nadležnosti nacionalnih tijela. A sensu contrario, nacionalna tijela ovlaštena su provoditi istragu kaznenog djela u nadležnosti EPPO-a sve dok on ne ostvari svoje pravo na preuzimanje predmeta.

40.      Stoga se na temelju doslovnog tumačenja članka 25. stavka 1. i članka 27. stavka 5. Uredbe 2017/1939 može zaključiti da nacionalna tijela mogu nastaviti sa svojim djelovanjem, uključujući provedbu kaznenog progona, dok EPPO ne donese (i priopći) odluku o preuzimanju predmeta.

41.      U članku 24. stavku 2. Uredbe 2017/1939 ne navode se konkretne posljedice nepoštovanja obveze obavješćivanja koju imaju nacionalna tijela. Konkretno, tim se pravnim pravilom ne sprečava nacionalna tijela da nastave provoditi istrage i kazneni progon do trenutka kad EPPO preuzme predmet.

42.      Stoga se doslovnom tekstu članka 24. stavka 2., članka 25. stavka 1. i članka 27. Uredbe 2017/1939 ne protivi to da nacionalna tijela koja su pokrenula istragu kaznenih djela za koja EPPO može podići javnu optužnicu ostanu nadležna za provedbu svojih istraga i, ovisno o slučaju, za provedbu kaznenog progona sve dok EPPO ne odluči iskoristiti svoje pravo na preuzimanje predmeta.

2.      Sustavno tumačenje

43.      Sustavno tumačenje članka 24. stavka 2. te članaka 25. i 27. Uredbe 2017/1939 dovodi do istovjetnog rezultata.

44.      Uredbom 2017/1939 predviđa se složen sustav podijeljene nadležnosti između EPPO-a i nacionalnih tijela u suzbijanju kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.

45.      U okviru tog sustava EPPO ima pravo na preuzimanje predmeta, odnosno prvenstvo za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije(16). To je prvenstvo opravdano time da EPPO može bolje usmjeravati i osigurati dosljednost istraga i kaznenog progona na razini Unije, u pogledu kažnjivih postupanja koja često imaju transnacionalnu dimenziju.

46.      Međutim, binom „podijeljena nadležnost/prvenstvo EPPO-a upotrebom prava na preuzimanje predmeta“ ne znači da nacionalna tijela nemaju nadležnost za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije. Uredbom 2017/1939 nije utvrđena isključiva nadležnost EPPO-a u tom području(17).

47.      Naime, iako se Uredbom 2017/1939 EPPO-u u pravilu dodjeljuje prioritetna nadležnost, nacionalna tijela zadržavaju podrednu nadležnost za progon te vrste kaznenih djela.

48.      Nacionalna tijela u svakom su slučaju podredno nadležna za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije kada EPPO (u pogledu kaznenog djela koje je već predmet istrage) odluči da neće iskoristiti mogućnost preuzimanja predmeta koja mu se priznaje člankom 27. Uredbe 2017/1939.

49.      Općenito, na EPPO-ovo djelovanje primjenjuje se dvostruki kriterij:

–        Kad on sam provodi izravnu istragu, primjenjuje se načelo zakonitosti, a EPPO je obvezan voditi istragu o kaznenim djelima te, po potrebi, pokrenuti kazneni progon.

–        Međutim, ako su u tijeku istrage nacionalnih tijela (neovisno o tome je li EPPO o njima obaviješten ili je za njih saznao na neki drugi način), on nije obvezan ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta, iako to može učiniti.

50.      Iz prethodno navedenog, i s gledišta cjelokupnog sustava, proizlazi da nacionalna tijela zadržavaju nadležnost za progon kaznenih djela ako EPPO ne upotrijebi mehanizam preuzimanja predmeta.

51.      Stoga se člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 nacionalnim tijelima omogućuje progon kaznenog djela koje je u nadležnosti EPPO-a, uključujući i provedbu istraga koje su u tijeku i kojima on nije obaviješten, sve do trenutka kad EPPO preuzme predmet.

52.      Člankom 40. stavkom 2. EPPO-ova unutarnjeg poslovnika(18) utvrđuje se da, osim elemenata relevantnih za bilo koju istragu(19), EPPO procjenjuje i druge čimbenike(20) kako bi provjerio je li prikladno preuzeti predmet.

53.      Na temelju članka 9. stavka 2. Uredbe 2017/1939(21), EPPO-ov kolegij donio je Operativne smjernice o istragama, politici preuzimanja predmeta i upućivanju predmeta(22). U Prilogu 2. tim smjernicama konkretno se upućuje na preuzimanje predmeta u slučajevima u kojima su istragu provodila nacionalna tijela tijekom razdoblja između stupanja na snagu Uredbe 2017/1939 (20. studenoga 2017.) i datuma na koji je EPPO preuzeo svoje istražne zadaće i zadaće kaznenog progona (1. lipnja 2021.). To je slučaj u ovom sporu.

54.      Kad je riječ o tim slučajevima, u Prilogu 2. Operativnim smjernicama navodi se da bi, „[u] skladu s načelima proporcionalnosti i nužnosti, EPPO trebao [ostvarivati svoje pravo na preuzimanje predmeta] samo ako izvršavanje njegove nadležnosti može pridonijeti nastavku istrage”.

55.      U okviru analize preuzimanja predmeta ne može se zanemariti činjenica da se člankom 25. stavcima 2. i 3. Uredbe 2017/1939 nacionalnim tijelima dodjeljuje nadležnost za progon određenih kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.

56.      Stoga, u skladu s člankom 25. stavkom 2. Uredbe 2017/1939, za kaznena djela obuhvaćena njezinim člankom 22. kojima je prouzročena ili bi mogla biti prouzročena šteta financijskim interesima Unije u iznosu manjem od 10 000 eura, EPPO može intervenirati samo u određenim okolnostima(23). Slijedom toga, kaznena djela koja utječu na financijske interese Unije, a kojima je prouzročena šteta u niskom iznosu, u nadležnosti su nacionalnih tijela osim ako EPPO ne preuzme predmet, što može učiniti samo ako je riječ o nekom od slučajeva iz članka 25. stavka 2. te uredbe.

57.      Slično tomu, člankom 25. stavkom 3. Uredbe 2017/1939 predviđa se da se EPPO suzdržava od izvršavanja svoje nadležnosti u pogledu svih kaznenih djela obuhvaćenih člankom 22. ako su ispunjeni određeni kriteriji(24). U slučaju da su oni ispunjeni, i nakon savjetovanja s nadležnim nacionalnim tijelima, EPPO bez nepotrebne odgode upućuje predmet tim tijelima.

58.      Nadležnost nacionalnih tijela za kaznena djela u okviru kojih postoje okolnosti iz članka 25. stavaka 2. i 3. Uredbe 2017/1939 dopunski je i sustavni argument koji ide u prilog tomu da ta tijela zadržavaju svoju nadležnost (barem privremeno) dok EPPO ne odluči preuzeti predmet.

59.      U skladu s pravnim pravilima iz Uredbe 2017/1939 kojima se uređuju nadležnosti nacionalnih tijela i EPPO-a (koja nisu u potpunosti jasna) u okviru istraga koje su već pokrenula nacionalna tijela, sa sustavnog gledišta prekretnicu predstavlja trenutak u kojem EPPO donosi odluku o tome hoće li ostvariti pravo na preuzimanje predmeta.

60.      Smatram da u tom pogledu nije odlučujuće to što EPPO nije mogao donijeti odluku o preuzimanju predmeta jer nacionalna tijela nisu ispunila obvezu koja im se nalaže člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2017/1939.

61.      Točno je da su informacije koje trebaju pružiti nacionalna tijela nužne kako bi se EPPO-u omogućilo da ostvari pravo na preuzimanje predmeta(25) ako on ne raspolaže drugim izvorima kako bi saznao za notitia criminis. Obveza da mu se pošalju te informacije odraz je načela lojalne suradnje(26) na koje se upućuje u članku 5. stavku 6. Uredbe 2017/1939.

62.      Osim toga, obveza obavješćivanja iz članka 24. stavka 2. povezana je s drugim sličnim obvezama nacionalnih tijela (stavci 3. i 5. tog članka), koje se također temelje na načelu lojalne suradnje(27). Riječ je o obvezama izvješćivanja kojima se dopunjuje ta obveza iz članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939, ali se one primjenjuju u slučajevima u kojima nacionalna tijela imaju prvenstvenu nadležnost za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.

63.      U svakom slučaju, ponavljam, ono što je važno kako bi se nacionalnim tijelima uskratila njihova nadležnost jest činjenica da je EPPO ostvario svoje pravo na preuzimanje predmeta. Do tog trenutka, s obzirom na članke 24., 25. i 27. Uredbe 2017/1939, ta tijela zadržavaju svoju nadležnost.

3.      Teleološko tumačenje

64.      Iz uvodnih izjava 12. i 14. Uredbe 2017/1939 proizlazi da je cilj osnivanja EPPO-a učinkovitija borba protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije(28).

65.      EPPO je jedinstveno i, unatoč njegovoj decentraliziranoj strukturi, nedjeljivo tijelo Europske unije(29) koje ima ovlasti istrage i kaznenog progona kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije(30). Međutim, on djeluje a da na razini Unije ne postoji pravo zajedničko kazneno, materijalno ili postupovno pravo. Uredba 2017/1939 sadržava ograničen broj odredbi, a u preostalom se dijelu upućuje na nacionalno zakonodavstvo(31).

66.      Prema mojem mišljenju, cilj učinkovitije borbe protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije trebao bi dovesti do tumačenja članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939 na način da se smatra da nacionalna tijela mogu nastaviti kazneni postupak koji je u tijeku, a u okviru kojeg su povrijedila svoju obvezu obavješćivanja EPPO-a (ne dovodeći u pitanje ono što ću iznijeti u nastavku prilikom analize drugog prethodnog pitanja).

67.      Suprotno rješenje (zagovaranje da povreda te obveze bez daljnjeg dovodi do nenadležnosti nacionalnih tijela za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije) čini mi se neproporcionalnim i neusklađenim s ciljem Uredbe 2017/1939.

68.      To bi tim više bio slučaj ako bi posljedice povrede članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939 dovele do ništavosti nacionalnih istraga koje su do tada provedene i nemogućnosti prihvaćanja dokaza koje su prikupila nacionalna tijela.

69.      U svakom slučaju, ako nacionalna tijela države članice u više navrata povrijede svoju obvezu obavješćivanja EPPO-a u skladu s odredbama članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939, Komisija može podnijeti tužbu zbog povrede obveze protiv te države članice. Na taj se način osigurava da EPPO pravilno izvršava svoje zadaće povezane s kaznenim djelima koja utječu na financijske interese Unije, a u pogledu kojih su nacionalna tijela pokrenula istragu.

70.      Ukratko, smatram da se članku 24. stavku 2., članku 25. stavku 1. i članku 27. Uredbe 2017/1939 ne protivi to da nacionalna tijela pokrenu kazneni progon pred sudovima države članice, iako EPPO nije obaviješten o tome da su pokrenula i nastavila istragu kaznenog djela u pogledu kojeg bi EPPO mogao imati nadležnost.

B.      Drugo prethodno pitanje

71.      Sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li kazneni sud, ako „utvrdi da Ured europskog javnog tužitelja nije obaviješten o predmetnom slučaju”, vratiti taj slučaj nadležnim nacionalnim tijelima kako bi ona ipak obavijestila Ured europskog javnog tužitelja o istrazi te kako bi on eventualno mogao ostvariti pravo na preuzimanje predmeta.

72.      Spor u okviru kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku nalazi se u fazi žalbe, nakon što je donesena prvostupanjska presuda. Može li EPPO u ovoj konkretnoj fazi postupka i dalje ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta?

73.      Prema mojem mišljenju, to se pitanje temelji na pretpostavci da povreda obveze obavješćivanja predviđene člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 predstavlja postupovnu povredu koja se može otkloniti prije donošenja odluke o meritumu. To bi se otklanjanje sastojalo upravo u tomu da se EPPO-u omogući ostvarivanje njegova prava na preuzimanje predmeta.

74.      U okviru tog drugog prethodnog pitanja postavlja se implicitno pitanje protivi li se članku 24. stavku 2. i članku 27. Uredbe 2017/1939 to da nacionalni sud donese odluku o meritumu dok EPPO još nije imao mogućnost donijeti odluku o ostvarivanju svojeg prava na preuzimanje predmeta.

75.      Odgovor koji predlažem ponovno će se temeljiti na tumačenju Uredbe 2017/1939 u skladu s uobičajenim kriterijima.

1.      Doslovno tumačenje

76.      U doslovnom smislu, člankom 24. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 ne utvrđuje se precizno vremensko ograničenje obveze nacionalnih tijela da obavijeste EPPO.

77.      Kad je riječ o toj obvezi, moguća su dva različita rješenja: tu se obvezu može ispuniti samo tijekom faze istrage; ili pak, iznimno, izvan faze istrage, nakon što su ta tijela pokrenula kazneni progon (i eventualno kad je u tijeku postupak pred sudovima).

78.      U članku 24. stavku 2. Uredbe 2017/1939 upotrebljava se izraz „u bilo kojem trenutku nakon pokretanja istrage” kako bi se naznačilo kada nacionalno tijelo obavješćuje EPPO. Kao što to ističe Komisija, tom se odredbom mogućnost obavješćivanja o nacionalnim radnjama ne ograničava na strogo razdoblje istrage o činjenicama. Stoga bi se moglo prihvatiti da se, s tekstualnog gledišta, ništa ne protivi tomu da se prijenos informacija izvrši nakon pokretanja kaznenog progona.

79.      Točno je da opće pravilo treba biti da se obavješćivanje o informacijama koje nacionalna tijela dostavljaju EPPO-u izvršava upravo u fazi istrage. U članku 24. stavku 2. navodi se da se obavješćivanje izvršava „bez nepotrebne odgode”, a djelovanje EPPO-a u toj početnoj fazi može povećati učinkovitost istraga kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.

80.      Međutim, u tekstu ne pronalazim nikakvu prepreku tomu da se obavijest iznimno pruži nakon pokretanja kaznenog progona, kad je postupak u tijeku pred nacionalnim sudovima.

81.      Osim toga, ako je riječ o istragama koje provode nacionalna tijela tijekom „prijelaznog razdoblja” (kada EPPO još nije preuzeo svoje zadaće), tim bi više trebalo dopustiti iznimku od općeg pravila.

82.      Ni člankom 27. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 ne utvrđuje se precizno vremensko ograničenje za to da EPPO preuzme predmet. On svoju odluku treba donijeti „bez nepotrebne odgode”, nakon što primi relevantne informacije(32).

83.      Vremenska fleksibilnost ističe se u okviru utvrđenja da EPPO može izvršavati svoje nadležnosti i u slučajevima u kojima se prvotno suzdržao od preuzimanja predmeta, ali su se tijekom postupka pojavile nove činjenice koje bi ga mogle potaknuti na ponovno razmatranje njegove odluke. Nacionalna tijela trebaju ga obavijestiti o toj okolnosti, a EPPO može preuzeti predmet „pod uvjetom da nacionalna istraga još nije dovršena te da optužnica još nije podnesena sudu” (članak 27. stavak 7. drugi podstavak Uredbe 2017/1939).

84.      Potonje vremensko ograničenje za ostvarivanje prava na preuzimanje predmeta uvjetovano je pojavom novih činjenica nakon što je EPPO prethodno odbio preuzeti predmet. U tom je slučaju nužno da nacionalna istraga nije dovršena. Suprotno tezi koju je belgijska vlada zagovarala u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, ne vidim razlog da se to pravilo po analogiji primijeni na bilo koju drugu situaciju za potrebe ostvarivanja prava na preuzimanje predmeta. Takvo vremensko ograničenje primjenjuje se samo na slučaj prethodnog obavješćivanja EPPO-a i neostvarivanja prava na preuzimanje predmeta. U tim okolnostima, ako se pojave nove činjenice, EPPO može izmijeniti svoju odluku i preuzeti predmet sve do završetka faze istrage.

85.      Ponavljam, vremensko ograničenje iz članka 27. stavka 7. drugog podstavka Uredbe 2017/1939 ne može se primijeniti izvan okvira konkretne situacije na koju se odnosi ta odredba. Ne čini mi se logičnim primijeniti je na slučajeve nepravodobnog obavješćivanja (kad se postupak već nalazi u fazi suđenja i nakon završetka istrage) u kojima EPPO prethodno nije imao priliku izjasniti se o mogućnosti preuzimanja predmeta.

2.      Sustavno tumačenje

86.      Prema mojem mišljenju, sustavna analiza odredbi Uredbe 2017/1939 potvrđuje ono što je dosad navedeno. S tog gledišta, više razloga ide u prilog takvom rješenju.

87.      Kao prvo, iz članka 4. Uredbe 2017/1939 proizlazi da EPPO-ovo djelovanje nije ograničeno na fazu istrage kaznenih djela, nego obuhvaća i pokretanje kaznenog progona pred nacionalnim sudovima(33).

88.      Informacije o istragama u tijeku koje provode nacionalna tijela i EPPO-ovo pravo na preuzimanje predmeta ključni su instrumenti za izvršavanje zadaća koje ima taj ured. Stoga oba elementa (informacije i pravo na preuzimanje predmeta) mogu biti relevantna ne samo tijekom faze istrage, nego i tijekom postupka pred sudovima, sve do donošenja konačne odluke o predmetu.

89.      Logično je da EPPO prilikom preuzimanja predmeta koji se nalazi u fazi suđenja uzima u obzir postupovne posljedice svojeg djelovanja i svoju prikladnost za učinkovitiji progon kaznenog djela.

90.      EPPO-ovo djelovanje umjesto nacionalnih tijela u fazi suđenja razlikuje se od obične promjene sudionika u postupku. Može biti relevantno je li optužnicu podigao EPPO ili nacionalna tijela. Ako EPPO preuzme predmet, ništa ga ne sprečava u tomu da ga poveže s transnacionalnim radnjama(34) i da podnese određene dokaze koji, u skladu s nacionalnim pravom, utječu na postupak.

91.      Kao drugo, u članku 13. stavku 1. drugom podstavku Uredbe 2017/1939 navodi se da su „[d]elegirani europski tužitelji odgovorni […] za istrage i kazneni progon koji su pokrenuli, koji su im dodijeljeni ili koji su preuzeli koristeći se pravom na preuzimanje predmeta”(35). Iz te odredbe proizlazi da mogu preuzeti predmete koje su nacionalna tijela rješavala tijekom faze istrage i nakon pokretanja kaznenog progona, dok su oni u tijeku pred nacionalnim sudovima.

92.      Kao treće, člankom 27. stavkom 5. Uredbe 2017/1939 određuje se da, „[a]ko EPPO ostvaruje svoje pravo na preuzimanje predmeta, nadležna tijela država članica prenose spis EPPO-u(36) i ne provode daljnje istražne radnje u pogledu istog kaznenog djela”. U tom kontekstu spis može obuhvaćati istražne radnje i naknadne postupovne radnje. Prijenos spisa podrazumijeva da EPPO nakon preuzimanja predmeta može upotrebljavati dokaze koje su prikupila nacionalna tijela.

93.      Kao četvrto, člankom 25. stavkom 6. Uredbe 2017/1939 utvrđuju se pravila za rješavanje sukoba nadležnosti između EPPO-a i nacionalnih tijela. O pozitivnim ili negativnim sukobima nadležnosti odlučuje nacionalni sud(37), pri čemu u tom sustavu nema vremenskih ograničenja u tom pogledu.

94.      Naposljetku, ovlasti koje se EPPO-u dodjeljuju člankom 35. stavkom 1. Uredbe 2017/1939(38) ne podrazumijevaju, suprotno onomu što se čini da predlaže sud koji je uputio zahtjev, da EPPO može pokrenuti kazneni progon samo ako je prethodno sam vodio istrage.

95.      Prema mojem mišljenju, člankom 35. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 uređuje se okončanje faze istrage ako ju je vodio EPPO, što je uvijek slučaj kad je riječ o izravnim istragama te kad je obavješćivanje i preuzimanje predmeta izvršeno prije kaznenog progona. Međutim, tom se odredbom ne dovodi u pitanje vremensko ograničenje za obavješćivanje EPPO-a niti za to da on ostvari pravo na preuzimanje predmeta u (iznimnim) slučajevima u kojima je predmet već upućen nacionalnom sudu nadležnom za odlučivanje o njemu.

3.      Teleološko tumačenje

96.      Kao što sam to već naveo, cilj osnivanja EPPO-a jest učinkovitija borba protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.

97.      S tim ciljem više je u skladu tumačenje primjenjivih pravnih pravila iz Uredbe 2017/1939 kojim se potiče iznimno djelovanje EPPO-a (i prethodno obavješćivanje nacionalnih tijela) izvan faze istrage, kad je postupak u tijeku pred nacionalnim sudovima.

98.      Točno je da se preporučuje da EPPO u pogledu kaznenih djela koja su u njegovoj nadležnosti djeluje što je prije moguće tijekom faze istrage, nakon što nacionalna tijela utvrde da djela mogu predstavljati kaznena djela koja utječu na financijske interese Unije.

99.      Međutim, nakon pokretanja kaznenog progona, priopćavanje informacija EPPO-u također može pogodovati provedbi cilja Uredbe 2017/1939(39).

100. Naime, nakon što EPPO primi informacije tijekom usmenog dijela postupka, dužan je brzo (u roku od pet dana) odlučiti hoće li preuzeti predmet, u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe 2017/1939, uz mogućnost produljenja za dodatnih pet dana. Ta mogućnost ne utječe negativno na brzinu sudskog postupka, već bi, naprotiv, mogla dovesti do boljeg sudovanja ako EPPO pruži dodatne informacije u fazi suđenja, uzimajući u obzir njegovo stručno znanje u području transnacionalnog organiziranog kriminaliteta koji utječe na financijske interese Unije.

101. Ne zanemarujem činjenicu da bi neusklađenost kaznenog postupovnog prava država članica mogla dovesti do razlika među njima. Ne umanjujem ni poteškoće do kojih bi dovela zamjena nacionalnih tijela EPPO-om u fazi suđenja, a osobito u okviru žalbenih ili kasacijskih postupaka. Te poteškoće mogu biti znatne kad je riječ o prihvaćanju dokaza ili daljnjoj provedbi kaznenog progona koju je predložilo nacionalno tijelo koje je dotad imalo nadležnost.

102. EPPO bi trebao uzeti u obzir te poteškoće prilikom odlučivanja o tome hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta te bi odgovornost za progon trebao preuzeti samo ako ne postoje postupovne prepreke koje onemogućuju da ispuni svoje ciljeve. Ako bi zamjena nacionalnih tijela EPPO-om, u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, mogla dovesti do nerješivih unutarnjih problema ili ozbiljno ugroziti samu provedbu kaznenog progona(40), EPPO bi trebao razmotriti je li potrebno preuzeti predmet.

4.      Povijesno tumačenje

103. Tijekom zakonodavnog postupka u svrhu donošenja Uredbe 2017/1939 Vijeće je prijedlogu Komisije dodalo sljedeću rečenicu(41): „EPPO može iskoristiti pravo na preuzimanje predmeta u bilo kojem trenutku faze istrage”.

104. Nakon intenzivnih rasprava, to je vremensko ograničenje ukinuto(42). Smatram da njegovo ukidanje dokazuje volju zakonodavca da omogući EPPO-u da ostvari pravo na preuzimanje predmeta bez vremenskih ograničenja, odnosno izvan faze istrage. Komisija to tumačenje, kao što je to potvrdila na raspravi, izvodi iz pregovora koji su doveli do donošenja Uredbe 2017/1939.

105. Ne čini mi se logičnim smatrati da se ukidanje vremenskog ograničenja može tumačiti kao pokušaj da se ne okonča rasprava u tom pogledu ili da se temelji na pretpostavki da se to ograničenje lako može izvesti iz drugih odredbi Uredbe 2017/1939.

5.      Uređenje EPPO-ova djelovanja nakon kaznenog progona i sankcija za neispunjenje obveze obavješćivanja koju imaju nacionalna tijela

106. Ako se prihvati rješenje koje predlažem (to jest da nacionalno tijelo može iznimno proslijediti svoje informacije EPPO-u, a on ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta čak i ako je nacionalna istraga već okončana), sljedeći je korak utvrditi način na koji to rješenje treba provesti u praksi.

107. U Uredbi 2017/1939 ne navode se postupovne radnje koje omogućuju da se obavijesti EPPO i da on odluči o tome hoće li ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta nakon završetka faze istrage i početka faze suđenja. Njome se ne uređuju ni posljedice povrede (neispunjenja) obveze da nacionalna tijela obavijeste EPPO.

108. Neispunjenje te obveze ugrožava EPPO-ovu nadležnost za djelovanje u postupcima koji se odnose na kaznena djela koja utječu na financijske interese Unije. Naravno, utječe na EPPO-ove nadležnosti, ali može utjecati i na prava osoba optuženih za ta kaznena djela.

109. U tim okolnostima, slažem se s mišljenjem koje je sam EPPO iznio u svojem dopisu od 24. travnja 2026., koji je poslan Sudu kao odgovor na njegov poziv.

110. U tom dokumentu EPPO u biti tvrdi da, s obzirom na to da ne postoje izričite odredbe prava Unije o posljedicama povrede članka 24. Uredbe 2017/1939 i s obzirom na sustav podijeljene nadležnosti koji je zakonodavac uspostavio s ciljem zaštite financijskih interesa Unije,

–        neobavješćivanje EPPO-a o predmetu ne bi trebalo samo po sebi učiniti nezakonitim kazneni progon koji su pokrenula nacionalna tijela;

–        postupovnu sankciju za povredu obveze obavješćivanja EPPO-a o predmetu koji je u njegovoj nadležnosti trebalo bi tražiti u primjenjivom nacionalnom pravu, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica(43) i člankom 5. stavkom 3. Uredbe 2017/1939(44);

–        čak i nepravodobno obavješćivanje EPPO-a moglo bi predstavljati djelotvorno otklanjanje povrede članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939. Komisija je, po potrebi, dužna poduzeti sve odgovarajuće mjere ako u nacionalnom pravu nisu predviđeni mehanizmi koji su dostatni da bi se osiguralo pravilno obavješćivanje EPPO-a.

111. Naime, potrebno je primijeniti nacionalno pravo kako bi se utvrdilo koji bi mehanizam omogućio obavješćivanje EPPO-a(45) nakon što je kazneni postupak došao do faze suđenja, nakon što su nacionalna tijela pokrenula kazneni progon. U skladu s tim nacionalnim pravom (tumačenim na način koji je najviše u skladu s Uredbom 2017/1939) trebalo bi navesti sredstvo s pomoću kojeg EPPO može, po potrebi, ostvariti pravo na preuzimanje predmeta i nastaviti sudjelovati u postupku kao zamjena za nacionalna tijela.

112. Ako je EPPO obaviješten i odluči da neće ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta, kazneni postupak nastavlja se s nacionalnim tijelom koje je podignulo optužnicu. Suprotno tomu, ako EPPO preuzme predmet, zamjenu nacionalnog tijela treba provesti s pomoću sredstava predviđenih nacionalnim pravom.

113. U tom pogledu, načelom djelotvornosti primjene Uredbe 2017/1939 nalaže se da se zamjenom ne smije ometati niti odgađati progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije: cilj Uredbe 2017/1939 upravo je poboljšati učinkovitost progona tih kaznenih djela.

114. Osim toga, ako EPPO ostvaruje svoje pravo na preuzimanje predmeta, to treba učiniti a da pritom ne ugrozi prava osoba koje sudjeluju u postupku koji je u tijeku(46). Stoga treba odvagnuti do koje mjere njegovo djelovanje u toj fazi postupka utječe na pravo obrane optuženikâ, koje EPPO mora poštovati u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima: njegove odluke o dokazima, kvalifikaciji činjenica, iznosu kazni i drugim elementima kaznenog progona, kada do preuzimanja predmeta dođe u fazi suđenja, ne smiju ugrožavati prava koja se optuženicima dodjeljuju nacionalnim pravom.

115. Ako se nastavak kaznenog progona koji provodi nacionalno tijelo pokaže učinkovitijim nego zamjena tog tijela EPPO-om, EPPO treba razmotriti je li primjereno da se suzdrži od preuzimanja predmeta. Smatram da bi, nakon pokretanja kaznenog progona i nakon što postupak dođe u fazu koja se vodi pred nacionalnim sudovima, preuzimanje predmeta trebalo biti iznimno.

116. Ukratko, članak 24. stavak 2. i članak 27. Uredbe 2017/1939 treba tumačiti na način da nacionalna tijela trebaju obavijestiti EPPO o sudskim postupcima koji su u tijeku i koji se odnose na kaznena djela u pogledu kojih EPPO može izvršavati svoju nadležnost ako ta nacionalna tijela nisu prethodno obavijestila EPPO o svojim istragama. U takvim okolnostima EPPO i dalje može ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta.

V.      Zaključak

117. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se hofu van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) odgovori na sljedeći način:

„Članak 24. stavak 2., članak 25. stavak 1. i članak 27. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja (‚EPPO’)

treba tumačiti na način da im se

–        ne protivi to da nacionalna tijela pokrenu kazneni progon pred sudovima države članice, iako EPPO nije obaviješten o tome da su pokrenula i nastavila istragu kaznenog djela u pogledu kojeg bi EPPO mogao imati nadležnost;

–        nacionalna tijela trebaju obavijestiti EPPO o sudskim postupcima koji su u tijeku i koji se odnose na kaznena djela u pogledu kojih EPPO može izvršavati svoju nadležnost ako ta nacionalna tijela nisu prethodno obavijestila EPPO o svojim istragama. U takvim okolnostima EPPO i dalje može ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta.”


1      Izvorni jezik: španjolski


i      Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.


2      Uredba Vijeća od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO”) (SL 2017., L 283, str. 1.)


3      Uredba 2017/1939 stupila je na snagu 20. studenoga 2017.


4      U skladu s člankom 1. Provedbene odluke Komisije (EU) 2021/856 оd 26. svibnja 2021. o utvrđivanju datuma na koji Ured europskog javnog tužitelja preuzima istražne zadaće i zadaće kaznenog progona (SL 2021., L 188, str. 100. i ispravak SL 2021., L 190, str. 101.)


5      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2017. o suzbijanju prijevara počinjenih protiv financijskih interesa Unije kaznenopravnim sredstvima (SL 2017., L 198, str. 29.)


6      Zakon o utvrđivanju različitih odredbi u području pravosuđa (Belgisch Staatsblad, 24. veljače 2021., str. 16822.) od 17. veljače 2021.


7      Opći zakon o carinama i trošarinama (Belgisch Staatsblad, 21. rujna 1977., str. 11476.) od 18. srpnja 1977. (u daljnjem tekstu: AWDA)


8      Točka 4. podtočka 5.3. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku


9      U članku 26. stavku 1. Uredbe 2017/1939 navodi se da EPPO pokreće istragu ako „[…] postoje opravdani razlozi za vjerovanje da je počinjenje kaznenog djela […] u tijeku ili da je ono već počinjeno […]”.


10      Člankom 24. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 predviđa se da institucije, tijela, uredi i agencije Unije te tijela država članica nadležna u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom bez nepotrebne odgode izvješćuju EPPO o svakom kažnjivom postupanju u pogledu kojeg bi EPPO mogao izvršavati svoju nadležnost u skladu s člankom 22. te člankom 25. stavcima 2. i 3.


11      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je ona dio (presude od 17. studenoga 1983., Merck (292/82, EU:C:1983:335, t. 12.); od 30. travnja 2024., M. N. (EncroChat) (C-670/22, EU:C:2024:372, t. 109.) i od 8. travnja 2025., Ured europskog javnog tužitelja (Sudsko preispitivanje postupovnih akata) (C-292/23, EU:C:2025:255, t. 51.).


12      Uvodne izjave 51. i 52. Uredbe 2017/1939 pomažu u razumijevanju dosega te odredbe.


13      Člankom 26. stavkom 2. Uredbe 2017/1939 utvrđuje se uzajamna obveza EPPO-a da obavijesti nacionalno tijelo o svojoj odluci o provedbi istrage.


14      Obveza suzdržavanja ne sprečava to da nacionalna tijela poduzimaju „sve hitne mjere koje su potrebne na temelju nacionalnog prava kako bi osigurala djelotvornu istragu i djelotvoran kazneni progon” (članak 27. stavak 2. drugi podstavak Uredbe 2017/1939).


15      Članak 27. stavak 5. Uredbe 2017/1939


16      U skladu s uvodnom izjavom 58. Uredbe 2017/1939, „[n]adležnost EPPO-a u odnosu na kaznena djela koja utječu na financijske interese Unije trebala bi u pravilu imati prvenstvo u odnosu na nacionalne zahtjeve za nadležnost […]”.


17      Komisijina inicijativa da se EPPO-u dodijeli isključiva nadležnost za progon kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije nije se zadržala u konačnom tekstu Uredbe 2017/1939. Vidjeti Prijedlog uredbe Vijeća o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja (COM (2013) 534 final) od 17. srpnja 2013., u čijem je članku 11. stavku 4. bilo navedeno: „Ured europskog javnog tužitelja ima isključivu nadležnost za istrage i kazneni progon kaznenih djela protiv financijskih interesa Unije”.


18      Poslovnik donesen Odlukom 3/2020 kolegija Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) od 12. listopada 2020. te izmijenjen i dopunjen Odlukom 85/2021 kolegija EPPO-a od 11. kolovoza 2021. i Odlukom 26/2022 kolegija EPPO-a od 29. lipnja 2022. (SL 2023., C 181, str. 1.)


19      U skladu s člankom 40. stavkom 1. EPPO-ova unutarnjeg poslovnika, „[p]rovjerom u svrhu pokretanja istrage procjenjuje se: (a) predstavlja li prijavljeno ponašanje kazneno djelo koje spada u materijalnu, teritorijalnu, osobnu i vremensku nadležnost EPPO-a; (b) postoji li razumna osnova na temelju mjerodavnog nacionalnog prava za vjerovanje da je kazneno djelo u tijeku ili je već počinjeno; (c) postoji li očita pravna osnova kojom se sprečava kazneni progon; (d) kada je to primjenjivo, jesu li ispunjeni uvjeti propisani člankom 25. stavcima 2., 3. i 4. Uredbe”.


20      U članku 40. stavku 2. EPPO-ova unutarnjeg poslovnika, kao takvi se navode stupanj napretka istrage; relevantnost istrage s obzirom na osiguravanje usklađenosti istrage i politike kaznenog progona EPPO-a; prekogranični aspekti istrage i postojanje bilo kojeg drugog konkretnog razloga koji navodi na zaključak da je EPPO u boljem položaju da nastavi istragu.


21      EPPO-ov kolegij može donositi odluke „[…] o strateškim pitanjima te o općim pitanjima proizišlim iz pojedinačnih predmeta, osobito radi osiguravanja koherentnosti, učinkovitosti i dosljednosti u politici kaznenog progona EPPO-a diljem država članica […]”.


22      Odluka kolegija Ureda europskog javnog tužitelja od 21. travnja 2021. o donošenju operativnih smjernica o istragama, politici preuzimanja predmeta i upućivanju predmeta, izmijenjena Odlukom 007/2022 od 7. veljače 2022. i Odlukom kolegija Ureda Europskog javnog tužitelja 026/2022 od 29. lipnja 2022. Dostupna na: https://www.eppo.europa.eu/document/download/e4d8fbeb-254f-491d-aba2-286990f313c9_hr?filename=2021.029-2022.026_Amended_Op_Guidelines_on_Investigation_Evocation_Referral_hr.pdf .


23      Ako (a) predmet ima posljedice na razini Unije zbog kojih je potrebno da EPPO provede istragu; ili (b) postoje razlozi za sumnju da su kazneno djelo počinili dužnosnici ili drugi službenici Unije ili članovi institucija Unije.


24      Ta se odredba primjenjuje ako: „[…] (a) je najviša sankcija predviđena nacionalnim pravom za kazneno djelo obuhvaćeno člankom 22. stavkom 1. jednaka najvišoj sankciji za neodvojivo povezano kazneno djelo kako je navedeno u članku 22. stavku 3. ili blaža od nje, osim ako se tim potonjim kaznenim djelom doprinijelo počinjenju kaznenog djela obuhvaćenog člankom 22. stavkom 1.; ili (b) postoji razlog za pretpostavku da šteta koja je kaznenim djelom, kako je navedeno u članku 22., prouzročena ili bi mogla biti prouzročena financijskim interesima Unije nije veća od štete koja je prouzročena ili bi mogla biti prouzročena drugoj žrtvi […]”. Međutim, člankom 25. stavkom 4. predviđa se da EPPO može, uz suglasnost nadležnih nacionalnih tijela, izvršavati svoju nadležnost ako se pokaže da je u boljem položaju za provedbu istrage ili kaznenog progona.


25      U uvodnoj izjavi 53. Uredbe 2017/1939 navodi se da je „[p]oštovanje te obveze izvješćivanja ključno […] za dobro funkcioniranje EPPO-a te bi je trebalo široko tumačiti kako bi se osiguralo da nacionalna tijela izvješćuju o slučajevima u kojima procjena nekih kriterija nije moguća odmah (primjerice razina štete ili primjenjiva kazna) […]”.


26      U uvodnoj izjavi 14. Uredbe 2017/1939 dodaje se da bi se EPPO i nadležna nacionalna tijela trebali međusobno podupirati i obavješćivati kako bi učinkovito suzbijali kaznena djela iz nadležnosti EPPO-a.


27      Članak 24. stavak 5. Uredbe 2017/1939: „EPPO se također obavješćuje u skladu sa stavcima 1. i 2. ovog članka o slučajevima u kojima se ne može procijeniti jesu li ispunjeni kriteriji iz članka 25. stavka 2.”. Potonja odredba odnosi se na kaznena djela kojima je počinjena šteta u iznosu manjem od 10 000 eura. Člankom 24. stavkom 3. nalaže se obveza da nacionalna tijela obavijeste EPPO ako su pokrenula istragu u pogledu kaznenog djela iz članka 22. i ako smatraju da bi EPPO, u skladu s člankom 25. stavkom 3., mogao odlučiti da neće izvršiti svoju nadležnost (ako se nacionalnim pravom predviđa ista ili stroža sankcija za neodvojivo povezano kazneno djelo ili ako je šteta prouzročena drugoj žrtvi veća od štete prouzročene financijskim interesima Unije).


28      Presuda od 21. prosinca 2023., G. K. i dr. (Ured europskog javnog tužitelja) (C-281/22, EU:C:2023:1018, t. 65.)


29      Članak 8. stavak 1. Uredbe 2017/1939


30      Članak 86. stavak 2. UFEU-a i članak 4. Uredbe 2017/1939


31      Članak 5. stavak 3. Uredbe 2017/1939


32      „[…] a najkasnije pet dana nakon primitka informacija koje su dostavila nacionalna tijela, te o toj odluci obavješćuje nacionalna tijela”. Isti rokovi primjenjuju se ako EPPO drugim sredstvima, odnosno bez prethodne obavijesti nacionalnih tijela u skladu s člankom 27. stavkom 3. Uredbe 2017/1939, sazna za nacionalne istrage koje su u tijeku.


33      Uvodna izjava 31. Uredbe 2017/1939: „[f]unkcije javnog tužitelja pred nadležnim sudovima primjenjuju se do zaključenja postupka, što znači do konačnog razjašnjenja pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, kada je to primjenjivo, odmjeravanje kazne i rješenje svakog pravnog postupka ili dostupnog pravnog sredstva dok ta odluka ne postane konačnom”.


34      On bi eventualno čak mogao predložiti da se proglasi nenadležnim u korist sudova druge države članice, ovisno o mjestu koje predstavlja središte kriminalnih aktivnosti ili, ako je počinjeno više povezanih kaznenih djela, mjestu u kojem je počinjena većina kaznenih djela, u smislu članka 26. stavka 4. Uredbe 2017/1939.


35      Moje isticanje


36      Moje isticanje


37      Države članice trebaju odrediti nacionalno tijelo koje će odlučivati o sukobima nadležnosti.


38      „Kada delegirani europski tužitelj koji vodi predmet istragu smatra dovršenom, podnosi izvješće nadzornom europskom tužitelju koje sadržava sažetak predmeta i nacrt odluke o mogućem kaznenom progonu pred nacionalnim sudom ili o razmatranju mogućnosti upućivanja predmeta, odbacivanja predmeta ili provedbe pojednostavljenog postupka kaznenog progona u skladu s člankom 34., člankom 39. ili člankom 40.”.


39      Čak i ako EPPO odluči da neće ostvariti svoje pravo na preuzimanje predmeta, obavješćivanje nacionalnih tijela može pozitivno utjecati na progon drugih kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije i u pogledu kojih EPPO provodi istragu.


40      Ovisno o slučaju, mogli bi se pojaviti problemi u pogledu zastare ili primjene pravila ne bis in idem.


41      Članak 19. stavak 3. in fine Prijedloga uredbe sadržanog u dokumentu Vijeća od 14. svibnja 2014. (9478/1/14 REV 1); preuzeta u članku 21.a stavku 4. prvoj rečenici izmijenjenog Prijedloga uredbe, koji je sadržan u dokumentu Vijeća od 28. studenoga 2014. (15862/1/14 REV 1).


42      Dokument Vijeća od 26. svibnja 2015. (8316/3/15 REV 3)


43      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na temelju tog načela, na unutarnjem je pravnom poretku svake države članice da uredi postupovna pravila za pravne lijekove koji su nužni kako bi se u područjima obuhvaćenima pravom Unije osobama osiguralo poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, pod uvjetom ipak da ta pravila u situacijama na koje se primjenjuje pravo Unije nisu manje povoljna od onih kojima se uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti). Presude od 21. prosinca 2021., Randstad Italia (C-497/20, EU:C:2021:1037, t. 56. i 58.) i od 8. travnja 2025., Ured europskog javnog tužitelja (Sudsko preispitivanje postupovnih akata) (C-292/23, EU:C:2025:255, t. 82.)


44      U skladu s člankom 5. stavkom 3. Uredbe 2017/1939, „[n]acionalno pravo primjenjuje se u mjeri u kojoj neko pitanje nije uređeno ovom Uredbom”.


45      U belgijskom pravu, čini se da obvezu obavješćivanja EPPO-a na temelju članka 24. stavka 2. Uredbe 2017/1939 imaju procureur du Roi, le procureur général ou le procureur fédéral iz članka 156/1 stavka 3. Zakonika o sudovima, navedenog u očitovanjima belgijske vlade i Komisije, ili službenik Glavne uprave za carine i trošarine naveden u članku 285/2 stavku 1. Općeg zakona o carinama i trošarinama, koji navodi sud koji je uputio zahtjev.


46      U skladu s člankom 5. stavkom 1. Uredbe 2017/1939, „EPPO osigurava da se njegovim aktivnostima poštuju prava utvrđena u Povelji [Europske unije o temeljnim pravima]”.