–

za društvo Stichting Waternet, F. E. Vermeulen i F. H. Oosterloo, advocaten,

–

za osobu MG, R. K. van der Brugge, advocaat,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i S. Šindelková, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, M. van Beek i C. Valero, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 9. Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu (SL 1997., L 144, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 30.), članka 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.) i članka 5. stavka 5. te točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Stichting Waterneta, društva za vodoopskrbu, i osobe MG, potrošača, povodom tužbe za plaćanje računa za potrošnju vode za piće koju je to društvo isporučilo.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 97/7

3

U uvodnoj izjavi 16. Direktive 97/7 navodi se:

4

U skladu s člankom 9. te direktive, naslovljenim „Prodaja bez pristanka”:

–

zabranilo da se potrošačima dostavljaju roba ili usluga bez prethodne narudžbe od strane potrošača, ako takva dostava zahtijeva i plaćanje,

–

izuzelo potrošače od bilo kakvih obveza u slučaju neželjene dostave, s naznakom da izostanak odgovora ne znači pristanak.”

Direktiva 2011/83

5

U uvodnim izjavama 14. i 60. Direktive 2011/83 navodi se:

6

Članak 3. te direktive, naslovljen „Područje primjene”, u svojem stavku 5. predviđa:

7

Članak 27. te direktive, naslovljen „Prodaja po inerciji”, određuje:

8

Članak 31. iste direktive, naslovljen „Stavljanje izvan snage”, u svojem prvom stavku propisuje:

Direktiva 2005/29

9

U skladu s uvodnim izjavama 6., 16. do 18. i 23. Direktive 2005/29:

10

Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Područje primjene”, predviđa:

11

Člankom 5. stavcima 1. i 5. navedene direktive određeno je:

12

U skladu s člankom 8. Direktive 2005/29, naslovljenim „Agresivna poslovna praksa”:

13

Članak 9. te direktive propisuje:

14

Točka 29., koja se nalazi u dijelu naslovljenom „Agresivna poslovna praksa”, u Prilogu I., naslovljenom „Poslovna praksa koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom”, glasi kako slijedi:

Nacionalno pravo

BW

15

Burgerlijk Wetboek (Građanski zakonik; u daljnjem tekstu: BW), u verziji koja je bila na snazi do 12. lipnja 2014., u članku 7:7. stavku 2. propisuje da je zabranjeno slanje fizičkoj osobi koja ne obavlja profesionalnu ili komercijalnu djelatnost robe koju nije naručila, zahtijevajući plaćanje cijene, vraćanje te robe ili njezino čuvanje. Međutim, ako je takva roba poslana, analogijom se primjenjuje članak 7:7. stavak 1. BW‑a, u verziji koja je bila na snazi do 12. lipnja 2014. o pravu na čuvanje robe bez naknade.

16

Člankom 7:7. stavkom 2. BW‑a, u verziji koja se primjenjuje od 13. lipnja 2014., predviđa se da ne nastaje nikakva obveza plaćanja za fizičku osobu koja djeluje u svrhe koje ne ulaze u okvir njezine profesionalne ili komercijalne djelatnosti, u slučaju nenaručene isporuke robe, financijskog proizvoda, vode, plina, električne energije, grijanja ili digitalnog sadržaja koji se ne pruža na materijalnom mediju, neovisno o tome je li navedeni sadržaj provediv na pojedinca, i može li se izvršiti učinkovita kontrola nad tim sadržajem ili neželjenim pružanjem usluga u smislu članka 193.i točke (f) knjige 6. BW‑a, u verziji primjenjivoj od 13. lipnja 2014. Izostanak odgovora fizičke osobe koja djeluje u svrhe koje nisu obuhvaćene njezinom komercijalnom ili profesionalnom djelatnošću u takvom slučaju nenaručene isporuke ili pružanja usluga ne znači prihvaćanje. Međutim, kada je takva roba poslana, analogijom se primjenjuje članak 7:7. stavak 1. BW‑a, u verziji koja se primjenjuje od 13. lipnja 2014. o pravu na čuvanje robe bez naknade. Potonja odredba primjenjuje se neovisno o tome je li pošiljatelj zastupan.

Zakon o vodi

17

Članak 3. Wet houdende nieuwe bepalingen met betrekking tot de productie en distributie van drinkwater en de organisatie van de openbare drinkwatervoorziening (Drinkwaterwet) (Zakon s novim odredbama o proizvodnji i opskrbi vodom i organizaciji javne opskrbe vodom) (Zakon o vodi za piće) od 18. srpnja 2009. (Stb.) 2009., str. 370.; u daljnjem tekstu: Zakon o vodi), određuje da je, s ciljem primjerenog i trajnog izvršavanja javne opskrbe vodom na području opskrbe, vlasnik ovlaštenog opskrbljivača vode – koji je nadležan i u skladu s člankom 8. tog zakona – dužan pružati opskrbu vodom u navedenom području opskrbe.

18

U skladu s člankom 5. navedenog zakona, nadležni ministar za svakog opskrbljivača vodom određuje područje opskrbe u kojem je vlasnik opskrbljivača vodom – koji je nadležan i u skladu s člankom 8. tog zakona – dužan pružati opskrbu vodom u navedenom području opskrbe.

19

Članak 8. Zakona o vodi glasi:

20

Članak 9. stavak 1. tog zakona predviđa da vlasnik opskrbljivača vodom vodi politiku čiji je cilj izbjegavanje prekida opskrbe malih korisnika vodom. U skladu s člankom 9. stavkom 2. navedenog zakona, nadležni ministar utvrđuje načine koji se odnose na prekid opskrbe vodom malom korisniku, kao i preventivne mjere kojima se nastoji što je više moguće izbjeći prekid opskrbe vodom malih korisnika.

21

U skladu s člankom 11. Zakona o vodi, vlasnik opskrbljivača vodom primjenjuje tarife koje pokrivaju troškove, transparentne su i nediskriminirajuće.

22

U skladu s člankom 12. tog zakona:

23

Članak 13. navedenog zakona propisuje:

Uredba o politici isključenja vode za male korisnike

24

U skladu s člankom 2. Regeling van de Staatssecretaris van Infrastructuur en Milieu, br. IENM/BSK-2012/14677, houdende regels met betrekking tot het afsluiten van kleinverbruikers van drinkwater (Regeling afsluitbeleid voor kleinverbruikers van Drinkwater) (Uredba br. IENM/BSK-2012/14677 državnog tajnika za infrastrukturu i okoliš s odredbama o isključenju vode malim korisnicima (Uredba o politici isključenja vode za male korisnike)) od 17. travnja 2012., (Stcrt. 2012., br. 7964):

25

Članak 3. te uredbe, naslovljen „Pisani podsjetnik” propisuje:

26

Člankom 4. te uredbe propisuje se:

Odluka o vodi i Uredba o vodi

27

Besluit houdende bepalingen inzake de productie en distributie van drinkwater en de organisatie van de openbare drinkwatervoorziening (Drinkwaterbesluit) (Odluka s odredbama o proizvodnji i opskrbi vodom kao i organizaciji javne opskrbe vodom) (Odluka o vodi) od 23. svibnja 2011. (Stb. 2011., str. 293.), donesen u skladu sa Zakonom o vodi kao i Regeling van de Staatssecretaris van Infrastructuur en Milieu, b. BJZ2011046947, houdende nadere regels met betrekking tot enige onderwerpen inzake de voorziening van drinkwater, warm tapwater en huishoudwater (Drinkwaterregeling) (Uredba br. BJZ2011046947 državnog tajnika za infrastrukturu i okoliš s odredbama kojima se utvrđuju daljnja pravila za pitanja opskrbe vodom za piće, opskrbe toplom vodom i opskrbe kućanstava vodom (Uredba o vodi)) od 14. lipnja 2011. (Stcrt. 2011., str. 10842.) sadržavaju detaljna pravila o načinu izračuna troškova i pojašnjavaju koji se troškovi mogu prenijeti u cijenu i na koji način. Nadležni ministar osigurava poštovanje tih pravila. Opskrbljivač vodom svake godine objavljuje cjenike koji će se primjenjivati na opskrbu vodom u sljedećoj kalendarskoj godini te istodobno pojašnjava način na koji se te cijene izračunavaju na temelju troškova.

Glavni postupak i prethodna pitanja

28

Stichting Waternet je društvo za opskrbu vodom koje je isključivo zaduženo za opskrbu vodom za piće u općini Amsterdam (Nizozemska) gdje se nalazi stan u kojem je stanovala osoba MG od rujna 2012.

29

Osoba MG nije obavijestila društvo Stichting Waternet o svojem useljenju u svojstvu novog stanara u tom stanu. Prijašnji stanar također nije prijavio da se odselio i nastavio je plaćati račune za opskrbu vodom za taj stan do 1. siječnja 2014. Društvo Stichting Waternet 12. studenoga 2014. osobi MG poslalo je pismo dobrodošlice i, počevši od 18. studenoga 2014., slalo joj račune koji se odnose na opskrbu vodom od 1. siječnja 2014. Osoba MG nije platila ni jedan račun za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 18. studenoga 2016.

30

Društvo Stichting Waternet je stoga podnijelo tužbu kantonrechteru (Kantonski sud, Nizozemska) tražeći da se osobi MG naloži plaćanje iznosa od 283,79 eura, uvećanog za zakonske kamate i troškove kao i, podredno, dobivanje odobrenja za isključenje priključka na vodu u navedenom stanu. Taj je sud odbio zahtjev za plaćanje društva Stichting Waternet jer je opskrba vodom za piće bila „nenaručena isporuka” u smislu članka 7:7. stavka 2. BW‑a, u verziji primjenjivoj od 13. lipnja 2014. Suprotno tomu, prihvatio je njegov podredni zahtjev, pod uvjetom da osoba MG u roku od četrnaest dana od dana dostave presude, izričito ne iskaže svoju namjeru da želi opskrbu vodom. Osoba MG je 18. studenoga 2016. s društvom Stichting Waternet sklopila ugovor o opskrbi vodom.

31

Društvo Stichting Waternet podnijelo je žalbu protiv presude kantonrechtera (kantonski sud) pred Gerechtshofom Amsterdam (Žalbeni sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji ju je odbio uz obrazloženje da nije postojao nikakav ugovor o opskrbi vodom sklopljen između stranaka u glavnom postupku za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 18. studenoga 2016., da je opskrba vodom tijekom tog razdoblja bila „nenaručena isporuka” u smislu članka 7:7. stavka 2. BW‑a u verziji koja se primjenjivala od 13. lipnja 2014. i da činjenica da je osoba MG trošila vodu ne može dovesti do drugačije ocjene.

32

Društvo Stichting Waternet je stoga podnijelo žalbu u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, Hoge Raadu der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske). Taj se sud pita može li se smatrati, uzimajući u obzir uobičajenu praksu u Nizozemskoj i nizozemsko zakonodavstvo o javnoj opskrbi vodom, da poslovna praksa društva Stichting Waternet ne predstavlja „nenaručenu isporuku” vode za piće koja je zabranjena člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 kao i člankom 9. Direktive 97/7 i člankom 29. Direktive 2011/83.

33

Najprije, sud koji je uputio zahtjev navodi da u Nizozemskoj, s obzirom na to da se javna opskrba vodom smatra ključnom zadaćom tijela javne vlasti, ne postoji konkurentno tržište u tom sektoru, tako da je svako društvo za opskrbu vodom, s jedne strane, ovlašteno isključivo opskrbljivati vodom u području opskrbe koje mu je dodijeljeno i, s druge strane, mora dati ponudu za priključivanje osobama koje to zatraže i ne prekidati tu opskrbu u potrošačevu kućanstvu zbog njezina neplaćanja. Osim toga, navedeni sud pojašnjava da takva društva moraju, pod nadzorom tijela javne vlasti, primjenjivati tarife koje pokrivaju troškove, transparentne su i nediskriminirajuće.

34

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da je prosječni nizozemski potrošač trebao znati da je stan u koji se uselio priključen na javnu mrežu za opskrbu vodom za piće i da ta opskrba vodom za piće nije besplatna.

35

Naposljetku, taj sud smatra da se glavni predmet razlikuje od predmeta u kojima je donesena presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia (C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710). S obzirom na to da u glavnom predmetu potrošač ne može odabrati društvo za opskrbu vodom koje će ga opskrbljivati vodom za piće, troškovi se obračunavaju nakon što je potrošač stvarno potrošio vodu, formirani su prema potrošnji, transparentni su i nediskriminirajući, određeni pod kontrolom tijela javne vlasti.

36

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

O prethodnim pitanjima

Drugo pitanje

37

Svojim drugim pitanjem, koje valja najprije ispitati, sud koji je uputio zahtjev u biti pita uređuje li se člankom 9. Direktive 97/7 i člankom 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29, sklapanje ugovora i treba li ih, osobito, tumačiti na način da se može smatrati da je ugovor sklopljen između društva za opskrbu vodom i potrošača bez izričitog pristanka potonjeg.

38

Uvodno valja podsjetiti, s jedne strane, na to da je Direktiva 97/7 doista stavljena izvan snage 13. lipnja 2014., u skladu s člankom 31. Direktive 2011/83. Međutim, uzimajući u obzir razdoblje tijekom kojeg su se dogodile činjenice navedene u točkama 28. i 29. ove presude, u svrhu odgovora na drugo pitanje valja uzeti u obzir kako odredbe Direktive 97/7 tako i one Direktive 2011/83.

39

S druge strane, to je pitanje relevantno samo ako pravni odnos između društva Stichting Waternet i osobe MG nije u potpunosti uređen nacionalnim zakonodavstvom, kako u pogledu isporuke vode od strane trgovca, tako i troškova povezanih s tom isporukom koje snosi potrošač. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri je li taj uvjet ispunjen u glavnom predmetu.

40

Kao prvo, valja istaknuti da je cilj Direktive 97/7 zaštita potrošača u ugovorima sklopljenima na daljinu i, osobito, definiranje opsega obveza koje trgovci moraju ispuniti u pogledu informacija koje treba priopćiti potrošačima i njihova prava odustajanja. Nasuprot tomu, ta direktiva ne obuhvaća pravila o sklapanju ugovora sklopljenih na daljinu.

41

Kao drugo, valja primijetiti da iz jasnog teksta članka 3. stavka 5. Direktive 2011/83 proizlazi da ona nema učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni tom direktivom. Iz uvodne izjave 14. Direktive 2011/83 također proizlazi da njome ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno pravo kojim se regulira sklapanje ili valjanost ugovora, primjerice u slučaju izostanka pristanka.

42

Kao treće, što se tiče Direktive 2005/29, njezin članak 3. stavak 2. predviđa da se ona primjenjuje ne dovodeći u pitanje ugovorno pravo, osobito pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora.

43

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita se uređuje li se člankom 9. Direktive 97/7 i člankom 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 sklapanje ugovora.

44

U tom pogledu valja pojasniti da se te odredbe odnose na učinke mogućeg utvrđenja postojanja „nenaručene isporuke” u dijelu u kojem se odnose, s jedne strane, na zabranu poslovne prakse koja se sastoji od takve isporuke, u skladu s člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 i, s druge strane, na osiguranje oslobađanja potrošača obveze plaćanja bilo kakve naknade u slučaju „nenaručene isporuke”.

45

Stoga iz razmatranja navedenih u točkama 40. do 42. i 44. ove presude proizlazi da su, u nedostatku usklađenosti općih aspekata ugovornog prava na razini Unije, sastavljanje, sklapanje i valjanost ugovora uređeni nacionalnim pravom. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi, s obzirom na nizozemsko pravo, može li se smatrati da je ugovor sklopljen između društva za opskrbu vodom i potrošača bez izričitog pristanka potonjeg.

46

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 9. Direktive 97/7 i članak 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29, ne uređuju sklapanje ugovora tako da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, u skladu s nacionalnim propisima, može li se smatrati da je ugovor sklopljen između društva za opskrbu vodom i potrošača bez izričitog pristanka potonjeg.

Prvo pitanje

47

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „nenaručena isporuka” u smislu točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 tumačiti na način da obuhvaća poslovnu praksu koja se sastoji u održavanju priključka na javnu mrežu za opskrbu vodom za piće prilikom useljenja potrošača u stan u kojem je netko ranije stanovao pri čemu ne postoji zahtjev tog potrošača u tom smislu.

48

Najprije valja podsjetiti na to da je, kao što je to već navedeno u točki 39. ove presude, odgovor na prvo pitanje relevantan samo ako pravni odnos između društva Stichting Waternet i osobe MG nije u potpunosti uređen nacionalnim zakonodavstvom, kako u odnosu na isporuku vode od strane trgovca, tako i u vezi s troškovima te isporuke koje snosi potrošač, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

49

Prema potrebi, valja ispitati ulazi li poslovna praksa, kao što je praksa u vezi s opskrbom vodom za piće o kojoj je riječ u glavnom postupku, u područje primjene Direktive 2005/29.

50

Članak 1. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 23., propisuje između ostalog da je svrha navedene direktive da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača.

51

Slijedom toga, nacionalno zakonodavstvo ulazi u područje primjene navedene direktive samo ako se njime nastoje ostvariti ciljevi koji se odnose na zaštitu potrošača (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. listopada 2012., Pelckmans Turnhout, C‑559/11, neobjavljeno, EU:C:2012:615, t. 20.).

52

U tom pogledu valja istaknuti da ciljevi nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku ne proizlaze jasno iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ni iz spisa kojim Sud raspolaže. U tim okolnostima, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri proizlazi li praksa društva Stichting Waternet iz primjene nacionalnih odredbi kojima se nastoje postići ciljevi zaštite ekonomskih interesa potrošača i stoga ulazi li u područje primjene Direktive 2005/29 ili, naprotiv, ona ima za cilj zaštititi samo druge javne interese, kao što je javno zdravlje. Samo u slučaju da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na prethodnu točku ove presude, praksa društva Stichting Waternet obuhvaćena područjem primjene Direktive 2005/29, on mora provjeriti predstavlja li ta praksa „nenaručenu isporuku”.

53

U vezi s pojmom „nenaručena isporuka”, točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 propisano je da „[z]ahtijevanje plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom […] koje je trgovac nabavio, a potrošač ih nije naručio […] (prodaja nenaručene robe ili nenaručenih usluga)” ulazi, osobito, u kategoriju agresivnih poslovnih praksi koje se u svim okolnostima smatraju nepoštenima.

54

Dakle, postupanje trgovca na način da od potrošača zahtijeva plaćanje proizvoda ili usluge koju je trgovac pružio tom potrošaču a da je taj potrošač nije naručio predstavlja prodaju „nenaručene robe ili nenaručenih usluga” u smislu te točke 29. (presude od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia, C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 43. i od 5. prosinca 2019., EVN Bulgaria Toplofikatsia i Toplofikatsia Sofia, C‑708/17 i C‑725/17, EU:C:2019:1049, t. 64.).

55

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 8. Direktive 2005/29 pojam „agresivne poslovne prakse” definira, među ostalim, činjenicom da u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom. Iz toga slijedi da zahtjev za uslugu mora sadržavati slobodan potrošačev odabir. To osobito pretpostavlja da trgovac potrošaču pruži jasnu i odgovarajuću informaciju (presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia, C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 45. i navedena sudska praksa).

56

Sud je također presudio da budući da je cijena u načelu odlučujući element za potrošača pri donošenju odluke o transakciji, treba je smatrati informacijom koja mu je nužna da bi mogao donijeti informiranu odluku o toj transakciji (presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia, C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 47.).

57

Osim toga, za tumačenje odredaba Direktive 2005/29 pojam potrošača ima presudnu važnost. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 18., u toj se direktivi kao mjerilo postavlja prosječan potrošač koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, kulturne i jezične čimbenike (presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia, C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 51. i navedena sudska praksa). U skladu s tom istom uvodnom izjavom 18., na sudu je koji je uputio zahtjev je da utvrdi tipičnu reakciju prosječnog potrošača u danom slučaju.

58

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je društvo za opskrbu vodom o kojem je riječ u glavnom postupku dužno pružati uslugu vodoopskrbe, koja se ne može prekinuti zbog potrošačeva neplaćanja, prije nego što mu se pošalje pisani podsjetnik i to društvo se potrudi osobno kontaktirati s njime.

59

Kada je riječ o obračunu vode, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da kako bi se stvorili troškovi, nužno je dobrovoljno djelovanje potrošača, kroz potrošnju vode. Usto, svako društvo za opskrbu vodom mora, pod nadzorom javnih tijela, primjenjivati tarife koje pokrivaju troškove, transparentne su i nediskriminirajuće te razmjerne potrošnji vode.

60

Sud koji je uputio zahtjev također navodi da prosječni nizozemski potrošač, koji se uselio u stan u kojem je netko ranije stanovao, zna da je taj stan i dalje priključen na javnu mrežu opskrbe pitkom vodom i da se opskrba vodom plaća.

61

Te okolnosti razlikuju glavni predmet od predmeta u kojima je donesena presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia (C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 49. i 56.). Naime, u toj je presudi Sud presudio da nije važno je li korištenje predmetnih usluga u određenim slučajevima moglo zahtijevati svjesnu potrošačevu radnju te je zaključio da postoji „nenaručena isporuka” u smislu točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29, s obzirom na to da u tim predmetima potrošači nisu primili odgovarajuće informacije o određenim pruženim uslugama i njihovim troškovima.

62

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da pojam „nenaručena isporuka” u smislu točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 treba tumačiti na način da, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, on ne obuhvaća poslovnu praksu društva za opskrbu vodom koja se sastoji od održavanja priključka na javnu opskrbu vodom prilikom useljenja potrošača u stan u kojem je netko ranije stanovao kada taj potrošač ne može odabrati pružatelja te usluge, a potonji naplaćuje tarife koje pokrivaju troškove, transparentno i nediskriminirajuće, prema potrošnji vode i spomenuti potrošač zna da je navedeni stan priključen na javnu mrežu opskrbe vodom i da se opskrba vodom plaća.

Troškovi

63

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

1.

Članak 9. Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu i članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s člankom 5. stavkom 5. te točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća ne uređuju sklapanje ugovora tako da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, u skladu s nacionalnim propisima, može li se smatrati da je ugovor sklopljen između društva za opskrbu vodom i potrošača bez izričitog pristanka potonjeg.

2.

Pojam „nenaručena isporuka” u smislu točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29 treba tumačiti na način da, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, on ne obuhvaća poslovnu praksu društva za opskrbu vodom za piće koja se sastoji od održavanja priključka na javnu opskrbu vodom prilikom useljenja potrošača u stan u kojem je netko ranije stanovao kada taj potrošač ne može odabrati pružatelja te usluge, a potonji naplaćuje tarife koje pokrivaju troškove, transparentno i nediskriminirajuće, prema potrošnji vode i spomenuti potrošač zna da je navedeni stan priključen na javnu mrežu opskrbe vodom i da se opskrba vodom plaća.