U predmetu T‑290/14,
Andrij Portnov, sa stalnom adresom u Kijevu (Ukrajina), kojeg zastupa M. Cessieux, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju V. Piessevaux i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju zastupaju D. Gauci i T. Scharf, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za poništenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 1.) i Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 26.), u dijelu u kojem je tužiteljevo ime uvršteno na popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja,
OPĆI SUD (deveto vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, O. Czúcz i A. Popescu, suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. svibnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1. Tužitelj Andrij Portnov, ukrajinski državljanin, obavljao je brojne dužnosti u okviru ukrajinske uprave, između ostalog i dužnost savjetnika ukrajinskog predsjednika.
2. Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014., na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 26.; u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
3. Članak 1. stavci 1. i 2. pobijane odluke određuje:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za pronevjeru ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje ni u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.
4. Modaliteti mjera ograničavanja definirani su u idućim stavcima istog članka.
5. Vijeće je istoga dana, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EZ) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL L 66, str. 1.; u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
6. U skladu s pobijanom odlukom, pobijana uredba nameće donošenje predmetnih mjera ograničavanja i definira modalitete navedenih mjera ograničavanja na isti način, u biti, kao i navedena odluka.
7. Imena osoba iz pobijane odluke i pobijane uredbe nalaze se na popisu iz Priloga navedenoj odluci i Priloga I. navedenoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis) s, među ostalim, obrazloženjem njihova uvrštavanja.
8. Tužiteljevo ime nalazilo se na popisu zajedno s identifikacijskim podacima „bivši savjetnik ukrajinskog predsjednika“ i sljedećim obrazloženjem:
Osoba koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.
9. Dana 6. ožujka 2014. Vijeće je u Službenom listu Europske unije objavilo Obavijest namijenjenu osobama na koje se odnose mjere ograničavanja iz pobijane odluke i pobijane uredbe (SL C 66., str. 1.).
10. U skladu s tom obaviješću „[d]otične osobe mogu Vijeću podnijeti zahtjev, zajedno s popratnom dokumentacijom, da se ponovno razmotri odluka o njihovu uvrštenju na […] popis […]“. Dotične osobe također se obavještavaju „o mogućnosti osporavanja odluke Vijeća pred Općim sudom […], u skladu s uvjetima iz članka 275. stavka 2. i članka 263. stavaka 4. i 6. [UFEU‑a]“.
11. Tužitelj je 17. travnja 2014. uputio Vijeću zahtjev da se ponovno razmotri odluka o njegovu uvrštavanju na popis, koji je uključivao i zahtjev da mu dostavi dokaze na kojima se temeljilo navedeno uvrštavanje.
12. Vijeće je potvrdilo da je razmatranje zahtjeva bilo u tijeku i dostavilo, u prilogu odgovoru na tužbu i odgovoru na repliku, dokaze iz tužiteljevog spisa, odnosno dopis Ureda državnog odvjetnika Ukrajine visokoj predstavnici Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku od 3. ožujka 2014. (u daljnjem tekstu: dopis od 3. ožujka 2014.) i druge dokaze nastale nakon pobijanih akata.
13. Pobijana odluka i pobijana uredba izmijenjene su Provedbenom odlukom Vijeća 2014/216/ZVSP od 14. travnja 2014. o provedbi pobijane odluke (SL L 111, str. 91.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 381/2014 od 14. travnja 2014. o provedbi pobijane uredbe (SL L 111, str. 33.). Provedbena odluka 2014/216 i Provedbena uredba br. 381/2014 nisu, međutim, izmijenile tužiteljev položaj.
14. Pobijana odluka izmijenjena je i Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/143 od 29. siječnja 2015. o izmjeni pobijane odluke (SL L 24, str. 16.), koja je stupila na snagu 1. veljače 2015. Glede kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja, iz članka 1. navedene odluke proizlazi da se članak 1. stavak 1. pobijane odluke zamjenjuje sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za pronevjeru ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za pronevjeru ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmet istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog pronevjere ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudjelovanja u tome ili
(b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudjelovanja u tome.“
15. Uredba Vijeća (EU) 2015/138 od 29. siječnja 2015. o izmjeni navedene uredbe (SL L 24, str. 1.) izmijenila je potonju u skladu s Odlukom 2015/143.
16. Pobijana odluka i pobijana uredba naknadno su izmijenjene Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. o izmjenama pobijane odluke (SL L 62, str. 25.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi pobijane uredbe (SL L 62, str. 1.). Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. pobijane odluke, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu pojedinih osoba uvrštenih na popis produljila do 6. ožujka 2016., odnosno do 6. lipnja 2015. Provedbena uredba 2015/357 zamijenila je tako Prilog I. pobijanoj uredbi.
17. Nakon tih izmjena tužiteljevo se ime više nije nalazilo na popisu.
Postupak i zahtjevi stranaka
18. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. travnja 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. Podnio je i zahtjev za ubrzani postupak u skladu s člankom 76.a Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991.
19. Odlukom od 4. lipnja 2014. Opći je sud odbio zahtjev za provođenje ubrzanog postupka.
20. Vijeće je 24. srpnja 2014. podnijelo odgovor na tužbu. Usto, podnijelo je i obrazloženi zahtjev u skladu s člankom 18. stavkom 4. drugim podstavkom Uputa za tajnika Općeg suda, kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga odgovoru na tužbu ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet a koji su dostupni javnosti.
21. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 25. ožujka 2010. Komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zaključcima Vijeća. Predsjednik devetog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 11. rujna 2014. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. listopada 2014. Komisija se odrekla prava na podnošenje intervencijskog podneska.
22. Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 17. rujna 2014. odnosno 12. studenoga 2014. Vijeće je također podnijelo obrazloženi zahtjev u skladu s člankom 18. stavkom 4. drugim podstavkom Uputa za tajnika Općeg suda, kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga odgovoru na repliku ne navede u dokumentima koji se odnose na taj predmet, a koji su dostupni javnosti.
23. U okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991., Opći je sud 31. svibnja 2015. pozvao stranke da podnesu očitovanja o pitanju ima li tužitelj i dalje pravni interes nakon povlačenja njegova imena s popisa osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja i, u slučaju potvrdnog odgovora, u odnosu na koje tužbene razloge takav interes postoji. Stranke su u dodijeljenom roku odgovorile na taj zahtjev.
24. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi održanoj 21. svibnja 2015.
25. Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu uredbu, u dijelu u kojem se odnosi na njega;
– poništi pobijanu odluku, u dijelu u kojem se odnosi na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
26. Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– utvrdi da je tužba neosnovana;
– naloži tužitelju snošenje troškova;
– podredno, proglasi da se učinci pobijane odluke zadržavaju do stupanja na snagu djelomičnog poništenja pobijane uredbe.
Pravo
Daljnje postojanje tužiteljevog pravnog interesa
27. Treba napomenuti da se, nakon izmjena pobijanih akata Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357, tužiteljevo ime više nije nalazilo na popisu.
28. Odgovarajući na pitanje koje je pisanim putem postavio Opći sud (t. 23. ove presude), Vijeće je, uz potporu Komisije, ocijenilo da tužitelj nije dokazao da njegov pravni interes i dalje postoji.
29. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, predmet spora kao i tužiteljev pravni interes moraju postojati do proglašenja sudske odluke ili će se postupak obustaviti, što pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, Zb. EU:C:2007:322, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
30. Osim toga, iako se priznavanjem nezakonitosti pobijanog akta kao takvim ne može naknaditi materijalna šteta ili šteta uzrokovana povredom privatnog života, njime se, međutim, odnosna osoba može rehabilitirati ili ono može činiti oblik naknade za štetu koju je pretrpjela zbog takve nezakonitosti i tako opravdati daljnje postojanje njezina pravnog interesa. U tom pogledu, činjenica da je ukidanje predmetnih mjera ograničavanja bilo konačno ne isključuje mogućnost daljnjeg postojanja pravnog interesa glede učinaka akata nametnutih tim mjerama između dana njihova stupanja na snagu i dana njihova ukidanja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija, C‑239/12 P, Zb. EU:C:2013:331, t. 70. do 72. i 82.).
31. U ovom slučaju, treba utvrditi, kao što je tužitelj potvrdio u svojem odgovoru na pitanja Općeg suda i na raspravi, a Vijeće mu nije proturječilo, da je bio i još uvijek jest uključen u ukrajinski politički život. Javno označavanje, uvrštavanjem njegova imena na popis, kao osobe protiv koje se vodi kazneni postupak u Ukrajini u svezi sa pronevjerom sredstava može zato štetiti njegovu ugledu kao političaru.
32. Stoga treba utvrditi da tužiteljev pravni interes i dalje postoji unatoč ukidanju sporne mjere ograničavanja u odnosu na njega.
Meritum
33. U potporu tužbi tužitelj navodi pet tužbenih razloga. Prvi se temelji na povredi prava na obranu i prava na djelotvoran pravni lijek. Drugi se temelji na povredi obveze obrazlaganja. Treći se temelji na nepoštovanju kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja određenih pobijanom odlukom i pobijanom uredbom. Četvrti se temelji na pogrešci koja se tiče činjenica, a peti na povredi prava na vlasništvo.
34. Opći sud smatra svrhovitim najprije ispitati treći tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju kriterija za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja određenih pobijanom odlukom i pobijanom uredbom
35. U prilog trećem tužbenom razlogu tužitelj tvrdi, u biti, da donošenje mjera ograničavanja prema njemu nije u skladu s kriterijima za određivanje osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja određenima pobijanim aktima. Tvrdi, s jedne strane, da nije utvrđeno da je on odgovoran za pronevjeru javnih sredstava i da se protiv njega vodio kazneni postupak ili istraga u odnosu na te činjenice i, s druge strane, da nezakonit prijenos pronevjerenih sredstava izvan Ukrajine predstavlja kazneno djelo odvojeno od onog iz navedenih akata, odnosno pronevjere sredstava.
36. Tužitelj na temelju te argumentacije pobija, u biti, osnovanost uvrštavanja svojeg imena na popis.
37. Vijeće tvrdi, s jedne strane, da se članak 1. pobijane odluke ne može tumačiti na način da se odnosi samo na osobe za koje je sudskom odlukom utvrđeno da su krive za pronevjeru javnih sredstava i, s druge strane, da sama činjenica da su pronevjerena javna sredstva prenesena izvan Ukrajine može činiti dio kaznenog djela pronevjere sredstava.
38. Treba podsjetiti da, iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (vidjeti presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, Zb. EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i navedenu sudsku praksu).
39. U ovom slučaju, kriterij iz članka 1. stavka 1. pobijane odluke određuje da su mjere ograničavanja donesene u odnosu na „osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za pronevjeru sredstava koja pripadaju ukrajinskoj državi“.
40. Tužiteljevo ime uvršteno je na popis jer je riječ o „osobi koja podliježe kaznenom postupku u Ukrajini s ciljem istrage zločina u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine“. Iz toga proizlazi da je Vijeće smatralo da je tužitelj, u najmanju ruku, bio predmet istrage ili prethodnog postupka, koji (još) nije rezultirao formalnom optužnicom.
41. U prilog razlogu za uvrštavanje tužitelja na popis, Vijeće se poziva na dopis od 3. ožujka 2014., u kojem se navodi da su „[u]krajinska tijela kaznenog progona pokrenula niz kaznenih postupaka za istraživanje kaznenih djela koja su počinili bivši visoki dužnosnici“, među kojima se nalazi i tužitelj. U dopisu se kasnije navodi, vrlo općenito, da je predmetna istraga „omogućila da se utvrde pronevjere javnih sredstava u velikim iznosima i ilegalni naknadni nezakonit prijenos izvan Ukrajine“.
42. Uzimajući u obzir spis predmeta, dopis od 3. ožujka 2014. je, među dokazima koje je Vijeće podnijelo u ovom postupku, jedini koji prethodi pobijanoj odluci i pobijanoj uredbi. Zakonitost takvih djela mora se stoga ocijeniti s obzirom na samo taj dokaz.
43. Potrebno je, dakle, provjeriti je li dopis od 3. ožujka 2014. dostatan dokaz da bi se na njemu temeljio zaključak da je za tužitelja „utvrđeno da je odgovoran za pronevjeru ukrajinskih državnih sredstava“ u smislu članka 1. stavka 1. pobijane odluke.
44. Iako, kao što ističe Vijeće, potječe od visokog pravosudnog tijela treće zemlje, odnosno ureda glavnog državnog odvjetnika Ukrajine, pismo od 3. ožujka 2014. sadrži samo opću izjavu da će se protiv tužitelja, među drugim bivšim visokim dužnosnicima, voditi istraga glede činjenica, koje nisu u većoj mjeri specificirane, vezanih za zloporabu javnih sredstava i nezakonit prijenos sredstava u inozemstvo. Ono ne daje nikakva pojašnjenja o tim činjenicama ni o tužiteljevim odgovornostima podnositelja u odnosu na njih.
45. Nadalje, glede tvrdnji koje je Vijeće iznijelo pred Općim sudom, prema kojima se pokretanje istrage u odnosu na tužitelja temeljilo nužno na podacima dobivenima nakon istraživanja, nespecificiranih, provedenih prije navedenog pokretanja, valja primijetiti da je riječ tek o pukim pretpostavkama. U tom smislu, potrebno je podsjetiti da odluka o donošenju mjera ograničavanja u smislu članka 29. UEU‑a nije donesena kao odgovor na zahtjev tijela vlasti odnosne treće zemlje, nego čini autonomnu mjeru donesenu za postizanje ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije. Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv odnosne osobe, a nije na toj osobi da pruži negativan dokaz o neosnovanosti navedenih razloga (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, Zb. EU:C:2013:518, t. 120. i 121. i presuda od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, Zb. EU:C:2013:775, t. 65. i 66.).
46. Točno je, kao što Vijeće tvrdi, da je sud Unije, u kontekstu primjene mjera ograničavanja, utvrdio da označavanje osobe kao odgovorne za kazneno djelo ne znači nužno osudu za takvo djelo (vidjeti, u tom smislu, presudu od 5. ožujka 2015., Ezz EA/Vijeće, C‑220/14 P, Zb. EU:C:2015:147, t. 72. i presudu od 27. veljače 2014., Ezz EA/Vijeće, T‑256/11, Zb. EU:T:2014:93, t. 57. do 61.).
47. Međutim, u kontekstu predmeta iz kojih je citirana sudska praksa u točki 46. ove presude proizlazi da je u odnosu na tužitelje bio izdan nalog glavnog državnog odvjetnika treće zemlje za pljenidbu njihove imovine koji je odobrio kazneni sud (presuda Ezz i dr./Vijeće, t. 42. supra , EU:T:2014:93, t. 132.). Slijedom toga, primjena mjera ograničavanja na predmetne tužitelje u tim predmetima temeljila se na konkretnim činjeničnim elementima, s kojima se Vijeće upoznalo.
48. U ovom slučaju, valja utvrditi, s jedne strane, da Vijeće nije imalo podatke o činjenicama ili specifičnom ponašanju tužitelja koje mu ukrajinske vlasti stavljaju na teret i, s druge strane, da dopis od 3. ožujka 2014. na koje se poziva, čak i ako ga se ne ispituje izdvojeno, nego u kontekstu u kojem se pojavljuje, ne može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu u smislu zakonodavstva navedenog u točki 38. ove presude za uvrštavanje tužitelja na popis iz razloga što je „utvrđeno da je za odgovoran“ pronevjeru javnih sredstava.
49. Štoviše, dodatni dokazi koje je podnijelo Vijeće, a koji su nastali nakon pobijanih akata, dokazuju da se protiv tužitelja vodio prethodni postupak koji je započeo nakon donošenja tih akata na dan njihove objave. Dakle, nije utvrđeno ni da se, u vrijeme donošenja pobijanih akata, protiv tužitelja vodio pravi „postupak“, već je to bio tek stadij prethodnog postupka. Iz toga slijedi da je uvrštavanje tužiteljeva imena na popis kao „osobe protiv koje se vodi kazneni postupak“ pogrešno. Nadalje, Vijeće upitano na raspravi o ukidanju mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja, nije dalo nikakvo objašnjenje za takvo ukidanje.
50. S obzirom na sve navedeno, uvrštavanje tužiteljeva imena na popis poštuje kriterije za određivanje osoba na koje se odnose mjere ograničavanja iz pobijane odluke.
51. Slijedom navedenog, treći tužbeni razlog valja usvojiti i poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.
52. Iz istih razloga valja poništiti i pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.
53. Budući da je treći tužbeni razlog osnovan, tužbu valja usvojiti, bez potrebe odlučivanja o ostalim tužbenim razlozima.
54. Nadalje, budući da se, slijedom Odluke 2015/364 i Provedbene uredbe 2015/357, tužiteljevo ime ne nalazi više na popisu osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja, nije potrebno odlučiti o pitanju zadržavanja učinaka pobijane odluke u odnosu na tužitelja.
Troškovi
55. U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova ako je postavljen takav zahtjev.
56. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljevu zahtjevu.
57. Nadalje, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Komisija će stoga snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (deveto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavanju se Odluka Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Uredba Vijeća (EZ) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem se odnose na Andrija Portnova.
2. Vijeću Europske unije nalaže se snošenje, osim vlastitih, i troškova A. Portnova.
3. Europska komisija snosi vlastite troškove.