MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANDREE BIONDIJA
od 26. ožujka 2026.(1)
Spojeni predmeti C‑266/24 P, C‑269/24 P i C‑289/24 P
Europska komisija
protiv
Ryanair DAC (C‑266/24 P)
i
Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV
protiv
Ryanair DAC,
Europske komisije (C‑269/24 P)
i
Société Air France,
Air France‑KLM
protiv
Ryanair DAC,
Europske komisije (C‑289/24 P)
„Žalba – Državna potpora – Potpora koju je Nizozemska dodijelila KLM‑u u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 – Državno jamstvo za bankovni zajam i podređeni državni zajam – Odluka kojom se potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Određivanje korisnika potpore u sklopu grupe društava”
I. Uvod
1. Ove su žalbe još jedan od (dosad prilično velikog) broja predmeta u kojima su sudovi Unije suočeni s usklađenošću nacionalnih mjera donesenih radi ublažavanja tragičnih posljedica pandemije bolesti COVID-19 sa sustavom prava Unije o državnim potporama.
2. U tom kontekstu Sud je izričito prihvatio tvrdnje država članica da imaju pravo, na temelju članka 107. stavka 2. točke (b) UFEU‑a(2) ili članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a(3), podupirati određene nacionalne poduzetnike, a druge ne, zbog njihovih značajki koje su strukturno bitne za gospodarstvo određene države članice, primjerice u pogledu povezanosti, zaposlenosti i infrastrukture.
3. Možda će doći vrijeme i mjesto za ponovnu ocjenu dosljednosti presuda Suda vezanih za primjenu načelâ prava Unije na mjere koje se usvajaju u kontekstu ozbiljnih hitnih situacija i njihovu provedivost, osobito s obzirom na količinu i zrelost stečenog znanja o utjecaju tih mjera na tržište. Kontrola državnih potpora jednako kao i pravo tržišnog natjecanja doista je dinamičan proces. Međutim, njegov krajnji cilj je uvijek sprečavanje nacionalne izoliranosti, onemogućavanje postupanja koja mogu ugroziti pravo, nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu i težnja zajedničkim ciljevima.
4. Ovim se žalbama međutim zahtijeva od Suda da se usredotoči isključivo na pravilnu primjenu nekih od temeljnih pojmova prava državnih potpora. Konkretno, u njima se postavlja pitanje kriterija koje treba primijeniti za određivanje korisnika mjere državne potpore u sklopu grupe društava. Europska komisija (predmet C‑266/24 P), Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: KLM) (predmet C‑269/24 P), Air France‑KLM S. A. (u daljnjem tekstu: Air France‑KLM) i Société Air France S. A. (u daljnjem tekstu: Air France) (predmet C‑289/24 P) zahtijevaju ukidanje presude od 7. veljače 2024. Ryanair/Komisija (KLM II; COVID-19) (T‑146/22, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2024:68), kojom je Opći sud poništio Odluku Komisije C(2021) 5437 final od 16. srpnja 2021.(4) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), kojom su odobrene mjere potpore u korist zračnog prijevoznika KLM‑a. Te su žalbe dio niza od sedam žalbi, od kojih se sve odnose na mjere u korist društava grupe Air France‑KLM(5).
II. Okolnosti spora, sporna odluka i pobijana presuda
5. Društvo KLM dio je grupe Air France‑KLM kojom upravlja društvo Air France‑KLM(6). Air France, u cijelosti u vlasništvu društva Air France‑KLM, drugo je društvo kći grupe i sestrinsko društvo KLM‑a(7).
6. Kraljevina Nizozemska prijavila je 26. lipnja 2020. Komisiji potporu u korist društva KLM koja se sastojala od (i) državnog jamstva za zajam koji mu je dodijelilo konzorcij banaka i (ii) državnog zajma (u daljnjem tekstu: predmetna mjera). Ukupni proračun potpore iznosio je 3,4 milijarde eura. Cilj predmetne mjere bio je osigurati društvu KLM privremenu likvidnost, koja mu je bila potrebna kako bi se suočilo s negativnim učincima pandemije bolesti COVID-19. Kraljevina Nizozemska smatrala je da bi, s obzirom na važnost društva KLM za njezino gospodarstvo i zračnu povezanost, stečaj tog društva dodatno pogoršao ozbiljne poremećaje u njezinu gospodarstvu uzrokovane tom pandemijom(8).
7. U odluci od 13. srpnja 2020. Komisija je smatrala da predmetna mjera, kao prvo, predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i, s druge strane, da je spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a(9). U skladu s tom odlukom, društvo KLM bilo je jedini korisnik potpore, čime su isključena ostala društva grupe Air France‑KLM(10).
8. Presudom od 19. svibnja 2021., Ryanair/Komisija (KLM; COVID-19)(11) Opći sud poništio je prvotnu odluku zbog nedostatka obrazloženja u pogledu utvrđivanja korisnika sporne mjere. Uz navedeno naložio je da se učinci poništenja te odluke odgode do donošenja nove odluke Komisije u skladu s člankom 108. UFEU‑a(12).
9. Komisija je 16. srpnja 2021. donijela spornu odluku u kojoj je utvrdila da predmetna mjera sadržava državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ali je spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, i da je društvo KLM jedini korisnik potpore, čime se isključuju druga društva grupe Air France‑KLM.
10. Ryanair DAC (u daljnjem tekstu: Ryanair) zatražio je poništenje sporne odluke ističući, među ostalim, da je Komisija počinila pogrešku time što je kao korisnika potpore definirala isključivo KLM. U pobijanoj presudi Opći sud prihvatio je taj tužbeni razlog i zaključio da je korisnik predmetne mjere potpore trebao obuhvatiti društva Air France, Air France‑KLM i KLM. Zbog toga je Opći sud poništio spornu odluku u cijelosti, ne ispitujući ostale tužbene razloge koje je istaknulo društvo Ryanair(13).
III. Žalbeni razlozi
11. Komisija, KLM, Air France‑KLM i Air France u svojim trima žalbama zahtijevaju od Suda da, kao prvo, ukine pobijanu presudu, konačno odluči i naloži da društvo Ryanair snosi troškove ili, podredno, da vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i naknadno odluči o troškovima postupka.
12. I Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska od Suda zahtijevaju da prihvati žalbene razloge i ukine pobijanu presudu. Kraljevina Nizozemska također zahtijeva da Sud društvu Ryanair naloži snošenje troškova.
13. Ryanair od Suda zahtijeva odbijanje žalbi i nalaganje Komisiji, društvima KLM, Air France‑KLM i Air France da snose troškove.
IV. Žalbe
14. U prilog svojoj žalbi Komisija ističe dva žalbena razloga. U svojem prvom žalbenom razlogu tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je primijenio netočan standard za određivanje korisnika potpore unutar grupe društava. U svojem drugom žalbenom razlogu ističe da je Opći sud vlastitu ocjenu nadomjestio Komisijinom a da nije na odgovarajući način utvrdio da je Komisijino obrazloženje sadržavalo očitu pogrešku u ocjeni.
15. KLM (u predmetu C‑269/24 P) i Air France‑KLM i Air France (u predmetu C‑289/24 P) ističu tri žalbena razloga u prilog svojim žalbama, od kojih se prva dva temelje na istim pogreškama koje se tiču prava koje je Komisija istaknula u svojoj žalbi u predmetu C‑266/24 P. Svojim trećim žalbenim razlogom KLM, Air France‑KLM i Air France tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno protumačio pravni okvir koji se odnosi na pojam „neizravnih prednosti državne potpore”.
A. Prvi žalbeni razlog
16. Svojim prvim žalbenim razlogom kojim se osporavaju točke 54. do 159. pobijane presude, Komisija, KLM, Air France‑KLM i Air France (u daljnjem tekstu zajedno: žalitelji), koje podupiru Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska, navode da je Opći sud primijenio pogrešan standard kako bi utvrdio koji se poduzetnik može smatrati korisnikom potpore dodijeljene predmetnom mjerom. Konkretnije, prema mišljenju žaliteljâ, Opći sud pogrešno je izjednačio analizu onoga što čini „jednu gospodarsku jedinicu” s analizom „korisnika” mjere potpore u sklopu grupe društava, usredotočivši se na elemente na temelju kojih se može utvrditi postojanje takve jedinice, umjesto da utvrdi koji poduzetnik stvarno ostvaruje korist od mjere potpore.
17. Javne potpore mogu se dodijeliti fizičkim ili pravnim osobama. Međutim, pravila o državnim potporama primjenjuju se samo na poduzetnike(14). Točnije, u članku 107. stavku 1. UFEU‑a pretpostavlja se, među ostalim, postojanje prednosti dodijeljene poduzetniku(15). Ta dva pojma obuhvaćaju treći pojam, odnosno korisnika koji, iako se na njega ne upućuje izričito u članku 107. stavku 1. UFEU‑a, predstavlja središnji pojam prava državnih potpora. Pojam korisnika, koji je relevantan ne samo za povrat potpore nego i za analizu je li nacionalna mjera obuhvaćena područjem primjene članka 107. stavka 1. i njezine usklađenosti, odnosi se na poduzetnika koji doista koristi potporu(16).
18. U skladu s ustaljenim kriterijem koji je razvio Sud, pojam poduzetnika odnosi se na subjekte koji se bave gospodarskom djelatnošću, bez obzira na njihov pravni status i način financiranja(17), te ga treba shvatiti tako da označava gospodarsku jedinicu čak i ako se, s pravnog gledišta, ta gospodarska jedinica sastoji od nekoliko fizičkih ili pravnih osoba(18).
19. Pojam poduzetnika kao gospodarske jedinice, koji je Sud razvio 1970-ih godina, u kontekstu sadašnjeg članka 101. UFEU‑a, prenesen je u druga usko povezana područja prava Unije kao što su to državne potpore(19), i to s razlogom. Prema riječima nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa, radi dosljednosti i ujednačenosti, kao općeg pravila, istim pojmovima, u usko povezanim područjima prava Unije s istim ciljevima, treba davati identično značenje, osim ako ne postoji drugo opravdanje(20)
20. Stoga se više pravno neovisnih subjekata može smatrati dijelom jednog poduzetnika u svrhu određivanja opsega korisnika državne potpore kada se može smatrati da oni kao gospodarska jedinica ostvaruju korist od predmetne mjere(21).
21. Očito je da to ne znači da se svaki put kada je primatelj državne potpore dio grupe društava, cijela grupa mora automatski smatrati stvarnim korisnikom. Kako bi se odredio opseg poduzetnika, uzetog kao gospodarska jedinica, koji je korisnik mjere potpore u sklopu takve grupe društava, u obzir treba uzeti mnoge elemente koji omogućavaju da se u svakom slučaju utvrde predvidivi gospodarski učinci te mjere i prednosti koje ona donosi. Stoga je riječ o postupku koji je usmjeren na budućnost.
22. Kako bi se utvrdilo jesu li osnovani prigovori žaliteljâ, potrebno je kratko ispitati korake koje su pri svojem rasuđivanju slijedili Komisija i Opći sud kako bi odredili korisnika predmetne mjere potpore.
23. U uvodnim izjavama 107. do 110. predmetne odluke, pozivajući se na sudsku praksu Općeg suda, Komisija je podsjetila, kao prvo, da se društva unutar grupe društava mogu smatrati jednim poduzetnikom za potrebe državne potpore kada čine jednu gospodarsku jedinicu, što se procjenjuje na temelju elemenata koji se odnose na postojanje veza između tih društava kao što su izravna ili neizravna kontrola jednog subjekta, funkcionalne i financijske veze, identične ili paralelne gospodarske djelatnosti i posebne ugovorne odredbe(22). Kao drugo, Komisija je, u upućivanju na presudu od 3. srpnja 2003., Belgija/Komisija(23), istaknula da sama činjenica da nekoliko društava pripada istoj grupi ne znači nužno da su sva društva ipso facto korisnici državne potpore, s obzirom na to da se potpora može ograničiti na određene subjekte unutar grupe. Primjenom tih kriterija Komisija je u uvodnim izjavama 112. do 117. predmetne odluke zatim analizirala (i.) funkcionalne, gospodarske i organske veze između društava Air France, KLM i Air France‑KLM i (ii.) ugovore koji se odnose na predmetnu mjeru i rizik od prelijevanja potpore između tih triju subjekata. Na temelju svoje analize Komisija je smatrala da, s jedne strane, iako postoje određene funkcionalne, gospodarske i organske veze(24), društvo KLM de facto uživa znatnu funkcionalnu, financijsku i operativnu autonomiju, neovisno upravlja svojim potrebama za financiranjem i likvidnošću (društvo Air France‑KLM nije izvršavalo nikakvu kontrolu nad njegovim sredstvima) i obavlja transakcije unutar grupe prema tržišnim uvjetima(25). S druge strane, Komisija je smatrala da ugovorni mehanizmi predmetne mjere uključuju više zaštitnih mjera(26) kojima se jamči da će se sredstva isključivo i stvarno usmjeriti prema društvu KLM, kojem će se izravno prenijeti bez prolaska preko holding društva i bez mogućeg prelijevanja na društvo Air France. U skladu s time Komisija je zaključila da je društvo KLM zasebna gospodarska jedinica u odnosu na njegovo društvo majku i društvo Air France te da je jedini korisnik te mjere.
24. Opći sud je u pobijanoj presudi, s jedne strane, ispitao veze na osnovi kapitala, organske, funkcionalne i gospodarske veze između društava Air France‑KLM, Air France i KLM i njihovih društava kćeri te je zaključio da sve te veze predstavljaju elemente koji upućuju na to da ti subjekti čine jednu gospodarsku jedinicu za potrebe primjene pravila o državnim potporama(27). Konkretno, Opći sud utvrdio je da (i.) Air France‑KLM izvršava nadzor izravnim ili neizravnim sudjelovanjem u upravljanju društvima Air France i KLM(28), (ii.) zaključak do kojeg je došla Komisija, a to je da društva Air France i KLM uživaju funkcionalnu autonomiju, nije potkrijepljen(29) i (iii.) da postoji određena gospodarska i financijska međuovisnost između društva Air France‑KLM i njegovih društava kćeri te određen stupanj gospodarske integracije i suradnje između društava Air France i KLM(30). Kao drugo, Opći sud ispitao je ugovore na temelju kojih je predmetna mjera dodijeljena, pri čemu je zaključio da ugovorni mehanizmi sadržani u tim ugovorima ne dovode do zaključka da je jedini korisnik predmetne mjere potpore KLM(31) (t. 132.). Usto, Opći sud ispitao je vrstu dodijeljene mjere i kontekst u kojemu je dodijeljena, pri čemu je utvrdio da Komisija u takvom kontekstu nije uzela u obzir odluku Air France‑KLM‑a i Air Francea(32).
25. Moram priznati da sam utvrdio da žalitelji prigovaraju rasuđivanju Općeg suda pretjerano formalistički i protivno općem funkcionalnom pristupu koji se primjenjuje na pravo državnih potpora. Da pojednostavnimo (nadam se i na svim ostalim službenim jezicima Unije), ne mogu jednostavno uočiti nikakve stvarne razlike između rekonstrukcije koju je predložila Komisija u pobijanoj odluci i rasuđivanja Općeg suda.
26. I sporna odluka i pobijana presuda temelje se na pojedinačnoj i općoj ocjeni istih čimbenika, ispitanih potpuno istim redoslijedom. Nijedan od žalitelja ne osporava relevantnost ijednog od tih elemenata niti tvrdi da Opći sud nije uzeo u obzir druge jednako relevantne elemente. Konkretno, tvrde da je analiza gospodarskih, funkcionalnih i organskih veza između različitih subjekata grupe društava polazišna točka za određivanje korisnika mjere potpore unutar takve grupe jer se njome omogućuje, među ostalim, provjera stupnja autonomije u odlučivanju tih subjekata.
27. I sporna odluka i pobijana presuda temelje se na istom pojmu poduzetnika kao i gospodarske jedinice i, u biti, na istoj sudskoj praksi kako bi se utvrdilo postojanje ili nepostojanje takve jedinice u području državnih potpora(33). Ponavljam da žalitelji ne osporavaju relevantnost tog pojma ili te sudske prakse za određivanje opsega korisnika državne potpore unutar grupe društava.
28. Upućujući na točku 66. presude AceaElectrabel(34) Komisija primjećuje da se pojam „jedna gospodarska jedinica” u području državnih potpora može razlikovati od pojma koji se primjenjuje na druga područja prava tržišnog natjecanja. Međutim, taj mi argument nije u potpunosti uvjerljiv.
29. Poput pojma „poduzetnik”, i pojam „jedna gospodarska cjelina” funkcionalne je naravi. Kvalifikacija više subjekata kao jedne gospodarske jedinice u svrhu prava tržišnog natjecanja, uključujući područje državnih potpora, ovisi o posebnom cilju te klasifikacije i o kontekstu koji se ispituje. Stoga se različiti subjekti mogu smatrati nedjeljivom cjelinom kako bi se odredio korisnik državne potpore u određenom slučaju, čak i ako ne bi bili klasificirani kao takvi u svrhe povezane s drugim područjima prava tržišnog natjecanja.
30. Žalitelji također ističu da je Opći sud zanemario sudsku praksu prema kojoj se korisnik državne potpore može ograničiti na jedno od društava u sklopu grupe, uz isključenje drugih, te se stoga oslonio na pogrešan ili nepotpun pravni okvir. Konkretno se pozivaju na presudu Verlipack, u kojoj je Sud pojasnio da Komisija ima pravo uzeti u obzir tekst odredaba o namjeni u slučaju javnog zajma i zaključiti da korisnik potpore nije zajmoprimac, već drugi subjekt na koji je prvi dužan prenijeti pozajmljena sredstva. Oni u bitnome tvrde da iz te presude proizlazi da se na dodjelu potpore subjektu unutar grupe društava mogu primjenjivati ograničenja pristupa sredstvima ili svrha u koje se potpora može upotrijebiti, tako da se, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja, taj subjekt može smatrati samostalnom jedinicom radi određivanja korisnika potpore.
31. U tom pogledu najprije ističem da sama činjenica da Opći sud, za razliku od Komisije u spornoj odluci(35), uopće nije uputio na presudu Verlipack kada se u točkama 54. do 61. pobijane presude pozvao na sudsku praksu koju je smatrao relevantnom i naveo kriterije koje će primijeniti ne znači da je isključio mogućnost da se opseg korisnikâ državne potpore unutar grupe društava ograniči na samo jedan subjekt.
32. Takva se mogućnost doista može utvrditi tek nakon ocjene kojom se uzimaju u obzir svi relevantni elementi na koje se upućuje i ona ovisi o posebnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga se rasuđivanje Općeg suda ne može osporavati samo na temelju propusta kojem se prigovara ako se pokaže da je on zaista proveo takvu ocjenu. Osim toga, Opći sud nije uzeo u obzir presudu Verlipack ni presude od 25. lipnja 1998., British Airways i dr./Komisija(36), i od 11. svibnja 2005., Saxonia Edelmetalle i ZEMAG/Komisija(37), na koje se žalitelji također pozivaju. Međutim, smatrao je da predmeti u kojima su donesene te presude nisu usporedivi s predmetima koji su pred njim pokrenuti te je zaključio da se, za razliku od tih presuda, ne može smatrati da je korisnik predmetne mjere potpore ograničen na samo jedno društvo unutar grupe kojoj pripada(38).
33. Komisija ističe da ne samo to što se u točkama 54. do 62. pobijane presude uopće nije upućivalo na presudu Verlipack, nego i upućivanja na točku 11. Obavijesti o pojmu državne potpore(39) i na presudu AceaElectrabel u točkama 55., 57. i 58. te presude upućuju na to da se Opći sud oslonio na pogrešan pravni okvir. Komisija ističe da, iako su elementi poput postojanja kontrolnog udjela i drugih funkcionalnih, gospodarskih i organskih veza, na koje se poziva u navedenoj obavijesti i u presudi AceaElectrabel, prikladni kako za utvrđivanje je li više subjekata dio jednog jedinstvenog poduzetnika tako i za određivanje korisnika potpore, težina i važnost tih elemenata mijenjaju se ovisno o tome želi li se definirati „poduzetnik” kao cjelina ili „korisnik”. Priznajem da tu kritiku ne razumijem u potpunosti.
34. Kao što je to prethodno navedeno, pojam „poduzetnik” i pojam „gospodarska cjelina” uvjetovani su posebnom svrhom koja se nastoji postići. To znači da, prilikom utvrđivanja je li korisnik mjere potpore unutar grupe društava samo jedan od subjekata koji čine grupu, jedinica koja se sastoji od više od tih subjekata ili grupa u cjelini, valja uzeti u obzir sve relevantne elemente koji se mogu razlikovati ovisno o slučaju. Stoga bi se isti subjekti u odnosu na određenu mjeru potpore mogli smatrati gospodarskom jedinicom dok u odnosu na drugu ne bi(40).
35. Stoga se, u okolnostima poput onih u ovim spojenim predmetima, ne postavlja pitanje koliku važnost treba pridati gospodarskim, organskim i funkcionalnim vezama između subjekata koji čine grupu, koje valja temeljito i objektivno ispitati, nego mogu li se, s obzirom na posebnosti slučaja, jedan ili više tih subjekata, unatoč tim vezama, smatrati neovisnim poduzetnikom i jedinim korisnikom predmetne potpore. Čini mi se da je Opći sud u pobijanoj presudi rasuđivao upravo na taj način.
36. Žalitelji također ističu, argumentima koji se preklapaju, da je Opći sud isključio mogućnost da se država članica koristi ugovornim zaštitnim mjerama kako bi ograničila korištenje potpore na određene subjekte unutar grupe društava. Prema mojem mišljenju, taj je zahtjev neosnovan.
37. Ne samo da je Opći sud izričito priznao da su „ugovori na temelju kojih je dodijeljena mjera potpore” jedan od različitih elemenata koje treba uzeti u obzir u okviru opće ocjene kako bi se utvrdilo mogu li se različiti pravni subjekti smatrati jednom gospodarskom jedinicom za potrebe primjene pravila o državnim potporama(41), nego je i temeljito ispitao sadržaj ugovornih mehanizama uspostavljenih ugovorima na temelju kojih je dodijeljena predmetna mjera potpore te je utvrdio da Komisija nije dokazala da su ti mehanizmi bili dovoljni kako bi se spriječilo da sredstva dodijeljena društvu KLM izravno ili neizravno prijeđu drugim članovima grupe.
38. U tom pogledu, prema mojem mišljenju, nesporno je, kao što je to Opći sud pojasnio u točki 134. pobijane presude, da sposobnost takvih ugovornih mehanizama da ciljaju jedan subjekt unutar grupe društava ovisi o njihovu stvarnom sadržaju i posebnostima predmeta. Na temelju drukčijeg zaključka, koji sami žalitelji ne zagovaraju, određivanje stvarnog primatelja mjere pomoći, u kontekstima poput onog u ovim spojenim predmetima, bilo bi samo formalističke naravi.
39. To se zapravo potvrđuje presudom Verlipack, kojom se nipošto ne poništava takav kazuistički pristup. U toj je presudi Sud priznao da je samo „moguće” da analiza predmetnih odredbi o namjeni dovede do zaključka da je korisnik predmetnih zajmova subjekt koji nije zajmoprimac. U širem smislu, iako se presuda Verlipack zasigurno može tumačiti na način da se njome priznaje relevantnost uvjeta pod kojima država članica dodjeljuje potporu u svrhu određivanja poduzetnika koji je stvarno prima, prema mojem mišljenju, njezin se doseg ne bi trebao preširoko tumačiti(42). Konkretno, ne može se tumačiti tako da se njome bezuvjetno daje prednost ugovornim aranžmanima u odnosu na gospodarsku stvarnost i učinkovitost nadzora državnih potpora.
40. Osim toga, podsjećam na to da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, jedini odlučujući element za utvrđivanje treba li mjeru kvalificirati kao državnu potporu učinci koje ta mjera proizvodi(43). To temeljno načelo prava o državnim potporama služi i kao smjernica za određivanje korisnika državne potpore. Predmet koji je doveo do presude Verlipack predstavlja primjenu pristupa utemeljenog na učincima kojim je prožeto pravo državnih potpora i na koji se ne može pozivati kako bi se odobrila metoda kojom se daje pretjerana težina ugovornim mehanizmima koji prate dodjelu potpore bez detaljne analize njihova sadržaja i učinaka.
41. Zaključno, čini mi se da ono što žalitelji opisuju kao primjenu pogrešnog ili nepotpunog pravnog okvira i kao pogrešnu primjenu ili pogrešno tumačenje relevantne sudske prakse ili „težine” koju treba dati primjenjivim kriterijima nije ništa više no razlika u zaključcima do kojih su došli Komisija i Opći sud na temelju relevantnih činjenica i dokaza. Prema mojem mišljenju, Opći sud i Komisija primijenili su isti pravni kriterij.
42. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem da se prvi žalbeni razlog odbije u svim ovim spojenim predmetima.
B. Drugi žalbeni razlog
43. Žalitelji, koje podupiru Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska, tvrde da je Opći sud, provjerom analize korisnika te mjere u spornoj odluci, prešao granice svojeg ograničenog nadzora u gospodarskim pitanjima te vlastitom ocjenom činjenica i dokaza zamijenio Komisijinu a da pritom u njezinu rasuđivanju nije na odgovarajući način utvrdio nikakvu očitu pogrešku u ocjeni. Najprije tvrde da je Opći sud u spornoj odluci došao do zaključka suprotnog onomu Komisije a da pritom nije utvrdio očitu pogrešku u ocjeni ni u jednoj od faza Komisijine analize. Takva tvrdnja, koja je, suprotno onomu što tvrdi Ryanair, u cijelosti dopuštena, podijeljena je na četiri glavna prigovora koja ću odvojeno ispitivati. Prije no što započnem svoju analizu, moglo bi biti korisno kratko podsjetiti na načela kojima se uređuje pravilo o sudskom nadzoru koje se primjenjuje u okolnostima iz ovih spojenih predmeta.
44. Sud je potvrdio da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću pri utvrđivanju čine li različiti subjekti gospodarsku jedinicu u svrhu određivanja korisnika državne potpore(44). Utvrđivanje korisnika državne potpore u sklopu grupe društava doista može podrazumijevati kompleksne gospodarske ocjene i, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, nadzor nad takvim ocjenama jest ograničen. On se osobito sužava na provjeru poštovanja postupovnih pravila i pravila koja se odnose na obvezu pružanja obrazloženja te na provjeru materijalne točnosti iznesenih činjenica i nepostojanja pogreške koja se tiče prava, očite pogreške u ocjeni činjenica ili zlouporabe ovlasti. Nije na sudovima Unije da vlastitu gospodarsku ocjenu zamijene ocjenom Komisije.
45. Međutim, Sud je pojasnio da margina prosudbe kojom Komisija raspolaže za provođenje kompleksnih gospodarskih ocjena, osobito u području državnih potpora, ne znači da se sudovi Unije moraju suzdržati od nadzora nad Komisijinim tumačenjem gospodarskih podataka(45). Međutim, sudovi Unije ne samo da moraju provjeriti činjeničnu točnost navedenih dokaza, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost, već moraju utvrditi i to sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije te jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji su izvedeni iz te ocjene(46). Stoga, kao što sam već imao prilike istaknuti, intenzitet sudskog nadzora gospodarskih ocjena zapravo ovisi o stupnju njihove složenosti i o tome dovode li one do političkih ili objektivnih odluka. Slijedom toga, kriterij „ograničeni nadzor kompleksnih gospodarskih ocjena” ne bi trebao postati opća formula koja neopravdano ograničava sudove Unije u provođenju dovoljno intenzivnog sudskog nadzora nad cijelim nizovima ocjena(47). To tim više vrijedi u slučaju ocjena provedenih u fazi utvrđivanja elemenata koji doprinose utvrđenju postojanja državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i kako bi se utvrdilo njezino područje primjene, kao što je utvrđivanje poduzetnika korisnika potpore.
46. Kao što to sami žalitelji priznaju, pozivajući se na navedenu sudsku praksu Opći sud je u točkama 59. i 60. pobijane presude pravilno istaknuo granice svojeg sudskog nadzora u predmetima koji se pred njim vode.
1. Prvi prigovor: Opći sud prekoračio je granice svojeg sudskog nadzora u pogledu veza na osnovi kapitala te organskih i funkcionalnih veza
47. Žalitelji u bitnome tvrde da zaključci Općeg suda u pogledu veza na osnovi kapitala te organskih i funkcionalnih veza nisu neusklađeni s onima koje je Komisija izvela u spornoj odluci i da u pobijanoj presudi nije utvrđena očita pogreška u Komisijinim ocjenama koje se odnose na te veze.
48. Prema mojem mišljenju, ovaj prigovor, koji obuhvaća više prigovora, od kojih su neki nedopušteni, kao što ću to objasniti u nastavku, nije potkrijepljen pažljivim tumačenjem te presude.
49. Suprotno onomu što tvrde žalitelji, iz rasuđivanja na kojem se temelje točke 63. do 107. pobijane presude(48) proizlazi da Opći sud nije prihvatio Komisijin zaključak prema kojem, unatoč „određenim funkcionalnim, gospodarskim i organskim vezama između društava Air France, KLM i Air France‑KLM” (uvodna izjava 112. sporne odluke), „KLM i Air France de facto imaju značajnu funkcionalnu, gospodarsku i organsku autonomiju, kako jedan naspram drugog, tako i u odnosu na svoje društvo majku” (uvodna izjava 113. predmetne odluke). Naprotiv, Opći sud iz toga je zaključio da te veze, neovisno o tome jesu li ispitane odvojeno ili zajedno, predstavljaju elemente koji upućuju na to da se ta tri subjekta ne mogu smatrati neovisnima za potrebe predmetne mjere potpore(49).
50. Žalitelji također pogrešno tvrde da Opći sud nije utvrdio nikakvu očitu pogrešku u ocjeni u Komisijinu obrazloženju ili u njezinim zaključcima. Opći sud ispitao je uvodne izjave 112. i 113. predmetne odluke te je smatrao, s obzirom na informacije sadržane u toj odluci kao i argumente i dokaze koji su mu podneseni, među kojima je i dostupnost Komisiji u trenutku donošenja sporne odluke i čiju relevantnost žalitelji nisu osporavali(50), da Komisijina utvrđenja o intenzitetu funkcionalnih, gospodarskih i organskih veza između društava Air France i KLM i njihova društva majke nisu bila dovoljno potkrijepljena. Stoga je ostao u granicama svojeg sudskog nadzora nad Komisijinim kompleksnim gospodarskim ocjenama u području državnih potpora, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 45. ovog mišljenja.
51. Činjenica, koju ističu žalitelji, da je Opći sud tek kasnije u pobijanoj presudi(51), i to samo jednom, izričito spomenuo kategoriju „očite pogreške u ocjeni” ne dovodi u pitanje taj zaključak, čime se riskira davanje prednosti leksičkim izborima Općeg suda nad meritumom njegova rasuđivanja.
52. Zbog istih razloga smatram da se žaliteljev navod prema kojem je Opći sud vlastitu ocjenu zamijenio Komisijinom ne može prihvatiti.
53. Opći sud usredotočio se na nadzor Komisijine ocjene gospodarskih, organskih i funkcionalnih veza koje postoje između društava Air France‑KLM, Air France i KLM s obzirom na argumente i dokaze koji su mu podneseni te je zaključio da Komisijini zaključci ne bi bili valjani. U mjeri u kojoj se ta tvrdnja temelji na navodno pretjerano detaljnoj naravi analize Općeg suda, taj je argument pretjerano pojednostavljen i počiva na pogrešnom i restriktivnom shvaćanju uloge sudova Unije u nadzoru gospodarskih ocjena Komisije. Činjenica da taj nadzor može imati ograničen doseg ne znači da ti sudovi nisu ovlašteni, ili čak dužni, provesti ga temeljito.
54. Konkretno, suprotno onomu što tvrde Air France‑KLM i Air France, Opći sud u točki 82. pobijane presude nije zamijenio Komisijinu ocjenu vlastitom u pogledu suradnje između društava Transavia France i Transavia Netherlands. Kako bi zaključio da je postojala određena funkcionalna i poslovna suradnja između tih društava unatoč činjenici da je svako od njih imalo vlastite licencije, certifikate, prava prometovanja, slotove, imovinu, zaposlenike i upravu, Opći sud nije se oslonio isključivo na činjenicu da dijele žig i internetsku stranicu. Naglasio je činjenicu da „Transavia” posluje na tržištu kao i da je navedena na dokumentima grupe Air France‑KLM, osobito univerzalnim registracijskim dokumentima iz 2019. i 2020., kao samostalni operater, što predstavlja „niskotarifni” segment poslovne djelatnosti te grupe(52). U tom pogledu valja podsjetiti na to da je dosljednost tržišnog ponašanja ono što obično obilježava više pravno neovisnih subjekata kao jednu „gospodarsku jedinicu”(53).
55. U preostalom dijelu, argumenti koje su istaknuli žalitelji su, prema mojem mišljenju, neosnovani ili nedopušteni jer se njima od Suda nastoji ishoditi nova ocjena činjenica ili dokaza koje je ispitao Opći sud, što, u nedostatku dokaza o iskrivljavanju, nije u njegovoj nadležnosti(54).
56. Kao prvo, točno je, kao što to naglašava društvo KLM, da se u točki 89. pobijane presude Opći sud pogrešno oslonio na uvodnu izjavu 41. sporne odluke, u kojoj se detaljno opisuje obrazloženje Kraljevine Nizozemske o postojanju funkcionalnih veza unutar grupe Air France‑KLM, a koja uvodna izjava nije uključena u Komisijinu ocjenu. Međutim, tvrdnju Kraljevine Nizozemske prema kojoj su društva KLM i Air France bila „funkcionalno samostalna” preuzela je Komisija(55), koja u svojoj ocjeni uvelike upućuje na ta obrazloženja(56).
57. Kao drugo, bespredmetan je KLM‑ov argument prema kojem se unutar grupe društava mora očekivati određena razina funkcionalnih veza i da, unatoč određenom stupnju koordinacije, društva kćeri mogu i dalje poslovati samostalno, čak i unutar jedne gospodarske jedinice, s obzirom na to da je Opći sud smatrao da je nepotkrijepljen upravo zaključak prema kojem društvo KLM ima takvu operativnu samostalnost.
58. Kao treće, tvrdnja žaliteljâ prema kojoj se pravima veta i odobrenja društva Air France‑KLM ne prekoračuju uobičajene ovlasti koje uživa svako društvo majka koje nadzire svoja društva kćeri, čak i ako je činjenično točna, nije, prema mojem mišljenju, odlučujuća za pitanje za koji bi se subjekt, unutar grupe Air France‑KLM, moglo smatrati da stvarno, izravno ili neizravno ima korist od predmetne mjere.
59. Kao četvrto, suprotno onomu što tvrde žalitelji, Opći sud u točki 104. pobijane presude nije smatrao da je okolnost da su se poslovni odnosi između društava Air France i KLM te između tih društava kćeri i njihova društva majke vodili pod „uobičajenim tržišnim uvjetima” relevantna samo za potrebe oporezivanja. Smatrao je naprotiv da takva okolnost nije dovoljna kako bi se dokazalo da ti subjekti imaju gospodarsku samostalnost unutar grupe Air France‑KLM, s obzirom na elemente koje je prethodno iznio u točkama 100. do 103. navedene presude(57). Nadalje, kao što to proizlazi iz točke 105. pobijane presude, Opći sud je smatrao da je učinak predmetne mjere bilo jačanje financijskog položaja grupe Air France‑KLM kao cjeline stavljanjem na raspolaganje znatnih iznosa novčanih sredstava koji nisu dostupni pod uobičajenim tržišnim uvjetima i izbjegavanjem KLM‑ova stečaja. Takva je prednost stoga bila više povezana s korisnim učincima koje bi ponovna uspostava likvidnosti i održivosti društva KLM imala na društva Air France‑KLM i Air France nego s rizikom od prenošenja potpore transakcijama između tih društava u netržišnim uvjetima. Stoga činjenica da su takve transakcije izvršene pod uobičajenim tržišnim uvjetima nije bila ključna u rasuđivanju Općeg suda.
60. Kao peto, argumenti društava KLM, Air France‑KLM i Air France kojima se nastoji osporiti navedena tvrdnja iz točke 105. pobijane presude o učincima predmetne mjere na cijelu grupu Air France‑KLM nisu potkrijepljeni i u svakom su slučaju nedopušteni jer se njima od Suda zahtijeva da izvrši nadzor nad ocjenom činjenica i dokaza koju je proveo Opći sud a da se pritom ne poziva na njihovo iskrivljavanje(58). Što se tiče tvrdnje iz točke 106. te presude, prema kojoj „[društvo] KLM vjerojatno ne bi moglo nastaviti obavljati svoje djelatnosti i time bi ugrozilo i nastavak djelatnosti koje zajednički obavlja s društvom Air France”, koju žalitelji također osporavaju, samo ću podsjetiti na to da je, u skladu sa spornom odlukom, predmetna mjera bila predviđena i odobrena kako bi se otklonio ozbiljan manjak likvidnosti društva KLM i izbjegao njegov stečaj(59). Stoga Opći sud nije počinio pogrešku time što je smatrao da bez te mjere društvo KLM vjerojatno ne bi moglo obavljati svoje djelatnosti, uključujući one u koordinaciji s društvom Air France(60).
61. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prvi prigovor koji su istaknuli žalitelji, a koji se odnosi na organske, funkcionalne i gospodarske veze unutar grupe Air France‑KLM, treba odbiti.
a) Drugi prigovor: Opći sud prekoračio je granice svojeg sudskog nadzora u pogledu ugovora na temelju kojih je dodijeljena predmetna mjera
62. Žalitelji, koje podupiru Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska, tvrde da Opći sud nije dokazao da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni kada je u uvodnoj izjavi 114. sporne odluke(61) zaključila da zaštitne mjere sadržane u ugovorima na temelju kojih je dodijeljena predmetna mjera omogućuju učinkovito i isključivo usmjeravanje stvarne koristi od te mjere prema društvu KLM, jednako kao i odredba o namjeni. Taj drugi prigovor, koji sadržava više različitih prigovora, usmjeren je protiv točaka 108. do 132. pobijane presude.
63. Kako je prethodno navedeno, postojanje odredaba o namjeni ili ugovora koji prate dodjelu državne potpore subjektu grupe društava može omogućiti Komisiji da ograniči opseg korisnika samo na taj subjekt, koji se za potrebe te potpore smatra zasebnim poduzetnikom. Međutim, važno je imati na umu da, kao što sam to prethodno naveo, taj rezultat ovisi o samom sadržaju takvih ugovornih odredbi ili ugovornih aranžmana i o ukupnim okolnostima predmetnog slučaja.
64. Kao prvo, žalitelji tvrde da se Opći sud u točkama 112. do 118. pobijane presude pogrešno usredotočio na ulogu i ovlasti društva Air France‑KLM na temelju okvirnog sporazuma te je pogrešno protumačio prirodu takve uključenosti. Naglašavaju da je u tom sporazumu Air France‑KLM bio ugovorna strana samo u svojstvu dioničara KLM‑a i kako bi osigurao poštovanje obveza KLM‑a u skladu s mjerom potpore. Ta se tvrdnja, prema mojem mišljenju, temelji na pogrešnom shvaćanju rasuđivanja Općeg suda(62).
65. Suprotno onomu što se čini da žalitelji sugeriraju, u točkama 112. do 118. pobijane presude Opći sud nije nastojao utvrditi da svojstvo društva Air France‑KLM kao stranke okvirnog sporazuma omogućuje tom društvu da izravno koristi predmetnu potporu, čime se onemogućuju nastojanja nizozemskih tijela da tu potporu usmjeravaju samo prema društvu KLM. Smatrao je, naprotiv, da uključenost društva Air France‑KLM u dodjelu i provedba predmetne mjere dokazuju da uloga tog društva nije bila samo posrednička, već i uloga aktivne ugovorne strane(63).
66. U tom je kontekstu razumljivo da Opći sud, čemu žalitelji također prigovaraju, nije detaljnije pojasnio prirodu prava koja bi Air France‑KLM imao na temelju svojeg sudjelovanja u okvirnom sporazumu, za koja se čini da su uglavnom prava na odobrenje u okviru ispunjavanja uvjeta koje su odredila nizozemska tijela za dodjelu predmetne mjere. Takvo pojašnjenje nije bilo potrebno za potrebe rasuđivanja Općeg suda, prema kojem Komisija nije uzela u obzir ili nije pravilno uzela u obzir aktivno sudjelovanje društva(64) Air France‑KLM u dodjeli i provedbi(65) predmetne mjere prilikom određivanja njezina korisnika.
67. Kao drugo, žalitelji tvrde da su ugovorne odredbe ugovora na temelju kojih je dodijeljena predmetna mjera, odnosno odredbe kojima se predviđa da se potpora treba upotrijebiti isključivo za potrebe KLM‑a, da su zabranjena daljnja pozajmljivanja drugim dijelovima grupe Air France‑KLM, da se prihod od mjere ne može upotrijebiti izravno u korist društva Air France‑KLM i da treba imenovati državnog zastupnika kako bi se osiguralo poštovanje tih obveza, onemogućavale subjektima koji nisu društvo KLM da izravno iskoriste tu potporu te su također onemogućavale svako neizravno usmjeravanje potpore društva KLM drugim društvima grupe. Time što je došao do drukčijeg zaključka Opći sud zamijenio je vlastitu ocjenu Komisijinom.
68. Kao prvo, Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku time što je te odredbe analizirao zasebno i nije ispitao učinak predmetne mjere u cijelosti. Takva je tvrdnja, prema mojem mišljenju, neosnovana. Opći sud ispitao je ugovorne mehanizme iz sporne odluke kako pojedinačno (vidjeti točke 120., 122., 128. i 130. pobijane presude) tako i općenito te je zaključio da oni ne potkrepljuju zaključak da je jedini korisnik predmetne mjere društvo KLM (vidjeti točku 132. pobijane presude).
69. Kao drugo, Komisija tvrdi da je Opći sud odbio te ugovorne mehanizme jednostavno zato što se njima nije moglo spriječiti da društva Air France‑KLM i Air France ostvare neizravne prednosti koje ne predstavljaju neizravne potpore, nego, u najboljem slučaju, sekundarne gospodarske učinke. Isto tako, KLM tvrdi da Opći sud nije precizirao prirodu tih neizravnih prednosti niti je dao opravdanje zbog čega je Komisija trebala smatrati da je u njezinoj ex ante ocjeni bilo vjerojatno ili dovoljno uvjerljivo da će se te prednosti ostvariti te se stoga oslonio na hipotetske scenarije. Ti će se prigovori detaljnije ispitati u okviru analize trećeg žalbenog razloga u predmetima C‑269/24 P i C‑289/24 P.
70. Kao treće, Komisija tvrdi da Opći sud nije ocijenio zajedničke učinke navedenih ugovornih mehanizama s obzirom na korporativnu i upravljačku strukturu grupe Air France‑KLM. Komisija upućuje na uvodnu izjavu 116. sporne odluke, u kojoj je objasnila da se takvom strukturom sprečava opasnost od toga da se potpora koju je primio KLM prenese na Air France ugovorima o financijskoj ili poslovnoj suradnji pod povoljnim uvjetima. Međutim, kao što je to navedeno u točki 59. ovog mišljenja, prema mišljenju Općeg suda, učinci predmetne mjere na Air France‑KLM i KLM nisu ovisili o mogućnosti da se potpora prenese transakcijama pod uvjetima koji nisu tržišni. Stoga takav prigovor također treba odbiti.
71. Kao četvrto, Air France‑KLM i Air France tvrde da je Opći sud zanemario „diskrecijski kompleksnu gospodarsku ocjenu” koju je Komisija provela u odjeljku 2.5.3. sporne odluke, kojom se dokazuje važnost ugovornih zaštitnih mjera. U tom pogledu ističem, s jedne strane, da uvodne izjave 48. do 53. te odluke, u sklopu spomenutog odjeljka, samo sadržavaju objašnjenja koja su nizozemska tijela pružila u pogledu tih zaštitnih mjera i ne sadržavaju nikakvu Komisijinu ocjenu(66). S druge strane, kao što je to navedeno u točki 68. ovog mišljenja, Opći sud uzeo je u obzir ugovorne mehanizme iz sporne odluke te je smatrao da oni nisu dovoljni kako bi se potkrijepili Komisijini zaključci o opsegu korisnika predmetne mjere.
72. S obzirom na navedeno, prema mojem mišljenju, drugi prigovor koji su istaknuli žalitelji također treba odbiti.
b) Treći prigovor: Opći sud počinio je više pogrešaka koje se tiču prava prilikom ispitivanja vrste dodijeljene mjere potpore i konteksta u kojem je dodijeljena
73. Žalitelji, koje podupiru Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska, tvrde da je Opći sud pogrešno prigovorio Komisiji da u svojoj ocjeni predmetne mjere nije uzela u obzir odluku Air France i odluku Air France‑KLM i Air France(67). Taj treći prigovor usmjeren je protiv točaka 140. do 146. pobijane presude.
74. Kao prvo, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku i proturječio sam sebi kad je prigovorio Komisiji da nije dodatno ispitala odluku Air France iako je u točki 141. pobijane presude izričito priznao da je Komisija smatrala da ta odluka nije relevantna za ocjenu predmetne mjere.
75. U tom pogledu ističem da iz točke 144. te presude proizlazi da, prema mišljenju Općeg suda, iako je uputila na odluku Air France, Komisija nije ispitala kumulativni učinak predmetne mjere i mjera koje su predmet odluke Air France i odluke Air France‑KLM i Air France, s obzirom na to da je među njima postojala kronološka, strukturna i gospodarska veza. U tom rasuđivanju ne vidim nikakvu proturječnost.
76. Nadalje, sama činjenica da je Komisija zaključila da su tri navedene mjere imale različite korisnike, koji odgovaraju različitim subjektima ili konfiguracijama subjekata iz iste grupe, sama po sebi ne dovodi u pitanje njezinu obvezu ispitivanja njihovih učinaka na položaj grupe u cjelini. Ako više subjekata koji koriste državne potpore djeluje na tržištu kao jedna jedinica, bilo bi umjetno i protivno učinkovitosti nadzora državnih potpora bez daljnje analize smatrati da, zbog činjenice da su te potpore bile namijenjene svakom od tih subjekata pojedinačno, nema učinka na tu jedinicu kao cjelinu(68).
77. Kao drugo, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku time što je Komisiji prigovorio da nije ispitala odluku Air France‑KLM i Air France, koja je donesena nakon donošenja prvotne odluke, koja je poništena presudom od 19. svibnja 2021. S obzirom na to da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, nakon takvog poništenja Komisija morala vratiti u položaj u kojem se nalazila kada je donijela prvotnu odluku, Komisija ispravno nije uzela u obzir pomoć obuhvaćenu odlukom Air France‑KLM i Air France, koja je donesena nakon trenutka relevantnog za spornu odluku.
78. U tom je pogledu bez sumnje točno da je Sud u više navrata potvrdio da se postupak zamjene poništene mjere može nastaviti upravo od trenutka u kojem je došlo do nezakonitosti(69). Međutim, smatram da to utvrđenje ima uglavnom postupovne posljedice i da se njime ne može opravdati to da Komisija, u okviru ponovnog ocjenjivanja spojivosti državne potpore nakon poništenja njezine prethodne odluke, ne uzme u obzir mjeru koja je, iako još nije bila prijavljena u trenutku donošenja poništene odluke, vrlo usko povezana s tom potporom i upućena subjektima koji pripadaju istoj grupi društava.
79. Osim toga, Sud je također pojasnio da je institucija o kojoj je riječ, kako bi postupila u skladu s presudom o poništenju i u potpunosti je izvršila, dužna poštovati ne samo izreku presude nego i obrazloženje u kojem su konkretno navedeni razlozi nezakonitosti utvrđeni u izreci i koje ta institucija mora uzeti u obzir prilikom zamjene poništene mjere(70). U svojoj presudi od 19. svibnja 2021. kojom se poništava prvotna odluka Opći sud je, iako nije uputio na odluku Air France‑KLM koja je upravo bila donesena, naglasio poseban oprez s kojim Komisija mora ispitivati veze između društava koja pripadaju istoj grupi kad postoji temelj za bojazan od učinaka kumuliranja državnih potpora unutar iste grupe na tržišno natjecanje(71) te je prigovorio Komisiji da nije pružila obrazloženje u odnosu na mogućnost da se potpora koja je prethodno dodijeljena društvu Air France i odobrena odlukom Air France barem djelomično može upotrijebiti za potrebe društva KLM(72). U tom je kontekstu Opći sud odbio isto rasuđivanje koje je Komisija zagovarala u svojoj žalbi, odnosno da društvo KLM, s obzirom na to da nije jedan od korisnika državnih potpora dodijeljenih društvima Air France i Air France‑KLM, nije dužno pružiti nikakvo objašnjenje o kumulativnim učincima tih različitih mjera na položaj grupe Air France‑KLM u cjelini(73).
80. Stoga sam sklon smatrati da u posebnim okolnostima ovih predmeta Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je na Komisiji da u kontekstu predmetne mjere uzme u obzir odluku Air France i odluku Air France‑KLM i Air France.
c) Četvrti prigovor: Opći sud nije prekoračio granice svojeg sudskog nadzora u pogledu Komisijina odvagivanja čimbenika koji su uzeti u obzir
81. Žalitelji tvrde da se nijedan od elemenata na koje se poziva Opći sud ne odnosi na ocjenu iz uvodne izjave 117. sporne odluke, u okviru koje je Komisija, izvršavajući svoju široku diskrecijsku ovlast u ocjeni kompleksnih gospodarskih pitanja, odvagnula relevantne elemente koji su prethodno utvrđeni u toj odluci kako bi odlučila je li posljedica postojanja funkcionalnih, gospodarskih i organskih veza između društava KLM, Air France‑KLM i Air France to da su potonja dva društva također koristila mjeru potpore, unatoč strukturi i upravljanju te grupe i ugovornim mjerama sadržanima u ugovorima na temelju kojih je potpora dodijeljena i provedena. Prema mišljenju žaliteljâ, takvim odvagivanjem Opći sud nije utvrdio očitu pogrešku u ocjeni te je stoga vlastitu ocjenu zamijenio Komisijinom.
82. U tom pogledu, samo ću istaknuti, s jedne strane, da je uvodna izjava 117. sporne odluke više zaključak koji je Komisija donijela na temelju svojih ranijih ocjena iznesenih u uvodnim izjavama 112. do 116. nego obrazloženo odvagivanje različitih relevantnih čimbenika(74) i, s druge strane, da je Opći sud došao do zaključka da je Komisijina analiza tih elemenata u svakoj fazi bila pogrešna, što je neizbježno ugrozilo odvagivanje tih čimbenika.
d) Mišljenje o drugom žalbenom razlogu
83. Zbog navedenih razloga, prema mojem mišljenju, drugi žalbeni razlog u svakom od ovih spojenih predmeta treba odbiti.
C. Treći žalbeni razlog u predmetima C‑269/24 P i C‑289/24 P
84. Air France‑KLM i Air France, kao i društvo KLM, tvrde da Opći sud nije pravilno razlikovao neizravne prednosti od sekundarnih gospodarskih učinaka. Iako nisu strukturirani kao zaseban žalbeni razlog, njihovi se argumenti podudaraju s argumentima koje je istaknula Komisija, koji su izneseni u točki 69. ovog mišljenja. Navodi žaliteljâ usmjereni su protiv točaka 147. do 158. pobijane presude, u kojima je Opći sud odbio Komisijin argument prema kojem je predmetna mjera u odnosu na Air France‑KLM i Air France imala, u najboljem slučaju, „samo sekundarn[e] gospodarsk[e] učink[e]” koji se ne mogu kvalificirati kao izravna ili neizravna prednost za njih.
85. Naime, pojam „neizravne prednosti” zapravo je neodređen. Sudska je praksa o tom pitanju razasuta(75). Suprotno tomu, u točki 116. Obavijesti o pojmu državne potpore objašnjava se da se neizravne prednosti moraju razlikovati od samo sekundarnih gospodarskih učinaka koji su svojstveni gotovo svim mjerama državne potpore. U tu bi svrhu predvidive učinke mjere trebalo ispitivati s ex ante gledišta. Stoga je neizravna prednost prisutna ako je mjera oblikovana na način da svoje sekundarne učinke prenosi „na poduzetnike ili grupe poduzetnika čiji je identitet moguće utvrditi”. U bilješci 181. te obavijesti pojašnjava se da, suprotno tomu, samo sekundarni gospodarski učinak u obliku povećane proizvodnje, koja ne čini neizravnu potporu, postoji u slučajevima u kojima se potpora jednostavno prenosi preko poduzetnika, primjerice, financijskog posrednika, koji je u cijelosti prenosi korisniku potpore.
86. Moram priznati da Obavijest o pojmu državne potpore smatram praktično korisnim, ali ustavno osjetljivim alatom jer je riječ o instrumentu donesenom u okviru članka 107. stavka 1. UFEU‑a kojim se određuje objektivan pojam čije je tumačenje na sudovima Unije, dok bi neobvezujuće pravo trebalo ograničiti na druge stavke članka 107. UFEU‑a, čija je primjena u posebnoj nadležnosti Komisije.
87. Bez obzira na osjetljivost tog pitanja, sudovi Unije nastoje se oslanjati na tu obavijest, kao što je to slučaj i u pobijanoj presudi(76), te su presudili da je za tu instituciju ona obvezujuća, kao i svaki instrument neobvezujućeg prava osmišljen radi pojašnjenja kriterija koje Komisija namjerava primijeniti u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti(77). Nedavno je Opći sud uputio na definiciju iz spomenute točke 116. Obavijesti o pojmu državne potpore utvrdivši da, pored ispitivanja izravnih prednosti, Komisija ima obvezu ispitivati i neizravne te da stoga ne može upotrijebiti poseban argument kako bi opovrgnula postojanje izravne prednosti a da pritom ne ispita je li njome drugdje nastala neizravna prednost(78).
88. Stoga je jasno da je za neizravne prednosti, u odnosu na izravne, potrebna neka vrsta analize de novo kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni kriteriji navedeni u članku 107. stavku 1. u pogledu zasebnih korisnika. Međutim, ako se mjerom državne potpore dodjeljuje prednost samo jednoj gospodarskoj jedinici, analiza koju treba provesti po definiciji je ograničena na tu jedinicu i nije potrebno ispitivati neizravne prednosti za pojedine subjekte od kojih je ta jedinica sastavljena.
89. U ovim spojenim predmetima Opći sud je smatrao da je Komisija počinila pogrešku time što je isključila Air France‑KLM i Air France iz opsega korisnika predmetne mjere s obzirom na to da su relevantni elementi koji su ispitivani upućivali na to da za potrebe predmetne mjere oni čine jednu gospodarsku jedinicu s KLM‑om i da ugovori uz dodjelu te mjere nisu dovoljni, osobito s obzirom na razinu integracije unutar grupe Air France‑KLM, za isključivanje toga da je ta tri subjekta koriste kao cjelina. Opći sud dodao je da su društva Air France‑KLM i Air France imala barem neizravne prednosti(79). Argumente koje su žalitelji iznijeli u okviru svojeg trećeg žalbenog razloga stoga treba proglasiti bespredmetnima.
90. U svakom slučaju, prema mojem mišljenju, ti se argumenti ne mogu prihvatiti. Prednosti koje navodi Opći sud, odnosno „predvidljiv[i] ex ante učin[ci]” (i.) poboljšanja financijskog položaja i financijske stabilnosti društva Air France‑KLM i grupe kao cjeline, uključujući društvo Air France; (ii.) jačanja sposobnosti društva Air France‑KLM za prikupljanje sredstava na financijskim tržištima za potrebe svojih društava kćeri, uključujući društvo Air France; i (iii.) osiguravanja kontinuiteta djelatnosti društva KLM, jednog od glavnih društava kćeri grupe, i izbjegavanja da se opasnost od njegova stečaja proširi na društvo Air France‑KLM i grupu kao cjelinu(80), koji su posebno usmjereni na grupu Air France‑KLM te na njezino holding društvo i njegovo društvo kćer Air France, ne mogu se, s obzirom na sve okolnosti ovog predmeta, smatrati samo sekundarnim gospodarskim učincima koji se mogu izjednačiti s onima koje poslovni partneri korisnika državne potpore mogu imati.
91. Stoga smatram da treći žalbeni razlog u predmetima C‑269/24 P i C‑289/24 P također treba odbiti.
D. Zaključak o žalbama
92. Zbog navedenih razloga, prema mojem mišljenju, ove žalbe treba odbiti. Slijedom toga, predlažem Sudu da Komisiji, društvima KLM, Air France‑KLM i Air France naloži snošenje troškova društva Ryanair u vezi s ovim žalbama, kao i Francuskoj Republici, Kraljevini Nizozemskoj i Komisiji snošenje vlastitih troškova, u skladu s člankom 138. stavkom 1. i člankom 140. stavkom 1. Poslovnika Suda Europske unije, koji se primjenjuju na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika.
V. Zaključak
93. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odbije žalbe, naloži Europskoj komisiji, društvima Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV, Air France‑KLM S. A. i Société Air France S. A. snošenje troškova društva Ryanair DAC u vezi s ovim žalbama, kao i Francuskoj Republici, Kraljevini Nizozemskoj i Europskoj komisiji snošenje vlastitih troškova, u skladu s člankom 138. stavkom 1. i člankom 140. stavkom 1. Poslovnika Suda Europske unije, koji se primjenjuju na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Vidjeti presudu od 28. rujna 2023., Ryanair/Komisija (C‑321/21 P, EU:C:2023:713, t. 23.).
3 Vidjeti presudu od 30. svibnja 2024., Ryanair/Komisija (C‑353/21 P, EU:C:2024:437, t. 29. i 30.).
4 Državna potpora SA.57116 (2020/N) – Nizozemska – COVID-19: Državno jamstvo za zajam i državni zajam u korist društva KLM
5 Osim predmetne mjere o kojoj je riječ u ovim žalbama, riječ je i o drugim dvjema mjerama. Prva je pojedinačna potpora koju je Francuska Republika dodijelila društvu Air France u obliku (i) državnog jamstva u visini od 90 % zajma u iznosu od četiri milijarde eura koji je odobrio konzorcij banaka i (ii) dioničarskog zajma u iznosu od najviše tri milijarde eura koji je 4. svibnja 2020. odobren Odlukom Komisije C(2020) 2983 final o državnoj potpori SA.57082 (2020/N) – Francuska – COVID-19 – Privremeni okvir članak 107. stavak 3. točka (b) – Jamstvo i dioničarski zajam u korist društva Air France (u daljnjem tekstu: odluka Air France). Opći sud poništio je tu odluku presudom od 20. prosinca 2023., Ryanair i Malta Air/Komisija (Air France; COVID-19) (T‑216/21, EU:T:2023:822). Žalbe koje su podnijeli Komisija (C‑166/24 P) te društva Air France‑KLM i Air France (C‑192/24 P) su odbijene. Druga mjera je pojedinačna potpora koju je Francuska Republika dodijelila dokapitalizacijom društava Air France i Air France‑KLM SA (u daljnjem tekstu: Air France‑KLM), koja je 5. travnja 2021. odobrena Odlukom Komisije C(2021) 2488 final o državnoj potpori SA.59913 – Francuska – COVID-19 – Dokapitalizacija društava Air France i Air France‑KLM (u daljnjem tekstu: odluka Air France i Air France‑KLM) koju je Opći sud poništio presudom od 20. prosinca 2023. Ryanair i Malta/Komisija (Air France‑KLM i Air France; COVID-19) (T‑494/21, EU:T:2023:831). Odbijene su i žalbe koje su Komisija (predmet C‑167/24 P) i Air France‑KLM i Air France (predmet C‑193/24 P) podnijeli protiv te presude.
6 Holding društvo Air France‑KLM izravno ili neizravno drži 93,84 % temeljnog kapitala društva KLM, što predstavlja 99,7 % imovinskih prava, odnosno prava na dividendu, i 49 % glasačkih prava. U trenutku donošenja Odluke C(2020) 4871 final o državnoj potpori SA.57116 (2020/N) – Nizozemska – COVID-19 – Državno jamstvo za zajam i državni zajam u korist društva KLM (u daljnjem tekstu: prvotna odluka) Francuska Republika imala je 14,3 % udjela u društvu Air France‑KLM, a Kraljevina Nizozemska imala je udio od 14 %.
7 Upućivanja na društva KLM i Air France treba shvatiti kao upućivanja na KLM i njegova društva kćeri te na Air France i njegova društva kćeri.
8 Pobijana presuda, točka 5.
9 Vidjeti prvotnu odluku spomenutu u bilješci 6.
10 Pobijana presuda, točka 7.
11 T‑643/20, EU:T:2021:286 (u daljnjem tekstu: presuda od 19. svibnja 2021.)
12 Pobijana presuda, točka 9.
13 U prilog toj tužbi Ryanair je istaknuo još četiri tužbena razloga koji se u biti temelje na (i.) povredi odredbi UFEU‑a i općih načela prava koja se odnose na nediskriminaciju, slobodno pružanje usluga i slobodu poslovnog nastana; (ii.) pogrešnoj primjeni članka 107. stavka 3. točke (b) UFEU‑a, (iii.) povredi vlastitih postupovnih prava i (iv.) povredi obveze davanja obrazloženja.
14 Vidjeti u tom smislu presude od 23. ožujka 2006., Enirisorse (C‑237/04, EU:C:2006:197, t. 26., 27. i 36.) i od 20. studenoga 2025., Staten genom Sjöfartsverket (C‑401/24, EU:C:2025:902, t. 21.).
15 Vidjeti presudu od 20. studenoga 2025., Staten genom Sjöfartsverket (C‑401/24, EU:C:2025:902, t. 21.).
16 Vidjeti osobito presude od 21. ožujka 1991., Italija/Komisija (C‑303/88, EU:C:1991:136, t. 57.) i od 29. srpnja 2024., Koiviston Auto Helsinki/Komisija (C‑697/22 P, EU:C:2024:641, t. 79.).
17 Vidjeti osobito presudu od 20. studenoga 2025., Staten genom Sjöfartsverket (C‑401/24, EU:C:2025:902, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
18 Vidjeti presudu od 12. srpnja 1984., Hydrotherm Gerätebau (170/83, EU:C:1984:271, t. 11.) i nedavnu presudu od 13. veljače 2025., ILVA (Novčana kazna zbog kršenja OUZP‑a) (C‑383/23, EU:C:2025:84, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
19 Vidjeti presude od 14. studenoga 1984., Intermills/Komisija (323/82, EU:C:1984:345, t. 11.); od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr. (C‑222/04, EU:C:2006:8, t. 112.‑114.); od 16. prosinca 2010., AceaElectrabel Produzione/Komisija (C‑480/09 P, u daljnjem tekstu: presuda AceaElectrabel, EU:C:2010:787, t. 47.‑51.). Vidjeti također presudu od 22. lipnja 2006., Belgija i Forum 187/Komisija (C‑182/03 i C‑217/03, EU:C:2006:416, t. 102.). Što se tiče sudske prakse Općeg suda, vidjeti osobito presudu od 17. ožujka 2015., Pollmeier Massivholz/Komisija (T‑89/09, EU:T:2015:153, t. 122. i navedenu sudsku praksu). U području subvencija vidjeti presudu od 28. studenoga 2024., Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics i Jushi Egypt for Fiberglass Industry/Komisija (C‑269/23 P i C‑272/23 P, EU:C:2024:984, t. 156.).
20 Mišljenje nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu Cassa di Risparmio di Firenze i dr. (C‑222/04, EU:C:2005:655, bilješka 26).
21 U tom je smislu usmjerena i praksa Komisije. Vidjeti, primjerice, Odluku Komisije (EU) 2017/1283 od 30. kolovoza 2016. o državnoj potpori SA.38373 (2014/C) (ex 2014/NN) (ex 2014/CP) koju je provela Irska za društvo Apple (priopćena pod brojem dokumenta C(2017) 5605) (SL 2017., L 187, str. 1., t. 416. do 418.) i Odluku Komisije (EU) 2016/1699 od 11. siječnja 2016. o programu državnih potpora u pogledu izuzeća od oporezivanja viška dobiti SA.37667 (2015/C) (ex 2015/NN) koji je provela Belgija (priopćena pod brojem dokumenta C(2015) 9837) (SL 2016., L 260, str. 61., uv. izj. 183. do 186.). Na presude Općeg suda kojima se potvrđuje potonja odluka o, među ostalim, upotrebi pojma gospodarske jedinice pri definiranju opsega korisnika državne potpore trenutačno je podnesena žalba pred Sudom Europske unije (vidjeti presude od 20. rujna 2023., Dow Silicones i dr./Komisija (T‑858/16 i T‑867/16, EU:T:2023:570, t. 111.‑119.) kao i od 20. rujna 2023 Magnetrol International i dr./Komisija (T‑263/16 RENV, T‑265/16, T‑311/16, T‑319/16, T‑321/16, T‑343/16, T‑350/16, T‑444/16, T‑800/16 i T‑832/16, EU:T:2023:565, t. 141. do 156.).
22 Komisija je navela presude od 14. listopada 2004., Pollmeier Malchow/Komisija (T‑137/02, EU:T:2004:304, t. 50. i 51.), od 8. rujna 2009., AceaElectrabel/Komisija (T‑303/05, EU:T:2009:312, t. 101.) i presudu od 19. svibnja 2021., t. 47.
23 C‑457/00, u daljnjem tekstu: presuda Verlipack, EU:C:2003:387.
24 Komisija je spomenula sljedeće veze: i) Air France i KLM dio su iste grupe društava, koju kontrolira Air France‑KLM; ii) društva u grupi Air France‑KLM obavljaju usporednu gospodarsku djelatnost (tj. djelatnosti povezane s zračnim prijevozom putnika i robe); iii) Air France‑KLM pomaže svojim podružnicama u koordinaciji nekih njihovih aktivnosti, konkretno u području prodaje i PRM‑a (upravljanje cijenama i prihodima); iv) Air France‑KLM pruža opće funkcije potpore holdinga svojim društvima kćerima u nekim, međutim, ograničenim područjima; v) Air France‑KLM pruža određene financijske usluge svojim društvima kćerima i može (povremeno) prikupljati kapital na tržištima u korist svojih društava kćeri; vi) Air France‑KLM ima određena prava veta nad poslovnim planovima, proračunima i naknadama, imenovanjima i razrješenjima višeg menadžmenta KLM‑a; vii) Air France‑KLM ima pravo odobrenja financijskih transakcija KLM‑a koje prelaze 150 milijuna eura.
25 Komisija je istaknula da društvo Air France‑KLM nije pružalo financijsku potporu društvu KLM i da su troškovi financiranja i operativni troškovi koje je ono podnijelo u korist svojih društava kćeri nadoknađeni plaćanjem i naknadama po tržišnim uvjetima.
26 Te su zaštitne mjere navedene u uvodnoj izjavi 53. sporne odluke.
27 Pobijana presuda, t. 63.‑107.
28 Pobijana presuda, t. 76.
29 Pobijana presuda, t. 96.
30 Pobijana presuda, t. 100.‑104.
31 Pobijana presuda, t. 108.‑132.
32 Pobijana presuda, t. 140.‑146.
33 Vidjeti uvodne izjave 107. i 108. sporne odluke i pobijanu presudu, t. 55. Što se tiče upućivanja na presudu u predmetu Verlipack, vidjeti detaljnije točke 28. do 32. ovog mišljenja.
34 U točki 66. presude AceaElectrabel Opći sud odbio je argumente koje su žalitelji iznijeli u predmetu u kojem je donesena ta presuda, da Komisija nije smatrala da ih treba smatrati jednom gospodarskom jedinicom na temelju pravila primjenjivih na zabranjene sporazume ili koncentracije.
35 Vidjeti uvodne izjave 109. i 110. sporne odluke.
36 T‑371/94 i T‑394/94, EU:T:1998:140
37 T‑111/01 i T‑133/01, EU:T:2005:166
38 Pobijana presuda, t. 136. do 138.
39 Obavijest Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. [UFEU‑a] (SL 2016., C 262, str. 1.) U točki 11. te obavijesti podsjeća se na presude Suda u kojima se primjenjuje pojam „jedna gospodarska jedinica” u području državnih potpora. Upućuje se na presudu AceaElectrabel, t. 47.‑55. i presudu od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr. (C‑222/04, EU:C:2006:8, t. 112.).
40 Vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2021., Sumal (C‑882/19, EU:C:2021:800, t. 47.), u kojoj je Sud pojasnio da „isto društvo majka može biti dio više gospodarskih cjelina koje se, ovisno o predmetnoj gospodarskoj djelatnosti, sastoje od njega samog i različitih kombinacija njegovih društava kćeri koja sva pripadaju istoj grupi društava”.
41 Pobijana presuda, t. 56. i 134.
42 Osim toga, valja istaknuti da su činjenice u predmetu u kojem je donesena presuda Verlipack posebne i vrlo različite od onih u ovim spojenim predmetima. Dva zajma o kojima je riječ u tom predmetu odobrena su kako bi se financiralo ulaganje njemačke grupe Heye u belgijsku grupu Verlipack. Čini se da Heye, zajmodavac tih zajmova, i Verlipack, njihov stvarni korisnik, u trenutku dodjele mjere potpore nisu pripadali istoj grupi poduzetnika jer je njihov odnos bio ograničen na tehničku podršku, vidjeti uvodne izjave 12. i 107. Odluke Komisije 2001/856/EZ od 4. listopada 2000. o državnoj potpori u korist Verlipacka. (SL 2001., L 320, str. 28.)
43 Vidjeti presudu od 21. prosinca 2016., Komisija/Aer Lingus i Ryanair Designated Activity (C‑164/15 P i C‑165/15 P, EU:C:2016:990, t. 68.).
44 Vidjeti točku 63. presude AceaElectrabel. Do donošenja te presude ta se tvrdnja pojavila samo u sudskoj praksi Općeg suda, vidjeti presudu od 8. rujna 2009., AceaElectrabel/Komisija (T‑303/05, EU:T:2009:312, t. 101. i navedenu sudsku praksu).
45 Vidjeti presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 64.).
46 Vidjeti u području državnih potpora osobito presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 65.) i od 20. rujna 2018., Španjolska/Komisija (C‑114/17 P, EU:C:2018:753, t. 104.).
47 Vidjeti moje mišljenje u predmetu Deutsche Lufthansa/Ryanair i dr. (C‑457/23 P, EU:C:2025:802, t. 18. i 19.).
48 U točkama 63. do 77. pobijane presude, temeljiti nadzor Komisijine analize s obzirom na podatke na kojima se ona temeljila kao i argumente i dokaze koje je podnio Ryanair. Zaključio je da te veze upućuju, s jedne strane, na to da je društvo Air France‑KLM stvarno izvršavalo izravnu ili neizravnu kontrolu izravnim ili neizravnim uključivanjem u upravljanje društvima Air France i KLM, sudjelujući u gospodarskoj djelatnosti koju obavljaju i, s druge strane, da je na razini te grupe postojao centralizirani postupak odlučivanja i određeni stupanj koordinacije, barem u pogledu načina na koji su donesene određene važne odluke. Kad je riječ o funkcionalnim vezama između društava Air France‑KLM, Air France i KLM, nakon jednako detaljne analize provedene u točkama 78. do 97. pobijane presude, Opći sud smatrao je da je Komisijin zaključak prema kojem su društva Air France i KLM imala funkcionalnu autonomiju doveden u pitanje zbog nekoliko elemenata, odnosno (i) prava veta društva Air France‑KLM na plaću, imenovanje i razrješenje direktora njegovih društava kćeri, (ii) njegova sudjelovanja u važnim ili strateškim odlukama o financiranju, ulaganju i upravljanju flotom i (iii) postojanja određenog stupnja funkcionalne integracije i suradnje između društava Air France i KLM i njihovih društava kćeri. Naposljetku, što se tiče gospodarskih veza između društava Air France‑KLM, Air France i KLM, Opći sud je u točkama 98. do 107. pobijane presude utvrdio da je Komisijin zaključak prema kojem su ta tri subjekta de facto gospodarski neovisna također proturječan određenim elementima koji proizlaze iz sporne odluke i dokazima koji su mu podneseni.
49 Vidjeti točke 77., 97. i 107. pobijane presude.
50 Odnosno univerzalni registracijski dokument za 2019. i 2020. za Air France‑KLM, podnesen Autoritéu des marchés financiers (Tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala, Francuska) u skladu s Uredbom (EU) 2017/1129 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o prospektu koji je potrebno objaviti prilikom javne ponude vrijednosnih papira ili prilikom uvrštavanja za trgovanje na uređenom tržištu te stavljanju izvan snage Direktive 2003/71/EZ (SL 2017., L 168, str. 12.) (u daljnjem tekstu: univerzalni registracijski dokumenti iz 2019. i iz 2020.). Žalitelj osporava važnost koju je Opći sud pridao tim dokumentima. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza koje prihvaća u prilog tim činjenicama (vidjeti osobito presudu od 9. lipnja 2016., PROAS/Komisija, C‑616/13 P, EU:C:2016:415, t. 52.). Ako su ti dokazi prikupljeni na pravilan način i ako su poštovana opća načela prava kao i postupovna pravila primjenjiva u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza, ocjena dokazne vrijednosti podnesenih elemenata isključivo je na Općem sudu. Osim u slučaju iskrivljavanja jasnog smisla tih elemenata, ta ocjena stoga ne predstavlja pitanje prava na koje se samo po sebi primjenjuje nadzor Suda (vidjeti osobito presudu od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03, EU:C:2006:229, t. 52.).
51 Vidjeti točku 159. pobijane presude u kojoj je Opći sud izveo svoj zaključak o pitanju korisnika predmetne mjere potpore.
52 Vidjeti točku 82. pobijane presude. U točki 102. te presude Opći sud također je naglasio činjenicu da je Komisija u okviru mjere upravljanja postupkom priznala da je društvo Air France‑KLM pregovaralo o zajedničkoj narudžbi zrakoplova za račun društava KLM, Transavia Netherlands i Transavia France.
53 Vidjeti osobito presudu od 22. siječnja 2026., Otpad Semural Waste & Energy (C‑812/24, EU:C:2026:38, t. 44. i navedenu sudsku praksu).
54 Vidjeti osobito presudu od 23. studenoga 2023., Ryanair i Airport Marketing Services (C‑758/21 P, EU:C:2023:917, t. 124.).
55 U uvodnoj izjavi 113. sporne odluke navodi se da društva KLM i Air France „de facto imaju znatnu funkcionalnu [...] autonomiju”.
56 Vidjeti uvodnu izjavu 113. sporne odluke
57 Odnosno, (i.) činjenica da je društvo Air France‑KLM ostvarivalo svoje prihode samo od svojih društava kćeri, (ii.) činjenica da je to holding društvo djelovalo u interesu svojih društava kćeri time što je prikupljalo sredstva kako bi se ispunile njihove potrebe na financijskim tržištima na temelju financijskog položaja grupe Air France‑KLM u cjelini i (iii). činjenica postojanja sporazuma o podjeli troškova između društava Air France i KLM kao i djelatnostima koje ta društva zajednički obavljaju.
58 Opći sud temeljio je svoje tvrdnje o učincima predmetne mjere na razini grupe Air France‑KLM uglavnom na univerzalnim registracijskim dokumentima iz 2019. i 2020. koji su mu podneseni.
59 Vidjeti uvodne izjave 12. i 13. sporne odluke i točku 105. pobijane presude.
60 Isto vrijedi i za zaključak koji je Opći sud izveo u točki 126. pobijane presude.
61 Predmetnu mjeru trebalo je dodijeliti na temelju, inter alia, sljedećih dokumenata, opisanih u uv. izj. 18. sporne odluke: (i.) okvirnog sporazuma sklopljenog između Nizozemske, društava KLM i Air France‑KLM (u daljnjem tekstu: okvirni sporazum), (ii.) sporazuma o revolving zajmu sklopljenog između društva KLM i konzorcija banaka; i (iii) sporazuma o državnoj potpori između Nizozemske i društva KLM.
62 U točkama 112. do 118. pobijane presude Opći sud istaknuo je da je Air France‑KLM ugovorna strana okvirnog sporazuma i da je kao takav preuzeo „ugovorna prava i obveze” prema svojim suugovornicima u okviru dodjele i provedbe predmetne mjere. Osim odobrenja financiranja na temelju predmetne mjere (točka 113.), Opći sud spomenuo je sporazum o planu restrukturiranja društva KLM, izmjenu određenih odredbi sporazuma sklopljenih između Kraljevine Nizozemske, društava Air France‑KLM i KLM u trenutku odobrenja spajanja društava Air France i KLM 2004. i provedbu drugih uvjeta koji se odnose, među ostalim, na uvjete zapošljavanja, kvalitetu mreže i održivost (točke 114. do 117. pobijane presude).
63 Vidjeti točku 153. pobijane presude, u kojoj je Opći sud namjeravao ovaj predmet razlikovati od onog u kojem je donesena presuda Verlipack.
64 Vidjeti točke 118. i 119. pobijane presude.
65 Čini se da Air France‑KLM i Air France osporavaju točnost tvrdnje Općeg suda prema kojoj bi Air France‑KLM igrao bilo kakvu ulogu u provedbi predmetne mjere a da pritom ipak ne tvrde da je bilo pogrešaka u tumačenju relevantnih ugovornih odredbi, a još manje iskrivljavanja njihova sadržaja.
66 Takva ocjena nalazi se u uvodnim izjavama 114. do 117. sporne odluke.
67 Vidjeti bilješku 5. ovog mišljenja.
68 Što se tiče dodjele državnih potpora subjektima koji pripadaju grupama društava koje djeluju u više država članica, Opći sud također je podsjetio na to da Komisija i države članice imaju uzajamnu obvezu lojalne suradnje i da moraju surađivati u dobroj vjeri kako bi se osiguralo puno poštovanje odredbi UFEU‑a (vidjeti točku 164. pobijane presude).
69 Vidjeti osobito presudu od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće (C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 82.), koju Komisija navodi u svojem pisanom očitovanju.
70 Vidjeti presudu od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće (C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 81.).
71 Vidjeti presudu od 19. svibnja 2021., t. 48.
72 Vidjeti presudu od 19. svibnja 2021., t. 42., 43. i 72.
73 Vidjeti presudu od 19. svibnja 2021., t. 37.
74 U uvodnoj izjavi 117. sporne odluke navodi se: „Nakon odvagivanja, unatoč vezama između društava KLM, Air France i [Air France‑KLM], Komisija smatra da je, gledajući u cjelini, na temelju skupa dokaza iznesenih u odjeljku 2.5. i ocijenjenih u uvodnim izjavama 112. do 116., društvo kći KLM pravno i financijski dovoljno samostalno da bi ga se, za potrebe primjene pravilâ o državnim potporama na prijavljenu mjeru potpore, smatralo gospodarskom jedinicom koja nije [Air France‑KLM] ni društvo Air France.”
75 Vidjeti osobito presude od 19. rujna 2000., Njemačka/Komisija (C‑156/98, EU:C:2000:467, t. 26. i 27.), od 13. lipnja 2002., Nizozemska/Komisija (C‑382/99, EU:C:2002:363, t. 55. do 69.), i od 28. srpnja 2011., Mediaset/Komisija (C‑403/10 P, EU:C:2011:533, t. 73.‑83.).
76 Pobijana presuda, t. 152.
77 Vidjeti presudu od 10. travnja 2024., Danske Slagtermestre/Komisija (T‑486/18 RENV, EU:T:2024:217, t. 73.).
78 Vidjeti presudu od 16. listopada 2025., Nizozemska/Komisija (C‑59/24 P, EU:C:2025:798, t. 7., 91. i 92.).
79 To jasno proizlazi iz cjelokupnog rasuđivanja Općeg suda, a osobito iz točaka 125. do 127. i 153. pobijane presude te iz točaka 154. do 156. u kojima je Opći sud odbio argument Komisije koji se odnosi na postojanje samo sekundarnih gospodarskih učinaka pozivajući se na presudu AceaElectrabel i kontrolu koju društvo Air France‑KLM provodi nad svojim društvima kćerima, kao i iz točaka 154. do 156.
80 Pobijana presuda, t. 125. do 127., 155. i 156.