–

tužbu koja je podnesena tajništvu Općeg suda 23. svibnja 2025.,

–

podnesak kojim se izvršava prilagodba tužbe podnesen tajništvu Općeg suda 16. listopada 2025.,

1

Svojom tužbom tužitelj Vladimir Avetisjan zahtijeva, s jedne strane, na temelju članka 263. UFEU‑a poništenje, prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2025/528 od 14. ožujka 2025. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2025./528, L) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2025/527 od 14. ožujka 2025. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2025./527, L) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz ožujka 2025.), drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2025/1895 od 12. rujna 2025. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2025./1895, L) te Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2025/1894 od 12. rujna 2025. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2025./1894, L i ispravak SL 2026./90308, L) (u daljnjem tekstu zajedno: akti iz rujna 2025.), u dijelu u kojem se ti akti (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti) odnose na njega i, s druge strane, na temelju članka 268. UFEU‑a naknadu navodno pretrpljene štete.

Okolnosti spora

2

Tužitelj je ruski i armenski državljanin.

3

Ovaj predmet pokrenut je u kontekstu mjera ograničavanja koje je Europska unija donijela s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

4

Dana 17. ožujka 2014. Vijeće Europske unije donijelo je na temelju članka 29. UEU‑a Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja [koja] podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.). Vijeće je istoga dana na temelju članka 215. UFEU‑a donijelo Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6. i ispravak SL 2014., L 121, str. 60.).

5

S obzirom na ozbiljnost stanja u Ukrajini, Vijeće je 25. veljače 2022. donijelo, s jedne strane, Odluku (ZVSP) 2022/329 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 50, str. 1.) i, s druge strane, Uredbu (EU) 2022/330 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 51, str. 1.), među ostalim kako bi izmijenilo kriterije prema kojima se predmetne mjere ograničavanja mogu primjenjivati na fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela.

6

U članku 2. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena Odlukom 2022/329, predviđa se:

7

Uredbom br. 269/2014, u verziji izmijenjenoj Uredbom 2022/330, propisivalo se donošenje mjera zamrzavanja sredstava te se definirao način provođenja tog zamrzavanja, i to u bitnome na isti način kao u Odluci 2014/145, kako je izmijenjena. Naime, konkretno članak 3. stavak 1. točka (f) te uredbe u bitnome preuzima članak 2. stavak 1. točka (f) navedene odluke (u daljnjem tekstu: kriterij (f)).

8

Odlukom Vijeća (ZVSP) 2024/1738 od 24. lipnja 2024. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2024./1738, L) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2024/1746 od 24. lipnja 2024. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2024./1746, L) tužiteljevo ime dodano na popise osoba, subjekata i tijela sadržane u Prilogu izmijenjenoj Odluci 2014/145 i Prilogu I. izmijenjenoj Uredbi br. 269/2014 (u daljnjem tekstu zajedno: predmetni popisi), i to iz sljedećeg razloga:

9

Dana 6. rujna 2024. Vijeće je tužitelju dostavilo presliku dokazne dokumentacije pod oznakom WK 7807/2024 (u daljnjem tekstu: dokumentacija WK), datirane 31. svibnja 2024.

10

Odlukom Vijeća (ZVSP) 2024/2456 оd 12. rujna 2024. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2024./2456, L i ispravak SL 2025./90125, L) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2024/2455 оd 12. rujna 2024. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2024./2455, L i ispravak SL 2025./90123, L) tužiteljevo je ime zadržano na predmetnim popisima zbog istog razloga koji je spomenut u točki 8. ove presude.

11

Dopisom od 13. rujna 2024. Vijeće je tužitelja obavijestilo o svojoj odluci da se njegovo ime zadrži na predmetnim popisima.

12

Dopisom od 31. listopada 2024., dopunjenim dopisom od 8. studenoga 2024., tužitelj je Vijeću uputio zahtjev za preispitivanje odluke o zadržavanju njegova imena na predmetnim popisima.

13

Dana 14. ožujka 2025. Vijeće je donijelo akte iz ožujka 2025. prema kojima je tužiteljevo ime zadržano na predmetnim popisima zbog istog razloga koji je spomenut u točki 8. ove presude.

14

Dopisom od 17. ožujka 2025. Vijeće je odbilo tužiteljev zahtjev za preispitivanje od 31. listopada 2024. te ga je obavijestilo o svojoj odluci da se njegovo ime zadrži na predmetnim popisima.

15

Dopisom od 5. travnja 2025. tužitelj je Vijeću uputio zahtjev za preispitivanje odluke o zadržavanju njegova imena na predmetnim popisima.

Činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

16

Vijeće je 12. rujna 2025. donijelo akte iz rujna 2025. kojima je tužiteljevo ime zadržano na predmetnim popisima na temelju sljedećeg izmijenjenog razloga:

17

Tužiteljevo ime je na predmetnim popisima zadržano zbog istog razloga Odlukom Vijeća (ZVSP) 2026/696 od 14. ožujka 2026. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2026./696, L i ispravak SL 2026./90508, L) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2026/695 od 14. ožujka 2026. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2026./695, L i ispravak SL 2026./90507, L).

Zahtjevi stranaka

18

Tužitelj, nakon prilagodbe tužbe, od Općeg suda zahtijeva da:

–

poništi pobijane akte u dijelu kojem se odnose na njega;

–

naloži Vijeću da mu isplati iznos od 192 480 eura na ime naknade štete koju je navodno pretrpio;

–

naloži Vijeću snošenje troškova.

19

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–

odbije zahtjev za poništenje;

–

odbije zahtjev za naknadu štete;

–

naloži tužitelju snošenje troškova.

Pravo

Zahtjev za poništenje pobijanih akata

20

U prilog osnovanosti svojeg zahtjeva za poništenje tužitelj iznosi jedinstveni tužbeni razlog vezan uz pogreške u ocjeni.

Uvodna razmatranja

21

Iako je točno da Vijeće ima određene diskrecijske ovlasti prilikom utvrđivanja, od slučaja do slučaja, jesu li pravni kriteriji na kojima se temelje predmetne mjere ograničavanja ispunjeni, sudovi Unije ipak trebaju osigurati nadzor, u načelu cjelovit, zakonitosti svih akata Unije (vidjeti presude od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 31. i navedenu sudsku praksu, te od 19. ožujka 2025., BSW – management company of „BMC” holding/Vijeće, T‑1042/23, EU:T:2025:314, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

22

Djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva među ostalim da se sud Unije uvjeri da se odluka o uvođenju ili zadržavanju mjere ograničavanja, koja se na konkretnu osobu ili subjekt pojedinačno primjenjuje, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju na kojem se zasniva navedena odluka, pa sudski nadzor nije ograničen samo na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako je on sam po sebi dovoljan da podrži tu istu odluku, potkrijepljeni (vidjeti presude od 1. kolovoza 2025., Timčenko/Vijeće, C‑702/23 P, EU:C:2025:605, t. 38. i navedenu sudsku praksu; od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, EU:C:2026:245, t. 327. i navedenu sudsku praksu, te od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

23

Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga utvrđenih protiv konkretne osobe odnosno subjekta, a ne na njoj samoj da pruži negativni dokaz o neosnovanosti navedenih razloga. U tom smislu od Vijeća se ne zahtijeva da sudu Unije dostavi sve informacije i dokaze usko povezane s razlozima koji se navode u aktu čije se poništenje traži. Važno je da dostavljene informacije ili dokazi potkrepljuju razloge koji su utvrđeni protiv konkretne osobe odnosno subjekta (vidjeti presude od 1. kolovoza 2025., Timčenko/Vijeće, C‑702/23 P, EU:C:2025:605, t. 39. i navedenu sudsku praksu, te od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 123. i navedenu sudsku praksu).

24

Ocjenu osnovanosti tih razloga treba provesti tako da se ispitaju dokazi i informacije, ali ne izolirano nego u svojem kontekstu. Naime, Vijeće ispunjava obvezu koju ima u pogledu tereta dokazivanja ako sudu Unije predoči skup dovoljno konkretnih, preciznih i podudarnih indicija na temelju kojih se može utvrditi da je osoba na koju se primjenjuje mjera ograničavanja ispunjavala, u trenutku donošenja spornih akata, pretpostavke predviđene primijenjenim kriterijem (vidjeti u tom smislu presude od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 124. i navedenu sudsku praksu, te od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

25

Također treba istaknuti da su mjere ograničavanja preventivne i po definiciji privremene prirode te su uvijek valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova određivanja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarivanja cilja s kojim su povezane. Stoga je na Vijeću da u okviru periodičnog preispitivanja tih mjera ograničavanja provede ažuriranu ocjenu situacije i dokaže učinke takvih mjera kako bi se utvrdilo jesu li se njima mogli postići ciljevi predviđeni prvotnim uvrštavanjem imena dotičnih osoba i subjekata na sporni popis odnosno je li i dalje moguće izvesti isti zaključak u vezi s navedenim osobama i subjektima (vidjeti presude od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 168. i navedenu sudsku praksu, te od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

26

Prema tome, kako bi se opravdalo zadržavanje imena osobe koje se navodi na popisu osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, nije zabranjeno da se Vijeće pozove na iste dokaze na kojima se zasnivalo prvotno uvrštavanje, ponovno uvrštavanje ili prethodno zadržavanje imena dotične osobe na navedenom popisu, pod uvjetom da su, s jedne strane, razlozi za uvrštavanje ostali nepromijenjeni i, s druge strane, da se kontekst nije promijenio u toj mjeri da su ti dokazi postali zastarjeli. U navedeni kontekst ulazi ne samo situacija u zemlji za koju se uveden sustav mjera ograničavanja, nego i konkretna situacija dotične osobe (vidjeti presude od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 169. i navedenu sudsku praksu, te od 29. svibnja 2024., Belavia/Vijeće, T‑116/22, EU:T:2024:334, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

27

Konačno, treba istaknuti da je djelovanje suda Unije uređeno načelom slobodne ocjene dokaza, a jedini kriterij za ocjenu vrijednosti iznesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost. U tom smislu, da bi se ocijenila dokazna snaga nekog dokumenta, potrebno je provjeriti vjerojatnost informacije koja je u njemu sadržana – među ostalim uzimajući u obzir podrijetlo dokumenta, okolnosti u kojima je on sastavljen i njegova adresata – te na temelju njegova sadržaja utvrditi je li on smislen i vjerodostojan (presuda od 15. studenoga 2023., OT/Vijeće, T‑193/22, EU:T:2023:716, t. 114.).

28

U svjetlu tih razmatranja valja ispitati je li Vijeće počinilo pogreške u ocjeni kada je zadržalo tužiteljevo ime na predmetnim popisima u aktima iz ožujka 2025., a zatim i u aktima iz rujna 2025.

O aktima iz ožujka 2025.

29

Tužitelj tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je, nakon periodičnog preispitivanja njegove situacije, utvrdilo da postoji dovoljno čvrsta činjenična osnova za donošenje akata iz ožujka 2025.

30

Tužitelj navodi da je u svom zahtjevu za preispitivanje od 31. listopada 2024., dakle više od četiri mjeseca prije donošenja akata iz ožujka 2025., obavijestio Vijeće da je podnio ostavku na dužnosti u društvu RBA‑Management, da je prenio svoje udjele u društvu RBA‑Management te da je došlo do prekida odnosa između društava RBA‑Management i Compel, kao i da je Vijeću dostavio dokumente koji dokazuju promjenu njegove osobne situacije. Međutim, tvrdi da Vijeće to nije uzelo u obzir, čime je prekršilo svoju obvezu u pogledu provođenja preispitivanja. Prema mišljenju tužitelja, u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. svi navodi Vijeća sadržani u dokumentaciji WK koji su se odnosili na njega već su više od četiri mjeseca bili zastarjeli i stoga nisu mogli poslužiti kao opravdanje za zadržavanje mjera ograničavanja određenih protiv njega.

31

Vijeće tvrdi da, unatoč tome što ima obvezu revidiranja svoje odluke ako se izneseni novi materijalni dokazi odnose na pojedinačnu situaciju koja podliježe njegovu periodičnom ispitivanju, to ne vrijedi u slučaju kad izneseni dokazi nemaju dokaznu snagu. Smatra da su dokazi koje je dostavio tužitelj nedovoljno vjerodostojni da bi potvrđivali da je stvarno došlo do njegova povlačenja s dužnosti glavnog direktora društva RBA‑Management i prodaje njegovih udjela u tom društvu. Imajući u vidu djelatnosti koje tužitelj obavlja u korist društva Compel više od dvadeset godina, on nije dokazao s dovoljnim stupnjem izvjesnosti da više ne obavlja dužnost u tom poduzeću. Usto ističe da tužitelj nije iznio dostatne činjenice kojima bi dokazao promjenu svoje djelatnosti. Vijeće navodi da, uzimajući u obzir sve činjenice, dokazi sadržani u dokumentaciji WK opravdavaju zadržavanje tužiteljeva imena u aktima iz ožujka 2025.

32

U konkretnom slučaju treba podsjetiti na to da je u aktima iz ožujka 2025. zadržavanje tužiteljeva imena na predmetnim popisima bilo obrazloženo činjenicom da je on kao glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management odgovoran za radnje tog društva, koje upravlja društvom Compel, te da stoga pruža materijalnu podršku vladi Ruske Federacije.

33

Uvodno treba istaknuti da su stranke suglasne u pogledu činjenice da pojam „osnivač” koji se koristi u razlogu za uvrštavanje tužiteljeva imena jest pojam iz ruskog prava i da ga treba shvatiti na način da znači „partner”” ili „vlasnik udjela u društvu”.

34

Činjenicu da se pojam „osnivač” odnosi na trenutačnog vlasnika udjela u kapitalu društva s ograničenom odgovornošću potvrđuje i izvadak s internetske stranice „audit‑it.ru” revizorske kompanije Avdeev & Co, sadržan u dokumentaciji WK za društvo RBA‑Management (isprava br. 6). U tom se dokumentu navodi da je RBA‑Management dana 9. srpnja 2007. u ruskom Jedinstvenom državnom registru pravnih osoba bio evidentiran kao društvo s ograničenom odgovornošću. U rubrici „tko je vlasnik (osnivač) društva” [who is the owner (founder) of the organization], navode se tužitelj kao „osnivač” društva RBA‑Management od 7. prosinca 2015., kao i imena prethodnih „osnivača”. U tom se dokumentu također navodi „7. 12. 2015. novi osnivač je Vladimir Avetisjan[,] novi osnivač je Sergej Aleksejevič Čerkasov” (07.12.2015 The new founder is Vladimir Avetisjan[, t]he new founder is Sergey Alekseevich Cherkasov) i „23. 4. 2020. Sergej Aleksejevič Čerkasov više se ne navodi kao osnivač u Jedinstvenom državnom registru pravnih osoba” (23.04.2020 Sergey Alekseevich Cherkasov is no longer listed as a founder in the Unified State Register of Legal Entities).

35

Nadalje, nesporno je da se obrazloženje koje je Vijeće navelo u pogledu osnovanosti zadržavanja tužiteljeva imena na predmetnim popisima u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. zasniva samo na dokumentima sadržanima u dokumentaciji WK, datiranoj 31. svibnja 2024. Ti su dokumenti bili temelj za donošenje akata o uvrštavanju tužiteljeva imena na predmetne popise dana 24. lipnja 2024. te je u svih njih uvid izvršen 22. veljače 2024., osim jednog u koji je uvid izvršen 16. travnja 2024. Vijeće pred Općim sudom nije iznijelo nijedan novi dokaz kojim bi potkrijepilo razlog koji je u aktima iz ožujka 2025. utvrđen protiv tužitelja.

36

U svojem zahtjevu za preispitivanje od 31. listopada 2024. tužitelj je naveo da je 16. listopada 2024. podnio ostavku na mjesto glavnog direktora društva RBA‑Management i da od 29. listopada 2024. više nije vlasnik društva RBA‑Management. U tom smislu, on je Vijeću dostavio dokumente kojima dokazuje promjenu svoje situacije, posebno:

–

odluku br. 16 od 16. listopada 2024. jedinog člana društva RBA‑Management kojom se oduzimaju ovlasti tužitelju te se imenuje Aleksandr Gurin za glavnog direktora tog društva (u daljnjem tekstu: odluka br. 16);

–

izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datiran 30. listopada 2024., iz kojeg je vidljivo da je 24. listopada A. Gurin evidentiran kao glavni direktor društva RBA‑Management;

–

povratnica poreznih tijela u kojoj se obavještava da su 29. listopada 2024. primljene izmjene osnivačkih isprava društva RBA‑Management.

37

U tom zahtjevu za preispitivanje tužitelj je isto tako objasnio da javni bilježnik mora obavijestiti nadležna tijela o prijenosu udjela u društvu s ograničenom odgovornošću i da u tom smislu dostavlja povratnicu poreznih tijela. S druge strane, naveo je da promjena vlasnika društva RBA‑Management još nije evidentirana u ruskom Jedinstvenom državnom registru pravnih osoba, ali da će Vijeću dostaviti izvadak iz tog registra čim informacije o prijenosu udjela u njemu budu evidentirane.

38

U tom smislu, tužitelj je 8. studenoga 2024. Vijeću dostavio dopunu dokaza, to jest izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datiran 7. studenoga 2024. Prema tom dokumentu, A. Gurin je 5. studenoga 2024. evidentiran kao „član/osnivač” društva RBA‑Management i kao vlasnik 100 % udjela u tom društvu.

39

Dopisom od 17. ožujka 2025. Vijeće je odbilo tužiteljev zahtjev za preispitivanje uz obrazloženje da ne smatra da su vjerodostojni dokazi koje je dotični dostavio, među ostalim vezano uz navodni odlazak potonjega iz društva RBA‑Management.

40

Prilikom razmatranja zadržavanja imena osobe na predmetnim popisima važno je pitanje je li se od uvrštavanja njezina imena ili od prethodnog preispitivanja činjenična situacija promijenila do te mjere da se više ne može izvesti isti zaključak o uključenosti te osobe u aktivnosti na koje se odnose mjere ograničavanja (vidjeti presudu od 18. prosinca 2024., Mironovič Šor/Vijeće, T‑489/23, EU:T:2024:912, t. 154. i navedenu sudsku praksu; presuda od 3. rujna 2025., Boguslajev/Vijeće, T‑604/24, neobjavljena, EU:T:2025:817, t. 41.).

41

Također treba istaknuti da se akti o zadržavanju imena zasnivaju na periodičnom preispitivanju predmetnih mjera ograničavanja kako bi se Vijeću omogućilo da uzme u obzir eventualne promjene okolnosti, među ostalim u pogledu pojedinačne situacije osoba na koje se primjenjuju te mjere. Naime, akti iz ožujka 2025. predstavljaju krajnji rezultat tog periodičnog preispitivanja (vidjeti u tom smislu presude od 26. listopada 2022., Ovsjanikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljenu, EU:T:2022:674, t. 85. i od 29. studenoga 2023., Pumpjanski/Vijeće, T‑734/22, neobjavljenu, EU:T:2023:761, t. 84.).

42

Nadalje, kada se konkretna osoba očituje u vezi s obrazloženjem, nadležno tijelo Unije ima obavezu pomno i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga, uzimajući pritom u obzir ta očitovanja i uz njih eventualno priložene oslobađajuće dokaze (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 114. i navedenu sudsku praksu).

43

Stoga valja ispitati je li Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je tužiteljevo ime zadržalo na predmetnim popisima u aktima iz ožujka 2025. na temelju dokumentacije WK. Konkretno treba utvrditi je li se, u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025., iz dokaza sadržanih u dokumentaciji WK moglo utvrditi da tužitelj obavlja dužnosti zbog kojih je njegovo ime zadržano na predmetnim popisima, odnosno da je i dalje glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management, imajući u vidu informacije koje je potonji dostavio radi dokazivanja da se njegova situacija promijenila u listopadu 2024.

44

U prvom redu, tužitelj prigovara Vijeću da nije uzelo u obzir dokaze koje je on dostavio u zahtjevu za preispitivanje.

45

Vijeće osporava dokaznu snagu tih dokumenata. Tvrdi da je tužitelj dostavio zacrnjene dokumente zbog čega nije moguće analizirati njihov sadržaj, da nije iznio nijedan podatak na temelju kojeg bi se mogao provjeriti identitet novog direktora društva RBA‑Management, te da je dostavio sporazum o prijenosu udjela u društvu bez dokaza da je cijena stvarno plaćena.

46

Prvo, Vijeće tvrdi da su brojni stavci odluke br. 16, kojom je tužitelj podnio ostavku na dužnost glavnog direktora društva RBA‑Management, bili zacrnjeni, što je sprečavalo da se analizira cijeli njezin sadržaj.

47

S tim u vezi valja istaknuti da je, iako taj dokument sadržava zacrnjene dijelove, iz njega jasno vidljivo da tužitelj, jedini član društva RBA‑Management koji posjeduje 100 % njegova kapitala, s jedne strane, podnosi ostavku na dužnosti glavnog direktora s danom 16. listopada 2024. i da, s druge strane, imenuje A. Gurina za glavnog direktora počevši od tog istog dana. Taj je dokument potpisao tužitelj.

48

Vijeće stoga ne može valjano tvrditi da se iz zacrnjenih dijelova ne može razabrati sadržaj tog dokumenta.

49

Usto, cjelovita verzija odluke br. 16, dostavljena u prilogu uz repliku, potvrđuje da su povjerljivima označeni samo osobni podaci.

50

U tom smislu, Vijeće u odgovoru na repliku navodi da odluka br. 16, izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management i izvadak iz istog tog registra za društvo Compel, koji su dostavljeni u cjelovitoj verziji u prilogu uz repliku, na temelju članka 85. Poslovnika Općeg suda nisu dopušteni zato što ih je tužitelj mogao dostaviti u prilogu uz tužbu.

51

Međutim, tužitelj je naveo da je cjelovitu verziju tih dokumenata dostavio u odgovoru na prigovor kojim ga je Vijeće u odgovoru na tužbu prozvalo da je zacrnio određene informacije.

52

Stoga valja zaključiti da dokumenti koji su dostavljeni u prilozima uz repliku nisu novi dokazi, već su dostavljeni kako bi se odgovorilo na argumentaciju Vijeća kojom se osporava dokazna snaga tih istih dokumenata dostavljenih u prilogu uz tužbu, zato što su sadržavali zacrnjene informacije. Prilozi koji su dostavljeni uz repliku stoga su dopušteni. Nadalje, zacrnjene informacije odnosile su se samo na osobne podatke, pa se tužitelj ne može kažnjavati zbog toga što je te podatke označio povjerljivima.

53

Drugo, Vijeće navodi da se tužitelj poziva na imenovanje novog direktora društva RBA‑Management, ali pritom ne iznosi podatke na temelju kojih bi se mogao provjeriti identitet te osobe.

54

Iako se Vijeće tim argumentom referira na osobne podatke zacrnjene u odluci br. 16 i izvatku iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, treba istaknuti da je, imajući u vidu da je taj registar javno dostupan, Vijeće imalo mogućnost provjeriti identitet novog glavnog direktora društva RBA‑Management jednostavnim uvidom u taj registar. Nadalje, tužitelj je u prilogu uz repliku dostavio cjelovitu verziju tih dokumenata.

55

Treće, Vijeće ističe da je tužitelj u prilogu uz tužbu dostavio sporazum o prijenosu udjela u društvu, no bez dokaza da je stvarno plaćena dogovorena cijena, to jest 8 700 000 ruskih rubalja (RUB) (oko 95 000 eura), koja se čini zanemarivom za društvo kao što je RBA‑Management, koje upravlja društvom Compel, te bez dokaza da je stjecatelj stvarno preuzeo odgovornost za upravljanje. Tvrdi da mišljenje pravnog stručnjaka koje je tužitelj također dostavio u prilogu uz tužbu, vezano uz vlasništvo nad društvom RBA‑Management, ima slabu dokaznu snagu zato što je sastavljeno po narudžbi te nije vjerodostojno jer je dobiveno od njegova odvjetnika u Rusiji.

56

Treba istaknuti da, s obzirom na to da je dokument tužiteljeva ruskog odvjetnika koji je dostavljen u prilogu uz tužbu sastavljen za potrebe predmetne tužbe, on ima slabu dokaznu snagu.

57

Međutim, argument Vijeća da je dogovorena cijena zanemariva polazi od pogrešnog tumačenja ugovora o prodaji 100 % udjela u društvu RBA‑Management, sklopljenog 29. listopada 2024. između tužitelja i A. Gurina te dostavljenog u prilogu uz tužbu. U tom se ugovoru navodi prodajna cijena od 14 700 000 RUB (oko 161 000 eura), a ne iznos koji je navelo Vijeće.

58

Nadalje, kupoprodajni ugovor ima oblik javnobilježničke isprave, što mu daje određenu dokaznu snagu. Konačno, činjenicu da je tužitelj izvršio prodaju svojih udjela u društvu RBA‑Management, koja je predmet tog ugovora, potvrđuje i izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datiran 7. studenoga 2024., u kojem se A. Gurin navodi kao osnivač društva RBA‑Management.

59

Vijeće stoga pogrešno tvrdi da dokazi koje je tužitelj dostavio nisu imali dokaznu snagu.

60

U drugom redu, tužitelj navodi da su u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. dokumenti koji su sadržani u dokumentaciji WK bili zastarjeli te da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada nije uzelo u obzir promjenu njegove osobne situacije.

61

Vijeće tvrdi da dokazi koje je tužitelj iznio pokazuju samo to da je on očito podnio ostavku na svoje dužnosti u društvu RBA‑Management i da je očito došlo do prijenosa njegovih udjela u tom društvu. Stoga smatra da su dokazi sadržani u dokumentaciji WK i dalje relevantni za potkrepljivanje razloga za zadržavanje tužiteljeva imena u aktima iz ožujka 2025.

62

Prvo, Vijeće navodi da vjerodostojnost ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba, čije je izvatke tužitelj dostavio, treba ocjenjivati uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti iz dokumentacije i da on sam po sebi ne može dokazivati da je tužitelj, koji je doista dugi niz godina obavljao djelatnost upravljanja društvom Compel preko društva RBA‑Management, odustao od svake aktivnosti pružanja podrške. Vijeće je na raspravi pojasnilo da činjenica da je u ruskom Jedinstvenom državnom registru pravnih osoba evidentirana tužiteljeva ostavka ne znači da je potonji u praksi i prekinuo svoje aktivnosti.

63

Prije svega treba istaknuti da je tužitelj dostavio izvatke iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datirane 30. listopada i 7. studenoga 2024., kako bi dokazao da je ime novog glavnog direktora i novog osnivača društva RBA‑Management službeno evidentirano. Suprotno onome što tvrdi Vijeće, ti izvaci nisu izneseni izolirano, već im je cilj potkrijepiti informacije navedene u zahtjevu za preispitivanje.

64

Nadalje, treba istaknuti da Vijeće tim argumentima neizbježno dovodi u pitanje vjerodostojnost informacija iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba.

65

Međutim, kao što to naglašava tužitelj, s jedne strane, taj javni registar, koji je sastavio ruski ministar financija, predstavlja izvor informacija o društvima te se predmnijeva da odražava stvarno stanje svakog uvrštenog subjekta. S druge strane, Vijeće koristi taj registar u određenim dokaznim dokumentacijama obrazlažući uvrštavanje na popise osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja.

66

Konačno, treba istaknuti da se Vijeće u dokumentaciji WK pozivalo na jedan drugi registar, portal „checko.ru”, kako bi potkrijepilo činjenicu da je tužitelj glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management.

67

U tom smislu, Vijeće je 22. veljače 2024. izvršilo uvid u izvadak s internetske stranice „checko.ru” za tužitelja, sadržan u dokumentaciji WK (isprava br. 3.). U dokumentaciji WK Vijeće navodi da portal „checko.ru” „omogućuje brzu i besplatnu provjeru svih pravnih ili fizičkih osoba registriranih u Ruskoj Federaciji”. Vijeće stoga nije u pravu kada osporava vjerodostojnost tog portala.

68

Međutim, Vijeću nije dostavljena ažurirana verzija izvatka s tog portala, datirana nakon 7. studenoga 2024., na temelju koje bi on mogao provjeriti ili pobiti informacije da je tužitelj podnio ostavku i da je druga osoba imenovana glavnim direktorom i osnivačem društva RBA‑Management.

69

Prema tome, Vijeće nije iznijelo nijedan podatak koji bi dokazivao da su informacije iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba pogrešne.

70

Drugo, Vijeće tvrdi da dokumenti koje je tužitelj dostavio po svemu sudeći predstavljaju manevar da se izbjegnu učinci mjera ograničavanja donesenih protiv njega, a ne čvrsti dokaz da se potonji povukao od svih odgovornosti u sektoru elektroničkih komponenti korištenih u vojnoj opremi. Vijeće smatra da se toj vrsti radnje ne smije priznati nikakva vjerodostojnost.

71

Međutim, tužitelju se ne može stavljati na teret da je želio podnijeti ostavku na dužnosti u društvu RBA‑Management u listopadu 2024. kako bi izbjegao mjere ograničavanja koje se na njega primjenjuju od lipnja 2024.

72

Nadalje, činjenica da je tužitelj poduzeo mjere kako više ne bi bio uvršten na predmetne popise može se shvatiti kao rezultat djelotvornosti mjera ograničavanja, zato što on na taj način izražava namjeru da više ne obavlja aktivnosti zbog kojih je njegovo ime uvršteno na predmetne popise.

73

Treće, Vijeće navodi da je, s vremenskog gledišta, rok između donošenja akta na koje se tužitelj poziva i razdoblja preispitivanja prekratak da bi se provjerilo da se potonji stvarno povukao s dužnosti, pri čemu on obavlja djelatnosti u službi društva Compel više od 20 godina i odgovoran je za vođenje tog poduzeća od 2015. Tvrdi da rok od 16 tjedana koji je protekao od formalnosti koje je tužitelj poduzeo u listopadu 2024. do donošenja akata iz ožujka 2025. ne omogućuje Vijeću da ocijeni istinitost i iskrenost povlačenja tužitelja od svakog oblika pružanja podrške ruskoj vladi ili ostvarivanja koristi od te vlade.

74

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je tužitelj dostavio dokumente kojima dokazuje da se iz društva RBA‑Management povukao dana 31. listopada 2024., odnosno unutar roka utvrđenog za podnošenje zahtjevâ za preispitivanje, koji je istjecao 2. studenoga 2024.

75

Vijeće stoga ne može, a da pritom ne oduzme korisni učinak zahtjevu za preispitivanje, tvrditi da nije imalo dovoljno vremena za preispitivanje osnovanosti razloga za uvrštavanje u kontekstu dokaza koje je tužitelj dostavio radi utvrđivanja promjene njegove osobne situacije. Nadalje, treba podsjetiti na to da su akti iz ožujka 2025. doneseni nakon provođenja periodičnog preispitivanja.

76

Osim toga, valja podsjetiti na to da su dokumenti koje je tužitelj dostavio u svojem zahtjevu za preispitivanje imali za cilj dokazati da on više nije glavni direktor ni osnivač društva RBA‑Management i da stoga zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima zbog tog razloga više nije opravdano.

77

S jedne strane, kao što je navedeno u točki 67. ove presude, Vijeće je imalo mogućnost brzo provjeriti točnost informacija koje je dostavio tužitelj, među ostalim uvidom u internetsku stranicu „checko.ru”.

78

S druge strane, argument Vijeća da nije imalo dovoljno vremena da provjeri je li stvarno došlo do povlačenja tužitelja sa svih djelatnosti u društvu Compel ili sa svih oblika pružanja podrške ruskoj vladi, imajući u vidu ulogu koju je tužitelj u prošlosti imao unutar tog društva, posebno tijekom agresije na Ukrajinu, nije relevantan. Naime, razlog kojim je obrazloženo zadržavanje tužiteljeva imena u aktima iz ožujka 2025. zasnivao se samo na njegovu svojstvu glavnog direktora i osnivača društva RBA‑Management.

79

Četvrto, Vijeće tvrdi da tužitelj nije pružio dostatne dokaze o promjeni svojih djelatnosti. Navodi da tužitelj nije iznio ni najmanju indiciju da više ne djeluje u elektroničkom sektoru, iako je cijelu svoju karijeru proveo u njemu, niti je pružio dokaz da se definitivno povukao sa svih dužnosti u društvu Compel. Nadalje, tvrdi da je tužitelj imao mogućnost iznijeti dokaze o svojoj novoj djelatnosti u sektoru nekretnina i preseljenju u Armeniju.

80

S tim u vezi valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 23. ove presude, Vijeće mora dokazati osnovanost razloga koji je utvrđen protiv tužitelja, pa nije na tužitelju da iznosi negativni dokaz o neosnovanosti.

81

Budući da je Vijeće ocijenilo da je, unatoč dokumentima koje je tužitelj dostavio, potonji u praksi nastavio obavljati svoje djelatnosti, ono je moralo pružiti dokaz za to.

82

Prema tome, tražeći od tužitelja da dokaže da nije nastavio obavljati djelatnosti u elektroničkom sektoru ili u vezi s društvom Compel ili da pruži dokaze o svojoj novoj djelatnosti, Vijeće prebacuje teret dokazivanja.

83

Osim toga valja podsjetiti na to da su, imajući u vidu razlog zadržavanja tužiteljeva imena koji se navodio u aktima iz ožujka 2025., jedini relevantni dokazi bili oni kojima se htjelo dokazati ili osporiti činjenicu da je tužitelj glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management i da je bio odgovoran za radnje tog društva u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. Vijeće nije moglo od tužitelja zahtijevati da pruži dodatne dokaze koji nemaju veze s tim razlogom.

84

Peto, Vijeće navodi da dokazi koje je tužitelj dostavio ne dokazuju da je potonji stvarno prekinuo svoje aktivnosti, imajući u vidu sve činjenične okolnosti iz spisa.

85

U tom smislu Vijeće tvrdi da postoje ozbiljne i podudarne indicije na temelju kojih se može zaključiti da tužitelj i dalje održava veze s društvom Compel, što opravdava zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima. Spominje dokaze sadržane u dokumentaciji WK za društvo Compel, koji upućuju na to da navedeno poduzeće proizvodi elektroničke komponente namijenjene industriji naoružanja korištenog u agresiji na Ukrajinu. Također podsjeća na to da razni dokazi sadržani u dokumentaciji WK pokazuju da tužitelj ima obrazovanje inženjera u sektoru u kojem posluje društvo Compel, da je unutar tog poduzeća obavljao značajne dužnosti, da je bio osnivač društva Compel Regions LLC i da je preko društva RBA‑Management obavljao dužnosti upravljanja društvom Compel od veljače 2015. do listopada 2024., odnosno nedugo nakon invazije na Krim i za vrijeme invazije na Ukrajinu.

86

Dakle, Vijeće tom argumentacijom u bitnome tvrdi da dokazi koje je tužitelj dostavio u vezi s njegovom ostavkom i prodajom njegovih udjela u društvu RBA‑Management nisu vjerodostojni i ne odražavaju stvarno stanje, imajući u vidu prijašnje aktivnosti potonjeg društva u društvu Compel.

87

Treba međutim podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 24. ove presude, ocjenu osnovanosti razlogâ za zadržavanje tužiteljeva imena u aktima iz ožujka 2025. treba provesti ispitujući dokaze u njihovu kontekstu, a Vijeće ispunjava obvezu koju ima u pogledu tereta dokazivanja ako sudu Unije predoči skup dovoljno konkretnih, preciznih i podudarnih indicija na temelju kojih se može utvrditi da je tužitelj u trenutku donošenja tih akata ispunjavao uvjete predviđene kriterijem (f).

88

S jedne strane, kada je riječ o kontekstu, treba istaknuti da se Vijeće poziva samo na dokaze sadržane u dokumentaciji WK, od kojih se većina odnosi na društvo Compel a ne na tužitelja, kao i na prijašnje djelatnosti potonjeg unutar tog društva.

89

Međutim, Vijeće nije u pravu kada tvrdi da dokazi o tužiteljevoj prijašnjoj karijeri u društvu Compel, koji su sadržani u dokumentaciji WK te se samim time odnose na činjenične okolnosti nastale prije svibnja 2024., mogu učiniti nevjerodostojnim povlačenje tužitelja s dužnosti u društvu RBA‑Management u listopadu 2024.

90

Vijeće isto tako ne može odbaciti dokaze koje je tužitelj dostavio u svojem zahtjevu za preispitivanje uz obrazloženje da oni nisu dostatni da bi se dokazalo da je stvarno došlo do tužiteljeva povlačenja s dužnosti u društvu RBA‑Management temeljeći se samo na utvrđenju da je potonji proveo najveći dio svoje karijere u društvu Compel. Takva ocjena Vijeća dovela bi do zamrzavanja tužiteljeve situacije te bi oduzela svaki korisni učinak predviđenom provođenju periodičnog preispitivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2023., Pumpjanski/Vijeće, T‑734/22, neobjavljenu, EU:T:2023:761, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

91

S druge strane, kada je riječ o teretu dokazivanja, ako je Vijeće smatralo da dokazi koje je tužitelj dostavio upućuju samo na njegovo očito povlačenje s dužnosti u društvu RBA‑Management i da razlog koji se navodi u aktima iz ožujka 2025. i dalje vrijedi, ono je trebalo pružiti dokaz da potonje društvo i dalje stvarno održava veze s tim društvom i da je on u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. i dalje bio odgovoran za radnje tog društva.

92

Međutim, Vijeće je propustilo pružiti bilo kakav dokaz iz razdoblja nakon listopada 2024. koji bi mogao potkrijepiti njegovu tvrdnju da je povlačenje tužitelja sa svojih dužnosti u društvu RBA‑Management bilo samo fiktivno.

93

Nadalje, iako je Vijeće ocijenilo da tužitelj ispunjava pretpostavke iz kriterija (f) zbog razloga različitog od onog koji se navodi u aktima iz ožujka 2025., odnosno zbog veza koje potonji izravno održava s društvom Compel ili bilo kojeg drugog oblika pružanja podrške ruskoj vladi, ono je trebalo pružiti dokaz za to i slijedom toga izmijeniti razlog za zadržavanje tužiteljeva imena na predmetnim popisima. U svakom slučaju, Vijeće ne iznosi nikakav dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi postojanje veze između tužitelja i društva Compel u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025.

94

Prema tome, budući da nije pružen nikakav dokaz kojim bi se dopunila dokumentacija WK, ni iz jedne se indicije ne može zaključiti da je tužitelj u praksi i dalje bio rukovoditelj i osnivač društva RBA‑Management u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025. Argument Vijeća da prijašnje djelatnosti tužitelja u društvu Compel oduzimaju svu vjerodostojnost toj promjeni situacije samo je spekulativan i nije potkrijepljen.

95

Iz svega navedenog slijedi da Vijeće nije dokazalo da dokumenti koje je tužitelj dostavio radi dokazivanja promjene njegove osobne situacije nisu imali nikakvu dokaznu snagu. Stoga valja zaključiti da ti dokumenti predstavljaju indiciju da je tužitelj u listopadu 2024. podnio ostavku na dužnost rukovoditelja društva RBA‑Management i da od studenoga 2024. više nije osnivač tog društva.

96

Vijeće se stoga nije smjelo ograničiti na pozivanje isključivo na podatke sadržane u dokumentaciji WK, koji su nekoliko mjeseci stariji od informacija koje je dostavio tužitelj te su, imajući u vidu te informacije, zastarjeli.

97

Vijeće je stoga pogrešno postupilo kada je odbacilo dokumente koje je dostavio tužitelj uz obrazloženje da nisu dovoljno vjerodostojni za dokazivanje da se osobna situacija potonjega stvarno promijenila u listopadu 2024., ne dostavljajući pritom ažurirane verzije dokumenata sadržanih u dokumentaciji WK ili druge dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da su okolnosti koje su opravdavale uvrštavanje tužiteljeva imena na predmetne popise i dalje postojale u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025., odnosno da je potonji u tom trenutku i dalje bio glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management te da je bio odgovoran za radnje tog društva.

98

Stoga valja zaključiti da Vijeće, imajući u vidu da nije provelo ažuriranu analizu tužiteljeve situacije, nije dokazalo osnovanost razloga za zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima u trenutku donošenja akata iz ožujka 2025.

99

Iz navedenog slijedi da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je zadržalo tužiteljevo ime na predmetnim popisima na temelju kriterija (f) u aktima iz ožujka 2025.

O aktima iz rujna 2025.

100

Tužitelj tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je njegovo ime zadržalo na predmetnim popisima u aktima iz rujna 2025., unatoč tome što je on okončao situaciju koja je bila razlog za prvotno uvrštavanje i što je Vijeće tu promjenu situacije priznalo u razlogu za uvrštavanje njegova imena.

101

Vijeće navodi da je moglo samo utvrditi formalni i očiti odlazak tužitelja s rukovodećih dužnosti, ali da potonji nije dopunio svoju dokumentaciju bilo kakvim dokazom za to da je stvarno prestao obavljati sve dužnosti u vezi s društvom Compel, što je jedini način da se dokaže da je stalna i bitna veza između „rukovoditelja” i društva Compel prekinuta. Tvrdi da očita ostavka nije dostatna ni uvjerljiva, imajući u vidu ulogu koju tužitelj ima u uvozu materijala namijenjenog podupiranju ruskih ratnih napora.

102

U svojem zahtjevu za preispitivanje od 5. travnja 2025. tužitelj je Vijeću ponovno dostavio odluku br. 16, koja je spomenuta u točki 36. ove presude, te izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datiran 7. studenoga 2024., koji je spomenut u točki 38. ove presude. Isto je tako dostavio, među ostalim, izvadak iz ruskog Jedinstvenog državnog registra pravnih osoba za društvo RBA‑Management, datiran 27. ožujka 2025., u kojem se A. Gurin navodi kao glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management, te izvadak s internetske stranice „checko.ru” koji se odnosi na njega, a poklapa se s ažuriranom verzijom isprave br. 3 iz dokumentacije WK.

103

Treba istaknuti da je u aktima iz rujna 2025. Vijeće izmijenilo razlog zadržavanja tužiteljeva imena na predmetnim popisima. U tim se izmjenama navodi da je tužitelj „stari” glavni direktor društva RBA‑Management te da je kao glavni direktor i osnivač društva RBA‑Management tužitelj „bio” odgovoran za radnje tog društva.

104

Iz navedenoga nužno proizlazi da je Vijeće uzelo u obzir informacije koje je tužitelj dostavio u svojem zahtjevu za preispitivanje od 5. travnja 2025., pri čemu je ocijenilo da je potonji pružio dostatne dokaze o promjeni njegove pojedinačne situacije, odnosno da više nije glavni direktor društva RBA‑Management i da više nije odgovoran za radnje društva RBA‑Management.

105

Vijeće stoga nije u pravu kad tvrdi da se tim novim razlogom samo prima na znanje očigledna promjena osobne situacije tužitelja. Naime, takvo tumačenje nije u skladu s formulacijom razloga za zadržavanje tužiteljeva imena koji se navodi u aktima iz rujna 2025.

106

U tom smislu treba istaknuti da razlog koji je utvrđen u aktima iz rujna 2025. kako bi se opravdalo zadržavanje tužiteljeva imena na predmetnim popisima počiva isključivo na činjenici da je potonji u prošlosti bio odgovoran za radnje društva RBA‑Management.

107

Međutim, kriterij (f), koji se odnosi na fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela koji „pružaju” materijalnu ili financijsku podršku vladi Ruske Federacije, jasno je formuliran u prezentu (presuda od 10. srpnja 2024., Raševski/Vijeće, T‑309/22 i T‑739/22, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2024:455, t. 173.), što podrazumijeva da se podrška mora pružati na dan donošenja akata o zadržavanju imena (vidjeti po analogiji mišljenje nezavisnog odvjetnika Biondija u spojenim predmetima Latvija/Aven i Fridman, C‑440/24 P i C‑441/24 P, EU:C:2025:854, t. 115.).

108

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, činjenica da je osoba prestala obavljati dužnosti u određenoj organizaciji ne znači sama po sebi da su te prijašnje funkcije irelevantne zato što njezine prošle aktivnosti mogu utjecati na njezino postupanje. Međutim, prijašnje dužnosti neke osobe, promatrane izolirano, ne mogu biti razlog za uvrštavanje njezina imena na sporne popise. Naime, ako se Vijeće željelo pozvati na prijašnje djelatnosti navedene osobe, ono je moralo iznijeti ozbiljne i podudarne indicije iz kojih se može opravdano zaključiti da ta osoba i dalje održava veze s organizacijom u kojoj je u trenutku donošenja predmetnog akta obavljala te dužnosti, što opravdava uvrštavanje njezina imena na popise nakon što je prestala obavljati djelatnosti u toj organizaciji (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2021., Assi/Vijeće, T‑256/19, EU:T:2021:818, t. 128. i navedena sudska praksa).

109

Treba međutim istaknuti da Vijeće ne iznosi nikakav dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da tužitelj i dalje održava veze s društvom RBA‑Management ili da je unutar tog poduzeća nastavio obavljati dužnosti u trenutku donošenja akata iz rujna 2025.

110

S tim u vezi valja zaključiti da Vijeće ne može samo na temelju činjenice da je tužitelj bio glavni direktor društva RBA‑Management i da je bio odgovoran za radnje tog društva predmnijevati da se on može kvalificirati kao fizička osoba koja pruža materijalnu podršku ruskoj vladi nekoliko mjeseci nakon što je napustio te dužnosti. Naime, to bi dovelo do zamrzavanja tužiteljeve situacije te oduzimanja svakog korisnog učinka provođenju periodičnog preispitivanja koje se među ostalim predviđa u članku 6. trećem stavku Odluke 2014/145 i članku 14. stavku 4. Uredbe br. 269/2014, kako su izmijenjene (vidjeti po analogiji presude od 6. rujna 2023., Šulgin/Vijeće, T‑364/22, neobjavljenu, EU:T:2023:503, t. 116. i navedenu sudsku praksu, te od 29. studenoga 2023., Pumpjanski/Vijeće, T‑734/22, neobjavljenu, EU:T:2023:761, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

111

Osim toga, točno je da iz sudske prakse spomenute u točki 26. ove presude proizlazi da nije zabranjeno to da se Vijeće pozove na iste dokaze na kojima je zasnivalo prethodno zadržavanje tužiteljeva imena na predmetnim popisima, pod uvjetom da, s jedne strane, razlozi za uvrštavanje ostaju nepromijenjeni i da se, s druge strane, kontekst nije promijenio u tolikoj mjeri da su ti dokazi postali zastarjeli.

112

Treba međutim istaknuti da je razlog za uvrštavanje tužiteljeva imena bio izmijenjen u aktima iz rujna 2025. i da je, priznavši da tužitelj više nije odgovoran za radnje društva RBA‑Management, Vijeće prešutno, ali neizbježno priznalo zastarjelost dokaza sadržanih u dokumentaciji WK kojima se želi utvrditi da je tužitelj bio rukovoditelj društva RBA‑Management.

113

Iz navedenog slijedi da Vijeće nije ispunilo obvezu koju je imalo u pogledu tereta dokazivanja u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 23. i 24. ove presude jer nije iznijelo nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je tužitelj, zbog svojih prijašnjih dužnosti u društvu RBA‑Management, pružao materijalnu podršku vladi Ruske Federacije u smislu kriterija (f) u trenutku donošenja akata iz rujna 2025.

114

Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentima Vijeća.

115

Vijeće tvrdi da su dokumenti koji su sadržani u dokumentaciji WK za društvo Compel i dalje relevantni te dokazuju da je to poduzeće bilo u središtu prijevarnih radnji s ciljem uvoza materijala namijenjenog podržavanju rata u Ukrajini i da tužitelj ne može tvrditi da je upravljao poduzećem isključivo u civilne svrhe. Imajući u vidu te podatke, Vijeće postavlja pitanje je li se tužitelj, koji je stvarni rukovoditelj društva Compel, stvarno povukao.

116

S jedne strane, argument Vijeća da bi tužitelj faktički mogao i dalje upravljati društvom Compel nije relevantan. Naime, u aktima iz rujna 2025. tužiteljevo pružanje podrške ruskoj vladi nije obrazloženo činjenicom da između tužitelja i društva Compel i dalje postoje veze nakon što je on podnio ostavku na mjesto rukovoditelja društva RBA‑Management, niti činjenicom da on faktički upravlja društvom Compel.

117

S druge strane, tvrdnja Vijeća da tužitelj navodno faktički i dalje upravlja društvom Compel u svakom slučaju nije potkrijepljena nikakvim dokazom.

118

U tom smislu, kada tvrdi da tužitelj nije dokazao stvarni prestanak svih dužnosti u vezi s društvom Compel niti pružio dostatne dokaze kojima bi uvjerljivo dokazao da je otišao u mirovinu u Armeniji odustajući od svih djelatnosti, Vijeće prebacuje teret dokazivanja. Ako je Vijeće smatralo da tužitelj nastavlja obavljati djelatnosti u društvu Compel zbog čega je opravdano njegovo uvrštavanje na temelju kriterija (f), ono je trebalo pružiti dokaz za to i slijedom toga izmijeniti razlog za uvrštavanje tužiteljeva imena.

119

Iz navedenog slijedi da je, s obzirom na to da se obrazloženje akata iz rujna 2025., vezano uz kriterij (f), referira samo na prijašnje dužnosti tužitelja u društvu RBA‑Management, Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je ocijenilo da se u trenutku donošenja navedenih akata tužitelj mogao kvalificirati kao fizička osoba koja pruža materijalnu podršku ruskoj vladi. Naime, Vijeće ne može zaključiti da je činjenica da je tužitelj godinu dana prije donošenja akata iz rujna 2025. obavljao dužnosti glavnog direktora društva RBA‑Management sama po sebi dovoljna da se opravda zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima kao osobe koja pruža materijalnu podršku ruskoj vladi (vidjeti po analogiji presudu od 10. rujna 2025., Pumpjanski/Vijeće, T‑541/24, neobjavljenu, EU:T:2025:841, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

120

Prema tome, Vijeće je počinilo pogrešku u ocjeni kada je zadržalo tužiteljevo ime na predmetnim popisima na temelju kriterija (f) u aktima iz rujna 2025.

121

Iz svega navedenog proizlazi da valja prihvatiti jedinstveni tužbeni razlog i poništiti pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.

Zahtjev za naknadu štete

122

Tužitelj traži utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Vijeća na temelju članka 340. UFEU‑a zbog kršenja njegovih prava obrane. Tvrdi da je Vijeće u dopisu od 17. ožujka 2025. iznijelo samo stereotipne i standardne formulacije odgovarajući na njegov zahtjev za preispitivanje od 31. listopada 2024. Navodi da mu odbijanje Vijeća da razmotri taj zahtjev uzrokuje izvjesnu štetu produžavajući trajanje mjera ograničavanja minimalno za vrijeme vođenja predmetnog postupka, odnosno za oko dvije godine.

123

Kada je riječ o šteti, tužitelj navodi da armenske banke odbijaju nuditi bankovne usluge osobama protiv kojih su određene međunarodne sankcije i da je zbog toga bio spriječen u planovima da se preseli u Armeniju i da ondje obavlja poslovnu djelatnost u sektoru nekretnina. Zbog postupanja armenskih banaka, njegovi financijski gubici dosegnuli su iznos od, s jedne strane, 42 480 eura, zbog nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine koju posjeduje u Erevanu (Armenija) tijekom dvije godine i, s druge strane, 150 000 eura, zbog gubitka prihoda u tom istom razdoblju radi nemogućnosti sklapanja određenih ugovora i realizacije ulaganja u sektoru nekretnina u Erevanu.

124

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a uvjetovano ispunjavanjem niza pretpostavki, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojemu je svrha priznavanje prava pojedincima, stvarnim nastankom štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze donositelja akta i štete koju su pretrpjeli oštećenici (vidjeti presude od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 32. i navedenu sudsku praksu, te od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 171. i navedenu sudsku praksu).

125

Nadalje, pretpostavke za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, kumulativno su određene. Prema tome, kada jedna od tih pretpostavki nije ispunjena, tužbu treba u cijelosti odbiti a da pritom nije potrebno ispitivati ostale pretpostavke (vidjeti presudu od 11. rujna 2024., Tokareva/Vijeće, T‑744/22, EU:T:2024:608, t. 172. i navedenu sudsku praksu).

126

Kad je riječ o uvjetu vezanom uz postojanje uzročne veze između navedenog postupanja i potraživane štete, navedena šteta mora dovoljno izravno proizlaziti iz prigovorenog postupanja, a potonje mora predstavljati odlučujući uzrok štete, dok ne postoji obveza popravljanja svake štetne posljedice nezakonite situacije, čak i one udaljene. Na tužitelju je da pruži dokaz o postojanju uzročne veze između prigovorenog postupanja i potraživane štete (vidjeti presude od 13. prosinca 2018., Iran Insurance/Vijeće, T‑558/15, EU:T:2018:945, t. 121. i navedenu sudsku praksu, te od 1. lipnja 2022., Eleveté Invest Group i dr./Komisija i SRB, T‑523/17, EU:T:2022:313, t. 655. i navedenu sudsku praksu).

127

U konkretnom slučaju, s jedne strane, kada je riječ o spornom postupanju, tužitelj se poziva na činjenicu da je Vijeće povrijedilo njegova prava obrane prilikom rješavanja njegova zahtjeva za preispitivanje od 31. listopada 2024. S druge strane, kada je riječ o potraživanoj šteti, poziva se na nemogućnost iznajmljivanja nekretnine koju posjeduje u Erevanu i gubitak prihoda zbog postupanja armenskih banaka.

128

Dakle, tužitelj svojom argumentacijom tvrdi da je navodno kršenje njegovih prava obrane u postupku preispitivanja navelo Vijeće da pogrešno zadrži njegovo ime na predmetnim popisima, zbog čega je bio prisiljen podnijeti predmetnu tužbu i na taj način produljiti mjere ograničavanja za vrijeme trajanja postupka pred Općim sudom, koje procjenjuje na dvije godine. Objašnjava da tijekom te dvije godine on ne može pokrenuti poslovanje u Armeniji zbog toga što mu armenske banke odbijaju otvoriti bankovni račun.

129

U tom smislu, iz tužiteljeve argumentacije razvidno je da potraživana šteta u najboljem slučaju proizlazi iz odbijanja, pod pretpostavkom da je dokazano, armenskih banaka da mu otvore bankovni račun, a ne izravno iz navodnog kršenja njegovih prava obrane.

130

Stoga treba istaknuti da nikakva izravna veza ne može uspostavljati između činjenice, pod pretpostavkom da je dokazana, da Vijeće nije razmotrilo tužiteljev zahtjev za preispitivanje i prepreka na koje je on nailazio u realizaciji svojih projekata u Armeniji.

131

Dakle, tužitelj ne uspostavlja izravnu uzročnu vezu između nedozvoljenog postupanja koje stavlja na teret Vijeću i štete koju je navodno pretrpio.

132

U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj tvrdio da je postupanje koje se prigovara Vijeću posljedica donošenja pobijanih akata, on propušta dokazati da odbijanje armenskih banaka da mu ponude bankovne usluge jest izravna posljedica mjera ograničavanja koje se odnose na njega.

133

U tom smislu, iako, kao što to ističe Vijeće, takvo postupanje armenskih banaka može biti pokrenuto isključivo na njihovu inicijativu i na temelju njihove interne politike, ne može se isključiti mogućnost da su one dobrovoljno odlučile postupiti po mjerama ograničavanja koje je donijela Europska unija. Međutim, takav je zaključak u konkretnom slučaju irelevantan.

134

Naime, s jedne strane, budući da se pobijani akti ne primjenjuju u Armeniji, iz njih ne proizlazi nikakva obveza armenskih banaka. S druge strane, mjere ograničavanja koje su donesene na temelju pobijanih akata uključuju mjere zamrzavanja sredstava osoba čija su imena uvrštena na predmetne popise, a ne mjere zabrane otvaranja bankovnih računa.

135

Prema tome, budući da jedna od pretpostavki za utvrđivanje odgovornosti Vijeća nije ispunjena, zahtjev za naknadu štete valja odbiti.

Troškovi

136

U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi svoje troškove.

137

Budući da u konkretnom slučaju tužitelj i Vijeće dijelom nisu uspjeli u svojim zahtjevima, valja odlučiti da će svaka stranka snositi vlastite troškove.

1.

Odluka Vijeća (ZVSP) 2025/528 od 14. ožujka 2025. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine, Provedbena uredba Vijeća (EU) 2025/527 od 14. ožujka 2025. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine, Odluka Vijeća (ZVSP) 2025/1895 od 12. rujna 2025. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine te Provedbena uredba Vijeća (EU) 2025/1894 od 12. rujna 2025. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine poništavaju se u dijelu u kojem je ime Vladimira Avetisjana zadržano na popisu osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.

2.

U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.

V. Avetisjan i Vijeće Europske unije snosit će svaki svoje troškove.