Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
LAULHÉ SHAELOU
od 22. listopada 2026.(1)
Predmet C-497/25
UAB „Maxima LT”
protiv
Valsts ieņēmumu dienests
„Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva (EU) 2017/1852 – Mehanizam rješavanja poreznih sporova – Spor između dviju država članica o tumačenju i primjeni bilateralnog poreznog sporazuma – Članak 2. stavak 1. točka (c) – Pojam dvostrukog oporezivanja – Prihod koji je oslobođen poreza u jednoj državi članici”
I. Uvod
1. Opće je poznato da nekoordinirano izvršavanje suvereniteta u području izravnog oporezivanja(2) može dovesti do situacija dvostrukog oporezivanja. Oblici međunarodnog dvostrukog oporezivanja proizlaze, među ostalim, iz činjenice da većina zemalja svoje nacionalno oporezivanje temelji ne samo na domaćim transakcijama nego i na izvanteritorijalnim čimbenicima.(3) Kako bi se izbjegle negativne posljedice preklapanja poreznih nadležnosti, države se uz pomoć međunarodnih poreznih sporazuma često dogovaraju o raspodjeli svojih prava oporezivanja u odnosu na elemente prihoda ili kapitala koji su obuhvaćeni područjem primjene tih sporazuma. Međutim, nacionalna tijela mogu zauzeti različita stajališta o tome kako te sporazume treba tumačiti i primjenjivati u posebnim slučajevima, što može dovesti do neslaganja.
2. Smatrajući da takva neslaganja „mogu stvoriti ozbiljne porezne prepreke za poduzeća koja posluju prekogranično”(4) i ocjenjujući da postojeća rješenja sadržana u međunarodnim sporazumima nisu zadovoljavajuća(5), zakonodavac Unije donio je Direktivu o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Tom se direktivom predviđa poboljšani postupovni režim za sva neslaganja koja se pojave, a kojima se potrebno baviti i koja bi bilo dobro riješiti. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) pruža Sudu prvu priliku za tumačenje tog instrumenta prava Unije.
3. Činjenice iz kojih proizlazi ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnose se na oporezivanje prihoda koji je nizozemsko društvo ostvarilo od prodaje udjela u nekoliko društava sa sjedištem u Latviji. Republika Latvija i Kraljevina Nizozemska zatražile su pravo oporezivanja tog prihoda te je došlo do neslaganja između relevantnih tijela u tim državama članicama o tumačenju važećeg ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između tih dviju država članica. Međutim, iako je prihod stvarno oporezovan u Latviji, u konačnici je bio oslobođen poreza u Nizozemskoj.
4. Prodavatelj je smatrao da dvostruko oporezivanje nije riješeno jer i dalje postoji neslaganje o tumačenju ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Taj je prodavatelj stoga zatražio od latvijskih tijela da uspostave, među ostalim, savjetodavno povjerenstvo koje predstavlja posebnu fazu mehanizma rješavanja sporova uređenog Direktivom o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Međutim, na temelju članka 16. stavka 7. te direktive, obveza osnivanja tog povjerenstva ne postoji ako pitanje „ne obuhvaća dvostruko oporezivanje”. Na temelju tog odstupanja i pozivajući se na oslobođenje od poreza ostvareno u Nizozemskoj, latvijska tijela odbila su taj zahtjev.
5. Ta se odluka sada osporava pred sudom koji je uputio zahtjev, koji traži pojašnjenja u pogledu, s jedne strane, pitanja „obuhvaća [li situacija] dvostruko oporezivanje” i, s druge strane, opsega obveze latvijskih tijela da osnuju savjetodavno povjerenstvo.
6. Na zahtjev Suda, ovo se mišljenje usredotočuje na prethodno navedeni prvi aspekt kako bi se razjasnilo postoji li situacija koja „obuhvaća dvostruko oporezivanje” u smislu Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova kada se dvije države članice pozivaju na pravo na oporezivanje istog prihoda (i ako među njima postoji neslaganje o tumačenju i primjeni primjenjivog poreznog sporazuma), ali je zapravo samo jedna država članica naplatila poreze na taj prihod.
II. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
7. Članak 1. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova odnosi se na „Predmet i područje primjene” te direktive i glasi:
„Ovom se Direktivom utvrđuju pravila o mehanizmu rješavanja sporova među državama članicama kada ti sporovi proizlaze iz tumačenja i primjene sporazumâ i konvencija kojima je predviđeno uklanjanje dvostrukog oporezivanja prihoda i, ako je to primjenjivo, kapitala. Njome se utvrđuju i prava i obveze predmetnih osoba kada nastanu takvi sporovi. Za potrebe ove Direktive na pitanje koje je prouzročilo takve sporove upućuje se kao na ,predmet spora’.”
8. Članak 2. te direktive određuje:
„1. Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[...]
(c) ‚dvostruko oporezivanje’ znači da dvije ili više država članica propisuju poreze obuhvaćene sporazumom ili konvencijom iz članka 1. u pogledu istog oporezivog dohotka ili kapitala ako to prouzrokuje i. dodatni porezni trošak, ii. povećanje porezne obveze ili iii. poništenje ili smanjenje gubitaka koji su se mogli iskoristiti za prebijanje oporezive dobiti;
[...].”
9. Članak 3. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova naslovljen je „Prigovor”, a njegov stavak 1. određuje da „svaka predmetna osoba ovlaštena je podnijeti prigovor u vezi s predmetom spora svakom od nadležnih tijela svake dotične države članice zahtijevajući njegovo rješavanje. Prigovor se podnosi u roku od tri godine od primitka prve obavijesti o mjeri posljedica koje je postala, ili posljedica koje će postati, predmetom spora. [...].”
10. Članak 4. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova odnosi se na „Postupak međusobnog sporazumijevanja”. Njime je predviđeno sljedeće:
„1. Ako nadležna tijela dotičnih država članica prihvate prigovor, u roku od dvije godine s početkom od zadnje obavijesti o odluci jedne od država članica o prihvaćanju prigovora, moraju pokušati riješiti predmet spora postupkom međusobnog sporazumijevanja.
Na zahtjev koji nadležno tijelo dotične države članice podnese svim drugim nadležnim tijelima dotičnih država članica razdoblje od dvije godine iz prvog podstavka može se produljiti za najviše jednu godinu, ako nadležno tijelo koje podnosi zahtjev dostavi pismeno obrazloženje.
[...].
3. Ako nadležna tijela dotičnih država članica ne postignu sporazum o načinu rješavanja predmeta spora u razdoblju predviđenom u stavku 1., nadležno tijelo svake dotične države članice o tome obavješćuje predmetnu osobu i navodi opće razloge zbog kojih sporazum nije postignut.”
11. U skladu s člankom 6. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, naslovljenim „Rješavanje sporova osnivanjem savjetodavnog povjerenstva”:
„1. Na zahtjev predmetne osobe podnesen nadležnim tijelima dotičnih država članica, ta nadležna tijela osnivaju savjetodavno povjerenstvo (,savjetodavno povjerenstvo’) [...] ako:
[...]
(b) nadležna tijela dotičnih država članica prihvatila su prigovor koji je podnijela predmetna osoba, ali nisu uspjela postići sporazum o načinu rješavanja predmeta spora međusobnim sporazumijevanjem u roku predviđenom u članku 4. stavku 1.
[...].”
12. Članak 16. stavak 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova predviđa da „država članica ovisno o slučaju može uskratiti pristup postupku rješavanja sporova na temelju članka 6. ako predmet spora ne obuhvaća dvostruko oporezivanje. U takvom slučaju nadležno tijelo te države članice bez odgode obavješćuje predmetnu osobu i nadležna tijela drugih dotičnih država članica.”
B. Nacionalno pravo
13. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je u Latviji Direktiva o mehanizmima rješavanja poreznih sporova prenesena Likums ‘Par nodokļiem un nodevām’ (Zakon o porezima i davanjima) (Latvijas Vēstnesis br. 26 od 18. veljače 1995.) (kako je izmijenjen Zakonom od 17. listopada 2019.; na snazi od 23. listopada 2019., u daljnjem tekstu: Zakon o porezima i davanjima), poglavlje XV., naslovljeno „Rješavanje sporova koji uključuju nadležna tijela drugih država članica Europske unije u pogledu tumačenja i primjene međunarodnih sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja prihoda i imovine”.
14. U skladu s člankom 119. stavkom 2. tog zakona („Opće odredbe o rješavanju sporova”), „[z]a potrebe ovog poglavlja, dvostruko oporezivanje znači oporezivanje istog oporezivog prihoda ili kapitala u Latviji i drugoj državi članici Europske unije, ako su takvi porezi podložni primjeni međunarodnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja prihoda i kapitala i ako takvo oporezivanje dovodi do najmanje jedne od sljedećih situacija:
1. dodatni porezni trošak;
2. povećanje poreznih obveza;
3. poništenje ili smanjenje gubitaka koji bi se mogli iskoristiti za prebijanje oporezive dobiti.
[...].”
15. Sud koji je uputio zahtjev upućuje na sljedeće odredbe tog zakona koje se odnose na podnošenje prigovora (članak 120. stavci 1. i 5. Zakona o porezima i davanjima); razmatranje spora u postupku međusobnog sporazumijevanja (članak 121. stavci 1. i 4. Zakona o porezima i davanjima) i osnivanje savjetodavnog povjerenstva (članak 123. stavak 1. točka 2. Zakona o porezima i davanjima).
16. Osim toga, na temelju članka 132. stavka 5. Zakona o porezima i davanjima, „državna porezna uprava može poreznom obvezniku uskratiti pravo na pokretanje postupka rješavanja sporova iz članka 123. ovog zakona ako utvrdi, s obzirom na okolnosti slučaja, da se spor ne odnosi na dvostruko oporezivanje. U tom slučaju državna porezna uprava o tome odmah obavješćuje poreznog obveznika i nadležna tijela dotičnih država članica Europske unije.”
17. Sud koji je uputio zahtjev također upućuje na članak 5. prvi stavak točku 2. i članak 5. drugi stavak Uzņēmumu ienākuma nodokļa likums (Zakon o porezu na dobit) (Latvijas Vēstnesis, 2017., br. 156.) (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit).
C. Međunarodno pravo
18. Republika Latvija i Kraljevina Nizozemska sklopile su 14. ožujka 1994. Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju utaje poreza, kojim se, među ostalim, uređuje porez na dobit (u daljnjem tekstu: Ugovor).(6)
19. Članak 6. stavak 2. Ugovora definira pojam „nekretnina” tako da ima „značenje koje mu je dano prema pravu države ugovornice u kojoj se nekretnina nalazi” i pruža indikativni popis elemenata obuhvaćenih tom definicijom.(7)
20. Članak 13. stavak 1. tog ugovora određuje da se „kapitalni dobici koje rezident države ugovornice ostvari otuđenjem jedne od nekretnina navedenih u članku 6. koja se nalazi u drugoj državi ugovornici mogu oporezivati u toj drugoj državi.”
21. U skladu s člankom 13. stavkom 4. „kapitalni dobici ostvareni otuđenjem imovine, osim one iz stavaka 1., 2. i 3., oporezuju se samo u državi ugovornici čiji je otuđivač rezident”.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodno pitanje
22. UAB Maxima LT, društvo sa sjedištem u Litvi i tužitelj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), pravni je sljednik Lincolna Land Erste B.V., društva sa sjedištem u Nizozemskoj. Potonje je društvo 20. svibnja 2020. prodalo svoje udjele u 13 društava sa sjedištem u Latviji latvijskom društvu SIA MAXIMA Latvija.
23. Budući da se više od 50 % vrijednosti imovine 12 društava sastojalo od nekretnina koje se nalaze u Latviji, transakcija se smatrala prodajom nekretnina u skladu s latvijskim pravom, a prihodi od nje oporezovani su na preporuku Valsts ieņēmumu dienestsa (Državna porezna uprava, Latvija; u daljnjem tekstu: VID).(8) Nizozemska tijela istodobno su smatrala da predmetni prihod podliježe poreznoj nadležnosti Nizozemske za potrebe poreza na dobit (nizozemskog rezidenta).
24. Smatrajući da predmetna transakcija predstavlja opasnost od dvostrukog oporezivanja u Latviji i Nizozemskoj, prodavatelj je 20. srpnja 2020. obavijestio VID da je predmet podnesen nadležnom tijelu Nizozemske.
25. VID je odlukom od 8. ožujka 2021. pokrenuo postupak međusobnog sporazumijevanja u smislu Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Stajališta nadležnih tijela obiju država članica razlikovala se u pogledu odredbe poreznog ugovora koja bi se trebala primjenjivati na predmetni prihod. Prema mišljenju VID-a Latvija je imala pravo naplatiti porez u skladu s člankom 13. stavkom 1. Ugovora jer se transakcija odnosila na nekretnine koje se nalaze u Latviji. Istodobno je nizozemsko tijelo smatralo da prihod predstavlja kapitalni dobitak od „druge imovine” u smislu članka 13. stavka 4. tog ugovora i da se taj kapitalni dobitak oporezuje samo u državi ugovornici čiji je otuđitelj rezident, odnosno Nizozemskoj.
26. VID je 11. ožujka 2024. obavijestio tužitelja da u relevantnom trogodišnjem razdoblju nije postignut nikakav sporazum. Također je naveo da tijekom postupka međusobnog sporazumijevanja nije primljen nijedan dokument ni dokaz o njegovu oporezivanju u Nizozemskoj.
27. U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je prihod od prodaje predmetnih udjela bio knjižen u prodavateljevu računu dobiti i gubitka za potrebe poreza na dobit za 2020. Međutim, taj je prihod bio oslobođen poreza na temelju relevantnih uvjeta predviđenih nizozemskim pravom.(9)
28. Tužitelj je 22. travnja 2024. od VID-a zatražio osnivanje savjetodavnog povjerenstva.
29. VID je odbio taj zahtjev odlukom od 31. srpnja 2024. pozivajući se na činjenicu da su prihodi od prodaje udjela bili oslobođeni poreza u Nizozemskoj i da stoga nije bilo dvostrukog oporezivanja.
30. Tužitelj je sudu koji je uputio zahtjev podnio zahtjev da se VID-u naloži da uspostavi savjetodavno povjerenstvo. Pozvao se na činjenicu da se na transakciju primjenjuje nizozemski porezni sustav, kao što je, prema tužiteljevim navodima, utvrdio predstavnik nizozemske porezne uprave. Nadalje, tvrdi da bi, da uvjeti predviđeni nizozemskim pravom za oslobođenje od poreza nisu bili ispunjeni, prihod podlijegao porezu na dobit kako u Latviji tako i u Nizozemskoj. Budući da postupak međusobnog sporazumijevanja nije uspio, tužitelj smatra da je VID bio dužan osnovati savjetodavno povjerenstvo na temelju članka 123. stavka 1. Zakona o porezima i davanjima jer tekst te odredbe ne podrazumijeva nikakvu diskrecijsku ovlast. Osim toga, tužitelj smatra da je VID odbijanjem njegova zahtjeva ograničio njegova prava zajamčena pravom Unije, osobito slobodno kretanje kapitala (članak 63. UFEU-a), slobodu poslovnog nastana (članak 49. UFEU-a) i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek (članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; u daljnjem tekstu: Povelja).
31. VID se protivi toj tvrdnji, pri čemu se u biti poziva na iste razloge kao što su oni navedeni u točki 29. ovog mišljenja.
32. U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 6. stavak 1. točku (b) Direktive [o mehanizmima rješavanja poreznih sporova] tumačiti na način da je nadležno tijelo države članice obvezno osnovati savjetodavno povjerenstvo, na temelju zahtjeva predmetne osobe, ako su nadležna tijela dotičnih država članica prihvatila prigovor koji je podnijela predmetna osoba, ali nisu uspjela postići sporazum o načinu rješavanja predmeta spora međusobnim sporazumijevanjem u roku predviđenom u članku 4. stavku 1. [te direktive]?
2. Treba li pojam ,dvostruko oporezivanje’ iz članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive [o mehanizmima rješavanja poreznih sporova] tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u ovom predmetu, dvostruko oporezivanje nastaje i u slučaju da se na isti prihod primjenjuju porezni sustavi dviju država članica, iako je navedeni prihod oslobođen poreza u jednoj od tih dviju država članica?
3. U slučaju niječnog odgovora na drugo prethodno pitanje, treba li članak 16. stavak 7. Direktive [o mehanizmima rješavanja poreznih sporova] tumačiti na način da, u okolnostima poput onih u ovom predmetu, nadležna tijela država članica u okviru svoje diskrecijske ovlasti ne mogu uskratiti predmetnoj osobi pristup savjetodavnom povjerenstvu za rješavanje sporova ako nadležna tijela država članica nisu uspjela postići sporazum o pravilnom tumačenju i primjeni bilateralnog poreznog ugovora, o čemu pak ovisi to koja država ima pravo oporezivati prihod?”
33. Pisana očitovanja u ovom postupku podnijeli su tužitelj, latvijska, belgijska, španjolska, francuska, poljska i finska vlada te Komisija. Rasprava nije održana.
IV. Analiza
34. Središnje pitanje koje se postavlja ovim zahtjevom za prethodnu odluku jest mogu li tijela određene države članice zakonito odbiti zahtjev poreznog obveznika za osnivanje savjetodavnog povjerenstva u smislu Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova radi rješavanja spora između poreznih tijela dviju država članica o tumačenju poreznog ugovora. Budući da se u skladu s Direktivom o mehanizmima rješavanja poreznih sporova pristup tom povjerenstvu može odbiti ako situacija „ne obuhvaća dvostruko oporezivanje”, sud koji je uputio zahtjev pita (u drugom prethodnom pitanju koje je, podsjećam, jedino koje se u ovom mišljenju razmatra) obuhvaća li pojam dvostrukog oporezivanja, kako je definiran u toj direktivi, situaciju u kojoj prihod o kojem je riječ podliježe poreznim nadležnostima dviju država članica, ali je oslobođen poreza u jednoj od njih.
35. U svojoj ću analizi zaključiti da na to pitanje valja odgovoriti niječno, u skladu sa stajalištima svih vlada koje su podnijele očitovanja u ovom postupku te u skladu s Komisijinim stajalištem. Prije nego što iznesem razloge na kojima temeljim svoju odluku (B), iznijet ću očitovanja o relevantnom regulatornom kontekstu (A).
A. Ukidanje dvostrukog oporezivanja i Direktiva o mehanizmima rješavanja poreznih sporova
36. Kako bi se razmatranje drugog prethodnog pitanja stavilo u kontekst, želim iznijeti tri skupine primjedbi.
37. Prvo, podsjećam na to da je izravno oporezivanje prije svega u nadležnosti država članica, iako njihovo djelovanje u tom području mora poštovati opće obveze koje proizlaze iz prava Unije, osobito temeljne slobode zajamčene UFEU-om(10) (kao i obveze utvrđene posebnim mjerama usklađivanja). U tom kontekstu, Sud je u više navrata presudio da nepogodnosti koje proizlaze iz izvršavanja paralelnih poreznih ovlasti nisu ograničenja zabranjena UFEU-om ako takvo izvršavanje nije diskriminatorno.(11) Stoga, budući da ovo područje nije uređeno nijednom mjerom usklađivanja, države članice ostaju nadležne odrediti, sporazumno ili jednostrano, kriterije za izvršavanje njihovih ovlasti oporezivanja, osobito kako bi uklonile dvostruko oporezivanje što mogu ostvariti primjenom, konkretno, kriterija koji se primjenjuju u međunarodnoj poreznoj praksi.(12)
38. Drugo, kao što je već napomenuto, dvostruko oporezivanje se smatra nepoželjnim zbog njegovih prepoznatih „štetnih učinaka na trgovinu robom i uslugama te kretanje kapitala, tehnologije i osoba” i stoga na „razvoj gospodarskih odnosa među državama.”(13) Bilateralni ugovori kojima se uklanja dvostruko oporezivanje te za koje se, pored toga, većinom čini da se temelje na OECD-ovom ili UN-ovom modelu, smatraju se nužnima za ublažavanje negativnih učinaka koji su izneseni. Njima se posebno nastoji izbjeći dvostruko oporezivanje dodjelom pravâ država ugovornica na oporezivanje određenih elemenata prihoda (s obzirom na kategorije poreza navedene u određenom ugovoru). Tim se pravilima o dodjeli obično dodjeljuju ili isključiva prava oporezivanja jednoj od država ugovornica ili se dopušta oporezivanje u objema državama, pri čemu se predviđa izbjegavanje dvostrukog oporezivanja, osobito metodom oslobođenja od poreza ili uračunavanjem poreza plaćenog u inozemstvu.
39. Valja dodati, ipak, da se cilj uklanjanja dvostrukog oporezivanja često razmatra usporedno s ciljem borbe protiv izbjegavanja plaćanja poreza.(14)U tom smislu OECD-ovu i UN-ovu modelu dodana je preambula 2017. kako bi se potvrdilo da cilj uklanjanja dvostrukog oporezivanja ne bi trebao stvarati mogućnosti neoporezivanja ili smanjenja oporezivanja.(15)
40. Treće, s obzirom na to da se priznaje potreba za postizanjem ciljeva sprečavanja dvostrukog oporezivanja (i dvostrukog neoporezivanja), prepoznata je i složenost prilikom tumačenja i primjene različitih koncepata koji se koriste u poreznim ugovorima, a ovaj predmet dobra je ilustracija navedenog.(16)
41. Kako bi se riješila ta neslaganja, ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sadržavaju odredbe o rješavanju sporova. One obično podrazumijevaju obvezu odgovarajućih tijela da „nastoje” riješiti spor, jednostrano ili postupkom međusobnog sporazumijevanja. Ako im to ne uspije, može se predvidjeti arbitraža koja je, kao i postupak međusobnog sporazumijevanja, postupak između predmetnih poreznih tijela (te stoga nije postupak u kojem bi porezni obveznik djelovao kao stranka u sporu). Takav je sustav predviđen, među ostalim, člankom 25. OECD-ova modela iz 2017., člankom 25. (varijanta B) UN-ova modela iz 2025., člankom 27. ugovora(17) ili pak člankom 6. i sljedećim člancima Arbitražne konvencije Unije.(18)
42. Smatrajući da takvi međunarodnopravni mehanizmi možda ne omogućuju djelotvorno rješavanje prekograničnih poreznih sporova „u svakom slučaju pravodobno”(19), zakonodavac Unije donio je Direktivu o mehanizmima rješavanja poreznih sporova s ciljem pružanja učinkovitijeg rješenja.
43. Tom se direktivom, kao i prethodno postojećim instrumentima koji su već navedeni, slijedi struktura u tri koraka (i. podnošenje prigovora, ii. postupak međusobnog sporazumijevanja i iii. postupak pred savjetodavnim povjerenstvom) i njezina dodana vrijednost leži u njezinu općem području primjene(20), u pojačanoj ulozi poreznog obveznika(21) i različitim posebnim pravilima kojima se osigurava odvijanje postupka u primjenjivim rokovima, čime se pridonosi učinkovitosti i sveobuhvatnosti cjelokupnog sustava.(22)
44. Bez potrebe za detaljnim opisom tog postupka, glavne značajke njegovih triju koraka su sljedeće.
45. Prvi korak sastoji se od podnošenja pritužbe od strane dotične osobe svakom od nadležnih tijela dotičnih država članica. Pri podnošenju pritužbe ispitanik mora ispuniti niz zahtjeva, a faza završava odlukom o prihvaćanju ili odbijanju pritužbe koja se mora donijeti u roku od šest mjeseci.(23)
46. Ako je prigovor prihvaćen i osim ako predmetno tijelo jednostrano riješi to pitanje, predmet zatim prelazi u, drugo, stadij međusobnog sporazumijevanja. U ovoj fazi nadležna tijela imaju obvezu „nastojati riješiti” spor. Ako se postigne dogovor, on predstavlja odluku koja je obvezujuća za tijela te je predmetna osoba može izvršiti, pod uvjetom da je ta osoba prihvati i da se odrekne svih drugih pravnih lijekova. Ta se faza mora dovršiti u roku od dvije godine, koji se može produžiti za godinu dana.(24)
47. Treće, ako se ne postigne dogovor, u načelu postoji obveza osnivanja savjetodavnog povjerenstva (na zahtjev predmetne osobe). Tako osnovano povjerenstvo mora donijeti mišljenje o tom pitanju u roku od šest mjeseci, koji se može produljiti na devet mjeseci.(25) Međutim, odstupajući od obveze osnivanja savjetodavnog povjerenstva, članak 16. stavak 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova dopušta državama članicama da odlučujući u svakom slučaju zasebno uskrate pristup toj fazi mehanizma rješavanja sporova ako pitanje „ne obuhvaća dvostruko oporezivanje”. Latvija je iskoristila tu mogućnost.
48. Imajući na umu prethodno navedene opće napomene, sada ću se osvrnuti na konkretno pitanje postavljeno u drugom prethodnom pitanju.
B. Koncept dvostrukog oporezivanja u Direktivi o mehanizmima rješavanja poreznih sporova
49. Kad je riječ o konceptu „dvostruko oporezivanje” u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, podsjećam na to da je on definiran tako da „dvije ili više država članica propisuju poreze obuhvaćene ugovorom ili konvencijom [o ukidanju dvostrukog oporezivanja dohotka i, prema potrebi, kapitala] u pogledu istog oporezivog dohotka ili kapitala ako to prouzrokuje: i. dodatni porezni trošak, ii. povećanje porezne obveze ili iii. poništenje ili smanjenje gubitaka koji su se mogli iskoristiti za prebijanje oporezive dobiti.”
50. Ta definicija ne upućuje na nacionalna prava država članica, što znači, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, da se ona u cijeloj Europskoj uniji autonomno i ujednačeno tumači uzimajući u obzir tekst predmetne odredbe, njezin kontekst i ciljeve propisa kojeg je dio.(26) Redom ću ispitati ta tri aspekta.
1. Razmatranje formulacije definicije
51. Slažući se sa svim vladama koje su podnijele pisana očitovanja i s Komisijom, smatram da se u tekstu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova prilično jasno navodi da, kako bi došlo do situacije dvostrukog oporezivanja u smislu te odredbe, predmetni prihod ili kapital moraju ne samo podlijegati poreznim ovlastima dviju (ili više) država članica, nego i izvršavanje tih paralelnih ovlasti mora dovesti do stvarnog oporezivanja u predmetnim državama. Drugim riječima, sama činjenica da isti prihod može u teoriji biti podvrgnut poreznim nadležnostima dviju (ili više) država članica nije, prema mojem mišljenju, dovoljna za postojanje situacije dvostrukog oporezivanja u smislu Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova.
52. Smatram da prethodni zaključak proizlazi iz upotrebe izraza „oporezivanje” iz članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova i formulacija i. „dodatni porezni trošak; ii. povećanje porezne obveze; ili iii. poništenje ili smanjenje gubitaka koji su se mogli iskoristiti za prebijanje oporezive dobiti”, koji se upotrebljavaju u toj odredbi.
53. Naime, kao prvo, pojam „oporezivanje” prema mojem mišljenju označava ideju da se porezi na određeni prihod ili kapital ubiru, a ne samo hipotetski duguju. Kao drugo, izrazi „dodatni porezni trošak”, „povećanje porezne obveze”; ili „poništenje ili smanjenje gubitaka koji su se mogli iskoristiti za prebijanje oporezive dobiti” ne opisuju situaciju u kojoj isti prihod ili kapital podliježu nadležnosti više država, nego utvrđuju posebne gospodarske posljedice (za poreznog obveznika) koje takvo preklapanje mora imati. Prema mojem mišljenju, svaki od tih elemenata potvrđuje da pojam „dvostruko oporezivanje” treba shvatiti kao stvarno ubiranje poreza.
54. Radi kratke usporedbe, iako se čini da ni OECD-ov model iz 2017. ni UN-ov model iz 2025. ni primjeri poreznih ugovora koje sam mogao pregledati ne sadržavaju opću definiciju onoga što čini dvostruko oporezivanje (za potrebe tih instrumenata), u komentaru OECD-ova modela iz 2017. dvostruko oporezivanje opisuje se kao „oporezivanje istog poreznog obveznika u pogledu istog predmeta i za ista razdoblja usporedivim porezima u dvjema državama (ili više njih)”.(27)
55. Iako se točan sadržaj ugovorâ o oporezivanju može razlikovati, već sam objasnio da je OECD-ov model izmijenjen 2017. kako bi se u preambuli istaknulo da napori za uklanjanje dvostrukog oporezivanja ne bi trebali dovesti do dvostrukog neoporezivanja ili smanjenja oporezivanja. Prema mojem mišljenju, zbog takvog je cilja malo vjerojatno da će se dvostruko oporezivanje, kao fenomen koji treba izbjeći i opisati kao paralelno oporezivanje, shvatiti na isključivo apstraktan način, a ne na način da se njime nastoji osigurati da se porezi ubiru samo jednom za isti element prihoda.(28)
56. U svakom slučaju, čini mi se da bi, da je zakonodavac Unije želio usvojiti pojam dvostrukog oporezivanja koji bi bio dovoljno širok da obuhvati situacije u kojima se isti prihod ili kapital samo teoretski podvrgavaju konkurentskim poreznim nadležnostima, definicija koja bi iz toga proizašla bila prilično drukčija. Prema mojem mišljenju, taj pojam ne bi upućivao na „propisivanje poreza” niti bi se dalje definirao s obzirom na tri prethodno opisane vrste gospodarskih posljedica (dodatni porezni trošak itd.). Naime, da je pojam dvostrukog oporezivanja definiran samo s obzirom na postojanje paralelnih poreznih nadležnosti, opis tih posljedica ne bi imao nikakav praktičan učinak.
57. Razmatranje teksta članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova stoga me navodi na zaključak da pojam „dvostruko oporezivanje” koji je u njemu definiran ne obuhvaća situaciju u kojoj određeni prihod podliježe poreznoj nadležnosti dviju država članica, ali je oslobođen poreza u jednoj od njih. Ispitivanje relevantnog konteksta kojem ću se posvetiti u nastavku dovodi do istog zaključka.
2. Relevantni kontekst definicije
58. Ne uključujući razmatranu definiciju, pojam „dvostruko oporezivanje” pojavljuje se u glavnom tekstu Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova samo dva puta kasnije.
59. On se nalazi, prvo, u članku 1. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, u kojem se pojašnjava njezin „predmet i područje primjene”. Valja podsjetiti na to da je cilj te direktive uspostava mehanizma rješavanja sporova među državama članicama kada ti sporovi „proizlaze iz tumačenja i primjene sporazumâ i konvencija kojima je predviđeno uklanjanje dvostrukog oporezivanja prihoda i, ako je to primjenjivo, kapitala.”(29)
60. Ta je odredba očito od ključne važnosti za utvrđivanje predmeta koji mogu podlijegati mehanizmu za rješavanje sporova iz Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Ti su ugovori i konvencije instrumenti međunarodnog prava te se kao takvi razlikuju od Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova i mehanizma koji je njome predviđen. Stoga se slažem s belgijskom vladom da opis poreznih ugovora u definiciji područja primjene te direktive ne utvrđuje izrarvno način na koji konkretnu definiciju „dvostrukog oporezivanja” iz članka 2. stavka 1. točke (c) navedene direktive treba tumačiti za potrebe tog instrumenta prava Unije.
61. Drugo, suprotno tomu, smatram da je članak 16. stavak 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova izravno relavantan za takvo tumačenje. U toj se odredbi zapravo jedini put (osim članka 2. stavka 1. točke (c) te direktive) pojam „dvostruko oporezivanje” koristi samostalno (odnosno ne u okviru opisa ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja). Valja podsjetiti na to da se tom odredbom uvodi iznimka od obveze država članica da osnuju savjetodavno povjerenstvo koje se primjenjuje kada slučaj „ne obuhvaća dvostruko oporezivanje”.
62. Kao što su to u biti istaknule belgijska, francuska i poljska vlada te Komisija, odstupanje predviđeno člankom 16. stavkom 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova uvodi razliku između područja primjene postupka međusobnog sporazumijevanja, s jedne strane, i područja primjene postupka pred savjetodavnim povjerenstvom, s druge strane.
63. Naime, postupak međusobnog sporazumijevanja može se odnositi na bilo koje pitanje koje proizlazi iz tumačenja ili primjene ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (kao što jasno proizlazi iz definicije područja primjene Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova iz članka 1. te direktive), uključujući pitanje koje se ne odnosi na dvostruko oporezivanje (kao što je pitanje jesu li porezi naplaćeni u skladu s određenim ugovorom). Nasuprot tomu, pristup savjetodavnom povjerenstvu može se ograničiti na pitanja „koja obuhvaćaju dvostruko oporezivanje”.
64. Drugim riječima, razmatran kao cjelina, mehanizam rješavanja sporova predviđen Direktivom o mehanizmima rješavanja poreznih sporova može se, ali ne mora nužno, odnositi na sporove povezane s dvostrukim oporezivanjem, ovisno o fazi predviđenog mehanizma i o tome je li dotična država članica odlučila provesti odstupanje iz članka 16. stavka 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Činjenica da područje primjene mehanizma rješavanja sporova kao cjelinu treba diferencirati je, osim toga, priznata u uvodnim izjavama Direktive koje se u biti odnose na potrebu za učinkovitim rješavanjem sporova obuhvaćenih Direktivom o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, a posebno (i, slijedom toga, dodala bih, ne samo) sporova koji dovode do dvostrukog oporezivanja.(30)
65. Ističem da se čini da je dvostupanjski sustav rješavanja sporova s različitim materijalnim područjima primjene rezultat pregovora koji su se vodili u okviru zakonodavnog postupka. Naime, odredba koja odgovara članku 16. stavku 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova nije se nalazila u prijedlogu Komisije, nego se čini da je proizašla iz kompromisnog teksta, kao što su to u biti istaknule belgijska, francuska i latvijska vlada.(31) Umetanje je bilo dio drugih općenitijih izmjena predloženog teksta.
66. Konkretno, Komisija je u svojem prijedlogu namjeravala da se mehanizam za rješavanje poreznih sporova primjenjuje na „sporove među državama članicama o tome kako ukloniti dvostruko oporezivanje”. (32) U tom smislu, područje primjene donesene Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova zapravo je šire od onoga koje je prvotno zamišljeno jer se, u mjeri u kojoj proizlaze iz tumačenja i primjene poreznog ugovora, „obuhvaćeni” sporovi ne moraju nužno odnositi na uklanjanje dvostrukog oporezivanja. Naime, pitanje koje treba riješiti formulirano je u smislu općenitijeg „predmeta spora” koje se koristi u članku 1. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova kako bi se opisalo pitanje koje dovodi do spora koji proizlazi iz tumačenja i primjene poreznih ugovora.
67. U tom kontekstu, uvođenje pravila iz članka 16. stavka 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova kompenzira proširenje područja primjene sustava rješavanja sporova s mogućnošću danom državama članicama da posebnu fazu pred savjetodavnim povjerenstvom ograniče na slučajeve „dvostrukog oporezivanja”. Iako članak 16. stavak 7. ne sadržava nikakvo dodatno pojašnjenje u pogledu značenja tih pojmova, činjenica da je njihova funkcija ograničiti doseg faze rješavanja sporova u odnosu na prethodnu fazu potvrđuje da im ne treba pridati značenje koje nadilazi ono koje proizlazi iz tekstualnog razmatranja iz prethodnog dijela ovog mišljenja.
68. U dogovoru s belgijskom i finskom vladom, dodala bih da na zaključak prema kojem se pojam „dvostruko oporezivanje” iz članka 2. stavka 1. točke (c) i članka 16. stavka 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova odnosi na stvarno, a ne hipotetsko dvostruko oporezivanje, ne utječe okolnost da je Komisija u prijedlogu predložila da se iz područja primjene buduće direktive isključe „prihod ili kapital obuhvaćen područjem primjene oslobođenja od poreza ili na koji se primjenjuje nulta porezna stopa na temelju nacionalnih pravila”,(33) jer se to isključenje ne nalazi u usvojenom tekstu.
69. U tom se pogledu sud koji je uputio zahtjev slaže s tužiteljevim stajalištem (i u ovom postupku) u skladu s kojim upravo ta izmjena u zakonodavnom postupku znači da je pojam dvostrukog oporezivanja u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova širok i obuhvaća i situacije u kojima prihod podliježe dvama usporednim poreznim nadležnostima, a da se pritom ne oporezuje dva puta. To bi značilo da se odstupanje iz članka 16. stavka 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova ne može primijeniti u slučaju hipotetskog dvostrukog oporezivanja i da države članice moraju omogućiti pristup savjetodavnom povjerenstvu i ako takvo dvostruko oporezivanje ne dovodi do dvostrukog oporezivanja.
70. Kako bih odgovorila na taj argument, ističem da navedena izmjena u okviru zakonodavnog postupka utječe na opći doseg sustava rješavanja sporova, tako da prihodovni elementi obuhvaćeni područjem primjene oslobođenja itd. nisu isključeni iz pitanja koja mogu podlijegati tom mehanizmu. Međutim, ta izmjena ne utječe ni na definiciju dvostrukog oporezivanja (koja je, uostalom, u biti ostala ista u predloženim i usvojenim tekstovima)(34) ni na ravnotežu postignutu unutar sustava kao cjeline kako je već opisan. Konkretno, činjenica da je faza postupka međusobnog sporazumijevanja prilično široka ne utječe na užu definiciju sljedeće faze pred savjetodavnim povjerenstvom.
71. Tim komentarom zaključujem svoje razmatranje relevantnog konteksta kojim se potvrđuje zaključak prethodno opisanog tekstualnog razmatranja. Tek ću razmotriti posljedice ciljeva koji se nastoje postići Direktivom o mehanizmima rješavanja poreznih sporova.
3. Ciljevi Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova
72. Kao što je već navedeno, cilj je Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova djelotvorno rješavanje sporova povezanih s tumačenjem i primjenom poreznih ugovora. Iz različitih uvodnih izjava te direktive proizlazi da je djelotvorno rješavanje takvih sporova osobito nužno, kao što to ističe tužitelj, „kako bi se zajamčila pravna sigurnost i okruženje pogodno za poslovanje i ulaganja radi postizanja pravednih i učinkovitih poreznih sustava u Uniji.”(35)
73. Točno je da bi stajalište prema kojem upućivanje na dvostruko oporezivanje u članku 16. stavku 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova treba tumačiti široko, na način da pristup savjetodavnom povjerenstvu treba odobriti i u slučaju hipotetskog dvostrukog oporezivanja, doprinijelo ostvarivanju prethodno navedenih ciljeva. Time bi se povećala pravna sigurnost za porezne obveznike jer bi se obvezivanjem država članica na rješavanje spora u pogledu tumačenja neovisno o bilo kakvom stvarnom gospodarskom učinku razjasnio način na koji će se u budućnosti rješavati slični slučajevi. Stoga bi to moglo pomoći smanjenju broja relevantnih sporova. Naime, iz opisa situacije u glavnom postupku proizlazi da, kao što to tvrdi tužitelj, između nizozemskih i latvijskih tijela i dalje postoji spor o tumačenju ili primjeni ugovora jer se nije mogao riješiti u fazi postupka međusobnog sporazumijevanja.
74. Ipak, iz tekstualnog i kontekstualnog tumačenja primijenjenog u prethodnim dijelovima ovog mišljenja proizlazi da definicija dvostrukog oporezivanja iz članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova (i navedena u članku 16. stavku 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova) obuhvaća slučajeve stvarnog dvostrukog oporezivanja. Iako su, naravno, prethodno navedeni opći ciljevi i dalje u potpunosti relevantni, iz moje analize proizlazi da ih zakonodavac Unije nastoji postići uz pomoć posebno osmišljenog i uravnoteženog mehanizma rješavanja sporova (za koji podsjećam da ima širok doseg koji u posljednjoj fazi može biti ograničeniji). Oslanjanje na te opće ciljeve koji su inspirirali donošenje Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova ne mogu imati prednost pred tim značajkama i ravnotežom.
75. Nadalje, pri donošenju Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova zakonodavac Unije naglasio je da je važno da mehanizmi rješavanja sporova nisu samo potpuni i učinkoviti, nego i održivi.(36) Prema mojem mišljenju, ideja održivosti u ovom se kontekstu odnosi na značajke sustava rješavanja sporova kojima se jamči njegova sposobnost da funkcionira i ostvaruje rezultate u primjenjivim rokovima (tijekom dugog razdoblja). Postizanje tog cilja u potpunosti je u skladu s definicijom dvostrukog oporezivanja kao da se odnosi na stvarno dvostruko oporezivanje, kad je ta definicija relevantan parametar koji omogućuje ograničavanje određenog koraka u sustavu rješavanja sporova na situacije u kojima države članice nastoje zaštititi svoju poreznu osnovicu (i u kojima se rizik od prekomjerne porezne obveze za poreznog obveznika može stvarno pojaviti).
76. Na temelju prethodnih razmatranja zaključujem da na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da se pojam dvostrukog oporezivanja u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova ne primjenjuje na situaciju u kojoj isti prihod podliježe poreznim sustavima dviju država članica, ali je u jednoj od njih oslobođen poreza.
V. Zaključak
77. Predlažem Sudu da na drugo pitanje koje je uputila Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) odgovori kako slijedi:
Članak 2. stavak 1. točku (c) Direktive Vijeća (EU) 2017/1852 od 10. listopada 2017. o mehanizmima rješavanja poreznih sporova u Europskoj uniji treba tumačiti na način da se pojam „dvostruko oporezivanje” iz te odredbe ne primjenjuje na situaciju u kojoj isti prihod podliježe poreznim sustavima dviju država članica, ali je u jednoj od njih oslobođen poreza.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Za upotrebu izraza „suverenitet u području izravnog oporezivanja” vidjeti presudu od 12. svibnja 1998., Gilly (C-336/96, EU:C:1998:221, t. 48.). Primjećujem da u ovom kontekstu Sud također upućuje na „porezni suverenitet”. Vidjeti primjerice presude od 19. studenoga 2015., Bukovansky (C-241/14, EU:C:2015:766, t. 37. i 38.) i od 14. studenoga 2006., Kerckhaert i Morres (C-513/04, EU:C:2006:713, t. 19. do 23.).
3 Vidjeti primjerice Reimer, E. i Rust, A., Klaus Vogel on Double Taxation Conventions, 5. izdanje, Wolters Kluwer Law International, Alphen aan den Rijn, 2022., 2947 stranica, na str. 14., t. 2. i 3.
4 U skladu s uvodnom izjavom 1. Direktive Vijeća (EU) 2017/1852 od 10. listopada 2017. o mehanizmima rješavanja poreznih sporova u Europskoj uniji (SL 2017., L 265, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o mehanizmima rješavanja poreznih sporova), „situacije u kojima različite države članice različito tumače ili primjenjuju odredbe bilateralnih sporazuma i konvencija o oporezivanju ili [Arbitražne konvencije Unije] mogu stvoriti ozbiljne porezne prepreke za poduzeća koja posluju preko granica. […]” Pojam „Arbitražna konvencija Unije” odnosi se na Konvenciju o ukidanju dvostrukog oporezivanja u vezi s usklađivanjem dobiti povezanih poduzeća (90/436/EEZ) (SL 1990., L 225, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 8.).
5 Uvodna izjava 3. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova određuje da je „moguće [...] da mehanizmi koji su trenutačno predviđeni u bilateralnim poreznim ugovorima i u Arbitražnoj konvenciji Unije nisu dostatni za postizanje djelotvornog i pravodobnog rješavanja takvih sporova u svim slučajevima. […]”
6 Ugovor između Republike Latvije i Kraljevine Nizozemske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju utaje poreza (Latvijas Vēstnesis, 1994., br. 151; potpisan u Haagu 14. ožujka 1994. i na snazi od 29. siječnja 1995.)
7 Zatim pojašnjava da „pojam u svakom slučaju obuhvaća imovinu koja je akcesorna nekretnini, stoku i opremu koja se koristi u poljoprivredi i šumarstvu; prava na koja se primjenjuju opće odredbe o vlasništvu nad zemljištem, zgrade, plodouživanje na nekretninama i prava na varijabilnu ili fiksnu naknadu u zamjenu za eksploataciju ili uporabu mineralnih nalazišta, izvora i drugih prirodnih resursa. [...]”
8 U skladu sa stavkom 1. točkom 2. u vezi s člankom 5. stavkom 2. Zakona o porezu na dobit.
9 Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su uvjeti sljedeći: i. vlasnički udio iznosi najmanje 5 % i ii. društvo kći ne drži se samo kao portfeljno ulaganje; iii. društvo kći podliježe razumnoj efektivnoj poreznoj stopi koja se temelji na nizozemskim poreznim načelima; ili iv. manje od 50 % imovine društva kćeri čini „pasivnu” imovina. Ti uvjeti nisu detaljnije obrađeni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
10 Vidjeti, primjerice, presudu od 30. listopada 2025., Attal i Associés (C-321/24, EU:C:2025:836, t. 27. i navedenu sudsku praksu) ili mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Komisija/Belgija (Direktiva 2016/1164 – Dvostruko oporezivanje) (C-524/23, EU:C:2025:381, t. 1.).
11 Vidjeti primjerice presude od 12. ožujka 2026., Marhaux (C-150/25, EU:C:2026:188, t. 37. i navedenu sudsku praksu); od 25. veljače 2021., Société Générale (C-403/19, EU:C:2021:136, t. 28. i navedenu sudsku praksu). Vidjeti također presudu od 14. studenog 2006., Kerckhaert i Morres (C-513/04, EU:C:2006:713, t. 19. i 20.).
12 Kako je sažeto u mišljenju nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Austrija/Njemačka (C-648/15, EU:C:2017:311, t. 48. i navedena sudska praksa). Vidjeti i presudu od 26. veljače 2026., Komisija/Belgija (Direktiva 2016/1164 – Dvostruko oporezivanje), C-524/23, EU:C:2026:111, t. 100. i 101.), koja se odnosi na situaciju u kojoj postoji mjera usklađivanja.
13 OECD, Model ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja dohotka i kapitala iz 2017. (cjelovita verzija), Izdavaštvo OECD-a, 2019., st. I-1, t. 1. (OECD-ov model iz 2017.). Vidjeti i model konvencije UN-a o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja 2025., Ujedinjeni narodi, New York, 2025., str. iv., t. 6. (u daljnjem tekstu: UN-ov model iz 2025.)
14 Kao što je to sugerirano punim naslovom tih ugovora u kojem se često upućuje na ukidanje dvostrukog oporezivanja i sprečavanje utaje poreza (ili slične pojmove), kao što se čini da je slučaj s ugovorom (o kojem je riječ u glavnom postupku) i kao što to odražava i izmjena općeg naslova naknadnih OECD-ih modela. Vidjeti OECD-ov model iz 2017., str. I-7., t. 16.
15 Vidjeti OECD-ov model iz 2017., str. I-7, t. 16.1, M-5 i M-6 i UN-ov model iz 2025., str. 104., t. 52. Vidjeti i Mnogostranu konvenciju o provedbi mjera povezanih s ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u svrhu sprečavanja smanjenja porezne osnovice i preusmjeravanja dobiti, donesenu pod okriljem OECD-a 2016., čiji je cilj izmijeniti postojeće ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kako bi se borilo protiv utaje poreza i izbjegavanja plaćanja poreza.
16 O složenosti relevantnih koncepata koji se koriste u ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, primjerice Helminen, M., „General report on the notion of tax and the elimination of international double taxation or double non-taxation”, Cahiers de droit fiscal international. Schriften zum internationalen Steuerrecht. Studies on international fiscal law, sv. 101.B, 2016., str. 17. do 76.
17 Navedeno u točki 18. ovog mišljenja
18 Upućivanje u bilješci 4.
19 Uvodna izjava 3. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova navedeno u bilješci 5. ovog mišljenja.
20 Osobito u odnosu na Arbitražnu konvenciju Unije. Vidjeti uvodnu izjavu 7. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova u skladu s kojom bi se „poboljšani mehanizam rješavanja sporova trebao [...] temeljiti na postojećim sustavima u Uniji, uključujući Arbitražnu konvenciju Unije. Međutim, područje primjene ove Direktive trebalo bi biti šire od područja primjene Arbitražne konvencije Unije koje je ograničeno na sporove o transfernim cijenama i pripisivanje dobiti stalnim poslovnim nastanima. [...]” Doseg posebnih bilateralnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja mogao bi naravno biti širi.
21 Komentatori su skrenuli pozornost na moguće učinke primjenjivosti Povelje. Vidjeti primjerice Kokott, J., „Taxpayers’ Rights”, European Taxation, siječanj, 2020., sv. 60. br. 1. str. 3. do 7.
22 U Komisijinu izvješću Vijeću – Izvješće o provedbi Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, COM(2024) 494 final od 28. listopada 2024., str. 1., potvrđuju se ograničeni podaci koji su tada postojali koji upućuju na to da je izvješće nastalo kako bi se ocijenilo funkcioniranje Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Vidjeti i Fiskalni odbor EFC-a „Opinion Statement FC 3/2020 on the Directive on Tax Dispute Resolution Mechanisms in the European Union”, 20. ožujka 2020.
23 Za prvi korak vidjeti članak 3. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova.
24 Za drugi korak vidjeti članak 4. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova
25 Članci 6. stavak 3. i članak 14. stavak 1. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. Radi cjelovitosti treba dodati da u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova obveza osnivanja savjetodavnog povjerenstva nastaje i ako je prigovor odbacilo barem jedno, ali ne sva relevantna nadležna tijela (taj scenarij nije relevantan u ovom slučaju).
26 Vidjeti primjerice presudu od 3. rujna 2026., Jautiva (C‑798/24, EU:C:2026:679, t. 40. i navedena sudska praksa). Ističem da, na temelju članka 2. stavka 2. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, svaki pojam koji nije definiran u toj direktivi mora, osim ako iz konteksta proizlazi drugačije, imati značenje koje u tom trenutku ima na temelju primjenjivog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili, u nedostatku tog ugovora, na temelju prava dotične države članice. Budući da pojam o kojem je riječ u ovom predmetu jest definiran u Direktivi o mehanizmima rješavanja poreznih sporova, treba ga tumačiti autonomno, kao što sam upravo objasnila.
27 OECD-ov model iz 2017., str. I-1., t. 1. U Obavijesti Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru - Dvostruko oporezivanje na unutarnjem tržištu, COM(2011)712 final od 11. studenoga 2011., str. 4., dvostruko oporezivanje se također definira kao „ubiranje usporedivih poreza od strane dviju (ili više) država u odnosu na isti oporezivi prihod ili kapital.” Vidjeti i Radni dokument Komisijina osoblja, Studija učinka uz prijedlog Direktive Vijeća o mehanizmu rješavanja sporova vezanih uz dvostruko oporezivanje u Europskoj uniji, SWD (2016) 343 final od 25. listopada 2016., str. 5., t. 2.1. i str. 62. Radi cjelovitosti definicija iz t. 54. odnosi se na takozvano međunarodno dvostruko pravno oporezivanje (koje je u ovom slučaju relevantno) koje se općenito razlikuje od međunarodnog dvostrukog gospodarskog oporezivanja jer se njime opisuje situacija dviju različitih osoba koje se oporezuju u odnosu na isti prihod ili kapital (OECD-ov model iz 2017., str. C(23)-I.
28 Vidjeti također presude od 30. travnja 2020., Istituto nazionale della previdenza sociale (C-168/19 i C-169/19, EU:C:2020:338, t. 17. i navedena sudska praksa) i od 12. svibnja 1998., Gilly (C-336/96, EU:C:1998:221, t. 46.).
29 Moje isticanje.
30 Vidjeti uvodne izjave 2. i 6. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova. U drugoj uvodnoj izjavi navedeno je da „stoga je potrebno da postoje mehanizmi u Uniji kojima se osigurava djelotvorno rješavanje sporova u vezi s tumačenjem i primjenom takvih bilateralnih poreznih ugovora i Arbitražne konvencije Unije, a posebno sporova koji uzrokuju dvostruko oporezivanje.” U skladu s uvodnom izjavom 6. Direktive „rješavanje sporova trebalo bi se primjenjivati na različito tumačenje i primjenu bilateralnih poreznih ugovora i Arbitražne konvencije Unije, osobito na različito tumačenje i primjenu koji uzrokuju dvostruko oporezivanje. […]”.
31 Vidjeti primjerice dokument sa sastanka predsjedništva radne skupine za porezna pitanja (Izravno oporezivanje – Rješavanje sporova) o Direktivi o mehanizmu za rješavanje poreznih sporova: kompromisni tekst za sve članke s obzirom na sastanak Radne skupine za porezna pitanja (Izravno oporezivanje - Rješavanje sporova) od 27. travnja 2017., WK 4620/2017 INIT od 21. travnja 2017., nacrt članka 15. st. 7. Primjećujem da je Direktiva o mehanizmima rješavanja poreznih sporova temeljena na članku 115. UFEU-a koji određuje da „ne dovodeći u pitanje članak 114., Vijeće, odlučujući jednoglasno u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom te Gospodarskim i socijalnim odborom, donosi direktive za usklađivanje onih zakona ili drugih propisa država članica koji neposredno utječu na uspostavu ili funkcioniranje unutarnjeg tržišta.”
32 Za poreze navedene u predloženom Prilogu I. Vidjeti nacrt članka 1. Prijedloga direktive Vijeća o mehanizmima rješavanja sporova povezanih s dvostrukim oporezivanjem u Europskoj uniji, COM/2016/0686 final od 25. listopada 2016.
33 U trećem stavku nacrta članka 1. prijedloga navedenog u prethodnoj bilješci predviđeno je da se buduća direktiva „ne primjenjuje na prihod ili kapital obuhvaćen područjem primjene oslobođenja od poreza ili na koji se primjenjuje nulta porezna stopa na temelju nacionalnih pravila”.
34 Podložno, među ostalim, izmjeni prvotne definicije područja primjene sustava rješavanja sporova koja se primjenjuje na pristojbe navedene u prilogu, kako je navedeno u bilješci 32. ovog mišljenja.
35 Uvodna izjava 5. Direktive o mehanizmima rješavanja poreznih sporova određuje da „je neophodno uspostaviti djelotvorni i učinkovit okvir za rješavanje poreznih sporova, kojim se osiguravaju pravna sigurnost i okruženje pogodno za poslovanje i ulaganja radi postizanja pravednih i učinkovitih poreznih sustava u Uniji. …”. Vidi također uvodnu izjavu 1, navedenu u bilješci 4, kao i uvodne izjave 2. i 7. navedene, redom, u bilješkama 30 i 20. ovog mišljenja.
36 U skladu s uvodnom izjavom 4. te direktive „[...] u duhu pravednog sustava oporezivanja potrebno je osigurati da mehanizmi za rješavane sporova budu sveobuhvatni, djelotvorni i održivi. [...]”