MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 28. travnja 2022.(1)
Spojeni predmeti C‑164/21 i C‑318/21
SIA Baltijas Starptautiskā Akadēmija
protiv
Latvijas Zinātnes padome (C‑164/21)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija))
i
SIA Stockholm School of Economics in Riga
protiv
Latvijas Zinātnes padome (C‑318/21)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 651/2014 – Članak 2. točka 83. – Potpora za istraživanje i razvoj te inovacije – Pojam organizacije za istraživanje – Visokoškolska ustanova koja obavlja ekonomske i neekonomske djelatnosti – Utvrđivanje glavne djelatnosti”
I. Uvod
1. Mogu li se privatne visokoškolske ustanove smatrati organizacijama za istraživanje i širenje znanja? To je bît pitanja koja su postavili Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) i Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija).
2. Konkretno, Sud je u tim dvama predmetima pozvan tumačiti izraz „organizacija za istraživanje i širenje znanja” iz članka 2. točke 83. Uredbe o općem skupnom izuzeću (u daljnjem tekstu: GBER)(2).
II. Pravni okvir
3. Članak 1. stavak 1. točka (d) GBER‑a predviđa da se ta uredba primjenjuje, među ostalim, na potpore za istraživanje i razvoj te inovacije.
4. Precizirajući pojmove koji se odnose na tu kategoriju potpora, članak 2. točka 83. te uredbe definira „organizaciju za istraživanje i širenje znanja” kao:
„subjekt (kao što su sveučilišta, istraživački instituti, agencije za prijenos tehnologije, posrednici u inovaciji, fizičke osobe ili virtualni kolaborativni subjekti usmjereni na istraživanje), bez obzira na njegov pravni status (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) odnosno način financiranja, čiji je prvenstveni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja. Ako taj subjekt obavlja i ekonomske djelatnosti, financiranje, troškovi i prihodi tih ekonomskih djelatnosti moraju se obračunati zasebno. Poduzetnici koji imaju [mogu imati] presudan utjecaj na takav subjekt, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, nemaju povlašteni pristup rezultatima koje subjekt proizvede.”
III. Relevantne činjenice, upućena pitanja i postupak pred Sudom
5. Ova dva predmeta u vezi s kojima se vode postupci pred sudovima koji su uputili zahtjeve za prethodnu odluku proizlaze iz gotovo identičnih činjenica: oba tužitelja su privatne visokoškolske ustanove koje su podnijele prijave na dvama različitim natječajima za financiranje istraživačkih projekata koja je raspisao Latvijas Zinātnes padome (Znanstveno vijeće Latvije).
6. U obama je slučajevima Znanstveno vijeće Latvije odbilo prijave kao nedopuštene jer su tužitelji djelomično obavljali ekonomske djelatnosti.
7. Oba su natječaja za odabir projekata sastavljena u skladu s Ministru kabineta 2017. gada 12. decembra noteikumi Nr. 725 „Fundamentālo un lietišķo pētījumu projektu izvērtēšanas un finansējuma administrēšanas kārtība” (Uredba Vijeća ministara br. 725 od 12. prosinca 2017. o postupcima ocjenjivanja projekata temeljnih i primijenjenih istraživanja i upravljanja njihovim financiranjem; u daljnjem tekstu: Uredba br. 725).
8. U skladu s Uredbom br. 725, kako bi projekt bio prihvatljiv za financiranje, njegov predlagatelj mora biti znanstvena ustanova upisana u registar znanstvenih ustanova koja bez obzira na svoj pravni status (ustrojstvo na temelju javnog ili privatnog prava) odnosno način financiranja prema pravnim pravilima kojima se uređuju njezine djelatnosti (statut, poslovnik ili osnivački akt), obavlja uglavnom djelatnosti koje nisu ekonomske naravi i odgovara definiciji „organizacije za istraživanje i širenje znanja” iz članka 2. točke 83. GBER‑a.
A. Predmet C‑164/21
9. Tužitelj u glavnom postupku, SIA Baltijas Starptautiskā Akadēmija, pruža usluge sveučilišnog i nesveučilišnog visokog obrazovanja. Radi se o akreditiranoj visokoškolskoj ustanovi koja djeluje u skladu s Komerclikums (Trgovački zakonik), u mjeri u kojoj potonji nije protivan Augstskolu likums (Zakon o visokoškolskim ustanovama). Jedno od tužiteljevih definiranih područja djelatnosti je znanstvena djelatnost. Tužitelj je upisan u registar znanstvenih ustanova.
10. Odlukom od 23. siječnja 2020. Znanstveno vijeće Latvije usvojilo je Uredbu o općem natječaju za projekte temeljnog i primijenjenog istraživanja za 2020. (u daljnjem tekstu: Uredba o natječaju) te je tužitelj podnio projektni prijedlog u okviru tog natječaja.
11. Odlukom od 14. travnja 2020. Znanstveno vijeće Latvije odbilo je taj projektni prijedlog s obrazloženjem da tužitelj nije znanstvena ustanova u smislu Uredbe br. 725.
12. Prema projektnom prijedlogu, u 2019. udio prihoda od neekonomskih djelatnosti iznosio je 95 % u odnosu na onaj proizišao iz ekonomskih djelatnosti koji je činio 5 %. Međutim, 84 % ukupnih prihoda obuhvaćalo je naknade za sveučilišne aktivnosti koje, s obzirom na narav djelatnosti koju obavlja tužitelj (društvo s ograničenom odgovornošću čiji je glavni cilj ostvarivanje dobiti), spadaju u ekonomske djelatnosti. Stoga je Znanstveno vijeće Latvije smatralo da je tužiteljeva glavna djelatnost trgovačke naravi.
13. Tužitelj u glavnom postupku osporio je to odbijanje pred sudom koji je uputio zahtjev, navodeći da njegovu glavnu djelatnost čini nezavisno istraživanje. Tužitelj ističe da ni GBER ni Uredba o natječaju ne propisuju da tužitelj ne može obavljati ekonomske djelatnosti i od njih ostvarivati dobit; njima se ne utvrđuje ni koliki postotak djelatnosti treba biti ekonomske, a koliki neekonomske naravi. Tužitelj tvrdi da jasno razdvaja glavnu, neekonomsku djelatnost od onih koje su ekonomske.
14. U okviru tog postupka, Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) uputio je Sudu sljedeća pitanja:
1. Može li se organizaciju (privatnog prava) koja ima nekoliko glavnih djelatnosti, među kojima je istraživačka djelatnost, ali čiji prihodi većinom potječu od pružanja usluga obrazovanja uz naknadu, kvalificirati kao subjekt u smislu članka 2. točke 83. [GBER‑a]?
2. Je li opravdano primijeniti zahtjev koji se odnosi na omjer financiranja (prihodi i troškovi) ekonomskih i neekonomskih djelatnosti za određivanje toga ispunjava li subjekt zahtjev utvrđen člankom 2. točkom 83. [GBER‑a] koji se odnosi na to da je prvenstveni cilj djelatnosti subjekta nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja? U slučaju potvrdnog odgovora, koji bi bio prikladan omjer financiranja iz ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se odredio prvenstveni cilj djelatnosti subjekta?
3. Je li opravdano, u skladu s odredbama članka 2. točke 83. [GBER‑a], primijeniti zahtjev koji se odnosi na to da prihode ostvarene od glavne djelatnosti treba ponovno uložiti (reinvestirati) u glavnu djelatnost predmetnog subjekta i je li nužno ocijeniti druge aspekte kako bi se pravilno mogao odrediti prvenstveni cilj djelatnosti ustanove koja je prijavitelj projekta? Mijenja li primjena ostvarenih prihoda (koji se ponovno ulažu u glavnu djelatnost ili koji se, na primjer, u slučaju privatnog osnivača, isplaćuju dioničarima kao dividende), uključujući u slučaju da su većina prihoda naknade naplaćene za usluge obrazovanja, tu ocjenu?
4. Je li ključan pravni status članova ustanove koja je prijavitelj projekta za ocjenu toga odgovara li navedeni prijavitelj definiciji iz članka 2. točke 83. [GBER‑a], odnosno je li riječ o društvu osnovanom u skladu s trgovačkim pravom za obavljanje ekonomske djelatnosti (djelatnosti uz naknadu) s ciljem ostvarivanja dobiti (članak 1. Komerclikumsa (Trgovački zakonik)) ili čiji su članovi ili vlasnici udjela fizičke ili pravne osobe s ciljem ostvarivanja dobiti (uključujući pružanje usluga obrazovanja uz naknadu) ili koje je osnovano bez cilja ostvarivanja dobiti (na primjer, udruga ili zaklada)?
5. Jesu li za potrebe ocjene ekonomske naravi djelatnosti ustanove koja prijavljuje projekt ključni omjer domaćih studenata i studenata iz država članica Unije u odnosu na inozemne studente (iz trećih država) i okolnost da je cilj glavne djelatnosti koju obavlja navedeni prijavitelj pružiti studentima visokoškolsko obrazovanje i kvalifikaciju koji su konkurentni na međunarodnom tržištu rada u skladu sa suvremenim međunarodnim zahtjevima (točka 5. tužiteljeva statuta)?”
15. Pisana očitovanja podnijeli su stranke u glavnom postupku, nizozemska vlada i Europska komisija.
B. Predmet C‑318/21
16. Dana 22. svibnja 2019. Znanstveno vijeće Latvije odobrilo je pravila o natječaju za projekte temeljnog i primijenjenog istraživanja za 2019. godinu te objavilo poziv za podnošenje projektnih prijedloga, kojemu se tužitelj, SIA Stockholm School of Economics u Rigi, odazvao.
17. Projektni prijedlog odbijen je odlukom Znanstvenog vijeća Latvije od 19. rujna 2019. jer nije ispunjavao kriterije prihvatljivosti predviđene Uredbom br. 725. Ta se odluka temeljila na činjenici da je 34 % tužiteljeve djelatnosti bilo neekonomske naravi u odnosu na 66 % njegove djelatnosti koje je bilo ekonomske naravi. Znanstveno vijeće Latvije stoga je zaključilo da je tužiteljeva glavna djelatnost trgovačke naravi i da se ne može smatrati da je njegov primarni cilj nezavisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja.
18. Tužitelj je osporavao tu odluku ističući da ispunjava zahtjeve propisane Uredbom br. 725 jer je upisan u registar znanstvenih ustanova i njegova glavna djelatnost nije ekonomske naravi. U tom je pogledu tužitelj dostavio dokumente kako bi dokazao da su financijski doprinosi stečeni glavnom djelatnošću odvojeni od ekonomskih djelatnosti te da se dobit od njegovih ekonomskih djelatnosti ponovno uložila u glavnu djelatnost istraživačke ustanove.
19. Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) presudom od 8. lipnja 2020. odbio je tu tužbu. Prema mišljenju tog suda, iz izvještaja o prometu za 2018. proizlazi da su prihodi i troškovi koji se odnose na tužiteljeve ekonomske djelatnosti veći od prihoda i troškova neekonomskih djelatnosti. Taj sud stoga je utvrdio da tužitelj nije među znanstvenim ustanovama za koje je predviđena dodjela državnog financiranja za provedbu temeljnih i primijenjenih istraživanja.
20. Tužitelj je protiv odluke Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) podnio žalbu sudu koji je uputio zahtjev. U tom kontekstu, pitanja koja je Sudu u ovom predmetu uputio Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) su sljedeća:
„1. Treba li članak 2. točku 83. [GBER‑a] tumačiti na način da se subjekt (na primjer, sveučilišta ili istraživački instituti, agencije za prijenos tehnologije, posrednici u inovaciji ili (virtualni) kolaborativni subjekti usmjereni na istraživanje), u čijem se predmetu poslovanja nalazi i neovisno provođenje temeljnog istraživanja, industrijskog istraživanja ili eksperimentalnog razvoja ili upoznavanje s rezultatima tih djelatnosti široke javnosti putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja, ali koji se velikim dijelom financira prihodima od ekonomskih djelatnosti, može smatrati organizacijom za istraživanje i širenje znanja?
2. Je li opravdano primijeniti zahtjev koji se odnosi na omjer financiranja (prihodi i troškovi) ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se utvrdilo ispunjava li subjekt zahtjev iz članka 2. točke 83. [GBER‑a] koji se odnosi na to da je glavni cilj djelatnosti subjekta neovisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnosti putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na drugo prethodno pitanje, koji moraju biti postoci financiranja ekonomskih i neekonomskih djelatnosti kako bi se utvrdilo je li glavni cilj djelatnosti subjekta neovisno provoditi temeljno istraživanje, industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnosti putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja?
4. Treba li pravilo sadržano u članku 2. točki 83. [GBER‑a] – u skladu s kojim poduzetnici koji mogu imati presudan utjecaj na predlagatelja projekta, na primjer kao njegovi vlasnici udjela ili članovi, ne smiju imati povlašteni pristup rezultatima koje taj predlagatelj proizvede – tumačiti tako da članovi ili vlasnici udjela navedenog predlagatelja mogu biti ili fizičke ili pravne osobe s ciljem ostvarivanja dobiti (uključujući pružanje obrazovnih usluga koje se plaćaju) ili neprofitne osobe (na primjer, udruga ili zaklada)?”
21. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka i Europska komisija.
IV. Analiza
22. U skladu sa zahtjevom Suda, u okviru svoje analize usredotočit ću se na prva dva pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑164/21 i na prva tri pitanja postavljena u predmetu C‑318/21.
23. Cilj tih dviju skupina pitanja u biti je dobiti tumačenje članka 2. točke 83. GBER‑a kako bi se sudovima koji su uputili zahtjeve pomoglo u donošenju odluke o tome može li se privatna visokoškolska ustanova, koja se ponajprije financira naknadama za pružanje sveučilišnih usluga, smatrati „organizacijom za istraživanje i širenje znanja” u smislu te odredbe. Sudovi koji su uputili zahtjev također pitaju je li udio financiranja ekonomskih djelatnosti u odnosu na udio financiranja neekonomskih djelatnosti relevantan prilikom određivanja glavnog cilja te organizacije.
24. Smatram da Sud nije nadležan za davanje odgovora na ta pitanja. Svoje stajalište objasnit ću u odjeljku IV. A. U slučaju da Sud odluči drukčije, odgovorit ću na upućena pitanja u odjeljku IV. B.
A. Nadležnost Suda
1. GBER se ne primjenjuje na temelju prava Unije
25. Sud je u prethodnom postupku nadležan tumačiti pravo Unije kad je ono pred nacionalnim sudovima primjenjivo upravo na temelju prava Unije(3).
26. Pitanja koja su postavili sudovi koji su uputili zahtjev odnose se na tumačenje članka 2. točke 83. GBER‑a.
27. Stoga najprije valja utvrditi razloge zbog kojih je ta odredba relevantna u ovim predmetima.
28. Cilj je GBER‑a odrediti slučajeve u kojima se državna potpora može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem, čak i ako ta potpora nije prijavljena i ako je Europska komisija nije pojedinačno odobrila. Međutim, glavni postupci ne odnose se na pitanje jesu li sporna sredstva trebala biti prijavljena kao državna potpora. Naprotiv, proizlazi da je članak 2. točka 83. GBER‑a postao relevantan u okviru nacionalnog postupka na temelju Uredbe br. 725, u kojoj je definicija iz GBER‑a poslužila utvrđivanju pitanja kojim se organizacijama mogu dodijeliti javna sredstva za istraživanje.
29. Stoga se članak 2. točka 83. GBER‑a ne primjenjuje na temelju prava Unije, nego je njegova primjena rezultat izbora latvijskog vijeća ministara, izraženog u Uredbi br. 725, da se koristi definicijom pravnog akta Unije u potpuno unutarnje svrhe: utvrđivanje prihvatljivosti za dodjelu javnih sredstava za istraživanja.
30. Posljedično tomu, članak 2. točka 83. GBER‑a primjenjuje se na temelju nacionalnog prava, a ne prava Unije.
2. Svrha definicije „organizacija za istraživanje i širenje znanja” različita je u GBER‑u od one u Uredbi br. 725
31. Iz zahtjevâ za prethodnu odluku i očitovanja stranaka nadalje proizlazi da razlog za uporabu definicije iz GBER‑a leži u nastojanju Latvijske Države da osigura usklađenost s pravilima Unije o državnim potporama.
32. Suprotno tomu, razlog uključivanja definicije „organizacija za istraživanje i širenje znanja” u GBER‑u, kao što ću izložiti, nema nikakve veze sa zakonitošću ili nezakonitošću potpora za istraživanje koje se izravno dodjeljuju takvim organizacijama.
33. GBER ni u jednoj odredbi o potporama za istraživanje i razvoj ne isključuje obvezu prijave potpore ovisno o vrsti subjekta koji je korisnik potpore. Naprotiv, ta uredba usvaja funkcionalan pristup: upravo potpora za djelatnosti temeljnih istraživanja, industrijskih istraživanja, eksperimentalnog razvoja i studija izvedivosti, koja ispunjava druge kriterije iz poglavlja III. odjeljka IV. GBER‑a, ne podliježe obvezi prijave(4) te se stoga pretpostavlja da je spojiva s unutarnjim tržištem.
34. Sudjelovanje subjekta definiranog u članku 2. točki 83. GBER‑a kao „organizacija za istraživanje i širenje znanja” igra ulogu prilikom odlučivanja o potrebi prijave potpore, kao što ću uskoro objasniti. Međutim, ta definicija sama po sebi ne utječe na to je li potpora za istraživanje koja je dodijeljena istraživačkoj ustanovi spojiva s unutarnjim tržištem.
35. Definicija iz članka 2. točke 83. GBER‑a relevantna je samo u odnosu na neke odredbe poglavlja III. odjeljka IV. GBER‑a. Kao prvo, učinkovita suradnja „organizacije za istraživanje i širenje znanja” i poduzetnika može dovesti do povećanja odobrenog intenziteta državnih potpora u korist određenih istraživačkih projekata(5). Kao drugo, potpore za inovacije u korist malih i srednjih poduzetnika (MSP‑i) mogu pokriti troškove upućivanja visokokvalificiranih istraživača iz tih organizacija na rad na projektu MSP‑a koji je korisnik(6). Naposljetku, potpore za istraživanje i razvoj u sektoru ribarstva i akvakulture mogu se dodijeliti samo izravno „organizaciji za istraživanje i širenje znanja”(7). To iscrpljuje slučajeve u kojima je definicija „organizacije za istraživanje i širenje znanja” iz članka 2. točke 83. upotrijebljena u GBER‑u.
36. Naposljetku, iz GBER‑a nigdje ne proizlazi da je pojam „organizacije za istraživanje i širenje znanja” na bilo koji način povezan s definicijom poduzetnika u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a(8). Ako takva ustanova obavlja ekonomske djelatnosti, smatrat će se poduzetnikom, a potpora za istraživanje koju primi morat će biti odobrena kao spojiva s unutarnjim tržištem, bilo u svakom pojedinačnom slučaju nakon njezine prijave, bilo automatski bez takve prijave, pod uvjetom da ispunjava uvjete iz GBER‑a.
37. Stoga, kako bi se osigurala usklađenost javnog financiranja istraživanja s pravilima Unije o državnim potporama i tako izbjeglo kršenje takvih pravila odlukama Znanstvenog vijeća Latvije, isključenje organizacija za istraživanje koje obavljaju i ekonomske djelatnosti nije nužno. Ovisno o okolnostima, takva potpora mogla bi biti spojiva s unutarnjim tržištem.
38. Valja dodati da je politika Unije u području državnih potpora naklonjena potporama za istraživanje. Istraživanje povisuje razinu znanja u društvu i stvara nove gospodarske prilike(9). Međutim, iako su rezultati istraživačkih projekata općenito korisni za društvo, brojni projekti mogli bi imati neatraktivnu stopu povrata sa stajališta privatnih ulagača. Stoga, kako je to objasnila Europska komisija, državne potpore mogu „pridonijeti provedbi projekata koji donose općenitu društvenu ili ekonomsku korist i koji se inače ne bi proveli”(10). Prilikom razmatranja takvih tržišnih nedostataka ili asimetričnosti u informiranosti ili koordinaciji između različitih istraživačkih subjekata(11), potpore za istraživanje i razvoj općenito se smatraju spojivima s unutarnjim tržištem.
39. Prema mojem mišljenju, nema sumnje da privatne visokoškolske ustanove mogu pridonositi istraživanjima, inovacijama i slijedom toga rastu, jednako kao i takve javne ustanove. Stoga ne vidim nikakav razlog da ih se isključi iz kruga potencijalnih korisnika potpora za istraživanje.
40. Unija u vlastitim programima financiranja istraživanja iz svojih projekata kao što su sredstva iz programa Obzor Europa(12), uključujući aktivnosti Marie Skłodowska‑Curie, ne isključuje privatne visokoškolske ustanove.
41. Međutim, kao što to ističe nizozemska vlada, izbor ustanova čija istraživanja će se moći financirati iz javnih sredstava u konačnici je isključivo na Latvijskoj Državi. Ona može odlučiti isključiti privatne ustanove za istraživanje i obrazovanje koje pružaju obrazovne usluge uz naknadu. Međutim, takva odluka nije uređena pravom Unije, a osobito ne člankom 2. točkom 83. GBER‑a.
3. Organizacije za istraživanje i širenje znanja i pravila Unije o državnim potporama
42. Kao korisnici javnog financiranja u području istraživanja, organizacije za istraživanje doista se mogu naći u različitim situacijama s obzirom na primjenu pravila Unije o državnim potporama. Valja napomenuti da se navedena pravila primjenjuju na organizacije za istraživanje na isti način kao i na sve druge ustanove. Stoga su organizacije za istraživanje podvrgnute pravilima o državnim potporama ako ih se može kvalificirati kao poduzetnike. U suprotnom neće biti obuhvaćene područjem primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Pravila Unije o državnim potporama stoga se ne primjenjuju na potpore dodijeljene organizacijama za istraživanje koje se ne mogu kvalificirati kao poduzetnici.
43. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda u području prava tržišnog natjecanja, poduzetnik je subjekt koji se bavi ekonomskom djelatnošću, u smislu da nudi robu ili usluge na tržištu(13). Kvalifikacija poduzetnikom ne ovisi o tome je li subjekt osnovan na temelju javnog ili privatnog prava niti ima li za cilj stjecanje dobiti(14). Isto, u načelu, vrijedi i za organizacije za istraživanje(15).
44. Kvalifikacija subjekta kao poduzetnika ovisi o konkretnoj djelatnosti. Subjekt koji obavlja ekonomsku i neekonomsku djelatnost smatra se poduzetnikom samo kad obavlja prvospomenutu djelatnost(16). Prema tome, potpore za djelatnosti istraživačkih organizacija koje se smatraju ekonomskima podliježu pravilima o državnim potporama, dok potpore za njihove neekonomske djelatnosti nisu obuhvaćene područjem primjene tih pravila.
45. Sveučilišta su obično organizacije koje istodobno obavljaju djelatnosti istraživanja i širenja znanja putem obrazovanja i publikacija.
46. Sud je iz pojma pružanja usluga isključio obrazovne djelatnosti koje obavljaju ustanove u sustavu javnog obrazovanja koje se pretežito financiraju iz javnih sredstava(17). Takve djelatnosti stoga nisu obuhvaćene područjem primjene pravila o državnim potporama. Suprotno tomu, Sud je djelatnost pružanja obrazovnih usluga financiranih privatnim sredstvima(18) smatrao pružanjem usluga(19). Stoga je u tom slučaju riječ o ekonomskoj djelatnosti(20), osim ako privatna sredstva potječu od samog pružatelja usluga(21).
47. Organizacija za istraživanje i obrazovanje može istodobno obavljati ekonomske i neekonomske djelatnosti, primjerice organizacijom predavanja uz naknadu kao ekonomsku djelatnost, i provođenjem temeljnih istraživanja kao neekonomske djelatnosti. Čini se da je to slučaj dvaju sveučilišta tužiteljâ u glavnim postupcima.
48. U takvim situacijama postavlja se pitanje dovodi li nužno svaka potpora iz ili putem državnih sredstava organizaciju koja obavlja i ekonomske djelatnosti u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
49. Sudska praksa Suda u kontekstu visokog obrazovanja pojasnila je da tomu nije tako. Ako je moguće razlikovati neekonomske djelatnosti organizacije za istraživanje i širenje znanja od njezinih ekonomskih djelatnosti i ako se može utvrditi da se potpora odnosi samo na neekonomske djelatnosti, takav prijenos državnih sredstava ne smatra se državnom potporom na temelju članka 107. stavka 1. UFEU‑a(22).
50. Općenitije, Sud je presudio da „kvalifikaciju djelatnosti koja spada u izvršavanje javnih ovlasti ili ekonomske djelatnosti treba provesti pojedinačno za svaku djelatnost koju obavlja dani subjekt”(23).
51. Europska komisija prihvatila je isto rasuđivanje u Okviru. Tako je objasnila da „[u] slučaju da se isti subjekt bavi i ekonomskim i neekonomskim djelatnostima, javno financiranje neekonomskih djelatnosti neće biti obuhvaćeno člankom 107. stavkom 1. [UFEU‑a], ako je moguće jednoznačno odvojiti dvije vrste aktivnosti, njihove troškove, financiranje i prihode kako bi se djelotvorno izbjeglo unakrsno subvencioniranje ekonomske djelatnosti”(24).
52. Stoga, ako organizacija za istraživanje obavlja i ekonomske i neekonomske djelatnosti, na javno financiranje primjenjuju se pravila o državnim potporama samo u mjeri u kojoj se njime pokrivaju troškovi povezani s ekonomskim djelatnostima. Europska komisija navedeno utvrđuje ocjenjujući nadilazi li javno financiranje dodijeljeno organizaciji za određenu financijsku godinu troškove neekonomskih djelatnosti tijekom tog razdoblja(25).
53. Nadalje, ako organizacija za istraživanje pruža obrazovne usluge uz naknadu, ali se sva dobit od takvih djelatnosti reinvestira u glavnu djelatnost istraživanja, njezine djelatnosti smatrat će se u cijelosti neekonomskima(26).
54. Posljedično, odgovor na pitanje hoće li se potpora organizaciji za istraživanje smatrati državnom potporom ovisi o kvalifikaciji financirane djelatnosti kao ekonomske ili neekonomske. Ako je financirana djelatnost neekonomske naravi, pravila o državnim potporama ne primjenjuju se čak i ako isti subjekt obavlja i ekonomsku djelatnost koja je, međutim, jasno odvojena od financirane djelatnosti. Ako je financirana djelatnost ekonomske naravi, takvo financiranje predstavlja državnu potporu na temelju članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Takve se potpore ipak u konačnici mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem i, posljedično, odobriti.
55. Pozorni čitatelj primijetio je da u ovom odjeljku niti jednom nije spomenut članak 2. točka 83. GBER‑a. To je zbog toga što nije relevantan za primjenjivost pravila o državnim potporama na potpore za istraživanje dodijeljene istraživačkim ustanovama.
4. Međuzaključak: Sud nije nadležan
56. Na temelju prethodno navedenog, s obzirom na to da se odredba Unije čije se tumačenje traži primjenjuje samo na temelju nacionalnog prava i u svrhu koja je različita od one kojoj služi na temelju prava Unije, smatram da Sud nije nadležan odgovoriti na postavljena pitanja.
57. Točno je da se Sud, oslanjajući se na sudsku praksu proizišlu iz predmeta Dzodzi, proglasio nadležnim u slučajevima u kojima se u nacionalnom zakonodavstvu usvajaju ista rješenja za situacije istovjetne onima uređenima pravom Unije. Nacionalni zakonodavac u takvom slučaju poseže za pravom Unije kako bi uredio istovjetnu unutarnju situaciju. U takvom slučaju Sud je smatrao da za izbjegavanje budućih razlika u tumačenju postoji jasan interes Unije da se odredbe ili koncepti preuzeti iz prava Unije tumače ujednačeno, bez obzira na okolnosti u kojima se primjenjuju(27).
58. Primjerice, u samom predmetu Dzodzi belgijski zakonodavac odlučio je proširiti primjenu Unijinih pravila o prekograničnim situacijama i na istovjetnu potpuno unutarnju situaciju(28).
59. Drugi primjer toga da je Sud svoju nadležnost temeljio na potrebi ujednačenog tumačenja u slučajevima koji ne ulaze u područje primjene prava Unije odnosio se na situacije u kojima su države članice proširile primjenu Direktive o trgovačkim zastupnicima, koja se primjenjuje samo na prodaju robe, i na pružanje usluga(29).
60. Treći primjer u kojem se koristila logika iz presude Dzodzi odnosi se na tumačenje mješovitih sporazuma. U presudi Hermès, iako se odredba mješovitog sporazuma(30) primjenjivala na situaciju koja nije bila obuhvaćena pravom Unije, Sud se proglasio nadležnim za njezino tumačenje zbog njezine moguće primjenjivosti na istovjetne situacije obuhvaćene pravom Unije(31). Drugim riječima, postojao je interes Unije da se odredbe primjenjive na istovjetne situacije tumače ujednačeno.
61. Konačno, Sud je na sličan način rasuđivao u brojnim predmetima u području prava tržišnog natjecanja, u kojima su pravila Unije bila prenesena nacionalnim zakonodavstvom na potpuno unutarnje situacije bez utjecaja na trgovinu između država članica(32).
62. Važan razlog na kojem se temeljila nadležnost Suda u svim prethodno navedenim predmetima nalazio se u istovjetnosti, s jedne strane, potpuno unutarnjih situacija za čije je uređenje nacionalno pravo upućivalo na pravo Unije i, s druge strane, onih situacija obuhvaćenih pravom Unije za koje je relevantno pravilo Unije bilo i uspostavljeno. Nasuprot tomu, Sud se proglasio nenadležnim u situacijama u kojima svrha pravila Unije nije bila povezana sa svrhom u koju se to pravilo koristilo u nacionalnom kontekstu(33).
63. Kao što je navedeno u ovom mišljenju pod IV. A.2., definicija iz članka 2. točke 83. ima posve drugačiju svrhu u okviru GBER‑a od one u Uredbi br. 725. Stoga je očito da se postupci koji se vode pred sudovima koji su podnijeli zahtjeve ne odnose na unutarnju situaciju istovjetnu onoj koja se može pojaviti na temelju GBER‑a.
64. Nadležnost utvrđena u predmetu Dzodzi u bitnom počiva na dvama zahtjevima: interesu Unije za ujednačenim tumačenjem i istovjetnosti između dotične unutarnje situacije i situacije obuhvaćene pravom Unije(34).
65. Čak i ako se radi o prilično nategnutom zaključku, moglo bi se tvrditi da je u ovim predmetima tumačenje članka 2. točke 83. GBER‑a u interesu ujednačenosti prava Unije. Doista je moguće zamisliti situacije u kojima će se nadležna nacionalna tijela i nacionalni sudovi koristiti tim tumačenjem u okviru primjene poglavlja III. odjeljka 4. GBER‑a.
66. Međutim, situacija u kojoj se članak 2. točka 83. GBER‑a mora koristiti u ovim predmetima nije istovjetna njegovoj uporabi u kontekstu te uredbe. Stoga, budući da Sud može tumačiti taj članak samo u kontekstu same te uredbe te u skladu s njegovom točno određenom svrhom, smatram da tumačenje koje Sud može pružiti u ovom predmetu ne može biti od koristi sudovima koji su uputili zahtjeve. To bi bilo miješanje krušaka i jabuka.
67. Konačno, valja napomenuti i da sudovi koji su uputili zahtjeve nisu pojasnili, kako se to zahtijeva člankom 94. Poslovnika Suda, zbog čega bi tumačenje članka 2. točke 83. GBER‑a moglo biti relevantno u funkcionalno i pravno različitom kontekstu nacionalnog prava(35).
68. Smatram da stoga Sud u ovim predmetima ne može uspostaviti nadležnost jer nije ispunjen zahtjev postojanja istovjetne unutarnje situacije postavljen sudskom praksom proizišlom iz predmeta Dzodzi.
69. U slučaju da Sud ipak utvrdi da je nadležan, u nastavku ću protumačiti članak 2. točku 83. GBER‑a.
B. Što je organizacija za istraživanje i širenje znanja u smislu članka 2. točke 83. GBER‑a?
70. Članak 2. točka 83. GBER‑a opisuje „organizaciju za istraživanje i širenje znanja” kao subjekt čiji je prvenstveni cilj nezavisno provoditi (temeljno ili industrijsko) istraživanje (ili eksperimentalni razvoj)(36) ili s rezultatima tih djelatnosti upoznati široku javnost, putem predavanja, objavljivanja ili prijenosa znanja.
71. Zbunjuje upotreba veznika „ili”.
72. Može li takav subjekt obavljati samo ili uglavnom istraživanja? Može li se baviti samo ili uglavnom širenjem znanja? Mora li provoditi istraživanja? Mora li se baviti širenjem znanja? Podredno, mora li se baviti objema djelatnostima, dakle istraživanjem i širenjem znanja, kao što to sugerira pojam „organizacija za istraživanje i širenje znanja”?
73. Izraz „prvenstveni cilj” trebalo bi prema mojem mišljenju shvatiti u smislu djelatnosti za čije je obavljanje subjekt i osnovan. Naravno, može postojati više glavnih djelatnosti.
74. Primjerice, ustanove kao što su sveučilišta obično se osnivaju i radi širenja znanja i radi provođenja istraživanja. U tom su slučaju njihove glavne djelatnosti pružanje obrazovnih usluga i provođenje istraživanja. Istraživački instituti mogu se osnivati isključivo za istraživanja i svoje rezultate objavljivati u vanjskim publikacijama. Tako je istraživanje njihova jedina glavna djelatnost. Konačno, neke ustanove, poput jezičnih škola ili ustanova za stručnu izobrazbu, mogu se osnivati samo kako bi pružale obrazovne usluge, ali također mogu provoditi istraživanja o, primjerice, poboljšanju svojih pedagoških metoda. Međutim, ta vrsta istraživanja nije prvenstveni cilj takve ustanove; u tom je slučaju istraživanje samo instrumentalne i stoga akcesorne naravi u odnosu na glavni obrazovni cilj ustanove.
75. Budući da se definicija iz članka 2. točke 83. GBER‑a nalazi u odjeljku tog članka naslovljenom „Definicije – Potpore za istraživanje i razvoj te inovacije”, smatram da istraživanje treba biti jedan od primarnih ciljeva „organizacije za istraživanje i širenje znanja”.
76. Ako je primarni cilj nekog subjekta istraživanje, radi se o „organizaciji za istraživanje i širenje znanja”, bilo da je osnovana u skladu s javnim ili privatnim pravom i neovisno o njezinu načinu financiranja. Moje razumijevanje potonjeg je da „organizacija za istraživanje i širenje znanja” može provoditi i ekonomske i neekonomske djelatnosti(37). Jedino je relevantno da se među njezinim glavnim djelatnostima nalazi nezavisno istraživanje.
77. Međutim, iako takav subjekt stoga može obavljati ekonomske djelatnosti, iz druge rečenice članka 2. točke 83. GBER‑a može se zaključiti da određene djelatnosti istraživanja moraju biti neekonomske naravi. Druga rečenica tog članka glasi: „ako taj subjekt obavlja i ekonomske djelatnosti, financiranje, troškovi i prihodi tih ekonomskih djelatnosti moraju se obračunati zasebno”(38).
78. Zaključak prema kojem istraživačka aktivnost mora biti barem djelomično neekonomske naravi potkrijepljen je i komponentom koja se odnosi na širenje znanja u članku 2. točke 83. GBER‑a. Naime, istraživanju neekonomske naravi svojstveno je to da njegovi rezultati budu široko i javno dostupni. Zadnja rečenica te odredbe podupire to tumačenje, s obzirom na to da organizacija za istraživanje ne može dati povlašteni pristup rezultatima istraživanja primjerice vlasnicima svojih udjela ili svojim članovima.
79. Moj zaključak da istraživanje, kao jedna od glavnih djelatnosti, mora biti barem djelomično neekonomske naravi također proizlazi iz uloge koju je GBER dodijelio „organizaciji za istraživanje i širenje znanja”. Sudjelovanje takvih organizacija u kolaborativnim projektima ili njihova vodeća uloga u određenim vrstama istraživanja povećava vjerojatnost da će potpora za istraživanja biti spojiva s unutarnjim tržištem iako nije prijavljena.
80. Stoga iz teksta članka 2. točke 83. GBER‑a mogu zaključiti da bi „organizacija za istraživanje i širenje znanja” trebala provoditi istraživanja čiji su rezultati dostupni javnosti, a rezultate istraživanja mogla bi distribuirati putem predavanja, objavljivanja ili na druge načine. Ako se istraživanje (ili njegov dio) obavlja kao neekonomska djelatnost, obrazovne usluge mogu se pružati uz naknadu.
81. Više čimbenika može biti relevantno u svrhu ocjene glavnih djelatnosti organizacije: statut ili sličan osnivački dokument subjekta o kojem je riječ, njegova godišnja izvješća te pitanje ispunjava li kriterije nacionalnog prava za stjecanje statusa visokoškolske ili istraživačke ustanove (primjerice akreditacija)(39), kao i izvješća nacionalnog akreditacijskog tijela. Budući da se akreditacije u visokom školstvu općenito dodjeljuju na ograničeno vrijeme i da ih je potrebno obnavljati, odluke o ponovnoj akreditaciji također se mogu smatrati prilikom za utvrđivanje glavne djelatnosti subjekta.
82. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑164/21 pojašnjeno je da je trgovačka djelatnost tužitelja u glavnom postupku dopuštena u mjeri u kojoj nije u suprotnosti sa Zakonom o visokoškolskim ustanovama. To također može biti relevantno za otkrivanje glavne djelatnosti predmetnog subjekta.
83. Ako organizacija provodi istraživanja i pruža obrazovne usluge kao svoje glavne djelatnosti, za njezinu kvalifikaciju „organizacije za istraživanje i širenje znanja” nije važno koliki postotak tih djelatnosti obavlja kao neekonomske, a koliki kao ekonomske djelatnosti. Jasno razdvajanje troškova ekonomskih i neekonomskih djelatnosti relevantno je samo kad treba utvrditi je li potpora za istraživanje dodijeljena takvoj organizaciji obuhvaćena pravilima o državnim potporama.
V. Zaključak
84. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da se proglasi nenadležnim za pružanje odgovora na pitanja koja su mu uputili Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) i Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija).
85. Podredno, u slučaju da se Sud ne proglasi nenadležnim, predlažem mu da odgovori kako slijedi:
1. Subjekt čije su djelatnosti provođenje istraživanja i pružanje obrazovanih usluga može se kvalificirati kao „organizacija za istraživanje i širenje znanja” u smislu članka 2. točke 83. Uredbe Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] ako je jedna od njegovih glavnih djelatnosti provođenje nezavisnih istraživanja te je barem djelomično neekonomske naravi, čak i ako su neke od njegovih djelatnosti ekonomske naravi ili, drugim riječima, čak i ako dio njegovih prihoda potječe od pružanja usluga uz naknadu.
2. Omjer financiranja iz ekonomskih i neekonomskih djelatnosti nije relevantan prilikom utvrđivanja je li subjekt „organizacija za istraživanje i širenje znanja” u smislu članka 2. točke 83. Uredbe br. 651/2014.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Uredba Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. o ocjenjivanju određenih kategorija potpora spojivima s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. [UFEU‑a] (SL 2014., L 187, str. 1. i ispravci SL 2016., L 115, str. 50. i SL 2016., L 292, str. 50.). Uvid u pravno neobvezujuću konsolidiranu verziju može se izvršiti ovdje: http://data.europa.eu/eli/reg/2014/651/2021‑08-01
3 Presuda od 19. prosinca 2013., Fish Legal and Shirley (C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 29. i 30.) i od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny (C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 44); rješenje od 21. veljače 2022., Leonardo (C‑550/21, neobjavljeno, EU:C:2022:139, t. 11.).
4 Ako nisu premašeni pragovi za prijavu iz članka 4. stavka 1. točke (i) podtočke i. GBER‑a.
5 Članak 25. stavak 6. točka (b) podtočka i. GBER‑a. Intenzitet državnih potpora postotak je financiranja koje se može dodijeliti putem državnih sredstava za posebne vrste projekata. Na primjer, intenzitet potpore industrijskom istraživanju koju, u skladu s GBER‑om, ne treba prijaviti, iznosi 50 %. Međutim, ako u tom projektu sudjeluje organizacija za istraživanje i širenje znanja, intenzitet potpore može se povećati za 15 %, odnosno do 65 % ukupnih troškova projekta.
6 Članak 28. stavak 2. točka (b) GBER‑a
7 Članak 30. stavak 5. GBER‑a
8 Vidjeti odjeljak IV. A.3 u nastavku.
9 Važnost istraživanja priznata je člankom 179. stavkom 1. UFEU‑a kao i različitim programima Unije. Tako su, na primjer, istraživanja imala važnu ulogu u strategiji rasta – Europa 2020 (Komunikacija Komisije – Europa 2020. Strategija za pametan, održiv i uključiv rast. Bruxelles, 3. ožujka 2010., COM (2010) 2020) i promiču se u Strategiji za istraživanje i inovacije 2020. – 2024. (https://ec.europa.eu/info/research‑and‑innovation/strategy/strategy-2020‑2024_en). Vidjeti također von Wendland, B., „New Rules for State Aid for State aid for Research, Development and Innovation: Not a Revolution but a Silent Reform”, European State Aid Law Quarterly, sv. 14. (1), 2015., str. 25.
10 Komunikacija Komisije – Okvir Zajednice za državne potpore za istraživanje i razvoj i inovacije (SL 2014., C 198, str. 1.; u daljnjem tekstu: Okvir), t. 49.
11 Ibid.
12 Članak 2. stavak 16. Uredbe (EU) 2021/695 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. travnja 2021. o uspostavi Okvirnog programa za istraživanja i inovacije Obzor Europa, o utvrđivanju pravila za sudjelovanje i širenje rezultata te o stavljanju izvan snage uredbi (EU) br. 1290/2013 i (EU) br. 1291/2013 (SL 2021., L 170, str. 1. i ispravak SL 2021., L 336, str. 47.)
13 Presuda od 16. lipnja 1987., Komisija/Italija (118/85, EU:C:1987:283, t. 7.); od 18. lipnja 1998., Komisija/Italija (C‑35/96, EU:C:1998:303, t. 36.); i od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46.).
14 Presuda od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46. i 47.); i od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 41.)
15 Okvir (br. 10), t. 17.
16 Presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 44.). Vidjeti također Obavijest Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2016., C 262, str. 1.; u daljnjem tekstu: Obavijest), t. 10.
17 Presuda od 27. rujna 1988., Humbel i Edel (263/86, EU:C:1988:451, t. 17. do 19.); i od 7. prosinca 1993., Wirth (C‑109/92, EU:C:1993:916, t. 15. i 16.)
18 Financiranje bi mogli osigurati učenici ili njihovi roditelji, ali i treći, s obzirom na to da ekonomska narav obrazovne djelatnosti ne ovisi o činjenici da uslugu plaćaju oni koji se njome koriste. Presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 49.).
19 Presude od 11. rujna 2007., Komisija/Njemačka (C‑318/05, EU:C:2007:495, t. 69.) i od 20. svibnja 2010., Zanotti (C‑56/09, EU:C:2010:288, t. 32.).
20 Presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 45. do 48.)
21 Presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 48.)
22 Presuda od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 51.). Vidjeti također Buts, C., Nicolaides, P. i Pirlet H., „Puzzles of the State Aid Rules on RDI”, European State Aid Law Quarterly, sv. 18.(4), 2019., str. 489., na str. 494.
23 Presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE (C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 25.)
24 Okvir (br. 10), t. 18.
25 Okvir (br. 10), točka 20. i prateća bilješka 6.
26 Okvir (br. 10), točka 19. podtočka (b). Vidjeti također Obavijest (br. 17), t. 32.
27 Presuda od 18. listopada 1990., Dzodzi (C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 41.) i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise (C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 45.). Za jasan i detaljan pregled smjera sudske prakse proizišlog iz presude Dzodzi, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Bobeka u predmetu J & S Service (C‑620/19, EU:C:2020:649, t. 27. do 50.).
28 Presuda od 18. listopada 1990., Dzodzi (C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 43.). Situacija se odnosila na izvedeno pravo državljanina treće zemlje, bračnog druga belgijskog državljanina koji radi u Belgiji, da boravi u toj zemlji. Kako bi se izbjegla obrnuta diskriminacija njezinih državljana, Belgija je predvidjela da bi se pravo Unije o slobodnom kretanju radnika primijenilo i na potpuno unutarnje situacije.
29 Presude od 16. ožujka 2006, Poseidon Chartering (C‑3/04, EU:C:2006:176, t. 11. do 19.); od 28. listopada 2010., Volvo Car Germany (C‑203/09, EU:C:2010:647, t. 23. do 28.); od 3. prosinca 2015., Quenon K. (C‑338/14, EU:C:2015:795, t. 17. do 19.) i od 17. svibnja 2017., ERGO Poist’ovňa (C‑48/16, EU:C:2017:377, t. 29. do 32.)
30 Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva odobren Odlukom Vijeća br. 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.; u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS)
31 Presuda od 16. lipnja 1998., Hermès (C‑53/96, EU:C:1998:292, t. 32.). Radilo se o privremenoj mjeri koju je Sporazum TRIPS omogućio žigu Beneluksa. Iako takvi žigovi nisu uređeni pravom Unije, ista odredba Sporazuma TRIPS mogla bi se primijeniti na žigove Europske unije.
32 Vidjeti primjerice presudu od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija (C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 12. do 14.); od 21. srpnja 2016., VM Remonts i dr. (C‑542/14, EU:C:2016:578, t. 16. do 19.) i presudu od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise (C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 41. do 49.).
33 Vidjeti, primjerice, presudu od 10. prosinca 2020., J & S Service (C‑620/19, EU:C:2020:1011, t. 44. do 49.).
34 Nezavisni odvjetnik Bobek predložio je tri pretpostavke za utvrđivanje može li se primijeniti predmet Dzodzi kako bi se utvrdila nadležnost u predmetima koji nisu obuhvaćeni pravom Unije. Prvo, nacionalno pravo mora sadržavati izravno i bezuvjetno upućivanje na odredbu prava Unije čije se tumačenje traži. Drugo, Unijina pravila čije je područje primjene prošireno nacionalnim pravom moraju se primjenjivati unutar funkcionalno i pravno usporedivog konteksta u kojem postoji interes za očuvanje pojmovne ujednačenosti i unutar kojeg tumačenje odredbi prava Unije može biti od praktične pomoći sudu koji je uputio zahtjev. Konačno, sud koji je uputio zahtjev obvezan je jasno objasniti na koji su način dva navedena uvjeta ispunjena u dotičnom predmetu, jasno izlažući relevantne odredbe nacionalnog prava. Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Bobeka u predmetu J & S Service (C‑620/19, EU:C:2020:649, t. 43. do 45., 54. od 61. i 71. do 73.).
35 Vidjeti u tom pogledu presudu od 15. studenoga 2016., Ullens de Schooten (C‑268/15, EU:C:2016:874, t. 55.). Postoje mišljenja da bi se od nacionalnih sudova trebalo zahtijevati takvo pojašnjenje te bi ono trebalo činiti postupovnu pretpostavku za uspostavljanje nadležnosti Suda u situacijama sličnima onoj u predmetu Dzodzi. Vidjeti, primjerice, mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahla u spojenim predmetima Venturini i dr. (C‑159/12 do C‑161/12, EU:C:2013:529, t. 54. do 62.) i mišljenje nezavisnog odvjetnika Bobeka u predmetu J & S Service (C‑620/19, EU:C:2020:649, t. 57.).
36 Članak 2. točka 84. GBER‑u definira „temeljno istraživanje”, njegov članak 2. točka 85. „industrijsko istraživanje”, članak 2. točka 86. „eksperimentalni razvoj”, a članak 2. točka 87. „studiju izvedivosti”.
37 Okvir (br. 10) također predviđa da organizacija za istraživanje može istodobno obavljati ekonomske i neekonomske aktivnosti. Vidjeti primjerice njegovu točku 20.
38 Moje isticanje
39 Vidjeti također Kleiner, T., „The new Framework for Research, Development and Innovation, 2007 – 2013”, European State Aid Law Quaterly, sv. 6. (2), 2007., str. 231., na str. 238. i 239.