MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 5. svibnja 2022.(1)
Predmet C‑120/21
LB
protiv
TO
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor prilikom prestanka radnog odnosa – Rok zastare od tri godine – Početak roka – Obveze poticanja i davanja uputa radniku u pogledu korištenja godišnjeg odmora”
I. Uvod
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) traži od Suda da protumači članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena(2) i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(3).
2. Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba TO i LB radi dobivanja novčane naknade za dane plaćenog godišnjeg odmora. Osoba LB pozvala se na zastaru prava na plaćeni godišnji odmor koje želi ostvariti osoba TO.
3. Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem nastoji utvrditi je li primjena nacionalnih odredbi o zastari na pravo na plaćeni godišnji odmor u skladu s pravom Unije kada poslodavac nije poštovao obveze poticanja i davanja uputa radniku u pogledu korištenja njegova godišnjeg odmora, kako proizlaze iz presuda Suda od 6. studenoga 2018., Kreuziger(4) i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften(5).
4. Naime, Sud je u tim presudama presudio da poslodavac mora potaknuti radnika na to da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor i uputiti ga na mogući prestanak tog prava. Kad taj poslodavac ne poštuje obveze koje slijedom toga ima, navedeno pravo ne može prestati nakon isteka referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa koje se predviđa nacionalnim pravom.
5. Sud će u okviru predmeta koji se ispituje trebati odlučiti vrijedi li ono što je presudio u području prestanka prava na plaćeni godišnji odmor i u pogledu primjene redovnog roka zastare na to pravo. Konkretnije, može li takav rok početi teći i završiti neovisno o tome je li poslodavac radniku stvarno omogućio da ostvari navedeno pravo?
6. U razmatranjima u nastavku iznijet ću razloge zbog kojih smatram da članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim se na pravo na plaćeni godišnji odmor ostvareno u referentnom razdoblju, kao i, slijedom toga, na pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći nakon isteka tog referentnog razdoblja, kada poslodavac nije poštovao obveze poticanja i davanja uputa koje ima u pogledu toga da radnik iskoristi taj godišnji odmor.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
7. Člankom 7. Direktive 2003/88, naslovljenim „Godišnji odmor”, predviđa se sljedeće:
„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.
2. Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”
B. Njemačko pravo
8. Članak 7. Bundesurlaubsgesetza (Savezni zakon o godišnjem odmoru)(6) od 8. siječnja 1963., u verziji od 7. svibnja 2002. koja se primjenjuje na radni odnos između stranaka(7), naslovljen je „Datum, prijenos odmora i novčana naknada za odmor”. Tim se člankom određuje:
„[…]
3. Odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom tekuće kalendarske godine. Prijenos odmora u sljedeću kalendarsku godinu dopušten je samo ako je to opravdano važnim razlozima koji se odnose na poduzetnika ili osobu radnika. U slučaju prijenosa odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom prva tri mjeseca sljedeće kalendarske godine. Međutim, na zahtjev radnika, djelomični odmor koji se stekao u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (a) prenosi se u sljedeću kalendarsku godinu.
4. Ako se u slučaju prestanka radnog odnosa odmor više ne može u cijelosti ili djelomično odobriti, isplatit će se naknada.”
9. Člankom 194. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB), koji se primjenjuje na radni odnos između stranaka glavnog postupka, naslovljenim „Predmet zastare”, predviđa se sljedeće:
„1. Pravo da se od druge osobe zahtijeva djelovanje ili propuštanje (pravo potraživanja) podliježe zastari.
[…]”
10. U skladu s člankom 195. BGB‑a, naslovljenim „Redovni rok zastare”:
„Redovni rok zastare iznosi tri godine”.
11. Članak 199. BGB‑a, naslovljen „Početak redovnog roka zastare i najdulji rokovi zastare”, glasi kako slijedi:
„(1) Ako nije propisano drukčije, redovni rok zastare počinje teći nakon završetka godine
1. u kojoj je pravo nastalo i
2. u kojoj je vjerovnik saznao za okolnosti na temelju kojih je nastalo pravo i za osobu dužnika ili je to morao saznati a da nije počinjena gruba nepažnja.
[…]
(4) Zahtjevi osim onih iz stavaka (2) do (3a) zastarijevaju deset godina od njihova nastanka, neovisno o tome je li postojalo saznanje u tom pogledu ili ono nije postojalo jer je počinjena gruba nepažnja.
[…]”
12. U skladu s čankom 204. BGB‑a, naslovljenim „Prekid zastare podnošenjem pravnog lijeka”:
„(1) Zastara se prekida
1. podnošenjem zahtjeva za izvršenje ili priznanje prava […]
[…]”
III. Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje
13. Osoba TO bila je zaposlena kod osobe LB kao porezni službenik i računovođa od 1. studenoga 1996. do 31. srpnja 2017. U kalendarskoj godini imala je pravo na 24 radna dana godišnjeg odmora. Dopisom od 1. ožujka 2012. osoba LB potvrdila je osobi TO da njezino pravo na godišnji odmor od 76 dana koji joj je preostao iz kalendarske godine 2011. i prethodnih godina neće prestati s 31. ožujkom 2012. zato što godišnji odmor nije mogla iskoristiti zbog povećanog opsega posla u njegovu odvjetničkom uredu. Od 2012. do 2017. osoba LB odobrila je osobi TO ukupno 95 radnih dana godišnjeg odmora. Osoba TO nije u potpunosti iskoristila svoj obvezni minimalni godišnji odmor. Osoba LB nije potaknula osobu TO da iskoristi ostatak godišnjeg odmora niti ju je uputila na to da je moguće da pravo na godišnji odmor za koji nije podnesen zahtjev prestane nakon isteka kalendarske godine ili razdoblja prijenosa.
14. Tužbom koju je 6. veljače 2018. podnijela Arbeitsgerichtu (Radni sud, Njemačka) osoba TO zahtijevala je isplatu novčane naknade za 101 dan godišnjeg odmora iz 2017. i prethodnih godina, koji nije iskoristila prije prestanka radnog odnosa. Osoba LB smatrala je da je pravo na predmetni godišnji odmor prestalo. U tom je pogledu istaknula da nije bila upoznata sa svojim obvezama u pogledu poticanja i davanja uputa te ih nije mogla ispuniti zato što je sudska praksa Bundesarbeitsgerichta (Savezni radni sud) izmijenjena tek nakon prestanka radnog odnosa na temelju odluka od 19. veljače 2019. Usto, smatra da nije obvezna isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor zato što je u pogledu prava na godišnji odmor, za koje osoba TO može tražiti naknadu, nastupila zastara.
15. Arbeitsgericht (Radni sud) naložio je osobi LB da isplati novčanu naknadu za ostatak godišnjeg odmora iz 2017. U preostalom je dijelu odbio tužbu.
16. Nakon što je osoba TO podnijela žalbu, Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud, Njemačka) naložio je osobi LB da joj isplati novčanu naknadu za 76 dana neiskorištenog godišnjeg odmora od 2013. do 2016. u bruto iznosu od 17 376,64 eura. Taj je sud smatrao da, uzimajući u obzir zahtjeve prava Unije, pravo osobe TO na godišnji odmor nije moglo prestati na temelju članka 7. stavka 3. BUrlG‑a niti je moglo zastariti na temelju općih pravila o zastari iz članka 194. i sljedećih članaka BGB‑a zato što osoba LB nije omogućila osobi TO da iskoristi godišnji odmor.
17. Osoba LB podnijela je reviziju sudu koji je uputio zahtjev.
18. Taj sud navodi, na temelju sudske prakse koja proizlazi iz presuda Kreuziger i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, da prava osobe TO na plaćeni godišnji odmor za godine 2013. do 2016. nisu prestala na temelju članka 7. stavka 3. BUrlG‑a jer ju osoba LB nije potaknula da iskoristi svoj godišnji odmor i nije je točno i pravodobno uputila na to da, ako ga ne iskoristi, prava na taj godišnji odmor prestaju nakon isteka kalendarske godine ili razdoblja prijenosa.
19. Kao i Sud, sud koji je uputio zahtjev polazi od načela da je prestanak pravâ na plaćeni godišnji odmor u slučajevima u kojima radnik nije mogao iskoristiti svoj godišnji odmor moguć samo iznimno, ako postoje posebne okolnosti koje opravdavaju gubitak tog godišnjeg odmora. Međutim, taj sud utvrđuje da je osoba LB mogla omogućiti osobi TO da iskoristi svoj godišnji odmor za godine 2013. do 2016. da je ispunila svoje obveze poticanja i davanja uputa.
20. Budući da je osoba LB istaknula prigovor zastare, koji se temelji na člancima 194. i 195. BGB‑a iz kojeg proizlazi da zahtjevi vjerovnika zastarijevaju tri godine nakon kraja godine tijekom koje je nastalo njegovo pravo, navedeni sud treba ispitati jesu li zastarjela prava na plaćeni godišnji odmor koja nisu mogla prestati na temelju članka 7. stavka 3. BUrlG‑a.
21. Sud koji je uputio zahtjev navodi da zahtjev osobe TO ne bi bio osnovan u dijelu u kojem se odnosi na novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2013. i 2014., da se članku 7. BUrlG‑a, tumačenom s obzirom na pravo Unije, ne protivi zastara prava na godišnji odmor za te godine i da se na temelju tog članka za početak roka zastare može uzeti u obzir referentna godina tijekom koje je pravo nastalo, čak i u slučaju da poslodavac ne ispuni svoju obvezu suradnje.
22. Stoga taj sud želi znati kako su opća pravila o zastari iz članka 194. i sljedećih članaka BGB‑a usklađena s člankom 7. BUrlG‑a, s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi iz presuda Kreuziger i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften. Naime, s obzirom na tu sudsku praksu, primjena nacionalnih pravila o zastari na pravo na godišnji odmor u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku može dovesti do povrede članka 7. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje.
23. Konkretno, valja utvrditi treba li iz navedene sudske prakse zaključiti da se tim odredbama protivi to da se od radnika zahtijeva da pokrene postupak u skladu s člankom 204. stavkom 1. BGB‑a kako bi prekinuo zastaru svojeg prava na godišnji odmor u situaciji u kojoj mu njegov poslodavac nije omogućio da ostvari to pravo.
24. Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu pravilnog tumačenja prava Unije jer je Sud, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, već priznao primjenu rokova zastare, pod uvjetom da se poštuju načelo ekvivalentnosti i načelo djelotvornosti.
25. Međutim, sa stajališta načela djelotvornosti potrebno je dodatno pojasniti naznake koje se mogu izvesti iz sudske prakse Suda u pogledu njihove primjene na ostvarenje prava na plaćeni godišnji odmor. Konkretno, pitanje početka roka zastare u središtu je pitanjâ suda koji je uputio zahtjev.
26. U skladu s prvim stajalištem, primjena nacionalnih pravila o zastari na ostvarivanje tog prava može se smatrati usklađenom s načelom djelotvornosti. Time što je predvidio rok zastare od tri godine, nacionalni zakonodavac uspostavio je odgovarajuću ravnotežu između poslodavčevih interesa kao dužnika prava na plaćeni godišnji odmor i interesa radnika kao vjerovnika tog prava. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da u skladu s člankom 195. i člankom 199. stavkom 1. točkama 1. i 2. BGB‑a taj rok počinje teći tek od saznanja o potraživanju ili od njegova mogućeg utvrđenja, pri čemu napominje da radnik, koji je uobičajeno upoznat s pravom na godišnji odmor koje proizlazi iz njegova ugovora o radu, zakona ili kolektivnih ugovora, može isticati to pravo pred sudovima u dovoljno dugom roku, čime se stoga prekida rok zastare.
27. Međutim, u skladu s drugim stajalištem, sudska praksa Suda obuhvaća i naznake na temelju kojih se može zaključiti da primjena nacionalnih pravila o zastari na pravo na plaćeni godišnji odmor nije u skladu s načelom djelotvornosti kada poslodavac nije poštovao svoje obveze poticanja i davanja uputa.
28. Naime, Sud je u drugom kontekstu već presudio da primjena roka zastare može pretjerano otežati ostvarenje prava dodijeljenih pravom Unije te stoga povrijediti načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti ako taj rok počne teći na datum na koji podnositelj zahtjeva nije mogao znati ili shvatiti opseg svojih prava koja proizlaze iz prava Unije jer nije raspolagao potrebnim informacijama(8).
29. Stoga sud koji je uputio zahtjev smatra da se u tom kontekstu postavlja pitanje zahtijeva li se člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje da se početak roka zastare uvjetuje ne samo saznanjem o nastanku i opsegu prava na plaćeni godišnji odmor, nego i informacijama o vremenskom ograničenju i eventualnom prestanku tog prava, koje poslodavac treba pružiti tako da izvrši svoje obveze poticanja i davanja uputa.
30. S obzirom na te elemente Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se članku 7. [Direktive 2003/88] i članku 31. stavku 2. [Povelje] primjena nacionalne odredbe kao što je članak 194. stavak 1. u vezi s člankom 195. [BGB‑a] u skladu s kojom se na pravo na plaćeni godišnji odmor primjenjuje redovni rok zastare od tri godine, koji počinje teći pod uvjetima navedenima u članku 199. stavku 1. BGB‑a nakon završetka godine u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor ako poslodavac radniku zapravo nije omogućio da ostvari svoje pravo na godišnji odmor jer ga na to nije na odgovarajući način poticao ni uputio?”
31. Pisana očitovanja podnijele su njemačka vlada i Europska komisija. Rasprava je održana 24. ožujka 2022.
IV. Analiza
32. Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči treba li članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim se na pravo na plaćeni godišnji odmor ostvareno u referentnom razdoblju, kao i, slijedom toga, na pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći nakon završetka tog referentnog razdoblja, kada poslodavac nije poštovao obveze poticanja i davanja uputa koje ima u pogledu toga da radnik iskoristi taj godišnji odmor.
33. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja naglasiti da je, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 7. Direktive 2003/88 i sudske prakse Suda, na državama članicama da u svojim unutarnjim propisima odrede uvjete za ostvarivanje i provođenje prava na plaćeni godišnji odmor, definiranjem konkretnih okolnosti u kojima radnici mogu ostvarivati to pravo(9).
34. U tom je pogledu Sud presudio da se „članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 u načelu ne protivi nacionalni propis koji predviđa načine ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor izričito utvrđenog tom direktivom, a koji podrazumijeva čak i gubitak navedenog prava nakon referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa, ali pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor imao stvarnu mogućnost ostvarivati pravo koje mu navedena direktiva dodjeljuje”(10).
35. Od Suda se već tražilo da pojasni da nacionalni propis, poput članka 7. stavka 3. BUrlG‑a, spada u područje načina korištenja plaćenog godišnjeg odmora u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, kako ga tumači Sud(11). Propis te vrste dio je pravila i postupaka nacionalnog prava koji se primjenjuju na određivanje godišnjih odmora radnika, pri čemu se uzimaju u obzir različiti interesi koji postoje(12).
36. Prema mišljenju Suda, u svakoj situaciji ipak valja „osigurati da primjena takvih nacionalnih pravila ne može dovesti do prestanka prava na plaćeni godišnji odmor koja je radnik stekao, iako on ta prava nije mogao stvarno ostvarivati”(13). Prema tome, „automatski gubitak prava na plaćeni godišnji odmor – a da se pritom prethodno ne provjeri je li radnik stvarno mogao ostvariti to pravo – prekoračuje ograničenja […] koja države članice moraju poštovati prilikom definiranja pravila o načinima ostvarivanja navedenog prava”(14). Naime, „gubitak prava koje je radnik stekao na plaćeni godišnji odmor ili njegova povezanog prava na isplatu novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa – a da dotična osoba nije stvarno mogla ostvarivati to pravo na plaćeni godišnji odmor – ugrozio bi samu bit tog prava”(15).
37. Iz te sudske prakse Suda proizlazi da, u području prava na plaćeni godišnji odmor, vrijedi načelo da to pravo ne može prestati istekom referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa određenog nacionalnim pravom, ako radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti svoj odmor(16).
38. Budući da se primjenjuju na pravo na plaćeni godišnji odmor, pravila o zastari iz članka 194. i sljedećih članaka BGB‑a, kao i članak 7. stavak 3. BUrlG‑a, obuhvaćeni su područjem načina ostvarivanja tog prava. Stoga takva pravila trebaju biti i u skladu s ograničenjima koja države članice moraju poštovati kako se ne bi ugrozila sama bit navedenog prava.
39. To je drugi način na koji se u specifičnom području prava na plaćeni godišnji odmor izražava opće pravilo u skladu s kojim države članice imaju postupovnu autonomiju koja se uređuje pravom Unije. Prema tome, točno je da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u nedostatku posebnih propisa Unije u tom području načini provedbe tog prava stvar unutarnjeg pravnog poretka država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, ta pravila ne smiju biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti)(17).
40. U okviru ovog predmeta riječ je samo o načelu djelotvornosti(18). Što se tiče tog načela, valja istaknuti da Sud dosljedno odlučuje da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje onemogućuje li određena nacionalna postupovna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije treba analizirati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu valja, po potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka(19).
41. Usto, Sud je pojasnio da obveza država članica da uvedu postupovna pravila, kojima se omogućava osiguravanje poštovanja prava koja stranke imaju na temelju prava Unije, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji se primjenjuje, među ostalim, na utvrđivanje postupovnih pravila o pravnim lijekovima koji se temelje na takvim pravima(20).
42. Što se tiče analize značajki roka zastare, Sud je pojasnio da se u toj analizi posebno moraju ispitati trajanje tog roka i način njegove primjene, uključujući odabrani način pokretanja tog roka(21).
43. Primjenom tog analitičkog okvira valja ispitati je li i u kojoj mjeri primjena roka zastare o kojem je riječ u glavnom postupku na pravo na plaćeni godišnji odmor u skladu s pravom Unije.
44. Kao prvo, što se tiče trajanja roka zastare, Sud je već presudio da razumni prekluzivni rokovi za pokretanje postupka koji su propisani u interesu pravne sigurnosti nisu takve prirode da u praksi onemogućuju ili pretjerano otežavaju korištenje prava koja priznaje pravni poredak Unije ako su stvarno dovoljni da bi osobi omogućili pripremu i podnošenje djelotvornog pravnog lijeka(22). Naime, određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti jest u skladu s pravom Unije(23).
45. U ovom se slučaju člankom 195. BGB‑a, na koji se osoba LB poziva u glavnom postupku kako bi se usprotivila zahtjevima osobe TO, utvrđuje rok zastare od tri godine. Međutim, Sud je već presudio da je takav rok, s obzirom na to da je unaprijed utvrđen i poznat, razuman i u skladu s načelom djelotvornosti(24).
46. Kao drugo, što se tiče početka roka zastare o kojem je riječ u glavnom postupku, važno je provjeriti može li on radnika spriječiti da se tijekom tog roka pozove na prava koja mu se dodjeljuju Direktivom 2003/88.
47. Podsjećam na to da, u skladu s člankom 199. stavkom 1. BGB‑a, redovni rok zastare počinje teći nakon završetka godine u kojoj je pravo nastalo i u kojoj je vjerovnik saznao za okolnosti na temelju kojih je nastalo pravo i za osobu dužnika ili je to morao saznati a da nije počinjena gruba nepažnja. Ta odredba podrazumijeva da rok zastare od tri godine u načelu počinje teći nakon završetka referentne godine u kojoj je radnik stekao svoja prava na plaćeni godišnji odmor. Tako utvrđeni početak tog roka zastare temelji se na utvrđenju da je taj radnik uobičajeno upoznat s pravom na godišnji odmor koje proizlazi iz njegova ugovora o radu, zakona ili kolektivnih ugovora i da može isticati to pravo pred sudovima u dovoljno dugom roku, čime se stoga prekida rok zastare.
48. Međutim, smatram, kao i Komisija, da se rok zastare poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne može pokrenuti samo na temelju teoretskog i pretpostavljenog saznanja koje radnik ima o postojanju njegova prava na plaćeni godišnji odmor. Prema mojem mišljenju, takvo shvaćanje nije usklađeno s načelom djelotvornosti jer sadržava nezanemarivu opasnost da radnik neće moći ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor za vrijeme trajanja roka utvrđenog u članku 195. BGB‑a. Naime, kako bi taj radnik djelotvorno ostvario to pravo, poslodavac mu prethodno na odgovarajući i potpuni način treba dati upute o opsegu godišnjeg odmora kojim raspolaže. Takve su upute tim više nužne kada se prava na godišnji odmor prenose nekoliko puta.
49. Stoga, s obzirom na načelo djelotvornosti problem ne predstavlja sami rok zastare koji se predviđa njemačkim pravom niti njegovo trajanje, nego početak tog roka koji, prema mojem mišljenju, treba biti nakon završetka godine u kojoj je poslodavac ispunio svoju obvezu davanja uputa jer treba smatrati da je radnik na taj datum „saznao” za svoje pravo na plaćeni godišnji odmor u smislu članka 199. stavka 1. BGB‑a. Iz toga valja zaključiti da rok zastare o kojem je riječ u glavnom postupku ne može početi teći dok poslodavac ne ispuni svoju obvezu davanja uputa. Prema mojem mišljenju, ako se shvati na taj način, njemačko pravo može se tumačiti u skladu s pravom Unije.
50. U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da poslodavac mora osigurati da radnik ima priliku ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor(25). U tom smislu, Sud je presudio da „poslodavac osobito mora, vodeći računa o obveznoj naravi prava na plaćeni godišnji odmor i kako bi osigurao koristan učinak članka 7. Direktive 2003/88, konkretno i na potpuno transparentan način osigurati da radnik može stvarno koristiti svoj plaćeni godišnji odmor, potičući ga, prema potrebi i formalnim putem, da to učini, pri čemu ga mora, kako bi se zajamčilo da navedeni odmor i dalje može zainteresiranoj osobi osigurati odmor i opuštanje kojima je namijenjen, detaljno i pravodobno obavijestiti o tome da će se, ako ga ne iskoristi, taj odmor izgubiti na kraju referentnog razdoblja ili odobrenog razdoblja prijenosa”(26).
51. Usto, Sud je presudio da je „teret dokazivanja u tom […] pogledu na poslodavcu […]. Ako potonji ne može podnijeti dokaz da je postupio s dužnom pažnjom zahtijevanom kako bi radnik mogao stvarno koristiti plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo, valja utvrditi da bi gubitak prava na navedeni odmor po završetku referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa i, u slučaju prestanka radnog odnosa, povezano uskraćivanje isplate novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor bili u suprotnosti s člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2003/88”(27).
52. Prema mišljenju njemačke vlade, pojmovi prestanka i zastare ipak se bitno razlikuju. Naime, zastara nije predviđena samo u interesu dužnika, nego je obuhvaćena zahtjevom vladavine prava jer pridonosi miru i pravnoj sigurnosti. Međutim, ti se ciljevi mogu postići zastarom samo ako se mogućnost pozivanja na prava vremenski ograniči. Suprotno tomu, da se u određenim okolnostima zastara smatra neprimjenjivom, prava na plaćeni godišnji odmor nastala tijekom radnog odnosa mogla bi se slobodno i neograničeno akumulirati, što bi se protivilo svrsi odmora u okviru tog godišnjeg odmora. Stoga njemačka vlada smatra da je primjena nacionalnih pravila o zastari na pravo na plaćeni godišnji odmor u skladu s pravom Unije, čak i kada poslodavac nije ispunio svoje obveze poticanja i davanja uputa.
53. Smatram, za razliku od njemačke vlade, da s obzirom na to da istek roka zastare poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku može dovesti do toga da radnik izgubi pravo na plaćeni godišnji odmor, na takav rok valja po analogiji primijeniti ono što je Sud presudio u presudi Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften u pogledu nacionalnog pravila, odnosno članka 7. stavka 3. BUrlG‑a, koji dovodi do prestanka prava na plaćeni godišnji odmor koje je radnik stekao ili njegova povezanog prava na novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa. Iz toga proizlazi da se primjena roka zastare poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku mora uvjetovati prethodnom provjerom toga je li poslodavac doista omogućio radniku da ostvari svoje pravo na plaćeni godišnji odmor. Osim toga, kao što je to Sud presudio u pogledu potrošačâ, rok zastare može biti u skladu s načelom djelotvornosti samo ako se potrošač mogao u potpunosti upoznati sa svojim pravima prije nego što je taj rok počeo teći ili prije njegova isteka(28).
54. U tom pogledu podsjećam na to da su obveze poticanja i davanja uputa koje ima poslodavac opravdane okolnošću da radnika treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa te da stoga može biti odvraćen od izričitog pozivanja na svoja prava u odnosu na poslodavca(29). Prema mišljenju Suda, „valja izbjegavati situaciju u kojoj bi dužnost osiguranja stvarnog ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor bila u potpunosti na radniku, dok bi poslodavcu zbog toga bila ponuđena mogućnost oslobođenja od poštovanja vlastitih obveza, pod izgovorom da radnik nije podnio zahtjev za plaćeni godišnji odmor”(30).
55. Logika tog rasuđivanja jest da se smatra da gubitak prava na plaćeni godišnji odmor koje je radnik stekao ne može proizlaziti iz utvrđenja prema kojem taj radnik nije postupio aktivno u pogledu korištenja svojeg godišnjeg odmora a da se prethodno nije provjerilo je li tom radniku njegov poslodavac stvarno omogućio ostvarivanje tog prava. Takav gubitak, koji nije uvjetovan prethodnom provjerom toga je li poslodavac ispunio svoje obveze poticanja i davanja uputa u pogledu korištenja godišnjeg odmora, prekoračuje ograničenja koja države članice moraju poštovati prilikom definiranja pravila o načinima ostvarivanja navedenog prava, čak i kada je riječ o nacionalnim pravilima o zastari(31).
56. U skladu s istom logikom, smatram da se člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje ne dopušta da to hoće li radnik zadržati pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao ovisi o tome da potonji radnik podnese pravni lijek kojim se, u skladu s člankom 204. BGB‑a, prekida rok zastare.
57. Ukratko, načela koja je Sud utvrdio u presudama Kreuziger i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften u području prestanka prava na plaćeni godišnji odmor, prema mojem mišljenju, mogu se primijeniti u području zastare tog prava. Stoga, kako bi se zajamčilo da radnik može iskoristiti stvarni odmor radi učinkovite zaštite svoje sigurnosti i zdravlja(32), valja osigurati da se prilikom svake provedbe nacionalnog pravila koja dovodi do prestanka prava na plaćeni godišnji odmor, uključujući u području zastare takvog prava, prethodno provjeri je li radnik stvarno mogao ostvariti to pravo.
58. Bilo koje drugo tumačenje imalo bi za posljedicu da država članica, ovog puta primjenom općih pravila o zastari, ponovno može uspostaviti mogućnost vremenskog ograničenja prava na plaćeni godišnji odmor radnika kojem se nije omogućilo da ostvari to pravo, što bi se, prema mojem mišljenju, protivilo onomu što je Sud presudio u presudama Kreuziger i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften.
59. Dodajem da je pristup koji zagovaram u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda prema kojoj se pravo na plaćeni godišnji odmor ne može tumačiti na restriktivan način(33). Iz toga slijedi da „svako odstupanje od Unijina režima organizacije radnog vremena predviđenog Direktivom 2003/88 treba tumačiti na način da se njegov doseg ograniči samo na ono što je krajnje nužno za zaštitu interesa koje to odstupanje omogućava zaštititi”(34).
60. Međutim, čini mi se da u ovom slučaju interese poslodavca koji nije ispunio svoje obveze poticanja i davanja uputa u pogledu korištenja godišnjeg odmora ne treba zaštititi na štetu radnikovih interesa. Taj se poslodavac ne bi trebao moći osloboditi od poštovanja vlastitih obveza te ne bi trebao imati koristi od vlastitog propusta na način da tvrdi da je cilj nacionalnog pravila o zastari pravna sigurnost.
61. Naime, prema mišljenju Suda, „za razliku od slučaja kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor radnika koji je taj odmor spriječen koristiti zbog bolesti, poslodavac koji radniku ne omogući korištenje njegovim pravom na plaćeni godišnji odmor za to treba snositi posljedice”(35). Štoviše, kao što je to Sud već presudio, „prihvatiti u tim okolnostima prestanak pravâ na plaćeni godišnji odmor koja je radnik stekao značilo bi […] potvrditi postupanje koje ide prema nezakonitom bogaćenju poslodavca na štetu samog cilja [Direktive 2003/88], a to je poštovanje radnikova zdravlja”(36).
62. Iz prethodnih elemenata proizlazi da, prema mojem mišljenju, ako poslodavac ne dokaže da je postupio sa svom potrebnom dužnom pažnjom kako bi radnik stvarno mogao ostvariti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, tom se radniku to stečeno pravo ne može uskratiti ni na temelju prestanka ni na temelju zastare.
V. Zaključak
63. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodno pitanje koje je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim se na pravo na plaćeni godišnji odmor ostvareno u referentnom razdoblju, kao i, slijedom toga, na pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći nakon završetka tog referentnog razdoblja, kada poslodavac nije poštovao obveze poticanja i davanja uputa radniku u pogledu korištenja tog godišnjeg odmora.
1 Izvorni jezik: francuski
2 SL 2003., L 299, str. 9. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)
3 U daljnjem tekstu: Povelja
4 C‑619/16, u daljnjem tekstu: presuda Kreuziger, EU:C:2018:872
5 C‑684/16, u daljnjem tekstu: presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, EU:C:2018:874
6 BGBl., 1963., str. 2.
7 BGBl., 2002. I, str. 1592., u daljnjem tekstu: BUrlG
8 Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu upućuje na presude koje se odnose na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.). Navodi presude od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska (C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 69.) i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria (C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i sljedeće).
9 Vidjeti osobito presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 28.), kao i presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 34.).
10 Vidjeti osobito presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 43.), kao i presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 35.).
11 Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 36.).
12 Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 37. i navedena sudska praksa).
13 Presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 38.)
14 Presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 40.)
15 Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 26. i navedena sudska praksa).
16 Vidjeti osobito presudu od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 72.).
17 Vidjeti osobito presude od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance (C‑776/19 do C‑782/19, u daljnjem tekstu: presuda BNP Paribas Personal Finance, EU:C:2021:470, t. 27. i navedenu sudsku praksu) i od 10. veljače 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (Rok zastare) (C‑219/20, EU:C:2022:89, t. 41. i navedena sudska praksa).
18 Što se tiče načela ekvivalentnosti, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se članak 194. i sljedeći članci BGB‑a, na temelju kojih se poziva na zastaru prava na plaćeni godišnji odmor u glavnom postupku, primjenjuju na sva potraživanja građanskog prava koja se temelje na nacionalnom pravu i na pravu Unije.
19 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 28. i navedena sudska praksa).
20 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 29. i navedena sudska praksa).
21 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 30. i navedena sudska praksa).
22 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 31. i navedena sudska praksa).
23 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 32. i navedena sudska praksa).
24 Vidjeti osobito presudu od 15. travnja 2010., Barth (C‑542/08, EU:C:2010:193, t. 28. i 29.) i od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale (C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 64.).
25 Vidjeti osobito presudu Kreuziger (t. 51. i navedena sudska praksa) i presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 44. i navedena sudska praksa).
26 Presuda Kreuziger (t. 52.) i presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 45.)
27 Presuda Kreuziger (t. 53.) i presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 46.)
28 Vidjeti osobito presudu BNP Paribas Personal Finance (t. 46. i navedena sudska praksa).
29 Vidjeti presudu Kreuziger (t. 48.) i presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 41.).
30 Presuda Kreuziger (t. 50.) i presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 43.)
31 Vidjeti presudu Kreuziger (t. 47.) i presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 40.).
32 Vidjeti osobito presudu od 13. siječnja 2022., Koch Personaldienstleistungen (C‑514/20, EU:C:2022:19, t. 31. i navedena sudska praksa).
33 Vidjeti osobito presudu od 25. studenoga 2021., job‑medium (C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 26. i navedena sudska praksa).
34 Presuda od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 74. i navedena sudska praksa)
35 Presuda od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 77. i navedena sudska praksa)
36 Presuda od 29. studenoga 2017., King (C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 64.)