Privremena verzija

PRESUDA SUDA (deveto vijeće)

22. listopada 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Unutarnje tržište električne energije – Uredba (EU) 2022/1854 – Hitna intervencija za rješavanje pitanja visokih cijena energije – Članak 6. stavak 1. – Članak 8. stavak 1. točka (b) i članak 8. stavak 2. – Gornja granica tržišnih prihoda koje proizvođači električne energije ostvaruju korištenjem određenih izvora energije – Nacionalna gornja granica niža od one od 180 eura po megavatsatu (MWh) proizvedene električne energije – Dopuštenost – Gornja granica koja ovisi o tome je li s dotičnim proizvođačem 8. listopada 2022. postojao ugovor o kompenzacijskim naknadama – Proporcionalnost i nediskriminacija – Nepostojanje dostatnih pojašnjenja – Nedopuštenost”

U predmetu C-187/25,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Administrativen sad Plovdiv (Upravni sud u Plovdivu, Bugarska), odlukom od 7. ožujka 2025., koju je Sud zaprimio 7. ožujka 2025., u postupku

„EVN Bulgaria Renewables” EOOD

protiv

Direktor na Teritorialna direkcija Plovdiv na Nacionalnata agencija za prihodite,

uz sudjelovanje:

Okražna prokuratura gr. Plovdiv,

SUD (deveto vijeće),

u sastavu: I. Jarukaitis (izvjestitelj), predsjednik četvrtog vijeća, u svojstvu predsjednika devetog vijeća, N. Jääskinen i M. Condinanzi, suci,

nezavisni odvjetnik: A. Biondi,

tajnik: V. Di Bucci,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za „EVN Bulgaria Renewables” EOOD, G. Petkova, advokat,

–        za Direktor na Teritorialna direkcija Plovdiv na Nacionalnata agencija za prihodite, P. Georgiev,

–        za irsku vladu, M. Browne, Chief State Solicitor, S. Finnegan i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Donnelly, SC, i S. Brittain, BL,

–        za Europsku komisiju, O. Beynet, T. Scharf i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 1. točke (a) te članka 8. stavka 2. Uredbe Vijeća (EU) 2022/1854 od 6. listopada 2022. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2022., L 261 I, str. 1.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „EVN Bulgaria Renewables” EOOD (u daljnjem tekstu: EVN) i Direktora na Teritorialna direkcija Plovdiv na Nacionalnata agencija za prihodite (direktor Područne direkcije Nacionalne agencije za javne prihode u Plovdivu, Bugarska) (u daljnjem tekstu: porezno tijelo) u vezi sa zakonitošću poreznog rješenja.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

3        Uvodne izjave 12., 25. i 46. Uredbe br. 2022/1854 glasile su:

„(12)      [...] Jedinstvena obveza prijenosa viška prihoda na krajnje potrošače omogućuje svim državama članicama da zaštite svoje potrošače. Pozitivan učinak na cijene energije povoljno bi se odrazio na međupovezano energetsko tržište [Europske u]nije te bi također doprinio smanjenju stope inflacije. [...]

[...]

(25)      U situaciji u kojoj su potrošači izloženi iznimno visokim cijenama koje ujedno štete gospodarstvu Unije, potrebno je privremeno ograničiti izvanredne tržišne prihode proizvođača s nižim graničnim troškovima primjenom gornje granice tržišnih prihoda ostvarenih prodajom električne energije unutar Unije.

[...]

(46)      Države članice trebale bi osigurati da se višak prihoda koji proizlazi iz primjene gornje granice tržišnih prihoda u području električne energije prenese na krajnje kupce električne energije kako bi se ublažio učinak iznimno visokih cijena električne energije. Višak prihoda trebalo bi usmjeriti na kupce, uključujući kućanstva i poduzeća, na koje posebno snažno utječu visoke cijene električne energije. [...]”

4        U skladu s člankom 1. te uredbe, naslovljenim „Predmet i područje primjene”:

„Ovom se Uredbom uspostavlja hitna intervencija za ublažavanje učinaka visokih cijena energije putem izvanrednih, ciljanih i vremenski ograničenih mjera. Cilj je tih mjera [...] uvesti gornju granicu tržišnih prihoda koje određeni proizvođači ostvaruju od proizvodnje električne energije i ciljano ih preraspodijeliti krajnjim kupcima električne energije [...] kako bi se doprinijelo cjenovnoj pristupačnosti energije za kućanstva i poduzeća.”

5        U članku 6. navedene uredbe, naslovljenom „Obvezna gornja granica tržišnih prihoda”, u stavku 1. propisivalo se:

„Tržišni prihodi proizvođača ostvareni proizvodnjom električne energije iz izvora iz članka 7. stavka 1. ograničavaju se na najviše 180 [eura] po [megavatsatu (MWh)] proizvedene električne energije.”

6        Člankom 7. iste uredbe, naslovljenim „Primjena gornje granice tržišnih prihoda na proizvođače električne energije”, predviđalo se:

„1.      Gornja granica tržišnih prihoda predviđena u članku 6. primjenjuje se na tržišne prihode ostvarene prodajom električne energije proizvedene iz sljedećih izvora:

(a)      energije vjetra;

[...]

2.      Gornja granica tržišnih prihoda predviđena u članku 6. stavku 1. ne primjenjuje se na demonstracijske projekte ni na proizvođače čiji su prihodi po MWh proizvedene električne energije već ograničeni kao rezultat državnih ili javnih mjera koje nisu donesene na temelju članka 8.

[...]

4.      Države članice mogu odlučiti da se gornja granice tržišnih prihoda ne primjenjuje na prihode ostvarene prodajom električne energije na tržištu energije uravnoteženja [...]

[...]”

7        Člankom 8. Uredbe 2022/1854, naslovljenim „Nacionalne krizne mjere”, određuje se:

„1.      Države članice mogu:

(a)      zadržati ili uvesti mjere kojima se dodatno ograničavaju tržišni prihodi proizvođača koji proizvode električnu energiju iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. [...];

(b)      odrediti višu gornju granicu tržišnih prihoda za proizvođače koji proizvode električnu energiju iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1., pod uvjetom da njihovi troškovi ulaganja i operativni troškovi premašuju maksimalan iznos utvrđen u članku 6. stavku 1.;

[...]

(d)      utvrditi posebnu gornju granicu tržišnih prihoda ostvarenih prodajom električne energije proizvedene iz ugljena;

[...]

2.      Mjere iz stavka 1., u skladu s ovom Uredbom:

(a)      moraju biti proporcionalne i nediskriminirajuće;

(b)      ne smiju ugrožavati signale za ulaganja;

(c)      moraju osigurati pokrivanje troškova ulaganja i operativnih troškova;

(d)      ne smiju narušavati funkcioniranje veleprodajnih tržišta električne energije, a osobito ne smiju utjecati na redoslijed vrijednosti i formiranje cijena na veleprodajnom tržištu;

(e)      moraju biti u skladu s pravom Unije.”

8        U skladu s člankom 22. te uredbe, naslovljenim „Stupanje na snagu i primjena”:

„1.      Ova Uredba stupa na snagu sljedećeg dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

2.      Ne dovodeći u pitanje obvezu da se osigura raspodjela viška prihoda u skladu s člankom 10. [...], ova se Uredba primjenjuje do 31. prosinca 2023., podložno sljedećem:

[...]

(c)      članci 6., 7. i 8. primjenjuju se od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023.;

[...]”

 Bugarsko pravo

 Zakon o energiji iz obnovljivih izvora

9        Zakon za energijata ot vazobnovjaemi iztočnici (Zakon o energiji iz obnovljivih izvora) (DV br. 35 od 3. svibnja 2011.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (DV br. 29 od 10. travnja 2012.), u članku 31. propisuje:

„(1)      Javni opskrbljivač odnosno krajnji dobavljači kupuju električnu energiju iz obnovljivih izvora po povlaštenoj cijeni koju utvrdi Daržavna Komisija za energijno i vodno regulirane [(Državna komisija za regulaciju energije i vode, Bugarska), koja je postala Komisija za energijno i vodno regulirane (Komisija za regulaciju energije i vode, Bugarska) (u daljnjem tekstu: KEVR)] i koja je vrijedila u trenutku puštanja u rad energetskog postrojenja za proizvodnju električne energije [...]

(2)      Električna energija iz obnovljivih izvora u skladu sa stavkom 1. kupuje se na temelju dugoročnih ugovora o kupoprodaji sa sljedećim ugovornim razdobljima:

[...]

2.      12 godina za električnu energiju proizvedenu iz energije vjetra;

[...]”

 Zakon o energiji i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o energiji

10      Zakon za energetikata (Zakon o energiji) (DV br. 107 od 9. prosinca 2003.) nekoliko je puta izmijenjen, među ostalim, Zakonom za izmenenie i dopalnenie na zakona za energetikata (Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o energiji) (DV br. 38 od 8. svibnja 2018.). Potonji u stavku 68. prijelaznih i završnih odredbi određuje:

„(1)      Proizvođači električne energije iz obnovljivih izvora s energetskim postrojenjima ukupne instalirane snage od 4 [megavata (MW)] i više do 31. listopada 2018. s Fondom ,Sigurnost na elektroenergijnata sistema’ [Fond ,za sigurnost opskrbe energijom’, Bugarska (u daljnjem tekstu: FSES)] sklapaju ugovor o kompenzacijskim naknadama za proizvedene količine električne energije do visine specifične neto proizvodnje električne energije određene za njih, na temelju koje je određena za njih važeća povlaštena cijena. Ugovori o kompenzacijskim naknadama stupaju na snagu najkasnije 1. siječnja 2019.

(2)      [KEVR] utvrđuje naknadu na godišnjoj razini do 30. lipnja u iznosu razlike između povlaštene cijene određene prije stupanja ovog zakona na snagu odnosno ažurirane povlaštene cijene za postrojenje i procijenjene tržišne cijene određene za to razdoblje za električnu energiju iz obnovljivih izvora, ovisno o prvotnom izvoru energije.

[...]

(4)       Naknada se plaća do kraja ugovornog razdoblja odgovarajućeg dugoročnog ugovora o kupoprodaji [...], koji je sklopljen prije stupanja ovog zakona na snagu.

[...]

(8)      Stupanjem na snagu ugovora u skladu sa stavkom 1., ugovor o kupoprodaji odgovarajućeg proizvođača u skladu sa stavkom 1. koji je sklopljen do stupanja na snagu ovog zakona smatra se raskinutim. Javni opskrbljivač odnosno krajnji dobavljači ne kupuju električnu energiju koju je proizveo taj proizvođač po povlaštenoj cijeni.

(9)      Od 1. srpnja 2018. do datuma na koji ugovor stupa na snagu u skladu sa stavkom 1. javni opskrbljivač kupuje električnu energiju po povlaštenim cijenama od proizvođača iz stavka 1. koji su priključeni na sustav za prijenos električne energije.

[...]”

11      Dodatne odredbe Zakona o energiji, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, u stavku 1. točki 42. predviđaju:

„Za potrebe ovog zakona

[...]

42.      ,Procijenjena tržišna cijena za skupine proizvođača ovisno o prvotnom izvoru energije’ znači prosječna godišnja cijena koju je [KEVR] utvrdio na temelju metodologije za električnu energiju proizvedenu iz solarne energije, iz energije vjetra, u hidroelektranama instalirane snage do 10 MW, iz biomase i iz drugih obnovljivih izvora te za električnu energiju iz visokoučinkovite kombinirane proizvodnje toplinske i električne energije iz prirodnog plina i ugljena.”

 Zakon o primjeni proračuna za 2022.

12      Zakon za prilagane na razporedbi na Zakona za daržavnija bjudžet na Republika Bulgarija za 2022. g., Zakon za bjudžeta na daržavnoto obšestestveno osigurjavane za 2022. g. i Zakon za bjudžeta na Nacionalnata zdravnoosiguritelna kasa za 2022. g. (Zakon o primjeni odredbi Zakona o državnom proračunu Republike Bugarske za 2022., Zakona o proračunu za državno socijalno osiguranje za 2022. i Zakona o proračunu Nacionalnog fonda za zdravstveno osiguranje za 2022.) (DV br. 104 od 30. prosinca 2022.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o primjeni proračuna za 2022.), u stavku 8. prijelaznih i završnih odredbi predviđa:

„(1)      Proizvođači električne energije s postrojenjima za proizvodnju električne energije instalirane snage veće od 1 MW koji ostvaruju tržišne prihode prodajom električne energije proizvedene iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. Uredbe [2022/1854] [...] za razdoblje isporuke od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023., isključujući transakcije koje se odnose na energiju uravnoteženja potrebnu za uravnoteženje u elektroenergetskom sustavu koje provodi ESO (Elektroenergien sistemen operator (operator elektroenergetskog sustava)) EAD, u [FSES] uplaćuju namjenske doprinose u iznosu pozitivne razlike između tržišnih prihoda bez poreza na dodanu vrijednost [(PDV)] i utvrđene gornje granice tržišnih prihoda izračunane na temelju vrijednosti za odgovarajuću vrstu proizvođača. Iznos namjenskog doprinosa izračunava se za svaku transakciju.

(2)      Vrijednosti na kojima se temelji izračun gornje granice prihodâ za odgovarajuću vrstu proizvođača u skladu s točkom 1. određuju se pravnim aktom Ministerskog saveta [Vijeće ministara, Bugarska].

(3)      Proizvođači s postrojenjima za proizvodnju električne energije instalirane snage veće od 1 MW koji su sklopili ugovor o kompenzacijskim naknadama koji je bio na snazi 8. listopada 2022. i ostvaruju tržišne prihode prodajom električne energije proizvedene iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. Uredbe [2022/1854] u [FSES] uplaćuju namjenske doprinose na temelju tržišnih prihoda bez [PDV-a] od svake transakcije izvršene po slobodno dogovorenim cijenama u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023., osim transakcija koje se odnose na energiju uravnoteženja. Iznos namjenskog doprinosa za svaku transakciju odgovara:

1.      pozitivnoj razlici između tržišnih prihoda od odgovarajuće transakcije po slobodno dogovorenoj cijeni (ostvarena tržišna cijena) bez [PDV-a] i utvrđene gornje granice tržišnih prihoda, koja je izračunana na temelju procijenjene tržišne cijene iz odluke [KEVR-a] o određivanju cijena kojom je utvrđena važeća naknada za odgovarajućeg proizvođača, u slučaju proizvođača za koje ta naknada ne iznosi 0,00 bugarskih leva po MWh bez [PDV-a] te

2.      90 % pozitivne razlike između tržišnih prihoda od odgovarajuće transakcije po slobodno dogovorenoj cijeni (ostvarena tržišna cijena) bez [PDV-a] i utvrđene gornje granice prihodâ, koja je izračunana na temelju povlaštene cijene utvrđene odlukom [KEVR-a] u skladu s ugovorom o kompenzacijskim naknadama, u slučaju proizvođača za koje utvrđeni iznos naknade nije 0,00 bugarskih leva po MWh bez [PDV-a].

[...]”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

13      EVN je proizvođač električne energije sa sjedištem u Bugarskoj. Vlasnik je postrojenja za proizvodnju energije vjetra smještenog u Kavarni (Bugarska) ukupne instalirane snage 16 MW, puštenog u rad 8. lipnja 2012. U skladu s člankom 31. Zakona o energiji iz obnovljivih izvora, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, društvo EVN sklopilo je 28. lipnja 2012. s Nacionalnom električeskom kompanijom AD (u daljnjem tekstu: ugovor o kupnji električne energije) ugovor o kupoprodaji električne energije koju proizvodi to postrojenje za razdoblje do 28. lipnja 2024. po povlaštenoj cijeni od 191 bugarskog leva (oko 98 eura) po MWh.

14      Nakon zakonodavnih izmjena sustava kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora, taj je ugovor zamijenjen ugovorom o kompenzacijskim naknadama sklopljenim 28. rujna 2018. te je ugovor o kupnji električne energije raskinut na temelju članka 68. točke 8. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o energiji. U skladu s tim ugovorom o kompenzacijskim naknadama, FSES se obvezao EVN-u plaćati naknadu za količinu električne energije koju proizvodi vjetroelektrana u Kavarni, za što je EVN izvršavao transakcije na tržištu energije uravnoteženja. Naknada po MWh električne energije odgovara razlici između povlaštene cijene u skladu s ugovorom o kupnji električne energije i procijenjene cijene za odgovarajuće razdoblje koja je utvrđena odlukom KEVR-a.

15      Posljednja naknada na temelju navedenog ugovora o kompenzacijskim naknadama isplaćena je EVN-u za listopad 2021. Nakon tog mjeseca procijenjena cijena koju je utvrdio KEVR bila je viša od povlaštene cijene utvrđene ugovorom o kupnji električne energije. Slijedom toga, naknada za električnu energiju koju je proizvela ta elektrana iznosila je 0 bugarskih leva po MWh.

16      Smatrajući da je ugovor o kompenzacijskim naknadama raskinut 30. studenoga 2021., EVN je za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023. za vjetroelektranu u Kavarni plaćao namjenske doprinose u iznosu od 350 bugarskih leva (oko 180 eura) u skladu s člankom 8. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o primjeni proračuna za 2022., koji su izračunani uzimajući u obzir gornju granicu prihodâ utvrđenu u skladu s tim člankom 8. stavcima 1. i 2.

17      Poreznim rješenjem od 27. lipnja 2024. utvrđeni su različiti iznosi namjenskih doprinosa na teret EVN-a za isto razdoblje, pri čemu je kao gornja granica primijenjena povlaštena cijena od 191 bugarskog leva po MWh proizvedene električne energije. Na temelju tog poreznog rješenja EVN je dužan platiti namjenske doprinose u iznosu od 1 818 884,99 bugarskih leva (oko 929 980 eura), kao i zatezne kamate u iznosu od 320 462 bugarska leva (oko 163 850 eura).

18      EVN je pobijao navedeno porezno rješenje pred poreznim tijelom, pri čemu je, među ostalim, tvrdio da je ono protivno članku 6. stavku 1. i članku 8. stavku 2. točki (a) Uredbe 2022/1854. Odlukom od 12. rujna 2024. to je tijelo potvrdilo isto porezno rješenje. EVN je stoga pokrenuo postupak pred Administrativen sadom Plovdiv (Upravni sud u Plovdivu, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev, kako bi ishodio njegovo poništenje.

19      Sud koji je uputio zahtjev navodi, kao prvo, da porezno tijelo primjenu gornje granice tržišnih prihoda na temelju članka 8. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o primjeni proračuna za 2022. obrazlaže time da se tim nacionalnim propisom prenosi članak 6. stavak 1. Uredbe 2022/1854. Dodaje da to tijelo tumači potonju odredbu na način da se njome utvrđuje samo gornja granica i da se stoga državama članicama ostavlja sloboda da odrede gornju granicu manju od 180 eura po MWh, ne uzimajući u obzir zahtjeve iz članka 8. stavka 2. te uredbe. EVN osporava to tumačenje.

20      Navedeni sud ističe, kao drugo, da se stavkom 8. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o primjeni proračuna za 2022., kako ga primjenjuje porezna uprava, uvode različite gornje granice prihodâ proizvođačâ električne energije iz obnovljivih izvora ovisno o tome je li 8. listopada 2022. postojao ugovor o kompenzacijskim naknadama sklopljen s FSES-om.

21      U tom pogledu pojašnjava da za proizvođače bez ugovora ili čiji su ugovori već raskinuti na taj datum gornja granica prihodâ iznosi 350 bugarskih leva po MWh proizvedene električne energije, u skladu s tim člankom 8. stavkom 1., u vezi sa stavkom 2. i odlukom Vijeća ministara. Suprotno tomu, u skladu s navedenim člankom 8. stavkom 3. točkom 2., za proizvođače koji su stranke ugovora o kompenzacijskim naknadama koji su još na snazi 8. listopada 2022. i čiji iznos naknade na temelju ugovora iznosi 0 bugarskih leva po MWh, gornja granica prihodâ odgovara povlaštenoj cijeni utvrđenoj u ugovoru o kupnji električne energije, pri čemu namjenski doprinos tako iznosi 90 % pozitivne razlike između tržišnih prihoda od odgovarajuće transakcije po slobodno dogovorenoj cijeni, bez PDV-a, i tako utvrđene gornje granice.

22      Ističući da se tim propisom smanjuje gornja granica cijene uvedena člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2022/1854, sud koji je uputio zahtjev navodi da se postavlja pitanje je li navedeni propis protivan načelima proporcionalnosti i nediskriminacije jer gornja granica prihoda ostvarenih proizvodnjom električne energije iz obnovljivih izvora, u iznosu povlaštene cijene u skladu s raskinutim ugovorom o kupnji električne energije, ovisi o tome je li 8. listopada 2022. postojao ugovor o kompenzacijskim naknadama na temelju kojeg ionako ne postoje prava na naknade.

23      U tim je okolnostima Administrativen sad Plovdiv (Upravni sud u Plovdivu, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 6. stavak 1. [Uredbe 2022/1854] tumačiti na način da obvezna gornja granica tržišnih prihoda ostvarenih proizvodnjom električne energije iz izvora navedenih u [njezinu] članku 7. stavku 1. u iznosu od 180 eura po MWh proizvedene električne energije koja se uvodi tom odredbom predstavlja jedinstvenu gornju granicu tržišnih prihoda u cijeloj Uniji koja se primjenjuje u svim državama članicama, a države članice mogu zadržati ili uvesti daljnje mjere kojima se dodatno ograničavaju tržišni prihodi, pri čemu, među ostalim, mogu utvrditi nižu gornju granicu u slučajevima iz članka 8. stavka 1. točke (a), uzimajući u obzir zahtjeve iz članka 8. stavka 2. [te uredbe]?

2.      Ispunjava li zahtjeve iz članka 8. stavka 2. [Uredbe 2022/1854], a osobito zahtjeve u pogledu proporcionalnosti i nediskriminacije u skladu s člankom 8. stavkom 2. točkom (a) te uredbe, odredba članka 8. stavka 3. točke 2. prijelaznih i završnih odredbi [Zakona o primjeni proračuna za 2022.], u skladu s kojom se na tržišne prihode od proizvodnje električne energije iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. [Uredbe 2022/1854] koje su ostvarili proizvođači čiji ugovori o kompenzacijskim naknadama u skladu s člankom 68. stavkom 1., u vezi s člankom 68. stavkom 9. [prijelaznih i završnih odredbi] Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o energiji, u pogledu odgovarajućeg postrojenja nisu raskinuti do 8. listopada 2022. primjenjuje gornja granica prihodâ u iznosu povlaštene cijene na temelju ugovora o kupnji električne energije u skladu s člankom 31. [Zakona o energiji iz obnovljivih izvora, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak]?”

 Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

24      Porezno tijelo tvrdi da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku bespredmetan jer se nacionalna pravila koja se primjenjuju na namjenske doprinose i koja su predviđena Zakonom o primjeni proračuna za 2022. strogo primjenjuju i ne mogu se tumačiti. Stoga u biti osporava dopuštenost tog zahtjeva.

25      Valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 267. UFEU-a, na nacionalnom sudu, a ne na strankama iz glavnog postupka, pokretanje postupka pred Sudom. Mogućnost utvrđivanja pitanja koja treba uputiti Sudu ima tako samo nacionalni sud, a stranke ih ne mogu utvrditi bespredmetnima (presuda od 9. prosinca 1965., Singer, 44/65, EU:C:1965:122, str. 1198.).

26      Nadalje, za pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati vrijedi presumpcija relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog spora, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena (presude od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer, C-188/07, EU:C:2008:359, t. 30., i od 4. lipnja 2026., Darashev, C-312/24, EU:C:2026:449, t. 53. i navedena sudska praksa).

27      Razlog nedopuštenosti koji je istaknulo porezno tijelo stoga ne može dovesti do nedopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku te ga treba odbiti.

 O prethodnim pitanjima

 Prvo pitanje

28      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU-a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će po potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena (vidjeti presude od 17. srpnja 1997., Krüger, C-334/95, EU:C:1997:378, t. 22. i 23.; od 28. studenoga 2000., Roquette Frères, C-88/99, EU:C:2000:652, t. 18. i od 21. svibnja 2026., Utiledulci, C-545/24, EU:C:2026:412, t. 16.).

29      U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je mjera gornje granice prihodâ određenih proizvođača električne energije, predviđena u članku 8. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o primjeni proračuna za 2022. i čija je primjena na EVN dovela do spora u glavnom postupku, primijenjena, u skladu s onim što je predviđala ta odredba, na isporuke električne energije izvršene tijekom razdoblja od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023.

30      Osim toga, u skladu s člankom 22. stavkom 2. točkom (c) Uredbe 2022/1854, odredbe te uredbe čije tumačenje svojim prvim pitanjem traži sud koji je uputio zahtjev primjenjivale su se od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023. Usto, Sud je već presudio da ni iz jedne odredbe navedene uredbe ne proizlazi da se ona primjenjuje na mjeru gornje granice prihodâ koja je uvedena nacionalnim propisom za razdoblje prije njezina stupanja na snagu niti, a fortiori, da takav propis mora poštovati uvjete predviđene tom uredbom (presuda od 18. prosinca 2025., Electrabel i dr., C-633/23, EU:C:2025:991, t. 58.). Uzimajući u obzir jednoznačan tekst tog članka 22. stavka 2. točke (c), isto nužno vrijedi i za mjeru gornje granice prihodâ uvedenu nacionalnim propisom za razdoblje nakon završetka primjene tih odredbi.

31      U tim okolnostima valja preoblikovati prvo postavljeno pitanje i smatrati da njime sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 8. stavak 1. točku (a) Uredbe 2022/1854 tumačiti na način da im se protivi to da država članica za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023. utvrdi gornju granicu tržišnih prihoda koje su proizvođači električne energije ostvarili iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. te uredbe, u iznosu nižem od gornje granice od 180 eura po MWh proizvedene električne energije predviđene u prvoj od tih odredbi, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 8. stavku 2. navedene uredbe.

32      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti presude od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12. i od 4. lipnja 2026., Landkreis Schweinfurt, C-621/24, EU:C:2026:450, t. 56.).

33      Kad je riječ o tekstu odredbi čije se tumačenje traži, valja podsjetiti na to da se člankom 6. stavkom 1. Uredbe 2022/1854 predviđa da se tržišni prihodi proizvođača električne energije iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. ograničavaju na najviše 180 eura po MWh proizvedene električne energije. Što se tiče članka 8. stavka 1. točke (a) te uredbe, njime se pojašnjava da države članice mogu zadržati ili uvesti mjere kojima se „dodatno ograničavaju”, među ostalim, tržišni prihodi proizvođača koji proizvode električnu energiju iz izvora navedenih u tom članku 7. stavku 1. Članak 8. stavak 2. navedene uredbe nabraja uvjete koje mjere iz tog članka 8. stavka 1. moraju ispunjavati.

34      Stoga valja utvrditi da iz teksta tih odredbi proizlazi da države članice mogu, uz poštovanje uvjeta navedenih u članku 8. stavku 2. Uredbe 2022/1854, osobito donijeti mjere kojima se dodatno ograničavaju tržišni prihodi koje ostvare ti proizvođači. Usto, ništa u tom tekstu ne upućuje na to da takva mjera ne može imati oblik mjere utvrđivanja gornje granice prihodâ utvrđene u iznosu nižem od onog predviđenog u članku 6. stavku 1. te uredbe, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti navedeni u tom članku 8. stavku 2. Naprotiv, s obzirom na to da članak 8. stavak 1. točka (a) navedene uredbe dopušta donošenje mjera „koje dodatno ograničavaju” tržišne prihode koje su ostvarili proizvođači o kojima je riječ, iz navedenog teksta proizlazi da se mjerama utvrđivanja gornje granice prihoda donesene na temelju tog članka 8. stavka 1. točke (a) može predvidjeti niža gornja granica od one predviđene tim člankom 6. stavkom 1. (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2025., Electrabel i dr., C-633/23, EU:C:2025:991, t. 29. i 30. i od 22. siječnja 2026., Secab, C-423/23, EU:C:2026:32, t. 42.).

35      To doslovno tumačenje potkrjepljuje kontekst članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 1. točke (a) Uredbe 2022/1854. Naime, s jedne strane, članak 8. stavak 1. točka (b) te uredbe predviđa da države članice mogu utvrditi višu gornju granicu tržišnih prihoda za proizvođače koji proizvode električnu energiju iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. navedene uredbe, pod uvjetom da troškovi ulaganja i operativni troškovi premašuju maksimalan iznos utvrđen u njezinu članku 6. stavku 1. S druge strane, navedeni članak 8. stavak 1. točka (d) iste uredbe predviđa da države članice mogu utvrditi posebnu gornju granicu tržišnih prihoda ostvarenih prodajom električne energije proizvedene iz ugljena.

36      Ti elementi stoga potvrđuju da se među mjerama koje države članice mogu donijeti na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe 2022/1854 nalaze mjere utvrđivanja gornje granice tržišnih prihoda utvrđene na razinama različitima od one predviđene člankom 6. stavkom 1. te uredbe.

37      Tumačenje iz točke 34. ove presude potkrijepljeno je i ciljem Uredbe 2022/1854, kako je izražen u njezinu članku 1., prema kojem je cilj te uredbe, među ostalim, uvesti gornju granicu tržišnih prihoda koje određeni proizvođači ostvaruju od proizvodnje električne energije i ciljano ih preraspodijeliti krajnjim kupcima električne energije, i to, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 12. navedene uredbe, radi zaštite potrošača smanjenjem stope inflacije. U tom pogledu, u uvodnoj izjavi 25. iste uredbe pojašnjava se da je, u situaciji u kojoj su potrošači izloženi iznimno visokim cijenama koje ujedno štete gospodarstvu Unije, potrebno privremeno ograničiti izvanredne tržišne prihode proizvođača s nižim graničnim troškovima primjenom gornje granice tržišnih prihoda ostvarenih prodajom električne energije unutar Unije. Također u tom smislu, u uvodnoj izjavi 46. Uredbe 2022/1854 navodi se da bi države članice trebale osigurati da se višak prihoda koji proizlazi iz primjene gornje granice tržišnih prihoda u području električne energije prenese na krajnje kupce električne energije kako bi se ublažio učinak iznimno visokih cijena električne energije.

38      Međutim, kada mjere kojima se dodatno ograničavaju tržišni prihodi koje države članice mogu donijeti na temelju članka 8. stavka 1. točke (a) Uredbe 2022/1854 ne bi uključivale mjere utvrđivanja gornje granice prihoda na razinu nižu od one predviđene njezinim člankom 6. stavkom 1., iako je zakonodavac Unije takvu mjeru gornje granice načelno smatrao osobito prikladnom za ostvarenje tog cilja, time bi se ugrozio puni koristan učinak te uredbe. Naime, države članice u tim bi okolnostima bile lišene alata za koji zakonodavac Unije smatra da je osobito prikladan za ostvarenje navedenog cilja.

39      Članku 6. stavku 1. i članku 8. stavku 1. točki (a) Uredbe 2022/1854 stoga se ne protivi to da država članica na temelju druge od tih odredbi donese mjeru gornje granice tržišnih prihoda proizvođača električne energije iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. te uredbe, čiji je iznos utvrđen na razini nižoj od one predviđene u prvoj od tih odredbi, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz njezina članka 8. stavka 2.

40      Osim toga, s jedne strane, s obzirom na to da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se namjenski doprinosi o kojima je riječ u glavnom postupku duguju za transakcije izvršene na tržištu energije uravnoteženja, valja naglasiti da, u skladu s člankom 7. stavkom 4. Uredbe 2022/1854, države članice mogu odlučiti da se gornja granica tržišnih prihoda ne primjenjuje na prihode koji osobito proizlaze iz prodaje električne energije na tržištu energije uravnoteženja. Dakle, ako dotična država članica nije iskoristila tu mogućnost, mjera gornje granice prihoda predviđena člankom 6. stavkom 1. te uredbe ili, ovisno o slučaju, ona koju je uspostavila država članica na temelju članka 8. stavka 1. točke (a) navedene uredbe, načelno se primjenjuje na prihode od prodaje električne energije ostvarene na tom tržištu. Iz toga slijedi da, čak i da je tu okolnost potvrdio sud koji je uputio zahtjev, ona ne bi utjecala na tumačenje iz točaka 33. do 39. ove presude.

41      S druge strane, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe 2022/1854, gornja granica tržišnih prihoda predviđena u članku 6. stavku 1. te uredbe ne primjenjuje se na proizvođače čiji su prihodi po MWh proizvedene električne energije već ograničeni kao rezultat državnih ili javnih mjera koje nisu donesene na temelju članka 8. navedene uredbe. Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da je to slučaj u glavnom postupku.

42      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. i članak 8. stavak 1. točku (a) Uredbe 2022/1854 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da država članica za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023. utvrdi gornju granicu tržišnih prihoda koje su proizvođači električne energije ostvarili iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. te uredbe, u iznosu nižem od gornje granice od 180 eura po MWh proizvedene električne energije predviđene u prvoj od tih odredbi, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 8. stavku 2. navedene uredbe.

 Drugo pitanje

43      Valja istaknuti da se doslovnim tekstom drugog pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da odluči o usklađenosti odredbe nacionalnog prava s pravom Unije. Međutim, u okviru sustava suradnje uspostavljenog člankom 267. UFEU-a, nije na Sudu da odlučuje o usklađenosti normi unutarnjeg prava s odredbama prava Unije, tako da Sud ne može odgovoriti na to pitanje kako je formulirano. Nasuprot tomu, Sud je nadležan pružiti nacionalnom sudu sve odgovarajuće elemente tumačenja prava Unije koji mu omogućuju ocjenu usklađenosti normi unutarnjeg prava s propisima Unije (vidjeti u tom smislu presude od 6. ožujka 2007., Placanica i dr., C-338/04, C-359/04 i C-360/04, EU:C:2007:133, t. 36. i 37. i navedenu sudsku praksu i od 12. ožujka 2026., Zirvatta, C-597/24, EU:C:2026:198, t. 37.).

44      Međutim, iz članka 94. Poslovnika Suda i ustaljene sudske prakse proizlazi da, kako bi se došlo do tumačenja prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu, zahtjev za prethodnu odluku mora, kao prvo, sadržavati sažeti prikaz predmeta spora i relevantne činjenice, kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, ili barem prikaz činjeničnih okolnosti na kojima se temelje pitanja. Kao drugo, mora sadržavati sadržaj nacionalnih odredbi koje se mogu primijeniti u glavnom postupku i, prema potrebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu. Kao treće, sud koji je uputio zahtjev mora iznijeti razloge koji su ga naveli na to da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredbi prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredbi i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku (vidjeti rješenje predsjednika Suda od 12. lipnja 2014., Municipiul Piatra Neamț, C-13/14, EU:C:2014:2000, t. 10. i navedenu sudsku praksu i presudu od 4. lipnja 2026., Darashev, C-312/24, EU:C:2026:449, t. 56.).

45      Točno je da je u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev iznio sadržaj nacionalnih odredbi primjenjivih u glavnom postupku kao i sažeti prikaz predmeta tog spora. Međutim, kao što je to istaknula i Europska komisija, zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakvo objašnjenje razloga zašto se prema proizvođačima električne energije na koje se primjenjuje mjera gornje granice prihodâ o kojoj je riječ u glavnom postupku različito postupa ovisno o tome jesu li 8. listopada 2022. bili vezani ugovorom o kompenzacijskim naknadama. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev ne objašnjava po čemu se situacija tih proizvođača, koji su na taj datum bili vezani takvim ugovorom, razlikuje od onih koji to nisu bili. U njemu se ne navode ni ciljevi koje je nacionalni zakonodavac eventualno želio postići kada je utvrdio tu razliku, ni razlozi zbog kojih se pita o tumačenju članka 8. stavka 2. točke (a) Uredbe 2022/1854 ni veza koju uspostavlja između te odredbe i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

46      Stoga, čak i ako bi se smatralo da svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 2. točku (a) Uredbe 2022/1854 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog opisanog u tekstu tog drugog pitanja, valja utvrditi da Sud ne raspolaže elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na njega.

47      Slijedom toga‚ to drugo pitanje valja proglasiti nedopuštenim.

 Troškovi

48      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. i članak 8. stavak 1. točku (a) Uredbe Vijeća (EU) 2022/1854 od 6. listopada 2022. o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi to da država članica za razdoblje od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023. utvrdi gornju granicu tržišnih prihoda koje su proizvođači električne energije ostvarili iz izvora navedenih u članku 7. stavku 1. te uredbe, u iznosu nižem od gornje granice od 180 eura po megavatsatu (MWh) proizvedene električne energije predviđene u prvoj od tih odredbi, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 8. stavku 2. navedene uredbe.

Potpisi


*      Jezik postupka: bugarski