Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

LAILE MEDINE

od 4. lipnja 2026.(1)

Predmet C-229/25

GQ,

IF

protiv

MVCI Management, S.L.,

MVCI Holidays, S.L.,

MVCI Playa Andaluza Holidays, S.L.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de Primera Instancia no 2 de Marbella (Prvostupanjski sud br. 2 u Marbelli, Španjolska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Stjecanje prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine – Direktiva 94/47/EZ – Ugovori o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine – Direktiva 2008/122/EZ – Tužba za poništenje ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili povezanih proizvoda – Tužba za povrat iznosa plaćenih na temelju ugovora koji je poništen – Tužba za naknadu za dio ugovorne cijene plaćene kao kazna zbog povrede zabrane avansnih plaćanja – Načelo djelotvornosti – Rok zastare – Trenutak od kojeg počinje teći rok zastare”






I.      Uvod

1.        U skladu s Direktivom 2008/122/EZ(2) „ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine definira se kao ugovor koji traje duže od jedne godine i kojim potrošač, uz plaćenu naknadu, stječe pravo na korištenje jednog ili više prenoćišta duže od jednog razdoblja boravka”. Ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine uglavnom se odnose na smještaj za odmor(3). Prvotno su bili uređeni Direktivom 94/47/EZ(4), koja je stavljena izvan snage Direktivom 2008/122 (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: Direktive o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine). Potonjom direktivom zaštita potrošača proširena je na proizvode za odmor slične ugovorima o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine.

2.        Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine nastoji se ojačati zaštita potrošača u području ugovorâ o pravu na vremenski ograničenu (ili sličnu) uporabu nekretnine prema kojoj, prema izvješću Europske komisije o ocjeni Direktive 2008/122, postoje dugoročne obveze ili znatni financijski rizici za potrošače(5). To se jamči pravilima o predugovornim i ugovornim informacijama, pravom na odustajanje i zabranom avansnog plaćanja.

3.        Ovaj se predmet odnosi na moguća ograničenja koja načelo djelotvornosti uvodi za nacionalna pravila o roku zastare koji se primjenjuje na pravna sredstva predviđena nacionalnim pravom u slučaju povrede pravila o obavješćivanju i zabrani avansnog plaćanja predviđenih Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Njime se Sudu daje prilika da prvi put ispita pravila Unije u području zaštite potrošača kada je riječ o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, ograničenom načelom djelotvornosti.

II.    Regulatorni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Direktiva 94/47

4.        Člankom 3. navedene direktive određivalo se:

„1.      Države članice u svojem zakonodavstvu utvrđuju mjere kojima se osigurava da je obveza prodavatelja da svakoj osobi koja traži informacije o nekretnini ili nekretninama dostavi dokument koji, pored općeg opisa nekretnine ili nekretnina, pruža barem sažete i točne informacije o pojedinostima iz točaka od (a) do (g), (i) i (l) Priloga te o načinima dobivanja dodatnih informacija.

2.      Države članice u svojim zakonodavstvima predviđaju odredbe kojima osiguravaju da sve informacije na koje se poziva u stavku 1., a koje se moraju navesti u dokumentu iz stavka 1., čine sastavni dio ugovora.

[...]”

5.        U skladu s člankom 4. Direktive 94/47:

„Države članice svojim zakonodavstvom predviđaju sljedeće:

–        ugovor mora biti u pisanom obliku i mora sadržavati sastojke navedene u Prilogu,

[...] [neslužbeni prijevod]”

6.        U članku 6. Direktive 94/47 navodilo se:

„Države članice dužne su svojim zakonodavstvom osigurati zabranu avansnog plaćanja od strane kupca prije isteka razdoblja u kojem može ostvariti pravo na odustajanje. [neslužbeni prijevod]”

2.      Direktiva 2008/122

7.        Člankom 4. Direktive 2008/122, naslovljenim Predugovorne informacije, u stavku 1. određuje se:

„1.      Dovoljno prije negoli potrošač postane vezan ugovorom ili ponudom, trgovac daje potrošaču točne i dostatne informacije najasan i razumljiv način, kako slijedi:

(a)      kod ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine: putem standardnog obrasca s informacijama koji se nalazi u Prilogu I. i informacije navedene u dijelu 3. tog obrasca”.

8.        Člankom 5. Direktive 2008/122, naslovljenim Ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, dugoročnom proizvodu za odmor, preprodaji ili razmjeni, u stavku 2. određuje se:

„Informacije iz članka 4. stavka 1. čine sastavni dio ugovora i ne mijenjaju se, osim ako se ugovorne stranke izričito ne dogovoredrukčije [...]”.

9.        Člankom 9. navedene direktive, naslovljenim „Plaćanja unaprijed”, u stavku 1. određuje se:

„Države članice osiguravaju da se u ugovorima o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, dugoročnim proizvodima za odmor i razmjenu zabranjuju sva plaćanja unaprijed, davanje jamstava, rezervacija novca na računima, izričito priznanje duga ili neka druga naknada potrošača trgovcu ili nekoj trećoj strani prije isteka roka za odustajanje u skladu s člankom 6.”

B.      Španjolsko pravo

1.      Zakon. 42/1998

10.      Člankom 1. stavkom 7. Leya 42/1998 sobre derechos de aprovechamiento por turno de bienes inmuebles de uso turístico y normas tributarias (Zakon 42/1998 o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine i porezna pravila u tom području) od 15. prosinca 1998. (BOE br. 300 od 16. prosinca 1998., str. 42076.) utvrđivalo se sljedeće:

„Ugovor na temelju kojeg se bilo koje drugo pravo, stvarno (in rem) ili osobno (in personam), stvara ili prenosi na razdoblje dulje od tri godine, koje se odnosi na uporabu jedne ili više nekretnina tijekom razdoblja koje se utvrđuje ili se može utvrditi godišnje, protivno ovom zakonu, pravno je ništetan, pri čemu se svaka plaćena najamnina ili naknada vraća kupcu ili primatelju, a pretrpljena šteta se nadoknađuje.”

11.      Člankom 11. tog zakona navodi se:

„1.      Zabranjuje se svako avansno plaćanje od strane kupca prenositelju prije isteka razdoblja za ostvarivanje prava na odustajanje ili dok kupac ima pravo na raskid iz prethodnog članka. [...]

2.      Ako je kupac prenositelju avansno platio bilo koji iznos, taj kupac u bilo kojem trenutku ima pravo zahtijevati povrat dvostrukog iznosa i može odlučiti raskinuti ugovor u roku od tri mjeseca od njegova sklapanja ili zahtijevati njegovo potpuno izvršenje.”

2.      Zakon. 4/2012

12.      Zakon 42/1998 zamijenjen je Leyom 4/2012 de contratos de aprovechamiento por turno de bienes de uso turístico, de adquisición de productos vacacionales de larga duración, de reventa y de intercambio y norma tributarias (Zakon 4/2012 o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, ugovorima o preprodaji i razmjeni te poreznim propisima u tom području) od 6. srpnja 2012. (BOE br. 162 od 7. srpnja 2012., str. 49192.).

13.      Člankom 13. Zakona 4/2012 određuje se:

„1.      U ugovorima o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, dugoročnim proizvodima za odmor i ugovorima o razmjeni zabranjuje se avansno plaćanje, davanje jamstava, rezervacija novca na računima, izričito priznavanje duga ili bilo koja druga naknada koju trgovcu ili bilo kojoj trećoj strani daje potrošač prije isteka roka za odustajanje.

[…]

3.      Radnje počinjene protivno toj zabrani ništetne su, a s te osnove potrošač može potraživati dvostruki iznos plaćenih ili zajamčenih iznosa.”

14.      U skladu s člankom 23. stavkom 7. Zakona 4/2012:

„Ugovor na temelju kojeg se bilo koje drugo pravo, stvarno ili osobno, stvara ili prenosi na razdoblje dulje od jedne godine, koje se odnosi na korištenje jedne ili više nekretnina tijekom razdoblja koje se utvrđuje ili se može utvrditi godišnje, protivno ovoj glavi, uz iznimku odredbi sljedećeg stavka, pravno je ništetan, pri čemu se svaka plaćena najamnina ili naknada vraća kupcu ili primatelju, a pretrpljena šteta se nadoknađuje”

3.      Građanski zakonik

15.      Člankom 1964. stavkom 2. Códiga Civil (Građanski zakonik) predviđao se rok zastare od 15 godina za privatne tužbe na koje se ne primjenjuje poseban rok zastare. U skladu s izmjenama i dopunama tog članka(6), on glasi:

„Privatne tužbe na koje se ne primjenjuje određeni rok zastare zastarijevaju pet godina od trenutka od kojeg se smatra da je obveza dospjela.”

16.      Osim toga, člankom 1969. Građanskog zakonika predviđa se da, ako ne postoji posebna suprotna odredba, rok zastare za sve vrste tužbi počinje teći od dana na koji se tužba može valjano podnijeti.

III. Činjenice, nacionalni postupak i prethodna pitanja

17.      Dva potrošača, GQ i IF, sklopila su s društvima MVCI Management S.L., MVCI Holidays SL i MVCI Playa Andaluza Holidays S.L. (u daljnjem tekstu: MVCI Holidays) dva ugovora o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine ili povezanih proizvoda, pri čemu je prvi sklopljen 23. svibnja 2007., a drugi 21. ožujka 2016.

18.      Osobe GQ i IF podnijele su sudu koji je uputio zahtjev tužbu za poništenje tih ugovora zbog njihova trajanja i nepostojanja jasnog utvrđenja njihova predmeta. Također su zahtijevale plaćanje iznosa na ime povrata iznosa cijene svakog ugovora umanjenog za uporabu (u daljnjem tekstu: tužba za povrat) i naknadu za dio ugovorne cijene plaćen kao kaznu zbog povrede zabrane avansnih plaćanja (u daljnjem tekstu: tužba za naknadu avansnih plaćanja).

19.      Društvo MVCI Holidays tvrdilo je da ne postoji razlog za poništenje i da nije bilo nikakvog avansnog plaćanja. Podredno je istaknulo da je u odnosu na tužbu za povrat i tužbu za naknadu avansnih plaćanja nastupila zastara na temelju članka 1964. stavka 2. Građanskog zakonika.

20.      Što se tiče tužbe za povrat, sud koji je uputio zahtjev navodi da se primjenjuju opća pravila građanskog prava. U skladu s nacionalnim zakonodavstvom i sudskom praksom, za tužbu za poništenje ugovora ne može nastupiti zastara, dok se na tužbu za povrat plaćanja izvršenih na temelju nevaljanog ugovora primjenjuju se pravila o roku zastare privatnih tužbi.

21.      Što se tiče tužbe za naknadu avansnih plaćanja, Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) utvrdio je ništetnost avansnog plaćanja za pravo na vremenski ograničenu uporabu nekretnina ili povezanih proizvoda, utvrdio je također da plaćanje dvostrukog iznosa dijela ugovorne cijene od strane trgovca predstavlja građanskopravnu kaznu te naknada štete za nju ne ovisi o odustajanju od ugovora ili njegovu raskidu.

22.      Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ni Sud ni Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nisu izjašnjavali o konkretnom pitanju početka (dies a quo) roka zastare za tužbu za povrat ili tužbe za naknadu avansnih plaćanja.

23.      Međutim, niži nacionalni sudovi prenijeli su sudsku praksu Suda koja se odnosi na zastaru tužbi za povrat koje proizlaze iz utvrđenja nevaljanosti nepoštenih odredbi na temelju Direktive 93/13/EEZ(7). Prema toj sudskoj praksi, načelu djelotvornosti može biti protivno to da se početak tijeka zastare za podnošenje tužbe za povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena određuje na dan sklapanja ugovora(8). Suprotno tomu, rok zastare koji počinje teći od dana na koji odluka kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe postane pravomoćna u skladu je s načelom djelotvornosti.

24.      U skladu s tom sudskom praksom, ti su nacionalni sudovi smatrali da dan početka tijeka zastare za tužbu za povrat i tužbu za naknadu avansnih plaćanja treba utvrditi u trenutku kada je poništen ugovor o kupoprodaji prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili povezanih proizvoda.

25.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvo tumačenje pravilâ o zastari nije ispravno s obzirom na bitne razlike između, s jedne strane, tužbe za povrat, u okviru poništenja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) i tužbe za naknadu avansnih plaćanja te, s druge strane, tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene odredbe. Naime, kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to utvrđenje ovisi o tome da sud utvrdi povredu pravilâ u području potrošačkih ugovora u skladu s testom nepoštenosti i transparentnosti. Međutim, ako je ugovor poništen jer je sklopljen „izvan zakona” ili su izvršena zabranjena avansna plaćanja, ta se povreda pravnih zahtjeva može izravno utvrditi već u trenutku sklapanja ugovora ili izvršenja avansnih plaćanja.

26.      Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se taj pristup primjenjuje kada, kao u ovom slučaju, ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) prelazi najduže trajanje dopušteno zakonom ili ako se tvrdi da takav ugovor ne sadržava zemljišnoknjižnu identifikaciju nekretnine i razdoblje vremenski ograničene uporabe na koje se stečeno pravo odnosi. Navedene situacije odgovaraju okolnostima koje ugovorne strane mogu izravno odrediti, pri čemu ih sud ne treba prethodno utvrditi. Isto vrijedi i ako su izvršena zabranjena avansna plaćanja.

27.      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se u takvim situacijama dies a quo za tužbu za povrat može utvrditi u trenutku sklapanja ugovora, a dies a quo za tužbu za naknadu štete u trenutku kada su izvršena zabranjena avansna plaćanja.

28.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev takvo je tumačenje u skladu s načelom djelotvornosti zbog sljedećih razloga. Kao prvo, španjolskim pravnim poretkom za tužbe za povrat predviđa se vrlo dug rok zastare, odnosno 15 godina prema tekstu Građanskog zakonika koji se primjenjivao do 2015., a pet godina nakon tog datuma. Kao drugo, za prekid roka zastare dovoljan je običan izvansudski zahtjev. Kao treće, ne postoji opasnost isteka roka zastare prije no što potrošač sazna za poništenje sklopljenog ugovora zato što se osnova za moguće poništenje može utvrditi od trenutka sklapanja ugovora ili izvršenja plaćanja.

29.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvo tumačenje pridonosi i pravnoj sigurnosti. Kada bi se dies a quo roka zastare trebao utvrđivati od datuma sudskog utvrđenja ništetnosti ili sudskog utvrđenja da su izvršena zabranjena avansna plaćanja, odgovarajuća tužba za povrat ili naknadu avansnih plaćanja zapravo ne bi podlijegala roku zastare.

30.      Naposljetku, drukčije tumačenje bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti. Relevantni pravni odnosi mogu se protezati desetljećima. Postoji opasnost od poticanja strateškog ponašanja potencijalnih tužitelja koji bi nastojali odgoditi svoje tužbe, uz ekonomsku korist koja iz toga proizlazi, s obzirom na to da se zatezne kamate računaju od datuma sklapanja ugovora ili od datuma izvršenja avansnih plaćanja.

31.      U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia n° 2 de Marbella (Prvostupanjski sud br. 2 u Marbelli, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„(1)      Treba li direktive [94/47] i [2008/122] te sudsku praksu [Suda] o načelu djelotvornosti prava Europske unije tumačiti na način da im se ne protive nacionalno pravno pravilo i nacionalna sudska praksa kojima se kao početak računanja roka zastare za podnošenje tužbe za povrat utvrđuje trenutak sklapanja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili povezane proizvode u slučajevima u kojima apsolutna ništavost ugovora proizlazi iz okolnosti koje se mogu izravno ocijeniti od trenutka njegova sklapanja, poput predugog trajanja ili neutvrđenog predmeta ugovora?

(2)      Treba li direktive [94/47] i [2008/122] te sudsku praksu [Suda] o načelu djelotvornosti prava Europske unije tumačiti na način da im se ne protive nacionalno pravno pravilo i [nacionalna] sudska praksa kojima se kao početak računanja roka zastare za podnošenje tužbe za naknadu [dijela ugovorne cijene plaćene avansnim plaćanjima] utvrđuje trenutak izvršenja plaćanja koja su zabranjena u okviru ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili povezane proizvode?”

32.      Pisana očitovanja podnijeli su GQ i IF, MVCI Holidays, španjolska vlada i Komisija.

IV.    Ocjena

A.      Prvo pitanje

33.      Uvodno valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će prema potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvede one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti uzimajući u obzir predmet spora(9).

34.      Glavni se predmet odnosi na dva ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili povezanih proizvoda. Ugovor sklopljen 23. svibnja 2007. obuhvaćen je vremenskim područjem primjene Direktive 94/47, dok je ugovor sklopljen 21. ožujka 2016. obuhvaćen vremenskim područjem primjene Direktive 2008/122.

35.      Iz informacija sadržanih u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se u okviru tužbe za poništenje ugovorâ o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) o kojima je riječ u glavnom postupku potrošači pozivaju na povredu zakonskih zahtjeva jer je trajanje relevantnih ugovora prelazilo najdulje trajanje dopušteno španjolskim pravom. Također ističu da ugovori ne sadržavaju zemljišnoknjižnu identifikaciju predmetne nekretnine i razdoblja prava na vremenski ograničenu uporabu na koje se odnosi stečeno pravo, tako da u njima nije jasno naveden predmet ugovora.

36.      U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 94/47 i člankom 4. Direktive 2008/122, trgovac je dužan potrošaču pružiti određene informacije prije sklapanja ugovora(10). Iz članka 3. stavka 2. i članka 4. Direktive 94/47 i članka 5. stavka 2. Direktive 2008/122 proizlazi da, te informacije moraju biti uključene u ugovor i čine njegov sastavni dio(11).

37.      Stoga svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članke 3. i 4. Direktive 94/47 te članke 4. i 5. Direktive 2008/122, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare za tužbu za povrat iznosa koje je potrošač platio na temelju nevaljanog ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili sličnih proizvoda) počne teći od dana sklapanja ugovora, u situaciji u kojoj se nevaljanost tog ugovora može izvesti iz okolnosti koje se mogu izravno utvrditi u trenutku njegova sklapanja, kao što su to predugo trajanje ili nenavođenje njegova predmeta.

1.      Dopuštenost

38.      Komisija i španjolska vlada izražavaju dvojbe u pogledu dopuštenosti prvog pitanja. Konkretno, obje zainteresirane strane tvrde da Direktive o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ne sadržavaju pravila o najdužem trajanju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili sličnih proizvoda) i o mogućoj nevaljanosti ugovora u slučaju prekoračenja tog trajanja. Pravilo najduljeg trajanja stoga nije obuhvaćeno područjem primjene tih direktiva. Prema Komisijinu mišljenju isto vrijedi u pogledu zemljišnoknjižne identifikacije nekretnine (u Španjolskoj). Španjolska vlada tvrdi da, iako je točan opis predmeta ugovora djelomično uređen tim direktivama, nenavođenje takvog opisa od strane trgovca nije povezano ni s kakvim posebnim posljedicama.

39.      Valja uzeti u obzir to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU-a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za kasniju sudsku odluku da, uzimajući u obzir posebne okolnosti predmeta, ocijeni kako nužnost prethodne odluke za donošenje presude tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Prema tome, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku. Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije uživaju pretpostavku relevantnosti(12).

40.      Sud može odbiti odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je prilično očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja(13).

41.      U ovom slučaju prvo prethodno pitanje zahtijeva pojašnjenje količine predugovornih i ugovornih informacija koje je trgovac dužan pružiti potrošaču. Također se odnosi na posljedice koje države članice predviđaju u slučaju da trgovac ne poštuje nacionalne odredbe donesene u skladu s Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, kao i na ocjenu, s obzirom na načelo djelotvornosti, primjenjivih nacionalnih pravila o roku zastare.

42.      U tim okolnostima smatram da je prvo prethodno pitanje dopušteno.

2.      Meritum

43.      Kako bi se odgovorilo na prvo pitanje, najprije valja provjeriti jesu li odredbe nacionalnog prava čiju povredu GQ i IF navode u ovom predmetu obuhvaćene područjem primjene Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Samo ako je taj uvjet ispunjen bi nacionalna pravila kojima se uređuje rok zastare u kojem bi tužba za povrat koja se temelji na nevaljanosti ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu imovine (ili povezanih proizvoda) trebala ispunjavati zahtjeve iz tih direktiva(14).

a)      Zahtjevi u pogledu informacija i područje primjene Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine

44.      Kao prvo, što se tiče nacionalnog zahtjeva o najdužem trajanju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda)(15), valja istaknuti, kao što su to učinile španjolska vlada i Komisija, da takav zahtjev ne postoji u Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine predviđa se najkraće, ali ne i najduže trajanje ugovora(16) o pravu na vremenski ograničenu uporabu (ili povezanih proizvoda).

45.      Direktiva 94/47 je direktiva o minimalnom usklađivanju(17). Stoga su države članice ostale nadležne za uvođenje zahtjeva u pogledu najdužeg trajanja ugovora koji bi bio povoljniji za potrošače.

46.      Direktiva 2008/122 primjenjuje pristup maksimalnog usklađivanja. Kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 3., državama članicama nije dopušteno zadržati ili uvoditi u svoje nacionalno zakonodavstvo odredbe koje odstupaju od onih predviđenih navedenom direktivom. Međutim, kao što to proizlazi iz te uvodne izjave, ako takve usklađene odredbe ne postoje, države članice „trebale bi zadržati slobodu da zadrže ili uvedu nacionalne propise u skladu s pravom [Unije]”.

47.      Kao što je to navedeno, aspekt najdužeg trajanja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine nije usklađen Direktivom 2008/122. Stoga država članica ostaje nadležna za zadržavanje ili uvođenje takvog zahtjeva, u mjeri u kojoj se ne čini sposobnim utjecati na bilo koju drugu usklađenu odredbu te direktive. U skladu s navedenim, nacionalna pravila kojima se uređuju posljedice povrede tog zahtjeva i rok zastare u kojem se može podnijeti tužba za povrat u nadležnosti su država članica. U tim okolnostima ta nacionalna pravila ne treba ocjenjivati s obzirom na načelo djelotvornosti(18).

48.      Kao drugo, kad je riječ o zahtjevu da se pojasni predmet ugovora, sud koji je uputio zahtjev konkretnije se pozvao na obvezu zemljišnoknjižne identifikacije nekretnine i o razdoblju vremenski ograničene uporabe na koje se odnosi kupljeno pravo(19).

49.      Treba naglasiti da se u Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine zahtijeva da ugovor sadržava točan i detaljan opis nekretnine i njezine lokacije(20). U tim direktivama nema daljnjih naznaka u pogledu konkretnih elemenata kojima se ispunjava taj zahtjev. U tom pogledu treba podsjetiti na to da iz članka 288. UFEU-a proizlazi da su države članice prilikom prenošenja direktive dužne osigurati njezin puni učinak, pri čemu raspolažu širokom marginom prosudbe u vezi s izborom načina i sredstava za osiguravanje njezine provedbe(21).

50.      Provedba zahtjeva za točnim i detaljnim opisom iz Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina prepuštena je državama članicama. Država članica stoga može propisati zemljišnoknjižnu identifikaciju nekretnine kao konkretno sredstvo za osiguravanje toga da je takav zahtjev ispunjen. Stoga treba smatrati da informacija o identifikaciji nekretnine ulazi u područje primjene Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina.

51.      Kad je riječ o razdoblju na koje se to pravo odnosi, taj je element dio informacija koje se moraju pružiti potrošaču(22).

52.      Slijedom toga, nacionalni zahtjev da se jasno odredi predmet ugovora, barem u pogledu određivanja trajanja prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine(23), treba smatrati obuhvaćenim područjem primjene Direktive 94/47 i Direktive 2008/122.

b)      Zastara tužbe za povrat

53.      Najprije valja podsjetiti na to da ako prije sklapanja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili sličnog proizvoda) potrošaču nisu pružene relevantne informacije, potrošač ima pravo na produženi rok za odustajanje(24). Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ne predviđaju se posebne kazne, posebno u slučaju da trgovac, po isteku roka za odustajanje, nije ispunio zahtjeve u vezi s informiranjem utvrđene tim direktivama. U takvoj situaciji, i pored prava na odustajanje, države članice odgovorne su za predviđanje odgovarajućih kazni(25). U skladu s člankom 15. stavkom 2. Direktive 2008/122, te kazne moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

54.      Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, prema španjolskom pravu, posljedica neispunjenja predugovornih i ugovornih zahtjeva u vezi s informiranjem jest nevaljanost ugovora, koja daje pravo na povrat svih plaćenih naknada(26). To se pravo na povrat u nacionalnoj sudskoj praksi tumači tako da se odnosi na novčane iznose isplaćene razmjerno preostalom trajanju ugovora kako bi se uzela u obzir uporaba nekretnine(27).

55.      Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku također proizlazi da su rokovi zastare za tužbu za poništenje ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) i tužbu za povrat uređeni općim pravilima građanskog prava o zastari. U skladu s tim općim pravilima, na tužbu za poništenje ugovora ne primjenjuje se nikakav rok zastare. Nasuprot tomu, na tužbu za povrat plaćanja izvršenih na temelju nevaljanog ugovora primjenjuje se opći rok zastare za privatne tužbe. U nedostatku posebne suprotne odredbe polazna točka (dies a quo) za podizanje tužbe za povrat je trenutak u kojem se tužba može valjano podnijeti(28). U slučaju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda) sud koji je uputio zahtjev mišljenja je da se tim trenutkom treba smatrati sklapanje ugovora.

56.      Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome primjenjuju li se opća pravila o zastari u pogledu ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda) koji su poništeni ili se na ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda) mora prenijeti sudska praksa Suda koja se odnosi na nepoštene odredbe(29). Ako je primjenjiva ta sudska praksa, rok zastare trebao bi početi teći od trenutka donošenja pravomoćne presude kojom se poništava taj ugovor.

57.      U tom pogledu valja istaknuti da se Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ne utvrđuju posebna pravila o roku zastare koji se primjenjuje na nacionalna pravna sredstva dostupna u slučaju da trgovac ne poštuje zahtjeve u pogledu informacija.

58.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kada u određenom području u pravu Unije ne postoje pravila, unutarnji pravni poredak svake države članice treba, na temelju načela postupovne autonomije, uspostaviti postupovna pravila za sudske postupke koja moraju osigurati zaštitu prava koja pojedinci izvode iz prava Unije, ali pod uvjetom da ona nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične situacije u unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim korištenje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti)(30).

59.      Načelo djelotvornosti odražava se i u članku 13. Direktive 2008/122, kojim se predviđa opće pravilo o sudskoj i upravnoj zaštiti prema kojem države članice moraju osigurati postojanje prikladnih i učinkovitih mjera kojima se osigurava da se trgovci pridržavaju ove Direktive u interesu potrošača.

60.      Što se tiče tog načela, o kojem je jedino riječ u ovom predmetu, valja istaknuti da se svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje onemogućuje li nacionalna postupovna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije mora analizirati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegov tijek i posebnosti, pred različitim nacionalnim sudovima. U tom pogledu valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka(31).

61.      Kad je riječ o analizi obilježja roka zastare o kojem je riječ u glavnom postupku, ona se mora odnositi na trajanje roka zastare i podrobna pravila za njegovu primjenu, uključujući mehanizam donesen kako bi rok počeo teći(32).

62.      Kao prvo, kad je riječ o trajanju roka zastare tužbe za povrat na temelju ugovora o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine (ili povezanih proizvoda) koji je poništen, iz sudske prakse Suda proizlazi da razumni prekluzivni rokovi za pokretanje postupka koji su propisani u interesu pravne sigurnosti nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije ako su stvarno dovoljni za pripremu i podnošenje djelotvornog pravnog lijeka(33).

63.      Naime, Sud je priznao da zaštita potrošača nije apsolutna i da je, u interesu pravne sigurnosti, određivanje razumnih rokova za pokretanje postupka u skladu s pravom Unije(34).

64.      U ovom je slučaju rok zastare za podnošenje tužbe za povrat bio 15 godina, a zatim je skraćen na pet. Pod uvjetom da su unaprijed utvrđeni i poznati, ti su rokovi u načelu dovoljni da dotičnom potrošaču omoguće pripremu i podnošenje djelotvornog pravnog sredstva(35). To vrijedi tim više jer, kao što je to objasnio sud koji je uputio zahtjev, nacionalna pravila omogućuju prekid roka zastare jednostavnim izvansudskim zahtjevom(36).

65.      Kao drugo, što se tiče početka tijeka zastare, Sud je u kontekstu Direktive 93/13 presudio da datum sklapanja ugovora koji sadržava nepoštenu odredbu ne može kao takav predstavljati početak roka zastare(37).

66.      To utvrđenje Suda temelji se na određenim važnim razmatranjima koja se u bitnome odnose na slabiji položaj potrošača u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, na to da potrošači nisu svjesni nepoštenih odredbi ili na nerazumijevanje dosega njihovih prava i, ovisno o slučaju, na dugoročno trajanje ugovora, uključujući nepoštenu odredbu(38).

67.      U tom kontekstu, Sud je presudio da primjena roka zastare koji počinje teći od sklapanja ugovora u mjeri u kojoj ona podrazumijeva da potrošač može zahtijevati povrat iznosa koje je podmirio u okviru izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo u određenom roku nakon potpisivanja tog ugovora, neovisno o tome je li on znao ili razumno mogao znati za nepoštenost te ugovorne odredbe, može pretjerano otežati ostvarivanje pravâ tog potrošača na temelju Direktive 93/13 i stoga povrijediti načelo djelotvornosti, u vezi s načelom pravne sigurnosti(39).

68.      Suprotno tomu, dan na koji je postala pravomoćna odluka kojom je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena i da je se stoga poništava treba smatrati da je potrošač zasigurno upoznat s time da je ta ugovorna odredba nezakonita. Stoga, načelno, od tog datuma potrošač može učinkovito isticati prava koja mu se dodjeljuju Direktivom 93/13(40).  

69.      Međutim, Sud je pojasnio da se Direktivi 93/13 protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništetnost(41).

70.      U tom pogledu valja istaknuti da se, kao u Direktivi 93/13 i drugim direktivama Unije, sustav zaštite uspostavljen Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga, a da nije mogao utjecati na njihov sadržaj(42).

71.      Ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda) često su prekogranične prirode, gdje se sklapaju u državi koja nije zemlja podrijetla potrošača, a nekretnine o kojima je riječ nalaze se u stranoj zemlji(43). Pored toga, kao što je to već prethodno istaknuto, ti se ugovori sklapaju na dugo razdoblje i obilježavaju ih dugoročne obveze i znatni financijski rizici za potrošače(44).

72.      Informacije koje se daju prije ili istodobno sa sklapanjem ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (ili povezanih proizvoda), a koje se odnose na uvjete ugovora i posljedice tog sklapanja, od temeljne su važnosti za potrošača. Potrošač upravo na temelju tih informacija donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga(45).

73.      Stoga je zahtjev za pružanje informacija nužan kako bi se osiguralo da potrošač bude upoznat sa svojim obvezama. Konkretno, potrošačeva spoznaja i dobro razumijevanje elemenata koje ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) obvezno mora sadržavati nužni su za pravilno izvršenje tog ugovora, a osobito za ostvarivanje potrošačevih pravâ (46).

74.      S obzirom na temeljnu važnost zahtjevâ u vezi s informiranjem i upoznatost potrošača s njegovim pravima, važno je ispitati postoji li rizik da pravo na potraživanje povrata na temelju nevaljanog ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) istekne čak i prije no što potrošači mogu utvrditi da informacije nedostaju.

75.      Što se tiče određenih, više opisnih, informacija, kao što su identitet trgovca, opis nekretnine ili informacija o objektima i uslugama, na prvi se pogled čini da je prosječni potrošač, koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan, u stanju uočiti nepostojanje tih informacija čim se upozna s nekretninom.

76.      Međutim, konačna ocjena stvarne mogućnosti potrošača da sazna relevantne informacije koje nedostaju ovisi o točnom tekstu i okolnostima ugovora. Iako je lakše utvrditi nedostatak informacija o nekretnini ako se prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine odnose na određenu nekretninsku jedinicu, to možda nije slučaj ako se ta prava odnose na različite moguće smještajne jedinice(47).

77.      Opasnost od neupućenosti veća je kad je riječ o informacijama koje se odnose na ostvarivanje pravâ na temelju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda). Riječ je, među ostalim, o dijelovima informacija koji utječu na dugoročnu financijsku obvezu potrošača, čijeg nepostojanja potrošač može postati svjestan tek tijekom izvršenja ugovora, a te se informacije protežu tijekom dugog razdoblja.

78.      Informacije o troškovima, pravu na raskid ugovora i pravu na preprodaju ugovornih prava posebno su ilustrativne u tom pogledu(48). Potrošač će najvjerojatnije postati svjestan nedostatka informacija o načinu izračuna mogućih povećanja troškova i troškova održavanja u trenutku u kojem trgovac od potrošača zahtijeva naplatu tih troškova. Isto vrijedi, primjerice, u pogledu informacija o raskidu ugovora ili mogućnosti pristupanja sustavu preprodaje ugovornih prava. Moguće je da potrošač neće biti svjestan mogućih ograničenja i troškova povezanih s pravom na raskid ili preprodaju ugovornih prava sve dok stvarno ne pokuša ta prava ostvariti(49).

79.      Također valja imati na umu to da se u članku 4. stavku 1. Direktive 2008/122 jasno navodi da se moraju pružiti „ točne i dostatne informacije na jasan i razumljiv način”. Nejasnoća ili nepotpunost informacija može utjecati na sposobnost potrošača da ocijeni doseg svojih prava i obveza te mu uskratiti mogućnost da svoja prava ostvari(50).

80.      U svim tim slučajevima, ako bi nakon potpisivanja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) potrošač mogao zahtijevati povrat plaćanja izvršenih na temelju nevaljanog ugovora samo tijekom prvih pet godina (ovisno o roku zastare koji se trenutačno primjenjuje prema građanskom pravu), postojala bi opasnost da rok zastare istekne prije isteka ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, čak i ako relevantnost informacija koje nedostaju postane očita tek u kasnijoj fazi izvršenja ugovora.

81.      Takav sustav zastare može sustavno lišiti potrošače mogućnosti da potražuju povrat izvršenih plaćanja zbog nevaljanosti ugovora, koji je nacionalnim pravom predviđen zbog povrede zahtjeva u pogledu informacija.

82.      Njime se također može ugroziti djelotvornost i odvraćajući učinak nevaljanosti ugovora koja proizlazi iz povrede zahtjevâ u vezi s informiranjem. Kad bi potrošači imali pravo zahtijevati poništenje ugovora, ali ne i pravo na povrat izvršenih plaćanja, to bi dovelo do rizika da jedna ugovorna strana ostvari neopravdanu prednost na štetu druge. Kao što su to u bitnome tvrdili GQ i IF, nakon što mu je nekretnina u potpunosti vraćena na uporabu, trgovac bi je mogao ponovno staviti na tržište pravâ na vremenski ograničenu uporabu (ili najam) nekretnine, dok bi potrošač izgubio buduću [mogućnost] uporabe nekretnine i već plaćene iznose za tu uporabu.

83.      Stoga, u pogledu početka tijeka zastare o kojem je riječ u glavnom postupku postoji nezanemariva opasnost da bi, s obzirom na način na koji se taj rok određuje, potrošaču u praksi bilo nemoguće ili pretjerano teško ostvariti svoja prava u situaciji neispunjenja zahtjevâ u vezi s informiranjem.

84.      Suprotno tomu, u trenutku donošenja pravomoćne odluke kojom se poništava ugovor potrošač će, načelno, biti u potpunosti upoznat sa svojim pravima i moći će pokrenuti postupak radi povrata.

85.      U konačnici, budući da se sud koji je uputio zahtjev pita može li određivanje početka tijeka zastare na dan nakon sklapanja ugovora biti protivno načelu pravne sigurnosti i potaknuti strateške sporove potrošača, valja istaknuti da time što nije pružio obvezne informacije u predugovornoj/ugovornoj fazi i time što je propustio pružiti takve informacije u bilo kojoj drugoj kasnijoj fazi izvršenja ugovora, sam trgovac stvara situaciju zabranjenu Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine(51). Osim toga, kao što je to objasnio sud koji je uputio zahtjev, tužba za povrat ne odnosi se na sve plaćene iznose jer je isključeno razdoblje tijekom kojeg se nekretnina rabila (ili je barem bila dostupna za uporabu).

86.      Međutim, načelu djelotvornosti ne protivi se to da trgovac ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao biti upoznat s povredom zahtjeva u pogledu informacija prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost ugovora (zbog te povrede). U takvoj situaciji rok zastare počinje teći trenutka potrošačeva saznanja(52).

87.      S obzirom na navedeno, smatram da članke 3. i 4. Direktive 97/47 te članke 4. i 5. Direktive 2008/122, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare za tužbu za povrat iznosa koje je potrošač platio na temelju nevaljanog ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili sličnih proizvoda) počne teći od dana sklapanja ugovora, neovisno o tome je li potrošač bio upoznat ili mogao biti upoznat s informacijama koje trgovac nije pružio ili ih je pružio na nejasan način. Potrošač je, u načelu, u potpunosti upoznat sa svojim pravima u trenutku donošenja pravomoćne odluke kojom se ugovor poništava. Međutim, načelu djelotvornosti ne protivi se to da trgovac ima pravo dokazivati da je potrošač prije tog dana bio upoznat ili je mogao biti upoznat s elementima zbog kojih je ugovor nevaljan.

B.      Drugo pitanje

88.      Člankom 6. Direktive 94/47 i člankom 9. Direktive 2008/122 zabranjuje se potrošaču plaćanje predujmova prije isteka razdoblja u kojem može ostvariti svoje pravo na odustajanje od ugovora.

89.      Svojim drugim pitanjem, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 33. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 6. Direktive 94/47 i članak 9. Direktive 2008/122, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare tužbe za naknadu (dijela ugovorne cijene plaćene putem) avansnih plaćanja, počinje teći od dana na koji su izvršena ta plaćanja na temelju ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ili sličnog proizvoda.

90.      Iz uvodnih izjava 11. i 12. Direktive 94/47 kao i iz uvodne izjave 11. Direktive 2008/122 proizlazi da je cilj zabrane avansnog plaćanja ojačati zaštitu potrošačâ na temelju prava na odustajanje. Pravo na odustajanje uspostavlja se kako bi se potrošačima omogućilo da u potpunosti razumiju svoja prava i obveze u skladu s ugovorom. Kad bi trgovac mogao zahtijevati avansno plaćanje tijekom razdoblja u kojem se može ostvariti pravo na odustajanje, to bi potrošača moglo odvratiti od ostvarivanja tog prava.

91.      Iz članka 10. Direktive 94/47 i članka 15. Direktive 2008/122 također proizlazi da je uvođenje sustava kazni u slučaju povrede zabrane avansnih plaćanja odgovornost država članica.

92.      Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su u skladu sa španjolskim pravom avansna plaćanja zabranjena i da povreda te zabrane trgovcu stvara obvezu vraćanja dvostrukog iznosa primljenog kao avansna plaćanja.

93.      Pitanje koje se postavlja jest protivi li se načelu djelotvornosti(53) to da se kao početak roka zastare za tužbu za naknadu avansnih plaćanja odredi dan na koji su ta plaćanja izvršena (u skladu s općim pravilima građanskog prava). Kao što je to slučaj s prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev konkretno dvoji treba li sudsku praksu Suda razrađenu u kontekstu nepoštenih odredbi prenijeti u Direktive o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina.

94.      U tom pogledu, kao što je to već istaknuto(54), valja podsjetiti na to da se sudska praksa Suda koja se odnosi na nacionalna pravila o roku zastare u području naknade štete za iznose isplaćene na temelju nepoštenih odredbi uzima u obzir nekoliko elemenata, među kojima su i slabiji položaj potrošačâ i činjenica da potrošač može biti neupoznat s nepoštenošću odredbe sadržane u ugovoru ili ne shvaćati doseg svojih prava.

95.      Kao što je također prethodno navedeno(55), u okviru ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca. Upravo zbog toga zakonodavac Unije zabranjuje avansna plaćanja kako se potrošača ne bi odvratilo od ostvarivanja njegova prava na odustajanje.

96.      Međutim, za razliku od nepoštenih odredbi Direktive 93/13 i zahtjeva u vezi s informiranjem iz Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, razina izloženosti potrošačâ riziku da rok zastare istekne prije no što saznaju za svoja prava nije ista kad je riječ o zabrani avansnog plaćanja.

97.      U slučaju ugovora sklopljenih dugoročno potrošač se može upoznati s nepoštenošću neke odredbe u kasnijoj fazi ako ta odredba utječe na njegovu ugovornu obvezu ili je izvršena u odnosu na njega. Isto tako, zbog razloga koje sam već naveo(56), taj potrošač može postati svjestan informacija koje nedostaju ili su nejasne (koje mogu utjecati na potrošačevu sposobnost da ocijeni doseg svojih prava) tek u kasnijoj fazi izvršenja ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda). Učinci povrede obveza trgovca mogli bi postati uočljivi tek tijekom ugovornog odnosa. Sve dok trgovac ne pruži informacije, povreda relevantnih zakonskih zahtjeva je trajna.

98.      Nasuprot tomu, zabrana avansnih plaćanja odnosi se na samo jednu povredu čiji učinci mogu postati uočljivi u ranijoj fazi ugovornog odnosa. Ne postoji stvarna opasnost da potrošač postane svjestan zabrane godinama nakon plaćanja; primjerice, prilikom plaćanja neke naknade ili kada želi ostvariti određena prava.

99.      Treba napomenuti i da je zaštitna svrha zabrane avansnih plaćanja vrlo snažna na početku ugovornog odnosa. Zabrana je uvedena kako potrošač ne bi bio obeshrabren da odustane od ugovora. Međutim, tijekom godina izvršenja ugovora ta svrha slabi. Čini se da je to tim više slučaj u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj potrošač ne samo da nije odustao od ugovora, nego je nakon sklapanja prvog ugovora sklopio novi ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezani proizvod).

100. Pored navedenoga, kao što je to Komisija u bitnome istaknula, stvarna sposobnost potrošača da sazna svoja prava nije ista u slučaju nepoštene odredbe kao u slučaju zakonske zabrane avansnog plaćanja. Iako se smatra da nepoštena odredba nikada nije postojala, utvrđenje nepoštenosti te odredbe načelno zahtijeva sudsku ocjenu ugovorne odredbe za koju se ne može očekivati da je provede potrošač. Pitanje usklađenosti sa zahtjevima u vezi s informiranjem iz Direktivâ o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine može zahtijevati i sudsko tumačenje.

101. Međutim, zabrana avansnog plaćanja ne zahtijeva nikakvo tumačenje. Takvo plaćanje je zabranjeno, što je jasno utvrđeno Direktivama o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina i nacionalnim provedbenim pravilima. Prosječni potrošač koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan može utvrditi tu zabranu. Dovoljno je da potrošač izračuna jesu li avansna plaćanja izvršena unutar (produženog) roka za odustajanje.

102. Ne vjerujem da se iz sudske prakse Suda može izvesti drukčiji zaključak, prema kojem se ne može od potrošača očekivati da poduzme korake koji zapravo spadaju u pravno istraživanje(57). Ta se sudska praksa odnosila na situaciju u kojoj se ne može pretpostaviti da je potrošač razumno mogao biti svjestan činjenice da odredba sadržana u njegovu ugovoru ima doseg istovjetan standardnoj odredbi koju je nacionalni vrhovni sud države članice proglasio nepoštenom. To se jasno razlikuje od situacije u kojoj zakonodavac uvodi zabranu.

103. Određivanjem razumnog roka zastare nakon izvršenja plaćanjâ osigurava se i pravna sigurnost u situaciji jasne zabrane. Zahtijevanje novčane kazne za prije mnogo vremena izvršeno avansno plaćanje može dovesti do problema u dokazivanju i ugroziti prava suprotne strane na obranu(58). Osim toga, kao što je to objasnio sud koji je uputio zahtjev, to stvara rizik da stranka koja traži kaznu zatraži izricanje te kazne što je kasnije moguće kako bi naplatila kamate na nadoknađeni iznos, iako su okolnosti zabrane jasne na početku ugovornog odnosa.

104. U glavnom postupku, prema općim pravilima građanskog prava, da bi pokrenuo tužbu za naknadu štete za avansna plaćanja, potrošač ima rok zastare od pet godina (i 15 godina u skladu s prethodno primjenjivom verzijom građanskog zakonika) od trenutka kada su ta plaćanja izvršena. Taj se rok čini dovoljno dugim da omogući potrošaču da potražuje kaznu. Tim više što je, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, za prekid tog roka dovoljan izvansudski zahtjev.

105. Zbog toga smatram da se načelu djelotvornosti ne protivi nacionalno pravilo o zastari tužbe za naknadu štete za ugovornu cijenu predviđene u slučaju povrede zabrane avansnih plaćanja koja se temelji na općem građanskom pravu.

106. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da članak 6. Direktive 94/47 i članak 9. Direktive 2008/122, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare tužbe za naknadu (dijela ugovorne cijene plaćene putem) avansnih plaćanja, počinje teći od datuma na koji su izvršena zabranjena plaćanja u okviru ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda).

V.      Zaključak

107. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Juzgado de Primera Instancia n° 2 de Marbella (Prvostupanjski sud br. 2 u Marbelli, Španjolska) odgovori na sljedeći način:

1.      Članke 3. i 4. Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o stjecanju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina kao i članke 4. i 5. Direktive 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u pogledu određenih aspekata ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni, u vezi s načelom djelotvornosti prava Unije,

treba tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare za tužbe za povrat iznosa koje je potrošač platio na temelju nevaljanog ugovora o pravu na vremensku ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda) počinje teći od dana sklapanja ugovora, bez obzira na to je li potrošač bio svjestan i bio u mogućnosti da postane svjestan informacija koje trgovac nije pružio ili je pružio na nejasan način. Potrošač je, načelno, u potpunosti upoznat sa svojim pravima u trenutku donošenja pravomoćne odluke kojom se ugovor poništava. Međutim, načelu djelotvornosti ne protivi se to da trgovac ima pravo dokazivati da je potrošač prije tog dana bio upoznat ili je mogao biti upoznat sa elementima zbog kojih je ugovor nevaljan.

2.      Članak 6. Direktive 94/47 i članak 9. Direktive 2008/122, u vezi s načelom djelotvornosti,

treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo ili sudska praksa u skladu s kojima rok zastare za tužbu za naknadu dijela ugovorne cijene plaćene putem avansnih plaćanja, počinje teći od dana na koji su zabranjena plaćanja izvršena u okviru ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (ili povezanih proizvoda).


1      Izvorni jezik: engleski


2      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u pogledu određenih aspekata ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni (SL 2009., L 33, str. 10) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 59., str. 3.)


3      Staudinger, A., „Timeshare Contracts” u Max-Planck Encyclopaedia of European Private Law, Max-EuP,  2012. O podrijetlu industrije vremenski ograničene uporabe nekretnina vidjeti Edmonds, J., International Timesharing, treće izdanje, Longman, London, 1991., str. 1.


4      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora koji se odnose na stjecanje prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (SL 1994., L 280, str. 83.)


5      Izvješće Komisije Europskom parlamentu i Vijeću, Izvješće o ocjeni [Direktive 2008/122], COM(2015)644 final od 16. prosinca 2015. (u daljnjem tekstu: Komisijino izvješće o ocjeni Direktive 2008/122)


6      Ta je izmjena uvedena Leyom 42/2015 de reforma de la Ley 1/2000, de 7 de enero, de Enjuiciamiento Civil (Zakon 42/2015 kojim se izmjenjuje Zakon 1/2000 o građanskom postupku od 7. siječnja) od 5. listopada 2015. (BOE br. 239 od 6. listopada 2015., str. 90240.).


7      Direktiva Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravak SL 2024./90009, L)


8      Presuda od 25. travnja 1993., Banco Santander  (Početak tijeka zastarnog roka) (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 34.)


9      Presuda od 16. travnja 2026., Nitrogénmthe vek (C-519/24, EU:C:2026:297, t. 19. i 20. i navedena sudska praksa)


10      Informacije se daju putem dokumenta nazvanog „standardni obrazac s informacijama” u Direktivi 2008/122. Vidjeti točke 4. i 7. ovog mišljenja.


11      Vidjeti točke 5. i 8. ovog mišljenja.


12      Presuda od 2. prosinca 2025., Stichting Right to Consumer Justice i Stichting App Stores Claims (C-34/24, EU:C:2025:936, t. 39. i navedena sudska praksa)


13      Ibidem


14      Vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Sogefinancement (C-50/22, EU:C:2023:177, t. 26.).


15      U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navode se nacionalne odredbe kojima se utvrđuje zahtjev za najduže trajanje. Međutim, iz očitovanjâ španjolske vlade i Komisije proizlazi da je takav zahtjev utvrđen člankom 3. Zakona 42/1998 i člankom 24. Zakona 4/2012.


16      U skladu s člankom 2. prvom alinejom Direktive 94/47, ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine sklapa se „na najmanje tri godine”. To je razdoblje skraćeno na trajanje duže od jedne godine, u skladu s definicijom „ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu imovine” iz članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive 2008/122.


17      U skladu s člankom 11. Direktive 94/47, države članice mogle su donijeti ili zadržati odredbe koje su povoljnije u pogledu zaštite kupaca.


18      Vidjeti u tom pogledu presudu od 9. ožujka 2023., Sogefinancement (C 50/22, EU:C:2023:177, t. 32. i navedena sudska praksa).


19      U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navode se nacionalne odredbe kojima se utvrđuju ti zahtjevi. Međutim, iz očitovanjâ španjolske vlade i Komisije proizlazi da su ti zahtjevi navedeni u članku 9. stavku 1. točki 1. Zakona 42/1998 i članku 30. stavku 1. točki 3. Zakona 4/2012.


20      Vidjeti točku (c) Priloga Direktivi 94/47 i Prilog I. dio 3. točku 2. prvu alineju Direktive 2008/122.


21      Presuda od 11. lipnja 2020., Prezident Slovenskej republiky (C-378/19, EU:C:2020:462, t. 37. i navedena sudska praksa)


22      Prilog Direktivi 94/47 odnosi se, šire, u točki (b), na „uvjete kojima se uređuje ostvarivanje” prava koje je predmet ugovora. Razdoblje u kojem se pravo može ostvarivati može se smatrati dijelom tih uvjeta. U dijelu 1. Priloga I. Direktivi 2008/122 među informacijama o ugovorima o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine navodi se „[t]očno razdoblje u kojem se može koristi[ti] pravo koje je predmet ugovora i, prema potrebi, njegovo trajanje”.


23      Izražavam tu zadršku u slučaju da Sud smatra da zahtjev za zemljišnoknjižnom identifikacijom nekretnine nije obuhvaćen područjem primjene Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnina.


24      U tom slučaju rok za odustajanje istječe nakon roka iz članka 5. stavka 1. treće alineje Direktive 94/47 i članka 6. stavka 3. točke (b) Direktive 2008/122.


25      Nacionalna odgovornost za propisivanje kazni proizlazi iz članka 10. Direktive 94/47 i članka 15. Direktive 2008/122. U skladu s člankom 6. stavkom 3. drugim podstavkom Direktive 2008/122, osim prava na odustajanje, države članice moraju predvidjeti odgovarajuće kazne u skladu s člankom 15. u slučaju da trgovac, po isteku roka za odustajanje, nije ispunio zahtjeve u vezi s informiranjem iz te direktive.


26      Vidjeti točke 10. i 14. ovog mišljenja. Nevaljanost ugovora posljedica je neispunjenja bilo kojeg zahtjeva utvrđenog relevantnim nacionalnim zakonodavstvom, uključujući obvezu navođenja predmeta ugovora.


27      Osobe GQ i IF u tom pogledu navode presudu Tribunala Supremo (Vrhovni sud) br. 192/2016 od 29. ožujka 2016. (ES:TS:2016:1298).


28      Vidjeti točke 15. i 16. ovog mišljenja.


29      Vidjeti točku 23. ovog mišljenja.


30      Presuda od 19. ožujka 2026., UniCredit Bank i Momentum Credit (C-679/24, EU:C:2026:223, t. 62. i navedena sudska praksa)


31      Ibidem, t. 63. i navedena sudska praksa


32      Vidjeti po analogiji presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance (C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 30.).


33      Presuda od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Societé Générale (C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 62. i navedena sudska praksa)


34      Presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance (C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 32.)


35      Presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance (C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 41.)


36      Vidjeti točku 28. ovog mišljenja.


37      Presuda od 19. ožujka 2026., UniCredit Bank i Momentum Credit (C-679/24, EU:C:2026:223, t. 69. i navedena sudska praksa)


38      Vidjeti detaljno obrazloženje Suda u presudi od 19. ožujka 2026., UniCredit Bank i Momentum Credit (C-679/24, EU:C:2026:223, t. 70. i 71. i navedenu sudsku praksu).


39      Presuda od 25. travnja 2024., Banco Santander (Početak tijeka zastarnog roka) (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 34. i navedena sudska praksa)


40      Presuda od 25. travnja 2024., Banco Santander (Početak tijeka zastarnog roka (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 35.)


41      Presuda od 25. travnja 2024., Banco Santander (Početak tijeka zastarnog roka (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 38.)


42      Vidjeti po analogiji presudu od 21. prosinca 2023., BMW Bank i dr. (C-38/21, C-47/21 i C-232/21, EU:C:2023:1014, t. 259. i navedena sudska praksa).


43      Vidi uvodnu izjavu 11. Direktive 94/47 i Izvješće Komisije o procjeni Direktive 2008/122, bilješka 5., op.cit., str. 2.


44      Vidjeti točku 2. ovog mišljenja.


45      Vidjeti po analogiji presudu od 30. listopada 2025., Mercedes-Benz Bank i Volkswagen Bank (C-143/23, EU:C:2025:837, t. 66. i navedenu sudsku praksu).


46      Vidjeti po analogiji presudu od 30. listopada 2025., Mercedes-Benz Bank i Volkswagen Bank (C-143/23, EU:C:2025:837, t. 68. i navedenu sudsku praksu).


47      Kada su te smještajne jedinice dostupne, primjerice, u različitim hotelima koji pripadaju istoj grupi.


48      Vidjeti relevantne informacije u točkama (j), (k) i (l) Priloga Direktivi 94/47 i točkama 4. do 6. dijela 3. Priloga I. Direktivi 2008/122.


49      U Komisijinu izvješću o ocjeni Direktive 2008/122, bilješka 5., op. cit., str. 7. et seq., navodi se da se problemi zaštite potrošača pojavljuju osobito u pogledu troškova održavanja ili usluge, kada se [ti troškovi] povećavaju bez objektivnog razloga, kao i u pogledu postupaka i uvjeta raskida ugovora i razmjene prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. Vidjeti također Conway, L., „Timeshares: Common problems faced by UK owners – Research briefing”, House of Commons Library, 25. srpnja 2025., u kojem se među zajedničkim problemima prava na ograničenu uporabu nekretnine ističu prekomjerna povećanja godišnjih troškova, problemi preprodaje, pitanja odredbi o otkazivanju i trajnosti (zbog kojih je potrošaču iznimno teško raskinuti ugovor).


50      U slučaju nepoštenosti i netransparentnosti odredbe koja sadržava informacije, potrošač bi imao na raspolaganju dodatne načine zaštite potrošača na temelju Direktive 93/13. Ako se za potpisivanje ugovora primjenjuju tehnike pritiska, potrošač se može pozvati i na Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.). Vidjeti Komisijino izvješće o ocjeni Direktive 2008/122,  bilješka 5., op. cit., str. 10.; Downes, N., „More about timeshare: A revised directive or a regulation? Incidence of other instruments of consumer protection”, svezak 16., br. 4, 2008., European Review of Private Law, str. 607.- 625.


51      Vidjeti po analogiji presudu od 25. travnja 2024., Banco Santander (Početak tijeka zastarnog roka) (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 40.).


52      To bi bio slučaj, primjerice, ako postoje dokazi o prethodnoj komunikaciji između trgovca i potrošača u kojoj trgovac potrošaču pruža informacije koje nedostaju. U takvoj situaciji rok zastare počinje teći od trenutka u kojem potrošač primi tu informaciju.


53      Vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 58. ovog mišljenja.


54      Vidi točku 66. ovog mišljenja.


55      Vidi točku 70. ovog mišljenja.


56      Točke 75. i 76. ovog mišljenja


57      Presuda od 25. travnja 2024., Banco Santander (Početak tijeka zastarnog roka) (C-561/21, EU:C:2024:362, t. 49. i navedena sudska praksa)


58      Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da među strankama postoji spor vezan za izvršenje zabranjenih avansnih plaćanja. To pokazuje poteškoće povezane s obvezom sudova da donesu odluku o izricanju kazne više od 15 godina nakon tih plaćanja (kao što je to slučaj s prvim ugovorom o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine u glavnom postupku koji je sklopljen 2007.).