–

za Provincie Oost‑Vlaanderen i Sogent, T. Quintens i S. Ronse, advocaten,

–

za KG i WA, J. De Staercke, advocaat,

–

za belgijsku vladu, S. Baeyens, P. Cottin i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Noll‑Ehlers i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 9.a Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni utjecaja određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/52/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. (SL 2014., L 124, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2011/92).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Provincie Oost‑Vlaanderen (pokrajina Istočna Flandrija, Belgija) i društva Sogent, s jedne strane, te društava KG i WA, s druge strane, u vezi s odobrenjem za projekt prenamjene zemljišta praonice rublja.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2011/92

3

Člankom 4. Direktive 2011/92 predviđa se:

4

Članak 9.a Direktive 2011/92 glasi kako slijedi:

Direktiva 2014/52

5

U uvodnim izjavama 25. i 26. Direktive 2014/52 navodi se:

Belgijsko pravo

Uredba koja sadržava opće odredbe o politici zaštite okoliša

6

Članak 4.3.3. stavak 2. decreet houdende algemene bepalingen inzake milieubeleid (Uredba koja sadržava opće odredbe o politici zaštite okoliša) od 5. travnja 1995. (Belgisch Staatsblad, 3. lipnja 1998., str. 15971.) određuje:

Uredba o okolišnoj dozvoli

7

Članak 9. stavak 2. decreeta betreffende de omgevingsvergunning (Uredba o okolišnoj dozvoli) od 25. travnja 2014. (Belgisch Staatsblad, 23. listopada 2014., str. 82132.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Uredba o okolišnoj dozvoli), propisuje:

8

Članak 15/1 te uredbe, kojim se prenosi članak 9.a Direktive 2011/92, određuje:

9

Članak 20. navedene uredbe propisuje:

Glavni postupak i prethodno pitanje

10

Sogent, javno tijelo s pravnom osobnošću, koje je osnovao grad Gent (Belgija), podnijelo je pri college van burgemeester en schepenen (Kolegij gradonačelnika i vijećnika, Belgija) tog grada zahtjev za izdavanje odobrenja za provedbu projekta prenamjene zemljišta praonice rublja. Tom je zahtjevu priložilo bilješku o prethodnoj provjeri očekivanih učinaka tog projekta na okoliš, čiji je cilj ocijeniti treba li za njega provesti procjenu utjecaja na okoliš.

11

Dana 1. rujna 2020. službenik grada Genta zadužen za okoliš smatrao je da navedeni projekt nije imao očekivane značajne učinke na okoliš i da ga stoga nije potrebno podvrgnuti procjeni utjecaja na okoliš. Dana 10. prosinca 2020. Kolegij gradonačelnika i vijećnika grada Genta izdao je zatraženo odobrenje društvu Sogent.

12

KG i WA, vlasnici nekretnine koja se nalazi pokraj lokacije na koju se odnosi isti projekt, podnijeli su upravnu tužbu protiv tog odobrenja pred pokrajinom Istočna Flandrija. Ona je 3. lipnja 2021. odbila tu tužbu kao neosnovanu.

13

KG i WA podnijeli su Raadu voor Vergunningsbetwistingen (Vijeće za sporove o dozvolama, Belgija) tužbu za poništenje te odluke o odbijanju. Presudom od 6. listopada 2022. potonji je proglasio tu tužbu osnovanom, poništio navedenu odluku i odbio dati spomenuto odobrenje. Smatrao je da je ista odluka protivna članku 15/1 prvom stavku i članku 20. Uredbe o okolišnoj dozvoli kao i članku 9.a Direktive 2011/92. Prema njegovu mišljenju, s obzirom na to da je Kolegij gradonačelnika i vijećnika grada Genta također „de facto” bio nositelj predmetnog projekta, on se pogrešno proglasio nadležnim za odlučivanje o predmetnom zahtjevu za izdavanje odobrenja, dok članak 15/1 prvi stavak Uredbe o okolišnoj dozvoli, tumačen s obzirom na članak 9.a Direktive 2011/92, tu nadležnost dodjeljuje samo deputatie van de Provincie Oost‑Vlaanderen (Stalni odbor u pokrajini Istočna Flandrija, Belgija).

14

Pokrajina Istočna Flandrija i Sogent podnijeli su kasacijske žalbe protiv te presude Raadu van State (Državno vijeće, Belgija), sudu koji je uputio zahtjev.

15

Raad van State (Državno vijeće) smatra da je analiza iz navedene presude protivna članku 15/1 Uredbe o okolišnoj dozvoli.

16

Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz tog članka proizlazi da Stalni odbor, umjesto Kolegija gradonačelnika i vijećnika, sazna za zahtjev za odobrenje projekta samo ako je u trenutku podnošenja tog zahtjeva već utvrđeno da se za predmetni projekt mora provesti procjena njegovih utjecaja na okoliš. Nasuprot tomu, kada zahtjev za odobrenje projekta podrazumijeva, kao prvo, prethodnu provjeru kako bi se ocijenilo treba li projekt podvrgnuti procjeni utjecaja na okoliš, nadležan je općinski službenik zadužen za okoliš.

17

Taj sud stoga smatra da, u slučaju da se članku 9.a Direktive 2011/92 protivi dodjela takve ovlasti općinskom službeniku zaduženom za okoliš za projekte u kojima je općina ujedno i nositelj projekta, taj članak nije pravilno prenesen u Flamanskoj regiji.

18

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće) odlučilo prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

O prethodnom pitanju

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9.a Direktive 2011/92 tumačiti na način da, kada je tijelo nadležno za utvrđivanje treba li projekt iz članka 4. stavka 2. te direktive biti podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš, u skladu s člancima 5. do 10. spomenute direktive, i nositelj projekta o kojem je riječ, treba barem primijeniti odgovarajuće razdvajanje suprotstavljenih funkcija prilikom obavljanja te zadaće.

20

Najprije valja podsjetiti na to da se članak 4. stavak 2. Direktive 2011/92 odnosi na projekte navedene u Prilogu II. toj direktivi. U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li projekt o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen tim prilogom.

21

U tom pogledu, također valja podsjetiti na to da tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda od 25. lipnja 2020., A i dr. (Vjetroelektrane na području općina Aalter i Nevele), C‑24/19, EU:C:2020:503, t. 37.).

22

Kao prvo, kada je riječ o tekstu članka 9.a Direktive 2011/92, taj članak u prvom stavku predviđa, s jedne strane, da države članice osiguravaju da nadležno tijelo ili tijela na objektivan način obavljaju dužnosti koje proizlaze iz te direktive i da se ne nađu u situaciji koja dovodi do sukoba interesa i, s druge strane, u drugom stavku, u slučaju kada je nadležno tijelo ujedno i nositelj projekta, države članice unutar svoje organizacije administrativnih nadležnosti pri obnašanju dužnosti koje proizlaze iz spomenute direktive barem na odgovarajući način razdjeljuju funkcije koje su u sukobu.

23

Navedeni članak se stoga, kako u svojem prvom tako i u drugom stavku, odnosi na „dužnosti koje proizlaze iz Direktive [2011/92]”.

24

Međutim, kada nadležno tijelo utvrdi treba li projekt iz članka 4. stavka 2. te direktive podvrgnuti procjeni utjecaja na okoliš u okviru postupka koji uvodna izjava 26. Direktive 2014/52 kvalificira kao „postupak provjere”, ono obavlja dužnost koja proizlazi iz navedene direktive.

25

Stoga iz teksta članka 9.a Direktive 2011/92 proizlazi da se on primjenjuje na taj postupak provjere.

26

Kao drugo, tu analizu potvrđuje kontekst tog članka.

27

Kao prvo, u uvodnoj izjavi 25. Direktive 2014/52 na istovjetan se način navodi da se odgovarajuće odvajanje među suprotstavljenim funkcijama odnosi na tijela koja obavljaju „zadaće koje proizlaze iz Direktive [2011/92]”, pri čemu se ne isključuje primjenjivost tog zahtjeva na navedeni postupak prethodne provjere.

28

Kao drugo, valja istaknuti da članak 4. te direktive razlikuje, s jedne strane i u skladu sa stavkom 1., projekte u vezi s kojima države članice moraju provesti procjenu njihovih učinaka na okoliš, navedene u Prilogu I. toj direktivi i, s druge strane i u skladu sa stavkom 2., projekte za koje države članice određuju podliježu li takvoj procjeni, navedene u Prilogu II. istoj direktivi.

29

Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive 2011/92, ako države članice odluče tražiti odluku za projekte navedene u Prilogu II. toj direktivi, nositelj projekta osigurava informacije o značajkama projekta i njegovu izglednom značajnom utjecaju na okoliš. U skladu sa stavkom 5. tog članka, nadležno tijelo na temelju tih informacija određuje treba li projekt podlijegati procjeni utjecaja na okoliš.

30

U tom kontekstu, potreba da se osigura dosljednost u primjeni jamstava propisanih u članku 9.a Direktive 2011/92 pretpostavlja da nadležno tijelo može donijeti odluku objektivno i ne nalazi se u položaju koji dovodi do sukoba interesa, osobito u odnosu na nositelja projekta koji tom tijelu dostavlja informacije na temelju kojih mora donijeti odluku, kako tijekom postupka prethodne provjere tako i tijekom postupka procjene utjecaja na okoliš.

31

Okolnost da članak 4. stavci 1. i 2. Direktive 2011/92 upućuje na primjenu članaka 5. do 10. te direktive u pogledu procjene utjecaja na okoliš ne isključuje mogućnost da se članak 9.a navedene direktive primjenjuje i na postupak prethodne provjere.

32

Kao treće, na teleološkom planu, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 25. Direktive 2014/52, zahtjev sprečavanja sukoba interesa predviđen u članku 9.a Direktive 2011/92 ima za cilj osigurati objektivnost nadležnih tijela. Osim toga, taj cilj doprinosi glavnom cilju potonje direktive koji je zajamčiti da projekti koji bi mogli imati značajne utjecaje na okoliš, među ostalim, na temelju svoje prirode, veličine ili lokacije, prije davanja odobrenja budu podvrgnuti procjeni u pogledu utjecaja na okoliš (presuda od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 108. i navedena sudska praksa). Stoga poštovanje tih ciljeva pretpostavlja da se članak 9.a Direktive 2011/92 primjenjuje u slučaju kada nadležno tijelo provjerava treba li projekt iz članka 4. stavka 2. te potonje direktive podvrgnuti procjeni utjecaja na okoliš.

33

Naime, koristan učinak članka 9.a Direktive 2011/92 bio bi oslabljen ako objektivnost nadležnih tijela i nepostojanje sukoba interesa ne bi bili zajamčeni u svim fazama provedbe zadaća koje su tom direktivom povjerene tim tijelima, kako u pogledu prethodne provjere tako i u pogledu naknadne procjene učinaka projekta na okoliš.

34

Kao četvrto i posljednje, nastanak članka 9.a Direktive 2011/92 ne dovodi u pitanje to tumačenje.

35

Naime, iako pokrajina Istočna Flandrija i Sogent tvrde da se amandmanom 19 Izvješća Europskog parlamenta od 22. srpnja 2013. o prijedlogu Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive 2011/92/EEZ o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš ((COM(2012) 0628), donesen nakon presude od 20. listopada 2011., Seaport (NI) i dr. (C‑474/10, EU:C:2011:681) – koji se odnosi na slučaj u kojem je potrebna procjena učinaka na okoliš određenih planova ili programa – predlaže nova uvodna izjava 13.b kojom se predviđa uvođenje preciznih standarda za izbjegavanje sukoba interesa između nadležnog tijela i nositelja projekta koji podliježe procjeni učinaka na okoliš, bez navođenja projekata koji podliježu postupku prethodne provjere, valja utvrditi da taj amandman ne odgovara tekstu uvodne izjave 25. Direktive 2014/52. Osim toga i u svakom slučaju, Direktiva 2011/92 ne sadržava nijednu odredbu kojom bi se primjena jamstava predviđenih u članku 9.a potonje direktive ograničila na postupak procjene utjecaja projekta na okoliš. Stoga se tim argumentom ne može dovesti u pitanje tumačenje tog članka koje se temelji na njegovu tekstu, kontekstu i ciljevima.

36

Iz prethodno navedenog proizlazi da se članak 9.a Direktive 2011/92 primjenjuje u slučaju kada nadležno tijelo utvrđuje treba li projekt iz članka 4. stavka 2. te direktive podvrgnuti procjeni njegovih utjecaja na okoliš.

37

Slijedom toga, u skladu s tim člankom 9.a drugim stavkom, ako je tijelo nadležno za to utvrđivanje ujedno i nositelj projekta o kojem je riječ, države članice u svojoj organizaciji administrativnih nadležnosti pri obavljanju te zadaće barem na odgovarajući način razdjeljuju funkcije koje su u sukobu.

38

To odgovarajuće razdvajanje mora biti organizirano tako da upravno tijelo unutar tijela nadležnog za donošenje odluke raspolaže stvarnom autonomijom, koja osobito podrazumijeva da raspolaže vlastitim administrativnim i ljudskim resursima i da stoga može objektivno ispunjavati svoju zadaću (vidjeti po analogiji presudu od 20. listopada 2011., Seaport (NI) i dr., C‑474/10, EU:C:2011:681, t. 43.).

39

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 9.a Direktive 2011/92 treba tumačiti na način da, kada je tijelo nadležno za utvrđivanje treba li projekt iz članka 4. stavka 2. Direktive 2011/92 biti podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš, u skladu s člancima 5. do 10. Direktive 2011/92, i nositelj projekta o kojem je riječ, treba barem primijeniti odgovarajuće razdvajanje suprotstavljenih funkcija prilikom obavljanja te zadaće.

Troškovi

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.