Privremena verzija

PRESUDA SUDA (prvo vijeće)

15. listopada 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Platne usluge na unutarnjem tržištu – Direktiva (EU) 2015/2366 – Neodobrene platne transakcije – Članak 73. – Odgovornost pružatelja platnih usluga – Članak 74. – Odgovornost tijela – Obveza neposrednog povrata koju ima pružatelj platnih usluga – Opseg – Podjela odgovornosti između pružatelja platnih usluga i platitelja – Članak 69. – Obveze korisnika platnih usluga – Krajnja nepažnja – Odbijanje pružatelja platnih usluga da platitelju odmah vrati iznos neautorizirane transakcije zbog toga što je taj platitelj omogućio tu transakciju krajnjom nepažnjom”

U predmetu C-70/25 [Tukowiecka](i),

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy w Koszalinie (Općinski sud u Koszalinu, Poljska), odlukom od 23. siječnja 2025., koju je Sud zaprimio 3. veljače 2025., u postupku

N. O.

protiv

PKO BP S.A.,

SUD (prvo vijeće),

u sastavu: F. Biltgen, predsjednik vijeća, S. Gervasoni, A. Kumin, I. Ziemele i M. Bošnjak (izvjestitelj), suci,

nezavisni odvjetnik: A. Rantos,

tajnik: V. Di Bucci,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za PKO BP S.A., M. Trepka i M. Wurm, radcowie prawni, kao i Ł. Hejmej i A. Szczęśniak, adwokaci,

–        za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–        za češku vladu, J. Očková, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–        za talijansku vladu, S. Fiorentino, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Iappelli, avvocato dello Stato,

–        za Europsku komisiju, G. Goddin i J. Szczodrowski, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 5. ožujka 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 73. stavka 1. i članka 74. stavka 1. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (SL 2015., L 337, str. 35. i ispravak SL 2018., L 102, str. 97.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2015/2366).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između N. O., fizičke osobe, i banke PKO BP S.A., u vezi s odbijanjem potonje da izvrši povrat iznosa platne transakcije koju osoba N.O. nije autorizirala.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

 Direktiva 2007/64

3        Članak 60. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ (SL 2007., L 319, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 2., str. 172.), naslovljen „Odgovornost pružatelja platnih usluga za neautorizirane platne transakcije”, u stavku 1. predviđao je:

„Ne dovodeći u pitanje članak 58., države članice osiguravaju da u slučaju neodobrene platne transakcije pružatelj platnih usluga platitelja odmah nadoknadi platitelju iznos neodobrene platne transakcije te, prema potrebi, dovede terećeni račun za plaćanje u stanje na kojem bi bio da nije izvršena neodobrena platna transakcija.”

 Direktiva 2015/2366

4        Uvodne izjave 6. i 71. Direktive 2015/2366 glase:

„(6)      Trebalo bi utvrditi nova pravila kako bi se ispunile regulatorne praznine, istodobno pružajući više pravne jasnoće i osiguravajući dosljednu primjenu zakonodavnog okvira širom Unije. Istovjetne uvjete poslovanja trebalo bi zajamčiti postojećim i novim sudionicima na tržištu kako bi se novim sredstvima plaćanja omogućilo širenje njihova tržišta i osigurala visoka razina zaštite potrošača pri uporabi tih platnih usluga širom Unije. Time bi se trebala postići učinkovitost platnog sustava u cjelini te dovesti do većeg izbora i transparentnosti platnih usluga, a istodobno ojačati povjerenje potrošača u usklađeno tržište plaćanja.

[...]

(71)      U slučaju neautorizirane platne transakcije, pružatelj platnih usluga trebao bi odmah platitelju nadoknaditi iznos te transakcije. Međutim, u slučaju postojanja značajne sumnje u neautoriziranu transakciju koja nastaje ponašanjem korisnika platnih usluga s ciljem prijevare i ako se ta sumnja temelji na objektivnim razlozima priopćenima relevantnom nacionalnom tijelu, pružatelj platnih usluga trebao bi moći u razumnom roku provesti istragu prije nego što izvrši povrat platitelju. Kako bi se platitelja zaštitilo od mogućih negativnih posljedica, datum valute odobrenja povrata ne bi smio biti kasniji od datuma kada je iznos terećen. Kako bi se potaknulo korisnika platnih usluga da bez nepotrebne odgode svog pružatelja platnih usluga obavijesti o krađi ili gubitku platnog instrumenta i tako smanji rizik od neautoriziranih platnih transakcija, korisnik platnih usluga trebao bi biti odgovoran samo za vrlo ograničen iznos, osim ako je djelovao s namjerom prijevare ili krajnjom nepažnjom. U tom kontekstu čini se da je dovoljan iznos od 50 EUR kako bi se osigurala usklađena i visoka razina zaštite korisnika unutar Unije. Ne bi smjelo biti odgovornosti ako platitelj nije u mogućnosti saznati za gubitak, krađu ili zloporabu platnog instrumenta. Nadalje, kada korisnici obavijeste pružatelja platnih usluga da je njihov platni instrument zloupotrijebljen, od korisnika platnih usluga ne bi se trebalo tražiti da pokrivaju bilo kakve daljnje gubitke koji proizlaze iz neovlaštene uporabe tog instrumenta. Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje odgovornost pružatelja platnih usluga za tehničku sigurnost njihovih vlastitih proizvoda.”

5        Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Predmet”, u stavku 2. točki (b) predviđa se:

„Ovom Direktivom utvrđuju se i pravila u pogledu:

[...]

(b)      odgovarajućih prava i obveza korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga s obzirom na pružanje platnih usluga kao redovnog zanimanja ili poslovne aktivnosti.”

6        Članak 69. navedene direktive, naslovljen „Obveze korisnika platnih usluga u pogledu platnih instrumenata i personaliziranih sigurnosnih podataka”, određuje:

„1.      Korisnik platnih usluga koji je ovlašten upotrebljavati platni instrument:

(a)      upotrebljava platni instrument u skladu s uvjetima kojima se uređuje izdavanje i uporaba platnog instrumenta i koji moraju biti objektivni, nediskriminirajući i proporcionalni;

(b)      bez odgode obavješćuje pružatelja platnih usluga, ili subjekt kojeg je on odredio, bez nepotrebne odgode kada utvrdi gubitak, krađu, zlouporabu ili neovlaštenu uporabu platnog instrumenta.

2.      Za potrebe stavka 1. točke (a), korisnik platnih usluga čim primi platni instrument poduzima razumne mjere da bi zaštitio svoje personalizirane sigurnosne podatke.”

7        Članak 71. te direktive, naslovljen „Obavijest o neautoriziranim ili nepravilno izvršenim platnim transakcijama i njihov ispravak”, u stavku 1. određuje:

„Pružatelj platnih usluga osigurava korisniku platnih usluga ispravak neautorizirane ili nepravilno izvršene platne transakcije samo ako ga korisnik platnih usluga bez nepotrebne odgode obavijesti čim sazna za bilo koju takvu transakciju koja predstavlja temelj za potraživanje, uključujući i potraživanje prema članku 89., a najkasnije 13 mjeseci nakon datuma terećenja.

[...]”

8        Člankom 72. Direktive 2015/2366, naslovljenim „Dokazi o autentifikaciji i izvršenju platnih transakcija”, u stavku 2. određuje se:

„Ako korisnik platnih usluga osporava da je autorizirao izvršenu platnu transakciju, uporaba platnog instrumenta koju je evidentirao pružatelj platnih usluga, uključujući prema potrebi pružatelja usluga iniciranja plaćanja, sama po sebi nije nužno dostatan dokaz da je platitelj autorizirao platnu transakciju niti da je platitelj djelovao s namjerom prijevare ili da je namjerno ili zbog krajnje nepažnje propustio ispuniti jednu ili više obveza iz članka 69. Pružatelj platnih usluga, uključujući prema potrebi pružatelja usluga iniciranja plaćanja, pruža prateće dokaze kojima se utvrđuje prijevara ili krajnja nepažnja korisnika platnih usluga.”

9        Članak 73. te direktive, naslovljen „Odgovornost pružatelja platnih usluga za neautorizirane platne transakcije”, u stavku 1. je predviđao:

„Ne dovodeći u pitanje članak 71., države članice osiguravaju da u slučaju neautorizirane platne transakcije pružatelj platnih usluga platitelja nadoknađuje platitelju iznos neautorizirane platne transakcije odmah, a u svakom slučaju najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana, nakon što je saznao za transakciju ili nakon što je obaviješten o njoj, osim ako pružatelj platnih usluga platitelja ima opravdane razloge sumnjati u prijevaru i navedene razloge priopći odgovarajućem nacionalnom tijelu u pisanom obliku. Ako je primjenjivo, pružatelj platnih usluga platitelja vraća stanje terećenog računa za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neautorizirana platna transakcija. Time se osigurava i da datum valute odobrenja računa za plaćanje platitelja ne nastupa nakon datuma na koji je iznos terećen.”

10      Članak 74. navedene direktive, naslovljen „Odgovornost platitelja za neautorizirane platne transakcije”, u stavku 1. navodi:

„Odstupajući od članka 73., platitelj može biti obvezan snositi gubitke povezane s neautoriziranim platnim transakcijama, do najviše 50 EUR, do kojih je došlo zbog uporabe izgubljenog ili ukradenog platnog instrumenta, ili zbog zlouporabe platnog instrumenta.

Prvi podstavak ne primjenjuje se ako:

(a)      platitelj nije mogao otkriti gubitak, krađu ili zlouporabu platnog instrumenta prije plaćanja, osim ako je sam platitelj djelovao s namjerom prijevare; ili

(b)      gubitak je nastao zbog radnji ili izostanka djelovanja zaposlenika, zastupnika ili podružnice pružatelja platnih usluga ili subjekta kojem su njegove aktivnosti eksternalizirane.

Platitelj snosi sve gubitke povezane s neautoriziranim platnim transakcijama ako ih je platitelj prouzročio djelujući s namjerom prijevare ili neispunjenjem jedne obveze ili više njih utvrđenih u članku 69., namjerno ili u slučaju krajnje nepažnje. U takvim slučajevima ne primjenjuje se najviši iznos iz prvog podstavka.

Ako platitelj nije djelovao s namjerom prijevare niti je namjerno propustio ispuniti svoje obveze prema članku 69., države članice mogu smanjiti odgovornost iz ovog stavka, uzimajući u obzir osobito prirodu personaliziranih sigurnosnih podataka te posebne okolnosti pod kojima je platni instrument izgubljen, ukraden ili zlorabljen.”

11      Članak 102. te direktive, naslovljen „Postupci ARS-a”, u stavku 1. određuje:

„Države članice osiguravaju uspostavu odgovarajućih, neovisnih, nepristranih, transparentnih i učinkovitih postupaka ARS-a za rješavanje sporova između korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga koji se odnose na prava i obveze koje proizlaze iz glava III. i IV. ove Direktive [...] koristeći se postojećim nadležnim tijelima prema potrebi. Države članice osiguravaju primjenjivost postupaka ARS-a na pružatelje platnih usluga.”

12      Članak 107. Direktive 2015/2366, naslovljen „Potpuno usklađivanje”, u stavku 1. određuje:

„Ne dovodeći u pitanje članak 2., članak 8. stavak 3., članak 32., članak 38. stavak 2., članak 42. stavak 2., članak 55. stavak 6., članak 57. stavak 3., članak 58. stavak 3., članak 61. stavke 2. i 3., članak 62. stavak 5., članak 63. stavke 2. i 3., članak 74. stavak 1. četvrti podstavak i članak 86., u mjeri u kojoj ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ni uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom.”

 Poljsko pravo

13      Članak 46. ustawe o usługach płatniczych (Zakon o platnim uslugama), od 19. kolovoza 2011. (Dz. U. br. 199, poz. 1175), kako je izmijenjen (Dz. U. iz 2024., poz. 30.), kojim se u poljski pravni poredak prenose članci 73. i 74. Direktive 2015/2366, u svojim stavcima 1. i 3. predviđa:

„1.      Ne dovodeći u pitanje članak 44. stavak 2., u slučaju neautorizirane platne transakcije platiteljev pružatelj [platnih usluga] odmah i u svakom slučaju najkasnije do kraja radnog dana koji slijedi nakon utvrđivanja neautorizirane transakcije knjižene na teret platiteljeva računa ili nakon dana kada je obaviješten o njoj vraća platitelju iznos neautorizirane platne transakcije, osim ako platiteljev pružatelj [platnih usluga] ima opravdane i pravilno dokazane razloge sumnjati u prijevaru i o tome u pisanom obliku obavijesti tijela nadležna za kazneni progon. Ako platitelj koristi račun za plaćanje, platiteljev pružatelj [platnih usluga] dužan je dovesti terećeni račun u stanje koje bi odgovaralo stanju tog računa da neautorizirana platna transakcija nije bila izvršena. Datum valute odobrenja računa za plaćanje platitelja ne smije biti kasniji od datuma na koji je iznos terećen. [...]

3.      Platitelj odgovara za neautorizirane platne transakcije u punom iznosu ako ih je prouzročio namjerno ili ako namjerno ili krajnjom nepažnjom nije ispunio jednu ili više obveza iz članka 42.”

 Glavni postupak i prethodno pitanje

14      Tužiteljica u glavnom postupku sklopila je ugovor o vođenju tekućeg računa s PKO BP-om, bankom sa sjedištem u Poljskoj.

15      Bila je žrtva prijevare mrežnom krađom identiteta (phishing) koju je izvršio neidentificirani počinitelj koji je, predstavljajući se kao potencijalni kupac predmeta koji je tužiteljica stavila na prodaju na internetskom aukcijskom portalu, tužiteljici poslao poveznicu osmišljenu tako da je navede da povjeruje kako potječe s tog portala i da je namijenjena potvrdi prodaje. Nakon što je slijedila tu poveznicu, tužiteljica u glavnom postupku pristupila je internetskoj stranici koja je izgledala kao stranica njezine banke te je ondje unijela svoje podatke u vezi s uslugom internetskog bankarstva. Tako dobiveni podaci omogućili su tom počinitelju da s tužiteljičina računa na svoj račun prenese iznos od 3000 poljskih zlota (PLN) (oko 705 eura). Tu je platnu transakciju autorizirao počinitelj prijevare pomoću potvrdnog koda koji je tužiteljica u glavnom postupku proslijedila SMS-om na temelju te prijevare.

16      Tužiteljica u glavnom postupku sljedeći je dan shvatila da se dogodila prijevara te je o neautoriziranoj platnoj transakciji odmah obavijestila PKO BP i policiju. Počinitelj te prijevare nije pronađen.

17      BPO BP odbio je tužiteljici u glavnom postupku vratiti iznos neautorizirane platne transakcije jer je, među ostalim, tužiteljičina šteta nastala zbog njezine krajnje nepažnje u pogledu obveze da predmetni platni instrument čuva s dužnom pažnjom i ne stavlja ga na raspolaganje neovlaštenim osobama.

18      Slijedom toga, tužiteljica u glavnom postupku je Sądu Rejonowom w Koszalinie (Općinski sud u Koszalinu, Poljska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, podnijela tužbu protiv banke PKO BP radi isplate iznosa od 3000 poljskih zlota (otprilike 705 eura).

19      U prilog svojem tužbenom zahtjevu tužiteljica u glavnom postupku ističe da je PKO BP, u svojstvu pružatelja platnih usluga, bio dužan odmah joj vratiti iznos neautorizirane platne transakcije, osim ako postoje opravdani razlozi za sumnju da je platitelj počinio prijevaru.

20      Banka PKO BP pak tvrdi da je platiteljeva povreda njegovih obveza zbog krajnje nepažnje također razlog koji pružatelja platnih usluga oslobađa obveze povrata iznosa neautorizirane platne transakcije. Banka s tim u vezi tvrdi da može samostalno ocijeniti sve pretpostavke svoje odgovornosti za takvu transakciju i da je oslobođena te obveze povrata ako utvrdi postojanje takve platiteljeve nepažnje.

21      Sud koji je uputio zahtjev smatra da se Direktivom 2015/2366 i nacionalnim odredbama kojima se osigurava njezino prenošenje u poljski pravni poredak utvrđuje opće načelo prema kojem pružatelj platnih usluga u potpunosti snosi rizik povezan s neautoriziranim platnim transakcijama. Prema njegovu mišljenju, na tom je pružatelju usluga, u svojstvu specijaliziranog trgovca, da jamči sigurnost transakcija od rizika prijevare kao i zaštitu sredstava koja su mu povjerena.

22      Usto, navedeni sud ističe da se kako odredbama te direktive tako i odredbama nacionalnog zakonodavstva platitelju dodjeljuje pravo na povrat iznosa neautoriziranih transakcija, što podrazumijeva pravo na neposredan povrat na taj način izgubljenih sredstava. To se pravo ograničava samo ako postoje opravdani razlozi za sumnju u prijevaru koju je počinio platitelj i ako je ta prijevara prijavljena nadležnim nacionalnim tijelima.

23      Usto, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da poljskim sudovima nisu podnesene tužbe kojima su banke tražile da se potrošaču naloži povrat iznosa neautoriziranih platnih transakcija zbog toga što je potonji postupao s krajnjom nepažnjom. Suprotno tomu, pred njima su pokrenute brojne tužbe koje su potrošači podnijeli protiv bankarskih institucija zbog njihova odbijanja da vrate iznos takvih transakcija.

24      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta pojava pokazuje da je to da pružatelji platnih usluga primjenjuju iznimku od prava na povrat postalo pravilo u slučaju neautoriziranih platnih transakcija. Ti pružatelji obično ne izvršavaju povrat iznosa takvih transakcija, tako da su platitelji, osobito potrošači, oni koji su dužni ostvarivati svoje pravo na povrat pred nacionalnim sudovima.

25      U tom kontekstu taj sud smatra da tumačenje Direktive 2015/2366 koje zagovara PKO BP ne omogućuje postizanje cilja zaštite platitelja koji se nastoji postići obvezom neposrednog povrata iznosa neautoriziranih platnih transakcija, koja je propisana odredbama te direktive. Stoga smatra da te odredbe treba tumačiti na način da im se protivi mogućnost pružatelja platnih usluga da odbije odmah vratiti iznos neautorizirane platne transakcije zbog toga što je štetu koju je platitelj pretrpio zbog te transakcije moguće pripisati platiteljevoj krajnjoj nepažnji.

26      Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi takvo tumačenje imalo za učinak to da se na pružatelja platnih usluga, u svojstvu prodavatelja robe ili pružatelja usluga, a ne na platitelja, koji je često potrošač, stavi teret osporavanja njegove odgovornosti, osobito u pogledu pokretanja postupka, sudskih pristojbi, izvođenja dokaza i pripreme postupovnih akata.

27      U tim je okolnostima Sąd Rejonowy w Koszalinie (Općinski sud u Koszalinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li odredbe članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 74. stavkom 1. Direktive [2015/2366] tumačiti na način da pružatelj platnih usluga može odbiti odmah vratiti platitelju iznos neautorizirane platne transakcije ako je platitelj pretrpio gubitak povezan s neautoriziranom platnom transakcijom jer zbog krajnje nepažnje nije ispunio obveze iz članka 69. [te direktive]?”

 O prethodnom pitanju

28      Svojim jedinim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 73. stavak 1. i članak 74. stavak 1. Direktive 2015/2366 tumačiti na način da pružatelj platnih usluga može odbiti odmah vratiti platitelju iznos neautorizirane platne transakcije jer je taj platitelj krajnjom nepažnjom omogućio tu transakciju, protivno obvezama koje ima na temelju članka 69. te direktive.

29      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 17. studenog 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12., i od 1. kolovoza 2025., Veracash, C-665/23, EU:C:2025:598, t. 34.). Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda od 2. rujna 2021., CRCAM, C-337/20, EU:C:2021:671, t. 31.).

30      Na prvom mjestu, što se tiče doslovnog tumačenja, valja istaknuti da članci 73. i 74. Direktive 2015/2366 uređuju odgovornost pružatelja platnih usluga i odgovornost platitelja u slučaju neautoriziranih platnih transakcija.

31      Tako, kao prvo, iz teksta članka 73. stavka 1. te direktive proizlazi da, u načelu, pružatelj platnih usluga nadoknađuje platitelju iznos neautorizirane platne transakcije odmah nakon što sazna za transakciju ili nakon što je o njoj obaviješten, a u svakom slučaju najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana.

32      Ta obveza povrata primjenjuje se „ne dovodeći u pitanje članak 71.” navedene direktive, čijim se stavkom 1. predviđa da pružatelj platnih usluga osigurava korisniku platnih usluga ispravak neautorizirane ili nepravilno izvršene platne transakcije samo ako ga korisnik platnih usluga bez nepotrebne odgode o tome obavijesti.

33      Usto, važno je naglasiti da se tekstom članka 73. stavka 1. te direktive predviđa samo jedna iznimka od neposredne obveze povrata, odnosno slučaj u kojem pružatelj platnih usluga ima opravdane razloge sumnjati na prijevaru i ako o tim razlozima pisanim putem obavijesti relevantno nacionalno tijelo.

34      Iz toga slijedi da se člankom 73. stavkom 1. Direktive 2015/2366 ne predviđa nikakva iznimka od obveze neposrednog povrata u slučaju sumnje da je platitelj svojom krajnjom nepažnjom omogućio neautoriziranu platnu transakciju, čime je povrijedio obveze koje ima na temelju članka 69. te direktive.

35      Kao drugo, kad je riječ o članku 74. stavku 1. Direktive 2015/2366, njegova prva dva podstavka iznimno omogućuju državama članicama da od platitelja zahtijevaju da gubitke povezane s neautoriziranim transakcijama koje su posljedica gubitka, krađe ili zlouporabe platnog instrumenta snosi do iznosa od 50 eura, osim ako platitelj nije mogao otkriti te radnje prije plaćanja. Njegov treći podstavak predviđa da platitelj snosi sve gubitke povezane s neautoriziranim platnim transakcijama ako ih je platitelj prouzročio djelujući s namjerom prijevare ili neispunjenjem jedne obveze ili više njih utvrđenih u članku 69., namjerno ili u slučaju krajnje nepažnje. Među tim obvezama nalazi se, među ostalim, obveza iz stavka 2. tog članka 69., koja se sastoji od poduzimanja svih razumnih mjera za zaštitu sigurnosti njegovih personaliziranih sigurnosnih podataka.

36      Nadalje, četvrti podstavak članka 74. stavka 1. Direktive 2015/2366 ovlašćuje države članice da ograniče odgovornost platitelja ako on nije djelovao s namjerom prijevare ili namjerno povrijedio obveze koje ima na temelju članka 69. te direktive. Međutim, na temelju nijednog elementa odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ni očitovanja podnesenih Sudu ne može se utvrditi da je Republika Poljska iskoristila tu mogućnost.

37      Time što definiraju prava i obveze pružatelja platnih usluga i platitelja, člancima 73. i 74. navedene direktive provodi se podjela rizika između njih.

38      Što se tiče odnosa između obveza predviđenih člancima 73. i 74. Direktive 2015/2366, valja utvrditi da tekst članka 74. stavka 1. te direktive ne omogućuje da se nedvosmisleno utvrdi doseg iznimke koja je njime predviđena. Prema prvom tumačenju, ta iznimka utječe na obvezu neposrednog povrata, predviđenu u članku 73. stavku 1. navedene direktive, u slučaju da je platitelj zbog teške nepažnje povrijedio obveze koje ima na temelju njezina članka 69. Prema drugom tumačenju, to odstupanje odnosi se samo na konačni karakter povrata, s obzirom na to da je pružatelj platnih usluga isprva dužan izvršiti taj neposredni povrat prije nego što zatim može, u slučaju potrebe, od platitelja zatražiti povrat gubitaka povezanih s neautoriziranim transakcijama uz pomoć pravnih sredstava predviđenih u tu svrhu.

39      Kad je riječ, na drugom mjestu, o kontekstu u kojem se nalaze članci 73. i 74. Direktive 2015/2366, valja, s jedne strane, naglasiti da se njezina uvodna izjava 71. odnosi na slučaj u kojem pružatelj platnih usluga ima opravdane razloge sumnjati da je korisnik platnih usluga počinio prijevaru i u pisanom obliku priopćuje nadležnom nacionalnom tijelu objektivne razloge na kojima se te sumnje temelje. Čini se da ta uvodna izjava 71. podupire tumačenje prema kojem je jedina iznimka od obveze neposrednog povrata ona koja je izričito predviđena člankom 73. stavkom 1. te direktive.

40      S druge strane, valja podsjetiti na to da se, u okviru raspodjele tereta dokazivanja, člankom 72. stavkom 2. navedene direktive pružatelju platnih usluga stavlja na teret dokaz krajnje nepažnje platitelja. Ta raspodjela tereta dokazivanja odražava opću strukturu sustava uspostavljenog člancima 73. i 74. te direktive, koji se sastoji od jačanja zaštite koja se pruža platitelju u slučaju neautoriziranih platnih transakcija.

41      Naime, takvo pravilo potvrđuje da je zakonodavac Unije namjeravao osigurati dosljednost između sustava uspostavljenog člankom 73. stavkom 1. Direktive 2015/2366 i postupovnih pravila kojima je cilj zajamčiti njezinu djelotvornu provedbu.

42      Stoga iz razmatranja iznesenih u točkama 39. do 41. ove presude proizlazi da ispitivanje konteksta u kojem se nalaze članci 73. i 74. te direktive potvrđuje tumačenje prema kojem se tim člancima 73. i 74. uređuju različiti aspekti postupka povrata iznosa neautoriziranih platnih transakcija u smislu da se člankom 73. navedene direktive pružatelju platnih usluga nalaže obveza neposrednog povrata tog iznosa, dok članak 74. uređuje raspodjelu odgovornosti između tog pružatelja i platitelja u kasnijoj fazi, kao što to proizlazi iz mehanizma opisanog u točki 38. ove presude.

43      Kad je riječ, na trećem mjestu, o ciljevima Direktive 2015/2366, valja podsjetiti na to da je, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2. točke (b), njezin cilj, među ostalim, utvrditi prava i obveze korisnika platnih usluga i pružatelja platnih usluga u okviru pružanja takvih usluga kao uobičajene ili profesionalne djelatnosti.

44      Stoga je cilj te direktive, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 6., osigurati visoku razinu zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 11. studenoga 2020., DenizBank, C-287/19, EU:C:2020:897, t. 102., i od 11. srpnja 2024., Eurobank Bulgaria, C-409/22, EU:C:2024:600, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

45      Međutim, tumačenje članka 74. stavka 1. Direktive 2015/2366 na način da se njime pružatelja platnih usluga izuzima od njegove obveze neposrednog povrata, kako je predviđena člankom 73. stavkom 1. te direktive, ako platitelj zbog krajnje nepažnje nije ispunio obveze koje ima na temelju njezina članka 69. ne bi imalo za posljedicu samo to da se platiteljevoj obvezi neposrednog povrata oduzme koristan učinak, nego i to da se tog korisnika obveže da preuzme inicijativu u vezi s ostvarivanjem svojeg prava, prema potrebi, pred nadležnim sudovima i da snosi negativne aspekte koji iz toga proizlaze, osobito eventualne troškove postupka. Takva podjela odgovornosti i rizika na štetu platitelja teško se može uskladiti s ciljem koji se sastoji od jamčenja visoke razine zaštite potrošača, kako je naveden u prethodnoj točki ove presude.

46      Suprotno tomu, tumačenje članka 74. stavka 1. Direktive 2015/2366 na način da se njime pružatelja platnih usluga ne oslobađa obveze neposrednog povrata u skladu je s ciljem osiguravanja visoke razine zaštite potrošača. To tumačenje ne sprečava pružatelja platnih usluga da naknadno od platitelja zahtijeva, pod uvjetima predviđenima u članku 74. stavku 1. te direktive, povrat gubitaka povezanih s neautoriziranim platnim transakcijama ako su oni nastali zbog platiteljeve krajnje nepažnje koja je rezultirala povredom obveza koje platitelj ima na temelju članka 69. navedene direktive.

47      Iz toga slijedi da ciljevi koji se nastoje postići Direktivom 2015/2366 potvrđuju tumačenje prema kojem okolnost da pružatelj platnih usluga smatra da je platitelj zbog krajnje nepažnje povrijedio obveze koje ima na temelju članka 69. te direktive ne može dovesti do njegova oslobađanja od obveze neposrednog povrata predviđene njezinim člankom 73. stavkom 1.

48      Na četvrtom mjestu, kad je riječ o nastanku Direktive 2015/2366, valja istaknuti da se sustav uspostavljen člankom 73. stavkom 1. te direktive bitno razlikuje od sustava koji je prethodno uspostavljen Direktivom 2007/64 kad je riječ o iznimkama od obveze neposrednog povrata.

49      Naime, člankom 60. Direktive 2007/64, koji uređuje odgovornost pružatelja platnih usluga za neautorizirane platne transakcije, ne predviđa se nikakva izričita iznimka od te obveze. Isto je vrijedilo i za inicijalni prijedlog Europske komisije, koji je doveo do zakonodavnog postupka koji je rezultirao donošenjem Direktive 2015/2366 [COM(2013) 547 final]. Tek je tijekom tog postupka zakonodavac Unije uveo posebnu iznimku od obveze neposrednog povrata ako pružatelj platnih usluga ima opravdane razloge sumnjati u postojanje prijevare a da pritom državama članicama nije omogućio da zadrže na snazi ili uvedu odredbe različite od onih sadržanih u Direktivi 2015/2366, kao što to proizlazi iz njezina članka 107. stavka 1.

50      Naposljetku, valja pojasniti da, suprotno onomu što tvrde češka i talijanska vlada u svojim pisanim očitovanjima, tumačenje iz točke 47. ove presude nema za učinak zaobilaženje mehanizma izvansudskog rješavanja sporova iz članka 102. stavka 1. Direktive 2015/2366.

51      S tim u vezi, kao što to navodi nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, valja istaknuti da se taj mehanizam ne ograničava na rješavanje sporova koji se odnose na neposredan povrat iz članka 73. te direktive, nego se proširuje na svaku vrstu spora koja proizlazi iz njezina poglavlja III. i IV. Iz toga slijedi da se postojanje takvog mehanizma ne može tumačiti kao nužna dopuna provedbi jedne odredbe navedene direktive, odnosno njezina članka 73. ni, stoga, tako da je ekvivalentan mehanizmu obvezne provjere poštovanja obveza predviđenih u članku 69. te direktive.

52      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 73. stavak 1. i članak 74. stavak 1. Direktive 2015/2366 treba tumačiti na način da pružatelj platnih usluga ne može platitelju odbiti neposredan povrat iznosa neautorizirane platne transakcije zato što je taj platitelj krajnjom nepažnjom omogućio tu transakciju, uz povredu obveza koje ima na temelju članka 69. te direktive.

 Troškovi

53      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 73. stavak 1. i članak 74. stavak 1. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ,

treba tumačiti na način da:

pružatelj platnih usluga ne može platitelju odbiti neposredan povrat iznosa neautorizirane platne transakcije zato što je taj platitelj krajnjom nepažnjom omogućio tu transakciju, uz povredu obveza koje ima na temelju članka 69. Direktive 2015/2366.

Potpisi


*      Jezik postupka: poljski


i      Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.