I.

Uvod

1.

Oba se zahtjeva za prethodnu odluku, koje je podnio rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), u biti odnose na pravila za primjenu prava na saslušanje za osobu predanu pravosudnim tijelima države članice slijedom izdavanja europskog uhidbenog naloga (EUN), u prvom predmetu u kontekstu zahtjeva za pristanak pravosudnog tijela izvršenja na proširenje kaznenih djela u smislu članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584/PUP ( 2 ), a u drugom u kontekstu zahtjeva za pristanak tog pravosudnog tijela na naknadnu predaju u smislu članka 28. stavka 3. te okvirne odluke ( 3 ).

2.

Konkretnije, od Suda se traži da odluči o tome u kojoj državi članici i u skladu s kojim pravilima osoba predana slijedom izdavanja EUN‑a može ostvariti pravo na saslušanje prije nego što pravosudno tijelo izvršenja dâ dodatni pristanak, na što se nije dao izričit odgovor u Okvirnoj odluci 2002/584 ili drugim propisima Unije. Stoga je glavno pitanje u ovim predmetima odrediti opseg i pravila za ostvarivanje tog prava na saslušanje pronalaženjem ravnoteže između, s jedne strane, učinkovitosti mehanizma EUN‑a koji se uglavnom temelji na načelu uzajamnog priznavanja i, s druge, poštovanja temeljnih prava predane osobe.

3.

Nakon tumačenja relevantnih odredbi prava Unije, s obzirom na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), doći ću do zaključka prema kojem, prije svega, predana osoba ima pravo na saslušanje prije nego što pravosudno tijelo izvršenja dâ dodatni pristanak; to se pravo zatim mora ostvariti u odnosu na pravosudno tijelo izvršenja i u skladu s pravom države članice izvršenja, a može se ostvariti u državi članici izvršenja ili u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog; i, konačno, navedeno se pravo može ostvariti u skladu s pravilima koja su međusobno dogovorila nadležna tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog i države članice izvršenja na temelju primjenjivih nacionalnih propisa, pod uvjetom da je osigurano njegovo stvarno ostvarivanje.

II.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije: Okvirna odluka 2002/584

4.

Uvodne izjave 5., 6., 10. i 12. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:

5.

Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija [EUN‑a] i obveza njegova izvršenja”, određuje se:

6.

U člancima 3. do 4.a navedene okvirne odluke predviđaju se razlozi zbog kojih pravosudno tijelo izvršenja može odbiti obvezno ili moguće neizvršavanje EUN‑a.

7.

Poglavlje 2. iste okvirne odluke, naslovljeno „Postupak predaje”, sadržava članke 9. do 25.

8.

U članku 11. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenom „Prava tražene osobe”, navodi se:

9.

Člankom 13. te okvirne odluke, naslovljenim „Pristanak na predaju”, predviđa se:

10.

Članak 14. navedene okvirne odluke, naslovljen „Saslušanje tražene osobe”, glasi kako slijedi:

11.

U članku 15. iste okvirne odluke, naslovljenom „Odluka o predaji”, navodi se:

12.

Člankom 18. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenim „Stanje do donošenja odluke”, predviđa se:

13.

Člankom 19. te okvirne odluke, naslovljenim „Saslušanje osobe prije donošenja odluke”, u njegovim stavcima 1. i 2., određuje se:

14.

Poglavlje 3. navedene okvirne odluke, naslovljeno „Učinci predaje”, sadržava članke 26. do 30.

15.

U članku 27. iste okvirne odluke, naslovljenom „Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela”, navodi se:

16.

Člankom 28. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenim „Predaja ili naknadno izručenje”, predviđa se:

B.

Nizozemsko pravo

17.

Overleveringswetom (Zakon o predaji) od 29. travnja 2004. ( 4 ) u nizozemsko pravo prenosi se Okvirna odluka 2002/584.

18.

U članku 14. tog zakona, koji je dio Poglavlja II., naslovljenog „Predaja koju izvršava Nizozemska”, u odjeljku 1. naslovljenom „Uvjeti predaje”, koji u svojim stavcima 1. i 3. prenosi članak 27. stavke 2., 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584, navodi se:

19.

Člankom 25. stavcima 1. i 3. navedenog zakona, koji je dio poglavlja II. odjeljka 2., naslovljenog „Postupak predaje”, dijela C, naslovljenog „Odluka o predaji”, određuje se:

III.

Glavni postupci i prethodna pitanja

A.

Predmet C‑428/21 PPU

20.

Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) nizozemskim je tijelima 13. travnja 2021. podnio zahtjev za pristanak na proširenje kaznenih djela u smislu članka 27. stavka 3. točke (g) i članka 27. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584, koji se odnosi na osobu HM, nigerijskog državljanina koji je predan mađarskim tijelima na temelju EUN‑a izvršenog 25. svibnja 2020. te je zadržan u Mađarskoj. Cilj je tog zahtjeva omogućiti njegov kazneni progon zbog kaznenog djela koje je počinio prije predaje, koje se razlikuje od onog zbog kojeg je izdan EUN.

21.

Tijekom saslušanja, osoba HM izjavila je da ne želi odustati od zaštite koja joj se dodjeljuje pravilom specijalnosti predviđenim u članku 27. stavku 3. točki (f) te okvirne odluke.

22.

U tim okolnostima, rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji je odlučivao o zahtjevu za proširenje kaznenih djela, nakon što je osobi HM priznao pravo na saslušanje u pogledu pristanka na proširenje kaznenih djela, odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

B.

Predmet C‑429/21 PPU

23.

Procureur des Konings van het Parket van Brussel (Državno odvjetništvo u Bruxellesu, Belgija) podnio je 3. svibnja 2021. nizozemskim tijelima zahtjev za pristanak na naknadnu predaju u smislu članka 28. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, koji se odnosi na osobu TZ, nizozemskog državljanina koji je predan belgijskim tijelima na temelju EUN‑a i koji je zadržan u Belgiji. Cilj je tog zahtjeva omogućiti predaju osobe TZ njemačkim tijelima radi progona kaznenog djela koje je počinila prije predaje, a koje se razlikuje od onog zbog kojega je izdan belgijski EUN.

24.

U tim je okolnostima rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji je odlučivao o zahtjevu za naknadnu predaju, nakon što je osobi TZ priznao pravo na saslušanje u pogledu naknadne predaje, odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

IV.

Hitni postupak pred Sudom

25.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovim zahtjevima za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom u članku 107. Poslovnika Suda. U prilog tom zahtjevu istaknuo je da se postavljena prethodna pitanja odnose na tumačenje okvirne odluke koja je obuhvaćena glavom V. trećeg dijela UFEU‑a.

26.

Što se tiče kriterija hitnosti, sud koji je uputio zahtjev je u okviru predmeta C‑428/21 PPU istaknuo da je osoba HM na dan podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku bila smještena u pritvor u Mađarskoj. Taj je sud napomenuo da bi, kad bi dao pristanak na proširenje kaznenih djela, osoba mogla biti smještena u pritvor zbog dodatnih kaznenih djela, što bi moglo dovesti do produljenja trajanja tog pritvora i teže kazne u slučaju osude. Suprotno tomu, kad bi navedeni sud odbio zahtjev za proširenje kaznenih djela, nadležno tijelo države članice koja je izdala uhidbeni nalog u načelu ne bi smjelo osobu HM smjestiti u pritvor zbog djela na koja se odnosi taj zahtjev, a u slučaju osude, nadležno pravosudno tijelo te države članice u načelu ne bi smjelo izvršiti kaznu oduzimanja slobode koja je izrečena za ta djela. Stoga je sud koji je uputio zahtjev smatrao da odgovor Suda na prethodna pitanja ima izravan i odlučujući utjecaj na trajanje zadržavanja osobe HM u Mađarskoj.

27.

U okviru predmeta C‑429/21 PPU, sud koji je uputio zahtjev naveo je da je osoba TZ zadržana u Belgiji do donošenja njegove odluke o zahtjevu za pristanak na naknadnu predaju Njemačkoj, s ciljem izvršenja EUN‑a koji su u odnosu na nju izdala njemačka tijela. Napomenuo je da odluka Suda utječe na zadržavanje te osobe u Belgiji.

28.

U tim okolnostima, prvo vijeće Suda odlučilo je 29. srpnja 2021. prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o oba ova predmeta odluči u hitnom prethodnom postupku. Također je odlučilo spojiti te predmete u svrhu pisane i usmene faze postupka i donošenja presude te je nizozemskoj vladi postavilo pitanja na koja su trebale odgovoriti u pisanom obliku.

29.

Pisana očitovanja podnijeli su Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo, Nizozemska), nizozemska vlada i Europska komisija. Nizozemska vlada također je odgovorila u pisanom obliku na pitanja koja je postavio Sud. Državno odvjetništvo, nizozemska, irska, francuska i mađarska vlada te Komisija iznijeli su svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. rujna 2021.

V.

Analiza

30.

Nakon što je sud koji je uputio zahtjev istaknuo da je pravo na saslušanje predane osobe u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak dio njegovih prava obrane, koja su svojstvena pravu na djelotvornu sudsku zaštitu ( 5 ), u ovim dvama predmetima postavlja dva prethodna pitanja: prvim pitanjem pita Sud u kojoj državi članici ta osoba mora moći ostvariti pravo na saslušanje, a drugim pita na koji se način to pravo može ostvariti u slučaju kada je to pravo u nadležnosti države članice izvršenja.

31.

U tom pogledu najprije naglašavam da se Okvirnom odlukom 2002/584 predanoj osobi izričito ne dodjeljuje pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak i da se to pitanje još nije razmatralo u sudskoj praksi Suda ( 6 ).

32.

Stoga, prije početka ispitivanja dvaju prethodnih pitanja, ispitat ću treba li relevantne odredbe te okvirne odluke, s obzirom na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu propisano člankom 47. Povelje, tumačiti na način da predana osoba ima pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak.

A.

Pravo predane osobe na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak

33.

Ističem da iako se u okviru izdavanja EUN‑a člankom 14. Okvirne odluke 2002/584 predviđa da uhićena osoba, ako ne pristaje na predaju, ima pravo na saslušanje pred pravosudnim tijelom izvršenja, u toj se okvirnoj odluci ne navodi pravo već predane osobe na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak.

34.

S obzirom na navedeno, smatram da tumačenje relevantnih odredbi Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na njezine ciljeve i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu propisano člankom 47. Povelje, omogućuje da se predanoj osobi prizna pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak.

35.

Kao prvo, podsjećam na to da, iako se Okvirnom odlukom 2002/584 uspostavlja sustav slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja i na visokoj razini povjerenja među državama članicama ( 7 ), njome se poštuju temeljna prava i načela koja se priznaju člankom 6. UEU‑a i odražavaju u Povelji ( 8 ), osobito u njezinu članku 47. drugom stavku.

36.

Sud je u tom pogledu odlučio da je pravo na saslušanje u bilo kojem postupku, kao element poštovanja prava na obranu, opće načelo prava Unije propisano člankom 47. Povelje, koje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese ( 9 ).

37.

Kao drugo i prije svega, Sud je već presudio da se odluka o davanju pristanka na proširenje kaznenih djela razlikuje od odluke o izvršenju EUN‑a te dovodi do učinaka koji su za dotičnu osobu drukčiji od učinaka potonje odluke ( 10 ). Prema mojem mišljenju, isto vrijedi za odluku o davanju pristanka na naknadnu predaju.

38.

Nadalje, u skladu s člankom 27. stavkom 4. i člankom 28. stavkom 3. točkama (b) i (d) Okvirne odluke 2002/584, dodatni pristanak daje se ako je kazneno djelo zbog kojeg se osoba traži i samo uvjetovano predajom u skladu s tom okvirnom odlukom, a odbija se zbog istih razloga za obvezno ili moguće neizvršenje koji su za EUN predviđeni člancima 3. i 4. navedene okvirne odluke.

39.

Konačno, isto kao postupak koji se odnosi na izvršenje EUN‑a, i postupci koji se odnose na proširenje kaznenih djela i naknadnu predaju, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev i suprotno stajalištu koje je na raspravi zauzela mađarska vlada, mogu ugroziti slobodu predane osobe jer se odnose na kazneno djelo koje se razlikuje od onog zbog kojega je predana i može dovesti do njezine još teže osude ( 11 ).

40.

Stoga, prema mojem mišljenju, valja napraviti usporedbu između, s jedne strane, prava dodijeljenog prvom predajom i, s druge strane, prava koje se primjenjuje prilikom proširenja kaznenih djela ili naknadne predaje te zaključiti da se potreba saslušanja predane osobe u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak temelji na istim zahtjevima kao što su oni kojima se opravdava njezino pravo na saslušanje u pogledu njezine prve predaje ( 12 ).

41.

Zaključno, smatram da članak 27. stavak 3. točku (g) i stavak 27. stavak 4. te članak 28. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s načelom djelotvorne sudske zaštite propisanim u članku 47. Povelje, treba tumačiti na način da se predanu osobu mora moći saslušati u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak.

42.

S obzirom na navedeno, prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se na to u kojoj se državi članici i u skladu s kojim pravilima može ostvariti pravo predane osobe na saslušanje.

B.

Prvo prethodno pitanje

43.

Prvo prethodno pitanje odnosi se na to u kojoj državi članici predana osoba mora moći ostvariti pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak.

44.

Nakon što je istaknuo da Okvirna odluka 2002/584 ne sadržava nijedno pravilo u tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑428/21 PPU u biti razmatra dvije mogućnosti. Prvom se mogućnosti predviđa da predana osoba može ostvariti pravo na saslušanje u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog ako pravosudno tijelo te države članice saslušava tu osobu o eventualnom odustajanju od prava na pozivanje na pravilo specijalnosti iz članka 27. stavka 2. te okvirne odluke. Drugom se mogućnosti predviđa da navedena osoba može ostvariti pravo na saslušanje u državi članici izvršenja u okviru postupka za davanje pristanka. U potonjem slučaju, prema mišljenju tog suda, pravosudno tijelo izvršenja jednostavno se može upoznati sa zapisnikom sa saslušanja (u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog) ili održati raspravu.

45.

U predmetu C‑429/21 PPU, sud koji je uputio zahtjev također razmatra dvije mogućnosti. Prvom se mogućnosti predviđa da predana osoba može ostvariti pravo na saslušanje u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog u okviru postupka koji se odnosi na izvršenje drugog EUN‑a. Drugom se mogućnosti predviđa da ta osoba može ostvariti pravo na saslušanje u državi članici izvršenja.

46.

Najprije napominjem da se prethodno pitanje ne odnosi samo na to u kojoj državi članici, koja se shvaća kao fizičko mjesto, predana osoba mora moći ostvariti pravo na saslušanje, nego se uglavnom odnosi na pitanje u pogledu suda koje države članice predana osoba mora moći ostvariti pravo na saslušanje ( 13 ).

47.

Kao prvo, u tom pogledu podsjećam na to da je u smislu članaka 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584, na koje se upućuju u članku 27. stavku 4. i članku 28. stavku 3. točki (d) te okvirne odluke, na pravosudnom tijelu izvršenja da provjeri postoje li razlozi za obvezno neizvršenje EUN‑a, koji također uključuju odbijanje dodatnog pristanka. Čak i s obzirom na načelo uzajamnog priznavanja, pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog nije nadležno odlučiti o razlozima za odbijanje dodatnog pristanka. Stoga je pravosudno tijelo izvršenja dužno o tom pitanju saslušati predanu osobu u skladu s pravom države članice izvršenja ( 14 ).

48.

Stoga mi se čini nužnim da pravosudno tijelo izvršenja, u ovom slučaju nizozemsko pravosudno tijelo, barem bude uključeno u postupak u kojem predana osoba ostvaruje pravo na saslušanje ako se taj postupak odvija u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog, a to su u ovom slučaju, u predmetima C‑428/21 PPU i C‑429/21 PPU, Mađarska odnosno Belgija, u skladu s pravilima ispitanima u odgovoru na drugo prethodno pitanje.

49.

S obzirom na to tumačenje i suprotno onomu što je predvidio sud koji je uputio zahtjev u prvoj mogućnosti, imam dvojbe u pogledu toga da predana osoba može, sic et simpliciter, ostvariti pravo na saslušanje u državi članici koja je izdala uhidbeni nalog kad je pravosudno tijelo te države članice saslušava o eventualnom odustajanju od prava na pozivanje na pravilo specijalnosti ili kad drugo pravosudno tijelo izvršenja odlučuje o izvršenju drugog EUN‑a.

50.

Naime, s obzirom na to da je pravosudno tijelo izvršenja i dalje nadležno za postupak odobrenja dodatnog pristanka, koji je uređen pravom države članice izvršenja, čini mi se da je očito da ostvarivanje prava predane osobe na saslušanje mora toj osobi omogućiti da tom tijelu iznese svoje stajalište o proširenju kaznenih djela ili naknadnoj predaji u skladu s pravom države članice izvršenja. Kao što to pravilno ističe sud koji je uputio zahtjev, u predmetu C‑428/21 PPU pravosudno tijelo države članice koja je izdala uhidbeni nalog nije nadležno odlučiti o proširenju kaznenih djela, a u predmetu C‑429/21 PPU okvir u kojem drugo pravosudno tijelo izvršenja odlučuje o izvršenju drugog EUN‑a nije nužno isti poput okvira u kojem prvo pravosudno tijelo izvršenja odlučuje o naknadnoj predaji ( 15 ).

51.

Osim toga, činjenica da se Okvirnom odlukom 2002/584 u određenim situacijama omogućuje predanoj osobi da odustane od pravila specijalnosti nakon predaje ili da dâ svoj pristanak na naknadnu predaju pred nadležnim pravosudnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog i u skladu s pravom te države članice ( 16 ), ne protivi se, prema mojem mišljenju, tom zaključku. Naime, ta se mogućnost, koja odstupa od pravila prema kojem se odustajanje od pravila specijalnosti ili pristanak na predaju inače provode pred nadležnim pravosudnim tijelom države članice izvršenja ( 17 ), opravdava prisutnošću te osobe u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog i činjenicom da je radi učinkovitosti, u situacijama u kojima je „odluka” isključivo na predanoj osobi, zakonodavac Unije dopustio da ta osoba pred nadležnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog može ostvariti prava koja bi inače ostvarila pred pravosudnim tijelom izvršenja.

52.

Kao drugo, što se tiče utvrđivanja mjesta na kojem predana osoba mora moći biti saslušana, najprije napominjem da je Sud na temelju članka 267. prvog stavka UFEU‑a nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovorâ ili valjanosti ili tumačenja akata institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije. Suprotno tomu, primjena prava Unije na konkretne slučajeve, a fortiori primjena nacionalnih pravila koja su države članice donijele u okviru diskrecijskih ovlasti koje imaju prilikom provedbe prava Unije, primarno je zadaća nacionalnih sudova ( 18 ). Ipak je na Sudu da pojasni opći okvir i da po potrebi dâ naznake u pogledu usklađenosti dostupnih pravnih instrumenata s pravom Unije.

53.

S obzirom na navedeno i na to da u Okvirnoj odluci 2002/584 ne postoje pravila u tom smislu, smatram da praktična pravila u pogledu ostvarivanja prava predane osobe na saslušanje treba utvrditi sporazumom između nadležnih pravosudnih tijela države članice izvršenja i države članice koja izdaje uhidbeni nalog, uz poštovanje načela postupovne autonomije, uzimajući u obzir činjenicu da je pravosudno tijelo izvršenja nadležno za donošenje odluke o dodatnom pristanku i da svaki dogovor između predmetnih pravosudnih tijela mora poštovati temeljna prava predane osobe i osobito pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

54.

U samoj Okvirnoj odluci 2002/584 pružaju se primjeri suradnje između nadležnih pravosudnih tijela. Tako se u članku 19. stavku 2. te okvirne odluke predviđa da se tražena osoba, dok čeka odluku o izvršenju EUN‑a, saslušava u skladu s pravom države članice izvršenja, „u skladu s uvjetima utvrđenim međusobnim sporazumom pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja”, a člankom 31. stavkom 2. spomenute okvirne odluke predviđa se da države članice mogu nastaviti primjenjivati bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore koji su na snazi u trenutku donošenja Okvirne odluke 2002/584 ili sklopiti bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore nakon stupanja na snagu iste okvirne odluke ako takvi postojeći ili novi sporazumi ili dogovori omogućuju da se produbi ili proširi sadržaj te okvirne odluke te ako dodatno pojednostavljuju ili olakšavaju postupke predaje osoba u odnosu na koje je izdan EUN.

55.

Uostalom, mogućnost da se prepusti utvrđivanje praktičnih pravila za provođenje sporazuma između pravosudnog tijela izvršenja i pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog u skladu je s prirodom i logikom sustava pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji ( 19 ), kao i s namjenom Okvirne odluke 2002/584, kojom se uspostavlja sustav slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja i visokoj razini povjerenja između država članica ( 20 ).

56.

Konkretnije, što se tiče mogućnosti koje predviđa sud koji je uputio zahtjev, smatram da se u skladu drugom mogućnosti koju predviđa sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, ništa u relevantnom propisu Unije ne protivi tome da predanu osobu sasluša pravosudno tijelo izvršenja u državi članici izvršenja u okviru postupka za davanje dodatnog pristanka iako zbog prisutnosti te osobe u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog i njezinog zadržavanja, kao u glavnim predmetima, to rješenje, koje je s apstraktnog gledišta najneposrednije ( 21 ), za tijela i dotične osobe u praksi postaje osobito zahtjevno.

57.

S druge strane, smatram da se relevantnom propisu Unije dodatno ne protivi to da se predana osoba može saslušati i u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog. Činjenica da je pravosudno tijelo izvršenja nadležno za razmatranje zahtjeva za dodatni pristanak, u skladu s pravom države članice izvršenja, ne podrazumijeva da predana osoba nužno mora moći ostvariti pravo na saslušanje na području potonje države članice.

58.

Naime, kao što se to već navodi, Okvirnom odlukom 2002/584 uspostavlja se sustav slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja i visokoj razini povjerenja između država članica, pri čemu se poštuju temeljna prava dotičnih osoba. Usto, Sud je već presudio da se članci 27. i 28. te okvirne odluke, s obzirom na to da sadržavaju pravila koja odstupaju od načela uzajamnog priznavanja, ne mogu tumačiti na način kojim bi se osujetio cilj koji se nastoji ostvariti navedenom okvirnom odlukom, a to je pojednostavljenje i ubrzanje predaja između pravosudnih tijela država članica imajući na umu uzajamno povjerenje koje među njima mora postojati ( 22 ). Suprotno rješenje sadržavalo bi, de facto, ponovno uvođenje vrlo zahtjevnih postupaka kao što su oni koji se primjenjuju u području izručenja, koji ugrožavaju učinkovitost mehanizma uvedenog tom okvirnom odlukom.

59.

U tom kontekstu također smatram da se pravu Unije ne protivi činjenica da se saslušanje predane osobe u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak provodi tijekom postupka koji se odnosi na eventualno odustajanje od pravila specijalnosti ili na prihvaćanje naknadne predaje ( 23 ), pod uvjetom da se to saslušanje jasno razlikuje od tih dvaju postupaka i da je ta osoba o kojoj je riječ obaviještena da se njezino stajalište o zahtjevu za dodatni pristanak upućuje pravosudnom tijelu izvršenja i da će se razmotriti u skladu s pravom države članice izvršenja.

60.

U tim okolnostima, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da Okvirnu odluku 2002/584, konkretno njezin članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. te članak 28. stavak 3., u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da osoba predana slijedom izvršenja prvog EUN‑a mora moći ostvariti pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak u odnosu na pravosudno tijelo izvršenja nadležno za razmatranje tog zahtjeva, neovisno o tome je li ta osoba saslušana u državi članici izvršenja ili u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog.

C.

Drugo prethodno pitanje

61.

Drugo prethodno pitanje odnosi se na to na koji način predana osoba mora moći ostvariti pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak ako to pravo mora moći ostvariti u državi članici izvršenja.

62.

U oba glavna predmeta sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da predane osobe nisu bile pozvane na saslušanje i nisu bile prisutne tijekom razmatranja zahtjevâ za dodatni pristanak te da ih nije zastupao nijedan odvjetnik. U predmetu C‑428/21 PPU taj sud također pojašnjava da je zahtjevu za pristanak na proširenje kaznenih djela pravosudno tijelo države članice koja je izdala uhidbeni nalog (Mađarske) priložilo zapisnik sa saslušanja predane osobe koja je izjavila da ne želi odustati od prava na pozivanje na pravilo specijalnosti.

63.

Najprije podsjećam na to da je primjena prava Unije na konkretne slučajeve primarno zadaća nacionalnih sudova, a Sud može po potrebi dati naznake u pogledu usklađenosti dostupnih pravnih instrumenata s pravom Unije ( 24 ).

64.

S obzirom na navedeno, u skladu s onim što sam istaknuo u odgovoru na prvo prethodno pitanje ( 25 ), s obzirom na to da ne postoji posebno pravilo, smatram da pravila ostvarivanja prava predane osobe na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak treba urediti sporazumom između predmetnih pravosudnih tijela države članice izvršenja i države članice koja izdaje uhidbeni nalog, uz poštovanje načela postupovne autonomije, uzimajući u obzir činjenicu da je pravosudno tijelo izvršenja nadležno za donošenje odluke o dodatnom pristanku i da svaki dogovor između predmetnih pravosudnih tijela mora poštovati temeljna prava predane osobe i osobito pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

65.

Što se posebno tiče konkretnih pravila za ostvarivanje prava predane osobe na saslušanje u pogledu zahtjeva za dodatni pristanak, kao prvo, smatram da se nadležna nacionalna tijela mogu, ako se to dopušta nacionalnim propisom, osloniti na druge instrumente koji čine pravni okvir koji se odnosi na pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima u Uniji. Taj bi okvir tim tijelima mogao pružiti referentnu točku te bi se time izbjeglo da raznolikost primjenjivih pravnih pravila ili neprikladno i dugotrajno udvostručavanje jamstava predane osobe u dvama državama članicama podnošenjem zahtjeva za dodatni pristanak može ugroziti učinkovitost mehanizma EUN‑a ( 26 ).

66.

Među tim instrumentima najprije ističem privremeni premještaj predane osobe koji je osobito predviđen člancima 22. i 23. Direktive 2014/41 u svrhu provedbe europskog istražnog naloga u kaznenim stvarima ( 27 ) iako je riječ o mjeri koja je osobito zahtjevna za predmetna tijela. Prema mojem mišljenju, isto vrijedi za eventualno premještanje pravosudnog tijela izvršenja u državu članicu koja je izdala uhidbeni nalog radi saslušanja predane osobe.

67.

Nadalje, upućujem na mehanizme audiovizualnog prijenosa te konkretno na videokonferenciju. Upotreba tih instrumenata osobito se predviđa člankom 24. Direktive 2014/41 koji pravosudnom tijelu omogućuje izdavanje europskog istražnog naloga kako bi saslušao osumnjičenika ili okrivljenika koji se nalazi na području druge države članice. Budući da ne želim zadirati u ovlasti nacionalnih tijela, čini mi se da je taj instrument osobito prikladan kako bi se predanoj osobi koja se nalazi u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog omogućilo da ostvari svoje pravo da je pravosudno tijelo izvršenja sasluša prije nego što odluči o zahtjevu za dodatni pristanak a da pritom nije potrebno provesti njezin transfer u državu članicu izvršenja ( 28 ).

68.

Naposljetku, smatram da se pravu Unije, u situaciji kao što je ona u ovom slučaju, ne protivi ni to da se pravo predane osobe na saslušanje može ostvariti pravnim sredstvom u pisanom obliku. Taj se postupak predviđa, među ostalim, u članku 8. Direktive (EU) 2016/343 ( 29 ), u kojem se u stavku 1. utvrđuje da države članice osiguravaju da osumnjičenici i optuženici imaju pravo sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku koji se vodi protiv njih, a u stavku 6. navodi se da taj članak ne dovodi u pitanje nacionalna pravila kojima se predviđa da se postupak ili neke njegove faze provode u pisanom obliku, pod uvjetom da je to u skladu s pravom na pošteno suđenje.

69.

Prema mojem mišljenju, takav bi postupak dotičnoj osobi mogao omogućiti da se izjasni, a tijelu izvršenja da odluči o zahtjevu za dodatni pristanak a da se pritom ne dovede u pitanje mogućnost da to tijelo zatraži dodatne informacije od nadležnog pravosudnog tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584.

70.

Osim toga, čini mi se da je takvo tumačenje Okvirne odluke 2002/584 u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) koja se odnosi na članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kojem odgovara članak 47. drugi stavak Povelje ( 30 ).

71.

Naime, prema ESLJP‑ovu mišljenju, postupak izručenja iz kojeg u biti proizlazi sustav EUN‑a ne dovodi do osporavanja tužiteljevih prava i obveza građanske prirode ni osnovanosti optužnice za kazneno djelo u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ( 31 ). U svakom slučaju, ESLJP je istaknuo da se člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a ne nalaže apsolutna obveza održavanja rasprave i ne zahtijeva nužno njezino održavanje u svim postupcima ( 32 ). U tom pogledu, iako je točno da se pravom Unije u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje može odobriti veća zaštita od one koja proizlazi iz navedenog članka 6. stavka 1., Sud je uzeo u obzir tu sudsku praksu ESLJP‑a, pri čemu je pojasnio da se ni člankom 47. drugim stavkom Povelje, kao ni ijednom njezinom drugom odredbom, ne nalaže takva obveza ( 33 ).

72.

Kao drugo, neovisno o praktičnim pravilima za ostvarivanje prava predane osobe na saslušanje, dodajem da je nužno uspostaviti zaštitne mjere kako bi se u svim okolnostima zajamčilo stvarno ostvarivanje prava predane osobe na saslušanje. Prema mojem mišljenju, te se zaštitne mjere uglavnom odnose na pravo na pristup odvjetniku, kao i na pristup tumačenju ili prijevodu temeljnih postupovnih akata ( 34 ), kada je ostvarivanje tih prava nužno.

73.

Konkretno, u postupcima na temelju EUN‑a pravo na pristup odvjetniku osobito se predviđa člankom 10. Direktive 2013/48/EU ( 35 ). Ta odredba najprije uključuje pravo na djelotvoran pristup odvjetniku, zatim pravo na sastanak i komunikaciju s njim te, konačno, pravo na prisutnost tog odvjetnika i njegovo sudjelovanje na saslušanju dotične osobe.

74.

Usto, prema mojem mišljenju, ako predana osoba ostvari pravo na saslušanje pred nadležnim tijelima države članice koja izdaje uhidbeni nalog u odsustvu pravosudnog tijela izvršenja, važno je da se izjave te osobe službeno zabilježe u zapisnik koji treba poslati pravosudnom tijelu izvršenja i iz kojeg proizlazi da je navedena osoba izričito pozvana da se izjasni o zahtjevu za dodatni pristanak ( 36 ).

75.

U tim okolnostima, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 27. stavak 4. i članak 28. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da, ako predana osoba pravo na saslušanje u pogledu zahtjeva za pristanak na proširenje kaznenih djela ili na naknadnu predaju ostvaruje u državi članici izvršenja, to se pravo može ostvariti u skladu s pravilima koja su međusobno dogovorila nadležna tijela države članice koja izdaje uhidbeni nalog i države članice izvršenja na temelju primjenjivih nacionalnih propisa, pod uvjetom da je osigurano stvarno ostvarivanje tog prava.

VI.

Zaključak

76.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputiorechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način: