Mišljenje nezavisnog odvjetnika
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Augstākā tiesa, Vrhovni sud Republike Latvije, postavlja Sudu tri prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje Direktive 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita(2), konkretno točke 7. Priloga I. toj direktivi.
2. Tom se direktivom, koja je nedavno preinačena Direktivom 2014/49/EU(3) kojom je predviđeno njezino postupno stavljanje izvan snage(4), osigurao usklađeni minimum razine osiguranja bankovnih depozita u slučaju njihove nedostupnosti zbog krize u kreditnoj instituciji. U okviru tog propisa točkom 7. Priloga I. Direktivi 94/19 predviđeno je da države članice mogu iz osiguranja isključiti depozite, među ostalim, članova uprave i rukovodećeg osoblja predmetne kreditne institucije.
3. Prethodna pitanja postavljena u ovom predmetu proizašla su iz spora između Andrejsa Surmačsa i Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Odbor za financijska tržišta i tržišta kapitala; u daljnjem tekstu: FKTK) o odluci potonjeg da iz osiguranja depozita isključi A. Surmačsa koji je obnašao dužnost potpredsjednika jedne propale latvijske banke. Ta se prethodna pitanja u biti odnose na tumačenje prethodno navedenih pojmova „člana uprave“ i „rukovodećeg osoblja“. Iako se novim propisima iz Direktive 2014/49 više ne predviđa mogućnost da države članice te kategorije osoba isključe iz osiguranja depozita, tumačenje navedenih pojmova ipak je važno u sustavnom smislu jer su propisi o osiguranju bankovnih depozita sada dio jedinstvenih pravila o financijskim uslugama ( Single Rulebook ) i jedan su od elemenata Europske bankovne unije(5) .
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
4. Iz prve i druge uvodne izjave Direktive 94/19 proizlazi da je uspostavom sustava osiguranja bankovnih depozita u svim državama članicama i usklađivanjem primjenjivih osiguranja, počevši od minimalnog iznosa, svrha te direktive bila unaprijediti usklađen razvoj poslovanja kreditnih institucija u cijeloj Uniji putem ukidanja svih ograničenja prava poslovnog nastana i slobode pružanja usluga, istodobno povećavajući stabilnost bankarskog sustava i zaštite štediša(6) .
5. U tu svrhu članak 3. Direktive 94/19 propisuje da svaka država članica osigurava unutar svojeg državnog područja uvođenje jednog ili više sustava osiguranja depozita. U skladu s člankom 7. stavcima 1. i 1.a iste direktive, u slučaju nedostupnosti depozita države članice osiguravaju pokriće u iznosu od 100.000,00 eura(7) za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta.
6. U sustavu osiguranja depozita, koji je uspostavljen Direktivom 94/19, ima određenih iznimaka. To se može zaključiti već iz njezine šesnaeste uvodne izjave, u kojoj se s jedne strane navodi da minimalna razina osiguranja propisana tom direktivom ne smije ostaviti prevelik dio depozita bez zaštite, a s druge strane da ne bi bilo primjereno postaviti razinu zaštite koja bi u nekim slučajevima mogla poticati loše upravljanje kreditnim institucijama.
7. Osim toga, u skladu s osamnaestom uvodnom izjavom iste direktive „državi članici mora [se] dopustiti isključivanje određenih kategorija posebno navedenih depozita ili deponenata iz osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita, ako smatra da ne trebaju posebnu zaštitu“.
8. U tom se pogledu, s jedne strane, člankom 2. Direktive 94/19 iz obveze plaćanja prema sustavima osiguranja isključuju određene vrste depozita(8), dok se, s druge strane, člankom 7. stavkom 2. te direktive omogućava državama članicama da odrede isključenje određenih deponenata ili depozita iz osiguranja.
9. Popis isključenja iz članka 7. stavka 2. Direktive 94/19 nalazi se u njezinu Prilogu I. U skladu s točkom 7. navedenog priloga, iz osiguranja se mogu isključiti „[d]epoziti rukovodećeg osoblja i članova uprave kreditne institucije, članova društva s osobnom odgovornošću za obveze kreditne institucije, osoba s najmanje 5 % dionica u temeljnom kapitalu kreditne institucije, osoba odgovornih za provođenje zakonske revizije računovodstvenih dokumenata kreditne institucije i deponenata sličnog statusa u ostalim društvima iste grupe“.
10. Direktiva 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ(9), u članku 3. stavku 1. sadrži sljedeće definicije:
„(7) ,upravljačko tijelo' znači tijelo, odnosno tijela institucije, imenovano u skladu s nacionalnim pravom, koje je ovlašteno odrediti strategiju, ciljeve i opće usmjerenje institucije a koje nadzire i prati odlučivanje u vezi s upravljanjem te uključuje osobe koje stvarno upravljaju poslovanjem institucije;
(8) ,upravljačko tijelo u nadzornoj funkciji' znači upravljačko tijelo u ulozi nadziranja i praćenja odlučivanja u vezi s upravljanjem;
(9) ,više rukovodstvo' znači fizičke osobe koje obavljaju izvršne funkcije unutar institucije, a koje su odgovorne i odgovaraju upravljačkom tijelu za svakodnevno upravljanje institucijom;
[...]“.
11. Smjernice za procjenu primjerenosti članova upravnog tijela i nositelja ključnih funkcija, koje je izdalo Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo(10) u smislu članka 16. Uredbe 1093/2010/EU(11) (u daljnjem tekstu: Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo), u glavi I. točki 2. sadrži sljedeće definicije:
„a. ‚upravno tijelo’ označava upravljačko tijelo (ili tijela) kreditne institucije koje obuhvaća nadzornu i upravnu funkciju, a koje ima ovlaštenje za konačno odlučivanje te je ovlašteno za određivanje strategije, ciljeva i općeg usmjerenja kreditne institucije;
b. ‚upravno tijelo u njegovoj nadzornoj funkciji’ označava upravno tijelo koje djeluje u svojoj nadzornoj funkciji te nadzire i prati donošenje odluka o upravljanju;
c. ‚član’ označava predloženog ili imenovanog člana upravnog tijela;
d. ‚nositelji ključnih funkcija’ označava radnike koji na temelju svojeg položaja imaju značajan utjecaj na usmjeravanje poslovanja kreditne institucije, ali koji nisu članovi upravnog tijela. Nositelji ključnih funkcija mogu obuhvaćati voditelje značajnih poslovnih linija, podružnica na području EGP‑a, podređenih društava u trećim državama te osobe odgovorne za pojedine funkcije podrške i osobe odgovorne za rad kontrolnih funkcija“. [neslužbeni prijevod]
B – Nacionalno pravo
12. Sustav osiguranja depozita u Latviji uređen je Noguldījumu garantiju likums (latvijski Zakon o osiguranju depozita), kojim je u latvijski pravni sustav prenesena Direktiva 94/19.
13. Člankom 3. stavkom 1. tog zakona određen je iznos osigurane nadoknade kod depozitne institucije, koji je jednak iznosu osiguranog depozita, do najviše 100.000,00 eura.
14. Nasuprot tomu, u članku 17. tog zakona navedeni su slučajevi isključenja iz plaćanja osigurane nadoknade. U skladu sa stavkom 4. tog članka, u verziji koja je na snazi od 19. lipnja 2009., osigurana nadoknada ne isplaćuje se za „depozite dioničara depozitne institucije koji u njoj imaju značajan udio, članova ili predsjednika nadzornog ili upravnog odbora, direktora službe interne revizije, revizora društva i drugih zaposlenika depozitne institucije koji obavljaju poslove planiranja, upravljanja i kontrole njezine djelatnosti te su odgovorni za te poslove“.
II – Činjenice, nacionalni postupak i prethodna pitanja
15. Zahtjev za prethodnu odluku suda koji je uputio zahtjev podnesen je u okviru postupka pokrenutog nakon stečaja latvijske banke Latvijas Krājbanka. Odlukom od 21. studenoga 2011. FKTK je proglasio prestanak pružanja financijskih usluga banke Latvijas Krājbanka kao i razrješenje članova njezina nadzornog i upravnog odbora.
16. U tom je razdoblju Andrejs Surmačs, tužitelj pred sudom koji je uputio zahtjev, radio na mjestu potpredsjednika banke i bio je nadležan za pitanja međunarodnog i financijskog prava. Zbog toga je odlukom od 5. siječnja 2012., donesenom u skladu s člankom 17. stavkom 4. latvijskog Zakona o osiguranju depozita, FKTK A. Surmačsu, kao zaposleniku depozitne institucije odgovornom za planiranje, upravljanje i kontrolu poslovanja te depozitne institucije, odbio isplatiti osiguranu nadoknadu.
17. A. Surmačs pobijao je odluku FKTK‑a pred Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud), pri čemu je tvrdio da je njegovo radno mjesto bilo zapravo samo počasna funkcija bez ovlasti odlučivanja o bilo kakvom pitanju i stoga je predložio tom sudu da FKTK‑u naloži da ga prizna kao osobu koja ima pravo na osiguranu nadoknadu.
18. Presudom od 24. siječnja 2013. Administratīvā apgabaltiesa je, međutim, odbila tužbu A. Surmačsa. Kao prvo, taj je sud smatrao da, s obzirom na značenje funkcije „potpredsjednika“ na latvijskom, osobu koja obavlja takvu funkciju treba smatrati zaposlenikom s rukovodećim funkcijama. To se u predmetnom slučaju dokazuje činjenicom da je A. Surmačs bio izravno podređen osobi s najvišom funkcijom u kreditnoj instituciji, to jest, predsjedniku upravnog odbora. Kao drugo, Administratīvā apgabaltiesa istaknula je da je prema klasifikaciji zanimanja iz popisa zanimanja radno mjesto A. Surmačsa uključeno u kategoriju „izvršni članovi uprave i rukovoditelji poduzeća“, čiji su glavni poslovi, među ostalim, utvrđivanje i sastavljanje glavnih smjernica djelatnosti poduzeća te planiranje, upravljanje i usklađivanje te djelatnosti. Kao treće, taj je sud istaknuo da se iz odgovornosti navedenih u opisu poslova radnog mjesta A. Surmačsa može zaključiti da je zadaćama koje su mu bile povjerene obuhvaćeno upravljanje i organiziranje djelatnosti kreditne institucije u vezi s njezinim međunarodnim transakcijama kao i drugim važnim financijskim transakcijama(12) . Stoga, bez obzira na to što se radno mjesto A. Surmačsa nije ubrajalo među radna mjesta osoba s ovlastima za potpisivanje dokumenata, Administratīvā apgabaltiesa smatrala je da je nesporna činjenica da je, u skladu s ovlastima dodijeljenima tom radnom mjestu, A. Surmačs mogao utjecati na djelatnost kreditne institucije.
19. A. Surmačs je sudu koji je uputio zahtjev podnio kasacijsku žalbu protiv presude Administratīvā apgabaltiesa, pri čemu je tvrdio da prvostupanjski sud nije ispitao bit sadržaja obveza i odgovornosti njegova radnog mjesta i da je primijenio latvijski zakon ne uzimajući u obzir Direktivu 94/19, osobito točku 7. Priloga I. toj direktivi. Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz te žalbe proizlaze određene dvojbe o tumačenju Direktive 94/19.
20. Kao prvo, navedeni sud pita treba li popis osoba vezanih uz kreditnu instituciju i kojima se može uskratiti isplata osigurane nadoknade, u smislu točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19, smatrati konačnim.
21. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita je li isključenje iz plaćanja osigurane nadoknade predviđeno točkom 7. Priloga I. Direktivi 94/19 dopušteno samo u pogledu osoba koje su odgovorne za cjelokupnu djelatnost kreditne institucije ili i u pogledu osoba čija je odgovornost ograničena na jednu funkciju ili određeni dio djelatnosti depozitne institucije. U drugom slučaju, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, bilo bi potrebno pojasniti i treba li uzeti u obzir sadržaj tog dijela djelatnosti ili funkciju osobe, u smislu da bi, s obzirom na logiku predmetne odredbe, isplata osigurane nadoknade mogla biti odbijena isključivo osobama čija djelovanja mogu u bitnom utjecati na rezultate djelatnosti kreditne institucije i time potaknuti ili prouzročiti nedostupnost depozita.
22. Kao treće, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, bitno je pojasniti je li u svrhu primjene isključenja na osobe navedene u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 potrebno da je zaposlenik u potpunosti odgovoran za sektor djelatnosti koji mu je povjeren ili je dovoljno to da on raspolaže samo mogućnošću utjecaja, u većoj ili manjoj mjeri, na usmjerenje tog sektora. U tom drugom slučaju valjalo bi odrediti kriterije na temelju kojih je moguće utvrditi da je utjecaj zaposlenika na djelatnosti kreditne ustanove dovoljno velik da bi se on mogao smatrati „rukovodećim osobljem“ u smislu te odredbe kao i jesu li u tu svrhu važni isključivo obveze i prava svojstveni radnom mjestu zaposlenika, poput onih navedenih u opisu poslova njegova radnog mjesta, ili može usto, s obzirom na sve okolnosti slučaja, biti relevantan stvarni utjecaj predmetnog zaposlenika na djelatnost kreditne institucije, ukl jučujući onaj neformalne naravi.
23. S obzirom na sva ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća tri prethodna pitanja:
„1. Treba li točku 7. Priloga I. Direktivi 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita tumačiti na način da je u njoj sadržani popis osoba koje treba smatrati vezanima uz predmetnu kreditnu instituciju i kojima treba uskratiti pravo na osiguranu nadoknadu konačan?
2. Može li se smatrati članom rukovodećeg osoblja kreditne institucije ili drugom osobom navedenom u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 osoba koja, u skladu s opisom svog radnog mjesta, ima pravo planirati, usklađivati i nadzirati određeni dio djelatnosti kreditne institucije, odnosno vršenje određene funkcije, ali ne i cjelokupnu djelatnost kreditne institucije, te koja nema mogućnost davati naputke ili donositi odluke koje obvezuju druge osobe? Je li u tom smislu relevantan sadržaj navedenog dijela djelatnosti ili odnosne funkcije kreditne institucije?
3. Treba li točku 7. Priloga I. Direktivi 94/19 tumačiti na način da država članica može odbiti isplatu osigurane nadoknade osobi koja se, sukladno pravima i obvezama sadržanima u opisu njezinog radnog mjesta, ne može smatrati članom rukovodećeg osoblja, ali koja u stvarnosti značajno utječe na odluke članova rukovodećeg osoblja odnosno članova društva s osobnom odgovornošću za obveze kreditne institucije? Može li u tom smislu biti relevantan utjecaj isključivo neformalnog karaktera koji proizlazi iz autoriteta te osobe, njezinih vještina odnosno znanja vezanih uz djelatnost kreditne institucije?“
III – Postupak pred Sudom
24. Rješenje kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku tajništvo Suda zaprimio je 18. ožujka 2014. A. Surmačs, latvijska vlada i Komisija podnijeli su očitovanja.
IV – Pravna analiza
A – Prvo prethodno pitanje
25. Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li popis sadržan u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19, u kojem su navedene određene kategorije deponenata koje države članice mogu isključiti iz osiguranja depozita u slučaju nedostupnosti depozita, konačan ili države članice mogu proširiti područje primjene tih isključenja na druge osobe koje nisu navedene u tom popisu.
26. Prema mojem mišljenju, postoje različiti elementi koji idu u korist primjene restriktivnog pristupa u pogledu popisa deponenata sadržanog u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19.
27. Kao prvo, valja istaknuti, kao što to izrijekom proizlazi iz Obrazloženja Prijedloga direktive koja je podnijela Komisija i na temelju kojih je zatim donesena Direktiva 94/19, da je „popis iz Priloga I. konačan i države članice mogu iz osiguranja isključiti samo one institucije i osobe koje su u njemu navedene, a sva druga isključenja bila bi u suprotnosti s Direktivom“(13) . [neslužbeni prijevod]
28. Kao drugo, članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 i njezin Prilog I., na koji se u toj odredbi upućuje, treba tumačiti s obzirom na osamnaestu uvodnu izjavu te direktive, na koju se podsjeća u točki 7. ovog mišljenja, a koja se nesporno odnosi na iznimke predviđene tom odredbom. Iz te uvodne izjave proizlazi da države članice mogu isključiti određene kategorije posebno navedenih depozita ili deponenata iz osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita.
29. Međutim, u toj uvodnoj izjavi nije izrijekom navedeno da je popis depozita i deponenata iz Priloga I. Direktivi 94/19 konačan. Ipak, iz okolnosti prema kojoj navedeni depoziti i deponenti moraju biti „posebno navedeni“ treba zaključiti da države članice, ako odluče isključiti određene kategorije depozita ili deponenata iz primjene osiguranja, moraju navesti, u svojim nacionalnim propisima, kategorije depozita i deponenata na koje se konačno primjenjuje isključenje(14) . Činjenica da popis isključenja treba biti konačan u nacionalnim propisima kojima se prenosi Direktiva 94/19, prema mojem mišljenju, također jasno ide u prilog tumačenju prema kojem se države članice ne mogu udaljavati od vrsta depozita i deponenata za koje je samom direktivom predviđena mogućnost isključenja iz osiguranja i ne mogu proširiti područje primjene ratione personae tog isključenja.
30. Kao treće, valja napomenuti, kao što je to već istaknuto, da se Direktivom 94/19 propisuje uspostava jednog ili više sustava osiguranja depozita u državama članicama s dvostrukim ciljem ukidanja svih ograničenja slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga kao i zaštite štediša te osiguranja stabilnosti bankarskog sustava.
31. Člankom 7. stavkom 2. Direktive 94/19 državama članicama dodjeljuje se mogućnost predviđanja isključenja ili smanjenja prethodno navedenog osiguranja za određene deponente ili depozite navedene u Prilogu I. toj direktivi. Ta odredba stoga predstavlja pravilo kojim se odstupa od uspostavljanja sustava osiguranja depozita predviđenog Direktivom 94/19. Za razliku od članka 2. potonje direktive, kojim se predviđaju određena obvezna isključenja, člankom 7. stavkom 2. Direktive 94/19 državama članicama dopušta se da odaberu žele li ili ne iskoristiti mogućnost predviđanja isključenja deponenata navedenih u Prilogu I. iz osiguranja.
32. Međutim, prema kriteriju tumačenja koji Sud redovno primjenjuje u svojoj ustaljenoj sudskoj praksi, izuzeća, odstupanja ili iznimke od općeg načela propisani propisima Unije moraju se usko tumačiti(15) .
33. U skladu s tim kriterijem tumačenja, s obzirom na to da odredba kojom se državama članicama dodjeljuje mogućnost da predvide isključenje ili smanjenje osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita odstupa od sustava osiguranja koji se uspostavlja samom direktivom, tu odredbu treba usko tumačiti.
34. Stoga iz prethodno navedenih razmatranja, prema mojem mišljenju, proizlazi da popis deponenata navedenih u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 treba tumačiti na način da države članice ne mogu proširiti doseg odstupanja od osiguranja depozita na osobe koje nisu obuhvaćene vrstama deponenata navedenima u toj točki 7.
35. Međutim, kako će se jasnije vidjeti u analizi drugog i trećeg prethodnog pitanja, pojmovi iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 i, osobito u pogledu predmeta koji se vodi pred nacionalnim sudom, pojmovi „član uprave“ i „rukovodećeg osoblja“ pojmovi su prava Unije koje treba tumačiti u funkcionalnom smislu. Treba ih stoga uskladiti s pojmovima koji se upotrebljavaju u nacionalnom pravu svake države članice i u poslovnoj praksi. U tom smislu, isključenje iz osiguranja može se primijeniti na osobe koje su na radnom mjestu čiji je naziv u nacionalnom pravu ili poslovnoj praksi različit od naziva „član uprave“ ili „rukovodeće osoblje“, pod uvjetom da se funkcije koje konkretno obavljaju mogu smatrati funkcijama koje su obuhvaćene definicijom tih pojmova. Isključenje iz osiguranja se, suprotno tomu, ne može proširiti na osobe koje u funkcionalnom smislu nisu obuhvaćene tim pojmovima. Na nacionalnom je sudu da provede analizu pomoću koje će se utvrditi je li neka osoba, neovisno o nazivu radnog mjesta na kojem se nalazi, obuhvaćena pojmovima „član uprave“ ili „rukovodeće osoblje“ ili nije.
36. Prema tome, osoba koja je, prema nacionalnom pravu ili nacionalnoj poslovnoj praksi, ili praksi predmetne kreditne institucije, na primjer, kao što je u predmetu koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev, na radnom mjestu potpredsjednika može biti obuhvaćena područjem primjene isključenja iz zaštite predviđene Direktivom 94/19 ako se, u funkcionalnom smislu, može smatrati da je njezin položaj obuhvaćen pojmovima „člana uprave“ ili „rukovodeće osoblje“ u smislu navedene direktive.
37. Naposljetku, na prvo prethodno pitanje koje je postavio Augstākā tiesa valja odgovoriti na način da je popis iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 konačan u smislu da se nacionalnim propisima ne može proširiti područje primjene isključenja iz osiguranja depozita na osobe koje, neovisno o nazivu svojeg radnog mjesta, nisu, u funkcionalnom smislu, obuhvaćene pojmovima predviđenima tim popisom.
B – Drugo i treće prethodno pitanje
38. Drugim i trećim prethodnim pitanjem, koja se, prema mojem mišljenju, mogu razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti od Suda traži da pojasni koju razinu i doseg odgovornosti u upravljanju kreditnom institucijom mora imati njezino više rukovodstvo kako bi ih se moglo smatrati osobama na koje se može primijeniti isključenje iz osiguranja depozita predviđeno točkom 7. Priloga I. Direktivi 94/19. Sud koji je uputio zahtjev postavlja niz posebnih pitanja koja su, prema njegovu mišljenju, odlučna za rješavanje predmeta koji se vodi pred njim, u pogledu objektivnog proširenja, razine i sadržaja te odgovornosti kao i u pogledu načina na koji se ta odgovornost treba utvrditi.
39. Valja najprije istaknuti da, iako to sud koji je uputio zahtjev ne tvrdi izrijekom, iz sadržaja prethodnih pitanja i iz spisa proizlazi da se doseg drugog i trećeg prethodnog pitanja treba shvatiti na način da se ograničava na tumačenje, među ostalim kategorijama deponenata predviđenim točkom 7. Priloga I. Direktivi 94/19, isključivo kategorija „člana uprave“ i „rukovoditelja“. Naime, ostale kategorije deponenata navedene u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19 nisu relevantne za rješavanje predmeta koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev.
40. Međutim, pojmovi „član uprave“ i „rukovoditelj“ nisu definirani ni u Prilogu I. Direktivi 94/19 ni u bilo kojoj drugoj odredbi te direktive. U tim okolnostima ta dva pojma treba tumačiti na način da se može pojasniti njihovo značenje i doseg.
41. U tom pogledu valja najprije napomenuti da je Direktivom 94/19 zakonodavac Unije, na temelju načela minimalnog usklađivanja(16), namjeravao uskladiti glavne elemente sustava osiguranja depozita(17), među kojima su i pravila o isključivanju određenih kategorija deponenata iz osiguranja, među kojima se nalaze i oni navedeni u točki 7. Priloga I. navedenoj direktivi.
42. Osim toga, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadrži nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njegova smisla i dosega u cijeloj Uniji trebaju tumačiti na autonoman i ujednačen način(18) .
43. Iz tih razmatranja proizlazi da pojmovi „član uprave“ i „rukovoditelj“ iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 imaju autonomnu dimenziju svojstvenu pravu Unije i ne odgovaraju nužno značenju koje imaju u nacionalnom pravu.
44. Što se tiče pojmova prava Unije, u svrhu njihova tumačenja prema ustaljenoj sudskoj praksi u obzir treba uzeti ne samo tekst odredbe u kojoj se nalaze nego i kontekst kojem pripadaju te ciljeve koji se žele postići propisima kojih su ti pojmovi dio(19) . Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje(20) .
45. Što se tiče, kao prvo, doslovnog tumačenja dvaju predmetnih pojmova valja napomenuti da se u talijanskom jeziku pojam „član uprave“ odnosi na ovlast/funkciju upravljanja i u općem se pravnom jeziku može shvatiti kao pojam kojim se označuje član upravnog odbora društva. Suprotno tomu, pojam „rukovoditelj“ odnosi se na ovlast/funkciju rukovođenja i općenito se njime označuje zaposlenik koji pretežno obavlja funkcije rukovođenja u poduzeću.
46. Međutim, i pojam „član uprave“ i pojam „rukovoditelj“ mogu imati nešto drukčija značenja u različitim jezicima Unije. U tom je smislu latvijska vlada u svojim očitovanjima istaknula da, primjerice, pojam kojim se u latvijskoj jezičnoj verziji Direktive 94/19 označuje „rukovoditelj“, to jest, pojam „vadītājs“, ima širi doseg od odgovarajućih pojmova koji se upotrebljavaju u engleskoj ( manager ) i francuskoj jezičnoj verziji ( dirigeants ).
47. Prema mojem mišljenju, i bez potrebe za dodatnom tekstualnom analizom, iz navedenoga proizlazi da se doslovnim tumačenjem tih dvaju pojmova ne može pružiti konačan odgovor u pogledu njihova dosega. Stoga odredbu koja sadrži ta dva pojma valja tumačiti teleološki i sustavno, uzimajući u obzir način njezina nastanka.
48. Što se tiče teleološkog tumačenja predmetne odredbe, iz osamnaeste uvodne izjave proizlazi da se logika kojom se opravdava mogućnost koja se daje državama članicama da isključe određene deponente iz osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita temelji na okolnosti da ti depoziti ili deponenti ne trebaju posebnu zaštitu. Nadalje, iz prijedloga Komisije na temelju kojeg je naknadno donesena Direktiva 94/19 može se zaključiti da je ideja na kojoj se temeljilo predviđanje predmetnih isključenja bila da se osiguranje depozita ne pruža osobama za koje bi bilo teško smatrati da im je potrebna zaštita jer nemaju dovoljnih vještina ili nisu dovoljno informirane(21) .
49. Isto tako, iz šesnaeste uvodne izjave Direktive 94/19, navedene u točki 6. ovog mišljenja, proizlazi da je zakonodavac iz 1994. smatrao da se minimalnom razinom osiguranja propisanom navedenom direktivom ne bi trebala postaviti razina zaštite koja bi mogla poticati loše upravljanje kreditnim institucijama. Međutim, kao što je to istaknula Komisija, tom se uvodnom izjavom naglašava da je moguće isključivanje određenih kategorija osoba, a posebno rukovodećeg osoblja kreditnih institucija, bilo u okviru Direktive 94/19, povezano s ciljem izbjegavanja moralnih sukoba. Osnovna ideja bila je da bi se članove uprave ili rukovoditelje kreditnih institucija koji bi se mogli osloniti na činjenicu da bi u slučaju problema s poslovanjem banke njihovi depoziti bili u svakom slučaju zaštićeni, iako samo do ograničenog iznosa, moglo potaknuti da donesu rizičnije, a time i potencijalno štetne odluke za kreditnu instituciju(22) .
50. U tom pogledu, moram istaknuti da je, ako je uistinu točno da je to logika na kojoj se temelji odabir zakonodavca iz 1994. da predvidi isključivanje članova uprave i rukovodećeg osoblja kreditnih institucija iz osiguranja depozita, zakonodavac iz 2014. u novoj Direktivi 2014/49, čini se, ipak odabrao da neće težiti tom cilju. Taj novi propis, naime, u svojim uvodnim izjavama više ne sadrži ni isključivanje tih kategorija deponenata iz osiguranja ni upućivanje na potrebu za ostvarenjem takvog cilja. U tim okolnostima, iako je jasno da Direktiva 2014/49 nije primjenjiva ratione temporis na predmet koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev, ipak smatram da činjenica da taj cilj više nije naveden u novoj direktivi može navesti na zaključak da u sustavu Unije ostvarivanje tog cilja, i prije donošenja Direktive 2014/49, nije bilo posebno važno.
51. Što se tiče sustavnog tumačenja, propise o sustavima osiguranja depozita sada treba smatrati jednim od dijelova regulatornog sustava Unije koji se odnosi na banke i druge financijske institucije(23) . Konkretno, ti su propisi sad već jedan od elemenata europske bankovne unije(24) . S druge strane, već je Direktiva 94/19 bila dio šireg regulatornog okvira, što je i potvrđeno upućivanjima na razne druge direktive u nekima od njezinih uvodnih izjava(25) . Pri tumačenju pojmova „član uprave“ i „rukovoditelj“ treba, stoga, uzeti u obzir sustav propisa u koji se oni uklapaju(26) . Činjenica da neke odredbe tog sustava propisa još nisu bile na snazi u trenutku kada su se dogodile činjenice iz glavnog postupka ne sprečava, prema mojem mišljenju, pozivanje na te odredbe kao sredstvo za tumačenje.
52. Naime, analiza propisa Unije u području kreditnih institucija, čini mi se, pokazuje kako se smatra da dvije vrste radnih mjesta, koje se mogu izjednačiti s radnim mjestom člana uprave i rukovoditelja u smislu Direktive 94/19, treba zakonski urediti. Tako se, s jedne strane, propisima Unije predviđaju određene odredbe koje se odnose na upravljačko tijelo kreditnih institucija, bilo u smislu njegove upravljačke funkcije u pravom smislu riječi bilo u smislu njegove nadzorne i kontrolne funkcije. S druge strane, navedeni propisi odnose se i na osobe koje, iako nisu članovi upravljačkih tijela kreditne institucije, u njoj imaju ključne uloge u upravljanju njome i za svoje postupke odgova raju upravnom tijelu.
53. Upravo se u tom smislu Direktivom 2013/36 predviđaju posebna pravila koja se odnose i na upravljačko tijelo i na osobe koje pripadaju onom što se definira kao „više rukovodstvo“(27) . Tom se direktivom predviđaju, primjerice, sustavi upravljanja koji se primjenjuju i na upravljačko tijelo i na visoko rukovodstvo(28) . Istom se direktivom također predviđa, ponovno kao primjer, da u slučaju predloženog stjecanja kvalificiranog udjela u kreditnoj instituciji nadležna tijela, da bi osigurala dobro i razborito upravljanje kreditnom institucijom u kojoj je predloženo stjecanje, trebaju procijeniti, među ostalim, ugled, znanje, vještine i iskustvo kako članova upravljačkog tijela tako i članova višeg rukovodstva koji će upravljati poslovanjem kreditne institucije nakon predloženog stjecanja(29) .
54. U istom je smislu Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo predvidjelo kriterije i postupke koje kreditne institucije i nadležna tijela moraju poštovati pri procjeni primjerenosti predloženih i imenovanih članova upravljačkog tijela kreditne institucije u smislu njihovih funkcija upravljanja i strateškog nadzora, ali koji se odnose i na procjenu „nositelja ključnih funkcija“ kao što su definirani u Smjernicama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo.
55. Naime, u tom pravnom okviru i s obzirom na definicije kako iz članka 3. stavka 1. točaka (7), (8), (9) Direktive 2013/36 tako i iz Smjernica Europskog nadzornog tijela za bankarstvo, smatram da pojam „član uprave“ u smislu Direktive 94/19 može obuhvaćati članove tijela kreditne institucije koji su zaduženi za upravljanje i/ili nadzor nad njome(30) . Čini mi se da je ta definicija pojma „član uprave“ dosljedna pojmu člana upravljačkog tijela, kao što je definiran i u Direktivi 2013/36 i u Smjernicama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo.
56. U istom smislu, u definiciju „rukovodećeg osoblja“ mogu se, prema mojem mišljenju, s druge strane, uključiti članovi osoblja kreditne institucije koji, iako nisu članovi upravljačkog tijela, imaju temeljnu ulogu u redovnom upravljanju kreditnom institucijom jer mogu značajno utjecati na njega te izravno odgovaraju upravljačkom tijelu za svoje funkcije. Takva mi se definicija pojma „rukovoditelj“ također čini dosljednom pojmu „višeg rukovodstva“ iz Direktive 2013/36 i pojmu „nositelja ključnih funkcija“ u smislu Smjernica Europskog nadzornog tijela za bankarstvo.
57. Te su definicije, uostalom, dosljedne ciljevima zakonodavca iz 1994., koji su utvrđeni u prethodnim točkama 48. i 49.
58. Međutim, na nacionalnom je sudu da, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, konkretno ocjeni može li se osoba povezana s kreditnom institucijom smatrati obuhvaćenom jednom od dvije prethodno navedene kategorije.
59. Nakon definiranja dvaju predmetnih pojmova, sada je na temelju toga moguće detaljno odgovoriti na pojedina pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev. Ta se pitanja odnose, s jedne strane, na objektivno proširenje odgovornosti koja se treba priznati zaposleniku kreditne institucije kako bi ga se moglo smatrati rukovoditeljem u smislu Direktive 94/19 i, s druge strane, na razinu i sadržaj te odgovornosti kao i na konkretne okolnosti na temelju kojih se ta odgovornost treba utvrditi.
60. Što se tiče objektivnog proširenja odgovornosti, sud koji je uputio zahtjev prije svega pita treba li se takva odgovornost proširiti na cjelokupnu djelatnost kreditne institucije ili je dovoljno da zaposlenik bude odgovoran samo za dio njezine djelatnosti. U tom drugom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita je li bitan sadržaj tog dijela djelatnosti.
61. Na temelju definicije rukovoditelja usvojene u prethodnoj točki 56. smatram da, kako bi se osoba mogla smatrati rukovoditeljem, nije potrebno da se odgovornost koja je povezana s radnim mjestom koje zauzima proširi na cjelokupnu djelatnost kreditne institucije. Kako bi osoba mogla značajno utjecati na upravljanje kreditnom institucijom, može naime, prema mojem mišljenju, biti dovoljno da je odgovorna za dio djelatnosti te institucije, koji, međutim, mora biti od velike važnosti u okviru cijele djelatnosti institucije. Jasno je, stoga, da će mogućnost značajnog utjecaja na upravljanje kreditnom institucijom ovisiti o vrsti i važnosti predmetnog dijela djelatnosti. Na nacionalnom je sudu da konkretno utvrdi omogućuje li odgovornost koja se odnosi na dio djelatnosti o kojoj je riječ u predmetu koji se vodi pred njim osobi koja zauzima radno mjesto da značajno utječe na upravljanje institucijom. U tom pogledu, smatram da odgovornost za upravljanje, organiziranje, planiranje, usklađivanje i nadziranje djelatnosti kreditne institucije u odnosu na njezine međunarodne transakcije i ostale važne financijske transakcije omogućuje, općenito i bez detaljne analize konkretnih okolnosti slučaja, značajan utjecaj na upravljanje institucijom.
62. Što se pak tiče razine i sadržaja odgovornosti koji su nužni kako bi se zaposlenika kreditne institucije moglo smatrati rukovoditeljem u smislu Direktive 94/19, sud koji je uputio zahtjev najprije pita je li nužno da taj zaposlenik snosi punu odgovornost za djelatnost ili sektor djelatnosti kreditne institucije koji mu je povjeren ili je dovoljno postojanje same mogućnosti utjecaja, uključujući onaj neformalni, na tu djelatnost. Navedeni sud zatim pita je li nužno da je osoba ovlaštena davati naputke ili donositi odluke koje obvezuju druge osobe kako bi se mogla smatrati rukovoditeljem.
63. U tom pogledu, iz pojma rukovoditelja, kako je utvrđen u prethodno navedenoj točki 56., proizlazi da, kako bi se zaposlenika moglo smatrati rukovoditeljem, on mora imati bitnu ulogu u kreditnoj instituciji koja mu omogućuje da znatno utječe na upravljanje samom institucijom i mora izravno odgovarati upravljačkom tijelu za svoje postupke. S obzirom na tu definiciju rukovoditelja, smatram da, kako bi se zaposlenika moglo smatrati rukovoditeljem, nije nužno da on snosi punu odgovornost za sektor djelatnosti niti da je ovlašten davati naputke ili donositi obvezujuće odluke. Naime, nije isključeno da, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja, ovlast za upravljanje, planiranje, usklađivanje ili nadziranje djelatnosti ili značajnog sektora djelatnosti kreditne institucije omogućuje osobi koja raspolaže tom ovlašću da značajno utječe na tu instituciju. Međutim, na nacionalnom sudu je da, na temelju svih okolnosti slučaja, konkretno provjeri može li zaposlenik uistinu značajno utjecati na upravljanje kreditnom institucijom bez obzira na to što nije u potpunosti odgovoran za sektor djelatnosti i/ili nije ovlašten davati naputke ili donositi obvezujuće odluke.
64. To posljednje razmatranje potiče me da odgovorim na posljednje pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev – jesu li isključivo obveze i prava svojstveni položaju zaposlenika, poput onih navedenih u opisu poslova njegova radnog mjesta, bitni kako bi se zaposlenik smatrao rukovoditeljem ili je, s obzirom na sve okolnosti slučaja, relevantan stvarni utjecaj predmetnog zaposlenika na poslovanje kreditne institucije, uključujući onaj neformalne naravi. Kao što proizlazi iz prethodno navedenih razmatranja, smatram da nacionalni sud pri svojoj ocjeni s pomoću koje će se utvrditi može li se ili ne zaposlenik smatrati rukovoditeljem u smislu Direktive 94/19 treba uzeti u obzir sve okolnosti i elemente predmetnog slučaja. Iz navedenoga proizlazi da, iako je opis poslova radnog mjesta koje osoba zauzima zasigurno važan element analize, nacionalni sud ipak treba uzeti u obzir stvarnu situaciju i ovlasti te utjecaj koji predmetna osoba uistinu ima u kreditnoj instituciji, uključujući onaj neformalne naravi.
V – Zaključak
65. Zbog svih navedenih razloga predlažem, dakle, Sudu da na prethodna pitanja koja je postavila Augstākā tiesa odgovori kako slijedi:
Popis iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita konačan je u smislu da se nacionalnim propisima ne može proširiti područje primjene isključenja iz osiguranja depozita na osobe koje, neovisno o nazivu svojeg radnog mjesta, nisu, u funkcionalnom smislu, obuhvaćene pojmovima predviđenima tim popisom.
Pojmom „člana uprave“ iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 obuhvaćeni su članovi tijela kreditne institucije koji su zaduženi za upravljanje i/ili nadzor nad njome. Pojmom „rukovoditelja“ iz točke 7. Priloga I. Direktivi 94/19 obuhvaćeni su članovi osoblja kreditne institucije koji, iako nisu članovi upravljačkog tijela, imaju temeljne uloge u redovnom upravljanju kreditnom institucijom jer mogu značajno utjecati na njega te izravno odgovaraju upravljačkom tijelu.
Kako bi se zaposlenik mogao smatrati „rukovoditeljem“ u smislu Direktive 94/19, nije potrebno da se odgovornost koja je povezana s radnim mjestom koje zauzima proširi na cjelokupnu djelatnost kreditne institucije niti da on snosi punu odgovornost za sektor djelatnosti ili da je ovlašten davati naputke ili donositi obvezujuće odluke.
Međutim, na nacionalnom je sudu da, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja uključujući, uz opis poslova radnog mjesta koje zauzima, stvarnu situaciju i ovlasti koje zaposlenik uistinu ima u kreditnoj instituciji, konkretno provjeri može li zaista taj zaposlenik značajno utjecati na upravljanje kreditnom institucijom.
(1) .
(2) – SL L 135, str. 5. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.)
(3) – Direktiva 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL L 173, str. 149.)
(4) – Vidjeti osobito članke 20. i 21. Direktive 2014/49.
(5) – Sveobuhvatna i detaljna jedinstvena pravila o financijskim uslugama ( Single Rulebook ), koja uključuju i propise o osiguranju bankovnih depozita koji su sada sadržani u Direktivi 2014/49, predstavljaju, naime, jedan od tri stupa Europske bankovne unije uz jedinstveni nadzorni mehanizam ( Single Supervisory Mechanism ) i jedinstveni sanacijski mehanizam ( Single Resolution Mechanism ). U tom pogledu, vidjeti uvodne izjave 11. i 12. Uredbe Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL L 287, str. 63.).
(6) – Vidjeti presudu Suda Njemačka/Parlament i Vijeće (C‑233/94, EU:C:1997:231, t. 13.) kao i str. 2. Obrazloženja Prijedloga direktive Vijeća o sustavima osiguranja depozita (COM(92) 188 def., SL C 163, str. 6.).
(7) – Članak 7. tako je izmijenjen člankom 1. stavkom 3. Direktive 2009/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2009. o izmjeni Direktive 94/19/EZ o sustavima osiguranja depozita u odnosu na razine pokrića i odgode isplate (SL L 68, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 244.)
(8) – Konkretno, radi se o depozitima koje su druge kreditne institucije obavile u vlastito ime i za vlastiti račun, depozitima obuhvaćenima definicijom „vlastita sredstva“ i depozitima koji proizlaze iz transakcija za koje su donesene kaznene presude za kazneno djelo pranja novca.
(9) – SL L 176, str. 338. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.)
(10) – ABE/GL/2012/06 od 22. studenoga 2012. (https://www.eba.europa.eu/documents/10180/106695/EBA_2012_00220000_IT_COR.pdf)
(11) – Uredba (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL L 331, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 80.).
(12) – Konkretno, prema tom opisu, glavne odgovornosti svojstvene položaju potpredsjednika bile su planiranje, usklađivanje i nadzor pravne pomoći u pogledu transakcija financijskog prava i međunarodnih transakcija banke; organizacija, upravljanje i stvaranje pravnih jamstava za međunarodne financijske transakcije, za druge važne financijske transakcije banke kao i za njezine nove financijske proizvode; savjetovanje nadzornog i upravnog odbora banke o pitanjima financijskog prava i davanje relevantnih mišljenja te sastavljanje pravnih mišljenja o posebno složenim pravnim pitanjima.
(13) – Vidjeti str. 18. Obrazloženja Prijedloga direktive, navedenih u prethodnoj bilješci 6.
(14) – Iako bi druge jezične verzije osamnaeste uvodne izjave mogle dovesti do različitih tumačenja, tumačenje osamnaeste uvodne izjave koje predlažem, prema mojem mišljenju, posebno jasno proizlazi iz tumačenja njemačke jezične verzije Direktive 94/19, u kojoj se izrijekom navodi da kategorije depozita i deponenata moraju biti izrijekom navedene („ausdrücklich genannt werden müssen“), čime se očito upućuje na nacionalne propise kojima se prenosi Direktiva. Nizozemskom jezičnom verzijom koja glasi „in een limitatieve lijst vermelde“ potvrđuje se takvo tumačenje.
(15) – Vidjeti u tom smislu presude Honyvem Informazioni Commerciali (C‑465/04, EU:C:2006:199, t. 24.) kao i Pfeiffer i dr. (C‑397/01, EU:C:2004:584, t. 52. i navedenu sudsku praksu).
(16) – Vidjeti uvodnu izjavu 6. Direktive 2014/49.
(17) – Vidjeti uvodnu izjavu 9. Direktive 94/19.
(18) – Vidjeti presudu Deckmyn i Vrijheidsfonds (C‑201/13, EU:C:2014:2132, t. 14. i navedenu sudsku praksu).
(19) – Vidjeti presudu Circul Globus Bucureşti (C‑283/10, EU:C:2011:772, t. 32.). U istom smislu vidjeti i presude Partena (C‑137/11, EU:C:2012:593, t. 56.) i Koushkaki (C‑84/12, EU:C:2013:862, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
(20) – Vidjeti presudu Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 50.).
(21) – Vidjeti str. 18. Obrazloženja Prijedloga direktive, navedenih u prethodnoj bilješci 6.
(22) – Vidjeti u tom pogledu i razmatranja sadržana u točki 167. presude Suda EFTA, Nadzorno tijelo EFTA‑e/Island (E‑16/11, (2013.) Izvješće Suda EFTA‑e br. 4).
(23) – Vidjeti presude Suda EFTA, Nadzorno tijelo EFTA‑e/Island (navedenu u bilješci 22., t. 128.) i Aresbank S. A./Landsbankinn hf., Fjármálaeftirlitið i Island (E‑17/11, (2013.) Izvješće Suda EFTA‑e br. 916, t. 86. do 95.).
(24) – Vidjeti točku 3. i bilješku 5. supra .
(25) – Vidjeti primjerice uvodne izjave 5. i 6. Direktive 94/19.
(26) – Valja u tom pogledu istaknuti da je točkom 4. Priloga I. Direktivi 97/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. ožujka 1997. o sustavima naknada štete za investitore (SL L 84, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 11.) predviđeno isključenje istovjetno onom predviđenom u točki 7. Priloga I. Direktivi 94/19.
(27) – Vidjeti članak 3. stavak 1. točku (9) Direktive 2013/36, naveden u točki 10. supra.
(28) – Vidjeti primjerice odbor za imenovanja predviđen člankom 88. stavkom 2. Direktive 2013/36.
(29) – Vidjeti članak 23. stavak 1. točku (b) Direktive 2013/36.
(30) – U tom se pogledu može istaknuti i da je u Preporuci Komisije 2004/913/EZ od 14. prosinca 2004. o poticanju odgovarajućeg sustava naknada za direktore uvrštenih trgovačkih društava (SL L 385, str. 55.) „direktor“ definiran kao „član upravnog, rukovodećeg ili nadzornog tijela uvrštenog društva“. Vidjeti osobito točku 2.1. te preporuke.