Mišljenje nezavisnog odvjetnika
I – Uvod
1. Predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku Arbetsdomstolen (Švedska) u biti pita primjenjuje li se na društvo sa sjedištem u državi stranci Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992.(2) (u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u), u čijem je vlasništvu brod koji plovi pod zastavom treće zemlje, sloboda pružanja usluga na način kako je primjenjiva na pomorski promet na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4055/86 od 22. prosinca 1986. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja(3), a koja je ugrađena u Sporazum o EGP‑u(4) .
2. Pitanje je postavljeno u okviru sporova između norveškog društva Fonnship A/S (u daljnjem tekstu: Fonnship) i švedskih udruga Svenska Transportarbetarförbundet (švedski savez prometnih radnika, u daljnjem tekstu: ST) te Facket för Service och Kommunikation (sindikat radnika u uslužnom i komunikacijskom sektoru, u daljnjem tekstu: SEKO) u vezi sa sindikalnim djelovanjima tijekom 2001. i 2003. koji su u okviru Europskoga gospodarskog prostora (EGP) navodno poremetili pružanje usluga brodom koji pripada Fonnshipu (Sava Star), registriranome u panamskom registru brodova i koji stoga plovi pod zastavom te treće zemlje(5) .
3. Detaljnije, smatrajući da posada Sava Stara koju je zaposlio Fonnship i koja je u vrijeme činjenica spora u glavnom postupku bila sastavljena samo od državljana trećih zemalja(6), prima nedovoljnu plaću s obzirom na ono što se može smatrati razumnim za brod koji djeluje uglavnom u Europi, ST je prilikom zaustavljanja tog broda u švedskoj luci 2001. godine sindikalnim djelovanjem onemogućavao istovar i utovar Sava Stara jer Fonnship nije bio pristao na potpisivanje kolektivnog ugovora odobrenoga od strane International Transport Workers’ Federation (u daljnjem tekstu: ITF)(7) . Iako je, kako se čini, bio vezan ruskim kolektivnim ugovorom, Fonnship je nastavno na sindikalno djelovanje ipak pristao potpisati kolektivni ugovor odobren od strane ITF‑a te platiti naknade i doprinose koje je potraživao ST, omogućujući tako Sava Staru isplovljavanje iz luke.
4. Nakon isteka kolektivnog ugovora potpisanoga 2001. SEKO je započeo slično djelovanje prilikom novog pristajanja Sava Stara u švedsku luku. Fonnship je uz negodovanje potpisao kolektivni ugovor odobren od strane ITF‑a koji je tražio SEKO te je platio troškove i doprinose prema navedenom ugovoru, što je Sava Staru omogućilo nastavak puta.
5. U dvije odvojene tužbe Fonnship je pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku tužio ST i SEKO kako bi se te udruge osudilo na naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog nezakonitosti provedenih sindikalnih djelovanja i ništetnosti kolektivnih ugovora koje je bio prisiljen potpisati. Sa svoje strane, ST je tužio Fonnship pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku radi naknade štete i plaćanja kamata zbog neplaćanja naknade predviđene kolektivnim ugovorom potpisanim 2001.
6. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku smatra da je pitanje zakonitosti sindikalnih djelovanja ključno za rješenje sporova u glavnom postupku i da je za rješavanje tog pitanja na njemu da presudi je li švedsko pravo u području sindikalnih djelovanja usklađeno s pravilima prava Unije (EGP‑a) u području slobode pružanja usluga. Međutim, s obzirom na ono što je Sud već ustvrdio u gore navedenoj presudi Viking Line i presudi Laval un Partneri(8), sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku smatra, suprotno onome što pred njim navodi Fonnship, da o toj problematici nije potrebno postaviti upit Sudu.
7. Nasuprot tomu, Arbetsdomstolen smatra da pitanje koje se također raspravlja pred njim, a koje Sud još nije ispitivao – je li pravo EGP‑a primjenjivo na situaciju u predmetnom slučaju u kojoj je brod registriran u trećoj zemlji, a odnosi na brodu uređeni su pravom države zastave broda – zahtijeva prekid postupka i postavljanje sljedećeg prethodnog pitanja:
„Jesu li pravila Sporazuma o EGP‑u u području slobode pružanja usluga, kao što su usluge u pomorskom prometu – koje imaju svoj pandan u UEZ‑u – primjenjiva na društvo čije je sjedište u državi Europske slobodne trgovinske zone (EFTA) u odnosu na njegovu djelatnost pružanja prometnih usluga u državu članicu Europske zajednice ili državu EFTA‑e brodom koji je registriran u trećoj zemlji izvan Europske zajednice i/ili EGP‑a (i koji plovi pod zastavom te zemlje)?“
8. To je pitanje bilo predmet pisanih očitovanja stranaka u glavnom postupku, švedske i grčke vlade, Tijela za nadzor EFTA‑e i Europske komisije. Te su zainteresirane stranke također saslušane na raspravi 28. siječnja 2014.
II – Analiza
A – Uvodne napomene o dosegu zahtjeva za prethodnu odluku
9. Kao što sam naveo u točki 6., sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nedvosmisleno je odbio postaviti upit Sudu o usklađenosti sindikalnih djelovanja s pravom EGP‑a smatrajući, s obzirom na gore navedene presude Viking Line i Laval un Partneri, da je na njemu odluka o nužnosti i prikladnosti navedenih djelovanja u slučaju kad su pravila EGP‑a o slobodi pružanja usluga doista primjenjiva na situacije kao što je ona koja je dovela do sporova u glavnom postupku. Međutim, taj sud ne navodi na koji način namjerava riješiti tu problematiku.
10. Fonnship je velik dio svojeg očitovanja pred Sudom posvetio kritici suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku jer je potonji podnio zahtjev za prethodnu odluku o pitanju primjenjivosti prava EGP‑a, a odbio postaviti upit Sudu o usklađenosti odredbi švedskog prava, koje dopušta sindikalna djelovanja kao što su ona koja su ST i SEKO vodili protiv Sava Stara, s pravom EGP‑a.
11. Iako Fonnship od Suda izričito ne traži da u slučaju pozitivnog odgovora na upućeno pitanje u svoj odgovor na zahtjev za prethodnu odluku uključi razmatranja o usklađenosti i proporcionalnosti sindikalnih djelovanja sa slobodom pružanja usluga, on smatra, s obzirom na raspravu pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, da je taj sud imao obvezu Sudu uputiti sva pitanja o pravu Unije korisna za rješavanje spora u glavnom postupku. Naime, pod pretpostavkom da Sud utvrdi da je sloboda pružanja usluga primjenjiva u situacijama kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, uključivanje pitanja o usklađenosti sindikalnih djelovanja sa slobodom pružanja usluga u postavljeni zahtjev omogućilo bi, prema mišljenju Fonnshipa, a s obzirom na nesigurnost prava EGP‑a vezanog za to pitanje, da se izbjegne da spor koji je u tijeku više od deset godina ponovno bude predmet zahtjeva za prethodnu odluku upućenog Sudu ili, ako to izostane, da Fonnship bude prisiljen podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Kraljevine Švedske.
12. Iako nisam u potpunosti neosjetljiv na posredan Fonnshipov poziv da se, čak i podredno, u ispitivanje problematike koja nam je upućena uključe razmatranja o nužnosti i proporcionalnosti sindikalnih djelovanja s obzirom na relevantne odredbe EGP‑a, osobito u interesu ekonomičnosti postupka i imajući u vidu okolnost da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku odlučuje u posljednjem stupnju, takvo bi nastojanje zahtijevalo, u okolnostima ovog predmeta, da Sud odluči značajno izmijeniti svoju postojeću sudsku praksu koja se odnosi na tumačenje članka 267. UFEU‑a.
13. Poznato je da ta sudska praksa jedino sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku priznaje mogućnost određivanja pitanja koja se upućuju Sudu(9) i ekskluzivnost utvrđivanja predmeta pitanjâ koja mu namjerava postaviti(10), a stranke u glavnom postupku ne mogu obvezati Sud da postupa povodom nekog pitanja(11) ili da mu mijenja sadržaj(12) .
14. Ta se sudska praksa temelji, s jedne strane, na tekstualnom argumentu prema kojem članak 267. UFEU‑a uspostavlja izravnu suradnju Suda i nacionalnih sudova u postupku koji nema narav spora i u kojem stranke nemaju inicijativu(13) te, s druge strane, na obvezi Suda da vladama država članica i zainteresiranim strankama osigura mogućnost da podnesu svoja očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije imajući u vidu činjenicu da su na temelju te odredbe zainteresirane stranke obaviještene jedino o odlukama o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku(14) .
15. Na taj način Sud u načelu odbija odgovoriti na dodatna pitanja stranaka u glavnom postupku ili zainteresiranih stranaka koja prelaze okvir pitanja koje je postavio nacionalni sud(15) odnosno, u kontekstu ocjene valjanosti akta Unije, proširiti ispitivanje na druge razloge osim onih koje je predvidio sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku(16) .
16. Ipak, čini se da postoji određena tenzija između te sudske prakse i sudske prakse Suda koja daje prednost potrebi davanja korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.
17. Naime, usprkos granicama zahtjeva za prethodnu odluku koji je postavio nacionalni sud, u mnogobrojnim presudama Sud ne oklijeva provjeriti može li odredba prava Unije koja nije bila predmet zahtjeva za prethodnu odluku ipak biti primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na činjenice i argumente izložene tijekom postupka(17), odlučiti o utemeljenosti teze jedne od stranaka u glavnom postupku u vezi s primjenjivošću odredbe koja nije sadržana u zahtjevu za prethodnu odluku u cilju davanja korisnog odgovora nacionalnom sucu(18), ili pak preoblikovati postavljena pitanja kako bi u tumačenje prava Unije uključio jednu ili više odredbi na koje se pozvala jedna od stranaka, čak i po službenoj dužnosti, a uvijek s istim ciljem davanja korisnog odgovora nacionalnom sudu(19) .
18. Iako se sudska praksa Suda ne čini jednoglasnom, ne smatram da je ovdje potrebno detaljnije ispitivati moguće kriterije koji bi omogućili koherentno čitanje svih ti h presuda.
19. Naime, postoji barem jedan slučaj, kojem prema mojem mišljenju pripada i ovaj predmet, u kojem se Sud sustavno ograničava u mijenjanju ili proširivanju predmeta zahtjeva za prethodnu odluku preko okvira koji je utvrdio nacionalni sud. Riječ je o situaciji u kojoj je sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, izričito ili prešutno, odbio uputiti Sudu dodatno pitanje o tumačenju prava Unije koje je izričito postavila jedna od stranaka u sporu u glavnom postupku(20) .
20. U ovom slučaju, a suprotno predmetima u kojima je Sud izričito odlučio o tom pitanju, istina je da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku odlučuje u zadnjem stupnju i da priznaje relevantnost pitanja koje je postavio Fonnship, pod pretpostavkom da Sud pozitivno odgovori na pitanje koje mu je upućeno(21) .
21. Štoviše, objektivno čitanje članka 267. trećeg podstavka UFEU‑a može stvoriti dojam da kad se pitanje tumačenja prava Unije „pojavi“ u predmetu koji je u tijeku pred sudom koji odlučuje u zadnjem stupnju, taj je sud „dužan“ obratiti se Sudu.
22. Takvo tumačenje članka 267. trećeg podstavka UFEU‑a može biti osobito značajno u slučajevima kad sud koji odlučuje u zadnjem stupnju predloži, u prilog svojem odbijanju postavljanja dodatnog pitanja Sudu, očito pogrešno tumačenje prava Unije ili oblikuje svoje pitanje na temelju očigledno netočne pravne premise, što bi dakle Sudu omogućilo, nastavno na očitovanja zainteresiranih stranaka i mišljenje nezavisnog odvjetnika, da preispita pogrešno predloženo tumačenje ili pravnu premisu(22) . Naime, čini mi se nezamislivim, osobito s obzirom na nužnost ujednačenog tumačenja prava Unije, da Sud svjesno ne ispravi takve pogreške na štetu pojedinaca počinjene od strane suda zadnjeg stupnja, lišavajući ih zapravo i učinkovite mogućnosti pozivanja na odgovornost države članice, o kojoj ovisi navedeni sud, za povredu prava Unije.
23. Međutim, ta razmatranja ne vrijede u ovom predmetu, osobito zbog činjenice da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ne daje nikakvu naznaku pomoću koje bi se znalo u kojem će smislu odlučiti o pitanju nužnosti i proporcionalnosti sindikalnih djelovanja s obzirom na pravila Sporazuma o EGP‑u koja se odnose na slobodu pružanja usluga.
24. Općenitije, u gore navedenoj presudi Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato, Sud – kojem se obratio sud zadnjeg stupnja, tj. Consiglio di Stato (Italija), u vezi s opsegom nadležnosti tog suda u izboru i preoblikovanju pitanja predloženih od strane jedne od stranaka u glavnom postupku – odbacio je postojanje bezuvjetne obveze prethodnog upućivanja pitanja o tumačenju prava Unije koje je postavila jedna od tih stranaka(23), podsjećajući također na to da utvrđivanje i oblikovanje pitanja koja su mu postavljena pripada isključivo nacionalnom sudu(24) .
25. U tim uvjetima, smatram da bi se Sud trebao ograničiti na davanje odgovora na pitanje koje mu je upućeno, a koje se odnosi na primjenjivost pravila Sporazuma o EGP‑u na slobodu pružanja usluga, dakle bez ispitivanja pitanja koje je postavio Fonnship pred sudom koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, koje je on izričito odbacio, a koje se odnosi na eventualnu usklađenost sindikalnih djelovanja sa slobodom pružanja usluga.
B – O zahtjevu za prethodnu odluku i tumačenju Uredbe br. 4055/86
26. Iako se sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u svojem prethodnom pitanju općenito referirao na pravila Sporazuma o EGP‑u o slobodi pružanja usluga, prema mojem mišljenju odgovor Suda trebao bi se ograničiti na odredbe Uredbe br. 4055/86, što su također predložile stranke u glavnom postupku kao i druge zainteresirane stranke koje su podnijele očitovanja Sudu.
27. Naime, činjenica je da je sloboda pružanja prometnih usluga uređena odredbama Ugovora koje se odnose na promet i da je, osobito kad je riječ o pomorskom prometu, sukladno članku 84. stavku 2. UEEZ‑a na Vijeću Europske unije odluka mogu li se u tom sektoru donijeti odgovarajuće odredbe, što je ono doista utvrdilo i ostvarilo donošenjem 22. prosinca 1986. Uredbe br. 4055/86, u svojoj izvornoj verziji, o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu koja je stupila na snagu 1. siječnja 1987. S obzirom na to da je, kao što je već navedeno, Uredba br. 4055/86 ugrađena u Sporazum o EGP‑u, postavljeno pitanje valja preoblikovati na način da ga se ograniči na tumačenje tog akta.
28. S obzirom na elemente spisa kao i očitovanja zainteresiranih stranaka, postavljeno pitanje može se nadalje ograničiti na pojašnjenje vlastitog područja primjene Uredbe br. 4055/86, koje se navodi u članku 1. te uredbe, kako bi se utvrdilo je li tim aktom obuhvaćeno društvo sa zakonitim poslovnim nastanom u EGP‑u, u predmetnom slučaju u Norveškoj, i u čijem je vlasništvu brod kojim se izvršavaju usluge u pomorskom prometu u okviru EGP‑a, ali koji plovi pod zastavom treće zemlje, u predmetnom slučaju Paname, te ako je to slučaj, može li ono u načelu uživati slobodu koja mu je dodijeljena.
1. Vlastito područje primjene Uredbe br. 4055/86
29. Iz sâmog teksta članka 1. Uredbe br. 4055/86 i sudske prakse Suda može proizlaziti pozitivan odgovor koji je na prvi pogled jednostavan.
30. Naime, u skladu sa stavkom 1. te odredbe, sloboda pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja primjenjuje se na državljane država članica koji imaju poslovni nastan u državi članici koja nije država članica osobe kojoj su usluge namijenjene ako su, upućivanjem njezinog stavka 3. na članak 58. UEEZ‑a (sada članak 48. UEZ‑a), društva osnovana unutar Europske unije (EGP‑a) izjednačena s fizičkim osobama državljanima država članica.
31. Na taj je način, u kontekstu društva s poslovnim nastanom u državi članici i koje obavlja uslugu redovne linije prema drugoj državi članici, ali čiji su brodovi registrirani i plove pod panamskom zastavom, Sud iz teksta članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 zaključio da se ta odredba „odnosi na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država članica osobe kojoj su usluge namijenjene, a ne na registraciju ili zastavu brodova koje brodar iskorištava “(25) .
32. Nevažnost obilježja registracije i/ili zastave brodova u cilju utvrđivanja područja primjene članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 ojačana je, a contrario , stavkom 2. iste odredbe. Taj stavak navodi da se taj akt primjenjuje jednako na državljane država članica s poslovnim nastanom izvan Unije i na brodare s poslovnim nastanom izvan Unije, a koje nadziru državljani država članica ako su njihovi brodovi registrirani u toj državi članici u skladu s njezinim zakonodavstvom.
33. Kao što to navodi Tijelo za nadzor EFTA‑e u svojim pisanim očitovanjima, pojašnjenje iz članka 1. stavka 2. Uredbe br. 4055/86 odražava ono što se općenito naziva „grčkom iznimkom“(26) . Naime, s obzirom na to da su na temelju grčkog prava grčki državljani s poslovnim nastanom u trećim zemljama ovlašteni registrirati svoje brodove u pomorskom registru te države članice, neuzimanje u obzir te situacije dovelo bi do izuzimanja iz područja primjene navedene uredbe značajnog dijela ukupne tonaže koja pripada državljanima država EGP‑a(27) .
34. Nesumnjivo je dakle da zakonodavac Unije nije namjeravao primjenu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 podrediti uvjetu mjesta registracije brodova.
35. Stoga, suprotno onome što su ST i SEKO naveli u svojim pisanim očitovanjima, činjenica da državljani država EGP‑a koji ulaze u područje primjene te iste odredbe registriraju svoje brodove u trećim zemljama ne znači da ti državljani više nemaju poslovni nastan u državi EGP‑a.
36. Prethodno navedeni zaključak ne može osporiti ni argument ST‑a i SEKO‑a prema kojem, u mjeri u kojoj se spor u glavnom postupku odnosi na uvjete rada posade broda na koje se primjenjuje pravo treće zemlje, odredbe Uredbe br. 4055/86 nisu primjenjive ili su barem podređene postojanju dostatne poveznice radnog odnosa s područjem Unije (EGP‑a), a koje ne postoji u predmetnom slučaju.
37. Doista, taj je argument potrebno odbaciti jer, kao prvo, s postupovnog gledišta on definitivno osporava, temeljeći se na navođenju presuda Suda koje se odnose na slobodu kretanja radnika(28), relevantnost pitanja koje je sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku postavio kroz prizmu pružanja usluga, s obzirom na to da prema sudskoj praksi taj sud u načelu ostaje jedini nadležan za određivanje predmeta svojih pitanja i ocjenu njihove nužnosti i relevantnosti s obzirom na pojedinosti spora u kojem postupa(29) .
38. Nadalje, ST‑ov i SEKO‑ov argument treba odbaciti i zato što je područje primjene Uredbe br. 4055/86 određeno samim njezinim odredbama te ne ovisi o mjerodavnom pravu za radne odnose koji povezuju posadu broda i pružatelja usluga u pomorskom prometu koji može biti obuhvaćen tom uredbom. To potvrđuje okolnost da Uredba br. 4055/86 ne navodi primjerice kriterije određivanja mjerodavnog prava za individualne ugovore o radu članova posade, osobito s obzirom na odnos koji taj akt mora imati s člankom 6. Konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze, potpisane u Rimu 19. lipnja 1980. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija)(30) .
39. Konačno, argument koji se razmatra ne može biti prihvaćen ni zato što, ako je moguće priznati, kao što to navode ST i SEKO, da radni odnosi na brodu na otvorenome moru ovise o pravu države zastave broda primjenom članaka 91. i 94. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, potpisane u Montego Bayu 10. prosinca 1982. (u daljnjem tekstu: Konvencija iz Montego Baya)(31), što je uostalom priznato sudskom praksom Suda(32), iz Uredbe br. 4055/86 nikako ne proizlazi da je zakonodavac Unije želio ograničiti njezino područje primjene na državljane koji pružaju usluge u pomorskom prometu služeći se brodovima na kojima su radni odnosi posade broda uređeni pravom države članice (ili države EGP‑a)(33) .
40. Općenito podređivanje područja primjene Uredbe br. 4055/86 takvom dodatnom uvjetu moglo bi povrijediti njezin cilj koji se sastoji u proširenju slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja kako bi se postupno ukinula postojeća ograničenja i spriječilo uvođenje novih(34) .
41. Suprotno tome, osjetljivije je pitanje, o kojem su također raspravljale zainteresirane stranke pred Sudom, određivanja točnog opsega korisnikâ slobode pružanja usluga u pomorskom prometu, navedenih u članku 1. stavku 1. Uredbe br. 4055/86, a osobito je li običan vlasnik broda obuhvaćen područjem primjene te odredbe zbog činjenice svojeg boravišta/poslovnog nastana u državi EGP‑a.
42. To pitanje proizlazi iz neslaganja stranaka u glavnom postupku u vezi s identitetom i mjestom poslovnog nastana subjekta zaduženog za upravljanje i iskorištavanje Sava Stara. ST i SEKO su tvrdili da su te aktivnosti prebačene na društvo s poslovnim nastanom u Panami, dok je Fonnship naveo da je sveukupno trgovačko iskorištavanje Sava Stara tijekom odnosnog razdoblja bilo obavljano iz Norveške.
43. Jasno je da nije na Sudu da u okviru suradnje uspostavljene u okviru članka 267. UFEU‑a odlučuje o tom činjeničnom sporu, nego je to na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, iako se prema tekstu njegovog prethodnog pitanja čak čini da je taj sud krenuo od premise da je Fonnship obavljao, tijekom razdoblja činjenica spora u glavnom postupku, „djelatnost koja se sastojala u pružanju prometnih usluga“ i da određeni elementi, koje je to društvo iznijelo na zahtjev Suda, kao i tijekom rasprave, jačaju taj dojam.
44. Međutim, ako ostavimo po strani tu činjeničnu kontroverziju i prihvatimo se tumačenja članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 u cilju davanja korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, kao prvo treba podsjetiti na to da ta odredba određuje korisnike slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja u izričaju koji je u biti isti kao onaj u članku 49. UEZ‑a(35), tj. i fizičke i pravne osobe s poslovnim nastanom na području države članice Unije (EGP‑a) koji pružaju ili koriste, uz naplatu, prekogranične usluge unutar EGP‑a(36) .
45. Na temelju te opće premise, Sud je već priznao da u vlastito područje primjene članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 ulaze društvo nizozemskog prava koje oprema brodove za plovidbu otvorenim morem(37), pomorski agent sa sjedištem u državi članici ko ji iskorištava brod čiji on nije vlasnik pružajući uslugu redovne linije između luka dviju država članica(38), grčki brodari koji u cijelosti daju svoje brodove u zakup putničkim agencijama za jednodnevne izlete između države članice i treće zemlje(39), kao i kapetan talijanske nacionalnosti na brodu kojim se obavlja pomorski promet između dviju luka država članica(40) .
46. Ta sudska praksa predstavlja fleksibilno tumačenje vlastitog područja primjene članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86, što je svakako u skladu s nastojanjem osiguranja da što veći broj gospodarskih djelatnosti koje nisu obuhvaćene slobodom kretanja roba, kapitala ili osoba ipak ne izmakne primjeni UEZ‑a (ili Sporazuma o EGP‑u)(41) .
47. Bez obzira na navedeno, ona ne daje izravan odgovor na pitanje može li se običan vlasnik broda smatrati pružateljem usluga u pomorskom prometu.
48. Korisne informacije, koje idu u smjeru negativnog odgovora na to pitanje, mogu se prema mojem mišljenju naći u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na druga prometna sredstva.
49. Naime, iz te sudske prakse proizlazi, osobito iz presuda Cura Anlagen(42), Jobra(43) i Waypoint Aviation(44), da iako se vlasnika vozila lako kvalificira kao pružatelja usluga na kojeg se primjenjuje članak 49. UEZ‑a kad daje takvo vozilo u zakup (zasigurno se dakle radi o pružanju usluga zakupa), suprotno tome Sud nikada nije išao toliko daleko da ga smatra pružateljem prometnih usluga .
50. Kako bi ga se kvalificiralo kao takvog, potrebno je dakle da sâm vlasnik obavlja prometne djelatnosti, u ovom slučaju brodarske djelatnosti zahvaljujući iskorištavanju svojih brodova.
51. Ta je kvalifikacija usklađena s definicijom izraza „brodar Zajednice“ u članku 2. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 3577/92, koji se odnosi na „državljane države članice […] koji obavljaju brodarsku djelatnost “(45) .
52. Ona mi se također čini usklađenom s definicijom pojma „brodovlasnik“, koja se primjerice nalazi u članku 2. Priloga Direktivi Vijeća 1999/63/EZ od 21. lipnja 1999. o Sporazumu o organizaciji radnog vremena pomoraca koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice (ECSA) i Savez sindikata transportnih radnika u Europskoj uniji (FST)(46), prema kojoj je brodovlasnik „vlasnik broda ili bilo koja druga organizacija ili osoba, kao što je poslovođa ili zakupnik broda, koji je preuzeo odgovornost za upravljanje brodom od brodovlasnika i koji je preuzevši tu odgovornost pristao preuzeti sve dužnosti i odgovornosti koje proizlaze iz tog položaja“. Doista, iz te definicije nedvojbeno proizlazi da vlasništvo broda ne koincidira s odgovornošću za njegovo iskorištavanje.
53. Na taj način, prema mojem mišljenju, jedino se vlasnik broda koji preuzima odgovornost za njegovo iskorištavanje može smatrati pružateljem usluga u pomorskom prometu. Suprotno tome, ako tu odgovornost povjeri drugim subjektima, oni će osiguravati to pružanje.
54. Pitanje može li se vlasnik broda kvalificirati kao pružatelj usluga u pomorskom prometu ako preuzima samo dio djelatnosti povezanih s iskorištavanjem broda je, međutim, osjetljivo i nesumnjivo ovisi o sveukupnosti činjeničnih okolnosti svakog predmeta.
55. Ipak, čini mi se da je u vezi s time moguće dati nekoliko općih razmišljanja, podrazumijevajući da su vrlo shematična s obzirom na složenost organiziranosti međunarodnih djelatnosti u pomorskom prometu.
56. Na taj način, kad brodovlasnik daje brod u zakup na određeno vrijeme ( time charter ) ili za određeno putovanje ( voyage charter ), moguće je pretpostaviti da će u načelu zadržati odgovornost za posadu broda. Iako će zakupnik osigurati prijevoz za svoje klijente, taj subjekt će koristiti posadu broda koju je vlasnik zaposlio i stavio na raspolaganje. U takvoj konfiguraciji, ako vlasnik broda ostaje izravno odgovoran za posadu broda, čini mi se da je moguće smatrati da i zakupnik i vlasnik osiguravaju isto pružanje usluga u pomorskom prometu. Stoga je moguće pretpostaviti da obojica ulaze u vlastito područje primjene Uredbe br. 4055/86(47) .
57. Suprotno tome, u slučaju zakupa samo broda, tj. zakupa bez posade, sklon sam vlasnika tog broda izuzeti iz kruga fizičkih i pravnih osoba koje se mogu kvalificirati kao pružatelj usluga u pomorskom prometu, s obzirom na to da se njegov položaj u konačnici ne razlikuje od položaja vlasnika drugih prometnih sredstava danih u zakup, a za koje Sud dosad nikad nije smatrao da ulaze u krug pružatelja usluga u prometu.
58. S obzirom na navedeno, na sudu je koji uputio zahtjev za prethodnu odluku provjera, a imajući u vidu sveukupnost elemenata izloženih pred njim, je li Fonnship tijekom razdoblja sporova u glavnom postupku iskorištavao Sava Star na način da je osigurao usluge u pomorskom prometu u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86.
59. Pod pretpostavkom da je to slučaj, ostaje ispitati može li se ipak primjenjivost Uredbe br. 4055/86 odbaciti uslijed okolnosti, koju su naveli ST, SEKO i švedska vlada, prema kojoj pravila EGP‑a ne štite brodare koji su se odlučili udaljiti od prava države EGP‑a, kao i međunarodno priznatih razumnih uvjeta u području rada i plaća, registrirajući svoje brodove u trećoj zemlji kao što je Panama u vrijeme činjenica sporova u glavnom postupku, koja odobrava zastave pogodnosti.
2. Problematika moguće zloporabe prava
60. U novoj pretpostavci, do koje ću doći kasnije, argument tih zainteresiranih stranaka nedvojbeno upućuje na sudsku zabranu zloporabnog pozivanja gospodarskih subjekata na odredbe prava Unije radi izbjegavanja svojeg nacionalnog zakonodavstva ili dobivanja koristi na način koji povređuje svrhe i ciljeve navedenih odredbi(48) .
61. S obzirom na ograničenje zahtjeva za prethodnu odluku, ispitivanje mogućeg pitanja „zloporabe prava“ ipak nije izuzeto od postupovnih poteškoća u mjeri u kojoj je i Tijelo za nadzor EFTA‑e na raspravi smatralo da bi to dovelo upravo do analiziranja pitanja koje je u konačnici sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku odbio uputiti Sudu.
62. Iako Tijelo za nadzor EFTA‑e nije dovoljno razvilo svoje stajalište, čini mi se da se ono može shvatiti ako se pojam zloporabe prava smatra pravilom ili načelom(49) koje omogućava ograničavanje izvršavanja (subjektivnog) prava dodijeljenoga odredbama prava Unije (EGP‑a), a ne pravilom koje može ograničiti područje primjene navedenih odredaba.
63. U ovom slučaju kvalificiranje pojma zloporabe prava kao pravila koje ograničava izvršavanje prava dodijeljenog pravom Unije (EGP‑a) dovelo bi zapravo do priznavanja primjenjivosti Uredbe br. 4055/86 i premještanja analize na područje odnosa između prava dodijeljenog tim aktom Fonnshipu i sindikalnih djelovanja ST‑a i SEKO‑a, pitanja koje je sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku odbio uputiti Sudu.
64. Suprotno tome, priznanje da pojam zloporabe prava djeluje kao pravilo koje omogućava ograničenje područja primjene prava Unije (EGP‑a) dopustilo bi u ovom predmetu da se ispitivanje moguće zloporabne prakse poveže s prethodnim pitanjem upućenim Sudu koje se odnosi na vlastito područje primjene Uredbe br. 4055/86.
65. Ne čini se da se Sud u svojoj sudskoj praksi čvrsto odlučio za jednu ili drugu od tih kvalifikacija zloporabe prava.
66. Tako je potvrdio „da je ustaljena sudska praksa da se primjena uredbi Unije ne može proširiti na način da obuhvaća zloporabne prakse gospodarskih subjekata“(50), iz čega je moguće zaključiti da pojam zloporabe (prava) predstavlja pravilo ograničavanja područja primjene odredaba prava Unije(51), dok je, suprotno tome, ustvrdio „da moguća zloporaba prava dodijeljenih pravnim poretkom [Unije] na temelju odredaba koje se odnose na slobodu kretanja radnika pretpostavlja da zainteresirana osoba ulazi u područje primjene ratione personae Ugovora , ispunjavajući uvjete da bude kvalificirana kao ,radnik'“(52) te je ujedno ispitivao sukob između zloporabnih praksi radi općeg interesa koje mogu opravdati ograničenja slobodama kretanja(53), što također pretpostavlja da su situacije o kojima je riječ obuhvaćene područjem primjene tih sloboda.
67. Ja sam skloniji prihvatiti potonje usmjerenje Suda nego smatrati pojam zloporabe prava načelom koje ograničava područja primjene odredaba prava Unije (EGP‑a).
68. U tom smislu svoje sam uvjerenje utemeljio na nizu razloga.
69. Kao prvo, riječ je o običnom semantičkom razlogu koji se može sažeti na način da pravo ne može biti predmet zloporabnoga korištenja ako nije prethodno priznato. Opetovano se pozivajući na nužnost sprečavanja „zloporabe prava“, „zloporabnih ponašanja“ ili „zloporabnih praksi“ pojedinaca ili gospodarskih subjekata Sud, prema mojem mišljenju, tim različitim izrazima daje ograničavajuću ulogu u odnosu na subjektivna prava koja potonji imaju na temelju odredaba prava Unije, osobito slobodâ kretanja koje ono jamči. Ta prava jednako dodjeljuje Sporazum o EGP‑u(54) pa nema prepreke po tom pitanju usvojiti to shvaćanje pojma zloporabe prava.
70. Nadalje, shvaćanje zabrane zloporabe prava kao načela koje ograničava područje primjene odredaba prava Unije dodijelilo bi mu, prema mojem mišljenju, s obzirom na temeljne slobode kretanja, položaj analogan pravilu razuma ( rule of reason ), što mi se čini pogrešnim i neoportunim. Naime, takvo priznanje dovelo bi u svim slučajevima do provjeravanja podrazumijeva li određena situacija zloporabu prava, a da bi se moglo smatrati da ta situacija ulazi u područje primjene prava Unije. Takva artikulacija između zloporabe i prava, privilegirajući ispitivanje zloporabe u odnosu na ispitivanje prava osjetno bi, prema mojem mišljenju, povrijedila koristan učinak sloboda kretanja zajamčenih UEZ‑om i Sporazumom o EGP‑u.
71. Štoviše, činjenica da Sud zabranu zloporabe prava kvalificira kao opće načelo prava Unije(55) – status koji bi se također mogao, ako je prikladno, priznati i u okviru Sporazuma o EGP‑u(56) – čija se povreda može očitovati u ograničavanju ili odbijanju uživanja odredaba prava Unije na koje se poziva, podupire ideju da taj pojam nadilazi ulogu pravila o tumačenju normi prava Unije(57) .
72. Konačno, kao što to prikazuje gore navedena presuda Halifax i dr., donesena u području poreza na dodanu vrijednost (PDV), sudska praksa pokazuje da, u svakom slučaju, operacije uključene u zloporabnu praksu ne izlaze iz područja primjene odredaba prava Unije, što bi, suprotno tome, bila posljedica utvrđenja zloporabe prava kad bi ona imala ulogu ograničavanja područja primjene pravilâ tog prava. Naime, kao što proizlazi iz te presude, okolnost da se operacije koje či ne zloporabnu praksu moraju redefinirati na način da utvrde situaciju kakva bi postojala u odsutnosti navedenih operacija čini to da je zloporaba prava načelo koje ograničava subjektivna prava pojedinaca dodijeljenih pravom Unije. Taj pristup, s jedne strane, daje ovlaštenje dotičnom subjektu da na odgovarajući način izvršava svoja prava(58), dok s druge strane djeluje kao test proporcionalnosti zloporabnih ponašanja i mjera njihovog sprečavanja.
73. S obzirom na ograničenje prethodnog pitanja od strane suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, u ovom predmetu postupovna posljedica teze prema kojoj se uloga zloporabe prava izjednačava s pravilom ograničavanja subjektivnih prava koje pojedinci imaju na temelju prava Unije mogla bi jednostavno rezultirati neispitivanjem moguće zloporabe prava jer bi to ispitivanje riskiralo zahvaćanje pitanja, koje sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku namjerno nije postavio, u vezi s izvršavanjem slobode pružanja usluga u pomorskom prometu na temelju Uredbe br. 4055/86 i u granicama koje joj se mogu zakonito odrediti. Ja bih podržao taj pristup.
74. Ako takvo rješenje Sud ne prihvaća, osobito zato što bi koncept zloporabe prava imao ulogu ograničavanja područja primjene prava Unije, želio bih pozornost Suda skrenuti na sljedeća razmatranja, kako bih mu omogućio najpovoljnije uvjete za donošenje presude.
75. Kao prvo, podsjećam na to da je Sud opetovano navodio da država članica ima pravo poduzeti mjere u cilju sprečavanja da određeni njezini državljani zloporabno izbjegavaju svoje nacionalno zakonodavstvo u korist povoljnosti stvorenih na temelju Ugovora te da se pojedinci zloporabno ili prijevarno pouzdaju u norme prava Unije(59) .
76. Priznanje legitimnog interesa država članica u borbi protiv zloporabnog izbjegavanja vlastitog nacionalnog zakonodavstva ne odgovara na očit način situaciji koja je dovela do sporova u glavnom postupku.
77. Naime, iz spisa kao i iz očitovanja stranaka u glavnom postupku jasno proizlazi da djelovanja švedskih sindikata protiv Fonnshipa, pod pretpostavkom da ih se izjednači s djelovanjima tijela države članice(60), nisu slijedila cilj sprečavanja da to društvo, koristeći odredbe Uredbe br. 4055/86 primjenjive u načelu na brodove koji plove pod zastavom treće zemlje, izuzme ugovore o radu članova posade Sava Stara od švedskog prava ili barem od prisilnih odredbi švedskog zakona(61) .
78. Prema podnescima ST‑a i SEKO‑a ta su djelovanja bila usmjerena na to da se spriječi da Fonnship zanemari norveško radno pravo ili „međunarodno priznate razumne uvjete u području rada i plaća“.
79. Stoga, kako bi se u sporovima u glavnom postupku aktivirala pretpostavka „da određeni državljani zloporabno izbjegavaju svoje nacionalno zakonodavstvo“ u smislu sudske prakse, trebalo bi dakle ne samo izjednačiti sindikalna djelovanja s djelovanjima države članice nego također priznati da se država EGP‑a može zakonito boriti protiv izbjegavanja gospodarskih subjekata s poslovnim nastanom u drugoj državi EGP‑a radnog zakonodavstva te druge države, i čak, prema mišljenju ST‑a i SEKO‑a, „međunarodno priznatih razumnih uvjeta plaća“, a da ti uvjeti nisu pobliže određeni i da na razini EGP‑a ne postoji usklađivanje nacionalnih zakonodavstava u području minimalne plaće, osobito pomoraca(62) .
80. Kako god bilo, čak i pod pretpostavkom da je Sud spreman učiniti taj korak, iz sudske prakse također proizlazi da ako su nacionalni sudovi ovlašteni, od slučaja do slučaja temeljem objektivnih elemenata, uzeti u obzir zloporabno ponašanje dotičnih osoba kako bi im se odbilo uživanje odredaba prava Unije na koje se pozivaju, ti sudovi moraju u ocjeni takvog ponašanja uzeti u obzir ciljeve koje odredbe prava Unije slijede u tom slučaju(63) .
81. Štoviše, i dalje prema mišljenju Suda, dokaz zloporabe traži, s jedne strane, skup objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa i, s druge strane, subjektivni element koji se sastoji od volje za stjecanjem koristi koja proizlazi iz navedenog propisa, tako da se umjetno stvore uvjeti potrebni za njezino stjecanje(64) .
82. Ako se u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 80. ovog mišljenja ograničimo na ispitivanje cilja koji slijedi odredba o kojoj je riječ, tj. članak 1. stavak 1. Uredbe br. 4055/86, taj je cilj, kako je već navedeno, davanje državljanima država EGP‑a prava slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država EGP‑a te između potonjih i trećih zemalja bez obzira na mjesto registracije ili zastave brodova koje iskorištavaju ti državljani.
83. Stoga ne može predstavljati zloporabu slobode pružanja usluga iz članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 sama po sebi obična činjenica da državljanin s poslovnim nastanom u državi EGP‑a u tu svrhu iskorištava brod koji plovi pod zastavom treće zemlje.
84. Štoviše, takvu zloporabu ne predstavlja ni činjenica da taj državljanin iskorištava brod koji plovi pod zastavom pogodnosti treće zemlje odnosno, iako ne postoji službena definicija, brod koji je lišen stvarne veze ( genuine link ) s državom pod čijom zastavom plovi u smislu članka 91. stavka 1. Konvencije iz Montego Baya(65), koji je ondje registriran od strane ili u ime stranog vlasnika zbog oportuniteta u cilju korištenja, uglavnom, prednosti jamstva povjerljivosti, oporezivanja prihoda i primjene lokalnih normi u socijalnom području i području sigurnosti, uključujući norme koje se tiču okoliša(66) .
85. Naime, s obzirom na to da nije sporno, barem do trenutka činjenica sporova u glavnom postupku, da je Panama jedan od glavnih svjetskih pružatelja zastava pogodnosti(67), Sud nije imao nikakvu zadršku da u gore navedenim presudama Corsica Ferries i Corsica Ferries France prizna primjenjivost članka 1. stavka 1. Uredbe br. 4055/86 na brodare koji iskorištavaju brodove koji plove pod zastavom te treće zemlje.
86. Međutim, u svjetlu sudske prakse iz točke 81. ovog mišljenja, dokaz o zloporabnoj praksi također zahtijeva uzimanje u obzir ne samo cilja koji slijedi odredba o kojoj je riječ nego općenitije, cilja koji slijedi dotični propis , u ovom slučaju sama Uredba br. 4055/86.
87. Doista, valja navesti da šesta i sedma uvodna izjava navedene uredbe naglašavaju okolnost da, kad je riječ o brodarima koji obavljaju prijevoz rasutog tereta ili prijevoz u slobodnoj plovidbi ( tramp ), Unija u tom području djelatnosti nastoji održati „sustav [poštenog i slobodnog tržišnog natjecanja]“ i da djelovanje navedenih brodara ne bi smjelo biti onemogućeno „sve dok se pridržavaju načela [poštenog tržišnog natjecanja utemeljenog] na gospodarskim osnovama“.
88. Iako pojam „poštenog tržišnog natjecanja“ nije definiran, a nalazi se ne samo u preambuli UEZ‑a(68) nego i u brojnim aktima sekundarnog prava Unije, Sud je priznao da se legitimnim ciljem može smatrati „sprečavanje nepoštenog tržišnog natjecanja“ poduzetnikâ koji svoje radnike plaćaju ispod razine koja odgovara minimalnoj plaći(69) .
89. Prema mojem mišljenju, pošteno tržišno natjecanje koje slijedi Uredba br. 4055/86 ugroženo je kad brodar, koji obavlja prijevoz rasutog tereta ili prijevoz u slobodnoj plovidbi ( tramp ) između država EGP‑a iskorištavajući brod registriran u trećoj zemlji s kojom taj brod ne posjeduje stvarnu vezu, plaća posadu svojeg broda osjetno ispod razine koja odgovara minimalnoj plaći odnosno barem uobičajenoj plaći u sektoru koja bi u načelu bila primjenjiva da je brod registriran u državi EGP‑a u kojoj taj brodar ima svoj poslovni nastan(70) .
90. Stoga, u tom slučaju, unatoč formalnom ispunjenju uvjeta primjene Uredbe br. 4055/86, njezin cilj osiguranja poštenog tržišnog natjecanja u sektoru usluga prijevoza rasutog tereta i prijevoza u slobodnoj plovidbi ( tramp ) u EGP‑u nije ostvaren.
91. U skladu sa sudskom praksom, na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku jest provjera je li taj uvjet ispunjen u sporovima u glavnom postupku s obzirom na pravila dokazivanja u nacionalnom pravu ako time ne bi bila povrijeđena učinkovitost prava Unije(71) .
92. U vezi s konstitutivnim subjektivnim elementom dokaza zloporabne prakse, što je uvjet u koji se sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku također mora uvjeriti(72), na temelju sudske prakse smatram da valja provjeriti dvije okolnosti, koje nisu nužno kumulativne.
93. S jedne strane, zloporabno ponašanje može se utvrditi ako iz sveukupnosti objektivnih elemenata proizlazi da je „glavni cilj“ državljanina države EGP‑a, vlasnika broda koji plovi pod zastavom pogodnosti treće zemlje, bio izbjegavanje primjene uvjeta vezanih za plaće posade tog broda koji bi normalno bili primjenjivi da je potonji bio registriran u državi EGP‑a u kojoj vlasnik ima poslovni nastan(73), ugrožavajući time cilj poštenog tržišnog natjecanja kako je predviđen Uredbom br. 4055/86 (74) .
94. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku mogao bi također provjeriti je li državljanin države EGP‑a, vlasnik broda koji plovi pod zastavom pogodnosti treće zemlje, „umjetno stvorio“ uvjete primjene odredaba Uredbe br. 4055/86 konstrukcijom prema kojoj on samo fiktivno iskorištava taj brod u cijelosti ili u dijelu u korist jednog ili više društava koja su s njime povezana, a imaju poslovni nastan u trećoj zemlji(75) . Naime, u potonjem slučaju, tog bi državljanina trebalo smatrati običnim vlasnikom tog broda i on ne bi stoga mogao, kao što sam prethodno naveo, valjano ući u krug osoba korisnika slobode pružanja usluga u pomorskom prometu, kako je navedena u članku 1. stavku 1. Uredbe br. 4055/86(76) .
III – Zaključak
95. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Arbetsdomstolen odgovori na sljedeći način:
Članak 1. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4055/86 od 22. prosinca 1986. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3573/90 od 4. prosinca 1990. i koja je ugrađena u Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru potpisan 2. svibnja 1992. treba tumačiti na način da se sloboda pružanja usluga u pomorskom prometu primjenjuje na društvo s poslovnim nastanom u državi Europskoga gospodarskog prostora (EGP), u čijem je vlasništvu brod koji plovi pod zastavom treće zemlje i pruža usluge u pomorskom prometu između država EGP‑a, pod uvjetom da to društvo sâmo preuzima odgovornost za iskorištavanje tog broda, a što je na sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da provjeri.
(1) .
(2) – SL 1994., L 1, str. 3.
(3) – SL L 378, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 3.), ispravak SL 1987., L 93, str. 17., Uredba izmijenjena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3573/90 od 4. prosinca 1990. (SL L 353, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 8., str. 9.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 4055/86).
(4) – Vidjeti Prilog XIII. Sporazumu o EGP‑u (SL 1994., L 1, str. 422.).
(5) – Iz spisa i Fonnshipovih očitovanja proizlazi da je Sava Star brod za prijevoz rasutog tereta koji je obavljao usluge u slobodnoj plovidbi ( tramp ) uglavnom u okviru EGP‑a. Prema članku 1. stavku 3. točki (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4056/86 od 22. prosinca 1986. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članaka 85. i 86. Ugovora o pomorskom prometu (SL L 378, str. 4.) (međunarodne) usluge u slobodnoj plovidbi ( tramp ) definirane su kao „prijevoz rasutog tereta ili zbirnog ( break‑bulk ) tereta plovilom koje je cijelo ili dijelom iznajmljeno jednom ili nekolicini prijevoznika na osnovi jednog dogovorenog putovanja ili dogovorenog vremena ili na osnovi bilo kojeg drugog oblika ugovora koji se odnosi na usluge u nelinijskoj i neoglašavanoj plovidbi u kojoj se cijene vozarina slobodno ugovaraju od slučaja do slučaja, prema uvjetima ponude i potražnje“ [neslužbeni prijevod]. Riječ je dakle o nelinijskom prijevozu robe koja zauzima cjelokupan brod, vidjeti također točku 11. Smjernica za primjenu članka 81. UEZ‑a na usluge pomorskog prometa (SL 2008., C 245, str. 2.).
(6) – U vrijeme činjenica u glavnom postupku radilo se o četiri poljska časnika i dva ruska člana posade.
(7) – Kao što je to naveo Sud u presudi od 11. prosinca 2007., International Transport Workers’ Federation i Finnish Seamen’s Union, pod nazivom „Viking Line“ (C‑438/05, Zb., str. I‑10779., t. 7. i 8.), ITF okuplja sindikate radnika zaposlenih u prometnom sektoru čija je jedna od glavnih politika borba protiv „zastavâ pogodnosti“. Bitan cilj te politike je, s jedne strane, uspostava istinske veze između zastave broda i državljanstva vlasnika i, s druge strane, zaštita i poboljšanje uvjeta rada posada brodova pod zastavom pogodnosti. ITF smatra da je brod registriran pod zastavom pogodnosti ako se stvarno vlasništvo i kontrola broda nalaze u drugoj državi od one u kojoj je brod registriran.
(8) – Presuda od 18. prosinca 2007., Laval un Partneri (C‑341/05, Zb., str. I‑11767.)
(9) – Vidjeti npr. presude od 12. studenoga 1992., Kerafina‑Keramische und Finanz‑Holding i Vioktimatiki (C‑134/91 i C‑135/91, Zb., str. I‑5699., t. 16.); od 17. srpnja 1997., Affish (C‑183/95, Zb., str. I‑4315., t. 23.) kao i od 21. prosinca 2011., Danske Svineproducenter (C‑316/10, Zb., str. I‑13721., t. 32.).
(10) – Vidjeti osobito presude od 6. srpnja 2006., Kersbergen‑Lap i Dams‑Schipper (C‑154/05, Zb., str. I‑6249., t. 21. i navedenu sudsku praksu) kao i od 11. srpnja 2013., Belgian Electronic Sorting Technology (C‑657/11, t. 28.).
(11) – Presuda od 9. prosinca 1965., Singer (44/65, Zb., str. 1191., 1199.)
(12) – Idem (str. 1198.) kao i gore navedena presuda Kerafina‑Keramische und Finanz‑Holding i Vioktimatiki (t. 16.) te presude od 17. rujna 1998., Kainuun Liikenne i Pohjolan Liikenne (C‑412/96, Zb., str. I‑5141., t. 23.) i od 15. listopada 2009., Hochtief i Linde‑Kca‑Dresden (C‑138/08, Zb., str. I‑9889., t. 21.)
(13) – Vidjeti osobito gore navedenu presudu Singer (str. 1199.); presude od 19. siječnja 1994., SAT Fluggesellschaft (C‑364/92, Zb., str. I‑43., t. 9.), od 6. srpnja 2000., ATB i dr. (C‑402/98, Zb., str. I‑5501., t. 29.); od 16. prosinca 2008., Cartesio (C‑210/06, Zb., str. I‑9641., t. 90.); od 15. listopada 2009., Acoset (C‑196/08, Zb., str. I‑9913., t. 34.) kao i od 18. srpnja 2013., Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato (C‑136/12, t. 28.)
(14) – Vidjeti osobito gore navedene presude Kainuun Liikenne i Pohjolan Liikenne (t. 24.); Hochtief i Linde‑Kca‑Dresden (t. 22.) i Danske Svineproducenter (t. 32.).
(15) – Vidjeti primjerice gore navedenu presudu Kainuun Liikenne i Pohjolan Liikenne (t. 24.); presudu Kersbergen‑Lap i gore navedenu presudu Dams‑Schipper (t. 22.); presudu od 14. travnja 2011., Vlaamse Dierenartsenvereniging i Janssens (C‑42/10, C‑45/10 i C‑57/10, Zb., str. I‑2975., t. 42. do 45.); presudu od 13. listopada 2011., DHL International (C‑148/10, Zb., str. I‑9543., t. 25., 28. i 30.) kao i gore navedenu presudu Danske Svineproducenter (t. 33.).
(16) – Vidjeti osobito gore navedenu presudu ATB i dr. (t. 28., 30. i 31.); presudu od 26. lipnja 2007., Ordre des barreaux francophones et germanophones i dr. (C‑305/05, Zb., str. I‑5305., t. 19.) kao i presudu od 15. travnja 2008., Nuovo Agricast (C‑390/06, Zb., str. I‑2577., t. 44.).
(17) – Vidjeti između ostalog presude od 12. prosinca 1990., Hennen Olie (C‑302/88, Zb., str. I‑4625., t. 20.) kao i od 17. listopada 2013., Welte (C‑181/12, t. 16. i 27.).
(18) – Vidjeti primjerice presudu od 3. lipnja 2010., Internetportal und Marketing (C‑569/08, Zb., str. I‑4871., t. 27. do 30.).
(19) – Vidjeti primjerice presude od 29. travnja 2004., Weigel (C‑387/01, Zb., str. I‑4981., t. 44.); od 21. veljače 2006., Ritter‑Coulais (C‑152/03, Zb., str. I‑1711., t. 39.); od 25. siječnja 2007., Dyson (C‑321/03, Zb., str. I‑687., t. 26.); od 30. svibnja 2013., Worten (C‑342/12, t. 30. i 31.) kao i od 12. prosinca 2013., Hay (C‑267/12, t. 23.).
(20) – Vidjeti presude od 5. listopada 1988., Alsatel (247/86, Zb., str. 5987., t. 7. i 8.) kao i gore navedenu DHL International (t. 25. i 30.); u tom smislu vidjeti također presude od 2. lipnja 1994., AC‑ATEL Electronics (C‑30/93, Zb., str. I‑2305., t. 19. i 20.) kao i od 10. srpnja 1997., Palmisani (C‑261/95, Zb., str. I‑4025., t. 30. i 31.); vidjeti i t. 25 mišljenja nezavisnog odvjetnika Lenza u predmetu koji je rezultirao gore navedenom presudom AC‑ATEL Electronics; t. 46. mišljenja nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu koji je rezultirao presudom od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, Zb., str. I‑13755.) kao i t. 18. mojeg mišljenja u predmetu koji je rezultirao gore navedenom presudom Belgian Electronic Sorting Technology.
(21) – U ranije navedenoj presudi DHL International Sud je pobliže naveo u t. 30. da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nije priznao „ni nužnost ni relevantnost“ dodatnih pitanja o tumačenju prava Unije koja je pred njim predložio tužitelj u glavnom postupku.
(22) – Zapravo, to su također predložili nezavisni odvjetnik Léger u t. 46. svojeg mišljenja u predmetu koji je rezultirao presudom od 26. rujna 2000., Engelbrecht (C‑262/97, Zb., str. I‑7321.) i nezavisni odvjetnik Bot u t. 34. i 35. svojeg mišljenja u predmetu koji je rezultirao presudom od 8. rujna 2010., Winner Wetten (C‑409/06, Zb., str. I‑8015.), u cilju davanja korisnog odgovora nacionalnim sudovima. Sud je to također priznao u svojoj presudi od 12. veljače 2009., Vereniging Noordelijke Land- en Tuinbouw Organisatie (C‑515/07, Zb., str. I‑839., t. 29. i 40.) nastavno na moje mišljenje u tom smislu (vidjeti osobito t. 56. tog mišljenja). Razlozi za odbijanje prvih dvaju prijedloga i usvajanje trećeg nisu vidljivi iz obrazloženja presuda. Međutim, zanimljivo je spomenuti da je jedino u predmetu koji je rezultirao gore navedenom presudom Vereniging Noordelijke Land- en Tuinbouw Organisatie nacionalni sud postupao u zadnjem stupnju.
(23) – Vidjeti ranije navedenu presudu Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato (t. 34.); obratiti pažnju na to da Sud u točki 25. te presude navodi da je sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka „ u načelu obvezan obratiti se Sudu u smislu članka 267. trećeg podstavka UFEU‑a kad se pred njim pojavi pitanje o tumačenju UFEU‑a“ (kurziv osobno dodan).
(24) – Idem (t. 29.)
(25) – Presuda od 17. svibnja 1994., Corsica Ferries (C‑18/93, Zb., str. I‑1783., t. 29.) (kurziv osobno dodan). Činjenica da su brodovi koje je koristilo to poduzeće bili registrirani i plovili pod panamskom zastavom proizlazi iz točke 8. te presude. Vidjeti također presudu od 18. lipnja 1998., Corsica Ferries France (C‑266/96, Zb., str. I‑3949., t. 3.).
(26) – Vidjeti u tom pogledu, između ostalog, Bredima‑Savopoulou A. i Tzoannos J., The Common Shipping Policy of the EC , North Holland, Amsterdam, 1990., str. 176. i Baena Baena P. J., La politica comunitaria de los transportes maritimos , Marcial Pons, Madrid, 1995., str. 127.
(27) – Prema jednom autoru, radilo se o 85 % flote pod grčkom zastavom; vidjeti Martinez Lage S., „El régimen comunitario del transporte marítimo y el Real Decreto 990/1986 sobre ordenación del transporte marítimo en España“, Gaceta Juridica de la CEE , br. 10, 1988., str. 408.
(28) – U točkama 79. i 80. svojih pisanih očitovanja ST i SEKO u prilog svojeg argumenta pozivaju se na presude od 12. srpnja 1984., Prodest (237/83, Zb., str. 3153., t. 6.); od 27. rujna 1989., Lopes da Viega (9/88, Zb., str. 2989., t. 15.); od 29. lipnja 1994., Aldewereld (C‑60/93, Zb., str. I‑2991., t. 14.) kao i od 30. travnja 1996., Boukhalfa (C‑214/94, Zb., str. I‑2253., t. 15.), koje se sve odnose na tumačenje odredaba Ugovorâ ili sekundarnog prava u vezi sa slobodom kretanja radnika.
(29) – Vidjeti u tom smislu osobito gore navedene presude Kersbergen‑Lap i Dams‑Schipper (t. 21.) kao i Danske Svineproducenter (t. 32.).
(30) – SL L 266, str. 1. Podsjećam na to da članak 6. Rimske konvencije, naslovljen „Pojedinačni ugovor o radu“, u biti predviđa da izbor mjerodavnog prava u ugovoru o radu ne može rezultirati lišavanjem radnika zaštite koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi u odsustvu izbora bilo mjerodavno na temelju navedenog članka 6. stavka 2. Prema tom stavku za ugovore o radu mjerodavno je, s jedne strane, pravo države u kojoj radnik, izvršavajući ugovor, uobičajeno obavlja svoj rad ili, s druge strane, ako radnik ne obavlja uobičajeno svoj rad u istoj državi, pravo države gdje se nalazi tijelo koje je zaposlilo radnika. Navedeni kriteriji se primjenjuju osim ako iz svih okolnosti ne proizlazi da ugovor o radu ima užu povezanost s drugom državom, a u tom slučaju je mjerodavno pravo te druge države. Vidjeti o primjeni i oblikovanju tih kriterija utvrđivanja mjerodavnog prava u kontekstu otpuštanja člana posade broda presudu od 15. prosinca 2011., Voogsgeerd (C‑384/10, Zb., str. I‑13275.).
(31) – Uključeni u VII. dio Konvencije iz Montego Baya pod nazivom „Otvoreno more“, navedeni članci 91. i 94. predviđaju posebice, s jedne strane, da brodovi imaju pripadnost one države čiju su zastavu ovlašteni vijoriti i da mora postojati stvarna veza između države i broda i, s druge strane, svaka država djelotvorno vrši svoju jurisdikciju i nadzor nad brodovima koji vijore njezinu zastavu glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja, a posebno, nad zapovjednikom, časnicima i posadom u skladu sa svojim unutrašnjim pravom glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja koja se tiču broda.
(32) – Vidjeti presudu od 24. studenoga 1992., Poulsen i Diva Navigation (C‑286/90, Zb., str. I‑6019., t. 18. i 22.).
(33) – U tom smislu vidjeti analogijom presudu od 9. ožujka 2006., Komisija/Španjolska (C‑323/03, Zb., str. I‑2161., t. 26.), u vezi s odbijanjem Suda da izjednači izraze korištene u Uredbi Vijeća (EEZ) br. 3577/92 od 7. prosinca 1992. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica (pomorska kabotaža), (SL L 364, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 17.) s onima iz Konvencije iz Montego Baya, što bi ograničilo područje primjene navedene uredbe.
(34) – Vidjeti predzadnju uvodnu izjavu Uredbe br. 4055/86; za analogni zaključak vidjeti gore navedenu presudu Komisija/Španjolska (t. 24.).
(35) – Vidjeti presude od 14. srpnja 1994., Peralta (C‑379/92, Zb., str. I‑3453., t. 39.); od 5. listopada 1994., Komisija/Francuska (C‑381/93, Zb., str. I‑5145., t. 10.) kao i od 13. lipnja 2002., Sea‑Land Service i Nedlloyd Lijnen (C‑430/99 i C‑431/99, Zb., str. I‑5235., t. 30.).
(36) – Kad je riječ o članku 36. Sporazuma o EGP‑u (sloboda pružanja usluga), vidjeti presudu Suda EFTA‑e Granville Establishment (E-13/11, EFTA Court Report 2012., str. 403., t. 38. i 39.).
(37) – Vidjeti gore navedenu presudu Sea‑Land Service i Nedlloyd Lijnen (t. 16., 26. do 29.); Potrebno je primijetiti da kad je Sud nacionalnom sudu povjerio provjeru jesu li situacije koje su dovele do spora u tom predmetu obuhvaćene vlastitim područjem primjene Uredbe br. 4055/86, to je vrlo vjerojatno učinjeno, čitajući točke 63. do 76. mišljenja nezavisnog odvjetnika Albera u tom predmetu, zato što je drugi brodar uključen u glavni predmet (Sea‑Land Service) imao poslovni nastan u Sjedinjenim Američkim Državama, a sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nije dostavio dostatne informacije u vezi s ispunjenjem uvjeta predviđenih u članku 1. stavku 2. navedene uredbe.
(38) – Vidjeti gore navedenu presudu Corsica Ferries (t. 8. i 30.) kao i točku 2. mišljenja nezavisnog odvjetnika van Gervena u tom predmetu; vidjeti također gore navedenu presudu Corsica Ferries France (t. 3.). Kao što je već navedeno, brodovi su plovili pod panamskom zastavom.
(39) – Vidjeti presudu od 14. studenoga 2002., Geha Naftiliaki i dr. (C‑435/00, Zb., str. I‑10615., t. 5. i 6.) kao i točke 5. i 6. mišljenja nezavisnog odvjetnika Albera u tom predmetu
(40) – Gore navedena presuda Peralta (t. 42.); Brodar je bio Talijan, a brod je plovio pod talijanskom zastavom.
(41) – Vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2009., Falco Privatstiftung i Rabitsch (C‑533/07, Zb., str. I‑3327., t. 35.).
(42) – Presuda od 21. ožujka 2002. (C‑451/99, Zb., str. I‑3193., t. 18.); Taj se predmet odnosio na obvezu registracije u državi korištenja vozila uzetog na leasing kod poduzetnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.
(43) – Presuda od 4. prosinca 2008. (C‑330/07, Zb., str. I‑9099., t. 22.); Taj se predmet odnosio na odbijanje tijela države članice da dâ premiju na ulaganje društvu koje je dalo u leasing vozila za teške terete korištene uglavnom na području drugih država članica.
(44) – Presuda od 13. listopada 2011. (C‑9/11, Zb., str. I‑9697., t. 17. i 20.); Predmet se u biti odnosio na zabranu davanja koncesije prava na korištenje zrakoplova društvu koje nema poslovni nastan u državi članici koja je odobrila poreznu olakšicu za financiranje njegove kupnje.
(45) – Kurziv osobno dodan
(46) – SL L 167, str. 33. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 223.); Ta je direktiva bila primjenjiva u trenutku činjenica sporova u glavnom postupku, uključujući u EGP‑u na temelju Odluke Zajedničkog odbora EGP‑a br. 66/2000 od 2. kolovoza 2000. o izmjeni Priloga XI. (Telekomunikacijske usluge) Sporazumu o EGP‑u (SL 2000, L 250, str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 93., str. 110.). Zahtjevi navedene direktive prošireni su Direktivom 1999/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 1999. o provedbi odredaba o radnom vremenu pomoraca na brodovima koji pristaju u lukama Zajednice (SL 2000, L 14, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 238.), na sve brodove koji se zaustavljaju u Uniji [sâma ta direktiva uključena je u Sporazum o EGP‑u Odlukom Zajedničkog odbora EGP‑a br. 94/2000 od 27. listopada 2000. o izmjeni Priloga XIII. (Promet) Sporazumu o EGP‑u (SL 2001, L 7, str. 19.)]. Međutim, na temelju članka 11. Direktive 1999/95, nametnuti zahtjevi primjenjuju se na brodove koji plove pod zastavom trećih zemalja tek od 10. siječnja 2003., kad je stupio na snagu Protokol iz 1996. Konvencije br. 147 Međunarodne organizacije rada (ILO) o minimalnim standardima na trgovačkim brodovima, tj. nekoliko tjedana prije SEKO‑voga kolektivnog djelovanja. Potrebno je također navesti da, što se tiče instrumenata koji su u cijelosti naknadni činjenicama sporova u glavnom postupku, analogna definicija nalazi se u članku 2. točki (j) Konvencije o radu pomoraca, 2006., usvojene pod okriljem ILO‑a i koja je stupila na snagu 20. kolovoza 2013. Potonja definicija preuzeta je u Prilogu Direktivi Vijeća 2009/13/EZ od 16. veljače 2009. o provedbi sporazuma koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice (ECSA) i Europski savez transportnih radnika (ETF) o Konvenciji o radu pomoraca iz 2006. i izmjeni Direktive 1999/63/EZ (SL L 124, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 246.).
(47) – To je, kako se čini, situacija koja je dovela do gore navedene presude Geha Naftiliaki i dr.
(48) – Vidjeti u tom smislu t. 63. mišljenja nezavisnog odvjetnika Poiaresa Maduroa u predmetu koji je doveo do presude od 21. veljače 2006., Halifax i dr. (C‑255/02, Zb., str. I‑1609.).
(49) – Podsjećam na to da je u presudi od 5. srpnja 2007., Kofoed (C‑321/05, Zb., str. I‑5795., t. 38.), Sud presudio da je zabrana zloporabe prava opće načelo prava Unije.
(50) – Presuda od 12. rujna 2013., Slancheva sila (C‑434/12, t. 27. i navedena sudska praksa) (kurziv osobno dodan); vidjeti također za analogni izričaj gore navedenu presudu Halifax i dr. (t. 69.) kao i presudu od 6. travnja 2006., Agip Petroli (C‑456/04, Zb., str. I‑3395., t. 20. i navedenu sudsku praksu)
(51) – Oslanjajući se na niz prethodnih presuda Suda, od kojih osobito na presude od 21. lipnja 1988., Lair (39/86, Zb., str. 3161., t. 43.) te od 23. rujna 2003., Akrich (C‑109/01, Zb., str. I‑9607., t. 57. i t. 2. izreke), tu je kvalifikaciju pojma zloporabe (prava) također branio nezavisni odvjetnik Poiares Maduro u točki 69. svojeg gore navedenog mišljenja u predmetu koji je rezultirao gore navedenom presudom Halifax i dr.
(52) – Presuda od 6. studenoga 2003., Ninni‑Orasche (C‑413/01, Zb., str. I‑13187., t. 31.) (kurziv osobno dodan); u tom smislu vidjeti također presude od 9. ožujka 1999., Centros (C‑212/97, Zb., str. I‑1459., t. 18.) i od 21. veljače 2013., A (C‑123/11, t. 27.), u kojima se navodi: „[p]itanje primjene “ članaka Ugovora koji uređuju slobodu poslovnog nastana „ odvojeno je od pitanja može li država članica poduzeti mjere za sprečavanje nastojanja određenih svojih državljana da korištenjem mogućnosti koje nudi Ugovor zloporabno izbjegavaju svoje nacionalno zakonodavstvo“ (kurziv osobno dodan).
(53) – Kad je riječ o slobodi poslovnog nastana, vidjeti presude od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, Zb., str. I‑7995., t. 55.); od 13. ožujka 2007., Test Claimants in the Thin Cap Group Litigation (C‑524/04, Zb., str. I‑2107., t. 74. i 80.) kao i od 17. siječnja 2008., Lammers & Van Cleeff (C‑105/07, Zb., str. I‑173., t. 29.) te presudu Suda EFTA‑e Arcade Drilling (E-15/11, EFTA Court Report 2012., str. 676., t. 88.). Što se tiče pružanja usluga, vidjeti gore navedenu presudu Jobra (t. 35.) i presudu od 5. srpnja 2012., SIAT (C‑318/10, t. 50.).
(54) – To je potvrđeno dvostrukom tvrdnjom da je „jedan […] od glavnih ciljeva Sporazuma o EGP‑u ostvariti u najvećoj mogućoj mjeri slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala u cijelom EGP‑u, tako da unutarnje tržište ostvareno na području Unije bude prošireno na države EFTA‑e“ [vidjeti presude od 23. rujna 2003., Ospelt i Schlössle Weissenberg (C‑452/01, Zb., str. I‑9743., t. 29.) i od 26. rujna 2013., Ujedinjena Kraljevina/Vijeće (C‑431/11, t. 50.)] i da odredbe članaka Sporazuma o EGP‑u koje se odnose na slobode kretanja imaju isti pravni doseg kao i odredbe, u biti iste, članaka UEZ‑a koji jamče te slobode. Vidjeti primjerice u vezi s člankom 36. Sporazuma o EGP‑u (sloboda pružanja usluga) presudu od 6. listopada 2009., Komisija/Španjolska (C‑153/08, Zb., str. I‑9735. t. 48.) te također u vezi sa sui generis obilježjem Sporazuma o EGP‑u i pravima koja su dodijeljena pojedincima i gospodarskim subjektima presudu Suda EFTA‑e, Eva María Sveinbjörnsdóttir (E-9/97, EFTA Court Report 1998., str. 95., t. 58. i 59.) kao i osobito o toj temi Baudenbacher C., „L’individu, principal protagoniste de l’accord EEE“, u Le droit à la mesure de l’homme: Mélanges en l’honneur de Philippe Léger , Pedone, Pariz, 2006., str. 335.
(55) – Vidjeti gore navedenu presudu Kofoed (t. 38.); Zabrana zloporabe prava je uostalom navedena i u članku 54. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koja međutim nije imala nikakvu obvezujuću snagu u trenutku činjenica sporova u glavnom postupku.
(56) – Narav Sporazuma o EGP‑u ne predstavlja prepreku da se opća načela prava EGP‑a ( general principles of EEA law ) izvedu iz njegovih ciljeva (kao što je homogeno tumačenje odredbi koje su u bitnome identične onima iz UEZ‑a) i njegovih odredaba. Vidjeti, kad je riječ o načelu djelotvorne sudske zaštite, presudu Suda EFTA‑e Posten Norge (E-15/10, EFTA Court Report 2012, str. 246., t. 86.), u kojoj se Sud EFTA‑e poziva kako na članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1980., tako i na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Vidjeti također, kad je riječ o poštovanju pravne sigurnosti, presudu Suda EFTA‑e, EFTA Nadzorno tijelo/Norveška (E-9/11, EFTA Court Report 2012, str. 442., t. 99.) i u vezi sa zaštitom legitimnih očekivanja presudu Suda EFTA‑e, DB Schenker/EFTA Nadzorno tijelo (E-7/12, EFTA Court Report 2013, t. 117.).
(57) – U tom smislu vidjeti osobito Ionescu, R. N., L’abus de droit de l’Union européenne , Bruylant, Bruxelles, 2012., str. 428.
(58) – Vidjeti gore navedenu presudu Halifax i dr. (t. 94. do 97.).
(59) – Vidjeti osobito gore navedene presude Centros (t. 24.), Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (t. 35.) kao i presudu od 23. listopada 2008., Komisija/Španjolska (C‑286/06, Zb., str. I‑8025., t. 69.).
(60) – Pretpostavka koju sam ipak odbacio u točkama 136. i 137. svojeg mišljenja u predmetu koji je doveo do gore navedene presude Laval un Partneri.
(61) – To bi se teoretski moglo zamisliti da su, s jedne strane, sindikati smatrali s obzirom na primjerice vezove, sidrenja i zaustavljanja Sava Stara da su članovi posade izvršavali uobičajeno svoj posao u Švedskoj i da je, s druge strane, izbor mjerodavnog prava stranaka lišio te radnike zaštite koju bi im osigurale odredbe prava države u kojoj su uobičajeno obavljali svoj rad, u smislu članka 6. stavka 2. točke (a) Rimske konvencije. Naime, iz gore navedene presude Voogsgeerd proizlazi da Sud daje prednost kriteriju povezanosti predviđenom u navedenom članku 6. stavku 2. točki (a) Rimske konvencije u odnosu na pravo države zastave broda ako potonje lišava radnike zaštite koju bi imali primjenom prisilnih odredaba prava koje bi na njih bilo primjenjivo u odsustvu izbora stranaka.
(62) – Kao što je već navedeno (vidjeti bilješku 46. ovog mišljenja), u vrijeme činjenica sporova u glavnom postupku bila je primjenjiva Direktiva 1999/63, koja je provodila sporazum između europskih socijalnih partnera u vezi s organizacijom vremena rada pomoraca, koja je Direktivom 1999/95 proširena na sve brodove koji se zaustavljaju u lukama Unije, koja god bila njihova zastava, počevši od 10. siječnja 2003. U skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 1999/95, države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da brodovi koji ne plove pod njihovom zastavom budu usklađeni s člancima 1. do 12. Sporazuma priloženog Direktivi 1999/63, odnosno, člancima koji se odnose na radno vrijeme i vrijeme odmora na brodovima, ali ne i one koje se odnose na zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu pomoraca (članak 15.), te na trajanje plaćenog godišnjeg odmora (članak 16.), koji sadrže zahtjeve koji idu dalje od onih predviđenih Konvencijom br. 180. ILO‑a u vezi s trajanjem rada pomoraca i osoblja brodova, koja je donesena 22. listopada 1996. i stupila na snagu 8. kolovoza 2002.
(63) – Vidjeti osobito gore navedene presude Centros (t. 25.) i Agip Petroli (t. 21.) te presudu od 21. srpnja 2011., Oguz (C‑186/10, Zb., str. I‑6957., t. 25.).
(64) – Vidjeti osobito presude od 16. listopada 2012., Mađarska/Slovačka (C‑364/10, t. 58.) kao i od 12. ožujka 2014., O i B (C‑456/12, t. 58.); Iz tih presuda jasno proizlazi, kao i iz presude od 14. prosinca 2000., Emsland‑Stärke (C‑110/99, Zb., str. I‑11569., t. 52. i 53.) da su navedeni uvjeti relevantni i sadržani u kontekstima na koje se akti sekundarnog prava Unije ne referiraju.
(65) – Zahtjev stvarne veze između broda i države pod čijom zastavom plovi, iz članaka 91. i 94. Konvencije iz Montego Baya, osigurava da države zastave učinkovitije poštuju svoje obveze osobito u vezi s djelotvornim izvršavanjem svoje jurisdikcije i nadzora glede upravnih, tehničkih i socijalnih pitanja. Vidjeti presudu Međunarodnog suda za pravo mora od 1. srpnja 1999., Saint‑Vincent‑et‑les‑Grenadines/Gvineja, predmet broda „Saiga“ (br. 2), Zbornik presuda, savjetodavnih mišljenja i rješenja, vol. 3., 1999. (t. 81. do 83.) kao i presudu Suda od 14. listopada 2004., Komisija/Nizozemska (C‑299/02, Zb., str. I‑9761., t. 23.), koja upućuje na točke 51. do 59. mišljenja nezavisnog odvjetnika Légera u tom predmetu. Iz tih presuda također proizlazi da odsutnost takve veze između broda države zastave ne ovlašćuje druge države da osporavaju valjanost registracije navedenog broda (o toj temi i dopuštenim mjerama vidjeti također: Takei, Y., „International legal responses to the flag State in breach of its duties: possibilities for other States to take action against the flag State“, Nordic Journal of International Law , br. 2, 2013., str. 283.). Nesumnjivo je da je Saint‑Vincent‑et‑les‑Grenadines, vezano uz predmet broda „Saiga“ pred Međunarodnim sudom za pravo mora, jedna od država koje dodjeljuju zastave pogodnosti. Vidjeti primjerice Mandaraka‑Sheppard A., Modern Maritime Law and Risk Management , 2. izdanje, Routledge‑Cavendish, London, New York, 2007., str. 279.
(66) – Prva službena pojava izraza „zastava pogodnosti“, ali bez definicije, nalazi se u preambuli Konvencije br. 147 Međunarodne organizacije rada o minimalnim standardima na trgovačkim brodovima, koja je donesena 29. listopada 1976. i stupila na snagu 28. studenoga 1981. O definiciji i obilježjima zastava pogodnosti vidjeti osobito Unterm, http://unterm.un.org/DGAACS/unterm.nsf; Mandaraka‑Sheppard A., op.cit. , str. 278. i 279.; Masutti A., „ Genuine link e bandiere ombra“ u Antonini A., Trattato breve di diritto marittimo , vol. I., Giuffrè Milano, 2007., str.. 430. i 431. kao i Slim H., „Les pavillons de complaisance“ u Le Pavillon , Actes du colloque tenu les 2 et 3 mars 2007 à l’Institut océanographique de Paris , Pedone, Pariz, 2007., str. 93.
(67) – Prema studiji Slima op.cit. (str. 89.), u 2000-tim godinama Panama je uz Liberiju imala najveći dio zastava pogodnosti u svjetskoj floti. Štoviše, prema izvješću francuskog senatora Marinija 1998. gotovo 30 % pomoraca plovilo je pod zastavom pogodnosti, među kojima su najznačajniji dio činile zastave Paname sa 104.000 pomoraca. Vidjeti Rapport sur les actions menées en faveur de la politique maritime et littorale de la France , br. 345., Pariz, 1998., str. 29. U razdoblju od 2001. do 2003. godine Panama se također nalazila na crnoj listi zastava „podstandardnih“ brodova, predmetom Memoranduma o sporazumijevanju iz Pariza (Paris MoU) o nadzoru brodova od strane države luke (vidjeti Paris MoU, 2003 Annual Report on Port State Control , Pariz, str. 25.), sporazuma koji je usvojen 1982. i čija organizacijska struktura trenutačno okuplja u okviru svojeg odbora 27 nacionalnih pomorskih uprava i Komisiju. Iskustvo stečeno u području inspekcije brodova u okviru Memoranduma o sporazumijevanju iz Pariza referencija je za inspekcije brodova koji pristaju u Uniji. Vidjeti, kao prvo, referencije na memorandum te na kriterije i inspekcijske postupke razvijene pod okriljem Direktive Vijeća 95/21/EZ od 19. lipnja 1995. o primjeni međunarodnih normi pomorske sigurnosti, prevencije onečišćenja te uvjeta života i rada na brodovima koji pristaju u lukama Zajednice ili u vodama koje su u nadležnosti država članica (nadzor države luke) (SL L 157, str. 1.) [neslužbeni prijevod] i, konačno, referencije iz Direktive 2009/16/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o nadzoru države luke (SL L 131, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 14., str. 83.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/38/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 12. kolovoza 2013. (SL L 218, str. 1.).
(68) – U skladu s preambulom Visoke ugovorne stranke prepoznaju „da uklanjanje postojećih prepreka zahtijeva usklađeno djelovanje kako bi se zajamči[lo] […] pošteno tržišno natjecanje“.
(69) – Vidjeti presudu od 12. listopada 2004., Wolff & Müller (C‑60/03, Zb., str. I‑9553., t. 41.).
(70) – Točno govoreći, mnogobrojne države EGP‑a nisu uvele minimalnu plaću primjenjivu na svojem području te je dakle razina plaća općenito utvrđena kolektivnim ugovorima. Osim toga, valja primijetiti da je više država EGP‑a uvelo, kako bi se suprotstavilo pribjegavanju europskih brodara zastavama pogodnosti, međunarodne registre kao što su u slučaju Kraljevine Norveške Norwegian International Ship Register (NIS), koji omogućava zapošljavanje državljana trećih zemalja kao članova posade, ali koji jamči poštovanje odgovarajućih uvjeta plaća kroz sklapanje kolektivnih ugovora odobrenih od strane ITF‑a (vidjeti Massuti A., op.cit. , str. 444.). Zakonom br. 2005‑412 od 3. svibnja 2005. o uspostavi francuskog međunarodnog registra (JORF od 4. svibnja 2005., str. 7697.), za koji se Odlukom Ustavnog savjeta br. 2005‑514 DC od 28. travnja 2005. utvrdilo da je usklađen s francuskim Ustavom, Francuska predviđa da se na pomorce s boravištem izvan Francuske, a koji su zaposleni na brodovima registriranima u francuskom međunarodnom registru, primjenjuju socijalna pravila javnog poretka poštujući članak 6. Rimske konvencije te francuske međunarodne obveze i obveze prema Zajednici, te uspostavlja minimalna jamstva u području plaća i socijalne zaštite. Njemački i danski međunarodni registri bili su predmet, u vezi s pravom državnih potpora, slučajeva koji su rezultirali presudama od 17. ožujka 1993., Sloman Neptun (C‑72/91 i C‑73/91, Zb., str. I‑887.); od 9. srpnja 2009., 3F/Komisija (C‑319/07 P, Zb., str. I‑5963.) i od 24. siječnja 2013., Falles Fagligt Forbund (3F)/Komisija (C‑646/11 P). Zajedničko obilježje tih međunarodnih registara, koji brodarima osiguravaju porezne i socijalne prednosti, jest da, za razliku od zastava pogodnosti, države zadržavaju nadzor nad brodovima registriranima na svojem području. Vidjeti Massuti A., op.cit. , str. 444.
(71) – Vidjeti u tom smislu osobito gore navedene presude Emsland‑Stärke (t. 54.) kao i Agip Petroli (t. 24. i navedenu sudsku praksu).
(72) – Dva konstitutivna elementa zloporabne prakse su zapravo kumulativna. Vidjeti osobito gore navedenu presudu Emsland‑Stärke (t. 55.).
(73) – Vidjeti analogijom gore navedenu presudu Agip Petroli (t. 23. i navedenu sudsku praksu).
(74) – Valja primijetiti da je nastavno na pisano pitanje Suda, Fonnship na raspravi naveo da je Sava Star bio registriran u Panami zbog razloga povezanih s ograničenjima u području pomorske kabotaže u Norveškoj, a da pritom nisu navedena ni potkrijepljena detaljnija i sveobuhvatnija objašnjenja. Štoviše, valja podsjetiti na to da se na temelju Uredbe br. 3577/92, uključene u Sporazum o EGP‑u [vidjeti Odluku Zajedničkog odbora EGP‑a br. 70/97 od 4. listopada 1997. o izmjeni Priloga XIII (Promet) Sporazumu o EGP‑u (SL 1998., L 30, str. 42.)], sloboda pružanja usluga u području pomorske kabotaže primjenjuje samo na brodare država EGP‑a koji iskorištavaju brodove registrirane u državi EGP‑a i koji plove pod zastavom navedene države. Teško je dakle shvatiti navod prema kojem je registracija Sava Stara u Panami mogla olakšati pomorsku kabotažu u Norveškoj.
(75) – U odnosu na uzimanje u obzir pravnih, gospodarskih i/ili osobnih veza između osoba uključenih u operaciju, a u cilju utvrđivanja umjetnog obilježja korištenja uvjetâ primjene zakonodavstva Unije vidjeti, analogijom, gore navedene presude Emsland‑Stärke (t. 58.) i Slancheva sila (t. 40.).
(76) – Dodajem, radi praktičnosti, da ta situacija nije obuhvaćena područjem primjene članka 1. stavka 2. Uredbe br. 4055/86 jer brod ne bi ispunjavao niti uvjet da je registran u državi EGP‑a čiji je državljanin vlasnik broda.