1.

U sporu u kojem je upućen ovaj zahtjev za prethodnu odluku raspravlja se o iznosu zateznih kamata dospjelih zbog zakašnjelog plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV) obračunanog na uvoz.

2.

Kako bi se utvrdila visina tih kamata, treba odrediti točan iznos PDV‑a na uvoz. Iznos PDV‑a na uvoz pak ovisi o tome kako se računa carinska vrijednost uvezene robe na temelju Uredbe (EU) br. 952/2013 ( 2 ).

I.

Pravni okvir

A.

Carinski zakonik

3.

Člankom 15. („Informacije koje se pružaju carinskim tijelima”) stavkom 2. određuje se:

4.

Člankom 48. („Naknadna provjera”) propisuje se:

5.

Članak 70. („Metoda određivanja carinske vrijednosti na temelju transakcijske vrijednosti”) glasi:

6.

Člankom 71. („Elementi transakcijske vrijednosti”) i člankom 72. („Elementi koji se ne uključuju u carinsku vrijednost”) određuju se prilagodbe koje treba provesti kako bi se odredila carinska vrijednost na temelju članka 70. ( 3 ).

7.

Članak 73. („Pojednostavljenje”) glasi:

8.

U članku 74. („Druge metode za određivanje carinske vrijednosti”) navodi se:

9.

Člankom 101. („Određivanje iznosa uvozne ili izvozne carine”) određuje se:

10.

U članku 166. („Pojednostavljena deklaracija”) stavku 1. navodi se:

11.

Člankom 167. („Dopunska deklaracija”) predviđa se:

12.

Članak 172. („Prihvaćanje carinske deklaracije”) stavak 2. glasi:

13.

Člankom 173. („Izmjena carinske deklaracije”) propisuje se:

B.

Direktiva 2006/112/EZ ( 7 )

14.

U skladu s člankom 85.:

II.

Činjenice, spor i prethodna pitanja

15.

Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sadržava sljedeći prikaz činjenica:

–

Kauno teritorinė muitinė (Regionalni carinski ured u Kaunasu, Litva) ( 8 ) na temelju odluke od 26. svibnja 2017. proveo je porezni nadzor nad društvom „Tauritus” UAB za razdoblje od 1. listopada 2015. do 30. travnja 2017.

–

Carinski ured utvrdio je da je društvo Tauritus tijekom navedenog razdoblja kupovalo razne količine dizela i mlaznog goriva od različitih dobavljača te ih uvozilo na državno područje Republike Litve.

–

U ugovorima koje je sklapalo s dobavljačima te na pro forma računima koje su dobavljači izdali bila je navedena privremena cijena koju je društvo Tauritus trebalo platiti za kupljenu robu.

–

Društvo Tauritus je prilikom podnošenja deklaracija, u svrhu puštanja tako kupljenog i uvezenog goriva u slobodan promet i u svrhu njegova stavljanja na tržište, u svojim uvoznim deklaracijama navodilo privremenu cijenu kao carinsku vrijednost robe. Osim toga, u navedenim je deklaracijama navodilo da je za određivanje carinske vrijednosti robe primijenjena metoda predviđena člankom 74. stavkom 3. Carinskog zakonika.

–

U skladu s uvjetima ugovora koje je društvo Tauritus sklopilo s dobavljačima, privremena cijena kasnije je prilagođavana s obzirom na okolnosti koje bi nastupile nakon uvoza robe, kao što su prosječne cijene goriva na tržištu za relevantno razdoblje i srednji valutni tečaj u relevantnom razdoblju.

–

Društvo Tauritus i njegovi dobavljači tu su revidiranu cijenu (u daljnjem tekstu: konačna cijena) dogovarali u dopunskim odredbama u prilozima ugovorima, na temelju kojih su dobavljači izdavali revidirane račune. Ovisno o fluktuacijama tržišnih cijena i valutnim tečajevima, konačna cijena u nekim je slučajevima bila viša, a u nekim niža od privremene cijene.

–

Nakon što bi od dobavljača primilo revidirane račune, društvo Tauritus na vlastitu bi inicijativu zatražilo prilagodbu vrijednosti robe navedene u uvoznim deklaracijama.

–

U okviru istog nadzora utvrđeno je da je društvo Tauritus u razdoblju od 29. rujna 2016. do 1. veljače 2017. podnijelo Carinskom uredu 13 uvoznih deklaracija (u daljnjem tekstu: sporne deklaracije), u kojima je privremena cijena dogovorena s dobavljačima bila navedena kao carinska vrijednost uvezenog goriva.

–

Dobavljači su društvu 6. veljače 2017. i 15. ožujka 2017. izdali revidirane račune na kojima su bile navedene konačne cijene uvezenog goriva, koje su bile više od carinske vrijednosti navedene u spornim deklaracijama.

–

Društvo Tauritus, za razliku od inače, nije od carinskih tijela zatražilo prilagodbu carinske vrijednosti navedene u spornim deklaracijama te do početka poreznog nadzora (26. svibnja 2017.) nije u državni proračun uplatilo dodatni iznos PDV‑a na uvoz ( 9 ).

–

Carinski je ured primjenom metode određivanja vrijednosti predviđene u članku 70. stavku 1. Carinskog zakonika konačnu cijenu navedenu u revidiranim računima uzeo kao carinsku vrijednost robe te je društvu Tauritus naložio plaćanje zateznih kamata na ime PDV‑a na uvoz obračunanih za razdoblje od trenutka kad su carinska tijela prihvatila sporne deklaracije do trenutka kad je Carinski ured donio svoje izvješće ( 10 ).

16.

Budući da se nije slagalo s odlukom Carinskog ureda, društvo Tauritus to je neslaganje iznijelo, redom, Muitinės departamentas prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijosu (Carinska uprava pri Ministarstvu financija Republike Litve), Mokestinių ginčų komisija prie Lietuvos Respublikos Vyriausybėsu (Komisija za porezne sporove pri Vladi Republike Litve) i Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva), koji su utvrdili da je obračun zateznih kamata bio opravdan.

17.

Društvo Tauritus je protiv presude prvostupanjskog suda podnijelo žalbu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), koji je presudom od 17. lipnja 2020. predmet vratio carinskoj upravi na ponovno odlučivanje.

18.

Prema mišljenju Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasa (Vrhovni upravni sud Litve), carinsko tijelo carinsku vrijednost robe neopravdano je izračunalo primjenom takozvane metode „transakcijske vrijednosti”. Primjena članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika nije se mogla temeljiti na konačnoj cijeni koja nije bila i nije mogla biti poznata u trenutku uvoza robe i podnošenja izvornih deklaracija.

19.

Nakon što je predmet vraćen na odlučivanje carinskoj upravi, ona je, odlukom Carinske uprave od 31. prosinca 2020. kojom se potvrđuje odluka Carinskog ureda, ponovno utvrdila da društvo Tauritus ima obvezu plaćanja zateznih kamata. U skladu s tom odlukom:

–

Nakon što je od dobavljača primilo revidirane račune s konačnom cijenom, društvo Tauritus bilo je dužno izračunati carinsku vrijednost robe u skladu s člankom 70. stavkom 1. Carinskog zakonika i konačnu cijenu navedenu na revidiranim računima prihvatiti kao transakcijsku vrijednost.

–

Budući da društvo Tauritus nije ispunilo tu obvezu do početka nadzora koje je provelo carinsko tijelo, ono je bilo ovlašteno obračunati zatezne kamate od trenutka podnošenja izvornih deklaracija.

20.

Nakon što je Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu) potvrdio tu odluku presudom od 19. siječnja 2022., društvo Tauritus podnijelo je novu žalbu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), koji je Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:

III.

Postupak pred Sudom

21.

Tajništvo Suda zahtjev za prethodnu odluku zaprimilo je 19. prosinca 2023.

22.

Pisana očitovanja podnijele su španjolska i litavska vlada te Europska komisija.

23.

Na raspravi održanoj 6. studenoga 2024. sudjelovale su španjolska, francuska i litavska vlada te Europska komisija.

IV.

Analiza

A.

Uvodna razmatranja

24.

Kao što sam to već naveo, predmet spora jest odrediti iznos zateznih kamata koje se potražuju od društva nakon plaćanja PDV‑a na uvoz.

25.

Spor se odnosi na metodu određivanja carinske vrijednosti uvezene robe ( 11 ). O toj vrijednosti ovisi iznos poreznog duga i, posljedično, obračun zateznih kamata koje se mogu potraživati.

26.

Konkretno, društvo Tauritus odredilo je carinsku vrijednost u skladu s drugom metodom koja se predviđa člankom 74. stavkom 3. Carinskog zakonika. Ta se metoda predviđa za slučaj kad primjena prevladavajuće metode iz članka 70. tog zakonika nije moguća ( 12 ). Carinsko tijelo zagovara pak primjenu navedene prevladavajuće metode na ovaj slučaj.

27.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se spor „odnosi samo na zatezne kamate čije je plaćanje žalitelju naloženo” i smatra da je njihov iznos „izravno povezan s iznosom poreznog duga i trenutkom nastanka obveze njegova plaćanja” ( 13 ).

28.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije Sudu postavio nijedno pitanje o vremenskom dosegu zateznih kamata, odnosno o trenutku njihova dospijeća. Ponavljam da se sud koji je uputio zahtjev nije o tome očitovao, što znači da pitanje početnog i krajnjeg datuma za obračun kamata ostaje otvoreno, s obzirom na to da se prethodna pitanja ne odnose na njih.

29.

Kad je riječ o „iznosu poreznog duga”, drugom čimbeniku koji navodi sud koji je uputio zahtjev, čini se da sve upućuje na to da društvo Tauritus nije pobijalo sam iznos PDV‑a koji se naposljetku od njega potražuje. Ako je to slučaj (što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri), treba smatrati da društvo implicitno prihvaća carinsku vrijednost robe (to jest, ujedno i poreznu vrijednost) za potrebe plaćanja PDV‑a na uvoz.

30.

U tom kontekstu do izražaja dolazi hipotetska priroda tvrdnje suda koji je uputio zahtjev, na kojoj temelji svoju odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku: „ako se utvrdi da je carinska vrijednost, to jest, ujedno i porezna vrijednost, pogrešno utvrđena, u predmetnom slučaju ne bi bilo moguće obvezu plaćanja (dijela) zateznih kamata proglasiti opravdanom” ( 14 ).

31.

Ako porezni obveznik ne pobija iznos „poreznog duga” (na ime PDV‑a), određen upravo s obzirom na transakcijsku vrijednost, smatram da nema potrebe sad raspravljati o toj istoj transakcijskoj vrijednosti u pogledu plaćanja zateznih kamata ( 15 ).

32.

Stoga su na raspravi iznesene određene dvojbe u pogledu korisnosti odgovora koji Sud može pružiti sudu koji je uputio zahtjev. Kad bi se njegova pitanja kvalificirala kao hipotetska (a ne potpuno nužna za rješavanje glavnog postupka) ( 16 ), zahtjev za prethodnu odluku bio bi nedopušten.

33.

U svakom slučaju, osvrnut ću se na prethodna pitanja za slučaj da Sud na temelju pretpostavke relevantnosti bude odlučio provesti njihovu iscrpnu analizu.

B.

Prvo prethodno pitanje

34.

Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 70. Carinskog zakonika. Želi znati primjenjuje li se njegov stavak 1. u situaciji u kojoj je „u trenutku prihvaćanja carinske deklaracije te na temelju kupoprodaje koja se dogodila neposredno prije unošenja robe na carinsko područje poznata samo plativa privremena cijena, koja je naknadno (to jest, nakon podnošenja deklaracije i puštanja robe u slobodan promet) povišena ili snižena s obzirom na okolnosti koje su bile izvan kontrole stranaka transakcije i nepoznate u trenutku podnošenja deklaracije”.

35.

Sud je već odlučivao o određivanju carinske vrijednosti uvezene robe. Njegova sudska praksa sadržava sljedeća utvrđenja:

–

„[P]ropisi Unije koji se odnose na carinske procjene imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje uporabu arbitrarnih i fiktivnih carinskih vrijednosti. Carinska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost” ( 17 ).

–

„Konkretno, na temelju članka 29. Carinskog zakonika [sadašnjeg članka 70.] carinsku vrijednost uvezene robe čini njezina transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, uz iznimku usklađivanjâ koja treba provesti u skladu s, među ostalim, člankom 32. tog zakonika [sadašnjim člankom 71.]” ( 18 ).

–

„[C]arinsku vrijednost treba u prvom redu određivati u skladu s takozvanom metodom ‚transakcijske vrijednosti’ uvezene robe […]. Stoga se pretpostavlja da je ta metoda određenja carinske vrijednosti najpogodnija i najčešće primjenjivana” ( 19 ).

–

„Stvarno plaćena ili plativa cijena za robu u pravilu, dakle, predstavlja temelj izračuna carinske vrijednosti, čak i ako je ta cijena podatak koji eventualno valja uskladiti gdje je to potrebno kako bi se spriječilo određivanje arbitrarne ili fiktivne carinske vrijednost” ( 20 ).

36.

U skladu s tim kriterijima, prevladavajuća metoda određivanja vrijednosti (članak 70. Carinskog zakonika) načelno bi se trebala primijeniti na glavni postupak. Suprotno tvrdnjama koje su neki intervenijenti iznijeli na raspravi, uvoznik nema slobodu da po vlastitom nahođenju odabere metodu određivanja vrijednosti robe te smatram da je ta teza pogrešna i proturječna pretpostavci da postoji hijerarhija između uzastopnih metoda određivanja vrijednosti, što se izričito utvrđuje u samom Carinskom zakoniku.

37.

Suprotno tomu, smatram da uvoznik mora primijeniti metodu koja je u skladu s uvjetima konkretne transakcije. Od primjene prevladavajuće metode (metode iz članka 70. Carinskog zakonika) može se odstupiti samo ako nisu ispunjeni zahtjevi utvrđeni u tom članku. Samo se u tom slučaju može primijeniti neka od drugih metoda (članak 74. stavak 1. Carinskog zakonika) koja najbolje odgovara okolnostima uvoza te, naposljetku, neka od preostalih metoda iz članka 74. stavka 3.

38.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, više je razloga iz kojih u ovom predmetu nije moguća (obvezna) primjena metode iz članka 70. Carinskog zakonika:

–

U trenutku podnošenja carinske deklaracije nije se mogla znati cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu.

–

Člankom 70. stavkom 3. Carinskog zakonika isključuje se primjena transakcijske vrijednosti ako cijena podliježe uvjetima zbog kojih se vrijednost robe ne može odrediti.

–

Budući da konačna cijena u trenutku podnošenja deklaracije nije poznata, od deklaranta se ne može zahtijevati da primijeni metodu transakcijske vrijednosti, s obzirom na to da je u skladu s člankom 15. stavkom 2. točkom (a) Carinskog zakonika odgovoran za točnost i potpunost informacija navedenih u deklaraciji.

–

U skladu s presudom Hamamatsu Photonics Deutschland, „kao carinska vrijednost [ne može se prihvatiti] dogovorena transakcijska vrijednost koja se, jednim dijelom, sastoji od prvobitno fakturiranog i deklariranog iznosa i, drugim dijelom, od paušalnog usklađenja izvršenog po završetku obračunskog razdoblja […] [i koji će se izvršiti] naviše ili naniže” ( 21 ).

39.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da okolnosti koje navodi idu u prilog primjeni neke od drugih (preostalih) metoda određivanja vrijednosti, koje se predviđaju člankom 74. Carinskog zakonika, konkretno u ovom slučaju, metode iz njegova stavka 3.

40.

Prema mojem mišljenju, s obzirom na sve informacije koje su dostavljene Sudu, nije bilo prepreke da se u ovom predmetu primijeni članak 70. stavak 1. Carinskog zakonita, jer:

–

Primarna osnova za carinsku vrijednost je transakcijska vrijednost, odnosno cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu, koja se određuje u trenutku prihvaćanja carinske deklaracije, i uključuje sva plaćanja koja su izvršena ili će biti izvršena kao uvjet prodaje robe.

–

Transakcijska se vrijednost može (i treba) naknadno prilagoditi, pod uvjetom da se poštuju odredbe članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika, u skladu sa stavkom 3. točkom (b) tog članka. U tu je svrhu potrebno da „[…] prodaja ili cijena ne podliježu nekom uvjetu […] čija se vrijednost ne može odrediti u odnosu prema robi čija se vrijednost određuje”.

41.

Međutim, cijena koju je društvo Tauritus deklariralo bila je privremena, u skladu s ugovorima o prodaji robe ( 22 ). U tim se ugovorima i njihovim prilozima navodilo da na konačnu cijenu utječu dva čimbenika koja je moguće odrediti tek nakon uvoza, a to su prosječne cijene goriva na tržištu i srednji valutni tečaj ( 23 ).

42.

Ta dva čimbenika čine „uvjete prodaje”, u smislu članka 70. stavka 1. i članka 70. stavka 3. točke (b) Carinskog zakonika. Kao takvi, dovode do utvrđivanja iznosa plaćanja koja na temelju ugovornog odnosa između kupca i prodavatelja imaju za prodavatelja takvu važnost da bez tog plaćanja naposljetku ne bi prodao robu ( 24 ).

43.

Točno je da je bila riječ o plaćanjima čiji iznos nije bio u potpunosti određen u trenutku podnošenja carinske deklaracije. Međutim, iznos se zbog uvjeta njegova konačnog izračuna već od samog trenutka potpisivanja ugovorâ mogao točno odrediti. Samo da to nije bilo moguće, trebalo bi isključiti metodu transakcijske vrijednosti na temelju članka 70. stavka 3. točke (b).

44.

Kao što je to na raspravi istaknula španjolska, a podržala francuska vlada, ni jedan ni drugi uvjet prodaje (prosječne cijene goriva i srednji valutni tečaj) nije ovisio o isključivoj volji neke od ugovornih strana, nego o objektivnim, vanjskim okolnostima. Utvrđivanje tih okolnosti carinska su tijela mogla lako provjeriti, a deklarant im je mogao dokazati konačno plaćenu cijenu nakon što je privremenoj cijeni dodao ili oduzeo dogovorene prilagodbe, temeljene na javno poznatim čimbenicima.

45.

Suprotno onomu što, čini se, tvrdi sud koji je uputio zahtjev ( 25 ), smatram da se razmatranja na temelju kojih je Sud donio presudu Hamamatsu Photonics Deutschland ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Slažem se u tom pogledu s jedinstvenim stajalištem koje su na raspravi iznijele vlade koje su na njoj sudjelovale i Komisija.

46.

U ugovorima koje je potpisalo društvo Tauritus određivalo se da konačna prodajna cijena podliježe objektivnim uvjetima koje je lako utvrditi, za razliku od situacije u predmetu Hamamatsu Photonics Deutschland. U tom je predmetu društvo kupilo robu od svojeg društva majke koje mu je za nju fakturiralo cijene unutar grupe, a ukupni iznos za fakturiranu robu redovito je provjeravan i, po potrebi, usklađivan na temelju takozvane metode „podjele rezidualne dobiti”. Ta je metoda podrazumijevala kombinaciju dodjele minimalne dobiti uz razmjernu podjelu rezidualne dobiti te određivanja ciljanog raspona o kojem ovisi izdavanje knjižnih odobrenja ili obavijesti o terećenju ( 26 ).

47.

Prema tome, uvjeti određivanja vrijednosti robe u predmetu Hamamatsu Photonics Deutschland bili su znatno složeniji i, konkretno, carinsko tijelo teže ih je moglo provjeriti nego u predmetu o kojem je ovdje riječ. Stoga smatram da se sudska praksa iz te presude ne može primijeniti na ovaj postupak.

48.

Ukratko, zagovaram da je u okolnostima poput onih u glavnom postupku trebalo primijeniti prevladavajuću metodu iz članka 70. stavka 1. Carinskog zakonika. Stvarno plaćena ili plativa cijena za uvezenu robu (koja, kao što sam to već naveo, u pravilu, predstavlja temelj izračuna carinske vrijednosti), mogla se naknadno prilagoditi prema čimbenicima koji su već bili predviđeni kupoprodajnim ugovorom i koji su se mogli lako objektivno utvrditi, kako bi odražavala stvarnu ekonomsku vrijednost te robe.

C.

Drugo prethodno pitanje

49.

Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 173. stavka 3. Carinskog zakonika. Konkretno, želi znati je li deklarant dužan od carinskih tijela zatražiti izmjenu carinske vrijednosti koja je određena i deklarirana u skladu s člankom 74. tog zakonika ako se „cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu u smislu članka 70. stavka 1. tog zakonika, a koja nije bila i nije mogla biti poznata u trenutku podnošenja deklaracije, dozna nakon puštanja te robe u slobodan promet”.

50.

Odgovor na drugo prethodno pitanje mogao bi biti suvišan ako se potvrdi da je transakcijsku vrijednost u ovom predmetu trebalo izračunati na temelju prevladavajuće metode iz članka 70. Carinskog zakonika.

51.

U svakom slučaju, s obzirom na način na koji je sud koji je uputio zahtjev sročio svoje drugo pitanje, svoju ću analizu usredotočiti na to pitanje, za što je potrebno razjasniti mehanizam prilagodbe konačne cijene kad njezin izračun ovisi o određenim budućim čimbenicima (ali koji se mogu lako objektivno utvrditi).

52.

U tom se slučaju prilagodba konačne cijene provodi u postupku koji uključuje dvije faze: (a) fazu koja obuhvaća trenutak podnošenja deklaracije, u kojem je poznata samo privremena cijena; te (b) fazu koja obuhvaća trenutak u kojem se, nakon ispunjenja preostalih uvjeta prodaje, određuje konačna cijena robe koja je puštena u promet.

53.

U Carinskom zakoniku u tu se svrhu nude dva mehanizma:

–

Kao prvo, mehanizam iz njegova članka 166.: prihvaća se da „neka osoba stavi robu u carinski postupak na temelju pojednostavljene deklaracije koja ne sadrži određene podatke iz članka 162. ili priložene isprave iz članka 163.” ( 27 ). Pojednostavljenoj deklaraciji kasnije se dodaje dopunska deklaracija, koja se uređuje člankom 167. tog zakonika.

–

Kao drugo, mehanizam iz njegova članka 73.: carinska tijela mogu dopustiti da se određeni iznosi „određuju na temelju posebnih kriterija kada oni nisu mjerljivi na dan prihvaćanja carinske deklaracije”.

54.

U skladu s mehanizmom iz članka 166. Carinskog zakonika, uvoznik prvo prijavljuje privremenu cijenu robe, a kasnije, u dopunskoj deklaraciji (članak 167.tog zakonika), prijavljuje konačnu cijenu.

55.

Suprotno tomu, mehanizam iz članka 73. Carinskog zakonika odnosi se samo na iznose čija se visina na dan prihvaćanja carinske deklaracije može utvrditi samo na temelju posebnih kriterija koje su utvrdila carinska tijela.

56.

S obzirom na činjenične okolnosti spora, smatram da je trebalo primijeniti mehanizam iz članka 166. Carinskog zakonika, a ne mehanizam iz njegova članka 73., jer se na temelju dvaju čimbenika izračuna koji su utvrđeni u kupoprodajnim ugovorima (prosječna cijena goriva i srednji valutni tečaj) konačna cijena mogla odrediti na dan podnošenja carinske deklaracije. Stoga je bilo dovoljno podnijeti pojednostavljenu deklaraciju iz članka 166. i pričekati podnošenje dopunske deklaracije na koju se upućuje u članku 167.

57.

Budući da postoje elementi koji sami po sebi omogućuju da se utvrde iznosi koji određuju carinsku vrijednost, nije potrebna primjena mehanizma iz članka 73. Carinskog zakonika, odnosno utvrđivanje drugih posebnih kriterija.

58.

Mehanizmom iz članaka 166. i 167. Carinskog zakonika, osim što se poštuju zahtjevi u pogledu točnosti (članak 15. tog zakonika), u konačnici se jamči određivanje stvarne ekonomske vrijednosti robe. Suprotno tomu, mehanizam iz članka 73. Carinskog zakonika ne omogućuje toliku točnost jer se provodi u skladu s kriterijima koji, unatoč svojoj posebnosti, nikad ne mogu pružiti rezultat koji je toliko precizan kao rezultat elemenata cijene koji točno određuju stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe.

59.

Već sam objasnio zašto druga metoda određivanja vrijednosti koju je upotrijebilo društvo Tauritus (metoda iz članka 74. stavka 3. Carinskog zakonika) nije bila primjenjiva. Riječ je o isključivo preostaloj metodi, koja se odnosi samo na slučajeve u kojima nije moguće čak ni odrediti carinsku vrijednost u skladu s metodama utvrđenima u tom članku 74. stavku 1. Te su metode pak primjenjive samo ako se ne može upotrijebiti prevladavajuća metoda iz članka 70. Carinskog zakonika jer cijena robe (transakcijska vrijednost) podliježe uvjetima zbog kojih nije moguće odrediti njezinu vrijednost.

60.

Ako se, kao što to zagovaram, na temelju uvjeta utvrđenih u ugovorima koje je društvo Tauritus potpisalo sa svojim dobavljačima lako mogla objektivno odrediti konačna cijena, trebalo je primijeniti prevladavajuću metodu (članak 70. Carinskog zakonika) kako bi se odredila stvarna transakcijska vrijednost.

61.

Osim toga, postupak izmjene iz članka 173. Carinskog zakonika nije prirodna dopuna (da se tako izrazim) preostaloj metodi iz članka 74. stavka 3. tog zakonika. Drugim riječima, te se dvije odredbe ne mogu objediniti kako bi činile jedan složen postupak, na način kako je to moguće kad je riječ o člancima 166. i 167. Carinskog zakonika.

62.

Naime, dopunska deklaracija iz članka 167. Carinskog zakonika nužna je dopuna pojednostavljene deklaracije iz članka 166. tog zakonika, i to kako bi carinska deklaracija bila potpuna (te dvije deklaracije „čine jedinstveni, nedjeljivi instrument” u skladu s člankom 167. stavkom 4. Carinskog zakonika).

63.

U tim okolnostima, da se zadržim na tekstu drugog prethodnog pitanja, članak 173. Carinskog zakonika, kojim se predviđa „izmjena carinske deklaracije”, nije primjenjiv.

64.

Izmjenama dopuštenim na temelju članka 173. Carinskog zakonika ne nastoji se dopuniti prethodna privremena deklaracija, nego ispraviti sadržaj deklaracije koja je svojedobno podnesena kao cjelovita i potpuna. Osim toga, treba uzeti u obzir da se na izmjene, s obzirom na to da predstavljaju iznimku od načela neopozivosti carinske deklaracije, primjenjuje restriktivan sustav ( 28 ).

65.

Drugim riječima, carinske deklaracije u kojima se navodi konačna cijena koja ne podliježe naknadnim prilagodbama mogu se, po potrebi, izmijeniti (ali ne i dopuniti) primjenom članka 173. Carinskog zakonika. Suprotno tomu, na deklaracije u kojima se navodi privremena cijena koja podliježe naknadnim prilagodbama koje je lako provjeriti treba primijeniti članke 166. i 167. tog zakonika.

66.

Ako se od početka (već u trenutku podnošenja deklaracije) zna da je cijena robe tek privremena, taj se podatak ne može zatajiti od carinskog tijela i čekati trenutak u kojem će konačna cijena biti poznata kako bi se o njoj carinsko tijelo obavijestilo u obliku izmjene izvorne deklaracije na temelju članka 173.

67.

Radi točnosti i potpunosti informacija navedenih u izvornoj deklaraciji, koje se zahtijevaju člankom 15. stavkom 2. točkom (a) Carinskog zakonika, tu okolnost treba istaknuti odmah u trenutku podnošenja izvorne deklaracije.

68.

Stoga smatram da, u okolnostima poput spornih okolnosti, izvorna deklaracija treba biti pojednostavljena deklaracija (članak 166. Carinskog zakonika), koja se naknadno dopunjuje u skladu s člankom 167. tog zakonika. Nije trebalo primijeniti članak 173. Carinskog zakonika kako bi se izmijenila deklaracija podnesena u skladu s člankom 74. stavkom 3. tog zakonika, s ciljem ispravljanja podataka za koje se od početka znalo da su nepotpuni.

69.

Dosad iznesena razmatranja ne sprečavaju, logično, carinska tijela da prilikom poreznog nadzora provjere točnost i potpunost informacija navedenih u carinskim deklaracijama. Konkretno, ta su tijela ovlaštena provjeriti koja je bila ekonomska vrijednost uvezene robe (stvarno plaćena cijena nakon odgovarajućih prilagodbi privremene cijene) i izvesti potrebne posljedice u svrhu obračuna PDV‑a na uvoz i zateznih kamata.

70.

Međutim, drugo se prethodno pitanje ne odnosi na nadzorne ovlasti carinskih tijela.

V.

Zaključak

71.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve) odgovori na sljedeći način: