20.7.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 264/57

Izvjestitelj:

Jorge PEGADO LIZ

1.1.

EGSO podržava potrebu i mogućnost da se reguliraju neka od pitanja navedena u Komunikaciji Komisije (COM(2015) 633 final), naročito ona koja su navedena u Prijedlogu direktive o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja.

1.2.

No EGSO smatra da su drugi čimbenici koje navodi mnogo važniji od regulacije ugovornih prava u ugovorima o prodaji materijalne pokretnine na internetu te presudniji i preči za ciljeve koje Komisija predlaže u pogledu stvaranja jedinstvenog digitalnog tržišta te da čine glavne prepreke razvoju prekogranične trgovine.

1.3.

Ipak, u odnosu na navedene aspekte, EGSO se ne slaže s pravnom osnovom na koju se poziva Komisija i predlaže članak 169. UFEU-a.

1.4.

Iz toga proizlazi da usvojene mjere u načelu trebaju biti utemeljene na direktivama o minimalnoj usklađenosti, kao što proizlazi iz stavka 2. točke (a) i stavka 4. istog članka i kao što općenito prihvaća europski zakonodavac.

1.5.

EGSO smatra da je uređivanje tih pitanja s pomoću dviju direktiva umjesto jedinstvenog instrumenta prihvatljivo samo iz razloga hitnosti i zbog prilike da se trgovina digitalnim sadržajima na internetu regulira.

1.6.

Povrh toga, smatra da odabir mogućnosti koja podrazumijeva ciljanu potpunu usklađenost nije u dovoljnoj mjeri opravdan da bi se ona usvojila umjesto drugih mogućnosti, poput tipskih ugovora ovjerenih znakom Zajednice ili minimalnog usklađivanja u skladu s člankom 169. UFEU-a.

1.7.

U pogledu aspekata koji se trenutačno zasebno uređuju Prijedlogom o ugovorima o prodaji materijalnih pokretnina na internetu, smatra ispravnijim njihovo zajedničko uređivanje u trenutku revizije Direktive 1999/44/EZ, čije se jedno poglavlje odnosi na njih, u okviru primjene REFIT-a u odnosu na Zakon o potrošačima.

1.8.

Zapravo je prijedlogom o prodaji materijalne robe na internetu Komisija stvorila dva sustava i omogućila drugačije postupanje za prodaju robe na internetu i izvan interneta, što je neprihvatljivo.

1.9.

U slučaju da se namjera Komisije potvrdi u sadašnjem obliku, EGSO iznosi niz poboljšanja predloženih odredbi kako se ne bi smanjila prava potrošača te kako bi se istodobno zaista zajamčila visoka razina zaštite u skladu sa zahtjevima UFEU-a;

1.10.

s posebnim naglaskom na regulaciji prodaje digitalnih sadržaja, koju smatra prioritetnom i u vezi s kojom iz pragmatičnih razloga prihvaća formulu o ciljanoj maksimalnoj usklađenosti koju predlaže Komisija.

1.11.

Na tom su području, međutim, prisutni nedostatno predviđanje i regulatorne manjkavosti, što je nespojivo s maksimalnom usklađenošću, te stoga nastaju nepremostive prepreke prenošenju i provedbi u državama članicama koje se pokušavaju ispraviti nizom posebnih prijedloga.

2.1.

Ovom Komunikacijom Komisija čini prvi korak u provedbi Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta za Europu (1) i provodi jednu od najvažnijih mjera svojeg programa rada za 2015. godinu (2). Prijedlog ima za cilj osigurati „bolji pristup potrošača i poduzeća robi i uslugama na internetu u cijeloj Europi”, a sastoji se od sljedeća dva pravna instrumenta:

2.2.

Imajući na umu da su sa sustavnog gledišta glavni aspekti tih dvaju prijedloga usko povezani s Direktivom o prodaji robe potrošačima (3), Komisija je istaknula da su „koherentni onoliko koliko je to moguće”. Međutim, objasnila je da je donijela odluku o tome da „usvoji dva zakonska instrumenta” jer „specifičnost digitalnog sadržaja nameće, za različite standarde, uređenje koje se razlikuje od norma koje vrijede za druge vrste robe” i jer „brz tehnološki i komercijalni razvoj digitalnog sadržaja nameće procjenu primjene ove Direktive”, kao i kako bi opravdala „ugrađivanje tih odredbi u zasebni pravni instrument, tj. Direktivu o isporuci digitalnog sadržaja”.

2.3.

Pomoću tih dvaju prijedloga Komisija namjerava postići pet ciljeva:

2.4.

Komisija smatra da je u oba slučaja „ciljana” usklađenost najprikladnija metoda. U potpunosti će se uskladiti pravila koja se primjenjuju na ugovore o isporuci digitalnog sadržaja kao i o kupnji i prodaji robe na internetu, te obvezujuća prava i obveze strana ugovora o isporuci digitalnog sadržaja te kupnji i prodaji ostale robe na internetu. To pokriva gotovo sve odredbe direktive, osim pravila o nastanku, valjanosti i učincima ugovora, uključujući posljedice raskida ugovora (članak 1. stavak 4. Prijedloga direktive o prodaji na daljinu), i pojedinih aspekata njezine provedbe.

2.5.

Komisija izričito ograničava opseg primjene uvjeta ugovornog prava koji se primjenjuju na odnose između poduzeća i potrošača jer, kao što je navedeno u procjeni učinka (str. 23.), ne postoje dokazi koji ukazuju na to da razlike u ugovornom pravu ometaju poduzeća na području EU-a u kupnji na internetu iz drugih država članica. Prepoznaje da se mala i srednja poduzeća, uz to što su slabije strane manje pregovaračke moći, susreću i s poteškoćama povezanima s ugovornim pravom, pogotovo u uporabi digitalnog sadržaja. Stoga, uzimajući u obzir osobito stavove dionika i država članica, Komisija je odlučila analizirati to pitanje u okviru drugih inicijativa najavljenih u Strategiji jedinstvenog digitalnog tržišta.

2.6.

Što se tiče izabranog pravnog instrumenta, Komisija opravdava izbor direktive umjesto uredbe na temelju uvjerenja o tome da direktive predstavljaju najprikladnije instrumente time što daju državama članicama slobodu u pogledu prenošenja u nacionalno pravo. Prema mišljenju Komisije pomoću te mogućnosti u kombinaciji s potpunom ciljanom usklađenosti obvezujućih prava potrošača stvorila bi se prikladna ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača u Europskoj uniji i znatno povećanih prilika za poduzeća.

2.7.

Navodno, ekonomsku opravdanost trenutačnih direktiva Komisija pronalazi u nekim pretpostavkama od kojih se ističu sljedeće:

2.8.

No, da bi se ti navodni rezultati postigli, nisu dovoljne dvije predložene direktive. One čine dio većega paketa mjera od kojih Komisija ističe, između ostalog:

2.9.

Kao posljednje, Komisija naglašava da je važno „djelovati sada”, prije nego što bude prekasno, s obzirom na to da eventualna kašnjenja u području digitalnog sadržaja uključuju rizik od pojave nacionalnih odredbi koje bi dovele do fragmentacije jedinstvenog tržišta i otežale sudjelovanje potrošača i dobavljača u prekograničnim transakcijama.

3.1.

Navodno bi se u priloženoj studiji procjene učinka trebale nalaziti osnove ekonomske i psihološke naravi koje bi pokazale kakav je odnos između predloženih zakonodavnih mjera i povećanog opsega elektroničke trgovine te nužnog utjecaja tog povećanja na rast u Europi. No iz te detaljne analize nije očito ni sigurno da su podaci od kojih se polazi i do kojih se dolazi u potpunosti vjerodostojni, da na njih ne utječu drugi čimbenici te da druge mogućnosti ne bi dovele do boljih rezultata.

3.1.1.

Čak i pod pretpostavkom da su statistički podaci od kojih se polazi neosporni – a prema kojima bi 62 % (str. 10.) europskih trgovaca, što odgovara više od 122 000 poduzeća, i više od 13,5 % (str. 13.) potrošača, što predstavlja između 8 i 13 milijuna potrošača, čime se ukupan broj penje na 70 milijuna, vršilo prekogranične transakcije na internetu da se ukinu navodne prepreke i dodatni troškovi koji izravno proizlaze iz trenutačno važećeg zakonskog sustava – nije moguće sa sigurnošću odrediti povećanje opsega izvršenog prometa koje bi opravdalo posljedični procijenjeni rast europskog BDP-a u iznosu od 0,03 %, što iznosi približno 4 milijarde eura, kao nužnu i izravnu posljedicu. No, s druge strane, sigurno je da će svako poduzeće morati snositi troškove od u prosjeku 7 000 eura za prilagodbu ugovornih instrumenata novom režimu.

3.1.2.

S druge strane, u istoj studiji nije ni na odgovarajući način kvantitativno dokazano da drugi dodatni čimbenici, kao što je primjerice jezično pitanje ili porezni režimi, kvaliteta, cijena i dostupnost usluge brzog interneta, rizik od prijevare, sudski troškovi, sigurnost načina plaćanja, potvrđivanje identiteta i podobnosti prodavatelja, nedostatak povjerenja u sudske ili izvansudske postupke rješavanja sporova, neće i dalje imati odlučujući utjecaj na mogućnosti transakcija na internetu na prekograničnoj razini, možda čak i veći nego važeći zakonski sustav (opisano na str. 7. i dalje te str. 18. i dalje procjene učinka).

3.1.2.1.

Od posebne su važnosti u ovom kontekstu (a kao takvi spominju se i u svim studijama koje je naručila Komisija) kašnjenje u prenošenju zakonodavstva te poteškoće u primjeni i nedjelotvornost određenih sustava za alternativno rješavanje potrošačkih sporova utvrđenih Direktivom 2013/11/EU (5) iz razloga vrlo često povezanih s nedostatkom financijskih sredstava određenih država članica i, u većoj mjeri, s očitom nedjelotvornošću sustava za rješavanje potrošačkih sporova na internetu uvedenog Uredbom (EU) 524/2013 (6), koja je stupila na snagu 15. veljače 2016. godine i koja se pokazuje ključnom za funkcioniranje jedinstvenog digitalnog tržišta.

3.1.3.

Također nije jasno prikazana relativna težina prilagodljivosti ponude i potražnje u izračunu zasićenja tržišta u smislu savršene konkurencije, što je u svakom slučaju, iako je posrijedi samo teoretska pretpostavka, ključno za vjerodostojnost modela; a da i ne spominjemo vanjske čimbenike makroekonomske politike koji su presudni za određivanje kupovnih odluka potrošača, kao što su posljedice politika štednje, u usporedbi s politikama rasta kejnzijanskog tipa utemeljenima na potrošnji i ulaganjima.

3.1.4.

Naposljetku, u ocjeni Komisije ističe se predloženi model, a ne uzimaju se na odgovarajući način u obzir gospodarske posljedice ostalih četiriju modela koji se nude (procjena učinka, str. 23. i dalje), a koji bi isto tako pridonijeli uklanjanju istih prepreka, čime bi se omogućila komparativna analiza. To se posebice odnosi na petu mogućnost – dobrovoljni europski tipski ugovor u kombinaciji sa znakom pouzdanosti EU-a (str. 25.), koja bi predstavljala ne samo jednostavnu opciju s niskim troškovima i malim birokratskim opterećenjem (str. 38. i dalje), već i opciju koja bi najbolje odgovarala načelima paketa mjera „Bolja regulativa” (7) i programa REFIT (8), a dobila je i potporu u pripremnim savjetovanjima.

3.2.

Izbor direktiva o maksimalnoj usklađenosti također se ne smatra na odgovarajući način opravdanim. EGSO u načelu tvrdi da je u slučaju usklađivanja pitanja koja se prije svega tiču funkcioniranja unutarnjeg tržišta više sklon usvajanju uredbi, detaljnih u potrebnoj mjeri, dok također izražava stav da u pitanjima koja se odnose posebno na prava potrošača prednost daje direktivama za minimalnu usklađenost, kao što uostalom proizlazi iz načela utvrđenog u UFEU-u (članak 169. stavak 4.).

3.2.1.

S druge strane, EGSO se u više navrata izjasnio protiv prevladavajućeg trenda Komisije u posljednjih nekoliko godina da donosi direktive o maksimalnoj usklađenosti kojima se osigurava niska razina zaštite i u slaboj mjeri zadovoljavaju interesi gospodarskih subjekata (9).

3.2.2.

U tom slučaju postoji čitav niz pitanja koja se u okviru direktiva ne rješavaju, a koja je bitno uskladiti, kao na primjer sposobnost maloljetnih osoba da sklapaju ugovore u digitalnom okruženju (što se u najnovijoj verziji Direktive o zaštiti podataka pojavljuje u pogledu osoba između 13 i 16 godina), definicija posebnih kategorija nepoštenih uvjeta za ugovore na internetu, koje nisu predviđene Direktivom 93/13/EEZ (10), odnedavna praksa gumba „plati odmah” (pay now) na pojedinim stranicama društvenih mreža bez povezivanja na internetske stranice odgovorne platforme te preporučeno uključivanje tipske klauzule o koregulaciji.

3.3.

Također se ne smatra opravdanim izbor dviju direktiva umjesto samo jedne jer se nepotrebno udvostručuju zakonske odredbe, podrazumijeva veći napor prilikom prenošenja kako bi se postigla koherentnost s unutarnjim odredbama svake države članice i zahtijevaju veći napori u pogledu tumačenja, što je potpuno nepotrebno ako se tekst direktive o prodaji materijalne robe na internetu uzme kao temelj, a specifičnosti prodaje nematerijalne robe budu uključene kao iznimke od osnovnog režima, s obzirom na to da nije vidljiva razlika između materijalne robe i digitalnog sadržaja, osobito kada su međusobno povezani.

3.4.

Prema Komisiji, instrument je odabran na temelju sljedećih elemenata: 189 odgovora prikupljenih u sklopu savjetovanja sa svim kategorijama dionika iz cijele Europske unije; savjetovanja sa skupinom od 22 organizacije koje predstavljaju širok spektar interesa, a koja se sastala sedam puta; seminara s državama članicama; te sastanaka s nacionalnim tijelima za provedbu zakona u okviru sastanka Odbora za suradnju u području zaštite potrošača i s nacionalnim tijelima odgovornim za potrošačku politiku u okviru sastanka Mreže za potrošačku politiku (u svibnju 2015.), koja je potom osporavala valjanost uzorka s obzirom na njegovu ograničenu veličinu (11).

3.4.1.

Međutim, prema poznatim i objavljenim rezultatima (12) ne postoji jasna većina u korist odabrane mogućnosti: organizacije potrošača jasno se suprotstavljaju svakom obliku primjene zakona prodavatelja, dok je većina strukovnih organizacija, kao i neki pripadnici akademskih krugova, naklonjena toj mogućnosti. Većina država članica dovela je pak u pitanje potrebu za novim zakonima o kupnji na daljinu (koja već uključuje prodaju na internetu) te osobito prikladnost dviju direktiva, uzimajući u obzir poteškoće u izdvajanju preciznih i jasno definiranih smjernica. Na prvi pogled, iz objektivne analize odgovora dobivenih u sklopu savjetovanja pomislilo bi se da će peta mogućnost dovesti do općeg konsenzusa gospodarskih subjekata i potrošača, ovisno, naravno, o sadržaju normi tipskog ugovora koji sektor treba ugovoriti te o stupnju uporabe i prihvaćanja znaka pouzdanosti od strane poduzeća iz EU-a, posebno zato što predstavlja najniže troškove za gospodarske subjekte.

3.5.

Naposljetku, treba napomenuti da je EGSO imao priliku opsežno se izjasniti u brojnim mišljenjima o pitanju prava potrošača u digitalnom okruženju, pri čemu je uspostavio temeljnu smjernicu prema kojoj ista prava koja su priznata u „fizičkom” svijetu izvan interneta (u ugovorima licem u lice) moraju biti koherentna sa svijetom na internetu, ne dovodeći u pitanje specifičnosti transakcija digitalnih (nematerijalnih) sadržaja ili njima odgovarajuće oblike, ali uvijek u smjeru jačanja, a ne smanjenja ili slabljenja tih prava. Prijedlogom o prodaji materijalne robe na internetu Komisija je stvorila dva sustava i omogućila različito postupanje u slučaju prodaje robe na internetu i izvan interneta, što je neprihvatljivo.

4.1.

Unatoč prethodnim napomenama EGSO u potpunosti podržava potrebu i priliku da se reguliraju neka pitanja iz prijedloga direktiva koje se razmatraju, a osobito u vezi s prodajom digitalnog sadržaja na internetu. U pogledu prodaje materijalne robe na internetu, EGSO preporučuje pravodobno usvajanje relevantnih mjera u okviru REFIT-a. U napomenama koja se u nastavku iznose za svaki tekst prijedloga zbog očite prostorne ograničenosti obuhvaćene su samo točke predloženih odredbi s kojima se EGSO ne slaže.

4.2.

4.2.1.

U pogledu pravne osnove, u skladu s prethodnim mišljenjima EGSO-a, predstavnici potrošača, kao i većina članova EGSO-a, smatraju da bi ona ponajprije trebala biti članak 169. stavak 2. UFEU-a jer su u biti posrijedi definicija prava potrošača i njihova zaštita i obrana, a ne isključivo ostvarenje jedinstvenog tržišta. Neki članovi EGSO-a, točnije, predstavnici poslodavaca koji pridaju vrijednost aspektu realizacije jedinstvenog tržišta slažu se s Komisijom.

4.2.2.

U slučaju odabira jedne direktive, EGSO smatra da bi ona trebala biti za minimalnu usklađenost, u skladu s modelom važeće direktive o prodaji i jamstvima (Direktiva 1999/44/EZ), s obzirom na to da usvojena opcija dovodi do veće „fragmentacije”, manje pravne sigurnosti i dviju vrsta zaštite, pri čemu je neosporno da se uvedena „poboljšanja” trebaju primijeniti i na prodaju u „fizičkom svijetu”.

4.2.3.

S obzirom na složenost zakona o zaštiti potrošača, prijedlog utječe na niz drugih pravila i nadopunjuje ih (13), ali iziskuje nepotreban i težak napor u pogledu tumačenja, što je u suprotnosti s dobrim pravilima paketa „Bolja regulativa”, a stvaraju se i dodatne poteškoće u prenošenju u pogledu usklađivanja s postojećim nacionalnim standardima kojima su se prenijeli i dopunili standardi Zajednice, koji se razlikuju u različitim državama članicama.

4.2.4.

Iz tog razloga, EGSO bi radije da se pravila sadržana u ovom Prijedlogu direktive uključe u reviziju Direktive 1999/44/EZ u sklopu Programa REFIT.

4.2.5.

U nastavku su predložene neke konkretne izmjene pojedinih odredbi prijedloga:

1.

Pojam komercijalnog jamstva trebao bi obuhvatiti druge oblike nadoknade, inače se oni neće smatrati obuhvaćenim pravilima iz članka 15.

2.

Pojam materijalne pokretnine nije pozitivno definiran, što otvara put različitim tumačenjima u državama članicama.

3.

Također nisu isključene druge vrste proizvoda s posebnim propisima, kao što su lijekovi i medicinski proizvodi, izuzete od primjene drugih propisa o zaštiti potrošača.

4.

Smatra se da nije definirano mogu li se platforme na internetu smatrati „prodavateljima”.

5.

Također se smatra da nije definiran pojam proizvođača u odnosu na njegovu izravnu odgovornost prema potrošaču u skladu s člankom 16.

1.

Potrebno je uključiti kriterij „trajnosti” (14) koji će određivati razdoblje valjanosti jamstva.

2.

Definicija zahtjeva usklađenosti treba biti formulirana u negativnom obliku kako bi potrošač izričito bio izuzet od dokazivanja toga da roba nije u skladu s zahtjevima, stavljajući pritom taj teret na prodavatelja.

3.

Tekst iznimki od članka dovodi do općeg izuzeća u pogledu odgovornosti prodavatelja, što se ne može primijeniti na štetu potrošača, a da se ne dovede u pitanje pravo na pravnu zaštitu (primjenjivo u slučaju VW-a).

1.

Dodati na kraju stavka 2.: „… osim u situacijama u kojima osobita složenost ugradnje zahtijeva duže vrijeme, u dogovoru s prodavateljem”.

2.

Prava dodijeljena ovim prijedlogom u vezi s prodavateljem trebaju se prenijeti na svakog posjednika u dobroj vjeri.

1.

Odredba isključuje mogućnost da prva opcija bude da se roba odmah vrati i izvrši povrat novca, što je suprotno pravima potrošača u različitim državama članicama, uz znatne razlike (u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Danskoj, Litvi).

2.

Pojam „razumnog roka” subjektivan je i omogućuje da se bitno pitanje poput ovog prenosi u nacionalna zakonodavstva na različite načine, što nije u skladu s naravi maksimalne usklađenosti. Primjerice, u zemljama kao što su Bugarska, Francuska, Portugal i Luksemburg rok je 30 dana. U Mađarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Estoniji rok je 15 dana. Odredbom se mora uspostaviti razdoblje koje odgovara maksimalnom razdoblju koje se primjenjuje u nekim državama EU-a: 15 dana.

3.

Izraz „nemogući” u stavku 3. točki (a) potrebno je zamijeniti izrazom „tehnološki nemogući”.

4.

Pojam „znatne neugodnosti” također je subjektivan i potrebno ga je izbaciti ili zamijeniti formulacijom iz austrijskog zakona: „najmanje moguće neugodnosti”, uz popratnu mogućnost da potrošaču odmah bude stavljena privremeno na raspolaganje slična zamjenska roba dok ne bude završen popravak.

5.

U prijedlogu Komisije nije uzet u obzir zahtjev koji je već prisutan u raznim nacionalnim zakonodavstvima (Francuske, Malte, Grčke, Rumunjske, Portugala i Slovenije) o obvezi proizvođača koji opskrbljuju trgovce da tijekom očekivanog vijeka trajanja robe održavaju odgovarajuću zalihu rezervnih dijelova ili da ih prodavateljima pravodobno osiguraju. To je pitanje povezano s planiranim zastarijevanjem i razdobljem jamstva za zamijenjeni dio.

6.

Komisija bi trebala uspostaviti obvezu prodavatelja da privremeno osigura zamjensku robu.

1.

Komisija nije predvidjela prekid zakonskog jamstva za vrijeme trajanja popravka ili zamjene, što je slučaj u većini nacionalnih zakona. Isto vrijedi i za razdoblje mirenja, arbitraže ili ostvarivanja pravne zaštite.

2.

U slučaju zamjene, zamijenjena roba trebala bi imati novi, istovjetan jamstveni rok koji počinje teći od datuma isporuke.

1.

Pojam „znatne” iz prethodno je navedenih razloga potrebno izbaciti.

2.

U slučaju „ponavljajućih” nedostataka potrošač treba imati automatsku mogućnost raskida ugovora.

1.

Vrlo je upitna obveza potrošača da plati za uporabu ili za oštećenje ili uništenje robe u slučaju raskida ugovora.

2.

Štoviše, Sud je već naveo da, u slučaju ostvarivanja prava na zamjenu, potrošač ne može biti obvezan platiti naknadu za uporabu neispravnih proizvoda (predmet Quelle) (15).

3.

Nije jasno koji iznos treba biti vraćen kada je kupnja izvršena po skupnoj cijeni za različitu robu bez razlike.

1.

Dodati u stavak 1. novu točku (d): drugim jamstvima koja nudi prodavatelj u ime trećih strana s ciljem dodjele jamstva (osiguranje opreme, jamstva marke itd.).

2.

Također treba sadržavati i informaciju o mogućnosti prenošenja komercijalnog jamstva na treće strane.

1.

Nedostatak usklađenosti ovog aspekta važan je izvor razilaženja u primjeni direktive s izrazito nepovoljnim posljedicama za trgovinu.

2.

Odredbom treba predvidjeti izravnu i solidarnu odgovornost proizvođača prema potrošaču u slučajevima u kojima potrošač odabere popravak ili zamjenu robe.

3.

Također treba predvidjeti da, u slučaju da prodavatelj iskoristi pravnu zaštitu protiv proizvođača, prodavatelj ima pravo na povrat ukupnog iznosa troškova.

4.

Kao u prethodnim točkama, treba predvidjeti solidarnu odgovornost platformi na internetu na kojima je potrošač kupio robu.

4.3.

4.3.1.

Kao što Komisija sama navodi, obrazloženje za prijedlog, prikupljanje stručnih znanja i procjene učinka odnose se na oba prijedloga koji su zamišljeni kao paket sa zajedničkim ciljevima. EGSO će se stoga suzdržati od ponavljanja pitanja općenitog karaktera koja su zajednička obama prijedlozima i ograničit će se na napomene koje se odnose na specifične aspekte. Međutim, potrebno je odmah naglasiti da prijedlog općenito zaslužuje načelnu suglasnost EGSO-a, osobito u pogledu sljedećih pitanja:

4.3.2.

U nastavku su predložene neke konkretne izmjene pojedinih odredbi prijedloga koji se sastoji od 24 članka (a ne od 20 kao što se pogrešno navodi u nekim verzijama, točki 5.):

1.

EGSO može prihvatiti da se plaćanje vrši u naravi („u zamjenu za druge nenovčane protučinidbe”) pod uvjetom da taj koncept bude precizno definiran u pogledu svojeg sadržaja, a u slučaju dostave osobnih ili drugih podataka potrebno je odrediti kojih podataka te pod kojim uvjetima i okolnostima.

2.

Također će biti potrebno razjasniti jesu li uključene određene usluge kao što su pretplatnički televizijski kanali („pay TV”), kao i usluge Google i Facebook Messenger, te ubrajaju li se određene fizičke platforme za pristup ili internet stvari u materijalnu ili nematerijalnu robu.

3.

Nije jasno uključuje li izuzeće u stavku 5. točki (a) zdravstvenu skrb, igre na sreću ili financijske usluge. To pitanje treba dodatno razjasniti, u protivnom može doći do pravne nesigurnosti.

4.

Nije jasno obuhvaća li područje primjene i takozvana „skrivena plaćanja”, to jest, usluge koje se pružaju besplatno, ali mogu za vrijeme izvršenja uključivati i druge usluge koje su ipak moraju platiti.

5.

Područje primjene članka 3. stavka 4., u vezi s podacima čija je obrada nužna, treba obuhvatiti ne samo izvršenje, nego i sklapanje ugovora. Obrada takvih podataka mora biti odobrena u skladu s pravilima utvrđenima u propisima o osobnim podacima.

6.

Također je ključno objasniti razliku između proizvoda i usluga pruženih na internetu te onih koji su u potpunosti povezani s materijalnom robom, primjerice u slučaju takozvanih „nosivih računala” („wearables”) ili interneta stvari, u kojima se veći dio postupka odvija na digitalnoj razini, pri čemu se postojanje materijalne robe u njihovoj osnovi ne dovodi u pitanje.

7.

Treba biti jasno da usluge podatkovnog centra, točnije tzv. računalstva u oblaku trebaju biti jasno utvrđene u predmetnom prijedlogu, neovisno o tome jesu li besplatne ili predmet protučinidbe, uzimajući u obzir činjenicu da su često povezane s drugim uslugama ili proizvodima koji se pružaju potrošačima, zbog čega postoji opasnost da budu isključene iz područja primjene direktive.

8.

Također je potrebno razjasniti pokriva li područje primjene tog instrumenta kombinaciju usluga digitalnog sadržaja i komunikacijskih usluga kao što su Facebook Messenger ili Google Hangout s obzirom na to da te usluge trenutačno nisu uređene Direktivom 2002/21/EZ o elektroničkim komunikacijskim uslugama, a prihvaćeno je da neke od tih usluga treba smatrati elektroničkim komunikacijskim uslugama, uz veću razinu zaštite potrošača.

9.

Isto tako nije jasna razlika između situacija u kojima su osobni podaci prikupljeni samo s ciljem izvršavanja ugovora ili ispunjavanja pravnih zahtjeva. Stoga EGSO iz opreza predlaže primjenu direktive na sve usluge koje se pružaju na temelju dostave osobnih podataka, izuzimajući samo one u kojima dobavljač izričito dokaže da su osobni podaci potrebni isključivo u cilju izvršavanja ugovora ili ispunjavanja pravnih zahtjeva.

10.

Nadalje, u točki 4. bit će potrebno razjasniti kada je prikupljanje osobnih podataka usmjereno na izvršavanje ugovora ili ispunjavanje pravnih zahtjeva s obzirom na to da se u drugim sektorima, kao što su telekomunikacijski ili energetski sektor, osobni podaci često upotrebljavaju u komercijalnim kampanjama samih poduzeća iako su odobreni za izvršavanje ugovora, te posebice primjenjuje li se takvo prikupljanje na druge vrste nenovčanih protučinidbi.

1.

U stavku 1. obrisati „ako je relevantno”.

2.

U stavku 1. točki (b) nakon „za koju je potreban potrošaču” dodati „ili za koju ga potrošač opravdano očekuje iskoristiti”.

3.

U stavku 2. točki (b) obrisati „ako je relevantno”.

1.

U stavku 2. točki (b) zamijeniti tekst „dobavljač poduzima sve moguće očekivane mjere kako bi se suzdržao od …” tekstom „dobavljač se suzdržava”.

2.

Točke (c), (d) i (e) ovise o regulaciji autorskih prava koja još nije poznata.