1

Svojim žalbama društva Illumina Inc. (predmet C‑611/22 P) i Grail LLC (predmet C‑625/22 P) zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 13. srpnja 2022., Illumina/Komisija (T‑227/21, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:447), kojom je Opći sud odbio tužbu društva Illumina za poništenje, kao prvo, Odluke Europske komisije C(2021) 2847 final od 19. travnja 2021. o prihvaćanju zahtjeva francuskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje za Komisijino ispitivanje koncentracije radi stjecanja društva Illumina Inc. isključive kontrole nad društvom Grail LLC (predmet COMP/M.10188 – Illumina/Grail) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), kao drugo, odluka Komisije C(2021) 2848 final, C(2021) 2849 final, C(2021) 2851 final, C(2021) 2854 final i C(2021) 2855 final od 19. travnja 2021. o prihvaćanju zahtjevâ grčkog, belgijskog, norveškog, islandskog i nizozemskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje da se pridruže tom zahtjevu za upućivanje predmeta (u daljnjem tekstu, zajedno sa spornom odlukom: sporne odluke) te, kao treće, Komisijina dopisa od 11. ožujka 2021. kojim se društva Illumina i Grail obavještavaju o navedenom zahtjevu za upućivanje predmeta (u daljnjem tekstu: informativni dopis).

Pravni okvir

2

U uvodnim izjavama 5. do 8., 11., 14. do 16., 24. i 25. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ o koncentracijama) (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.) navodi se:

3

Člankom 1. Uredbe br. 139/2004, naslovljenim „Područje primjene”, propisuje se:

4

U skladu s člankom 3. stavkom 1. navedene uredbe:

5

Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Prethodna prijava koncentracija i predprijavno upućivanje na zahtjev podnositelja prijave”, predviđa se:

6

Članak 9. Uredbe br. 139/2004, naslovljen „Upućivanje nadležnim tijelima država članica”, glasi kako slijedi:

7

Članak 22. te uredbe, naslovljen „Upućivanje Komisiji”, glasi kako slijedi:

8

Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.; u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) sadržava Protokol 24. o suradnji u području kontrole koncentracija. Člankom 6. stavkom 3. drugim podstavkom tog protokola predviđa se da se jedna država članica Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) ili više njih mogu pridružiti zahtjevu koji je Komisiji uputila država članica u skladu s člankom 22. Uredbe br. 139/2004, ako koncentracija utječe na trgovinu između jedne ili više država članica i jedne ili više država EFTA‑e te prijeti znatnim ograničavanjem tržišnog natjecanja na državnom području jedne ili više država EFTA‑e koje se pridružuju zahtjevu.

Okolnosti spora

9

Okolnosti spora izložene su u točkama 6. do 35. pobijane presude te se za potrebe ovog postupka mogu sažeti na sljedeći način.

Predmetni poduzetnici i predmetna koncentracija

10

Illumina je društvo sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama koje nudi rješenja u području genetske i genomske analize sekvenciranjem i putem čipova.

11

Društvo Illumina 20. rujna 2020. sklopilo je sporazum i plan spajanja radi stjecanja isključive kontrole nad društvom Grail (prije Grail Inc.), također sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koje razvija krvne pretrage za rano otkrivanje raka i u kojem je Illumina već imala u vlasništvu 14,5 % kapitala (u daljnjem tekstu: predmetna koncentracija).

12

Društva Illumina i Grail 21. rujna 2020. objavila su priopćenje za medije u kojem su najavila tu koncentraciju.

Neprijavljivanje

13

Budući da prihod društava Illumina i Grail nije premašivao relevantne pragove, osobito s obzirom na činjenicu da društvo Grail nije ostvarivalo prihod ni u jednoj državi članici Europske unije niti drugdje u svijetu, predmetna koncentracija nije bila od značaja za cijelu Uniju, u smislu članka 1. Uredbe br. 139/2004, te stoga nije prijavljena Komisiji u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe.

14

Predmetna koncentracija nije prijavljena ni u državama članicama Unije ni u državama strankama Sporazuma o EGP‑u, s obzirom na to da nije bila obuhvaćena područjem primjene njihovih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija.

Zahtjev za upućivanje predmeta Komisiji

15

Komisiji je 7. prosinca 2020. podnesena pritužba u vezi s predmetnom koncentracijom.

16

Komisija je 19. veljače 2021. državama članicama i drugim državama strankama Sporazuma o EGP‑u, u skladu s člankom 22. stavkom 5. Uredbe br. 139/2004, uputila dopis kojim ih obavještava o predmetnoj koncentraciji, u kojem im je objasnila razloge zbog kojih smatra da ta koncentracija ispunjava kriterije navedene u članku 22. stavku 1. te uredbe te ih je pozvala da joj podnesu zahtjev za upućivanje predmeta na temelju potonje odredbe, kako bi ispitala navedenu koncentraciju (u daljnjem tekstu: pozivni dopis).

17

Komisija je 4. ožujka 2021. obavijestila društva Illumina i Grail o slanju pozivnog dopisa državama članicama i drugim državama strankama Sporazuma o EGP‑u te o tome da one imaju mogućnost podnijeti joj zahtjev za upućivanje predmeta na temelju članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

18

Francusko nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje zatražilo je 9. ožujka 2021. od Komisije na temelju te odredbe da ispita predmetnu koncentraciju (u daljnjem tekstu: zahtjev za upućivanje predmeta).

19

Komisija je 10. ožujka 2021., u skladu s člankom 22. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, obavijestila nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje drugih država članica i drugih država stranaka Sporazuma o EGP‑u te Nadzorno tijelo EFTA‑e o zahtjevu za upućivanje predmeta. Komisija je 11. ožujka 2021. društvima Illumina i Grail uputila informativni dopis kojim ih je obavijestila o tom zahtjevu, pri čemu ih je podsjetila na to da, u skladu s člankom 7. i člankom 22. stavkom 4. prvim podstavkom drugom rečenicom te uredbe, ne mogu provesti predmetnu koncentraciju prije nego što Komisija odbije navedeni zahtjev ili tu koncentraciju proglasi spojivom s unutarnjim tržištem.

20

Društva Illumina i Grail podnijela su 16. i 29. ožujka 2021. Komisiji očitovanja u kojima se protive zahtjevu za upućivanje predmeta. Društvo Illumina 2., 7. i 12. travnja 2021. odgovorilo je na zahtjeve za pružanje informacija koje mu je Komisija uputila 26. ožujka i 8. travnja 2021.

21

Dopisima od 24., 26. i 31. ožujka 2021. islandsko, norveško, belgijsko, nizozemsko i grčko tijelo nadležno za tržišno natjecanje zatražila su pridruživanje zahtjevu za upućivanje predmeta, na temelju članka 22. stavka 2. Uredbe br. 139/2004, a, kad je riječ o islandskom i norveškom nacionalnom tijelu nadležnom za tržišno natjecanje, na temelju članka 6. stavka 3. Protokola 24. uz Sporazum o EGP‑u (u daljnjem tekstu: zahtjevi za pridruživanje).

22

Komisija je 31. ožujka 2021. objavila Smjernice o primjeni mehanizma upućivanja iz članka 22. Uredbe o koncentracijama na određene kategorije predmeta (SL 2021., C 113, str. 1.).

Sporne odluke

23

Komisija je spornim odlukama prihvatila zahtjev za upućivanje predmeta i zahtjeve za pridruživanje.

24

Komisija je, kao prvo, smatrala da je zahtjev za upućivanje predmeta podnesen u roku od petnaest radnih dana, predviđenom u članku 22. stavku 1. drugom podstavku Uredbe br. 139/2004, računajući od datuma na koji je pozivnim dopisom obavijestila, među ostalim, Francusku Republiku o predmetnoj koncentraciji.

25

Kao drugo, Komisija je također smatrala da su zahtjeve za pridruživanje islandsko, norveško, belgijsko, nizozemsko i grčko tijelo nadležno za tržišno natjecanje podnijela u roku od petnaest radnih dana, predviđenom u članku 22. stavku 2. drugom podstavku te uredbe, računajući od datuma na koji je Komisija dopisom od 10. ožujka 2021. obavijestila ta tijela o zahtjevu za upućivanje predmeta.

26

Kao treće, Komisija je smatrala da predmetna koncentracija ispunjava kriterije navedene u članku 22. stavku 1. Uredbe br. 139/2004, tako da države članice od nje mogu zahtijevati da ispita tu koncentraciju, iako ona nije bila od značaja za cijelu Uniju.

27

U tom je pogledu smatrala da države članice od nje mogu zahtijevati da ispita svaki predmet koncentracije „za koji nisu nadležne”, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz članka 22. te uredbe.

Postupak pred Općim sudom

28

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. travnja 2021., upisanom pod brojem predmeta T‑227/21, društvo Illumina pokrenulo je postupak.

29

Rješenjem od 2. srpnja 2021. predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odobrio je društvu Grail intervenciju u postupak u potporu zahtjevu društva Illumina.

30

Odlukama od 12. i 22. srpnja te od 6. kolovoza 2021. kao i rješenjem od 25. kolovoza 2021. predsjednik trećeg proširenog vijeća Općeg suda odobrio je Kraljevini Nizozemskoj, Francuskoj Republici, Helenskoj Republici i Nadzornom tijelu EFTA‑e intervenciju u postupak u potporu Komisijinu zahtjevu.

31

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. kolovoza 2021. društvo Illumina obavijestilo je Opći sud da je tog dana steklo sve udjele u društvu Grail, ali da je pokrenulo razdvajanje imovine kako bi se osiguralo da ne izvršava kontrolu nad tim društvom.

32

Komisija je 7. listopada 2021. od Općeg suda zatražila da, s obzirom na to stjecanje, društvu Grail oduzme status intervenijenta.

33

Na raspravi održanoj 16. prosinca 2021. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

Pobijana presuda

34

Opći je sud u pobijanoj presudi – nakon što je odbio Komisijin zahtjev da se društvu Grail oduzme status intervenijenta (točke 53. do 59.) i nakon što je utvrdio da tužbu treba proglasiti, s jedne strane, nedopuštenom u dijelu u kojem je usmjerena protiv informativnog dopisa i, s druge strane, dopuštenom u dijelu u kojem se njome zahtijevalo poništenje spornih odluka (točke 60. do 82.) – ispitao tri tužbena razloga koja je društvo Illumina istaknulo u prilog svojoj tužbi. Prvi od tih tužbenih razloga temeljio se na Komisijinoj nenadležnosti za ispitivanje koncentracije koja nije obuhvaćena područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija države članice koja je od nje zatražila to ispitivanje. Drugi tužbeni razlog temeljio se na nepravodobnosti zahtjeva za upućivanje predmeta, koji nije bio podnesen u roku utvrđenom u članku 22. stavku 1. drugom podstavku Uredbe br. 139/2004, i na povredi načela pravne sigurnosti i načela dobre uprave, uzimajući u obzir Komisijino kašnjenje u upućivanju pozivnog dopisa. Treći tužbeni razlog temeljio se na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti jer se u vrijeme kada su se društva Illumina i Grail dogovorila o predmetnoj koncentraciji Komisijina praksa odlučivanja sastojala od odbijanja ispitivanja koncentracija koje nisu bile obuhvaćene područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija.

35

Smatrajući da nijedan od tih tužbenih razloga nije osnovan, Opći sud odbio je tužbu u cijelosti.

36

Na prvome mjestu, kad je riječ o tužbenom razlogu koji se temeljio na Komisijinoj nenadležnosti, Opći sud je presudio, nakon što je proveo tekstualno, povijesno, kontekstualno i teleološko tumačenje članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, da države članice mogu, pod uvjetima navedenima u toj odredbi, zahtijevati upućivanje predmeta koncentracije koja nije od značaja za cijelu Uniju, neovisno o postojanju ili dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija. Iz toga je zaključio da je Komisija spornim odlukama pravilno mogla prihvatiti zahtjev za upućivanje predmeta i zahtjeve za pridruživanje (pobijana presuda, t. 183. i 184.).

37

Opći sud u tom je pogledu smatrao da argumenti društava Illumina i Grail ne mogu dovesti u pitanje to tumačenje.

38

Kao prvo, Opći sud odbio je tvrdnju društva Illumina prema kojoj država članica koja je donijela nacionalne propise u području kontrole koncentracija koje nisu od značaja za cijelu Uniju ne može uputiti Komisiji predmet takvih koncentracija kada one nisu obuhvaćene tim propisima. Opći sud je, među ostalim, zaključio da je, u skladu s načelom dodjeljivanja nadležnosti iz članka 4. stavka 1. UEU‑a, u vezi s njegovim člankom 5., koncentracija koja, zbog toga što nisu premašeni pragovi prihoda predviđeni člankom 1. Uredbe br. 139/2004, nije obuhvaćena područjem primjene te uredbe, automatski u nadležnosti država članica. Stoga su države članice, sa stajališta prava Unije, i dalje nadležne za podnošenje zahtjeva na temelju članka 22. navedene uredbe (pobijana presuda, t. 153. do 156.).

39

Kao drugo, Opći sud je smatrao da je tumačenje članka 22. Uredbe br. 139/2004 kako je utvrđeno u spornim odlukama – u skladu s kojim država članica može zahtijevati upućivanje predmeta koncentracije na temelju te odredbe neovisno o postojanju ili dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija – u skladu s načelom supsidijarnosti. Konkretno, tim se tumačenjem osigurava da ta odredba predstavlja „djelotvoran korektivni mehanizam”, u skladu s tim načelom, u smislu uvodne izjave 11. te uredbe, štiteći interese država članica. Osim toga, njime se jamči, u skladu s uvodnom izjavom 14. navedene uredbe, da predmet bude dodijeljen najmjerodavnijem tijelu, u skladu s navedenim načelom (pobijana presuda, t. 157. do 166.).

40

Kao treće, Opći sud je presudio da se navedenim tumačenjem poštuje načelo proporcionalnosti i, kao što je to zakonodavac Unije naveo u uvodnoj izjavi 6. Uredbe br. 139/2004, ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje cilja zaštite od narušavanja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Opći sud je naveo, među ostalim, da se tumačenjem članka 22. te uredbe utvrđenim u spornim odlukama Komisiji omogućuje da ispita koncentraciju na temelju tog članka samo u određenim posebnim slučajevima, ako su ispunjena četiri kumulativna uvjeta predviđena člankom 22. stavkom 1. prvim podstavkom navedene uredbe (pobijana presuda, t. 167. do 172.).

41

Kao četvrto, Opći sud je smatrao da tumačenje članka 22. Uredbe br. 139/2004 koje zagovaraju društva Illumina i Grail – kojim se primjena te odredbe uvjetuje područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija, pri čemu se predviđa iznimka za države članice koje nemaju takve propise – dovodi do nesigurnosti u pogledu koncentracija koje su obuhvaćene navedenom odredbom. Nasuprot tomu, tumačenje prihvaćeno u spornim odlukama primjenu tog članka čini ovisnom samo o ispunjenju četiriju kumulativnih uvjeta predviđenih u članku 22. stavku 1. prvom podstavku te uredbe, kojima se jamči ujednačena primjena tog članka 22. u Uniji, uz poštovanje načela pravne sigurnosti (pobijana presuda, t. 173. do 178.).

42

Kao peto, Opći sud je smatrao da je iznimna priroda upućivanja predmeta na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004, na koju se poziva društvo Illumina, očuvana tumačenjem utvrđenim u spornim odlukama, s obzirom na to da Komisijina nadležnost za ispitivanje i dalje ponajprije ovisi o premašivanju pragova prihoda utvrđenih člankom 1. te uredbe kao i da mehanizam upućivanja predmeta na temelju članka 22. navedene uredbe predstavlja samo dodatnu nadležnost kojom se omogućuje da, u određenim posebnim slučajevima i pod točno određenim uvjetima, Komisija može, na zahtjev jedne ili više država članica, ispitati i koncentraciju koja ne premašuje te pragove, unatoč njezinim prekograničnim učincima, pri čemu se uzima u obzir svrha tog članka 22. kao „korektivnog mehanizma” (pobijana presuda, t. 182.).

43

Na drugome mjestu, kad je riječ o tužbenom razlogu koji se temeljio na nepravodobnosti zahtjeva za upućivanje predmeta i povredi načela pravne sigurnosti i načela dobre uprave, Opći sud je presudio, s jedne strane, da je taj zahtjev podnesen u roku od petnaest dana nakon slanja pozivnog dopisa, što predstavlja „obznanjivanje” u smislu članka 22. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 139/2004 (pobijana presuda, točka 214.). S druge strane, smatrao je da, premda Komisija taj dopis nije poslala u razumnom roku, sama ta okolnost nije dovoljna da bi se utvrdila povreda pravâ obrane (pobijana presuda, t. 239. i 242.).

44

Na trećem i posljednjem mjestu, kad je riječ o tužbenom razlogu koji se temeljio na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti, Opći sud ga je odbio, osobito zato što društvo Illumina nije dokazalo da mu je Komisija dala precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva u pogledu postupanja s koncentracijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija (pobijana presuda, t. 263.).

Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka u žalbenom postupku

Spajanje predmeta

45

Aktima podnesenima tajništvu Suda 22. i 30. rujna 2022. društva Illumina i Grail pokrenula su ovaj žalbeni postupak.

46

U skladu s člankom 54. stavkom 2. Poslovnika Suda, predsjednik Suda 21. prosinca 2022. odučio je spojiti ove predmete u svrhu usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja presude.

Zahtjevi za intervenciju

47

Odlukom predsjednika Suda od 14. veljače 2023. Republici Estoniji odobrena je intervencija u predmetu C‑625/22 P u potporu zahtjevu društva Grail.

48

Rješenjem predsjednika Suda od 10. ožujka 2023., Illumina/Komisija (C‑611/22 P, EU:C:2023:205) društvu Biocom California odobrena je intervencija u predmetu C‑611/22 P u potporu zahtjevu društva Illumina.

49

Nasuprot tomu, rješenjem predsjednika Suda od 10. ožujka 2023., Grail/Komisija (C‑625/22 P, EU:C:2023:227) odbijeni su zahtjevi za intervenciju koje su podnijeli Francusko udruženje korporativnih pravnika (AFJE) i Europsko udruženje korporativnih pravnika (AEJE).

Zahtjevi za ubrzani postupak

50

Zasebnim aktima podnesenima tajništvu Suda 8. i 20. prosinca 2022. Komisija je zatražila da se o ovim predmetima odluči u ubrzanom postupku, predviđenom u člancima 133. do 136. Poslovnika, koji se primjenjuju na žalbe na temelju članka 190. stavka 1. tog Poslovnika.

51

U prilog svojem zahtjevu Komisija je u biti istaknula da se odluke o predmetnoj koncentraciji – osobito Odluka Komisije C(2022) 6454 final od 6. rujna 2022. o proglašenju koncentracije nespojivom s unutarnjim tržištem i funkcioniranjem Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru, donesena u skladu s člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 139/2004, odluke na temelju članka 8. stavka 5. točaka (a) i (c) te uredbe te svaka buduća odluka kojom se zahtijeva poništenje te koncentracije na temelju članka 8. stavka 4. navedene uredbe i kojom se izriču novčane kazne zbog povrede članka 7. stavka 1. iste uredbe – temelje ili će se temeljiti na pretpostavci da je Komisija nadležna za ispitivanje navedene koncentracije. Stoga je kako u Komisijinu interesu tako i u interesu društava Illumina i Grail te, općenitije, dobrog sudovanja da se pitanje Komisijine nadležnosti, o kojem treba odlučiti Sud, riješi što je prije moguće.

52

Člankom 133. stavkom 1. Poslovnika predviđeno je da, na zahtjev tužitelja ili tuženika, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša drugu stranku, suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o predmetu odlučuje u ubrzanom postupku.

53

Predsjednik Suda je 10. siječnja 2023., nakon što je saslušao druge stranke, suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučio da neće prihvatiti Komisijin zahtjev.

54

Naime, s obzirom na njihovu osjetljivost i složenost, ovi predmeti teško se mogu rješavati u ubrzanom postupku, osobito s obzirom na to da se čini kako nije primjereno skratiti pisani dio postupka pred Sudom (vidjeti po analogiji presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia „Forumul Judecătorilor din România” i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

55

Čini se još manje primjerenim u ovim predmetima postupati u ubrzanom postupku jer su, osim sustavne važnosti i težine postavljenih pitanja, društva Illumina i Grail iznijela ozbiljne prigovore i u ovoj se fazi nisu imala priliku upoznati s Komisijinim odgovorima na žalbu te im ne bi trebala a priori biti oduzeta mogućnost podnošenja replike.

56

U tom pogledu, interes institucija Unije da što je prije moguće utvrde doseg prava i ovlasti koje imaju na temelju prava Unije, premda legitiman, u svakom slučaju nije dokaz o postojanju iznimne okolnosti na temelju koje se može opravdati odlučivanje o predmetu u ubrzanom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2022., Komisija/Poljska (Protokol br. 36), C‑207/21 P, EU:C:2022:560, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

57

Međutim, imajući u vidu važnost ovih predmeta, predsjednik Suda odlučio im je, primjenom članka 53. stavka 3. Poslovnika, dati prednost pri odlučivanju (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 18. listopada 2017.,Weiss i dr., C‑493/17, EU:C:2017:792, t. 13. i 14. te presudu od 8. rujna 2020., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P i C‑126/19 P, EU:C:2020:676, t. 41.).

Žalbeni zahtjevi stranaka

58

Svojim žalbama društva Illumina (predmet C‑611/22 P) i Grail (predmet C‑625/22 P) zahtijevaju od Suda da:

–

ukine pobijanu presudu;

–

poništi sporne odluke, zahtjev za upućivanje predmeta i informativni dopis te

–

naloži Komisiji snošenje troškova žalbenog postupka i postupka pred Općim sudom.

59

Komisija od Suda zahtijeva da:

–

odbije žalbe i

–

naloži društvima Illumina i Grail snošenje troškova.

60

Francuska Republika zahtijeva od Suda da odbije žalbe.

61

Kraljevina Nizozemska zahtijeva od Suda da:

–

odbije žalbe i

–

naloži društvima Illumina i Grail snošenje troškova.

62

Nadzorno tijelo EFTA‑e zahtijeva od Suda da:

–

odbije žalbe i

–

naloži društvima Illumina i Grail snošenje troškova.

63

Društvo Biocom California, koje je interveniralo u potporu društvu Illumina (predmet C‑611/22 P), zahtijeva od Suda da:

–

ukine pobijanu presudu;

–

poništi sporne odluke, zahtjev za upućivanje predmeta i informativni dopis te

–

naloži Komisiji snošenje troškova žalbenog postupka, uključujući vlastite troškove.

64

Republika Estonija, koja je intervenirala u potporu društvu Grail (predmet C‑625/22 P), nije podnijela intervencijski podnesak.

O žalbama

65

U prilog svojoj žalbi u predmetu C‑611/22 P društvo Illumina ističe tri žalbena razloga.

66

Prvim žalbenim razlogom društvo Illumina tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je članak 22. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 protumačio na način da se njime državi članici koja ima nacionalne propise u području kontrole koncentracija dopušta da od Komisije zatraži ispitivanje koncentracije koja ne ispunjava uvjete za ispitivanje na temelju tih propisa. Drugim žalbenim razlogom društvo Illumina ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio tužbeni razlog koji se temeljio na nepravodobnosti zahtjeva za upućivanje predmeta i povredi načela pravne sigurnosti i načela dobre uprave. Treći žalbeni razlog koji je istaknulo društvo Illumina temelji se na pogreškama koje se tiču prava što ih je Opći sud počinio prilikom ocjene njegove argumentacije koja se temeljila na povredi načela legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti, s obzirom na precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva koja je navodno dala izvršna potpredsjednica Komisije.

67

U prilog svojoj žalbi u predmetu C‑625/22 P društvo Grail također ističe tri žalbena razloga, koji se temelje na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 22. Uredbe br. 139/2004, na pogrešci koja se tiče prava u pogledu Komisijina nerazumnog kašnjenja i na pogrešci koja se tiče prava u ocjeni tužbenog razloga koji se temeljio na legitimnim očekivanjima i pravnoj sigurnosti, a koji se u velikoj mjeri podudaraju sa žalbenim razlozima što ih je istaknulo društvo Illumina.

68

Najprije valja ispitati prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama u tumačenju članka 22. Uredbe br. 139/2004, a osobito njegova stavka 1.

Argumentacija stranaka

69

Društvo Illumina tvrdi da je pogrešno tumačenje Općeg suda prema kojem članak 22. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 omogućuje državi članici da Komisiji uputi predmet koncentracije koju ne može kontrolirati na temelju vlastitih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija.

70

Na prvome mjestu, Opći sud nije pravilno uzeo u obzir načela pravne sigurnosti, proporcionalnosti i supsidijarnosti.

71

Prije svega, društvo Illumina tvrdi da sustav uspostavljen Uredbom br. 139/2004 konkretizira načelo pravne sigurnosti, koristeći se objektivnim pragovima prihoda kako bi se utvrdile koncentracije od značaja za cijelu Uniju koje su u nadležnosti Komisije i strogim rokovima za ispitivanje koncentracija. Međutim, tumačenje Općeg suda, osobito u točkama 174. i 175. pobijane presude, dovodi do očite pravne nesigurnosti jer omogućuje kontrolu koncentracija koje ne dosežu ni pragove prihoda kako bi bile od značaja za cijelu Uniju ni pragove kontrole utvrđene na nacionalnoj razini. Ta potencijalna dodatna kontrola, izvan sustava uspostavljenih tom uredbom i nacionalnim zakonodavstvima, povećava nesigurnost s kojom se suočavaju sudionici koncentracije kako bi doznali može li se ona kontrolirati i stoga biti zabranjena, izmijenjena ili odgođena.

72

Tumačenje Općeg suda također stvara pravnu nesigurnost u dijelu u kojem se pravila o nadležnosti koja on definira temelje isključivo na kvalitativnim kriterijima navedenima u članku 22. stavku 1. prvom podstavku Uredbe br. 139/2004, protivno pristupu usvojenom u drugim odredbama te uredbe i u nacionalnim propisima o kontroli koncentracija koje su donijele države članice.

73

To tumačenje, kojim se državama članicama ne nalaže nikakav rok za podnošenje Komisiji zahtjeva za upućivanje predmeta koncentracija, stvorilo bi, osim toga, vremensku nesigurnost i opasnost od kašnjenja u ispitivanju tih koncentracija.

74

Nadalje, što se tiče načela proporcionalnosti, ocjene Općeg suda iz točaka 167. do 172. pobijane presude također sadržavaju pogreške koje se tiču prava. Društvo Illumina osobito ističe da tumačenje Općeg suda obvezuje sudionike koncentracija koje ne dosežu ni pragove prihoda utvrđene Uredbom br. 139/2004 ni pragove kontrole utvrđene na nacionalnoj razini da, u interesu pravne sigurnosti, prijave te koncentracije svakoj državi članici, koje će zatim morati rješavati te prijave.

75

Naposljetku, Opći sud pogrešno je u točkama 160. do 166. pobijane presude ispitao načelo supsidijarnosti i Komisijinu ovlast, time što joj je omogućio da zaobiđe zakonodavni postupak i de facto izmijeni pragove nadležnosti utvrđene Uredbom br. 139/2004. Komisija nastoji, uz odobrenje Općeg suda, ispraviti navodne nedostatke u propisima Unije i država članica u području kontrole koncentracija, omogućujući kontrolu koncentracija koje ne dosežu ni pragove prihoda kako bi bile od značaja za cijelu Uniju ni pragove kontrole utvrđene na nacionalnoj razini, zaobilazeći tako temeljne regulatorne zahtjeve za izmjenu prava Unije i relevantnih nacionalnih pravila.

76

Na drugome mjestu, Opći sud pogrešno je utvrdio i ispitao predmet Uredbe br. 139/2004 i njezina članka 22.

77

Društvo Illumina smatra da točke 140. i 142. pobijane presude odražavaju pogrešno shvaćanje uvodnih izjava te uredbe i iskrivljuju interpretativan pristup koji Opći sud mora slijediti. Kao prvo, bilo bi pogrešno tvrditi da se koncentracije koje imaju znatne učinke na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji ispituju isključivo na razini Unije. Kao drugo, navedena uredba ne predviđa opći sustav kojim bi se osigurala kontrola svih koncentracija koje utječu na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji. Moguće nedostatke trebalo bi, umjesto toga, riješiti isključivo zakonodavnim putem. Kao treće, tvrdnja Općeg suda iz točke 142. pobijane presude, prema kojoj Uredba br. 139/2004 sadržava mehanizme za ispravljanje nedostataka svojstvenih korištenju pragova prihoda, zanemaruje činjenicu da su ti pragovi bili predmet opsežnih rasprava prilikom izrade Uredbe br. 4064/89, a zatim Uredbe br. 139/2004. Koristeći se objektivnim pragovima prihoda, a ne kvalitativnim kriterijima za ocjenjivanje, zakonodavac Unije sudionicima koncentracije i državama članicama pruža pravnu sigurnost, što odražava kompromis do kojeg su došle te države i Komisija.

78

Opis predmeta Uredbe br. 139/2004 koji je Opći sud usvojio doveo ga je do preširokog tumačenja „korektivnih mehanizama” predviđenih osobito u članku 22. te uredbe, koji mijenja podjelu nadležnosti između država članica i Unije u korist Unije. Osim toga, Opći sud je u svojoj teleološkoj ocjeni zanemario pitanje kako, prema zakonodavcu Unije, valja tumačiti članak 22. navedene uredbe kako bi se utvrdilo „najmjerodavnije” tijelo za rješavanje predmeta, u smislu uvodne izjave 14. te uredbe, kad ni nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje ni tijela Unije nisu nadležna za ispitivanje koncentracije.

79

Na trećem mjestu, društvo Illumina, pozivajući se osobito na presudu od 3. travnja 2003., Royal Philips Electronics/Komisija (T‑119/02, EU:T:2003:101, t. 354.), tvrdi da Opći sud u točki 182. pobijane presude nije pravilno ocijenio odstupajuću prirodu članka 22. Uredbe br. 139/2004 niti je poštovao pravilo prema kojem odredbu o odstupanju treba usko tumačiti.

80

Na četvrtom mjestu, Opći sud u svojoj analizi članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije pravilno primijenio načela tekstualnog, povijesnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja.

81

Društvo Grail također tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku u tumačenju time što je presudio da članak 22. Uredbe br. 139/2004 Komisiji daje nadležnost za ispitivanje predmeta koncentracije koja nije od značaja za cijelu Uniju i koji joj upućuje država članica koja sama na temelju svojih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija nije nadležna za ispitivanje te koncentracije. Nijedna metoda tumačenja, pravilno primijenjena, ne podupire to tumačenje Općeg suda.

82

Na prvome mjestu, društvo Grail tvrdi da tekstualno tumačenje Općeg suda pogrešno pridaje veliku važnost izrazu „any” (svaku), koji prethodi riječi „koncentraciju” u engleskoj verziji članka 22. Uredbe br. 139/2004 (pobijana presuda, točke 91. i 94.), te da se njime ne uzimaju u obzir druge jezične verzije te uredbe.

83

Na drugome mjestu, povijesno tumačenje Općeg suda sadržava mnogobrojne nedostatke. Prije svega, to se tumačenje temelji samo na trima dokumentima koje je sastavila Komisija te se njime zanemaruju drugi elementi tumačenja, uključujući pripremne akte Uredbe br. 4064/89, Uredbe Vijeća (EZ) br. 1310/97 od 30. lipnja 1997. o izmjeni Uredbe br. 4064/89 (SL 1997., L 180, str. 1.) i Uredbe br. 139/2004. Nadalje, svi dokumenti na koje se Opći sud oslonio radi tumačenja prvotnog cilja članka 22. Uredbe br. 4064/89 (pobijana presuda, t. 96.) objavljeni su nakon donošenja te uredbe, premda je trebalo uzeti u obzir informacije o zakonodavčevoj namjeri u trenutku donošenja navedene uredbe. Usto, više ključnih točaka povijesnog rasuđivanja Općeg suda nije uvjerljivo, s obzirom na to da se njima ne odgovara na središnje pitanje je li Komisija na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 nadležna za ispitivanje predmeta koncentracije koju joj upućuje država članica koja ima nacionalne propise u području kontrole koncentracija, ali koja nije obuhvaćena područjem primjene tih propisa. Osim toga, nijedan od ograničenih izvora navedenih u pobijanoj presudi ne potkrepljuje povijesno tumačenje Općeg suda, koje se temelji na ideji da se tom odredbom nastoji postići cilj različit od onoga da se državama članicama koje nemaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija omogući da Komisiji upute predmet koncentracija. Naposljetku, to tumačenje sadržava očito pogrešne tvrdnje, osobito u točkama 107. do 109. pobijane presude.

84

Društvo Grail smatra da se na temelju pravilne analize pripremnih akata može zaključiti da se, u trenutku njegova donošenja, članak 22. Uredbe br. 4064/89 nije primjenjivao na države članice koje imaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija, nego na države članice koje nemaju takve propise, kako bi one mogle od Komisije zatražiti da ispita i, prema potrebi, zabrani koncentracije koje ne dosežu pragove prihoda iz te uredbe. Uzastopnim izmjenama te odredbe 1997. i 2004. tom je cilju samo dodan cilj smanjenja opasnosti od usporednog ispitivanja iste koncentracije od strane država članica, omogućujući državama članicama nadležnima za ispitivanje koncentracije da njezin predmet upute Komisiji, ako smatraju da je ona prikladnija za djelovanje.

85

Pripremni akti stoga ne podupiru zaključke do kojih je došao Opći sud u pobijanoj presudi, nego im proturječe.

86

Na trećem mjestu, kontekstualno tumačenje Općeg suda također sadržava velike nedostatke. Argumenti izneseni osobito u točkama 126. do 130. i 132. pobijane presude stoga nisu uvjerljivi. Osim toga, Opći sud pogrešno je odbio uzeti u obzir određen broj dokumenata, među kojima je i Obavijest Komisije o upućivanju predmeta u području koncentracija (SL 2005., C 56, str. 2.), koji su ipak relevantni za kontekstualno tumačenje.

87

Osim toga, prema mišljenju društva Grail, Opći sud u znatnom je dijelu zanemario više odredbi Uredbe br. 139/2004 koje nisu u skladu s njegovim tumačenjem članka 22. te uredbe. Konkretnije, ono upućuje na članak 1. stavke 4. i 5. te na članak 22. stavak 2. treći podstavak i članak 22. stavak 3. treći podstavak navedene uredbe. Društvo Grail također tvrdi da je tekst uvodne izjave 15. te uredbe, u kojem se upotrebljava izraz „također nadležne”, u suprotnosti s Komisijinim tumačenjem, koje je Opći sud potvrdio.

88

Na četvrtom mjestu, teleološko tumačenje Općeg suda također je zahvaćeno nedostacima. Kao prvo, nije potkrijepljen navod Općeg suda prema kojem je cilj Uredbe br. 139/2004 omogućiti kontrolu „svih koncentracija” koje utječu na tržišno natjecanje u Uniji, neovisno o pragovima prihoda (pobijana presuda, točke 140. do 143.). Kao drugo, tvrdnja Općeg suda prema kojoj mehanizmi upućivanja predmeta predstavljaju „djelotvoran korektivni mehanizam” za ispravljanje nedostataka koji su svojstveni pragovima prihoda ne temelji se ni na jednom presedanu te je potpuno neosnovana (pobijana presuda, t. 142.).

89

Društvo Grail smatra da rasuđivanje Općeg suda na temelju teleološkog tumačenja dovodi do rezultata koji nisu u skladu s Uredbom br. 139/2004. Kao prvo, to tumačenje omogućuje Komisiji da provede ex post ispitivanje koncentracija, kao što je to izričito priznala u točki 21. svojih Smjernica o primjeni mehanizma upućivanja iz članka 22. Uredbe o koncentracijama na određene kategorije predmeta. To bi bilo protivno cilju uspostave sustava ex ante ispitivanja, koji zahtijeva da se koncentracije ispitaju u strogim rokovima i predstavlja „kopernikanski obrat” u sustavu kontrole koncentracija u Uniji. Kao drugo, ako se ne bi ispravilo, navedeno tumačenje imalo bi znatne praktične posljedice za poduzetnike i nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje, potkopavajući načela učinkovitosti i pravne sigurnosti, na kojima se više od 30 godina temelji kontrola koncentracija u Uniji. Kao treće, to bi tumačenje omogućilo zaobilaženje pragova prihoda predviđenih Uredbom br. 139/2004 i stoga ugrozilo predvidljivost sustava kontrole koncentracija koji se uvodi tom uredbom, što bi imalo teške posljedice za pravnu sigurnost. Kao četvrto, društvo Grail navodi da, ako je namjera zakonodavca Unije bila omogućiti Komisiji da ispita sve koncentracije, što ni na koji način ne proizlazi iz pripremnih akata navedene uredbe, tada bi se moglo zapitati o smislu sustava koji se temelji na neizvjesnim upućivanjima predmeta država članica, a ne na Komisijinu izravnom pravu da ispita svaku potencijalno problematičnu koncentraciju, neovisno o europskim i nacionalnim pragovima prihoda.

90

Društvo Biocom California, koje intervenira u potporu društvu Illumina u predmetu C‑611/22 P, također smatra da tumačenje Općeg suda prema kojem se zahtjev na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 može podnijeti te ga se može prihvatiti neovisno o području primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija nije u skladu s temeljnim načelima pravne sigurnosti i proporcionalnosti.

91

Komisija osporava argumentaciju koju su iznijela društva Illumina i Grail u potporu svojem prvom žalbenom razlogu.

92

Kad je riječ o prvom žalbenom razlogu društva Illumina, Komisija uvodno navodi da se on temelji na dvjema temeljnim pogreškama u pogledu prirode Uredbe br. 139/2004. Prva pogreška odnosi se na okolnost da se društvo Illumina pogrešno poziva na sustav „pružanja usluga na jednom mjestu”, uspostavljen tom uredbom, koji upućuje samo na koncentracije od značaja za cijelu Uniju, s obzirom na to da je nesporno da se pobijana presuda ne odnosi na takvu koncentraciju. Druga temeljna pogreška temelji se na činjenici da društvo Illumina pogrešno smatra da prava dodijeljena državama članicama na temelju navedene uredbe ovise o nacionalnim propisima u području kontrole koncentracija. Naime, moguće je pozvati se na članak 308. UEZ‑a (koji je postao članak 352. UFEU‑a), na temelju kojeg je donesena Uredba br. 139/2004, „kako bi se stvorila nova prava koja su nadređena nacionalnim pravima”. Društvo Illumina propustilo je uzeti u obzir sâmo postojanje članka 22. te uredbe, koji je „primjer prava Unije koje je nadređeno nacionalnim pravima”, kao i pravo koje on, na temelju članka 352. UFEU‑a, dodjeljuje državama članicama za upućivanje Komisiji predmeta koncentracije, neovisno o okolnosti da nisu nadležne za njezino ispitivanje.

93

Prema Komisijinu mišljenju, prvi žalbeni razlog društva Illumina je bespredmetan. Naime, društvo Illumina ni na koji način ne dovodi u pitanje točke 90. do 94. pobijane presude, u kojima je Opći sud, nakon tekstualnog tumačenja članka 22. Uredbe br. 139/2004, zaključio da je jasan tekst te odredbe dovoljan za potporu Komisijinu stajalištu. Komisija u tom pogledu smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava u mjeri u kojoj točku 95. pobijane presude treba tumačiti na način da je, kako bi se došlo do zaključka navedenog u njezinoj točki 183., ipak bilo potrebno primijeniti druge metode tumačenja. Ona stoga smatra da Sud u vezi s time treba zamijeniti obrazloženje pobijane presude i presuditi da je tekstualno tumačenje članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 dovoljno za odbijanje prvog tužbenog razloga tužbe u prvostupanjskom postupku. U tim okolnostima, s obzirom na to da se svi argumenti istaknuti u okviru prvog žalbenog razloga društva Illumina temelje na metodama tumačenja različitima od tekstualnog, taj je žalbeni razlog bespredmetan i ne bi ga trebalo ispitati.

94

Komisija podredno tvrdi da je taj prvi žalbeni razlog neosnovan. Pod pretpostavkom da metode tumačenja na koje se poziva u žalbi treba uzeti u obzir, društvo Illumina u toj žalbi nije objasnilo zbog čega su njegovi navodi koji se temelje na tim drugim metodama dovoljni za odbijanje jasnog smisla članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

95

Prema Komisijinu mišljenju, opća tvrdnja prema kojoj pobijana presuda dovodi do pravne nesigurnosti počiva na bitnim pogreškama jer se njome ne uzima u obzir činjenica da ta odredba državama članicama daje pravo upućivanja predmeta, koje je nadređeno nacionalnim propisima u području kontrole koncentracija. Kad je riječ o argumentu prema kojem nadležnost na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 nije ograničena nikakvim oblikom objektivnih pragova prihoda, Komisija ističe da je on nedopušten jer je riječ o novom argumentu. Taj je argument, osim toga, pravno i činjenično pogrešan, osobito s obzirom na to da ni na koji način nije utvrđeno da se svaki prag za nadležnost u području kontrole koncentracija treba temeljiti na prihodu. Kad je riječ o prigovoru koji se odnosi na nepostojanje roka u kojem država članica može podnijeti zahtjev za upućivanje predmeta na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004, on se temelji na pristranom tumačenju točke 181. pobijane presude.

96

Kad je riječ o poštovanju načela proporcionalnosti, Komisija tvrdi da društvo Illumina pred Općim sudom nije iznijelo nijedan tužbeni razlog prema kojem u vrijeme donošenja sporne odluke predmetna koncentracija nije bila koncentracija koja je mogla bitno ograničiti učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. Stoga ne postoji nikakva osnova na temelju koje bi društvo Illumina u žalbi moglo osporavati proporcionalnost sporne odluke. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da Sud smatra potrebnim ispitati žalbu u vezi s tim pitanjem, Komisija tvrdi da navodi društva Illumina nisu relevantni i da nisu potkrijepljeni.

97

Što se tiče navodne povrede načela supsidijarnosti, Komisija smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je nadležan odgovoriti na argumente društva Illumina u vezi s primjenom tog načela. Ona tvrdi, s jedne strane, da se društvo Illumina nije pozvalo na neprimjenjivost članka 22. Uredbe br. 139/2004 zbog njegove neusklađenosti s načelom supsidijarnosti. S druge strane, smatra da društvo Illumina nije bilo ovlašteno osporavati usklađenost sporne odluke s tim načelom jer ono ne sudjeluje u nadzoru zakonitosti akata donesenih na temelju tog članka. Komisija stoga prije svega tvrdi da Opći sud nije trebao ispitivati argumente koji se temelje na povredi načela supsidijarnosti i da Sud u tom pogledu treba zamijeniti obrazloženje odbijanjem argumenata društva Illumina kao irelevantnih.

98

U svakom slučaju, čak i da Sud smatra potrebnim ispitati te argumente, Komisija ističe da oni proturječe argumentima navedenima u tužbi pred Općim sudom, da su neosnovani kad je riječ o zahtjevu za upućivanje predmeta koji je država članica uputila na inicijativu te institucije te da se njima povređuje sama priroda članka 22. Uredbe br. 139/2004.

99

Kad je riječ o predmetu Uredbe br. 139/2004 i njezina članka 22., Komisija smatra da društvo Illumina iskrivljava doseg točaka 140. i 142. pobijane presude i zanemaruje činjenicu da Komisijino tumačenje ne samo da ne teži cilju drukčijem od cilja te uredbe nego omogućuje „učinkovitu kontrolu svih koncentracija u smislu njihovog utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja u [Uniji]”, u skladu s ciljem navedenim u uvodnoj izjavi 6. navedene uredbe.

100

Što se tiče odstupajuće prirode članka 22. Uredbe br. 139/2004, Komisija ističe da, čak i pod pretpostavkom da argumentacija društva Illumina nije bespredmetna, ona nije osnovana. Društvo Illumina osobito je pogriješilo pokušavajući ove predmete poistovjetiti s predmetom u kojem je donesena presuda od 3. travnja 2003., Royal Philips Electronics/Komisija (T‑119/02, EU:T:2003:101, t. 354.).

101

Kad je riječ o argumentima koji su posebno istaknuti u prvom žalbenom razlogu društva Grail, Komisija smatra da ih također treba odbiti.

102

Uvodno, Komisija naglašava da je ocjena Općeg suda iz točke 142. pobijane presude, prema kojoj je cilj Uredbe br. 139/2004 „omogućavanj[e] kontrole koncentracija koje mogu bitno ograničavati učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu”, u skladu s uvodnim izjavama 6. i 7. Uredbe br. 4064/89, prema kojima članci 85. i 86. UEZ‑a (koji su postali članci 81. i 82. UEZ‑a, a koji su sami postali članci 101. i 102. UFEU‑a) nisu dovoljni „za pokretanje postupka u vezi sa svim koncentracijama koje bi mogle biti nespojive sa sustavom nenarušenog tržišnog natjecanja iz Ugovora” te da je stoga bilo potrebno stvoriti zakonodavstvo na temelju članka 235. UEZ‑a (koji je postao članak 308. UEZ‑a, a koji je sam postao članak 352. UFEU‑a), koje „omogućava učinkovitu kontrolu svih koncentracija, u smislu njihovog utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja u Zajednici”. Komisija smatra da društvo Grail uopće ne razmatra posljedice tog upućivanja na članak 352. UFEU‑a. Međutim, mogućnost koja je člankom 22. Uredbe br. 139/2004 dodijeljena državama članicama da zahtijevaju upućivanje predmeta koncentracije primjer je ostvarivanja prava dodijeljenog pravom Unije koje je nadređeno nacionalnim pravima.

103

Komisija tvrdi da je prvi žalbeni razlog društva Grail bespredmetan zbog dvaju razloga. Kao prvo, društvo Grail ne osporava na određeni način točke 183. i 184. pobijane presude, u kojima je Opći sud presudio da države članice mogu zahtijevati upućivanje predmeta koncentracije neovisno o postojanju ili dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija te da stoga Komisija u spornoj odluci nije počinila pogrešku time što je prihvatila zahtjev za upućivanje predmeta koji joj je podnesen. Međutim, ključno je da se u žalbenim razlozima i pravnim argumentima precizno navedu točke obrazloženja odluke Općeg suda koje se pobijaju. S obzirom na to da točke 183. i 184. pobijane presude nisu osporavane, argumenti usmjereni protiv međufaza obrazloženja Općeg suda su bespredmetni. Kao drugo, s obzirom na to da društvo Grail, poput društva Illumina, ne osporava na dopušten način tekstualno tumačenje članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 iz pobijane presude, prvi žalbeni razlog društva Grail, koji se u cijelosti temelji na tvrdnji prema kojoj jasan i precizan tekst te odredbe nije dovoljan da bi se potkrijepilo Komisijino tumačenje, lišen je svojeg korisnog učinka.

104

Podredno, Komisija smatra da je prvi žalbeni razlog društva Grail neosnovan jer ono u svojoj žalbi ne objašnjava po čemu metode povijesnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja na koje se poziva mogu opravdati tumačenje koje odstupa od jasnog smisla teksta članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

105

Što se tiče, kao prvo, povijesnog tumačenja, Komisija smatra da je kritika društva Grail, prema kojoj je ispitivanje pripremnih akata za Uredbu br. 139/2004 koje je proveo Opći sud manjkavo, bespredmetna i u svakom slučaju u velikom dijelu nedopuštena. Komisija ističe da društvo Grail ne osporava samo tumačenje Općeg suda dokumenata, poput zelenih knjiga, koji su mu podneseni, nego također podnosi mnogobrojne nove dokaze koji nisu podneseni Općem sudu.

106

Komisija stoga smatra da je prvi žalbeni razlog društva Grail, u dijelu u kojem se temelji na pripremnim aktima podnesenima u okviru žalbe ili kasnije, nedopušten. Usto, Komisija, pozivajući se na presudu od 2. listopada 2019., Crédit mutuel Arkéa/ESB (C‑152/18 P i C‑153/18 P, EU:C:2019:810, t. 39.), tvrdi da su dokumenti za tumačenje priloženi žalbi, a koji su bili podneseni Općem sudu, dopušteni samo u mjeri u kojoj se nalaze i u samom tekstu te tužbe ili su u njoj barem dostatno objašnjeni.

107

Prema Komisijinu mišljenju, argument prema kojem je Opći sud u svojem povijesnom tumačenju nemarno postupao ne može se prihvatiti, osim ako se od njega ne zahtijeva da od institucija sustavno traži da mu dostave sve pripremne akte za svaki akt o kojem je pred njim riječ. Društvo Grail je, osim toga, zanemarilo činjenicu da je Opći sud u pobijanoj presudi odgovorio na argumente istaknute u prvostupanjskom postupku, kojima je društvo Illumina tumačilo Uredbu br. 4064/89 pozivajući se na naknadni dokument. Komisija smatra da, suprotno onomu što se tvrdi u žalbi društva Grail, povijesno tumačenje izloženo u pobijanoj presudi ne otkriva nikakvu „očito pogrešnu izjavu”. Stoga nije nužno da Sud dalje ispituje tu žalbu. U svakom slučaju, društvo Grail, koje samo općenito i površno upućuje na dokumente priložene svojoj žalbi, nije dokazalo na koji način detaljno ispitivanje pripremnih akata pokazuje da je Opći sud u svojem povijesnom tumačenju počinio pogrešku koja se tiče prava.

108

Kao drugo, kad je riječ o kontekstualnom tumačenju, Komisija smatra da argumenti društva Grail ne mogu potkrijepiti njegovu tezu. To društvo tako nije uspjelo dokazati zbog kojih točno razloga razmatranja Općeg suda prilikom ispitivanja konteksta članka 22. Uredbe br. 139/2004, kao što to ono tvrdi, nisu bila uvjerljiva.

109

Kao treće, kad je riječ o teleološkom tumačenju te odredbe, Komisija naglašava da je cilj Uredbe br. 139/2004 omogućiti kontrolu svih koncentracija koje utječu na tržišno natjecanje u Uniji, neovisno o pragovima prihoda iz članka 1. te uredbe, s obzirom na to da navedena uredba ne dovodi u pitanje pravo država članica da zadrže nacionalne propise u području kontrole koncentracija i odrede pragove na temelju kojih su nadležne za provođenje kontrole na temelju tih sustava. Činjenica da je Komisija ponajprije nadležna samo za koncentracije koje su od značaja za cijelu Uniju ne utječe na njezinu nadležnost za prihvaćanje upućivanja predmeta koncentracija na temelju mehanizama upućivanja predviđenih Uredbom br. 139/2004. Članak 22. te uredbe pruža, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 11., „djelotvoran korektivni mehanizam, u skladu s načelom supsidijarnosti” jer se njime omogućuje ostvarenje cilja navedene uredbe, pri čemu se glavna Komisijina nadležnost ograničava na koncentracije koje su obuhvaćene pragovima utvrđenima u članku 1. te uredbe.

110

Kao četvrto, Komisija smatra, suprotno onomu što tvrdi društvo Grail, da pobijana presuda ne dovodi do rezultata koji nisu u skladu s Uredbom br. 139/2004. Argumenti društva Grail u biti su „iskaz zainteresirane strane” o načinu na koji ono smatra da bi sustav kontrole koncentracija Unije trebao funkcionirati, što nije pitanje koje je u nadležnosti Suda.

111

Francuska Republika, Kraljevina Nizozemska i Nadzorno tijelo EFTA‑e također osporavaju navode društava Illumina i Grail. Ta društva osobito zanemaruju prevagu tekstualnog tumačenja i ne uzimaju u obzir jasan i precizan tekst prvog dijela rečenice članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, u kojem se ne pravi nikakva razlika s obzirom na to ima li država članica ili nema nacionalne propise u području kontrole koncentracija. Mehanizmi upućivanja predmeta djeluju kao „korektivni mehanizmi” kako bi se omogućila učinkovita kontrola svih koncentracija u smislu njihovih utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji.

Ocjena Suda

112

Prvim žalbenim razlogom svojih žalbi društva Illumina i Grail tvrde da je Opći sud počinio više pogrešaka u tumačenju članka 22. Uredbe br. 139/2004, a osobito njegova stavka 1., na koji se upravo odnosio prvi tužbeni razlog istaknut u prvostupanjskom postupku, a koji se temeljio na Komisijinoj nenadležnosti.

113

Prilikom ispitivanja tog tužbenog razloga Opći sud je presudio, kao prvo, da iz tekstualnog, povijesnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 proizlazi da je Komisija mogla, kao što je to smatrala u spornim odlukama, prihvatiti upućivanje predmeta koncentracije na temelju tog članka 22. u situaciji u kojoj država članica koja zahtijeva to upućivanje predmeta na temelju svojih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija nije ovlaštena ispitati tu koncentraciju.

114

Kao drugo, Opći sud je smatrao da se ta ocjena ne može dovesti u pitanje argumentima društava Illumina i Grail koji su se odnosili na to da se predmet koncentracija ne može uputiti Komisiji u slučaju kad je država članica utvrdila uvjete u kojima kontrolira koncentracije koje nisu od značaja za cijelu Uniju te su se odnosili na povredu načela supsidijarnosti, proporcionalnosti i pravne sigurnosti kao i na iznimnu narav upućivanja predmeta na temelju članka 22. te uredbe.

115

U tom je kontekstu utvrdio, osobito u točki 177. pobijane presude, da je tom odredbom uveden „korektivni mehanizam” čija je svrha omogućiti učinkovitu kontrolu svih koncentracija koje mogu bitno ograničavati učinkovito tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu i koje, zbog toga što ne premašuju pragove prihoda, nisu obuhvaćene propisima u području kontrole koncentracija ni u Uniji ni u državama članicama.

116

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom i kao što je to Opći sud podsjetio u točki 88. pobijane presude, tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Povijest nastanka neke odredbe prava Unije može se također pokazati relevantnom za njezino tumačenje (presude od 10. prosinca 2018., Wightman i dr., C‑621/18, EU:C:2018:999, t. 47. i od 25. lipnja 2020., A i dr. (Vjetroelektrane u Aalteru i Neveleu), C‑24/19, EU:C:2020:503, t. 37. i navedena sudska praksa).

117

Društva Illumina i Grail smatraju, međutim, da provedba Općeg suda tih metoda tumačenja sadržava više pogrešaka i da je njihova pravilna primjena trebala navesti Opći sud na to da presudi da Komisija na temelju članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 nije nadležna za ispitivanje koncentracije ako joj predmet koncentracije uputi država članica koja ima nacionalne propise u području kontrole koncentracija i ako ta koncentracija nije obuhvaćena područjem primjene tih propisa.

118

Prije svega valja odbiti Komisijin prigovor prema kojem je prvi žalbeni razlog bespredmetan jer su žalitelji iznijeli određena općenita razmatranja o sustavu kontrole koncentracija te su propustili osporavati utvrđenja Općeg suda u određenim dijelovima pobijane presude. Komisija u tom pogledu smatra da je tekst članka 22. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 dovoljan kako bi se na njemu temeljilo tumačenje te odredbe do kojeg je došao Opći sud.

119

Kako bi se žalbeni razlog proglasio bespredmetnim, valja utvrditi da, čak i kad bi se proglasio osnovanim, on ne bi mogao dovesti do ukidanja pobijane presude (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., Komisija/CK Telecoms UK Investments, C‑376/20 P, EU:C:2023:561, t. 96. i navedenu sudsku praksu). Međutim, očito je da su žalitelji svojim prvim žalbenim razlogom s potrebnom preciznošću naveli zbog čega prigovaraju Općem sudu da je pogrešno protumačio prirodu i doseg mehanizma upućivanja predmeta predviđenog člankom 22. Uredbe br. 139/2004 te da tako Komisija nije mogla ispitati predmetnu koncentraciju. Ako bi takav žalbeni razlog bio osnovan, on bi mogao dovesti do ukidanja pobijane presude ili čak, ovisno o slučaju, spornih odluka.

120

Slijedom toga, valja ocijeniti osnovanost tumačenja Općeg suda, a to se može učiniti slijedeći različite etape njegova rasuđivanja.

Tekstualno tumačenje

121

U točki 89. pobijane presude Opći sud je, podsjećajući na tekst članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, zaključio da se tom odredbom utvrđuju četiri kumulativna uvjeta za odobravanje upućivanja predmeta koncentracije Komisiji. Kao prvo, zahtjev upućen Komisiji kako bi ispitala koncentraciju mora podnijeti jedna država članica ili više njih. Kao drugo, koncentracija u pogledu koje se podnosi taj zahtjev mora odgovarati definiciji koncentracije iz članka 3. te uredbe a da se pritom ne dosegnu pragovi od značaja za cijelu Uniju utvrđeni člankom 1. navedene uredbe. Kao treće, ta koncentracija mora utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao četvrto, navedena koncentracija treba prijetiti znatnim utjecanjem na tržišno natjecanje na području države članice ili država članica koje su podnijele navedeni zahtjev.

122

Opći sud je u točki 90. pobijane presude zaključio da „stoga iz teksta te odredbe ne proizlazi da, kako bi bilo dopušteno da država članica uputi predmet koncentracije Komisiji, ta koncentracija treba biti obuhvaćena područjem primjene propisa navedene države članice koji se odnose na kontrolu koncentracija, niti da ta država treba imati takav sustav kontrole”. Naprotiv, izrazom „svaku koncentraciju”, kako je upotrijebljen u prvom dijelu rečenice članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, upućuje se na to da se Komisiji može uputiti predmet koncentracije neovisno o postojanju ili dosegu nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija, pod uvjetom da su ispunjeni kumulativni uvjeti na koje se podsjeća u točki 89. pobijane presude.

123

Stoga je Opći sud u točki 94. pobijane presude zaključio da, „a da to pritom nije konačan zaključak, tekstualno tumačenje članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 upućuje na to država članica ima pravo uputiti Komisiji predmet svake koncentracije koja ispunjava kumulativne uvjete navedene u toj odredbi, i to neovisno o postojanju ili dosegu nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija”.

124

Slijedom toga, kao što to proizlazi iz točke 95. pobijane presude, Opći sud je smatrao primjerenim provesti povijesno tumačenje jer je ono moglo pružiti pojašnjenja u pogledu namjere zakonodavca Unije kad je propisao članak 22. Uredbe br. 139/2004 te ga je trebalo uzeti u obzir u okviru teleološkog i kontekstualnog tumačenja te odredbe.

125

Ta razmatranja nisu zahvaćena nikakvom pogreškom.

126

Točno je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da tumačenje odredbe prava Unije ne može imati za posljedicu oduzimanje svakog korisnog učinka jasnom i preciznom tekstu te odredbe (presude od 25. siječnja 2022., VYSOČINA WIND, C‑181/20, EU:C:2022:51, t. 39. i od 13. listopada 2022., Gmina Wieliszew, C‑698/20, EU:C:2022:787, t. 83.).

127

Međutim, sudu Unije nije uskraćena mogućnost da u određenim situacijama primijeni metode tumačenja koje smatra prikladnima kako bi pojasnio točan doseg naizgled jasne odredbe prava Unije, pri čemu valja pojasniti da svaka odredba prava Unije mora biti stavljena u svoj kontekst i tumačena u svjetlu sveukupnih odredaba tog prava, svojih ciljeva te stanja razvoja u trenutku kad je potrebno primijeniti predmetnu odredbu (presude od 6. listopada 1982., Cilfit i dr., 283/81, EU:C:1982:335, t. 20. i od 6. listopada 2021., Consorzio Italian Management i Catania Multiservizi, C‑561/19, EU:C:2021:799, t. 46.).

128

U okolnostima ovog slučaja, u kojima je očito da su Općem sudu izneseni mnogobrojni elementi u vezi s potrebom pojašnjavanja dosega navodno jasnog teksta članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, on je pravilno presudio da ne može izdvojeno tumačiti tekst te odredbe, koji je istodobno i sažet i općenit, i zanemariti kontekstualno i teleološko tumačenje, koje je razjašnjeno nastankom navedene odredbe.

Povijesno tumačenje

129

Povijesno tumačenje, navedeno u točkama 96. do 117. pobijane presude, razmatralo se, kao što to proizlazi iz izraza koje je upotrijebio Opći sud, jer „može pružiti pojašnjenja u pogledu namjere zakonodavca Unije kad je propisao članak 22. Uredbe br. 139/2004, te ga treba uzeti u obzir u okviru teleološkog i kontekstualnog tumačenja te odredbe” (pobijana presuda, t. 95.). Stoga iz strukture te presude proizlazi da to povijesno tumačenje ima osobitu važnost u rasuđivanju Općeg suda jer ono predstavlja uporište njegovih razmatranja u okviru teleološkog i kontekstualnog tumačenja.

130

Opći sud u biti je presudio da povijesno tumačenje upućuje na to da se člankom 22. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004 državi članici omogućuje da, neovisno o postojanju ili dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija, Komisiji uputi predmet koncentracija koje ne dosežu pragove prihoda utvrđene u članku 1. te uredbe, ali koje mogu imati znatne prekogranične učinke.

131

Prije ispitivanja osnovanosti argumentacije žaliteljâ usmjerene protiv različitih dijelova ocjene Općeg suda, valja odlučiti o dopuštenosti elemenata koje je društvo Grail podnijelo u tom kontekstu.

–

Dopuštenost elemenata koje je podnijelo društvo Grail

132

Komisija u svojem odgovoru na žalbu u predmetu C‑625/22 P dovodi u pitanje dopuštenost elemenata koje je društvo Grail iznijelo u prilog svojim prigovorima koji se odnose na povijesno tumačenje. Komisija, naime, tvrdi da, premda je u svojem intervencijskom podnesku u prvostupanjskom postupku tom tumačenju posvetilo samo dvije točke, društvo Grail u svojoj žalbi upućuje na mnogobrojne dokumente sastavljene u okviru pripremnih akata za donošenje Uredbe br. 4064/89, Uredbe br. 1310/97 i Uredbe br. 139/2004 koje je priložilo toj žalbi. Ona ističe da o tim dokumentima, od kojih većina uopće nije bila objavljena, Opći sud nije bio obaviješten te se o njima stoga pred njim nije raspravljalo.

133

U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da bi dopuštanje stranci da pred Sudom prvi put iznese neki razlog ili argument koji nije iznijela pred Općim sudom dovelo do toga da joj se dopusti da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud. Stoga je nadležnost Suda u okviru žalbe ograničena na ocjenu pravnog rješenja iznesenog u pogledu tužbenih razloga i argumenata o kojima se raspravljalo pred prvostupanjskim sudom (presuda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 126. i navedena sudska praksa).

134

Uzimajući navedeno u obzir, kada je riječ o tumačenju Općeg suda odredbe prava Unije, pripremni akti koji se izravno odnose na doseg primjenjivog zakonodavstva Unije ne mogu se analizirati kao isključivo činjenični elementi na koje se trebalo pozvati u prvostupanjskom postupku. Naime, određivanje smisla navedenog zakonodavstva u isključivoj je nadležnosti Suda. U slučaju da je, kao u ovim predmetima, u pitanje dovedeno tumačenje odredbe sekundarnog prava, sud Unije mora moći ispitati, bilo po službenoj dužnosti, bilo zbog elemenata koji su mu valjano podneseni na ocjenjivanje, dokumente sastavljene u okviru pripremnih akata koji mogu pružiti naznake o namjeri zakonodavca Unije.

–

Meritum

135

Razmatranja Općeg suda u okviru povijesnog tumačenja odnose se, kao prvo, na činjenicu da u početku nije bilo isključeno da se mehanizmom upućivanja predmeta koncentracije Komisiji, koji je prvotno bio predviđen člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 4064/89, iako je izvorno osmišljen za države članice koje još nisu imale sustav kontrole koncentracija, mogu koristiti i države članice koje imaju takav sustav (pobijana presuda, t. 96. do 99.), kao drugo, na okolnost da su se ciljevi tog mehanizma „uzastopno proširivali tijekom vremena”, kako bi se ojačala primjena prava Unije o tržišnom natjecanju na koncentracije između poduzetnika s prekograničnim učincima (pobijana presuda, t. 100. do 104.), kao treće, na daljnje postupanje slijedom Komisijina prijedloga Uredbe Vijeća o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ‑a o koncentracijama) (SL 2003., C 20, str. 4., u daljnjem tekstu: Prijedlog iz 2003.) u kontekstu preinake Uredbe br. 4064/89 i donošenja Uredbe br. 139/2004 (pobijana presuda, t. 105. do 114.) i, kao četvrto, na irelevantnost dokumenata koje je Komisija objavila nakon donošenja potonje uredbe (pobijana presuda, t. 115.).

136

Kao prvo, kad je riječ o ocjeni Općeg suda prema kojoj u početku nije bilo isključeno da se mehanizmom upućivanja predmeta koncentracije Komisiji, koji je prvotno bio predviđen člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 4064/89, mogu koristiti ne samo države članice koje nemaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija nego i one koje imaju takve propise, valja utvrditi da se ta ocjena temelji na više dokumenata koje je sastavila Komisija, odnosno na Zelenoj knjizi Komisije od 31. siječnja 1996. o reviziji Uredbe o koncentracijama, COM(96) 19 final, Zelenoj knjizi Komisije od 11. prosinca 2001. o reviziji Uredbe Vijeća br. 4064/89, COM(2001) 745 final i Prijedlogu iz 2003.

137

Točno je da dokumenti koje je sastavila sâma Komisija mogu pružiti precizne naznake o zakonodavčevoj namjeri prilikom izrade uzastopnih uredbi u području kontrole koncentracija i stoga imati određenu interpretativnu vrijednost kad je riječ o smislu i dosegu članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004. Međutim, u ovom slučaju dokumenti navedeni u prethodnoj točki ne sadržavaju precizan element koji bi mogao riješiti pitanje tumačenja koje je okosnica razloga koji se temelji na Komisijinoj nenadležnosti za donošenje spornih odluka.

138

U tom je pogledu Opći sud u točki 98. pobijane presude pravilno istaknuo da iz točke 97. Zelene knjige Komisije od 31. siječnja 1996. o reviziji Uredbe o koncentracijama, COM(96) 19 final, proizlazi da se mehanizam upućivanja predmeta općenito smatrao korisnim instrumentom, osobito za države članice koje nemaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija, ali da njegova primjena ni u kojem slučaju nije bila ograničena na te države članice.

139

Međutim, na temelju tog utvrđenja nije moguće odgovoriti na pitanje omogućuje li se člankom 22. Uredbe br. 139/2004 državama članicama koje imaju takve propise da Komisiji upute predmete koncentracija koje nisu obuhvaćene tim propisima i koje stoga ne moraju biti prijavljene na nacionalnoj razini.

140

Isto vrijedi i za upućivanje u točki 99. pobijane presude na činjenicu da već u vrijeme donošenja Zelene knjige Komisije od 11. prosinca 2001. o reviziji Uredbe Vijeća br. 4064/89, COM(2001) 745 final, samo Veliko Vojvodstvo Luksemburg nije imalo takve propise, što je Komisiju navelo na zaključak u točki 85. te zelene knjige da je „u praksi […] mogućnost primjene članka 22. stavka 3. [Uredbe br. 4064/89] u njegovu izvornom obliku [bila] vrlo ograničena”. Točno je, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 87. svojeg mišljenja, da se na temelju tog odlomka iz točke 85. Zelene knjige može zaključiti da donošenje nacionalnog sustava kontrole koncentracija u većini država članica podrazumijeva da su imale manji interes za upućivanje Komisiji ispitivanja predmeta koncentracije. Međutim, taj odlomak ne sadržava nikakvu naznaku, čak ni implicitnu, prema kojoj je Komisija nadležna za ispitivanje predmeta koncentracija koje joj je uputila država članica koja je donijela takav nacionalni sustav, neovisno o tome jesu li takve koncentracije obuhvaćene navedenim sustavom.

141

Kao drugo, što se tiče okolnosti da su se ciljevi tog mehanizma „uzastopno proširivali tijekom vremena”, kako bi se ojačala primjena prava Unije o tržišnom natjecanju na koncentracije između poduzetnika s prekograničnim učincima, razmatranja iznesena u tom pogledu u točkama 100. do 104. pobijane presude doista se temelje na pravilnim utvrđenjima. Međutim, ona ne podupiru pristup koji Komisija zagovara u ovim predmetima kad je riječ o dosegu mehanizma upućivanja predmeta predviđenog člankom 22. Uredbe br. 139/2004.

142

Konkretno, iako je točno da je, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 102. pobijane presude, cilj tog mehanizma bio omogućiti državama članicama da od Komisije zatraže da ispita koncentraciju kad nisu dosegnuti pragovi predviđeni člankom 1. te uredbe, to pojašnjenje ipak nije uvjerljivo kako bi se utvrdilo omogućuje li članak 22. navedene uredbe državama članicama koje imaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija da upute predmete koncentracija koje nisu obuhvaćene tim propisima.

143

Kao treće, što se tiče upućivanja, u točkama 105. do 114. pobijane presude, na daljnje postupanje slijedom Prijedloga iz 2003. u kontekstu preinake Uredbe br. 4064/89 i donošenja Uredbe br. 139/2004, ni tim se upućivanjem ne potvrđuje tumačenje koje zastupa Komisija. Naime, iako izmjene mehanizma upućivanja predmeta koje proizlaze iz tog prijedloga pokazuju da je Komisija dala prednost povećanoj primjeni tog mehanizma te da je željela da se njegovi ciljevi postupno prošire, tim se izmjenama ni na koji način ne naznačuju vrste koncentracija koje mogu biti predmet upućivanja.

144

Kao četvrto, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 115. pobijane presude, Komisijine dokumente objavljene nakon donošenja Uredbe br. 139/2004 zakonodavac Unije nije mogao uzeti u obzir te stoga nisu relevantni za povijesno tumačenje članka 22. te uredbe.

145

Iz svih tih razmatranja proizlazi da elementi iz točaka 96. do 116. pobijane presude ne mogu potkrijepiti ocjenu Općeg suda u pogledu povijesti nastanka članka 22. Uredbe br. 139/2004.

146

Naprotiv, ispitivanje pripremnih akata uzastopnih uredbi o kontroli koncentracija, osobito povijesnih dokumenata u vezi s donošenjem uredbi br. 4064/89 i 139/2004, proturječi toj ocjeni jer, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik osobito u točkama 102. i 105. svojeg mišljenja, nijedan od tih dokumenata ne dokazuje volju zakonodavca Unije da upotrijebi mehanizme upućivanja predmeta predviđene člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 4064/89 i člankom 22. Uredbe br. 139/2004 kako bi se ispravili navodni nedostaci koji proizlaze iz nefleksibilnosti pragova predviđenih u članku 1. svake od tih uredbi.

147

U tom pogledu, kao što je to sâm Opći sud istaknuo u točki 97. pobijane presude i kao što to priznaju sve stranke, mehanizam upućivanja predmeta prvotno je uspostavljen člankom 22. stavkom 3. Uredbe br. 4064/89 nastavno na želju Kraljevine Nizozemske, koja u to doba nije imala nacionalne propise u području kontrole koncentracija, da Komisija ispita koncentracije koje imaju negativne učinke na njezinu državnom području, pod uvjetom da te koncentracije također utječu na trgovinu između država članica, zbog čega je navedeni mehanizam nazvan „nizozemska klauzula” (vidjeti točku 133. Radnog dokumenta službi Komisije priloženog Komunikaciji Komisije Vijeću – Izvješće o funkcioniranju Uredbe br. 139/2004 od 30. lipnja 2009., SEC(2009) 808 final/2). Drugim riječima, navedeni je mehanizam prije svega ustanovljen jer određene države članice nisu imale sustav preventivne (ex ante) kontrole koncentracija.

148

Stoga iz dokumenata i pripremnih akata – od kojih neki potječu od Vijeća Europske unije, a koji se odnose na prvotnu verziju Uredbe br. 4064/89, na koje se stranke pozivaju – proizlazi da je, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik, osobito u točki 101. svojeg mišljenja, zakonodavac Unije uzeo u obzir činjenicu da, neovisno o vrsti i iznosu odabranih pragova, određene koncentracije koje bi mogle utjecati na unutarnje tržište ni u kojem slučaju ne podliježu Komisijinoj ex ante kontroli u okviru te uredbe. Nijedan od tih dokumenata ne predviđa mehanizam upućivanja predmeta iz članka 22. stavka 3. navedene uredbe kao „korektivni mehanizam” koji bi omogućio upućivanje Komisiji predmeta svake koncentracije koja ispunjava uvjete iz stavka 1. tog članka, neovisno o tome je li ona obuhvaćena nacionalnim sustavom kontrole koncentracija države članice koja je uputila predmet.

149

Ni povijesni dokumenti koji se odnose na donošenje Uredbe br. 1310/97 i Uredbe br. 139/2004 ne podupiru ocjene Općeg suda u pogledu volje zakonodavca Unije da upotrijebi mehanizam upućivanja predmeta predviđen člankom 22. potonje uredbe kako bi ispravio navodne nedostatke koji proizlaze iz nefleksibilnosti pragova predviđenih člankom 1. navedene uredbe.

150

Iz svih tih razmatranja proizlazi da se, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 116. pobijane presude, na temelju povijesnog tumačenja ne može zaključiti da članak 22. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 139/2004 Komisiji dodjeljuje nadležnost za ispitivanje koncentracije koja ne doseže pragove prihoda predviđene člankom 1. te uredbe neovisno o dosegu propisa države članice koja je podnijela zahtjev za upućivanje u području kontrole koncentracija.

Kontekstualno tumačenje

151

U prilog svojem kontekstualnom tumačenju – prema kojem država članica može zahtijevati upućivanje predmeta koncentracije na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 neovisno o dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija – Opći sud je u točkama 118. do 138. pobijane presude iznio određen broj razmatranja. Ona se odnose, kao prvo, na pravnu osnovu te uredbe, kao drugo, na činjenicu da se u članku 1. stavku 1. navedene uredbe, kojim se određuje njezino područje primjene, izričito upućuje na njezin članak 22., kao treće, na utvrđenje prema kojem se uvjeti primjene potonje odredbe bitno razlikuju od uvjeta predviđenih člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 139/2004 – odredbom kojom se također omogućuje, na zahtjev sudionikâ i prije njezine prijave, da država članica Komisiji uputi predmet koncentracije koja nije od značaja za cijelu Uniju – kao četvrto, na činjenicu da se mehanizam upućivanja predmeta predviđen člankom 22. te uredbe razlikuje od onoga predviđenog člankom 4. stavkom 4. i člankom 9. navedene uredbe – odredbama kojima se uređuje upućivanje predmeta koncentracije od značaja za cijelu Uniju nadležnim tijelima države članice – te, kao peto, na odnos između članka 22. stavka 1. prvog podstavka iste uredbe i drugih odredbi tog članka.

152

S jedne strane, valja razmotriti te različite elemente koje je Opći sud detaljno ispitao te, s druge strane, ispitati je li Opći sud, kao što to tvrde žalitelji, propustio uzeti u obzir druge kontekstualne elemente koji su mogli pružiti pojašnjenja o dosegu mehanizma upućivanja predmeta predviđenog člankom 22. Uredbe br. 139/2004.

–

Kontekstualni elementi koje je Opći sud uzeo u obzir

153

Što se tiče, kao prvo, okolnosti da pravna osnova Uredbe br. 139/2004 nije samo članak 83. UEZ‑a (koji je postao članak 103. UFEU‑a) nego i članak 308. UEZ‑a (koji je postao članak 352. UFEU‑a), Opći sud u biti je smatrao da upućivanje na taj potonji članak, na temelju kojeg si Unija može dati dodatne ovlasti za postizanje svojih ciljeva, ne pruža nikakvu naznaku o točnom smislu i dosegu članka 22. stavka 1. prvog podstavka te uredbe. Opći sud stoga je odbacio tezu društva Illumina prema kojoj pravne osnove koje su uzastopno odabirane prilikom donošenja uredbi o kontroli koncentracija podupiru tumačenje te odredbe koje je predložilo to društvo.

154

U točki 120. pobijane presude utvrdio je, među ostalim, da činjenica da se Uredba br. 139/2004 temeljila i na članku 308. UEZ‑a samo pokazuje da je zakonodavac Unije predvidio upotrebu dovoljno široke pravne osnove za sustav kontrole koncentracija u Uniji, što je u skladu s Protokolom (br. 27) o unutarnjem tržištu i tržišnom natjecanju (SL 2016., C 202, str. 308.), koji predviđa da unutarnje tržište uključuje sustav kojim se osigurava nenarušavanje tržišnog natjecanja te da, ako je to potrebno, Unija u tu svrhu poduzima djelovanje u okviru odredaba Ugovorâ, uključujući odredbe na temelju članka 352. UFEU‑a.

155

Ta ocjena Općeg suda ne sadržava nikakvu pogrešku koja se tiče prava. Iz uvodne izjave 7. Uredbe br. 4064/89 i uvodne izjave 7. Uredbe br. 139/2004 te iz pripremnih akata Uredbe br. 4064/89 proizlazi, naime, da je zakonodavac Unije smatrao da članak 103. UFEU‑a – koji omogućuje donošenje zakonodavstva namijenjenog „za primjenu načela određenih člancima 101. i 102. [UFEU‑a]” – sam po sebi nije dovoljan da se uspostavi sustav kontrole koncentracija kojim se nastoji spriječiti sâmo stvaranje vladajućih položaja i koji obuhvaća i koncentracije na tržištu poljoprivrednih proizvoda, na koje se, na temelju članka 38. stavka 3. UFEU‑a i Priloga I. UFEU‑u, može primjenjivati poseban pravni sustav koji predviđa iznimke od pune primjene pravila Unije o tržišnom natjecanju.

156

Međutim, suprotno tomu, nije utvrđeno da članak 352. UFEU‑a omogućuje uspostavu Komisijine nadležnosti za kontrolu koncentracije koja nije od značaja za cijelu Uniju, čak i ako država članica koja je u tu svrhu podnijela zahtjev na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 ima nacionalne propise koji podrazumijevaju da ona sama nije nadležna kontrolirati tu koncentraciju.

157

Kao drugo, ne može se smatrati odlučujućim upućivanje u točkama 121. do 124. pobijane presude na članak 1. Uredbe br. 139/2004, kojim se utvrđuju pragovi iznad kojih se smatra da je koncentracija „od značaja za cijelu Zajednicu” i stoga mora podlijegati sustavu obvezne prijave Komisiji i kojim se pojašnjava da ti pragovi „ne [dovode] u pitanje članak 4. stavak 5. i članak 22.”.

158

Naime, iako je Opći sud iz tog članka 1. pravilno zaključio da „područje primjene Uredbe br. 139/2004 i, posljedično, Komisijina nadležnost za ispitivanje koncentracija ovisi, prije svega, o premašivanju pragova prihoda koji određuju značaj za cijelu Uniju te, podredno, o mehanizmima upućivanja predviđenima člankom 4. stavkom 5. i člankom 22. te uredbe, koji nadopunjuju navedene pragove i kojima se Komisiji dopušta da ispita određene koncentracije koje nisu od značaja za cijelu Uniju”, to razmatranje ne sadržava preciznu naznaku o vrsti koncentracija koje ne dosežu pragove iz navedene uredbe, a koje Komisija može kontrolirati u skladu s njezinim člankom 22.

159

U ovom je slučaju nesporno da članak 22. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 139/2004 Komisiji omogućuje kontrolu određenih koncentracija koje ne dosežu pragove utvrđene u članku 1. te uredbe. Na temelju tog utvrđenja ipak se ne može utvrditi, kao što se to zahtijeva u ovim predmetima, koje točno koncentracije koje ne dosežu pragove određene navedenom uredbom Komisija može kontrolirati u skladu s njezinim člankom 22.

160

Kao treće, Opći sud u točki 129. pobijane presude također je pravilno presudio da se članak 22. Uredbe br. 139/2004 – kojim se izričito ne zahtijeva ni da nacionalno tijelo za tržišno natjecanje koje Komisiji upućuje predmet koncentracije bude nadležno za ispitivanje koncentracije u pogledu koje je podnesen zahtjev ni da se ta koncentracija prijavi – ne može tumačiti s obzirom na mehanizme upućivanja predmeta predviđene člankom 4. stavkom 4. i člankom 9. te uredbe. Tim se odredbama ne može potkrijepiti ni stajalište koje Komisija zastupa u ovim predmetima.

161

Kao četvrto, kad je riječ o odnosu između članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 i drugih odredbi tog članka, koji je ispitan u točkama 130. do 137. pobijane presude, Opći sud uzeo je u obzir sedam elemenata.

162

Prvo, Opći sud u točki 130. pobijane presude smatrao je da se iz teksta članka 22. stavka 1. drugog podstavka te uredbe ne može zaključiti da se taj članak primjenjuje na države članice koje imaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija samo ako su predmetne koncentracije obuhvaćene tim propisima.

163

Doista, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 124. svojeg mišljenja, tekst članka 22. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 139/2004 – kojim se određuje da bi se zahtjev za upućivanje predmeta trebao podnijeti najkasnije 15 radnih dana nakon datuma „prijave” koncentracije ili, ako prijava nije potrebna, nakon što je to na drugi način „obznanjeno” predmetnoj državi članici – ne znači da se člankom 22. stavkom 1. prvim podstavkom te uredbe uređuju situacije u kojima se koncentracije ne prijavljuju, nego se one samo obznanjuju dotičnoj državi članici, zbog toga što nisu obuhvaćene područjem primjene navedenih propisa ili zbog toga što takvi propisi ne postoje.

164

Naime, upotreba pojma „obznanjeno” u toj odredbi bila je nužna upravo kako bi se državama članicama koje nemaju nacionalne propise u području kontrole koncentracija omogućilo da od Komisije zahtijevaju kontrolu koncentracija koje mogu imati negativne učinke na njihovu državnom području, ako te koncentracije također utječu na trgovinu među državama članicama.

165

Osim toga, zaključkom Općeg suda navedenim u točki 162. ove presude propušta se uzeti u obzir situacija u kojoj se primjenjuje članak 22. stavak 1. drugi podstavak Uredbe br. 139/2004, a u kojoj država članica ima nacionalne propise u području kontrole koncentracija, ali za koncentracije obuhvaćene područjem primjene tih propisa prijava nije obvezna, što je upravo bio slučaj Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske.

166

Drugo, Opći sud je u točki 131. pobijane presude smatrao da društva Illumina i Grail svoj argument nisu mogla temeljiti na činjenici da se člankom 22. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004 određuje da „Komisija bez odgode obavještava nadležna tijela država članica i predmetne poduzetnike o svim zahtjevima [za upućivanje predmeta] primljenima u skladu sa stavkom 1. [tog članka]”, s obzirom na to da se upućivanjem na „nadležna tijela” samo nastoji osigurati da Komisija obavijesti nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje o takvom zahtjevu.

167

Tu ocjenu treba potvrditi, s obzirom na to da to opće upućivanje, promatrano zasebno, nije uvjerljivo za utvrđivanje smisla i dosega članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004.

168

Treće, Opći sud je u točki 132. pobijane presude smatrao da je članak 22. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 139/2004 – kojim se predviđa da „[s]vaka druga država članica ima pravo pridružiti se početnom zahtjevu [za upućivanje predmeta]” – „u skladu s njegovim stavkom 1. te se [njime] potvrđuje da svaka država članica može podnijeti zahtjev za upućivanje predmeta ili za pridruživanje na temelju tog članka, neovisno o dosegu svojih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija”. Međutim, valja utvrditi da ta ocjena nema nikakvu osnovu u tekstu navedenog članka.

169

Četvrto, Opći sud je u točki 133. pobijane presude utvrdio da činjenica da će, u skladu s člankom 22. stavkom 2. trećim podstavkom Uredbe br. 139/2004, „[s]vi rokovi pojedinih država članica, koji se odnose na koncentraciju bit[i] […] obustavljeni” znači samo da se takav nacionalni rok obustavlja, ako je u tijeku. Međutim, ta odredba ne sadržava nikakvu naznaku ni u potporu žaliteljima ni u potporu Komisiji u pogledu točnog utvrđivanja koncentracija koje se na temelju tog članka mogu uputiti Komisiji.

170

Peto, što se tiče upućivanja na članak 22. stavak 3. treći podstavak Uredbe br. 139/2004, kojim se predviđa da „[d]ržava članica ili države članice koje su podnijele zahtjev, više ne primjenjuju svoje nacionalno zakonodavstvo o tržišnom natjecanju na koncentraciju”, Opći sud nije počinio pogrešku kada je u točki 134. pobijane presude utvrdio da ta odredba ne potkrepljuje argumente žaliteljâ, s obzirom na to da, upućujući na „nacionalno zakonodavstvo o tržišnom natjecanju”, ta odredba ne upućuje samo na nacionalne propise u području kontrole koncentracija nego i na nacionalne odredbe o protutržišnim sporazumima i zlouporabi vladajućeg položaja. Uzimajući navedeno u obzir, takvo utvrđenje ne ide u prilog ni tezi koju zastupa Komisija.

171

Šesto, Opći je sud u točkama 135. i 136. pobijane presude ispitao članak 22. stavak 4. prvi podstavak Uredbe br. 139/2004, u skladu s kojim se članak 2., članak 4. stavci 2. i 3. te članci 5., 6. i 8. do 21. te uredbe primjenjuju ako Komisija ispituje koncentraciju koju joj je uputila država članica i prema kojem se članak 7. navedene uredbe primjenjuje „ako koncentracija nije provedena do datuma, na koji Komisija obavještava predmetne poduzetnike da je podnesen zahtjev”. Komisija je iz teksta tog članka 7. zaključila da se obveza privremene odgode koja se njime predviđa nameće kako u situacijama u kojima koncentracija čiji je predmet upućen nije obuhvaćena područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija tako i u situacijama u kojima su takvi propisi primjenjivi, ali ne predviđaju privremenu odgodu te koncentracije.

172

Međutim, iako je Opći sud pravilno istaknuo da se obveza privremene odgode predviđena člankom 7. Uredbe br. 139/2004 nameće u pogledu svih koncentracija čiji je predmet upućen Komisiji – i to kako bi se zajamčila učinkovitost sustava kontrole uspostavljenog tom uredbom i kako bi se izbjeglo da do narušavanja tržišnog natjecanja dođe prije nego što se odluči hoće li Komisija ispitati predmet – tekst članka 22. stavka 4. prvog podstavka navedene uredbe ipak ne potvrđuje tumačenje koje Komisija zagovara u ovim predmetima.

173

Sedmo, Opći je sud u točki 137. pobijane presude istaknuo da, u skladu s člankom 22. stavkom 5. Uredbe br. 139/2004, „Komisija može obavijestiti jednu ili više država članica kako smatra da određena koncentracija ispunjava mjerila iz stavka 1. [tog članka]”. Budući da se taj tekst odnosi samo na ta mjerila, Opći sud je smatrao da se tom odredbom ne zahtijeva da koncentracija čiji je predmetu upućen bude obuhvaćena područjem primjene nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija.

174

Međutim, tom se odredbom samo predviđa da Komisija može obavijestiti države članice o koncentraciji i pozvati ih da podnesu zahtjev na temelju članka 22. stavka 5. te uredbe. Budući da se ta odredba odnosi na članak 22. stavak 1. navedene uredbe i da je u točki 128. ove presude utvrđeno da tekst te odredbe ne podupire ni tumačenje koje zagovara Komisija ni ono koje zagovaraju društva Illumina i Grail, analogan zaključak treba donijeti u pogledu tog članka 22. stavka 5.

175

Iz svih tih razmatranja proizlazi da, iako elementi koje je Opći sud detaljno ispitao u sklopu kontekstualnog tumačenja ne idu nužno u prilog stajalištu koje zastupaju žalitelji, oni se ne pokazuju uvjerljivima ni kako bi se utvrdilo je li Komisija bila nadležna za donošenje spornih odluka.

176

Osim toga, valja ispitati je li, kao što to tvrde žalitelji, Opći sud zanemario druge kontekstualne elemente koji su takve prirode da proturječe njegovu tumačenju.

–

Drugi kontekstualni elementi koji bi mogli biti relevantni

177

Kao prvo, kad je riječ o članku 4. stavku 5. Uredbe br. 139/2004, kojim se predviđa drugi mehanizam upućivanja predmeta – kojim se sudionicima koncentracije koja nije od značaja za cijelu Uniju i koja se može ocijeniti prema nacionalnom pravu tržišnog natjecanja najmanje triju država članica omogućuje da zatraže da Komisija ispita tu koncentraciju – Opći sud je u točki 126. pobijane presude doista pravilno utvrdio da se ta odredba i članak 22. iste uredbe znatno razlikuju u pogledu uvjeta njihove primjene i njihovih ciljeva.

178

Međutim, valja istaknuti da se – za razliku od koncentracija koje u početku nisu od značaja za cijelu Uniju, ali mogu to postati pod uvjetima utvrđenima člankom 4. stavkom 5. petim podstavkom Uredbe br. 139/2004 – za koncentracije koje Komisija ispituje na temelju članka 22. te uredbe ne smatra da su od značaja za cijelu Uniju. U skladu s tim utvrđenjem, samo su država članica ili države članice koje su podnijele zahtjev na temelju članka 22. navedene uredbe, u skladu s trećim podstavkom stavka 3. te odredbe, lišene mogućnosti primjene svojeg nacionalnog prava tržišnog natjecanja na predmetnu koncentraciju.

179

U okviru tog mehanizma, kad je riječ o zahtjevu države članice ili država članica koje imaju nacionalne propise u području ex ante kontrole koncentracija, Komisijino ispitivanje predmetne koncentracije stoga zamjenjuje ono koje bi, ovisno o slučaju, bilo provedeno u toj državi članici ili u tim državama članicama, pri čemu ta zamjena ne dovodi u pitanje eventualno ispitivanje te koncentracije u drugim državama članicama. Suprotno tomu, u okviru mehanizma upućivanja predmeta predviđenog člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 139/2004 okolnost da se smatra da je predmetna koncentracija od značaja za cijelu Uniju i da je treba prijaviti Komisiji u skladu sa stavcima 1. i 2. tog članka podrazumijeva da nijedna država članica na tu koncentraciju ne primjenjuje svoje nacionalno pravo tržišnog natjecanja.

180

Doista, ta razlika govori u prilog tumačenju članka 22. te uredbe koje zagovaraju društva Illumina i Grail. Naime, kad je riječ o zahtjevu za upućivanje države članice koja ima nacionalne propise u području ex ante kontrole koncentracija, nadležnost koja se navedenom odredbom dodjeljuje Komisiji za ispitivanje predmetne koncentracije temelji se na svrsishodnosti toga da ona zamijeni jedno ili više nacionalnih tijela, unatoč okolnosti da se za tu koncentraciju ne smatra da je od značaja za cijelu Uniju. Međutim, takva zamjena pretpostavlja da, ako država članica koja podnosi zahtjev ima takve propise, nadležnost tijela zaduženog za ex ante kontrolu koncentracija unutar te države nije isključena tim propisima, među ostalim, zato što je predmetna koncentracija ispod pragova kontrole koji se tim propisima određuju.

181

Kao drugo, kad je riječ o odredbama članka 22. Uredbe br. 139/2004, Opći sud je u točki 138. pobijane presude utvrdio da one ne sadržavaju nijedan relevantan element koji bi mogao pridonijeti dodatnom pojašnjenju sadržaja članka 22. stavka 1. prvog podstavka te uredbe.

182

Međutim, tim se razmatranjem zanemaruje jedan od uvjeta primjene iz potonje odredbe, prema kojem predmetna koncentracija treba prijetiti znatnim utjecanjem na tržišno natjecanje „na području države članice ili država članica” koje zahtijevaju upućivanje predmeta te koncentracije. Naime, tim se uvjetom naznačuje da je mehanizam upućivanja predmeta iz članka 22. Uredbe br. 139/2004 namijenjen omogućavanju kontrole koncentracija koje mogu narušiti tržišno natjecanje u državi članici koja ili nema nacionalne propise u području kontrole koncentracija ili smatra da tu kontrolu treba provesti Komisija, s obzirom na potrebu – koja je jasno navedena prilikom izmjene Uredbe br. 4064/89 Uredbom br. 1310/97, a zatim ojačana donošenjem Uredbe br. 139/2004 – proširenja načela „pružanja usluga na jednom mjestu”, kako bi se Komisiji omogućilo da provede ispitivanje koncentracije koja je prijavljena ili može biti prijavljena u više država članica, a kako bi se izbjegle višestruke prijave na nacionalnoj razini.

183

Kao treće, kad je riječ o drugim odredbama Uredbe br. 139/2004, Opći sud pogrešno je propustio uzeti u obzir činjenicu da se Uredbom br. 139/2004, kao i Uredbom br. 4064/89, predviđa pojednostavnjeni postupak za izmjenu pragova koji određuju područje primjene tih uredbi. Tako se člankom 1. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 139/2004 Vijeću omogućuje da, na prijedlog Komisije, izmijeni pragove i kriterije kojima se, na temelju tog članka, određuje područje primjene te uredbe „na temelju statističkih podataka, koje države članice mogu redovito dostavljati” i na temelju izvješća podnesenog Vijeću prije 1. srpnja 2009.

184

Zakonodavac Unije stoga je u Uredbi br. 139/2004 izričito predvidio mogućnost brze prilagodbe područja primjene te uredbe ako zbog razvoja tržišta primijenjeni kriteriji nadležnosti više nisu prikladni za obuhvaćanje koncentracija koje mogu imati potencijalno štetne učinke.

–

Zaključak o kontekstualnom tumačenju

185

Iz svih tih razmatranja proizlazi da je stoga Opći sud u točki 139. pobijane presude pogrešno presudio da iz kontekstualnog tumačenja proizlazi da se zahtjev na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 može podnijeti neovisno o postojanju ili dosegu nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija.

Teleološko tumačenje

186

I društvo Illumina i društvo Grail kritiziraju razmatranja Općeg suda u pogledu cilja Uredbe br. 139/2004 i njezina članka 22. Tako tvrde da je Opći sud pogrešno smatrao da se tom uredbom predviđaju „korektivni mehanizmi” kako bi se ispravili nedostaci u kontroli, koji su svojstveni sustavu u kojem se upotrebljavaju pragovi prihoda kako bi se Komisiji dodijelila nadležnost, te da je primijenio pretjerano široko tumačenje tih mehanizama. Navedena uredba zapravo je osmišljena kako bi se osigurao visok stupanj predvidljivosti i pravne sigurnosti te kako bi se osiguralo, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 14., da se predmeti koncentracija dodijele najmjerodavnijem tijelu.

187

U tom pogledu valja istaknuti da je Opći sud u točkama 140. do 151. pobijane presude iznio teleološko tumačenje članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 pozivajući se u bitnome na tekst njezinih uvodnih izjava.

188

Konkretno, Opći sud je u točkama 140. do 144. pobijane presude smatrao da uvodne izjave 5., 6., 8., 24. i 25. navedene uredbe upućuju na to da je njezin cilj „omogućiti učinkovitu kontrolu svih koncentracija koje imaju znatne učinke na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji”. Opći sud je u tom pogledu smatrao da iz uvodne izjave 11. Uredbe br. 139/2004 proizlazi da se postupcima upućivanja predmeta uspostavlja „korektivni mehanizam”, što upućuje na to da oni stvaraju „dodatnu Komisijinu nadležnost kojom joj se dodjeljuje fleksibilnost potrebna za postizanje cilja te uredbe”.

189

Osim toga, Opći sud je u točkama 145. do 147. pobijane presude smatrao da uvodne izjave 15. i 16. Uredbe br. 139/2004 potkrepljuju utvrđenje prema kojem se uvjeti primjene mehanizma upućivanja predmeta predviđenog člankom 22. te uredbe znatno razlikuju od uvjeta drugih mehanizama upućivanja predmeta, a osobito onog predviđenog člankom 4. stavkom 5. navedene uredbe, kojim se izričito zahtijeva da se koncentracija upućena Komisiji „mo[že] ocjenjivati prema nacionalnim propisima o tržišnom natjecanju barem triju država članica”.

190

Na temelju tih razmatranja Opći je sud u točki 148. pobijane presude presudio da teleološko tumačenje potvrđuje da se zahtjev na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 može podnijeti neovisno o postojanju ili dosegu nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija.

191

Taj je zaključak pogrešan zbog više razloga.

192

Kao prvo, Opći sud pogrešno je utvrdio da taj članak treba, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 11. te uredbe, smatrati „korektivnim mehanizmom” namijenjenom ispravljanju nedostataka u sustavu kontrole koncentracija, omogućujući kontrolu koncentracija koje ne dosežu ni pragove Unije ni nacionalne pragove. Kao što to proizlazi iz obrazloženja Uredbe br. 139/2004 i kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 179. svojeg mišljenja, ta uvodna izjava 11. upućuje na mehanizam koji ima korektivnu funkciju u smislu podjele nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, uzimajući u obzir potrebu pravne sigurnosti za predmetne poduzetnike i načelo „pružanja usluga na jednom mjestu”.

193

U tom pogledu valja istaknuti da se navedena uvodna izjava 11. nije nalazila u Uredbi br. 4064/89, nego je u obrazloženje Uredbe br. 139/2004 unesena samo kako bi se otklonile zabrinutosti koje proizlaze iz mogućnosti višestrukih prijava, a koja je prepoznata od 1997. Stoga se na temelju te uvodne izjave ne može zaključiti da se mehanizmom upućivanja predmeta iz članka 22. Uredbe br. 139/2004 nastoji popuniti praznina u sustavu kontrole koncentracija, koji se temelji na načelu precizne podjele nadležnosti Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje, time što Komisiji omogućuje da ispita koncentracije koje su ispod pragova utvrđenih kako na razini Unije tako i na nacionalnoj razini.

194

Usto, činjenica da se u određenim uvodnim izjavama te uredbe, osobito u njezinim uvodnim izjavama 6. i 24., upućuje na učinkovitu kontrolu „svih koncentracija” također ne podupire Komisijino stajalište jer se taj izraz odnosi samo na koncentracije koje su od značaja za cijelu Uniju (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 108. i navedenu sudsku praksu), o kojima u ovim predmetima nije riječ.

195

U tom pogledu valja naglasiti da se navođenje „svih” koncentracija u tim uvodnim izjavama, koje se već nalazilo u uvodnim izjavama 6. i 7. Uredbe br. 4064/89, odnosi na želju zakonodavca Unije da pojasni kako je Uredba br. 139/2004 jedini postupovni instrument koji se primjenjuje na prethodno centralizirano ispitivanje koncentracija i koji, kao što se to navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 6., mora omogućiti učinkovitu kontrolu svih koncentracija u smislu njihovog utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja. Na temelju sustava „pružanja usluga na jednom mjestu” uspostavljenog tom uredbom, ona, naime, predstavlja poseban postupovni instrument koji se jedini primjenjuje na koncentracije poduzetnika koje uključuju bitne strukturne promjene čiji utjecaj na tržište nadilazi granice bilo koje države članice, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 8. navedene uredbe (presuda od 16. ožujka 2023., Towercast, C‑449/21, EU:C:2023:207, t. 36. i 37. i navedena sudska praksa).

196

Kao drugo, Opći sud u točki 147. pobijane presude pogrešno je presudio da uvodne izjave 15. i 16. Uredbe br. 139/2004 potkrepljuju tumačenje prema kojem se zahtjev na temelju članka 22. te uredbe može podnijeti neovisno o dosegu nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija.

197

Naime, u uvodnoj izjavi 15. navedene uredbe, koja se odnosi na sve mehanizme upućivanja predmeta, navodi se da Komisija ima ovlaštenje da ocjenjuje i rješava koncentraciju „u interesu” države ili država koje su to zatražile. Tekst te uvodne izjave teško se može pomiriti s tumačenjem koje zastupa Komisija i koje je prihvatio Opći sud, a prema kojem se tim člankom Komisiji daje nadležnost za kontrolu određenih koncentracija koje utječu na tržišno natjecanje na „unutarnjem tržištu” u općem smislu, bez obzira na uvjet naveden u točki 182. ove presude, prema kojem koncentracija čiji je predmet upućen treba prijetiti znatnim utjecanjem na tržišno natjecanje „na području države članice ili država članica” koje podnose takav zahtjev.

198

Usto, valja naglasiti da se u navedenoj uvodnoj izjavi 15. upućuje na „ostal[e] držav[e] članic[e], koje su također nadležne za ocjenjivanje koncentracije”. Međutim, takvo upućivanje ima smisla samo ako je nadležnost države članice za kontrolu koncentracije preduvjet da ta država članica može zahtijevati upućivanje predmeta te koncentracije Komisiji ili da se može pridružiti takvom zahtjevu.

199

Kao treće, i iz povijesnog i iz kontekstualnog tumačenja Uredbe br. 139/2004 proizlazi da se mehanizmom upućivanja predmeta koji je sada predviđen člankom 22. te uredbe nastoje ostvariti samo dva glavna cilja. Prvi cilj zbog kojeg je mehanizam upućivanja predmeta uvršten u Uredbu br. 4064/89, koji se tada nazivao „nizozemska klauzula”, bio je omogućiti kontrolu koncentracija koje bi mogle narušiti tržišno natjecanje na lokalnoj razini ako država članica o kojoj je riječ nema nacionalne propise u području kontrole koncentracija. Drugi cilj, uvršten prilikom izmjene Uredbe br. 4064/89 Uredbom br. 1310/97, a zatim ojačan donošenjem Uredbe br. 139/2004, jest, kao što je to istaknuto u točkama 192. i 193. ove presude, proširenje načela „pružanja usluga na jednom mjestu”, kako bi se Komisiji omogućilo da provede ispitivanje koncentracije koja je prijavljena ili može biti prijavljena u više država članica, a kako bi se izbjegle višestruke prijave na nacionalnoj razini i tako povećala pravna sigurnost za poduzetnike.

200

Suprotno tomu, nije utvrđeno da je taj mehanizam bio namijenjen otklanjanju nedostataka u sustavu kontrole, koji su svojstveni sustavu koji se prije svega temelji na pragovima prihoda i koji po definiciji ne može obuhvatiti sve potencijalno problematične koncentracije.

201

Iz tih razmatranja proizlazi da je Opći sud iz uvodnih izjava Uredbe br. 139/2004 pogrešno zaključio da njezin članak 22. predstavlja „korektivni mehanizam” koji se odnosi na učinkovitu kontrolu svih koncentracija koje imaju znatne učinke na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji.

202

Osim toga, to tumačenje nije u skladu s određenim ciljevima koji se nastoje postići Uredbom br. 139/2004, promatranom u cjelini.

203

Sa sustavnog gledišta, iz uvodnih izjava Uredbe br. 139/2004 može se zaključiti da, usto što se njome želi uspostaviti „poseban pravni instrument [u obliku uredbe], koji će omogućiti učinkovitu kontrolu svih koncentracija u smislu njihovog utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja” (uvodna izjava 6.), njome se također nastoji uspostaviti učinkovit i predvidljiv sustav kontrole, uzimajući u obzir potrebu za pravnom sigurnošću i utemeljen na načelu „pružanja usluga na jednom mjestu” (uvodne izjave 8. i 11.). Taj se sustav istodobno temelji na jasnoj podjeli zadaća dodijeljenih Komisiji i državama članicama te na preciznom određivanju uvjeta prijave i privremene odgode koji se nalažu sudionicima koncentracije (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2007., Cementbouw Handel & Industrie/Komisija, C‑202/06 P, EU:C:2007:814, t. 35. do 37. i navedenu sudsku praksu).

204

U tu svrhu, poput izvorne uredbe o kontroli koncentracija br. 4064/89, Uredba br. 139/2004 sadržava odredbe čiji je cilj, radi pravne sigurnosti i u interesu predmetnih poduzetnika, ograničiti trajanje postupaka provjere koncentracija koje je Komisija dužna provesti. U tom smislu, zakonodavac je želio osigurati kontrolu koncentracija u rokovima koji su istodobno u skladu i sa zahtjevima dobre uprave i sa zahtjevima u poslovnom svijetu (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2004., Portugal/Komisija, C‑42/01, EU:C:2004:379, t. 51. i 53. i navedenu sudsku praksu).

205

Međutim, tumačenjem članka 22. Uredbe br. 139/2004 koje zagovara Komisija, kako ga je potvrdio Opći sud, može se narušiti ravnoteža između različitih ciljeva koji se nastoje postići tom uredbom.

206

To tumačenje osobito ugrožava učinkovitost, predvidljivost i pravnu sigurnost, koje treba zajamčiti sudionicima koncentracije.

207

Naime, iako se Uredbom br. 139/2004 nastoji učinkovito uspostaviti sustav kontrole koncentracija poduzetnika koje su potencijalno štetne za tržišno natjecanje, njome se istodobno nastoji uspostaviti, s jedne strane, jasna podjela nadležnosti između Komisije i nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje i, s druge strane, učinkovit i predvidljiv sustav prethodne kontrole za predmetne poduzetnike. Sve odredbe te uredbe, a osobito mehanizam upućivanja predmeta predviđen u njezinu članku 22., treba razmotriti uzimajući u obzir sve te ciljeve i njihovo odvagivanje.

208

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da u strukturi sustavâ prethodne kontrole koncentracija poduzetnika koji su uzastopno predviđani na razini Unije pragovi određeni za utvrđivanje treba li koncentraciju prijaviti imaju ključnu važnost. Poduzetnici koji bi mogli podlijegati obvezama prijave i privremene odgode moraju, naime, moći lako utvrditi treba li njihova planirana koncentracija biti predmet prethodnog ispitivanja i, ako treba, koje ga tijelo provodi i kada se može očekivati odluka tog tijela o toj koncentraciji.

209

Utvrđivanje nadležnosti nacionalnih tijela za tržišno natjecanje upućivanjem na kriterije koji se odnose na prihod važno je jamstvo predvidljivosti i pravne sigurnosti za predmetne poduzetnike, koji moraju moći lako i brzo utvrditi kojem se tijelu trebaju obratiti te u kojem roku i u kojem obliku, a posebno u pogledu jezika i sadržaja traženih informacija, tom tijelu trebaju podnijeti zahtjev kad sudjeluju u koncentraciji.

210

Međutim, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točkama 206. do 213. svojeg mišljenja, s jedne strane, neslužbena prijava koncentracije svakom od nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje u državama članicama i drugim državama strankama Sporazuma o EGP‑u, kako je to predložila Komisija, ne bi bila u skladu s ciljem učinkovitosti koji se nastoji postići Uredbom br. 139/2004. S druge strane, ako bi se prihvatilo tumačenje članka 22. te uredbe koje predlaže Komisija, postupovne zahtjeve koji bi se zahtijevali od poduzetnika bilo bi vrlo teško odrediti, što ne bi bilo u skladu s ciljem navedene uredbe da se uzme u obzir potreba poduzetnika za pravnom sigurnošću.

211

Kao četvrto, potreba da se omogući učinkovita kontrola svih koncentracija koje imaju znatne učinke na strukturu tržišnog natjecanja u Uniji ni u kojem slučaju ne može dovesti do proširenja dosega Uredbe br. 139/2004.

212

U tom pogledu valja naglasiti da od donošenja Uredbe br. 4064/89, nakon koje je uslijedila Uredba br. 139/2004, Unija ima posebna pravila koja se primjenjuju na koncentracije koje mogu bitno ograničavati tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu.

213

Te uredbe, koje se temelje na člancima 103. i 352. UFEU‑a (prije članci 83. i 308. UEZ‑a), detaljnije organiziraju prethodnu provjeru svih koncentracija koje premašuju predviđene pragove, koja se temelji na sustavu obvezne prijave. Navedene uredbe stoga predstavljaju dio zakonodavne cjeline kojom se žele provesti članci 101. i 102. UFEU‑a te utemeljiti sustav kontrole koji jamči da ne bude narušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu Unije (presuda od 7. rujna 2017., Austria Asphalt, C‑248/16, EU:C:2017:643, t. 31.).

214

Međutim, kao što je to Sud presudio, članku 21. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 ne protivi se to da nacionalno tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje koncentraciju poduzetnikâ koja nije od značaja za cijelu Uniju u smislu članka 1. te uredbe i koja je ispod pragova obvezne ex ante kontrole predviđenih nacionalnim pravom analizira kao, primjerice, zlouporabu vladajućeg položaja koja je zabranjena člankom 102. UFEU‑a, s obzirom na strukturu tržišnog natjecanja na tržištu od nacionalnog značaja. Uredbi br. 139/2004 ne može se protiviti to da koncentraciju koja nije od značaja za cijelu Uniju, poput predmetne, mogu kontrolirati nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje i nacionalni sudovi na temelju izravnog učinka članka 102. UFEU‑a, koristeći se vlastitim postupovnim pravilima (presuda od 16. ožujka 2023., Towercast, C‑449/21, EU:C:2023:207, t. 50. i 53.).

215

Kao peto i posljednje, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 216. i 218. svojeg mišljenja, očito je da je široko tumačenje članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004 koje je usvojio Opći sud, a koje bi moglo dovesti do proširenja područja primjene te uredbe i Komisijine nadležnosti za kontrolu koncentracija, protivno načelu institucionalne ravnoteže, koje proizlazi iz članka 13. stavka 2. UEU‑a i koje obilježava institucionalnu strukturu Unije, a kojim se zahtijeva da svaka institucija izvršava svoje ovlasti uz poštovanje ovlasti drugih institucija (presuda od 9. travnja 2024., Komisija/Vijeće (Potpis međunarodnih ugovora), C‑551/21, EU:C:2024:281, t. 62. i navedena sudska praksa).

216

Kao što je to istaknuto u točki 183. ove presude, za izmjenu pragova koji određuju područje primjene navedene uredbe predviđen je poseban zakonodavni postupak. Stoga, ako bi se učinkovitost pragova nadležnosti koji se temelje na prihodu predviđenih Uredbom br. 139/2004 pokazala nedovoljnom za kontrolu određenih koncentracija koje mogu imati znatan utjecaj na tržišno natjecanje, samo je na zakonodavcu Unije da ih izmijeni ili da predvidi zaštitni mehanizam koji Komisiji omogućuje kontrolu takve koncentracije.

217

Osim toga, čak i pod pretpostavkom da kretanja uočena na određenim tržištima – koja uključuju, među ostalim, inovativne poduzetnike koji imaju ili mogu imati važnu konkurentsku ulogu, unatoč činjenici da u trenutku koncentracije ostvaruju malen prihod ili ga uopće ne ostvaruju – opravdavaju proširenje područja koncentracija koje treba prethodno ispitati, države članice mogu smanjiti svoje vlastite pragove nadležnosti predviđene nacionalnim zakonodavstvom koji se temelje na prihodu.

218

Iz svih tih razmatranja proizlazi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 22. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 139/2004, time što je presudio da države članice mogu, pod uvjetima koji su u njemu navedeni, podnijeti zahtjev na temelju te odredbe neovisno o dosegu svojih nacionalnih propisa u području ex ante kontrole koncentracija. Stoga je Opći sud počinio pogrešku kad je presudio da je Komisija spornim odlukama pravilno prihvatila zahtjev za upućivanje predmeta i zahtjeve za pridruživanje na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004.

219

S obzirom na osnovanost prvog žalbenog razloga, pobijanu presudu valja ukinuti a da nije potrebno ispitati druge žalbene razloge.

Tužba pred Općim sudom

220

U skladu s drugom rečenicom prvog stavka članka 61. Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

221

To je slučaj u ovom predmetu, s obzirom na to da su tužbeni razlozi za poništenje spornih odluka i informativnog dopisa bili predmet kontradiktorne rasprave pred Općim sudom i njihovo razmatranje ne zahtijeva donošenje nikakve dodatne mjere upravljanja postupkom ili ispitivanja spisa.

222

U tom je pogledu dovoljno istaknuti da, zbog razloga navedenih u točkama 121. do 218. ove presude, sporne odluke treba poništiti u dijelu u kojem Komisija nije mogla na temelju članka 22. Uredbe br. 139/2004 odlučivati o predmetnoj koncentraciji. Naime, Komisija je pogrešno protumačila Uredbu br. 139/2004, time što je u svojim odlukama smatrala da može prihvatiti zahtjev na temelju članka 22. te uredbe u situaciji u kojoj države članice koje su podnijele taj zahtjev na temelju svojih nacionalnih propisa u području kontrole koncentracija nisu ovlaštene ispitati koncentraciju u pogledu koje je podnesen navedeni zahtjev.

223

Suprotno tomu, tužbene zahtjeve koji se odnose na poništenje zahtjeva za upućivanje predmeta i informativnog dopisa treba odbaciti.

224

Kad je riječ, kao prvo, o informativnom dopisu – kojim se ne utvrđuje Komisijino konačno stajalište o ispitivanju predmetne koncentracije i kojim se ta koncentracija ne podvrgava konačnoj obvezi privremene odgode predviđene člankom 7. Uredbe br. 139/2004 – treba ga smatrati međuaktom i pripremnim aktom spornih odluka koji se ne može pobijati.

225

Kao drugo, kad je riječ o poništenju zahtjeva za upućivanje predmeta, s obzirom na to da u tužbi u prvostupanjskom postupku nije postojao tužbeni zahtjev koji bi se na njega odnosio, također ga treba proglasiti nedopuštenim.

Troškovi

226

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

227

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

228

Budući da Komisija u bitnome nije uspjela u postupku, valja joj naložiti snošenje, osim vlastitih, i troškova društava Illumina i Grail koji su nastali kako u prvostupanjskom tako i u žalbenom postupku, u skladu s njihovim zahtjevom. Komisiji također valja naložiti snošenje troškova društva Biocom California u okviru njegove intervencije u predmetu C‑611/22 P, u skladu s njegovim zahtjevom.

229

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije Unije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. U skladu s tom odredbom, valja odlučiti da Republika Estonija, Helenska Republika, Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska snose vlastite troškove.

230

U skladu s člankom 140. stavkom 2. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. također primjenjuje na žalbeni postupak, Nadzorno tijelo EFTA‑e snosi vlastite troškove ako je interveniralo u postupak.

231

S obzirom na to, Nadzorno tijelo EFTA‑e, kao intervenijent u ovom žalbenom postupku, snosi vlastite troškove.

1.

Ukida se presuda Općeg suda Europske unije od 13. srpnja 2022., Illumina/Komisija (T‑227/21, EU:T:2022:447).

2.

Poništava se Odluka Europske komisije C(2021) 2847 final od 19. travnja 2021. o prihvaćanju zahtjeva francuskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje za Komisijino ispitivanje koncentracije radi stjecanja društva Illumina Inc. isključive kontrole nad društvom Grail LLC (predmet COMP/M.10188 – Illumina/Grail).

3.

Poništavaju se odluke Komisije C(2021) 2848 final, C(2021) 2849 final, C(2021) 2851 final, C(2021) 2854 final i C(2021) 2855 final od 19. travnja 2021. o prihvaćanju zahtjevâ grčkog, belgijskog, norveškog, islandskog i nizozemskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje da se pridruže tom zahtjevu za upućivanje predmeta.

4.

U preostalom dijelu tužba se odbacuje.

5.

Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i, s jedne strane, troškova društava Illumina Inc. i Grail LLC u prvostupanjskom i žalbenom postupku te, s druge strane, troškova društva Biocom California u žalbenom postupku u predmetu C‑611/22 P.

6.

Republika Estonija, Helenska Republika, Francuska Republika, Kraljevina Nizozemska i Nadzorno tijelo EFTA‑e snosit će vlastite troškove.