MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

JEANA RICHARDA DE LA TOURA

od 17. ožujka 2022.(1)

Spojeni predmeti C‑518/20 i C‑727/20

Osoba XP

protiv

Fraport AG Frankfurt Airport Services Worldwide (C‑518/20)

i

Osoba AR

protiv

St. Vincenz‑Krankenhaus GmbH (C‑727/20)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Direktiva 2003/88 – Članak 7. – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad zbog bolesti, koja je nastupila tijekom referentnog razdoblja i koja i dalje traje nakon tog razdoblja – Prestanak ili zadržavanje prava na plaćeni godišnji odmor nakon referentnog razdoblja i/ili nakon razdoblja prijenosa – Poslodavčevo neispunjavanje obveze da omogući radniku ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor – Posljedice”






I.      Uvod

1.        Ovim zahtjevima za prethodnu odluku Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) traži od Suda da protumači članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena(2) i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(3).

2.        Ti su zahtjevi upućeni u okviru dvaju sporova, prvi je spor između osobe XP i Fraport AG Frankfurt Airport Services Worldwide (u daljnjem tekstu: Fraport), a drugi je spor između osobe AR i St. Vincenz‑Krankenhaus GmbH (u daljnjem tekstu: St. Vincenz‑Krankenhaus). Ti se sporovi odnose na pravo na plaćeni godišnji odmor osoba XP i AR na temelju godine u kojoj su stekli pravo na godišnji odmor i tijekom koje se radna sposobnost tih osoba potpuno smanjila ili su bili nesposobni za rad zbog bolesti.

3.        Od Suda se u bitnome traži da odluči protivi li se pravu Unije nacionalni propis iz kojeg proizlazi da pravo na plaćeni godišnji odmor koje je radnik stekao tijekom godine za koju mu je godišnji odmor odobren i u kojoj se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili u kojoj je bio nesposoban za rad zbog bolesti, koja od tog trenutka i dalje postoji, može prestati nakon razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom, čak i ako tom radniku njegov poslodavac nije omogućio da ostvari to pravo tijekom razdoblja stvarnog rada koje je prethodilo toj potpuno smanjenoj radnoj sposobnosti ili toj nesposobnosti za rad.

4.        Sud će tako trebati uskladiti, u situaciji u kojoj je radnik nesposoban za rad tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja, ali u kojoj je djelomično radio tijekom razdoblja u kojem je nastupila ta nesposobnost za rad i traži zadržavanje prava na godišnji odmor koje je stekao na temelju tog razdoblja, zaključke koji se mogu izvesti, s jedne strane, iz sudske prakse koja proizlazi iz presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr.(4) i od 22. studenoga 2011., KHS(5) i, s druge strane, sudske prakse koja proizlazi iz presude od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften(6).

5.        Naime, ako iz zajedničkog tumačenja tih prvih dviju presudi proizlazi da se nacionalnim propisom može predvidjeti vremensko ograničenje prava na plaćeni godišnji odmor koje je radnik stekao tijekom uzastopnih referentnih razdoblja u kojima je bio nesposoban za rad zbog bolesti, može li se takvo vremensko ograničenje sustavno primijeniti na pravo na plaćeni godišnji odmor koje je taj radnik stekao tijekom referentnog razdoblja u kojem je radio prije nego što je bio nesposoban za rad? Treba li smatrati da, ako njegov poslodavac nije ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora prije nego što je nastupila ta nesposobnost za rad, kao što ih je Sud istaknuo osobito u svojoj presudi Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, navedeni radnik ne može izgubiti pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao na temelju tog referentnog razdoblja? To su u biti pitanja koja se nalaze u središtu ovih predmeta.

6.        U razmatranjima koja slijede iznijet ću razloge zbog kojih smatram da članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim pravo radnika na plaćeni godišnji odmor koje je stekao na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili tijekom kojeg je bio nesposoban za rad zbog bolesti koja od tog trenutka i dalje postoji može prestati, nakon razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom ili pak naknadno, iako mu njegov poslodavac nije pravodobno omogućio da ostvari to pravo prije početka te potpuno smanjene radne sposobnosti ili te nesposobnosti za rad.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

7.        Člankom 7. Direktive 2003/88, naslovljenim „Godišnji odmor”, predviđa se:

„1.      Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.      Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

B.      Njemačko pravo

8.        Članak 7. Bundesurlaubsgesetza (Savezni zakon o odmoru)(7) od 8. siječnja 1963., u verziji od 7. svibnja 2002. primjenjivoj na radni odnos između stranaka(8), naslovljen je „Datum, prijenos odmora i novčana naknada za odmor”. Tim se člankom određuje:

„(1)      Pri određivanju datuma odmora valja uzeti u obzir želje radnika u tom pogledu, osim ako to uzimanje u obzir nije protivno važnim interesima poduzetnika ili željama drugih radnika kojima treba dati prednost zbog socijalnih razloga. Odmor se mora odobriti kada ga radnik zatraži slijedom mjere preventivne medicine ili rehabilitacije.

(2)      Mora se odobriti jednokratno korištenje odmora, osim ako je zbog važnih razloga koji se odnose na poduzetnika ili osobu radnika potrebna podjela odmora na dijelove. Ako se zbog takvih razloga ne može odobriti jednokratno korištenje odmora i ako radnik ima pravo na odmor od više od 12 radnih dana, jedan dio odmora tada mora obuhvaćati najmanje 12 uzastopnih radnih dana.

(3)      Odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom tekuće kalendarske godine. Prijenos odmora u sljedeću kalendarsku godinu dopušten je samo ako je to opravdano važnim razlozima koji se odnose na poduzetnika ili osobu radnika. U slučaju prijenosa odmor se mora dodijeliti i iskoristiti tijekom prva tri mjeseca sljedeće kalendarske godine. Međutim, na zahtjev radnika, djelomični odmor koji se stekao u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (a) prenosi se u sljedeću kalendarsku godinu.

(4)      Ako se u slučaju prestanka radnog odnosa odmor više ne može u cijelosti ili djelomično odobriti, isplatit će se naknada.”

III. Činjenice u glavnim postupcima i prethodna pitanja

A.      Predmet C‑518/20

9.        Osoba XP, koja ima status osobe s teškim invaliditetom, zaposlena je kod Fraporta od 2000. kao vozač za prijevoz robe. Od 1. prosinca 2014. prima mirovinu zbog potpuno smanjene radne sposobnosti („Rente wegen voller Erwerbsminderung”), koja je posljednje produljena do 31. kolovoza 2022. Iz informacija koje su dostavljene Sudu proizlazi da nije riječ o trajnom invaliditetu, s obzirom na to da taj invaliditet mirovinsko tijelo ponovno procjenjuje svake tri godine, te da radni odnos između dviju stranaka, iako je u mirovanju, nije prestao.

10.      Osoba XP tvrdi da joj Fraport daje još 34 radna dana odmora na temelju 2014. Prema njezinu mišljenju, ta prava nisu izgubljena jer Fraport nije ispunio svoju obvezu poticanja na dodjelu i korištenje odmora. Suprotno tomu, Fraport smatra da je pravo na godišnji odmor koji tužitelj nije iskoristio 2014. prestalo 31. ožujka 2016. u ponoć, nakon završetka razdoblja prijenosa. Naime, prema njegovu mišljenju, radnik koji se zbog zdravstvenih razloga ne može koristiti godišnjim odmorom tijekom duljeg razdoblja, poput osobe XP zbog potpuno smanjene radne sposobnosti, gubi pravo na godišnji odmor 15 mjeseci nakon kraja godine u kojoj je stekao pravo na taj godišnji odmor i to neovisno o tome je li poslodavac ispunio obveze koje ima kako bi omogućio tom radniku da iskoristi navedeni odmor.

11.      Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se glavni postupak odnosi na postojanje prava na godišnju odmor osobe XP na temelju 2010., 2011. i 2014., ali da je samo godišnji odmor na temelju potonje godine relevantan u svrhu ovog prethodnog postupka(9).

12.      Budući da su sudovi koji odlučuju o meritumu odbili njezin zahtjev, osoba XP ponavlja svoj tužbeni zahtjev u okviru revizije.

B.      Predmet C‑727/20

13.      Osoba AR, koja je zaposlena u St. Vincenz‑Krankenhausu, neprekinuto je nesposobna za rad otkad se razboljela tijekom 2017.(10). Iz informacija koje su dostavljene Sudu proizlazi da osoba AR nema potpuno smanjenu radnu sposobnost i da je podnijela prigovor protiv odluke o odbijanju zahtjeva za mirovinu zbog smanjene radne sposobnosti.

14.      Osoba AR nije u potpunosti iskoristila svoj zakonski godišnji odmor na temelju 2017. St. Vincenz‑Krankenhaus nije ju potaknuo da iskoristi svoj godišnji odmor i nije ju obavijestio o činjenici da se pravo na godišnji odmor koji se ne zatraži može izgubiti na kraju kalendarske godine ili razdoblja prijenosa. Osoba AR traži da se utvrdi da još ima pravo na preostalih 14 dana godišnjeg odmora na temelju kalendarske godine 2017. Smatra da nije izgubila pravo na taj godišnji odmor jer je njezin poslodavac nije pravodobno obavijestio o tome da ga može izgubiti. St. Vincenz‑Krankenhaus tvrdio je da je pravo na godišnji odmor na temelju 2017. prestalo najkasnije 31. ožujka 2019. u ponoć.

15.      Spor između stranaka stoga se odnosi samo na postojanje pravâ na godišnji odmor osobe AR na temelju 2017.

16.      Budući da su sudovi koji odlučuju o meritumu odbili njezin zahtjev, osoba AR ponavlja svoj tužbeni zahtjev u okviru revizije.

C.      Prethodna pitanja

17.      Sud koji je uputio zahtjev navodi da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, protumačio članak 7. BUrlG‑a na način koji je u skladu s Direktivom 2003/88 s dva aspekta.

18.      Kao prvo, primijenio je sudsku praksu koja proizlazi iz presude Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften time što je presudio da pravo na zakonski minimalni godišnji odmor načelno prestaje na kraju kalendarske godine (članak 7. stavak 3. prva rečenica BUrlG‑a) ili odobrenog razdoblja prijenosa (članak 7. stavak 3. druga i četvrta rečenica BUrlG‑a) samo ako je poslodavac prethodno omogućio radniku da ostvari svoje pravo na godišnji odmor i ako taj radnik unatoč tomu nije dobrovoljno iskoristio taj godišnji odmor. Prema tumačenju koje je u skladu s člankom 7. stavkom 1. prvom rečenicom BUrlG‑a, na poslodavcu je da poduzme inicijativu u svrhu ostvarenja tog prava. Vremenskim ograničenjem navedenog prava, predviđenim u članku 7. stavku 3. BUrlG‑a, načelno se pretpostavlja da taj poslodavac osigurava, konkretno i na potpuno transparentan način, da navedeni radnik može stvarno koristiti svoj plaćeni godišnji odmor.

19.      Ako poslodavac nije ispunio svoje obveze suradnje, pravo na godišnji odmor koje nije prestalo 31. prosinca u godini za koju je godišnji odmor odobren pribraja se pravu na godišnji odmor koji nastaje 1. siječnja naredne godine. Na njega, kao na pravo na godišnji odmor koje je ponovno nastalo, primjenjuju se odredbe članka 7. stavka 1. prve rečenice i članka 7. stavka 3. BUrIG‑a. Taj poslodavac stoga može izbjeći neograničeno kumuliranje pravâ na godišnji odmor koja proizlaze iz nekoliko godina tako da ne ispuni a posteriori, tijekom tekuće godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, svoje obveze suradnje u pogledu godišnjeg odmora na temelju prethodnih godina u kojima je stekao pravo na godišnji odmor. Ako u takvom slučaju radnik ne ostvari kumulativno pravo na godišnji odmor tijekom tekuće godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, iako je imao tu mogućnost, gubi pravo na taj godišnji odmor na kraju kalendarske godine ili razdoblja prijenosa. Odluke Bundesarbeitsgerichta (Savezni radni sud) odnose se na situacije u kojima radnicima nije potpuno smanjena radna sposobnost ili u kojima nemaju dugotrajnu bolest.

20.      Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev presudio je, u skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz presuda Schultz‑Hoff i dr. i KHS, da se pravo na zakonski godišnji odmor ne gubi na temelju članka 7. stavka 3. BUrlG‑a ako je radnik nesposoban za rad zbog bolesti do kraja godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor i/ili razdoblja prijenosa i stoga ga ne može koristiti. U tom se slučaju zadržano pravo na godišnji odmor pribraja pravu na godišnji odmor koje nastaje u sljedećoj godini te se ono stoga ponovno vremenski ograničava na temelju članka 7. stavka 3. BUrlG‑a. Međutim, to pravo prestaje, u slučaju da je osoba trajno nesposobna za rad, 15 mjeseci nakon kraja godine u kojoj je stekla pravo na godišnji odmor. Sud koji je uputio zahtjev primijenio je tu sudsku praksu i u slučajevima u kojima radnik prima mirovinu zbog smanjene radne sposobnosti.

21.      Taj sud navodi da se od njega još nije tražilo da odluči, nakon presude Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, o pitanju prestaju li, i pod kojim uvjetima, u slučaju trajne nesposobnosti za rad, prava na godišnji odmor radnika čija je radna sposobnost potpuno smanjena ili koji imaju dugotrajnu bolest 15 mjeseci nakon kraja godine u kojoj su stekli pravo na godišnji odmor.

22.      Poput Suda, navedeni sud smatra da se prestanak pravâ na godišnji odmor u slučajevima u kojima radnik nije mogao koristiti svoj godišnji odmor može predvidjeti samo iznimno, kad postoje posebne okolnosti koje opravdavaju gubitak prava na taj godišnji odmor(11). Međutim, prema sudskoj praksi istog suda, postojanje takvih posebnih okolnosti načelno je isključeno kad taj radnik ne može koristiti svoj godišnji odmor zato što poslodavac nije ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa ili zato što je na neki drugi način spriječio navedenog radnika da ostvari svoje pravo na godišnji odmor.

23.      Međutim, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje vrijedi li ta sudska praksa i u pogledu radnika čija je radna sposobnost potpuno smanjena ili koji imaju dugotrajnu bolest.

24.      U tom pogledu, taj sud smatra da, ako je poslodavac pravodobno ispunio svoje obveze suradnje, članak 7. stavak 3. BUrlG‑a treba tumačiti, u skladu s Direktivom 2003/88, na način da radnik koji ima bolest koja dovodi do nesposobnosti za rad od početka godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor ili koji je takvu bolest dobio tijekom te godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor gubi svoje pravo na zakonski godišnji odmor 15 mjeseci nakon kraja navedene godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor ako je nesposobnost za rad neprekinuta i trajna. Ako ta nesposobnost za rad traje do 31. ožujka druge godine nakon one u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, to je posebna okolnost kojom se opravdava vremensko ograničenje prava na godišnji odmor kako bi se zaštitio najbolji interes poslodavca da se izbjegne neograničeno kumuliranje pravâ na godišnji odmor, unatoč činjenici da bolesni radnik nije mogao ostvariti svoje pravo na godišnji odmor.

25.      Suprotno tomu, Sud treba pojasniti dopušta li se pravom Unije i gubitak prava na godišnji odmor 15 mjeseci nakon isteka godine za koju je godišnji odmor odobren ili, ovisno o slučaju, duljeg razdoblja, u slučaju potpuno i trajno smanjene radne sposobnosti ili nesposobnosti za rad zbog bolesti ako poslodavac nije poštovao svoje obveze u pogledu poticanja i uputa, a radnik je još mogao, barem djelomično, iskoristiti taj godišnji odmor tijekom te godine za koju je godišnji odmor odobren prije nastupanja te potpuno smanjene radne sposobnosti ili te nesposobnosti za rad.

26.      Stoga sud koji je uputio zahtjev pita može li pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stečeno tijekom godine za koju je godišnji odmor odobren prestati nakon razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom ako poslodavac nije omogućio radniku da ostvari to pravo prije početka nesposobnosti za rad koja je nastupila tijekom te godine za koju je godišnji odmor odobren. Konkretno, s obzirom na doprinose presuda KHS i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, postavlja se pitanje primjenjuje li se, uzimajući u obzir svrhu odmora koja se daje plaćenom godišnjem odmoru, načelo prema kojem prestanak prava na takav godišnji odmor uvjetuje to da poslodavac ispuni svoje obveze u pogledu poticanja i uputa, samo u određenim granicama.

27.      U tom pogledu, taj sud ističe da se može smatrati da, ako poslodavac nije pravodobno ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa, radnik je još mogao iskoristiti svoj plaćeni godišnji odmor prije početka potpuno smanjene radne sposobnosti ili nesposobnosti za rad. U slučaju da ne pruži propisana poticanja i upute tom radniku u skladu s primjenjivim pravom, taj poslodavac treba snositi rizik od toga da se pravo na godišnji odmor ne izgubi u potpunosti, čak i ako je navedeni radnik potpuno smanjeno radno sposoban ili nesposoban za rad nakon 31. ožujka druge godine nakon one u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor.

28.      S obzirom na to, navedeni sud napominje, pri čemu se oslanja na sudsku praksu koja proizlazi iz presude KHS, da plaćeni godišnji odmor odgovara svojoj svrsi odmora samo ako taj prijenos ne prekoračuje određeno vremensko ograničenje, tako da se nacionalnim propisom može predvidjeti takvo ograničenje u slučaju dugotrajne bolesti radnika kako bi se izbjeglo neograničeno kumuliranje prava na takav odmor.

29.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iako se ta načela mogu primijeniti i na godinu u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor tijekom koje je nastupila potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad radnika, koja i dalje postoji od tog datuma, pravo na plaćeni godišnji odmor povezan s tom godinom može se izgubiti 15 mjeseci nakon kraja te godine, i to čak i ako poslodavac nije poštovao svoje obveze u pogledu poticanja i uputa. Stoga pravo na godišnji odmor koje je stečeno na temelju godine za koju je godišnji odmor odobren prije te potpuno smanjene radne sposobnosti ili nesposobnosti za rad prestaje unatoč činjenici da je taj radnik još mogao iskoristiti taj godišnji odmor prije početka navedene potpuno smanjene radne sposobnosti ili navedene nesposobnosti za rad ako je taj poslodavac pravodobno ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa.

30.      Sud koji je uputio zahtjev navodi i da Sud još nije odlučio o pitanju utvrđuje li se člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje datum, tijekom godine u kojoj je stečeno pravo na godišnji odmor, na koji poslodavac najkasnije mora ispuniti svoje obveze u pogledu poticanja i uputa kako bi se one „pravodobno” izvršile u smislu prava Unije.

31.      S obzirom na prethodne elemente, Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja(12):

„1.      Protivi li se članku 7. [Direktive 2003/88] i članku 31. stavku 2. [Povelje] tumačenje nacionalnog propisa kao što je članak 7. stavak 3. [BUrlG‑a] u skladu s kojim pravo na plaćeni godišnji odmor koje još nije ostvario radnik – čija je radna sposobnost iz zdravstvenih razloga potpuno smanjena tijekom godine za koju je godišnji odmor odobren [ili koji se tijekom iste godine razbolio i radno je nesposoban], ali koji je barem djelomično mogao iskoristiti godišnji odmor tijekom godine za koju je godišnji odmor odobren prije nego što mu se radna sposobnost smanjila – prestaje u slučaju da mu je radna sposobnost neprekinuto i trajno smanjena i 15 mjeseci nakon kraja godine za koju je godišnji odmor odobren, čak i ako poslodavac radniku zapravo nije omogućio da ostvari svoje pravo na godišnji odmor jer ga na to nije odgovarajuće poticao ni uputio?

2.      Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan: je li u tim okolnostima isključen i prestanak tog prava u kasnijem trenutku ako je riječ o trajnoj i potpuno smanjenoj radnoj sposobnosti [ili trajnoj nesposobnosti za rad]?”

32.      U predmetu C‑518/20 pisana očitovanja podnijeli su osoba XP, Fraport i Europska komisija.

33.      U predmetu C‑727/20 pisana očitovanja podnijeli su osoba AR, St. Vincenz‑Krankenhaus i Komisija.

IV.    Analiza

34.      Svojim prethodnim pitanjima, koja, prema mojem mišljenju, valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči treba li članak 7. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim pravo radnika na plaćeni godišnji odmor koje je stekao na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili tijekom kojeg je bio nesposoban za rad zbog bolesti koja od tog trenutka i dalje postoji može prestati, nakon razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom ili pak naknadno, iako mu njegov poslodavac nije pravodobno omogućio da ostvari to pravo prije početka te potpuno smanjene radne sposobnosti ili te nesposobnosti za rad.

35.      Sud je već bio pozvan odlučiti o pitanjima u pogledu prava na plaćeni godišnji odmor radnika koji prije prestanka svojeg radnog odnosa nije bio u mogućnosti ostvariti svoje pravo na taj odmor zbog razloga neovisnih o njegovoj volji, te konkretnije zbog bolesti.

36.      U tom je kontekstu u svojoj presudi Schultz‑Hoff i dr. pošao od utvrđenja da „Direktiva 2003/88 ne razlikuje radnike koji su odsutni s posla zbog bolovanja – kratkotrajnog ili dugotrajnog – tijekom referentnog razdoblja i onih koji su stvarno radili tijekom navedenog razdoblja”(13). Prema mišljenju Suda, iz toga slijedi da „kad je riječ o radnicima kojima je propisno određeno bolovanje, pravo na plaćeni godišnji odmor koje sama Direktiva 2003/88 daje svim radnicima država članica ne može […] uvjetovati obvezom da se tijekom referentnog razdoblja koje je navedena država odredila stvarno radilo”(14).

37.      U istoj presudi Sud je presudio i da se „članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 u načelu ne protivi nacionalni propis koji predviđa načine ostvarivanja prava na plaćeni godišnji odmor izričito utvrđenog tom direktivom, a koji podrazumijeva čak i gubitak navedenog prava nakon referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa, ali pod uvjetom da je radnik koji je izgubio pravo na plaćeni godišnji odmor imao stvarnu mogućnost ostvarivati pravo koje mu […] direktiva dodjeljuje”(15).

38.      Međutim, nacionalni propis poput članka 7. stavka 3. BUrlG‑a spada u područje načina korištenja plaćenog godišnjeg odmora u smislu članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, kako ga tumači Sud(16). Propis te vrste dio je pravila i postupaka nacionalnog prava koji se primjenjuju na određivanje godišnjih odmora radnika, pri čemu se uzimaju u obzir različiti interesi koji postoje(17).

39.      Prema mišljenju Suda, valja ipak u svakoj situaciji „osigurati da primjena takvih nacionalnih pravila ne može dovesti do prestanka prava na plaćeni godišnji odmor koja je radnik stekao, iako on ta prava nije mogao stvarno ostvarivati”(18). Stoga, „automatski gubitak prava na plaćeni godišnji odmor – a da se pritom prethodno ne provjeri je li radnik stvarno mogao ostvariti to pravo – prekoračuje ograničenja […] koja države članice moraju poštovati prilikom definiranja pravila o načinima ostvarivanja navedenog prava”(19). Naime, „gubitak prava koje je radnik stekao na plaćeni godišnji odmor ili njegova povezanog prava na isplatu novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa – a da dotična osoba nije stvarno mogla ostvarivati to pravo na plaćeni godišnji odmor – ugrozio bi samu bit tog prava”(20).

40.      Sud je utvrdio da je radnik koji je na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja i koje traje nakon isteka tog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa „lišen svakog razdoblja koje daje mogućnost da se koristi svojim plaćenim godišnjim odmorom”(21). Iz toga je zaključio da „članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 valja tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim odredbama ili praksama kojima se predviđa da se pravo na plaćeni godišnji odmor gubi po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za prijenos utvrđenog nacionalnim pravom, čak i ako je razlog zbog kojega radnik nije mogao iskoristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor činjenica da je bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja te da je njegova nesposobnost za rad trajala do kraja njegova radnog odnosa”(22).

41.      Zanimljivo je napomenuti da je Sud izveo isti zaključak u pogledu radnika koji su, poput osoba XP i AR u okviru ovih postupaka, radili tijekom dijela referentnog razdoblja prije nego što su uzeli bolovanje, koje je trajalo nakon isteka tog razdoblja ili razdoblja prijenosa.

42.      Naime, prema mišljenju Suda, radnik koji je na dugotrajnom bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili samo tijekom dijela tog razdoblja u oba se slučaja nalazi u istoj situaciji „jer je nastanak nesposobnosti za rad zbog bolesti nepredvidljiv”(23). Stoga u svakom slučaju može tražiti ostvarivanje prava na godišnji odmor koje je stekao tijekom predmetnog referentnog razdoblja.

43.      U slučaju dugotrajnog produljivanja te nesposobnosti za rad, takvo tumačenje ipak može automatski dovesti do neograničenog kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor stečenog tijekom uzastopnih razdoblja odsutnosti s posla zbog bolesti. Zbog toga je Sud u svojoj presudi KHS smatrao da rješenje koje je donio u svojoj presudi Schultz‑Hoff i dr. treba „detaljnije pojasniti” u „specifičnim okolnostima”(24).

44.      Stoga je u posebnom kontekstu radnika koji su spriječeni koristiti se svojim pravom na plaćeni godišnji odmor zbog odsutnosti s posla zbog bolesti Sud presudio da, iako bi radnik koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja imao pravo neograničeno akumulirati sva prava na plaćeni godišnji odmor stečen za vrijeme svoje odsutnosti s posla, takvo neograničeno kumuliranje ne bi više odgovaralo samoj svrsi prava na plaćeni godišnji odmor(25).

45.      Stoga, u specifičnim okolnostima u kojima se nalazi radnik koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja, Sud je smatrao da – ne samo s obzirom na zaštitu radnika kojoj teži Direktiva 2003/88 nego i na zaštitu poslodavca koji je suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustava radnika i teškoćama koje ona mogu značiti za organizaciju posla – članak 7. te direktive treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalne odredbe ili prakse koje ograničavaju, na razdoblje prijenosa od 15 mjeseci, nakon čijeg isteka prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor, kumuliranje prava na takav odmor radnika koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referentnih razdoblja(26).

46.      Slijedom toga, valja ispitati jesu li okolnosti poput onih iz glavnih postupaka „specifične” u smislu sudske prakse koja proizlazi iz presude KHS, tako da opravdavaju odstupanje od načela iz članka 7. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje, prema kojem stečeno pravo na plaćeni godišnji odmor ne može prestati nakon proteka referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom, ako radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti svoj odmor(27).

47.      Smatram da se takve specifične okolnosti ne mogu utvrditi u ovim predmetima. Naime, ističem da, kao što je to bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda KHS, ako se postavlja pitanje vremenskog ograničenja prava na plaćeni godišnji odmor u slučaju dulje odsutnosti radnika zbog bolesti ili smanjene radne sposobnosti, postoji velika razlika između tog predmeta i onih koji se ispituju.

48.      Stoga je u predmetu u kojem je donesena presuda KHS Sud trebao odlučiti o pitanju znači li rješenje koje je utvrdio u svojoj presudi Schultz‑Hoff i dr. da radnik koji je na bolovanju tijekom duljeg razdoblja ima pravo neograničeno kumulirati prava na plaćeni godišnji odmor stečena tijekom uzastopnih referentnih razdoblja. To se pitanje može legitimno postaviti jer tijekom svoje odsutnosti s posla zbog bolesti dotični radnik nije mogao ostvariti svoje pravo na takav godišnji odmor, tako da, ako rješenje koje se utvrdilo u presudi Schultz‑Hoff i dr. treba doslovno primijeniti, to pravo ne može prestati. Sud je bio u potpunosti svjestan zlouporabe do koje to rješenje može dovesti te je upravo kako bi je izbjegao priznao državama članicama mogućnost da predvide vremensko ograničenje prava na plaćeni godišnji odmor stečenog tijekom razdoblja dulje odsutnosti s posla zbog bolesti.

49.      Međutim, situacija o kojoj je riječ u ovim predmetima različita je jer dotični radnici ne traže zadržavanje svih prava na plaćeni godišnji odmor stečenih tijekom razdoblja njihove dulje odsutnosti s posla, nego samo prava na takav godišnji odmor stečen na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg su djelomično radili, a djelomično se njihova radna sposobnost potpuno smanjila ili su bili nesposobni za rad zbog bolesti.

50.      Međutim, napominjem da je Sud, kao što sam to prethodno naveo, u svojoj presudi Schultz‑Hoff i dr. u pogledu referentnog razdoblja u kojem je određena osoba radila tijekom jednog dijela tog razdoblja prije nego što je uzela bolovanje, smatrao da pravo na plaćeni godišnji odmor ne može prestati.

51.      Osim toga, iz presude KHS zaključujem da je Sud, samo kako bi izbjegao negativne posljedice neograničenog kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor stečenih tijekom razdoblja dulje odsutnosti s posla zbog dugotrajne bolesti, priznao da valja odstupiti od tog načela prema kojem takva prava ne mogu prestati i da je u tom kontekstu prihvatio mogućnost vremenskog ograničenja u pogledu tih prava.

52.      Smatram da takvo odstupanje treba usko tumačiti i stoga ga ograničiti na rizik koji se njime nastoji izbjeći, odnosno rizik od neograničenog kumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor stečenih tijekom razdoblja dulje odsutnosti s posla zbog dugotrajne bolesti. Drugim riječima, kad takav rizik ne postoji, treba prevladati načelo iz članka 7. Direktive 2003/88, prema kojem stečeno pravo na plaćeni godišnji odmor ne može prestati istekom referentnog razdoblja i/ili razdoblja prijenosa utvrđenog nacionalnim pravom, ako radnik nije bio u mogućnosti iskoristiti svoj odmor(28).

53.      U tom je pogledu važno ustrajati na činjenici da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pravo na plaćeni godišnji odmor ne može tumačiti restriktivno(29). Iz toga slijedi da se „svako odstupanje od Unijina režima organizacije radnog vremena predviđenog Direktivom 2003/88 treba tumačiti na način da se njegov doseg ograniči samo na ono što je krajnje nužno za zaštitu interesa koje to odstupanje omogućava zaštititi”(30).

54.      Slijedom toga, iako se vremenskim ograničenjem koje je Sud priznao u svojoj presudi KHS nedvojbeno sprečava, s obzirom na to da je predviđeno nacionalnim pravom, radnike kao što su osobe XP i AR da zatraže zadržavanje svih prava na plaćeni godišnji odmor stečenih tijekom njihova duljeg odsustva s posla na temelju nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja, dvojim u pogledu toga da se može priznati da se takvo ograničenje treba sustavno primjenjivati na pravo na plaćeni godišnji odmor stečeno na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg je nastupila potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad. Naime, na temelju složenosti tog razdoblja, tijekom kojeg je dotični radnik radio prije nego što se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili je bio nesposoban za rad, postavlja se pitanje o tome poštuje li njegov poslodavac obveze u pogledu poticanja i uputa koje ima što se tiče korištenja godišnjeg odmora i o posljedicama koje treba izvesti iz poslodavčeva nepoštovanja tih obveza.

55.      U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da je na poslodavcu da omogući radniku ostvarivanje njegova prava na plaćeni godišnji odmor(31). U tom je smislu Sud presudio da „poslodavac osobito mora, vodeći računa o obveznoj naravi prava na plaćeni godišnji odmor i kako bi osigurao koristan učinak članka 7. Direktive 2003/88, konkretno i na potpuno transparentan način osigurati da radnik može stvarno koristiti svoj plaćeni godišnji odmor, potičući ga, prema potrebi i formalnim putem, da to učini, pri čemu ga mora, kako bi se zajamčilo da navedeni odmor i dalje može zainteresiranoj osobi osigurati opuštanje i odmor kojima mora pridonijeti, detaljno i pravodobno obavijestiti o tome da će se, ako ga ne iskoristi, taj odmor izgubiti na kraju referentnog razdoblja ili odobrenog razdoblja prijenosa”(32).

56.      K tomu, Sud je presudio da je „teret dokazivanja u tom […] pogledu na poslodavcu […]. Ako potonji ne može podnijeti dokaz da je postupio s dužnom pažnjom zahtijevanom kako bi radnik mogao stvarno koristiti plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo, valja utvrditi da bi gubitak prava na navedeni odmor po završetku referentnog razdoblja ili razdoblja prijenosa i, u slučaju prestanka radnog odnosa, povezano uskraćivanje isplate novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor bili u suprotnosti s člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2003/88”(33).

57.      Prema mojem mišljenju, iz te sudske prakse Suda proizlazi da, kad radnik koji je dugotrajno nesposoban za rad traži ostvarivanje prava na plaćeni godišnji odmor stečenog na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg je djelomično radio, a djelomično se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili je bio nesposoban za rad zbog bolesti, nacionalni sud pred kojim je pokrenut postupak treba provjeriti je li poslodavac ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora prije nastupanja te potpuno smanjene radne sposobnosti ili te nesposobnosti za rad.

58.      Naime, u takvoj je situaciji dotični radnik doista radio tijekom dijela referentnog razdoblja i stekao je pravo na plaćeni godišnji odmor čiji dio još nije iskoristio u trenutku nastupanja njegove nesposobnosti za rad. Međutim, ne može se isključiti da se takvo pravo moglo iskoristiti ili barem u velikoj mjeri ostvariti prije nego što je nastupila ta nesposobnost za rad ako je radniku njegov poslodavac pravodobno omogućio da ostvari to pravo.

59.      Točno je da se može smatrati da, kad nastupi potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad zbog bolesti tijekom referentnog razdoblja, postoje dvije vrste razloga zbog kojih radnik nije iskoristio plaćeni godišnji odmor. S jedne strane, taj radnik nije mogao iskoristiti svoj godišnji odmor jer se razbolio. S druge strane, nije mogao iskoristiti svoj godišnji odmor jer mu poslodavac nije omogućio da to učini.

60.      S obzirom na navedeno, smatram da se u toj vrsti situacije poslodavac ne bi trebao moći osloboditi od poštovanja vlastitih obveza, tako da tvrdi da potonji radnik nije mogao iskoristiti svoje pravo na godišnji odmor samo zbog nepredvidljivog događaja, kao što je bolest radnika. Prema mojem mišljenju, treba prevladati ideja prema kojoj, da je tom radniku njegov poslodavac omogućio da iskoristi svoj godišnji odmor, on vjerojatno više ne bi trebao tražiti korištenje tog odmora nekoliko godina kasnije.

61.      Stoga smatram, da ponovim izraz koji je upotrijebio Sud, da „poslodavac koji radniku ne omogući korištenje njegovim pravom na plaćeni godišnji odmor za to treba snositi posljedice”(34). Prema mojem mišljenju, kad bi se priznalo da je zbog nastupanja potpuno smanjene radne sposobnosti ili nesposobnosti za rad zbog bolesti poslodavac oslobođen od svoje obveze da radniku omogući korištenje njegova godišnjeg odmora do datuma od kojeg taj radnik više nije mogao obavljati svoj posao, to bi dovelo do stvaranja neravnoteže u korist tog poslodavca i na štetu radnika kojeg treba smatrati slabijom stranom radnog odnosa(35). Naime, poslodavcu bi stoga bila ponuđena mogućnost oslobođenja od poštovanja vlastitih obveza, pod izgovorom da je nastupanje potpuno smanjene radne sposobnosti ili nesposobnosti za rad zbog bolesti nepredvidljiv događaj(36). Ponovno preuzimam izraz koji je upotrijebio Sud, „[p]rihvatiti u tim okolnostima prestanak pravâ na plaćeni godišnji odmor koja je radnik stekao značilo bi […] potvrditi postupanje koje ide prema nezakonitom bogaćenju poslodavca na štetu samog cilja [Direktive 2003/88], a to je poštovanje radnikova zdravlja”(37).

62.      Iz toga slijedi da, prema mojem mišljenju, kao što to vrijedi, u skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz presude Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, u pogledu referentnog razdoblja tijekom kojeg je radnik doista radio a da pritom nije nastupila nesposobnost za rad ili potpuno smanjena radna sposobnost(38), radnik koji je radio tijekom dijela referentnog razdoblja prije nego što je nastupila nesposobnost za rad ili potpuno smanjena radna sposobnost, nakon isteka razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom, ne gubi pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao na temelju tog referentnog razdoblja ako mu njegov poslodavac nije omogućio da ostvari to pravo. Slijedom toga, u takvim okolnostima smatram da pravo koje je radnik tako stekao treba prenijeti na razdoblje nakon ponovnog početka rada ili, u slučaju prekida radnog odnosa, treba isplatiti novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.

63.      Okolnost da postoji vremenski razmak između nastanka prava na plaćeni godišnji odmor tijekom referentnog razdoblja u kojem je nastupila nesposobnost za rad ili potpuno smanjena radna sposobnost i ostvarivanja tog prava ne predstavlja, prema mojem mišljenju, prepreku strogoj primjeni sudske prakse koja proizlazi iz presude Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften. Ponavljam da je na poslodavcu da snosi posljedice utvrđenja prema kojem nije pravodobno ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora. U tom pogledu dodajem da je Sud već priznao da, „iako pozitivan učinak plaćenog godišnjeg odmora na sigurnost i zdravlje radnika najviše dolazi do izražaja ako se koristi u godini koja je predviđena u tu svrhu, odnosno u tekućoj godini, to vrijeme odmora ne gubi svoj značaj u tom smislu i ako se koristi u kasnijem razdoblju”(39).

64.      Iako se moje stajalište stoga razlikuje od onog koje zastupa Komisija, kojim se u biti zagovara stroga primjena presude KHS u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnim postupcima, ipak priznajem da se, kao što to navodi ta institucija u svojim očitovanjima, protiv poslodavca može pozvati na njegovu obvezu samo ako je doista imao priliku omogućiti radniku da ostvari svoje pravo na godišnji odmor. Samo u takvoj situaciji poslodavčevo neispunjavanje obveze može dovesti do negativnih pravnih posljedica za njega.

65.      U tom pogledu smatram da je na nacionalnom sudu da u svakom pojedinačnom slučaju ocijeni je li poslodavac, ovisno o trenutku u kojem je nesposobnost za rad ili potpuno smanjena radna sposobnost nastupila tijekom predmetnog referentnog razdoblja, doista imao vremena ispuniti svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora.

66.      U okviru te ocjene treba uzeti u obzir činjenicu da, kad je potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad zbog bolesti nastupila na kraju predmetnog referentnog razdoblja, kao što je to slučaj u oba predmeta koji se ispituju, može se pretpostaviti da je poslodavac raspolagao vremenom koje potrebno kako bi ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora.

V.      Zaključak

67.      S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis u skladu s kojim pravo radnika na plaćeni godišnji odmor koje je stekao na temelju referentnog razdoblja tijekom kojeg se njegova radna sposobnost potpuno smanjila ili tijekom kojeg je bio nesposoban za rad zbog bolesti koja od tog trenutka i dalje postoji može prestati, nakon razdoblja prijenosa odobrenog nacionalnim pravom ili pak naknadno, iako mu njegov poslodavac nije pravodobno omogućio da ostvari to pravo prije početka te potpuno smanjene radne sposobnosti ili te nesposobnosti za rad.


1      Izvorni jezik: francuski


2      SL 2003., L 299, str. 9. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 32.)


3      U daljnjem tekstu: Povelja


4      C‑350/06 i C‑520/06, u daljnjem tekstu: presuda Schultz‑Hoff i dr., EU:C:2009:18


5      C‑214/10, u daljnjem tekstu: presuda KHS, EU:C:2011:761


6      C‑684/16, u daljnjem tekstu: presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, EU:C:2018:874


7      BGBl, 1963., str. 2.


8      BGBl, 2002. I., str. 1592., u daljnjem tekstu: BUrlG


9      Što se tiče pravâ na godišnji odmor na temelju 2010. i 2011., sud koji je uputio zahtjev navodi da zahtjev za reviziju treba odbiti, makar zbog toga što je, u nedostatku obrazloženja u skladu sa zakonskim odredbama, tužiteljeva tužba nedopuštena u tom pogledu i zbog toga što, slijedom toga, pitanja koja se odnose na pravo Unije nisu relevantna za rješenje spora u tom pogledu.


10      U svojim pisanim očitovanjima St. Vincenz‑Krankenhaus pojašnjava da je osoba AR neprekinuto nesposobna za rad od rujna 2017.


11      U tom pogledu upućuje na presudu od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 73. i sljedeće).


12      Budući da su ta pitanja gotovo istovjetna u oba predmeta, preuzet ću ih samo jednom, pri čemu ću u zagradama navesti minimalne razlike u tekstu.


13      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 40.)


14      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 41.)


15      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 43.)


16      Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 36.).


17      Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 37. i navedena sudska praksa).


18      Presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 38.)


19      Presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 40.)


20      Presuda Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 26. i navedena sudska praksa)


21      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 44.)


22      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 49.)


23      Presuda Schultz‑Hoff i dr. (t. 51.)


24      Presuda KHS (t. 28.)


25      Vidjeti u tom smislu presudu KHS (t. 29. i 30.). Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pravo na plaćeni godišnji odmor „ima dvostruku svrhu, odnosno omogućiti radniku odmor od izvršavanja zadaća koje je dužan obavljati prema svojem ugovoru o radu, s jedne strane, i to da raspolaže razdobljem za opuštanje i razonodu, s druge strane” (točka 31. te presude). Sud je smatrao i da bi „pravo na plaćeni godišnji odmor koje je stekao radnik koji je tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja bio nesposoban za rad, moglo […] ispunjavati oba dijela [njegove] svrhe jedino ako taj prijenos ne prelazi određeno vremensko ograničenje. Naime, nakon takvog proteka vremena godišnji odmor više nema pozitivan učinak na radnika u smislu vremena potrebnog za odmor, pri čemu zadržava samo aspekt razdoblja za opuštanje i razonodu” (točka 33. navedene presude).


26      Vidjeti u tom smislu presudu KHS (t. 38., 39. i 44.).


27      Vidjeti presudu od 29. studenoga 2017., King (C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 56.).


28      Vidjeti po analogiji presudu od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 72.).


29      Vidjeti osobito presudu od 25. studenoga 2021., job‑medium (C‑233/20, EU:C:2021:960, t. 26. i navedena sudska praksa).


30      Presuda od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 74. i navedena sudska praksa)


31      Vidjeti osobito presude od 6. studenoga 2018., Kreuziger (C‑619/16, EU:C:2018:872, t. 51. i navedena sudska praksa) i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 44. i navedena sudska praksa).


32      Presude od 6. studenoga 2018., Kreuziger (C‑619/16, EU:C:2018:872, t. 52.) i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 45.)


33      Presude od 6. studenoga 2018., Kreuziger (C‑619/16, EU:C:2018:872, t. 53.) i Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 46.)


34      Presuda od 25. lipnja 2020., Varhoven kasacionen sad na Republika Bulgaria i Iccrea Banca SpA (C‑762/18 i C‑37/19, EU:C:2020:504, t. 77. i navedena sudska praksa)


35      Vidjeti presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 41.).


36      Vidjeti u pogledu nemogućnosti poslodavca da se oslobodi od poštovanja vlastitih obveza presudu Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften (t. 43.).


37      Presuda od 29. studenoga 2017., King (C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 64.)


38      Na primjer, da su se glavni postupci odnosili i na pravo na plaćeni godišnji odmor stečeno na temelju godina koje su prethodile godini tijekom koje je nastupila potpuno smanjena radna sposobnost ili nesposobnost za rad i da tijekom tih prethodnih godina poslodavac nije ispunio svoje obveze u pogledu poticanja i uputa što se tiče korištenja godišnjeg odmora. U skladu sa sudskom praksom koja proizlazi iz presude Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften, ne može se smatrati da je to pravo prestalo.


39      Presuda od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn (C‑178/15, EU:C:2016:502, t. 33. i navedena sudska praksa)