Predmetna žalba podnesena je u okviru postupka povodom prigovora koji je pokrenuo LG Electronics Inc. 2 – U daljnjem tekstu: LG ili podnositelj prigovora vezano uz prijavu za registraciju žiga Zajednice „compressor technology“ koju je Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) podnio BSH Bosch und Siemens Hausgeräte GmbH 3 – U daljnjem tekstu: BSH ili podnositelj prijave . Žalbom se traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 4. prosinca 2014., BSH/OHIM – LG Electronics (compressor technology) 4 – T‑595/13, EU:T:2014:1023; u daljnjem tekstu: pobijana presuda .

Žalba ima dvije razine.

S jedne bi strane Sudu još jednom trebala pružiti priliku da precizira slučajeve u kojima sudovi Unije moraju u obavljanju svoje zadaće sudskog nadzora zakonitosti istaknuti pravni razlog po službenoj dužnosti.

S druge bi strane Sudu trebala pružiti priliku da se izjasni o ustroju i korištenju pravnih sredstava koja se podnose pred OHIM‑om radi preispitivanja odluka odjelâ za prigovore. Sud će poglavito morati definirati doseg i uvjete primjene članka 8. stavka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 216/96 od 5. veljače 1996. o utvrđivanju pravila postupka žalbenih vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) 5 – SL L 28, str. 11. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 116.). Uredba kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2082/2004 od 6. prosinca 2004. (SL L 360, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 82.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 216/96). .

Navedenom odredbom predviđa se sljedeće:

„U postupcima inter partes, tuženik može u svom odgovoru tražiti poništaj odluke ili izmjenu pobijane odluke po pitanju koje nije bilo izneseno u žalbi. Takvi zahtjevi nemaju učinak ako podnositelj žalbe odustane od postupka.“

U predmetnom slučaju, dok je BSH žalbu podnio na temelju članaka 58. do 64. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice 6 – SL L 78, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) tražeći preispitivanje odluke Odjela za prigovore u pogledu vrlo ograničenog popisa proizvoda, LG je podnio protužalbu kojom se traži preispitivanje te odluke u pogledu mnogo značajnijeg popisa proizvoda, i to u svojem odgovoru iznesenom na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96.

Odlukom od 5. rujna 2013. 7 – Predmet R 1176/2012‑1. Odluka kako je izmijenjena ispravkom od 3. prosinca 2013.; u daljnjem tekstu: sporna odluka. prvo žalbeno vijeće OHIM‑a (u daljnjem tekstu: žalbeno vijeće) odbilo je BSH‑ovu žalbu te je djelomično prihvatilo LG‑ov zahtjev.

Zakonitost te odluke predmet je ovog postupka.

Dok se tužba za poništenje podnesena Općem sudu ticala samo meritorne ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu između suprotstavljenih znakova prilikom registracije žiga „compressor technology“, žalba podnesena pred Sudom otvara dva strogo procesna pitanja vezana uz, s jedne strane, sudske ovlasti i, s druge strane, postojanje i zakonitost pravnog sredstva.

Kad je riječ o sudskim ovlastima, predložit ću Sudu da ukine pobijanu presudu, no ne na temelju razloga na koje se pred Sudom pozvao BSH, nego zbog toga što je Opći sud propustio istaknuti dva razloga javnog poretka koji se tiču, prvo, nenadležnosti žalbenog vijeća da preispituje odluku Odjela za prigovore za proizvode na koje se podnositelj prijave u glavnom postupku nije pozivao i, drugo, povrede prava na saslušanje tog podnositelja u okviru navedenog postupka.

Budući da ta dva razloga nisu kontradiktorno raspravljena u postupku pred Sudom, predložit ću Sudu da ih istakne po službenoj dužnosti i da sam donese odluku u sporu.

U tom kontekstu Sud će morati, među ostalim, utvrditi je li stvaran cilj članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 – uzimajući u obzir pravila predviđena u člancima 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 kao i postupovna jamstva predviđena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) – uvođenje pravnog sredstva paralelnog onomu predviđenom u okviru Uredbe br. 207/2009.

Od Suda će se stoga tražiti da prekine trenutačnu pravnu nesigurnost do koje je došlo zbog neusklađenosti pristupa koje zastupaju različita žalbena vijeća OHIM‑a i različiti sastavi Općeg suda kada je riječ o tumačenju navedene odredbe.

U ovom mišljenju iznijet ću razloge zbog kojih je očito da članak 8. stavak 3. Uredbe br. 216/96 ne može imati za cilj ponuditi pravno sredstvo neovisno o onomu predviđenom u članku 58. i pratećim člancima Uredbe br. 207/2009. Stoga ću zastupati stav da žalbeno vijeće, uvaživši i prihvativši zahtjev koji je bio očito nedopušten, nije bilo ovlašteno preispitivati odluku Odjela za prigovore u pogledu proizvoda koji nisu bili spomenuti u prijavi iz glavnog postupka te da je prekoračilo granice svojih nadležnosti.

Podredno ću također pojasniti da je žalbeno vijeće povrijedilo BSH‑ovo pravo na obranu jer mu nije dopustilo da iznese svoje primjedbe nastavno na protužalbu koju je podnio LG.

U skladu s tim, Sudu ću predložiti da poništi spornu odluku i da OHIM‑u naloži snošenje troškova obaju postupaka.

Odlukom od 3. svibnja 2012. Odjel za prigovore djelomično je odbio prijavu za registraciju žiga Zajednice „compressor technology“ koju je podnio BSH. On je, naime, smatrao da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu s ranijim žigom „KOMPRESSOR“, čiji je nositelj LG, za dio prijavljenih proizvoda iz razreda 7., 9. i 11. u smislu Nicanskog sporazuma 10 – Nicanski sporazum o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen , među kojima su električni uređaji za čišćenje za uporabu u kućanstvu, uključujući usisivače i uređaje za usisavanje suhog i vlažnog otpada 11 – Vidjeti cijeli popis dotičnih proizvoda u točki 3. pobijane presude. .

Za ostale prijavljene proizvode iz razreda 7., 9. i 11. Odjel za prigovore odbio je prigovor koji je podnio LG, s obrazloženjem da ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

Stranke su o toj odluci obaviještene 3. svibnja 2012.

BSH je protiv te odluke 26. lipnja 2012. podnio žalbu radi poništenja, dopunjujući obrazac za žalbu koji je predviđen u tu svrhu, te je 3. rujna 2012. dostavio podnesak u kojem je iznio svoje razloge za žalbu. BSH je tražio da se odluka Odjela za prigovore preispita u dijelu u kojem se ticala ocjene opasnosti dovođenja u zabludu vezano uz električne uređaje za čišćenje za uporabu u kućanstvu, uključujući usisivače i uređaje za usisavanje suhog i vlažnog otpada, iz razreda 7., dok preostali proizvodi nisu bili relevantni.

LG je, dakle, 31. listopada 2012. u jedinstvenom podnesku koji je naslovio „Odgovor“, s jedne strane, izložio odgovor na argumente koje je BSH iznio u prilog svojoj žalbi, i s druge strane, zatražio preispitivanje odluke Odjela za prigovore na način da se prijava za registraciju žiga „compressor technology“ odbije još šire. Konkretno, LG je tvrdio da, suprotno odluci koju je donio Odjel za prigovore, postoji opasnost od dovođenja u zabludu kod sljedećih proizvoda:

razred 7.: električni uređaji za zbrinjavanje otpada, odnosno drobilice otpada i strojevi za prešanje otpada;

razred 9.: osobne vage; električni uređaji za zamatanje termoskupljajućom folijom; uređaji za daljinsko upravljanje, signalizaciju i (električno/elektroničko) upravljanje kuhinjskim i kućanskim strojevima i uređajima; snimljeni i prazni nosači podataka koje može koristiti stroj za kućanske uređaje; električni uređaji za distribuciju hrane ili pića, prodajni automati; dijelovi obuhvaćeni razredom 9. za sve prethodno spomenute proizvode.

Dijelovi obuhvaćeni razredom 9. za električne uređaje i instrumente obuhvaćene razredom 9., odnosno, električna glačala; kuhinjske vage;

razred 11.: infracrvene svjetiljke (osim za medicinsku uporabu); grijaći jastučići (koji nisu za medicinsku uporabu), električni grijaći pokrivači (koji nisu za medicinsku uporabu); uređaji za cijeđenje soka (sokovnici), za distribuciju svježih pića namijenjeni da se koriste u kombinaciji s uređajima za hlađenje pića.

U dopisu od 8. studenoga 2012., naslovljenom „Dostava očitovanja“, OHIM je BSH‑u dostavio „očitovanje“ koje je podnio LG, napominjući mu da je pisani dio postupka zatvoren, da se priloženo očitovanje stoga dostavlja samo kao informacija, da će spis biti pravodobno proslijeđen žalbenom vijeću te da će ono potom donijeti odluku u predmetu.

U spornoj odluci žalbeno je vijeće u točki 13. zaključilo da je žalba koju je podnio BSH dopuštena jer je podnesena sukladno člancima 58. do 60. Uredbe br. 207/2009 i pravilu 48. Uredbe br. 2868/95.

U točki 14. sporne odluke žalbeno je vijeće u kontekstu razmatranja dosega zahtjeva istaknulo da je LG u odgovoru na podnesak u kojem su izneseni razlozi BSH‑ove žalbe podnio „akcesorni“ zahtjev („ancillary appeal“), sukladno članku 8. stavku 3. Uredbe br. 216/96, kojim je zatražio preispitivanje odluke Odjela za prigovore vezano uz spomenute proizvode iz razreda 7., 9. i 11.

Nakon provedenog ispitivanja, žalbeno vijeće odbilo je BSH‑ovu žalbu i djelomično prihvatilo LG‑ovu protužalbu.

BSH je potom Općem sudu podnio tužbu za poništenje, ističući jedan tužbeni razlog kojim je tvrdio da je žalbeno vijeće povrijedilo članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 207/2009 koji govori o ocjeni opasnosti dovođenja u zabludu spornih znakova.

Opći sud tu je tužbu odbio.

BSH u žalbi traži od Suda da ukine pobijanu presudu i poništi spornu odluku te, podredno, uputi predmet Općem sudu i naloži OHIM‑u snošenje troškova obaju postupaka.

OHIM smatra da žalbu treba odbiti i BHS‑u naložiti snošenje troškova.

BSH u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga.

Prvi žalbeni razlog prvi se put ističe pred Sudom. Poziva se na to da je OHIM povrijedio članak 60. Uredbe br. 207/2009 kojim se predviđaju pravila postupka mjerodavna za podnošenje žalbe pred OHIM‑ovim žalbenim vijećima. BSH, naime, tvrdi da je LG‑ova protužalba nedopuštena jer ne ispunjava nijedan od uvjeta u pogledu roka i oblika propisanih tim člankom.

Drugi žalbeni razlog odnosi se na povredu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 40/94 u okviru ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu između znakova „compressor technology“ i „KOMPRESSOR“.

Smatram da u ovom stadiju nije potrebno ocjenjivati sadržava li sporna odredba povrede na koje se BSH poziva u okviru svoje žalbe. Naime, na prvi se pogled ne čini da bi pobijanu presudu trebalo ukinuti zbog toga što je Opći sud propustio po službenoj dužnosti utvrditi da je spornu odluku donijelo nenadležno tijelo, kršeći pravo podnositelja prijave na obranu.

Naime, smatram da je protužalba koju je podnio podnositelj prigovora bila očito nedopuštena, pa žalbeno vijeće nije bilo nadležno preispitivati odluku Odjela za prigovore u pogledu proizvoda spomenutih u okviru tog zahtjeva.

Nadalje, treba reći da je žalbeno vijeće izmijenilo odluku Odjela za prigovore, prihvaćajući tako navode podnositelja prigovora, a da prethodno BSH‑u nije dalo mogućnost da korisno iznese svoje stajalište, čime je povrijedilo njegovo pravo na obranu.

Nenadležnost i povreda bitnih odredbi postupka predstavljaju razloge javnog poretka koje sudovi Unije mogu i moraju istaknuti po službenoj dužnosti ako stranke u postupku to propuste učiniti.

Iz pravila koja uređuju postupak pred sudovima Unije, poglavito članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 177. Poslovnika Općeg suda, proizlazi da stranke definiraju i određuju granice spora. S obzirom na to, sudovi Unije načelno ne mogu izlaziti izvan pred njih postavljenih zahtjeva, a odluku o tim zahtjevima moraju donijeti u okviru činjeničnih i pravnih elemenata koje su iznijele stranke.

Unatoč tomu, uloga sudova Unije nije pasivna. U okviru sporova o žigovima Zajednice, njihov sudski nadzor ne ograničava se na puko udvostručavanje nadzora koji je prethodno obavilo žalbeno vijeće OHIM‑a 12 – Presuda OHIM/Kaul (C‑29/05 P, EU:C:2007:162, t. 55.) . Njihova se uloga ne ograničava ni na ocjenjivanje vrijednosti stavova svake od stranaka u sporu, držeći se isključivo razloga i argumenata koje su navele stranke. Naime, sudovi Unije nemaju samo funkciju arbitra. Oni moraju osigurati poštovanje prava Unije, uključujući temeljna jamstva predviđena u Povelji.

Pravila koja uređuju postupak pred svakim od sudova Unije kao i sudska praksa predvidjeli su više slučajeva u kojima sudovi Unije, u cilju ispunjavanja svoje zadaće sudskog nadzora zakonitosti, raspolažu nadležnošću isticanja pravnog razloga po službenoj dužnosti.

Tako se Opći sud, sukladno svojem Poslovniku, može po službenoj dužnosti pozvati na očitu nenadležnost za odlučivanje o tužbi ili na to da je tužba očito nedopuštena odnosno, eventualno, da je očito pravno neosnovana 13 – Vidjeti članak 126. Poslovnika Općeg suda . Isto tako, on se po službenoj dužnosti može pozvati na apsolutne zapreke vođenju postupka 14 – Vidjeti članak 129. Poslovnika Općeg suda , odnosno na povrede glavnog uvjeta za dopuštenost tužbe kao što su postojanje akta koji se može pobijati 15 – Rješenje ISAE/VP i Interdata/Komisija (C‑130/91, EU:C:1992:7, t. 11.) , procesna legitimacija 16 – Presude Italija/Komisija (C‑298/00 P, EU:C:2004:240, t. 35.) i Regione Siciliana/Komisija (C‑417/04 P, EU:C:2006:282, t. 36.) ili pak poštovanje procesnih rokova 17 – Presude Politi/ETF (C‑154/99 P, EU:C:2000:354, t. 15. i navedena sudska praksa) i Evropaïki Dynamiki/Komisija (C‑469/11 P, EU:C:2012:705, t. 50. i navedena sudska praksa) .

Nadalje, Sud je postavio razliku između, s jedne strane, razloga koji se tiču materijalne zakonitosti pobijanog akta, koji spadaju u povrede pravnih pravila o primjeni UFEU‑a te ih sudovi Unije mogu ispitivati samo ako su se stranke na njih pozvale, i, s druge strane, razloga koji dovode u pitanje formalnu zakonitost pobijanog akta, koji spadaju u povrede bitnih odredbi postupka, apsolutne su naravi te ih sudovi Unije moraju istaknuti po službenoj dužnosti 18 – Presude Komisija/Sytraval i Brink’s France (C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67. i navedena sudska praksa) i Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 40.) . U ovom posljednjem slučaju nepravilnosti koje utječu na formu akta ili na korišteni postupak ugrožavaju prava trećih osoba ili osoba na koje se taj akt odnosi ili bi mogle imati utjecaj na njegov sadržaj 19 – Ova je definicija preuzeta iz Rideau, J., „Recours en annulation“, Jurisclasseur Europe, svezak 331., t. 22. . Može se, primjerice, raditi o nedostatku pravilnog određivanja identiteta 20 – Komisija/Solvay (C‑287/95 P i C‑288/95 P, EU:C:2000:189, t. 55.) ili o nedostatku dostave 21 – Presuda Hoechst/Komisija (C‑227/92 P, EU:C:1999:360, t. 72.) .

Sud je tako potvrdio da nenadležnost autora pobijanog akta 22 – Presuda Salzgitter/Komisija (C‑210/98 P, EU:C:2000:397, t. 56. i navedena sudska praksa) i rješenje Planet/Komisija (T‑320/09, EU:T:2011:172, t. 41. i navedena sudska praksa) te nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja tog akta 23 – Presuda Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34. i navedena sudska praksa) predstavljaju razloge javnog poretka koje sudovi Unije mogu odnosno moraju istaknuti po službenoj dužnosti, čak i ako nijedna od stranaka nije zatražila da se to učini.

Sudovi Unije pred kojima je pokrenut postupak za poništenje ne mogu se stoga prozivati da su izišli iz okvira spora, prešli svoje nadležnosti, odlučili ultra petita i povrijedili svoj poslovnik, ako po službenoj dužnosti istaknu takav razlog koji se tiče upravo zakonitosti akta čije se poništenje od njega traži 24 – Presuda Komisija/Irska i dr. (C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 35.) .

U različitim primjerima iz sudske prakse povreda koja zahvaća pobijani akt dovoljno je ozbiljnog karaktera da se može opravdati njezino sankcioniranje od strane suda Unije, iako se tužitelj na nju nije pozvao. Drugim riječima, ako je pobijani akt u suprotnosti s načelom pravomoćnosti ili proizlazi iz bitne povrede odredbi postupka ili povrede temeljnih prava, malo je važno sadržava li taj akt također povrede na koje se pozvao tužitelj u prilog svojem zahtjevu za poništenje. Zaštita pravnog sustava Unije i temeljnih prava omogućuje odnosno prema potrebi obvezuje sudove Unije da prilikom nadzora zakonitosti utvrde da dotični akt sadržava povredu koja u svakom slučaju dovodi do njegova poništenja.

Očito je da se ta ovlast ne može uvjetovati time da bude u vezi s razlozima i argumentima na koje su se pozvale stranke. Naime, obveza ispunjavanja takvog uvjeta bila bi proturječna samom cilju ovlasti isticanja po službenoj dužnosti čija je svrha upravo da nadomjesti propuštanje stranaka u slučaju kad je povrijeđeno pravilo javnog poretka.

U konkretnom slučaju iz spisa dostavljenog Općem sudu proizlazi da protužalba koju je LG podnio na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 nije ispunjavala nijedan od uvjeta u pogledu roka i oblika kojih se ona mora pridržavati da bi bila dopuštena.

Također, iz sporne odluke jasno se vidi da žalbeno vijeće, koje je izričito odlučilo o dopuštenosti žalbe koju je primarno podnio BSH, u točki 13., ni u jednom trenutku nije ispitalo dopuštenost protužalbe koju je podnio LG, i to iako se sporna odluka temeljila na elementima na koje se potonji pozvao.

Postavlja se pitanje kako je bilo moguće prihvatiti zahtjev ako prethodno nije razmotrena njegova dopuštenost.

Treba priznati da je – kad je u pitanju velika zamršenost kakva je u slučaju dosega članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 i pravila postupka koja definiraju podnošenje takvog zahtjeva – posao osjetljiv.

Ipak, bez obzira na sve okolnosti, propuštajući donijeti odluku o dopuštenosti zahtjeva koji je podnio LG, žalbeno vijeće povrijedilo je pravilo 49. stavak 1. Uredbe br. 2868/95, koje, podsjećam, predviđa da, „[a]ko žalba nije u skladu s člancima [58. do 60. Uredbe br. 207/2009] i pravilom 48. stavkom 1. točkom (c) i stavkom 2. [o sadržaju akta koji je predmet žalbe], žalbeno vijeće odbacuje ju kao nedopuštenu“.

Osim toga, odlučujući o tom zahtjevu žalbeno vijeće također je povrijedilo granice svoje nadležnosti jer zahtjev postoji samo ako je zakonito podnesen.

Opći sud stoga je prije ocjenjivanja razloga za poništenje koje su istaknule stranke morao po službenoj dužnosti ispitati nadležnost žalbenog vijeća za donošenje sporne odluke.

Štoviše, iz stanja spisa jasno se vidi da je sporna odluka donesena a da se BSH nije mogao prethodno očitovati o protužalbi koju je podnio LG, što je nesumnjivo naštetilo obrazloženju te odluke. Ta je povreda još očitija s obzirom na to da su elementi koje LG spominje u svojoj protužalbi očito bili odlučujući za ishod postupka jer je žalbeno vijeće odluku Odjela za prigovore izmijenilo na štetu BSH‑a.

Međutim, na temelju prethodno spomenute sudske prakse, Sud je opetovano smatrao da bi osnovno pravno načelo bilo povrijeđeno ako bi se sudska odluka temeljila na činjenicama i dokumentima o kojima same stranke ili jedna od njih nisu imale saznanja i o kojima stoga nisu bile u mogućnosti zauzeti stajalište.

Opći sud stoga je bio dužan, s obzirom na to da nije razmotrena nadležnost žalbenog vijeća, po službenoj dužnosti provesti nadzor zakonitosti sporne odluke, kako u pogledu temeljnih pravnih načela o pravu na saslušanje i o kontradiktornosti tako i u pogledu odredbi članka 63. stavka 2. i članka 75. druge rečenice Uredbe br. 207/2009.

S obzirom na to, predlažem Sudu da zbog navedenih razloga pobijanu presudu ukine.

U slučaju ukidanja presude protiv koje je podnesena žalba, članak 61. Statuta Suda Europske unije predviđa da Sud može predmet vratiti na odlučivanje Općem sudu ili može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

Smatram da se spor rješava na temelju dvaju pravnih razloga, za koje predlažem Sudu da ih istakne po službenoj dužnosti.

Kad je riječ, prvo, o pitanju je li žalbeno vijeće bilo nadležno preispitivati odluku Odjela za prigovore u pogledu proizvoda spomenutih u LG‑ovoj protužalbi, ono se tiče dopuštenosti navedenog zahtjeva te su o njemu raspravljali i BSH i OHIM tijekom razmjene podnesaka i na raspravi pred Sudom.

Kad je riječ, drugo, o pitanju je li sporna odluka zahvaćena povredom BSH‑ova prava na obranu, zato što on nije bio saslušan, ono je također bilo predmet kontradiktorne rasprave pred Sudom.

Stoga Sudu predlažem da po službenoj dužnosti istakne razlog u pogledu nenadležnosti žalbenog vijeća za donošenje sporne odluke.

U okviru ovog mišljenja stoga ću podredno ispitati razlog koji se tiče povrede prava na saslušanje podnositelja prijave i povrede načela kontradiktornosti u okviru postupka donošenja te odluke.

Na temelju članka 137. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.

Konkretno treba istaknuti da, bez obzira na ukidanje pobijane presude, predlažem Sudu da prihvati BSH‑ovu žalbu i da poništi spornu odluku. S obzirom na to, predlažem da se OHIM‑u naloži snošenje BSH‑ovih troškova, kako u prvostupanjskom tako i u žalbenom postupku, sukladno zahtjevu koji je on postavio.