–

za AF, koji djeluje u vlastito ime i u svojstvu zakonskog zastupnika svojeg maloljetnog djeteta BF, M. Gonzo, avvocata,

–

za talijansku vladu, S. Fiorentino i G. Palmieri, u svojstvu agenata, uz asistenciju L. D’Asciae i D. G. Pintusa, avvocati dello Stato,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Deteuxa, avocat,

–

za ciparsku vladu, I. Neophytou i F. Sotiriou, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i D. Lutostańska, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Blanc, M. Debieuvre i F. Tomat, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 20. Direktive 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između tražitelja međunarodne zaštite, osobe AF, koja djeluje u vlastito ime i u svojstvu zakonskog zastupnika svojeg maloljetnog djeteta BF, i Ministera dell’Interno – U. T. G. – Prefettura di Milano (Ministarstvo unutarnjih poslova – Područni ured vlade – Prefektura u Milanu, Italija) u vezi s odlukom Prefekture u Milanu da osobi AF i njezinu maloljetnom djetetu, osobi BF, ukine sve materijalne uvjete prihvata, nakon opetovanog odbijanja osobe AF da pristane na to da se nju i osobu BF premjesti u centar za smještaj različit od onoga u kojem se nalaze.

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2013/32/EU

3

Članak 13. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38., SL 2020., L 415, str. 90. i SL 2023./90200, L), naslovljen „Obveze podnositelja zahtjeva”, određuje:

4

Članak 28. Direktive 2013/32 naslovljen „Postupak kod prešutnog povlačenja ili odustanka od zahtjeva” predviđa:

Direktivu 2013/33

5

U uvodnim izjavama 22., 25., 26. i 35. Direktive 2013/33 navedeno je:

6

Člankom 2. te direktive, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

7

Članak 3. stavak 1. navedene direktive glasi:

8

Člankom 7. te direktive, naslovljenim „Boravište i sloboda kretanja”, u stavcima 2. do 5. predviđa se:

9

U skladu s člankom 12. Direktive 2013/33, naslovljenim „Obitelji”:

10

Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Školovanje i obrazovanje maloljetnika”, u stavku 1. predviđa se:

11

Članak 17. navedene direktive, naslovljen „Opća pravila o materijalnim uvjetima prihvata i zdravstvenoj skrbi”, u stavcima 1. i 2. određuje:

12

Članak 18. te direktive, naslovljen „Modaliteti materijalnih uvjeta prihvata”, u stavcima 1. do 3. i 6. propisuje:

13

Članak 20. Direktive 2013/33, naslovljen „Ograničavanje ili ukidanje materijalnih uvjeta prihvata”, u stavcima 1. do 5. propisuje:

14

Članak 21. Direktive 2013/33 naslovljen „Opće načelo” propisuje da države članice pri prenošenju te direktive u nacionalno pravo uzimaju u obzir poseban položaj ranjivih osoba, među ostalim, maloljetnika i maloljetnika bez pratnje. Na temelju članka 22. stavka 1. te direktive, naslovljenog „Ocjena posebnih potreba ranjivih osoba u vezi s prihvatom”, države članice, kako bi učinkovito provele njezin članak 21., ocjenjuju je li podnositelj zahtjeva osoba s posebnim potrebama u vezi s prihvatom. Države članice također navode prirodu takvih potreba.

15

Člankom 23. navedene direktive, naslovljenim „Maloljetnici”, u stavcima 1., 2. i 5. određuje se:

16

Članak 26. te direktive, naslovljen „Žalbe”, u stavku 1. određuje:

Talijansko pravo

17

Članak 17. decreta legislativo n. 142. – Attuazione della direttiva 2013/33/UE recante norme relative all’accoglienza dei richiedenti protezione internazionale, nonché della direttiva 2013/32/UE, recante procedure comuni ai fini del riconoscimento e della revoca dello status di protezione internazionale (Zakonodavna uredba br. 142 o provedbi Direktive 2013/33/EU o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, i Direktive 2013/32/EU o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite), od 18. kolovoza 2015. (GURI br. 214 od 15. rujna 2015.), kako je izmijenjen decretom‑legge n. 20 – Disposizioni urgenti in materia di flussi di ingresso legale dei lavoratori stranieri e di prevenzione e contrasto all’immigrazione irregolare (Uredba sa zakonskom snagom br. 20 o hitnim odredbama u području zakonitih priljeva stranih radnika te sprečavanja i suzbijanja nezakonitog useljavanja), od 10. ožujka 2023. (GURI br. 59 od 10. ožujka 2023.), koji je s izmjenama pretvoren u zakon, leggeom n. 50 (Zakon br. 50) od 5. svibnja 2023. (GURI br. 104 od 5. svibnja 2023.) (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 142), naslovljen „Smještaj osoba s posebnim potrebama”, u stavku 1. određuje:

18

Članak 23. Zakonodavne uredbe br. 142, naslovljen „Ograničavanje ili ukidanje materijalnih uvjeta prihvata”, u stavcima 1. do 4. određuje:

Glavni postupak i prethodno pitanje

19

Osoba AF i njezino dijete, osoba BF, koje je u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku bilo maloljetno, tražitelji su međunarodne zaštite koji borave u centru za smještaj u Milanu.

20

Prefektura u Milanu donijela je 1. lipnja 2023. odluku o ukidanju materijalnih uvjeta prihvata u odnosu na osobe AF i BF (u daljnjem tekstu: sporna odluka iz glavnog postupka). Sud koji je uputio zahtjev napominje da, iako se u obrazloženju te odluke upućuje na različite činjenice koje predstavljaju povrede pravila centra za prihvat, teška nasilna ponašanja ili činjenice koje utječu na uvjete za priznavanje prava na materijalne uvjete prihvata, pravna osnova navedene odluke ipak su odredbe članka 23. stavka 1. točke (a) Zakonodavne uredbe br. 142, koje se odnose na napuštanje centra za smještaj. Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da se ukidanje navedenih materijalnih uvjeta prihvata temelji na opetovanim odbijanjima osobe AF da sa svojim djetetom bude premještena u drugi centar za smještaj, također u Milanu, pri čemu je taj premještaj u biti motiviran činjenicom da ti tražitelji trenutačno žive u smještaju namijenjenom četirima osobama.

21

Osoba AF podnijela je tužbu za poništenje kao i zahtjev za privremenu pravnu zaštitu pred Tribunaleom amministrativo regionale per la Lombardia (Okružni upravni sud u Lombardiji, Italija), sudom koji je uputio zahtjev, ističući da je njezino odbijanje premještaja u drugi centar za smještaj opravdano činjenicom da osoba BF pohađa školu u blizini centra za smještaj u kojem se nalaze.

22

Osoba AF tvrdi da, zbog navedenog ukidanja materijalnih uvjeta prihvata, neće moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe ni potrebe svojeg maloljetnog djeteta. U tom se pogledu poziva, među ostalim, na povredu članka 21. Direktive 2013/33 i članka 17. Zakonodavnog dekreta br. 142 jer se spornom odlukom iz glavnog postupka ne uzima u obzir činjenica da ona sama i osoba BF pripadaju kategoriji „ranjivih osoba”, povredu članka 23. stavka 1. točke (a) Zakonodavnog dekreta br. 142, jer odbijanje izvršenja premještaja nije slučaj na koji se odnosi ta odredba, kao i povredu članka 20. Direktive 2013/33, kako ga je Sud protumačio u svojim presudama od 12. studenoga 2019., Haqbin (C‑233/18, EU:C:2019:956) i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata) (C‑422/21, EU:C:2022:616), iz čega proizlazi opće načelo, koje se primjenjuje na sve slučajeve ukidanja materijalnih uvjeta prihvata, uključujući kada to ukidanje nema prirodu sankcije.

23

Kad je riječ o zahtjevu osobe AF za privremenu pravnu zaštitu, sud koji je uputio zahtjev odbio ga je rješenjem od 25. srpnja 2023., uz obrazloženje da je sporna odluka iz glavnog postupka izraz organizacijske ovlasti uprave u području upravljanja centrima za smještaj.

24

Osoba AF podnijela je žalbu protiv tog rješenja Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija), koji je rješenjem od 22. rujna 2023. prihvatio tu žalbu, uz obrazloženje da sporna odluka iz glavnog postupka može povrijediti temeljna prava osobe AF, osobito njezino pravo na pristup osnovnim potrebama kao što su hrana, stanovanje i odjeća.

25

Što se tiče tužbe za poništenje, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je, kako bi se nacionalno zakonodavstvo uskladilo s člankom 20. Direktive 2013/33, kako je protumačen u sudskoj praksi navedenoj u točki 22. ove presude, članak 23. stavak 1. Zakonodavne uredbe br. 142 izmijenjen na način da je ovlast nadležnog nacionalnog tijela u pogledu ukidanja materijalnih uvjeta prihvata sada izraz diskrecijske ovlasti čije izvršavanje podliježe konkretnoj ocjeni svih relevantnih elemenata predmetnog slučaja. Stoga smatra da, s obzirom na to da je razlog protivnosti nacionalnog zakonodavstva pravu Unije nestao, primjenu tog zakonodavstva više ne treba otkloniti. Osobito, smatra da je ono sada u skladu s načelom proporcionalnosti, a posebno s potrebom uzimanja u obzir argumenata zainteresirane osobe.

26

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev smatra da spornu odluku iz glavnog postupka ne treba smatrati sankcijom. Naime, u ovom slučaju nadležno nacionalno tijelo nije namjeravalo tužitelja iz glavnog postupka isključiti iz sustava prihvata, nego samo premjestiti ga u drugi centar za smještaj u kojem bi nastavio uživati punu zaštitu. Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata stoga je izravna posljedica odbijanja potonjeg da nastavi uživati te uvjete u centru za smještaj različitom od onog u kojem trenutačno boravi. Usto, smatra da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku ulazi u područje primjene članka 23. stavka 1. točke (a) Zakonodavne uredbe br. 142 jer, poput situacije izričito navedene u toj odredbi, odnosno situacije u kojoj se tražitelj međunarodne zaštite ne pojavi u centru za smještaj koji je odredilo nadležno nacionalno tijelo ili ga napusti, takvo odbijanje treba izjednačiti s dobrovoljnim izuzimanjem iz sustava prihvata. Stoga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, uskraćivanje mogućnosti navedenom tražitelju da zadovolji svoje osnovne potrebe koje proizlazi iz tog odbijanja ne stavlja tog tražitelja u situaciju različitu od one u kojoj bi bio da je odbio biti uključen u taj sustav prihvata, čija bi primjena i dalje zahtijevala pristupanje zainteresirane osobe navedenom sustavu prihvata.

27

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev najprije ističe da je ovlast donošenja odluke o ukidanju materijalnih uvjeta prihvata predviđena člankom 20. Direktive 2013/33, pri čemu ta odluka može biti u obliku sankcije, u skladu s člankom 20. stavkom 4. te direktive, ili upravne mjere zbog nepoštovanja objektivnih uvjeta za pristup materijalnim uvjetima prihvata, u skladu s njezinim člankom 20. stavcima 1. do 3.

28

Nadalje, napominje da je, u okviru priznavanja materijalnih uvjeta prihvata, na nadležnom nacionalnom tijelu da odredi centar za smještaj u kojem će tražitelj boraviti i, ovisno o slučaju, da ga premjesti u drugi centar za smještaj, s obzirom na ocjene koje se odnose na upravljanje i organizaciju prihvata tražiteljâ međunarodne zaštite, a osobito na raspoloživost mjesta u svakom smještajnom objektu. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je u ovom slučaju premještaj osoba AF i BF u centar za smještaj različit od onog u kojem su se nalazili opravdan činjenicom da žive u smještaju namijenjenom četirima osobama, koji stoga odgovara potrebama brojnije obiteljske zajednice. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da je, u tim okolnostima, nadležno tijelo postupilo u skladu s točkama 49. i 50. presude od 12. studenoga 2019., Haqbin (C‑233/18, EU:C:2019:956) i člankom 20. stavkom 5. Direktive 2013/33 time što je odlučilo o njihovu premještaju u drugi centar za smještaj koji se nalazi u istom gradu, u kojem bi osobe AF i BF i dalje mogle uživati materijalne uvjete prihvata. Usto, odbijanje osobe AF da bude premještena u drugi centar za smještaj nije bilo opravdano dokazanom neprikladnošću novog centra za smještaj s obzirom na njezine vitalne potrebe, nego samo većom blizinom centra u kojem je smještena školska ustanova koju pohađa osoba BF, što, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ne može opravdati takvo odbijanje čim se, u svakom slučaju, osigura obrazovanje osobe BF.

29

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da se, kao što to proizlazi iz članka 20. stavaka 1. do 3. Direktive 2013/33, kako je protumačen presudama od 12. studenoga 2019., Haqbin (C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 44.) i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata) (C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 37. i 38.), tom direktivom predviđa mogućnost da države članice reagiraju na moguće zlouporabe sustava prihvata ukidanjem materijalnih uvjeta prihvata. U ovom slučaju smatra da odbijanje osobe AF predstavlja zlouporabu kojom je on instrumentalizirao pristup tim uvjetima u vlastite svrhe i u praksi ometao organizacijsku ovlast uprave u području upravljanja centrima za smještaj, osobito raspoređivanje korisnika navedenih uvjeta u centar za smještaj.

30

Stoga, prema mišljenju tog suda, s obzirom na to da je ukidanje takvih uvjeta u ovom slučaju bila jedina mjera koju je bilo moguće donijeti, imajući u vidu razlog premještaja u drugi centar za smještaj, odnosno veličinu smještaja u kojem stanuju osobe AF i BF te nedostupnost smještaja koji je bolje prilagođen njihovu položaju u centru za smještaj u kojem se nalaze, isključenje takve mjere člankom 20. Direktive 2013/33 dovelo bi do toga da bi se „paralizirala” organizacijska ovlast uprave u području upravljanja centrima za smještaj i uspostavio oblik „prava na ostanak” tražiteljâ međunarodne zaštite u prvotno određenom centru za smještaj, pri čemu to nije predviđeno ni pravom Unije ni nacionalnim pravom.

31

U tim okolnostima Tribunale amministrativo regionale per la Lombardia (Okružni upravni sud u Lombardiji) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

O prethodnom pitanju

32

Uvodno valja istaknuti da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi, s jedne strane, da su spornom odlukom iz glavnog postupka ukinuti svi materijalni uvjeti prihvata u pogledu tražitelja međunarodne zaštite i njegova maloljetnog djeteta jer je taj tražitelj opetovano odbijao premještaj s tim djetetom u centar za smještaj različit od onog u kojem borave i, s druge strane, da se ta odluka temelji na odredbi nacionalnog prava kojom se provodi članak 20. stavak 1. točka (a) Direktive 2013/33.

33

Stoga valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 20. stavak 1. točku (a) Direktive 2013/33 tumačiti na način da mu se protivi pravni propis države članice na temelju kojeg nadležno tijelo može ukinuti sve materijalne uvjete prihvata tražitelju međunarodne zaštite koji odbija da ga se premjesti u centar za smještaj različit od onog u kojem boravi, i to čak i ako, nakon tog ukidanja, taj tražitelj više nije u mogućnosti zadovoljiti svoje životne potrebe i potrebe svoje obitelji.

34

U tom pogledu valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz definicija u članku 2. točkama (f) i (g) Direktive 2013/33, izraz „materijalni uvjeti prihvata” znači sve mjere koje poduzimaju države članice u skladu s tom direktivom u korist podnositelja zahtjeva i koje uključuju smještaj, hranu i odjeću, dane u naravi ili u obliku novčane naknade ili u vaučerima ili u kombinaciji tih triju izbora, kao i novčanu naknadu za svakodnevne troškove (presuda od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 32.).

35

U skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2. Direktive 2013/33, države članice osiguravaju da su podnositeljima zahtjeva dostupni materijalni uvjeti prihvata kada podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu i da mjere donesene u tu svrhu pružaju podnositeljima zahtjeva odgovarajući životni standard koji osigurava njihovu egzistenciju i štiti njihovo fizičko i duševno zdravlje. U slučaju „ranjivih osoba” u smislu članka 21. te direktive, koje obuhvaćaju maloljetnike i samohrane roditelje s maloljetnom djecom, članak 17. stavak 2. drugi podstavak navedene direktive propisuje da su države članice dužne „osigurati” taj životni standard (vidjeti u tom smislu presudu od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 33. i 34.).

36

Međutim, obveza država članica da tražiteljima međunarodne zaštite osiguraju pristup materijalnim uvjetima prihvata nije apsolutna. Naime, zakonodavac Unije predvidio je u članku 20. Direktive 2013/33, koji se nalazi u njezinu poglavlju III., pri čemu su i članak i poglavlje naslovljeni „Ograničavanje ili ukidanje materijalnih uvjeta prihvata”, okolnosti u kojima se pravo na te uvjete može ograničiti ili ukinuti (presuda od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 35.).

37

Mogućnost država članica da ograniče ili ukinu pravo na materijalne uvjete prihvata, ovisno o slučaju, izričito je predviđena samo u članku 20. stavcima 1. do 3. Direktive 2013/33, koji se u biti odnose na mogućnost da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 25. te direktive, tražitelji međunarodne zaštite zlouporabe sustav za prihvat uspostavljen navedenom direktivom (presuda od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 44.).

38

Konkretno, u skladu sa stavkom 20. stavkom 1. točkom (a) navedene direktive, države članice mogu ograničiti ili, u iznimnim i valjano utemeljenim slučajevima, ukinuti materijalne uvjete prihvata kada tražitelj međunarodne zaštite napusti mjesto boravišta koje je odredilo nadležno tijelo i pritom ga o tome ne obavijesti ili, ako se traži, bez odobrenja.

39

Budući da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku provodi ta odredba, valja utvrditi može li se ona primijeniti na situaciju tražitelja međunarodne zaštite koji odbija da ga se premjesti u centar za smještaj različit od onog u kojem boravi.

40

U skladu s ustaljenom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 28. i navedena sudska praksa).

41

Kao prvo, što se tiče teksta članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33, valja istaknuti, s jedne strane, da se upotreba glagola „napustiti” u kontekstu izraza „napustiti mjesto boravišta koje je odredilo nadležno tijelo” odnosi, prema uobičajenom smislu u svakodnevnom jeziku tog glagola, na činjenicu da je tražitelj međunarodne zaštite dobrovoljno napustio to mjesto boravišta na dulje vrijeme ili čak trajno.

42

S druge strane, valja utvrditi da taj izraz, u vezi s izrazima „i pritom ga o tome ne obavijesti” i „ili, ako se traži, bez odobrenja” iz te odredbe, izričito upućuje na nepoštovanje obveza u vezi s boravkom tražiteljâ međunarodne zaštite, koje su im nametnule države članice u skladu s člankom 7. Direktive 2013/33.

43

Naime, na temelju članka 7. stavaka 2. i 3. te direktive, države članice imaju mogućnost, s jedne strane, odlučiti o boravištu tražiteljâ međunarodne zaštite zbog javnog interesa, javnog reda ili, kada je potrebno, zbog brzog razmatranja i učinkovita praćenja njihova zahtjeva i, s druge strane, propisati da materijalni uvjeti prihvata ovise o stvarnom boravištu tražiteljâ na određenom mjestu koje one određuju. U skladu s člankom 7. stavkom 4. navedene direktive, države članice predviđaju mogućnost da izdaju privremenu dozvolu za napuštanje mjesta boravišta iz stavaka 2. i 3. članka 7. U svakom od slučajeva, članak 7. stavak 5. te direktive nalaže državama članicama da predvide obvezu za tražitelje međunarodne zaštite da što je prije moguće o svojoj trenutačnoj adresi obavijeste nadležna tijela te da im priopće svaku promjenu adrese.

44

Slijedom toga, članak 20. stavak 1. točka (a) Direktive 2013/33 obuhvaća situacije u kojima tražitelj međunarodne zaštite „napušta” mjesto boravišta koje je utvrdilo nadležno nacionalno tijelo na temelju stavka 2. ili 3. članka 7. te direktive, izbjegavajući svoju obvezu da obavijesti o promjeni svoje adrese, predviđenu u članku 7. stavku 5. navedene direktive i/ili, ovisno o slučaju, obvezu raspolaganja dozvolom iz njezina članka 7. stavka 4., ako je ta dozvola nužna za napuštanje tog mjesta.

45

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33, valja utvrditi da su situacije na koje se odnosi donekle slične onima na koje se odnosi članak 20. stavak 1. točka (b) te direktive, odnosno slučajevima u kojima tražitelj međunarodne zaštite ne poštuje obvezu javljanja tijelima, ne odgovara na zahtjeve za informiranje ili ne dolazi na osobne razgovore u vezi s postupkom azila u razumnom roku utvrđenom nacionalnim pravom.

46

Ta je sličnost naglašena drugim podstavkom stavka 1. članka 20. Direktive 2013/33, kojim se propisuje da, u vezi sa slučajevima iz prvog podstavka točaka (a) i (b) tog stavka 1., kada se tražitelju međunarodne zaštite uđe u trag ili kada se dobrovoljno javi nadležnom tijelu, na temelju razloga za „nestanak” donosi se odgovarajuće utemeljena odluka o ponovnoj uspostavi nekih ili svih ukinutih ili ograničenih materijalnih uvjeta prihvata.

47

Iz pojašnjenja iz tog drugog podstavka proizlazi da je, u svim slučajevima iz članka 20. stavka 1. prvog podstavka točaka (a) i (b) Direktive 2013/33, ukidanje ili ograničavanje materijalnih uvjeta prihvata koje je njime predviđeno posljedica ponašanja tražitelja međunarodne zaštite kojim, time što izbjegava obveze predviđene nacionalnim pravom u svrhu razmatranja njegova zahtjeva ili provedbe prava na ostanak na državnom području dotične države članice u svojstvu tražitelja, u smislu članka 3. stavka 1. te direktive, navedeni tražitelj prestaje biti na raspolaganju nadležnim tijelima tako da ga ta tijela više ne mogu locirati. Naime, kada se on ponovno pojavi zbog toga što mu se „u[šlo] u trag” ili se „dobrovoljno javi[o]”, njegovu situaciju treba preispitati s obzirom na razloge njegova „nestanka” kako bi se utvrdilo treba li u njegovu korist ponovno uspostaviti te materijalne uvjete prihvata.

48

To tumačenje potvrđuju članci 13. i 28. Direktive 2013/32, koji se odnose na zajedničke postupke za priznavanje ili oduzimanje međunarodne zaštite.

49

Naime, s jedne strane, člankom 13. stavkom 1. te direktive određuje se da države članice tražiteljima međunarodne zaštite nalažu obvezu surađivanja s nadležnim tijelima radi utvrđivanja identiteta i drugih elemenata iz članka 4. stavka 2. Direktive 2011/95, koji su potrebni da bi se potkrijepio njihov zahtjev. U skladu s tim člankom 13. stavkom 1., države članice mogu tim tražiteljima odrediti i druge obveze suradnje s nadležnim tijelima, ako su takve obveze potrebne za obradu zahtjeva, među kojima i onu predviđenu u članku 13. stavku 2. točki (a) Direktive 2013/32, koja se sastoji u tome da se od navedenih tražitelja zahtijeva da se jave nadležnim tijelima ili se osobno pred njima pojave, bez odgode ili u određeno vrijeme. Potonja obveza odgovara jednoj od obveza čije nepoštovanje može dovesti do ograničavanja ili ukidanja materijalnih uvjeta prihvata na temelju članka 20. stavka 1. točke (b) Direktive 2013/33.

50

Isto tako, jedan od slučajeva iz članka 20. stavka 1. točke (a) te direktive odgovara povredi obveza koje se mogu nametnuti tražiteljima međunarodne zaštite u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2013/32, odnosno obvezi informiranja nadležnih tijela o svojem prebivalištu ili adresi te o svim promjenama u najkraće vrijeme, kao i obvezi zaprimanja svih pismena u zadnjem mjestu prebivališta ili adresi koju su oni u skladu s time naveli.

51

S druge strane, u skladu s člankom 28. stavkom 1. drugim podstavkom točkama (a) i (b) Direktive 2013/32, države članice mogu smatrati da je tražitelj međunarodne zaštite prešutno povukao ili odustao od svojeg zahtjeva za međunarodnu zaštitu kada se nije odazvao na zahtjeve da podnese informacije bitne za njegov zahtjev, za potrebe članka 4. Direktive 2011/95, ili se nije odazvao na osobni razgovor iz članaka od 14. do 17. Direktive 2013/32, odnosno kada je pobjegao ili bez dozvole napustio mjesto gdje je živio a da nije u razumnom roku o tome obavijestio nadležno tijelo ili u razumnom roku nije izvršio obveze javljanja nadležnim tijelima ili druge obveze kontaktiranja.

52

Valja, međutim, utvrditi da ti slučajevi u biti odgovaraju onima u kojima se o ograničavanju ili ukidanju materijalnih uvjeta prihvata može odlučiti na temelju članka 20. stavka 1. točaka (a) ili (b) Direktive 2013/33.

53

Kao treće, kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići potonjom direktivom, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 43. ove presude, obveze predviđene u njezinu članku 7. imaju za cilj omogućiti državama članicama donošenje odluka u području slobode kretanja i boravka tražiteljâ međunarodne zaštite, kojima se, uz poštovanje njihovih temeljnih prava, jamči da ostaju na raspolaganju nadležnim tijelima sve dok im je dopušteno ostati na njihovu državnom području radi razmatranja njihova zahtjeva zbog javnog interesa, javnog reda ili, kada je potrebno, zbog brzog razmatranja i učinkovita praćenja njihova zahtjeva.

54

Slijedom toga, tražitelj međunarodne zaštite koji, povređujući te obveze, napusti mjesto boravišta koje su odredila nadležna nacionalna tijela, pri čemu ih o tome ne obavijesti ili mu to napuštanje nije dopušteno, faktički izbjegava nadzor tih tijela i time ugrožava ciljeve javnog interesa, javnog reda ili učinkovitog praćenja njegova zahtjeva, radi čijeg je postizanja određeno to mjesto boravišta.

55

Iz toga slijedi da, u takvoj situaciji, ograničavanje materijalnih uvjeta prihvata ili njihovo, u iznimnim i valjano utemeljenim slučajevima, ukidanje predstavlja mjeru kojom države članice izvode posljedice nepoštovanja obveza koje se nameću tražitelju međunarodne zaštite na temelju njegove dužnosti suradnje s nadležnim tijelima u svrhu razmatranja njegova zahtjeva ili u uskoj vezi s tom obvezom, lišavanjem tog tražitelja, djelomično ili u cijelosti, pogodnosti na koje ima pravo na temelju prihvata na državno područje države članice odgovorne za njegov zahtjev, a čije je dobivanje uvjetovano podnošenjem i razmatranjem tog zahtjeva.

56

Međutim, tražitelj međunarodne zaštite koji boravi u centru za smještaj i koji odbije postupiti u skladu s odlukom o premještaju u drugi centar za smještaj, pri čemu se zadrži u prvom od tih centara, ne može se smatrati tražiteljem koji „napusti mjesto boravišta koje je odredilo nadležno tijelo i pritom ga o tome ne obavijesti” u smislu članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33.

57

Kao prvo, čak i pod pretpostavkom da, u situaciji poput one iz točke 56. ove presude, nadležno nacionalno tijelo podvrgne tražitelja međunarodne zaštite o kojem je riječ takvoj obvezi boravka u novom centru za smještaj, ne može se smatrati da je taj tražitelj, u slučaju odbijanja premještaja, napustio potonji centar a da o tome nije obavijestio nadležno nacionalno tijelo ili da za to nije dobio dozvolu, nego treba smatrati da i dalje stvarno boravi u centru za smještaj koji je tijelo prvotno odredilo i da stoga ostaje na raspolaganju tom tijelu i – ako se ona razlikuju – tijelima nadležnima za obradu njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

58

Stoga se u takvoj situaciji, za razliku od one iz članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33, tražitelj međunarodne zaštite i dalje može locirati, tako da bi u tom slučaju obveza nadležnih tijela, predviđena u članku 20. stavku 1. drugom podstavku te direktive, da donesu valjano utemeljenu odluku – oslanjajući se na razloge „nestanka” tog tražitelja – u pogledu ponovne uspostave materijalnih uvjeta prihvata koji su bili ukinuti ili ograničeni, bila bespredmetna.

59

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da zakonodavac Unije nije namjeravao predvidjeti mogućnost da države članice ukinu ili ograniče korištenje tih uvjeta na temelju članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33, koji se odnosi na napuštanje mjesta boravišta, u slučaju odbijanja postupanja u skladu s odlukom o premještaju u drugi centar za smještaj, s obzirom na to da to odbijanje nema za posljedicu „nestanak” tražitelja međunarodne zaštite u smislu tog članka 20. stavka 1. drugog podstavka.

60

Kao drugo, kao što je to utvrđeno u točkama 51. i 52. ove presude, slučajevi iz članka 20. stavka 1. točke (a) Direktive 2013/33 u biti odgovaraju nekima od slučajeva u kojima države članice mogu pretpostaviti da je tražitelj međunarodne zaštite prešutno povukao svoj zahtjev ili od njega prešutno odustao. Međutim, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 41. svojeg mišljenja, odbijanje tog tražitelja da postupi u skladu s određenim pravilima koja uređuju skrb o njemu ne može, samo po sebi, svjedočiti o prešutnom povlačenju njegova zahtjeva ili o prešutnom odustajanju od njega.

61

Kao treće, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 25. Direktive 2013/33 i kako se na to podsjetilo u točkama 36. i 37. ove presude, stavcima 1. do 3. članka 20. te direktive nastoji se „precizno utvrditi okolnosti” pod kojima se materijalni uvjeti prihvata mogu ograničiti ili ukinuti. Stoga, kao što to, uostalom, odražava tekst stavka 1. točke (a) navedenog članka 20., situacije na koje se odnose navedeni stavci 1. do 3. taksativno su navedene, tako da države članice ne mogu proširiti njihovu primjenu na situacije koje ne odgovaraju slučajevima na koje se odnose ti stavci.

62

Međutim, kada, kao u ovom slučaju, tražitelj međunarodne zaštite opetovano odbija pristati na premještaj sebe i svojeg maloljetnog djeteta u centar za smještaj različit od onog u kojem se nalaze te se, slijedom toga, s tim djetetom zadržava u tom centru, ne može se isključiti da, s obzirom na sve relevantne okolnosti, to ponašanje opravdava to da nadležno nacionalno tijelo izreče sankciju na temelju članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33.

63

U tom pogledu, kao prvo, u skladu s člankom 18. stavkom 6. te direktive, države članice osiguravaju da se tražitelji premještaju iz jednog stambenog objekta u drugi samo „kada je to nužno”. Iz toga slijedi da, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 49. svojeg mišljenja, premještaj tražitelja međunarodne zaštite u drugi centar za smještaj može biti potreban kada to zahtijeva kapacitet prihvatnih objekata ili kada to zahtijeva njihova primjerenost posebnim potrebama tog tražitelja ili, također, ako se tražitelj suočava s poteškoćama u prilagodbi pravilima života centra za smještaj u kojem se nalazi. Valja, usto, istaknuti da se, kao što je to Sud utvrdio, u slučajevima iz članka 20. stavka 4. navedene direktive, premještaj tražitelja međunarodne pomoći u centar za smještaj različit od onog u kojem se nalazi može izreći kao sankcija (vidjeti u tom smislu presude od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 52. i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 43.).

64

Valja, doduše, istaknuti da odluka o premještaju tražitelja međunarodne zaštite iz jednog stambenog objekta u drugi, na temelju članka 18. stavka 6. Direktive 2013/33, predstavlja odluku koja se odnosi na odobravanje prava na temelju te direktive, u smislu njezina članka 26., protiv koje se, u skladu s potonjom odredbom, mora moći uložiti žalba prema postupcima utvrđenima u nacionalnom pravu i osigurava se, barem u zadnjem stupnju, mogućnost žalbe pred sudskim tijelom. Posljedično, iz tog članka 26. proizlazi da, ako tražitelji međunarodne zaštite smatraju da smještaj u koji moraju biti premješteni ne ispunjava zahtjeve Direktive 2013/33, oni se pred nadležnim sudom mogu pozvati na svoje pravo na smještaj u skladu s uvjetima koji su u tu svrhu predviđeni tom direktivom (vidjeti po analogiji presudu od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 296. i 298.).

65

Međutim, osim u slučaju poništenja predmetne odluke o premještaju, odgode njezinih učinaka ili njezina povlačenja, navedeni tražitelj dužan je postupiti u skladu s tom odlukom. Naime, iako iz članka 12. te direktive proizlazi da je za donošenje mjera poduzetih radi očuvanja jedinstva obitelji potrebna suglasnost tražitelja međunarodne zaštite, iz, osobito, drugih odredbi navedene direktive, a, konkretno, iz njezina članka 18., ne proizlazi da odluka o premještaju u drugi centar za smještaj zahtijeva, izvan tog posebnog aspekta, pristanak tog tražitelja.

66

Kao drugo, člankom 20. stavkom 4. Direktive 2013/33 propisuje se da države članice mogu odrediti sankcije koje se primjenjuju „za teška kršenja pravila u centrima za smještaj te za opasno nasilno ponašanje” od strane tražitelja međunarodne zaštite.

67

Kad je, konkretno, riječ o pojmu „teška kršenja pravila u centrima za smještaj”, valja istaknuti, s jedne strane, da, s obzirom na to da u Direktivi 2013/33 ne postoji pojašnjenje u pogledu dosega tog pojma, članak 20. stavak 4. te direktive prepušta državama članicama da utvrde obveze sadržane u tim pravilima, čije nepoštovanje predstavlja „kršenje” te može dovesti do primjene sankcije, pri čemu to „kršenje” mora imati određeni stupanj ozbiljnosti.

68

S druge strane, u nedostatku izričitog razgraničenja u tekstu navedene odredbe i uzimajući u obzir potrebu da se odredbe prava Unije tumače na način da se očuva njihov koristan učinak (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 30. i navedenu sudsku praksu), pojam „pravila u centrima za smještaj”, u smislu članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33, treba široko tumačiti, uključujući sva pravila primjenjiva na te centre, kojih se moraju pridržavati tražitelji međunarodne zaštite tijekom svojeg boravka u njima.

69

Iz toga slijedi da to kada tražitelj međunarodne zaštite, u pogledu kojeg je donesena odluka o premještaju u drugi centar za smještaj, zauzima smještaj u prvom centru, može predstavljati kršenje pravila koja se primjenjuju na prvi centar za smještaj, s obzirom na to da mu, zbog te odluke, taj smještaj više nije dodijeljen i da, slijedom toga a u skladu s tim pravilima, ondje ne može ostati.

70

Kad je riječ o težini povrede obveze iz članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33, nju treba ocijeniti s obzirom na sve okolnosti slučaja, a osobito s obzirom na trajanje nezakonitog zadržavanja u predmetnom smještaju, njegovu ustrajnost, mjere koje su protiv tražitelja međunarodne zaštite već poduzeli upravitelj centra za smještaj i nadležno nacionalno tijelo radi njegova odlaska iz predmetnog smještaja, legitimnost razloga za to zadržavanje i negativne posljedice koje to zadržavanje ima za nacionalni sustav prihvata tražiteljâ međunarodne zaštite.

71

U tom pogledu, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točki 50. svojeg mišljenja, tražitelj međunarodne zaštite koji boravi u smještaju koji odgovara potrebama brojnije obiteljske zajednice, odbija ga napustiti te se kategorički, a bez valjanog razloga, protivi premještaju u smještaj prilagođen njegovoj obiteljskoj situaciji, lišava upravitelja centra za smještaj o kojemu je riječ mogućnosti da zauzeti smještaj dodijeli drugim obiteljima ili pojedinačnim tražiteljima, čijim potrebama taj smještaj odgovara. Stoga takvo odbijanje može ugroziti učinkovito upravljanje smještajnim kapacitetima dotične države članice i, u konačnici, postizanje cilja propisanog u članku 18. Direktive 2013/33 koji se sastoji u tome da se tražiteljima međunarodne zaštite osigura smještaj u centrima za smještaj s odgovarajućim životnim standardom. Iz toga slijedi da, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 51. svojeg mišljenja, takvo ponašanje može predstavljati „teško kršenje pravila u centrima za smještaj” u smislu članka 20. stavka 4. te direktive, koje može dovesti do sankcije.

72

Kao treće, kad je riječ o prirodi sankcija koje se mogu primijeniti na temelju te odredbe, valja podsjetiti na to da, kao što je to Sud presudio, navedena odredba izričito ne isključuje to da se sankcija može odnositi na materijalne uvjete prihvata (vidjeti u tom smislu presude od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 44. i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 37.).

73

Međutim, Sud je također presudio da bi sankcija koja se izriče samo na temelju razloga iz članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33 i koja se sastoji od toga da se makar i privremeno ukinu svi materijalni uvjeti prihvata ili materijalni uvjeti prihvata koji se odnose na smještaj, prehranu ili odjeću bila nespojiva s obvezom koja proizlazi iz članka 20. stavka 5. treće rečenice te direktive, a to je da se tražitelju međunarodne zaštite osigura dostojanstven životni standard, s obzirom na to da bi mu ona oduzela mogućnost zadovoljenja najosnovnijih potreba poput smještaja, hrane, odijevanja i higijene (presude od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 47. i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 39.).

74

Usto, takvom bi se sankcijom povrijedio zahtjev proporcionalnosti propisan člankom 20. stavkom 5. drugom rečenicom Direktive 2013/33, s obzirom na to da čak i najstrože kaznenopravne sankcije za kažnjavanje povreda ili ponašanja iz članka 20. stavka 4. te direktive ne mogu lišiti tražitelja međunarodne zaštite mogućnosti da zadovolji svoje najosnovnije potrebe (presude od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 48. i od 1. kolovoza 2022., Ministero dell’Interno (Ukidanje materijalnih uvjeta prihvata), C‑422/21, EU:C:2022:616, t. 40.).

75

Kad je riječ o sankciji koja se temelji na razlogu iz članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33 i sastoji od ograničavanja prava na materijalne uvjete prihvata, uključujući ukidanje ili ograničenje naknade za svakodnevne troškove, na nadležnim je tijelima da u svim okolnostima osiguraju da takva sankcija, u skladu s člankom 20. stavkom 5. te direktive i s obzirom na poseban položaj tražitelja međunarodne zaštite kao i na sve okolnosti slučaja, bude u skladu s načelom proporcionalnosti i da ne ugrožava dostojanstvo tog tražitelja (presuda od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 51.).

76

Osim toga, države članice mogu, u slučajevima iz članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33, ovisno o okolnostima slučaja i pod uvjetom da su ispunjeni zahtjevi iz članka 20. stavka 5. te direktive, izreći sankcije koje nemaju za učinak lišenje tražitelja međunarodne zaštite materijalnih uvjeta prihvata (vidjeti u tom smislu presudu od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 52.).

77

Naposljetku, važno je pojasniti da kada su tražitelji međunarodne zaštite, kao u glavnom predmetu, samohrani roditelj i njegovo maloljetno dijete, odnosno „ranjive osobe” u smislu članka 21. Direktive 2013/33, tijela država članica moraju prilikom donošenja sankcija na temelju članka 20. stavka 4. te direktive u većoj mjeri uzeti u obzir, kao što to proizlazi iz druge rečenice članka 20. stavka 5. navedene direktive, poseban položaj tih osoba, kao i načelo proporcionalnosti (vidjeti po analogiji presudu od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 53.).

78

U tom pogledu, iz članka 23. stavka 1. Direktive 2013/33 proizlazi da je najbolji interes djeteta primarna briga država članica pri prenošenju odredaba te direktive. U skladu sa stavkom 2. tog članka 23., pri ocjeni tog najboljeg interesa, države članice na odgovarajući način posebno uzimaju u obzir čimbenike poput dobrobiti i socijalnog razvoja maloljetnika, i pritom posebno vode računa o njegovu osobnom položaju, kao i o pitanjima vezanima uz njegovu sigurnost i zaštitu (presuda od 12. studenoga 2019., Haqbin, C‑233/18, EU:C:2019:956, t. 54.).

79

Valja još pojasniti da, kao što to proizlazi iz točke 63. ove presude, to tumačenje članka 20. stavka 1. točke (a) i članka 20. stavka 4. Direktive 2013/33 ne dovodi u pitanje mogućnost nadležnih tijela da donesu, osobito kako bi se osiguralo učinkovito upravljanje kapacitetima za prihvat, odluku o premještaju tražitelja međunarodne zaštite u drugi centar za smještaj koji će činiti njegovo novo mjesto boravišta, u kojem će i dalje uživati odgovarajuće materijalne uvjete prihvata, pod uvjetom da je ta odluka u skladu sa zahtjevima iz te direktive. Slijedom toga, u situaciji poput one iz točke 71. ove presude, Direktivi 2013/33 ne protivi se to da se, ovisno o slučaju, uz poštovanje načela proporcionalnosti i pod uvjetom da se ne može donijeti nijedna druga manje ograničavajuća mjera, nadležna tijela koriste ovlastima prisile koje su im dodijeljene nacionalnim pravom kako bi provela premještaj tog tražitelja, osiguravajući pritom poštovanje temeljnih prava navedenog tražitelja i njegova dostojanstva, u skladu s uvodnom izjavom 35. te direktive.

80

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 20. stavak 1. točku (a) Direktive 2013/33 treba tumačiti na način da mu se protivi pravni propis države članice na temelju kojeg nadležno tijelo može ukinuti sve materijalne uvjete prihvata tražitelju međunarodne zaštite koji odbija da ga se premjesti u centar za smještaj različit od onog u kojem boravi, ne dovodeći pritom u pitanje mogućnost da mu se izrekne sankcija, kao što je, osobito, ograničavanje materijalnih uvjeta prihvata, ako to opetovano odbijanje predstavlja teško kršenje pravila u centrima za smještaj u smislu članka 20. stavka 4. te direktive i pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke navedene u njezinu članku 20. stavku 5.

Troškovi

81

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.