1.

Je li državno odvjetništvo države članice nadležno za izdavanje europskog istražnog naloga u kaznenim stvarima (u daljnjem tekstu: EIN) kojim traži podatke o prometu i lokaciji elektroničke komunikacije ako, u skladu s unutarnjim pravom države izdavateljice, prikupljanje tog dokaza može odobriti samo sud ili sudac?

2.

To je, ukratko, dvojba iz koje proizlazi predmetni zahtjev za prethodnu odluku. Sud prilikom odlučivanja o tom pitanju ima priliku proširiti svoju sudsku praksu o pojmu „tijelo izdavatelj” EIN‑a, u smislu Direktive 2014/41/EU ( 2 ), koji se odnosi na državno odvjetništvo.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije. Direktiva 2014/41

3.

U skladu s uvodnom izjavom 30., „[m]ogućnosti za suradnju u skladu s ovom Direktivom o presretanju telekomunikacija ne bi trebale biti ograničene na sadržaj telekomunikacija, nego bi mogle obuhvaćati i zbir podataka o prometu i lokaciji povezanih s takvim telekomunikacijama, čime se omogućuje nadležnim tijelima da izdaju EIN kako bi podatke o telekomunikacijama pribavila na manje nametljiv način. S EIN‑om koji je izdan radi pribavljanja prošlih podataka o prometu i lokaciji koji se odnose na telekomunikacije trebalo bi postupati u okviru općeg režima primjenjivog na izvršenje EIN‑a i, ovisno o nacionalnom pravu države izvršiteljice, može ga se smatrati zadirućom istražnom mjerom”.

4.

U skladu s uvodnom izjavom 32., „[u] EIN‑u koji sadrži zahtjev za presretanje telekomunikacija, tijelo izdavatelj trebalo bi pružiti tijelu izvršitelju dovoljno informacija, poput pojedinosti o kažnjivom postupanju koje je predmet istrage, kako bi se omogućilo tijelu izvršitelju da ocijeni bi li ta istražna mjera bila odobrena u sličnom domaćem slučaju”.

5.

Člankom 1. („Europski istražni nalog i obveza njegova izvršenja”) propisuje se:

6.

Člankom 2. („Definicije”) propisuje se:

7.

Člankom 6. („Uvjeti izdavanja i prosljeđivanja EIN‑a”) utvrđuje se:

8.

U skladu s člankom 9. („Priznavanje i izvršenje”):

B.

Nacionalno pravo

1.

Zakon za Evropejskata zapoved za razsledvane (Zakon o europskom istražnom nalogu, u daljnjem tekstu: ZEZR)

9.

Člankom 5. stavkom 1. određuje se da je tijelo nadležno za izdavanje EIN‑a u predsudskoj fazi kaznenog postupka državni odvjetnik, odnosno nadležni sud u sudskom postupku.

2.

Nakazatelno‑procesualen kodeks (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK)

10.

Člankom 159.a, naslovljenim „Podaci koje prosljeđuju operatori elektroničkih komunikacijskih mreža i/ili javnih elektroničkih komunikacijskih usluga”, određuje se:

II.

Činjenice, glavni postupak i prethodno pitanje

11.

Nakon što je u Bugarskoj protiv osobe HP pokrenut kazneni postupak zbog financiranja terorističkih aktivnosti, državno odvjetništvo izdalo je četiri EIN‑a istovjetna sadržaja radi pribavljanja podataka o prometu i lokaciji elektroničke komunikacije ( 3 ).

12.

Bugarsko državno odvjetništvo izdalo je bez intervencije i potvrde suca ili suda četiri EIN‑a te ih je proslijedilo mjerodavnim tijelima u Njemačkoj, Austriji, Belgiji i Švedskoj.

13.

Državna odvjetništva država članica kojima su EIN‑ovi upućeni, osim u slučaju Belgije, izvršila su ih bez odobrenja ili potvrde suca ili suda.

14.

Na temelju prikupljenih dokaza, uključujući odgovore na EIN‑ove, protiv HP‑a i petero drugih osoba podignuta je optužnica zbog nezakonita financiranja terorističkih djela i sudjelovanja u zločinačkom udruženju radi financiranja takvih djela.

15.

Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska), koji treba ispitati dokaze prikupljene na temelju EIN‑ova, dvoji o njihovoj zakonitosti jer su se, u skladu s nacionalnim pravom, u Bugarskoj ti dokazi mogli pribaviti samo uz sudsko odobrenje.

16.

U tim okolnostima Sudu postavlja sljedeća prethodna pitanja:

III.

Postupak pred Sudom

17.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 1. listopada 2019.

18.

Pisana očitovanja podnijele su osoba HP, njemačka i mađarska vlada te Komisija.

19.

Sud je odlučio da se umjesto rasprave stranke i sudionici u postupku saslušaju o mogućem utjecaju presuda od 8. prosinca 2020. ( 4 ) i od 2. ožujka 2021. ( 5 ) na spor.

20.

U skladu s uputom Suda, ovo će se mišljenje isključivo odnositi na prvo prethodno pitanje.

IV.

Argumenti stranaka

21.

Osoba HP navodi da članak 5. stavak 1. točka 1. ZEZR‑a nije usklađen s člankom 2. točkom (c) Direktive 2014/41 jer se njom ne dopušta izuzimanje nadležnosti suda ako je riječ o nalogu za poduzimanje radnji kao što su one na koje se odnosi odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku. Osim toga, podsjeća da u bugarskom zakonodavstvu te radnje mora odrediti nadležni sud. Stoga je način na koji su u glavnom postupku pribavljene informacije o podacima o prometu u skladu s navedenim zakonodavstvom nezakonit.

22.

Njemačka vlada smatra da se odgovor na upućeno pitanje ne nalazi u članku 2. točki (c) Direktive 2014/41, nego u njezinu članku 6. stavku 1. točki (b). Neovisno o tome što se člankom 2. točkom (c) dopušta razdvajanje, s jedne strane, nadležnosti za donošenje posebne istražne mjere i, s druge strane, nadležnosti za izdavanje EIN‑a, točno je da se člankom 6. stavkom 1. točkom (b) ne dopušta da se na zahtjev za prekograničnu istražnu mjeru primjenjuju uvjeti koji su manje strogi od onih koji se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuju u sličnom domaćem postupku.

23.

Prema mišljenju njemačke vlade, ako se u državi članici izdavateljici zahtijeva da sud odobri određene istražne mjere, taj uvjet treba vrijediti i ako se takve mjere trebaju izvršiti u drugoj državi članici.

24.

Mađarska vlada smatra da je odgovor na prvo prethodno pitanje povezan s uvjetima izdavanja iz članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive 2014/41. Prema njezinu mišljenju, uzajamno priznavanje na kojem se temelji pravosudna suradnja u kaznenim stvarima pretpostavlja da je odluku države članice izdavateljice donio sud ili tijelo koje je stvarno i mjesno nadležno.

25.

Na temelju te pretpostavke mađarska vlada zaključuje da je u okviru Direktive 2014/41 jedan od uvjeta izdavanja EIN‑a da je mjeru na koju se EIN odnosi potvrdilo tijelo nadležno za njezino donošenje na nacionalnoj razini. U suprotnom bi zaštitne mjere čije se provođenje zahtijeva za istragu u drugoj državi članici bile blaže od onih koje su predviđene za slične mjere koje treba provesti u državi izdavateljici.

26.

Komisija smatra da se dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose na dva različita aspekta: na tijelo nadležno za izdavanje EIN‑a (članak 2. točka (c) Direktive 2014/41), s jedne strane, i na uvjete njegova izdavanja (članak 6. navedene Direktive), s druge strane.

27.

Ističe da zahtjev u vezi s nadležnosti „u dotičnom predmetu” (članak 2. točka (c) Direktive 2014/41) podrazumijeva da tijelo izdavatelj mora imati institucionalnu ulogu u prvotnom kaznenom postupku. Međutim, u pravu Unije ne pojašnjava se treba li to tijelo u cijelosti voditi postupak ili je njegovo sudjelovanje povezano samo s konkretnom istražnom mjerom: Direktiva 2014/41 u tom pogledu ostavlja fleksibilnost državama članicama.

28.

Stoga Komisija smatra da se odgovor na upućeno pitanje nalazi u članku 6. stavku 1. točki (b) Direktive 2014/41. U skladu s njim, ako je za mjeru na nacionalnoj razini potrebna intervencija suda (kao u ovom slučaju u Bugarskoj), za njezino izvršenje u drugoj državi članici na temelju EIN‑a zahtjeva se da njegovo izdavanje također bude povjereno pravosudnom tijelu.

V.

Analiza

A.

Uvodna razmatranja

29.

Sud je nedavno donio dvije presude (presudu od 8. prosinca 2020. ( 6 ) i presudu Prokuratuur) o čijim su utjecajima na ovaj predmet saslušane stranke i sudionici u prethodnom postupku.

30.

Iako se pitanja suda koji je uputio predmetni zahtjev za prethodnu odluku izravno ne tiču predmeta spora u tim dvjema presudama, ništa ne sprečava Sud da tom tijelu dâ naputke, na temelju spisa i očitovanja koja su mu podnesena, o pitanjima koja nisu uključena u zahtjev za prethodnu odluku ako to smatra potrebnim za poboljšanje svoje suradnje sa sudom koji je uputio zahtjev.

31.

U presudi od 8. prosinca 2020. razriješene su dvojbe o ovlasti državnog odvjetništva da izda EIN iako nema potpuno neovisan status u odnosu na izvršnu vlast ( 7 ).

32.

Stoga, neovisno o institucionalnom položaju bugarskog državnog odvjetništva u unutarnjem pravu, u Direktivi 2014/41 nema zapreka da ono općenito bude ovlašteno za izdavanje EIN‑ova.

33.

Presuda Prokuratuur, iako se izravno ne odnosi na EIN nego na isključivo nacionalnu istražnu mjeru bez prekograničnih implikacija (na temelju koje je državno odvjetništvo države članice prikupilo podatke o prometu i lokaciji određene elektroničke komunikacije), relevantnija je za ovaj predmet.

34.

U toj je presudi Sud presudio da se Direktivi 2002/58/EZ ( 8 ), u vezi s člancima 7., 8. i 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, „protivi nacionalni propis kojim se državnom odvjetništvu, čija je zadaća vođenje kaznene istrage i, ovisno o slučaju, zastupanje optužbe u daljnjem postupku, dodjeljuje nadležnost za odobravanje pristupa državnog tijela podacima o prometu i podacima o lokaciji za potrebe kaznene istrage”.

35.

Razmatranja Suda o tom su pitanju, među ostalim, sljedeća:

–

„[B]itno je da se prije pristupa nadležnih nacionalnih tijela zadržanim podacima provede nadzor suda ili neovisnog upravnog tijela i da odluka tog suda ili tijela bude donesena nakon obrazloženog zahtjeva tih tijela podnesenog osobito u okviru postupaka sprečavanja, otkrivanja ili progona kaznenih djela ( 9 ).”

–

„Taj prethodni nadzor među ostalim zahtijeva, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 105. svojeg mišljenja, da sud ili tijelo zaduženo za izvršavanje navedenog prethodnog nadzora raspolaže svim ovlastima i pruža sva potrebna jamstva za usklađivanje različitih interesa i prava o kojima je riječ. Konkretnije, kad je riječ o kaznenoj istrazi, takav nadzor zahtijeva da taj sud ili to tijelo može osigurati pravednu ravnotežu između, s jedne strane, interesa povezanih s potrebama istrage u okviru borbe protiv kriminaliteta i, s druge strane, temeljnih prava na poštovanje privatnog života i zaštite osobnih podataka osoba čiji su podaci obuhvaćeni pristupom ( 10 ).”

–

„Konkretno, zahtjev neovisnosti u kaznenom postupku podrazumijeva, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 126. svojeg mišljenja, da tijelo zaduženo za taj prethodni nadzor, s jedne strane, nije uključeno u provođenje predmetne kaznene istrage i, s druge strane, da ima neutralan položaj u odnosu na stranke kaznenog postupka ( 11 ).”

–

„To nije tako u slučaju državnog odvjetništva koje vodi istragu i, ovisno o slučaju, zastupa optužbu. Naime, zadaća državnog odvjetništva nije potpuno neovisno riješiti spor, nego ga, ovisno o slučaju, podnijeti nadležnom sudu kao stranka u postupku koja zastupa optužbu ( 12 ).”

–

„Okolnost da je državno odvjetništvo, u skladu s pravilima kojima se uređuju njegove ovlasti i njegov položaj, dužno ispitati elemente koji se stavljaju na teret okrivljeniku i one koji mu idu u korist, zajamčiti zakonitost istrage i postupati isključivo u skladu sa zakonom i svojom prosudbom ne može biti dovoljna da mu se dodijeli status treće strane u odnosu na predmetne interese, u smislu opisanom u točki 52. ove presude ( 13 ).”

36.

Ukratko, Sud državnom odvjetništvu ne priznaje svojstvo neovisne treće strane ako je njegova zadaća provođenje istrage kaznenih djela, s jedne strane, i vođenje kaznenog progona u kasnijem postupku, s druge strane. Stoga ga se ne može ovlastiti za odobravanje pristupa podacima o prometu i lokaciji kojima raspolažu pružatelji usluga elektroničke komunikacije.

37.

U tumačenju Direktive 2014/41 ne može se izbjeći utjecaj presude Prokuratuur.

38.

Uvodnom izjavom 30. Direktive 2014/41 priznaje se nametljiva priroda presretanja elektroničke komunikacije na privatni život. Upravo je iz tog razloga u različitim državama članicama za tu istražnu mjeru nužno prethodno odobrenje suca ili suda, uz izuzeće ostalih tijela među kojima je državno odvjetništvo.

39.

Dakle, kao što ću to u nastavku detaljnije izložiti, u skladu s člankom 6. Direktive 2014/41 tijelo izdavatelj ovlašteno je izdati EIN samo ako se istražna mjera koja se njime traži može izreći pod istim uvjetima u sličnom domaćem slučaju.

40.

Tim uvjetima trebalo bi sada pridodati onaj koji proizlazi iz presude Prokuratuur za slučajeve u kojima, kumulativno: a) tijela izdavatelji EIN‑a dio su državnog odvjetništva koje ispunjava prethodno navedeni dvostruki uvjet (provodi istragu i kasnije vodi kazneni progon) i b) EIN sadrži mjeru presretanja elektroničke komunikacije na razini koja je analizirana u toj presudi.

41.

U tim slučajevima državno odvjetništvo ne može izdati EIN, čak i ako mu je u skladu sa zakonodavstvom države članice dopušteno da samostalno odredi mjeru presretanja elektroničke komunikacije bez prethodnog sudskog nadzora u najužem smislu.

B.

Ocjena

42.

Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje pojma „nadležnost” koji se upotrebljava u objema podtočkama članka 2. točke (c) Direktive 2014/41.

43.

U toj se točki „tijelo izdavatelj” EIN‑a definira s dva aspekta:

–

U podtočki i. taj se pojam odnosi na „su[ca], sud, istražn[og] su[ca] ili javn[og] tužitelj[a] nadležn[og] u dotičnom predmetu” ( 14 ).

–

U podtočki ii. pojam se proširuje i obuhvaća „bilo koje drugo nadležno tijelo, kako je određeno u državi izdavateljici, koje u dotičnom slučaju djeluje kao istražno tijelo u kaznenom postupku s nadležnošću za prikupljanje dokaza u skladu s nacionalnim pravom” ( 15 ).

44.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev:

–

Kad bi pojam „nadležnost” značio isto u objema podtočkama, Direktiva 2014/41 određivanje nadležnog tijela za izdavanje EIN‑a u potpunosti bi se prepuštalo nacionalnom pravu.

–

Na temelju takvog određivanja u Bugarskoj je člankom 5. stavkom 1. točkom 1. ZEZR‑a državnom odvjetništvu dodijeljena opća nadležnost za izdavanje EIN‑a, neovisno o njegovu predmetu.

–

Budući da u skladu s bugarskim pravom samo sudac može naložiti prikupljanje određenih dokaza u nacionalnim kaznenim postupcima, ZEZR‑om bi se mogla povrijediti načela ekvivalentnosti i jednakog postupanja: u određenim, isključivo domaćim, slučajevima pojedinca štiti zaštitna mjera intervencije suda koja bi mu bila uskraćena kad bi se dokazi prikupljali posredstvom EIN‑a.

45.

Mogu prihvatiti da riječ „nadležnost” načelno ima isti doseg u objema podtočkama članka 2. točke (c) Direktive 2014/41. U objema podtočkama riječ je o ovlasti dodijeljenoj tijelu da u kaznenom postupku obavlja zadaće koje su mu dodijeljene zakonima.

46.

Razlika između podtočke i. i podtočke ii. članka 2. točke (c) Direktive 2014/41 zapravo (ili barem izravno) nije nadležnost „u dotičnom slučaju”, nego tijelo koje je izvršava u svakom pojedinom slučaju.

47.

Naime, prava razlika između tih podtočki proizlazi iz toga što svaka od njih obuhvaća različitu kategoriju „tijel[a] izdavatelj[a]”: pravosudna tijela (podtočka i.), s jedne strane, i nepravosudna tijela (podtočka ii.), s druge strane ( 16 ), a jedna i druga nadležna su za izvršavanje svojih ovlasti u kaznenim postupcima.

–

Podtočkom i. kao „tijelo izdavatelj” EIN‑a određuju se „pravosudna tijela” koja djeluju, u izvršavanju svojih ovlasti, u okviru pojedinog kaznenog postupka.

–

Podtočkom ii. svojstvo „tijela izdavatelja” EIN‑a dodjeljuje se „bilo koje[m] drugo[m] nadležno[m] tijel[u] […] u dotičnom slučaju”. To drugo tijelo očito nije „pravosudno” i EIN koje ono izda može se proslijediti državi izvršiteljici nakon što ga potvrdi sud, sudac ili državni odvjetnik.

48.

„Drugo tijelo” iz podtočke ii. mora, u skladu s unutarnjim pravom, biti ovlašteno „djel[ovati] kao istražno tijelo u kaznenom postupku” s nadležnošću za „prikupljanje dokaza”. Drugim riječima, imati ovlasti da u kaznenim postupcima izvršavaju nadležnosti koje su svojstvene određenim upravnim tijelima (kao što je, na primjer, policija), ako je to utvrđeno u njihovim pravnim porecima.

49.

Naime, u podtočkama i. i ii. članka 2. točke (c) Direktive 2014/41 upotrebljava se pojam nadležnost u jednakom značenju (kao skup ovlasti dodijeljenih javnom tijelu), no neposredno nakon toga razdvajaju se nadležnosti različitih tijela iz svake od tih podtočki. Na temelju tih potonjih nadležnosti, izdavanje EIN‑a podliježe različitim uvjetima.

50.

Nedvojbeno je da državni odvjetnik nadležan u određenom kaznenom postupku može biti „tijelo izdavatelj” bilo kojeg EIN‑a u skladu s člankom 2. točkom (c) podtočkom i. Direktive 2014/41.

51.

Jednako tako, u skladu s podtočkom ii. tog članka 2. točke (c), nepravosudno tijelo kojem su, kao što sam na to već podsjetio, u skladu s unutarnjim pravom dodijeljene istražne ovlasti u kaznenim postupcima ili mu se priznaje ovlast prikupljanja dokaza može biti „tijelo izdavatelj”.

52.

Međutim, samo svojstvo „tijela izdavatelja” nije dovoljno da tijela koja to svojstvo imaju mogu izdati određeni EIN i proslijediti ga državi izvršiteljici. Ponovno treba razlikovati pravosudna i nepravosudna tijela na koja se upućuje u članku 2. točki (c) Direktive 2014/41.

53.

Kao što sam to drugom prilikom naveo ( 17 ), „nakon što je državama članicama priznata ovlast da odrede [(nepravosudna)] tijela koja mogu provoditi istrage u kaznenom postupku s nadležnošću za prikupljanje dokaza, člankom 2. točkom (c) podtočkom ii. Direktive 2014/41 tako [se] određenim tijelima ne dodjeljuje druga zadaća osim one koja se odnosi na odluku o izdavanju EIN‑a koji ‚prije prosljeđivanja tijelu izvršitelju, [mora biti] potvrđ[en]’. Konkretno, treba ga potvrditi sud, sudac ili javni tužitelj ( 18 )”.

54.

Drugim riječima, u unutarnjem pravu može se nepravosudnom tijelu ovlaštenom za prikupljanje dokaza dodijeliti opće svojstvo „tijela izdavatelja” EIN‑a. Međutim, EIN koje ono izda može se proslijediti državi članici izvršiteljici samo ako ga prethodno potvrdi pravosudno tijelo.

55.

U slučaju pravosudnog tijela, suca ili državnog odvjetnika, Direktivom 2014/41 ne nalaže se da odluku o izdavanju svakog pojedinog EIN treba potvrditi treća osoba, nego da se za EIN zahtijeva ispunjenje dvaju uvjeta koje treba provjeriti sam sudac ili državni odvjetnik koji predlaže njegovo izdavanje.

56.

Naime, člankom 6. stavkom 1. same Direktive 2014/41, naslovljenim „Uvjeti izdavanja i prosljeđivanja EIN‑a”, propisuje se da tijelo izdavatelj može donijeti odluku o izdavanju EIN‑a ako su ispunjena ova dva uvjeta:

–

Kao prvo, da je izdavanje „potrebno i proporcionalno” ( 19 ), pritom uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika (članak 6. stavak 1. točka (a)).

–

Kao drugo, da se odnosi na mjere koje su „mogle […] biti određene u sličnom domaćem slučaju”(članak 6. stavak 1. točka (b)).

57.

Taj drugi uvjet osobito je važan za ovaj predmet. Direktivom 2014/41 uspostavlja se određeni paralelizam time što se izdavanje EIN‑a uvjetuje ispunjavanjem zahtjeva utvrđenih u nacionalnom pravu za određivanje mjere s istovrsnim učinkom.

58.

Ti su zahtjevi, prema mojem mišljenju, povezani s pravilima za ocjenu svrsishodnosti i pravilima kojima se uređuje postupak u skladu s nacionalnim pravom, ali i, konkretno, s nadležnosti koja se u tom pravu dodjeljuje za određivanje mjere na nacionalnoj razini, s učinkom istovrsnim onoj koja se nastoji provesti posredstvom EIN‑a.

59.

Ako pravo države izdavateljice među uvjetima koji se zahtijevaju u sličnom domaćem slučaju propisuje da su samo sudac ili sud nadležni za određivanje određene istražne mjere, EIN se može odnositi na tu potonju mjeru samo ako ga izda pravosudno tijelo ( 20 ).

60.

U tom smislu, člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2014/41 doseg nadležnosti utvrđuje se s obzirom na nadležnosti iz članka 2. točke (c) podtočke i. te Direktive.

61.

Iz kombinacije obiju odredbi proizlazi da je pravosudno tijelo (sudac ili javni tužitelj) „nadlež[no] u dotičnom predmetu”, na koje se upućuje u članku 2. točki (c) podtočki i. Direktive 2014/41, u nacionalnom pravu, u isključivo domaćem slučaju, ovlašteno odrediti istu onu mjeru na koju se odnosi EIN o čijem je izdavanju riječ.

62.

Drugim riječima, nadležnost za izdavanje EIN‑a u potpunosti odgovara nadležnosti za izdavanje naloga slična sadržaja i dosega u isključivo domaćem postupku u skladu s unutarnjim pravom.

63.

„Nadležnost” iz članka 2. točke (c) podtočke i. Direktive 2014/41 obuhvaća: (a) nadležnost za uključivanje u kazneni postupak, s jedne strane, i (b) nadležnost za donošenje određenih mjera u navedenom postupku, s druge strane.

64.

Unatoč razlikama u uređenju europskih uhidbenih naloga (u daljnjem tekstu: EUN) ( 21 ) i uređenju EIN‑ova, ni drugonavedeni instrument ne dopušta da državno odvjetništvo na prekograničnom području može provesti ono što mu nije dopušteno na nacionalnom području ( 22 ).

65.

U ovom su se slučaju EIN‑ovi koje je izdalo bugarsko državno odvjetništvo odnosili na donošenje mjera za koje su, u isključivo domaćem slučaju, u skladu s nacionalnim pravom ovlašteni samo sudac ili sud. Konkretno, kao što je to već navedeno, riječ je o četiri EIN‑a koja se odnose na prosljeđivanje podataka o prometu i lokaciji određene elektroničke komunikacije.

66.

Bugarski propis koji u tim okolnostima odluku da se telekomunikacijskom operatoru uputi zahtjev za pristup podacima o prometu i lokaciji elektroničke komunikacije ograničava na sud (a ne na državno odvjetništvo) apsolutno je u skladu s pravom Unije.

67.

Što se tiče zadaća državnog odvjetništva u pogledu te konkretne istražne mjere, presudom Prokuratuur potvrđuje se da je taj propis, prema potrebi, primjeren.

68.

Ukratko, bugarsko državno odvjetništvo ne može izdati i proslijediti EIN drugoj državi članici radi prikupljanja dokaza koje bi, kad bi se provodilo u Bugarskoj, bilo u nadležnosti pravosudnog tijela. Navedeno državno odvjetništvo nema „nadležnost” koja je, u skladu s člankom 2. točkom (c) podtočkom i. Direktive 2014/41, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 1. točkom (b), uvjet da mu se prizna svojstvo „tijela izdavatelja” u smislu te odredbe.

VI.

Zaključak

69.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na prvo prethodno pitanje Specializiran nakazatelen sada (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odgovori kako slijedi: