1.

Uredbom (EZ) br. 6/2002 ( 2 ) utvrđeno je da države članice na svojim područjima imenuju jedan ili više „sudova za dizajn Zajednice” koji imaju isključivu nadležnost za rješavanje određenih tužbi, odnosno tužbi zbog povrede i tužbi za proglašavanje dizajna Zajednice ništavim (članak 81.).

2.

Nizozemska je u okviru provedbe navedene ovlasti tu isključivu nadležnost dodijelila Rechtbanku Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) te je isto tako jednom od njegovih sudaca dodijelila nadležnost za donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere.

3.

Međutim, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) dvoji u pogledu usklađenosti potonje odredbe (odnosno, one kojom se utvrđuje da je sudac suda specijaliziranog za dizajn Zajednice sa sjedištem u Haagu jedini nadležan za donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere u sporovima iz članka 81. Uredbe br. 6/2002) s drugim odredbama te uredbe.

4.

Ta dvojba suda koji je uputio zahtjev proizlazi iz polemike koja je nastala u Nizozemskoj, gdje su se različiti prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, koji nemaju svojstvo sudova za dizajn Zajednice, proglasili nadležnima za rješavanje zahtjeva za privremene mjere, uključujući zaštitne mjere u postupcima povodom tužbe zbog povrede ili tužbe za proglašavanje navedenog dizajna ništavim.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije: Uredba br. 6/2002

5.

Glava IX. odnosi se na „Nadležnost i postupanje u pravnim postupcima koji se odnose na dizajn Zajednice”.

6.

Odjeljak 2. te glave, koji obuhvaća članke 80. do 92., odnosi se na „Sporov[e] u vezi s povredama i valjanosti dizajna Zajednice”.

7.

Na temelju članka 80. („Sudovi za dizajn Zajednice”):

8.

Članak 81. („Nadležnost za povrede i valjanost”) glasi kako slijedi:

9.

Članak 90. („Privremene mjere, uključujući zaštitne mjere”) glasi:

10.

Glava IX. Odjeljak 3. (članci 93. i 94.) odnose se na „Drug[e] sporov[e] koji se tiču dizajna Zajednice”.

11.

U članku 93. („Dopunske odredbe o nadležnosti nacionalnih sudova koji nisu sudovi za dizajn Zajednice”) navodi se:

B.

Nacionalno pravo

1.

Wet op de rechterlijke organisatie (Zakon o ustrojstvu pravosuđa)

12.

U skladu s člankom 78.:

13.

Člankom 111. početnim dijelom stavka 2. i točkom (c) Glavnom državnom odvjetniku dodjeljuje se nadležnost za podnošenje žalbe za zaštitu zakonitosti u kasacijskom postupku.

2.

Zakon od 4. studenoga 2004. o provedbi Uredbe Vijeća Europske unije o dizajnu Zajednice i određivanju nadležnog suda za rješavanje sporova u području dizajna Zajednice (Zakon o provedbi Uredbe (EZ) o dizajnu Zajednice) ( 3 )

14.

Člankom 3. propisuje se:

II.

Činjenice u sporu i prethodno pitanje

15.

Spin Master je kanadski poduzetnik koji se bavi proizvodnjom igračaka. Pod žigom „Bunchems” stavlja na tržište igru koja se sastoji od šarenih loptica koje se čičkom lijepe jedna na drugu radi sastavljanja svakakvih oblika i figura. Tu je igru 16. siječnja 2015. registrirao na svoje ime kao dizajn Zajednice pod brojem 002614669 0002.

16.

High5 pod imenom „Linkeez” stavlja na tržište igru koja se sastoji od šarenih loptica koje se čičkom lijepe jedna na drugu radi sastavljanja svakakvih oblika i figura.

17.

Spin Master je pred sucem Rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) nadležnim za privremenu pravnu zaštitu pokrenuo postupak za donošenje tih mjera, zbog povrede registriranog dizajna Zajednice. Konkretno, zahtijevao je zabranu stavljanja na tržište proizvodâ društva High5 na nizozemskom državnom području.

18.

U tom je postupku High5 prigovorio in limine litis da samo Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) ima isključivu nadležnost za rješavanje spora, zbog čega Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) nije nadležan.

19.

Sudac Rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu) nadležan za privremenu pravnu zaštitu odbio je 12. siječnja 2017. prigovor nenadležnosti na temelju članka 90. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 te je donio niz privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere ( 4 ). U istoj je odluci presudio da je rok za podnošenje tužbe u pogledu merituma, kako je predviđeno člankom 1019i Zakonika o građanskom postupku, šest mjeseci od datuma te odluke.

20.

Glavni državni odvjetnik, nakon što je istaknuo da u nizozemskoj sudskoj praksi postoje prijepori o tome jesu li suci rechtbankena (prvostupanjski sudovi) nadležni za privremenu pravnu zaštitu, koji nisu Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu), nadležni za donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere u tim sporovima, podnio je žalbu „za zaštitu zakonitosti” u kasacijskom postupku protiv odluke suca Rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu) nadležnog za privremenu pravnu zaštitu.

21.

Kasacijskim žalbenim razlogom istaknuo je da:

22.

U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

III.

Postupak pred Sudom

23.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 5. studenoga 2018.

24.

Pisana očitovanja podnijeli su Glavni državni odvjetnik, nizozemska vlada i Komisija. Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.

IV.

Ocjena

25.

Prethodnim pitanjem želi se samo razjasniti proširuje li se isključiva nadležnost (specijaliziranih) sudova za dizajn Zajednice za rješavanje određenih tužbi, odnosno tužbi zbog povrede i tužbi za proglašavanje ništavosti, predviđenih u člancima 80. i 81. Uredbe br. 6/2002, na privremene mjere, uključujući zaštitne mjere na koje se odnosi članak 90. te uredbe.

26.

Dvojba nastaje zbog činjenice da se, protivno toj isključivosti, navedenim člankom 90., čini se, otvara mogućnost da se, u pogledu dizajna Zajednice, od drugih sudova država članica (odnosno, ne samo od specijaliziranih) zahtijeva donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere.

27.

Prije razmatranja kako riješiti tu dvojbu, treba razjasniti je li, kao što to naznačuje nacionalni sud u svojem zahtjevu za prethodnu odluku, ovdje riječ o sporu u kojem su ispunjeni zahtjevi iz članka 267. UFEU‑a.

A.

Dopuštenost prethodnog pitanja

28.

Prethodno pitanje o tumačenju upućeno je u okviru žalbe „za zaštitu zakonitosti” u kasacijskom postupku, koju može podnijeti Glavni državni odvjetnik protiv odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova pred kojima više nije moguće podnijeti redovno pravno sredstvo.

29.

Taj način podnošenja žalbe u kasacijskom postupku služi ujednačenoj primjeni prava. Potreban je kad se pitanje koje je predmet spora pojavljuje u velikom broju predmeta i kad, u nedostatku odluke Hoge Raada (Vrhovni sud), sudska praksa pruža različita rješenja.

30.

Riječ je o postupovnom mehanizmu koji maksimizira tradicionalnu nomofilaktičku funkciju koju ima žalba u kasacijskom postupku (odnosno zaštitu zakonitosti u objektivnom smislu, koja je iznad zaštite subjektivnih interesa stranaka u sporu). Toj se funkciji dodaje, „radi zaštite zakonitosti”, namjera utvrđivanja sudske prakse za buduće slučajeve, iako bez konkretnih posljedica za osnovni spor, čiji rezultat ostaje nepromijenjen. U slučaju da se žalba prihvati, pobijanu presudu trebalo bi ukinuti, čak i ako ona ne bi utjecala na pravni položaj stranaka koji je već konačno utvrđen u postupku u nižem stupnju.

31.

Hoge Raad (Vrhovni sud) očito je sud protiv čijih odluka nema pravnog lijeka, u smislu članka 267. UFEU‑a. Stoga je u slučaju dvojbe o tumačenju pravila prava Unije obvezan Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku.

32.

Moglo bi se činiti da, čak i ako se sudu koji je uputio zahtjev općenito prizna sudbena uloga, s obzirom na to da u žalbi za zaštitu zakonitosti u kasacijskom postupku ne postoji stvarni spor između stranaka, ne treba prihvatiti zahtjev za prethodnu odluku.

33.

Međutim, smatram da taj argument nije moguće prihvatiti. Sud je već odavno odbio mogućnost da se zahtjev za prethodnu odluku upućuje u okviru kontradiktornog postupka ( 5 ). Kao što je to tvrdio nezavisni odvjetnik D. Ruiz‑Jarabo Colomer, njegovo je upućivanje dopušteno i „ako nema spora. Presudno je da […] onaj tko od Suda traži pomoć izvršava sudbenu ulogu i smatra da mu je za donošenje odluke potrebno tumačenje prava Zajednice, pri čemu je nevažno to što u postupku u kojem se upućuje zahtjev nema spora” ( 6 ).

34.

Ako je, kao što je to ovdje slučaj, između stranaka prethodno došlo do spora i odluka suda nižeg stupnja je, u okviru žalbe ili žalbe u kasacijskom postupku, stigla pred visoki sud, „treba, u načelu, smatrati da je sud koji donosi odluku […] sud u smislu članka [267. UFEU‑a] i da je ovlašten za upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu” ( 7 ).

35.

Tu tvrdnju ne dovodi u pitanje činjenica da pojedinačna situacija stranaka u sporu ostaje nepromijenjena, neovisno o smislu presude donesene zbog zaštite zakonitosti. Suprotno tomu, na temelju učinka erga omnes presude te vrste imaju svojstvo koje, upravo zbog nadilaženja konkretnog slučaja, itekako opravdava to da Hoge Raad (Vrhovni sud) može Sudu uputiti zahtjev kako bi njegov odgovor, prilikom tumačenja prava Unije, imao veći doseg, i kako bi se na taj način zajamčilo da svi sudovi u Nizozemskoj ujednačeno primjenjuju Uredbu br. 6/2002.

36.

Ukratko, smatram da ne postoje zapreke za prihvaćanje zahtjeva za prethodnu odluku.

B.

Meritum

37.

U Uredbi br. 6/2002 odabran je jedan model specijalizacije sudova: u svakoj državi članici imenuje se što je moguće manji broj nacionalnih sudova (koji se nazivaju „sudovi za dizajn Zajednice”) za donošenje odluka o ništavosti i povredi dizajna Zajednice.

38.

To pravilo, izraženo u člancima 80. i 81. navedene uredbe, podrazumijeva da je, a što nije sporno, donošenje odluke o meritumu u odgovarajućim sporovima isključivo na navedenim sudovima za dizajn Zajednice, kao stručnjacima u tom području.

39.

Međutim, čini se da se u članku 90. stavku 1. navedene uredbe slijedi druga logika, koja je više u skladu s načelom djelotvornosti nego s načelom specijalizacije sudova, što se tiče privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere ( 8 ). Za takve mjere „[s]udovima države članice, uključujući sudove za dizajn Zajednice, može biti podnesen zahtjev […] u odnosu na dizajn Zajednice […]”.

40.

Stoga na prvi pogled isključivost iz članka 81. nestaje u članku 90. te se na taj način omogućava djelovanje drugih nacionalnih sudova, a ne samo specijaliziranog suda, iako isključivo za donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere. Što se tiče tih mjera, zahtjevi u pogledu brzine, svojstvene načelu djelotvornosti, i veće teritorijalne blizine različitih nadležnih sudaca opravdali bi decentralizirano rješenje, umjesto rješenja usmjerenog na samo jedan sud ( 9 ).

41.

Tekstom članka 90. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 zagovara se takvo tumačenje: bilo koji sud države članice (treba smatrati da se to odnosi na one sudove koji u toj državi rješavaju sporove u pogledu dizajna) može imati pristup toj vrsti mjera. Njime se potvrđuje da se izraz „uključujući sudove za dizajn Zajednice” ne treba odnositi na specijalizirani sud, s obzirom na to da su sudovi za dizajn Zajednice jednako nadležni kao i ostali sudovi za donošenje privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere ( 10 ).

42.

Međutim, Glavni državni odvjetnik ( 11 ) i nizozemska vlada tvrde da se člankom 90. Uredbe br. 6/2002 ne izmjenjuje doseg članka 81. niti predviđa neka iznimka od odredbi potonjeg članka. Prema njihovu mišljenju, člankom 81. predviđa se nadležnost sudova specijaliziranih za dizajn Zajednice u bilo kojoj fazi postupka za proglašavanje ništavosti ili povrede, uključujući nadležnost za privremenu pravnu zaštitu. Članak 90. primjenjuje se na druge vrste postupaka koji se razlikuju od onih navedenih u članku 81.

43.

Komisija zagovara suprotno rješenje. Članak 90. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 može se shvatiti na način da je nadležnost za donošenje zaštitnih mjera u pogledu dizajna Zajednice na sudovima država članica, „uključujući sudove za dizajn Zajednice”. Drugim riječima, njime se daje mogućnost pokretanja postupka pred sudovima (specijaliziranim) za dizajn Zajednice ili drugim nespecijaliziranim sudovima (ali koji su općenito nadležni za sporove u području dizajna). Smatram da to stajalište najbolje odgovara tumačenju navedene odredbe.

44.

U prilog svojem stajalištu, Glavni državni odvjetnik upućuje na Protokol o rješavanju sporova u vezi s povredama i valjanosti patenata Zajednice ( 12 ). Prema mišljenju Glavnog državnog odvjetnika, članak 90. Uredbe br. 6/2002 slijedi obrazac članka 36. tog protokola, čiji je cilj bio omogućiti donošenje zaštitnih mjera koje se odnose na nacionalne patente i na patente Zajednice. Navedenim člankom 36. nije se nastojala uvesti iznimka od pravilâ o nacionalnoj nadležnosti iz Protokola nego od pravila povezanih s međunarodnom nadležnošću ( 13 ).

45.

Smatram da to upućivanje na sustav sporova u pogledu patenata Zajednice (koji se tada nije konkretizirao trajnim mehanizmom) nije korisno, ni u kojem smislu, za tumačenje članka 90. Uredbe br. 6/2002 o dizajnu. Točno je da je nizozemski zakonodavac ostvario svoju težnju da cijelu nadležnost koja se odnosi na zaštitu patenta Zajednice dodijeli samo jednom sudu te da je pritom potvrdio da slijedi ono što je predviđeno u Protokolu, ali takvom odlukom nisu riješene dvojbe o dosegu članka 90., u vezi s člankom 81. Uredbe br. 6/2002.

46.

Veću težinu ima argument u pogledu „strukture” Uredbe br. 6/2002 na koju se pozivaju Glavni državni odvjetnik i nizozemska vlada. S njihova stajališta, članak 90. predstavlja opće pravilo u pogledu privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere, odnosno riječ je o uređenju koje treba nadopuniti ovisno o vrsti spora u kojem se zahtijevaju:

47.

Međutim, ne slažem se s tim stajalištem. Njemu je protivna struktura glave IX. Uredbe br. 6/2002 koja se odnosi na „Nadležnost i postupanje u pravnim postupcima koji se odnose na dizajn Zajednice”, koja je podijeljena u tri odjeljka:

48.

Sustavnim tumačenjem glave IX. Uredbe br. 6/2002 potvrđuje se da je zakonodavac želio drukčije urediti, s jedne strane, tužbe zbog povrede i tužbe za proglašavanje dizajna Zajednice ništavim, i s druge strane, ostale tužbe. Prvonavedene tužbe uređuju se u odjeljku 2., u koji je umetnut članak 90. Stoga je teško prihvatiti da potonji članak ima drukčiji cilj od normativne cjeline (odjeljak 2.) čiji je dio. Drugim riječima, članak 90. također vrijedi za privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, koje se zahtijevaju tijekom postupaka koji se odnose na povrede i na ništavost dizajna Zajednice.

49.

Nizozemska vlada kao dodatni argument ističe da je položaj članka 90. u odjeljku 2. udaljen od članaka 80. i 81. Uredbe br. 6/2002. Tvrdi da činjenica da su između njih umetnuti članci 82. do 89., koji se odnose na drugu vrstu pitanja, pretpostavlja određenu nepovezanost među njima.

50.

Smatram da taj argument nije moguće prihvatiti. U tekstu članaka 82. do 89. Uredbe br. 6/2002 uvelike se upućuje na postupke predviđene u članku 81., zbog čega je očito da slijede istu logiku kojom se opravdava uključivanje svih tih članaka u glavu IX. odjeljak 2. Jednakom se logikom objašnjava zašto se članak 90. nalazi u tom istom odjeljku, čime se dodatno podupire ideja da zaštitne mjere na koje upućuje odgovaraju postupcima predviđenim u članku 81., a ne postupcima iz članka 93., koji se nalazi u odjeljku 3.

51.

Stoga kriteriji doslovnog i sustavnog tumačenja dovode do drukčijeg rješenja od onog koje zagovaraju Glavni državni odvjetnik i nizozemska vlada. Na isto rješenje upućuje logika dvojnog sustava specijaliziranih sudova i ostalih nadležnih sudova u svakoj državi članici, ako se kombinira, s jedne strane, s različitim funkcijama privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere, i, s druge strane, s funkcijama sudske odluke kojom se rješava meritum spora.

52.

Nedvojbeno je da specijalizacija sudova za dizajn Zajednice pridonosi jedinstvenosti sudske prakse i postizanju ujednačene primjene pravila kojima se uređuju, što se tiče merituma, tužbe zbog povrede i tužbe za proglašavanje ništavosti. Takvo shvaćanje zadaće odlučivanja o meritumu prožima sustav Uredbe br. 6/2002: stoga, kad se člankom 80. što je moguće manjem broju sudova daje nadležnost u pogledu postupaka iz članka 81., nastoji se pomoći „razvoju jedinstvenog tumačenja uvjeta koji se odnose na valjanost dizajna Zajednice” (uvodna izjava 28.).

53.

Međutim, takvu svrhu ne treba primijeniti na privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, čije je donošenje po definiciji vremenski ograničeno i ne dovodi u pitanje (ne smije dovoditi u pitanje) konačnu odluku u sporu.

54.

Ne osporavajući praktičnu važnost koju u određenim predmetima može imati odluka o privremenoj pravnoj zaštiti, ona je i dalje uvjetovana nastavkom glavnog postupka ( 18 ) i ne smije zadirati u njega. U Uredbi br. 6/2002, odlučivanje o složenim pitanjima koja utječu na meritum predmeta (kao što to može biti povreda ili ništavost dizajna) izričito se povjerava specijaliziranim sudovima.

55.

Tako se, na primjer, što se tiče protutužbe, može vidjeti da je tuženik, u skladu s člankom 85. stavkom 1., treba podnijeti ako želi osporavati valjanost dizajna Zajednice čiji je tužitelj nositelj nakon što je potonji tužitelj pokrenuo postupak iz članka 81. Uredbe br. 6/2002. Suprotno tomu, u postupovnoj fazi koja se odnosi na privremene mjere, uključujući i zaštitne mjere, dovoljno je da tuženik podnese tek prigovor ništavosti (članak 90. stavak 2. Uredbe br. 6/2002) ( 19 ).

56.

Iz tog dvojnog postupanja proizlazi da, za zakonodavca Unije, odluka o privremenoj pravnoj zaštiti, upravo zbog svoje privremenosti i jer se donosi do odluke o meritumu, ima ograničeni učinak. Nije točno da sudac nadležan za privremenu pravnu zaštitu ne može, u svojoj ocjeni fumus boni iuris ili ostalih tužbenih razloga, uzeti u obzir tuženikovu tvrdnju (na temelju prigovora) o valjanosti tužiteljeva dizajna, ali s obzirom na to da ta odluka nije konačna, ne zahtijeva protutužbu ni intervenciju specijaliziranog suda koji, u konačnici, treba donijeti odluku u tom pogledu.

57.

Uostalom, treba uzeti u obzir da, iako sudovi za dizajn Zajednice nedvojbeno raspolažu znanjem u tom području, to ne znači da ga ostali nacionalni sudovi nemaju.

58.

Naime, sustav zaštite dizajna temelji se na supostojanju dizajna na razini Zajednice i dizajna isključivo na nacionalnoj razini, a ono se odražava u povezanoj dodjeli sudskih nadležnosti.

59.

Zaštita nacionalnog prava na dizajn jest na nacionalnim sudovima (nespecijaliziranim u smislu Uredbe br. 6/2002) koji utvrđuju pravila u svakoj državi članici, što im samo po sebi nedvojbeno daje znanje u tom području. U tim sporovima mogu donositi iste zaštitne mjere koje su, po potrebi, primjenjive na sporove u pogledu dizajna Zajednice ( 20 ).

60.

Osim toga, ti (nespecijalizirani) nacionalni sudovi također su nadležni za rješavanje određenih sporova u pogledu dizajna Zajednice, u smislu članka 93. Uredbe br. 6/2002. Isto tako, u tim sporovima mogu donositi privremene mjere, uključujući zaštitne mjere.

61.

Stoga sudovi isključeni iz nadležnosti iz članka 81. Uredbe br. 6/2002 djeluju u području koje im je poznato, neovisno o tome što nisu ovlašteni za odlučivanje u pogledu merituma u sporovima koji se odnose na povredu ili ništavost dizajna Zajednice.

62.

Stoga mi se čini da se argumentom (veće) specijaliziranosti sudova za dizajn Zajednice ne može opravdati ograničavanje nadležnosti ostalih nacionalnih sudova što se tiče privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere.

63.

Nizozemska vlada tumači članak 90. stavak 1. Uredbe br. 6/2002 na način da se njime državama članicama daje sloboda da odaberu kako će organizirati postupak privremene pravne zaštite, uz ograničenje da je nužno riječ o sudu nadležnom za dizajn Zajednice.

64.

U tu svrhu navodi da se postupovna autonomija država članica mijenja samo ako postoje izričita pravila na temelju kojih je treba dati konkretnom pravosudnom tijelu s određenim nadležnostima (kao što to čine članci 80. i 81. Uredbe br. 6/2002). Posljedično, ničim se ne sprečava neku državu da odluči da je isključiva nadležnost za tužbe zbog povrede ili tužbe za proglašavanje ništavosti, uključujući fazu koja se odnosi na donošenje zaštitnih mjera, na specijaliziranim sudovima za dizajn Zajednice.

65.

To se stajalište temelji na shvaćanju članka 90. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 kao pravila kojim se samo daje ovlaštenje: države članice „mogu” iskoristiti mogućnost dodjele nadležnosti za donošenje zaštitnih mjera jednim ili drugim sudovima (uz već navedeno ograničenje kojim se zahtijeva da se u svakom slučaju uključe sudovi za dizajn Zajednice).

66.

Međutim, smatram da upotreba sintagme „mogu” u toj odredbi ima drugo značenje, koje je usklađenije sa svrhom tog pravila. Mogućnost odabira ne odnosi se na države članice, nego na sudionike u postupku. I upravo iz razloga koji se odnose na zaštitu interesa potonjih sudionika u postupku i na blizinu sudova koji im trebaju dati hitan odgovor ( 21 ), iako samo u okviru privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere, dopušteno im je obratiti se specijaliziranim ili redovnim sudovima.

67.

Stoga odredbu treba tumačiti sa stajališta nositelja prava svojstvenog dizajnu Zajednice, koji traže svoju sudsku zaštitu. U konačnici, potiče se pokretanje postupka bolje privremene pravne zaštite, u kojem prevladava učinkovitost ( 22 ), dok, što se tiče merituma, prevladava specijaliziranost za rješavanje tužbi zbog povrede ili tužbi za proglašavanje ništavosti.

68.

Moglo bi se smatrati da je u tom slučaju uključivanje sudova za dizajn Zajednice suvišno, ali to nije slučaj. Ključan je članak 90. stavak 3. na temelju kojeg:

69.

Upravo se posljednjom rečenicom članka 90. stavka 3. Uredbe br. 6/2002 potvrđuje prethodno navedeno. Ne bi bilo potrebno predvidjeti da „[n]ijedan drugi sud [različit od sudova za dizajn Zajednice] nema takvu nadležnost [odnosno nadležnost da djelotvornost svojih privremenih mjera, uključujući zaštitne mjere, proširi na državno područje bilo koje države članice]”, da drugi sudovi sami po sebi nisu nadležni za donošenje bilo kakve zaštitne mjere u okviru tužbe za proglašavanje ništavosti i tužbe zbog povrede dizajna Zajednice.

70.

Ukratko, time što nacionalni sudovi donose zaštitne mjere (u smislu koji je već objašnjen), postiže se sudska zaštita svojstvena toj vrsti postupaka, koja je hitna, a da pritom, ponavljam, u toj postupovnoj fazi nije moguće iscrpiti ispitivanje merituma spora, što je isključivo na sudovima za dizajn Zajednice.

V.

Zaključak

71.

S obzirom na prethodno navedeno, Sudu predlažem da na pitanje koje je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odgovori na sljedeći način: