MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 17. ožujka 2022.(1)
Predmet C‑713/20
Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank
protiv
X i Y
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 11. stavak 3. točke (a) i (e) – Osoba koja ima boravište u jednoj državi članici, a obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u drugoj državi članici – Radni odnosi s agencijom za privremeno zapošljavanje – Određivanje mjerodavnog zakonodavstva za razdoblja između radnih odnosa”
1. Primjenjuje li se na privremeno zaposlenog radnika koji ima boravište u državi članici koja nije ona u kojoj redovno obavlja svoj posao, u razdobljima u kojima radnik ne radi i u kojima nije na snazi nikakav ugovor o radu, pravo države zaposlenja u smislu članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004(2) ili pravo države boravišta u smislu članka 11. stavka 3. točke (e) navedene uredbe?
2. To je u biti pitanje na koje Sud treba odgovoriti u ovom predmetu, koji se odnosi na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) u dvama spojenim predmetima između, s jedne strane, Raada van Bestuur van de Sociale Verzekeringsbank (Upravno vijeće Fonda socijalnog osiguranja, Nizozemska, u daljnjem tekstu: SVB) i, s druge strane, osoba X i Y.
3. Ovaj predmet pruža Sudu priliku da pojasni smisao odredbe sadržane u članku 11. stavku 3. točki (a) Uredbe br. 883/2004 i da dodatno doprinese definiranju opće strukture pravila o sukobu zakona predviđenih u glavi II. navedene uredbe.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. Uredbom br. 883/2004 (u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004) stavljena je izvan snage, s učinkom od 1. svibnja 2010., Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71)(3).
5. U skladu s člankom 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 883/2004:
„U smislu ove Uredbe:
(a) ‚djelatnost zaposlene osobe’ znači bilo koja djelatnost ili istovjetna situacija koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija;
(b) ‚djelatnost samozaposlene osobe’ znači bilo koja djelatnost ili istovjetna situacija koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija”.
6. Glava II. Uredbe br. 883/2004, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava članke 11. do 16.
7. Člankom 11. navedene uredbe, naslovljenim „Opća pravila”, određuje se kako slijedi:
„1. Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.
2. U smislu ove glave, za osobe koje primaju novčana davanja zbog ili kao posljedicu njihove djelatnosti u svojstvu zaposlenih ili samozaposlenih osoba, smatra se da obavljaju spomenutu djelatnost. To se ne primjenjuje na invalidske, starosne ili obiteljske mirovine, ili na [naknade] za ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ili na novčana davanja za bolest kojima se pokrivaju troškovi liječenja na neograničeni rok.
3. Podložno člancima od 12. do 16.:
(a) na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(b) na državnog službenika primjenjuje se zakonodavstvo države članice kojoj podliježe uprava koja ga zapošljava;
(c) na osobu, koja prima davanja za nezaposlenost prema članku 65. na temelju zakonodavstva države članice boravišta, primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(d) na osobu pozvanu ili ponovno pozvanu u službu oružanih snaga ili na civilnu službu u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
(e) na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica”.
8. Člancima 12. do 16. Uredbe br. 883/2004 predviđaju se posebna pravila koja se primjenjuju na osobe koje je poslodavac uputio u drugu državu članicu (članak 12.), osobe koje rade u dvjema ili više država članica (članak 13.), osobe koje su odabrale dobrovoljno osiguranje ili neobavezno produženo osiguranje (članak 14.) i članove ugovornog osoblja europskih institucija (članak 15.) te pojedina izuzeća od članaka 11. do 15. te uredbe (članak 16.).
B. Nizozemsko pravo
9. Člankom 6. Algemene Ouderdomsweta (Zakon o općem sustavu mirovinskog osiguranja, u daljnjem tekstu: AOW) predviđa se:
„1. U skladu s odredbama ovog zakona, osigurana je osoba koja još nije navršila dob za umirovljenje te
a) ima boravište;
b) nema boravište, ali podliježe porezu na dohodak na temelju rada koji se obavlja u Nizozemskoj ili epikontinentalnom pojasu.
[...]
3. Odstupajući od stavaka 1. i 2., krug osiguranih osoba može se proširiti ili ograničiti općom administrativnom mjerom”.
10. U članku 6.a AOW‑a navodi se:
„Ako je potrebno, odstupajući od članka 6. i od odredaba koje iz njega proizlaze,
a) osoba čije osiguranje na temelju ovog zakona proizlazi iz primjene odredaba ugovora ili odluke međunarodne organizacije smatra se osiguranom;
b) osoba na koju se primjenjuje zakonodavstvo druge države na temelju ugovora ili odluke međunarodne organizacije ne smatra se osiguranom”.
11. Člankom 13. stavkom 1. točkom (a) AOW‑a predviđa se smanjenje iznosa mirovine od 2 % za svaku kalendarsku godinu tijekom koje osoba koja ima pravo na mirovinu, nakon što je navršila 15 godina, ali prije nego je navršila 65 godina, nije bila osigurana.
12. U članku 6. Algemene Kinderbijlagweta (Opći zakon o obiteljskim doplacima, u daljnjem tekstu: AKW) navodi se istovjetan tekst članka 6. AOW‑a.
13. Članak 6.a AKW‑a glasi:
„Ako je potrebno, odstupajući od članka 6. i od odredaba koje iz njega proizlaze:
a) osoba čije osiguranje na temelju ovog zakona proizlazi iz primjene odredaba ugovora ili odluke međunarodne organizacije također se smatra osiguranom;
b) za potrebe poglavlja 3. ovog zakona, ‚osigurana osoba’ znači i svaka osoba koja nije osigurana i koja je stekla pravo na obiteljska davanja na temelju Uredbe br. 883/2004;
c) osoba na koju se primjenjuje zakonodavstvo druge države na temelju ugovora ili odluke međunarodne organizacije ne smatra se osiguranom”.
14. U skladu s člankom 11. stavkom 1. AKW‑a:
„Isključivo osoba koja je osigurana prvog dana kalendarskog tromjesečja ima pravo na obiteljske doplatke za dijete u smislu ovog zakona”.
15. Člankom 6. Besluita uitbreiding en beperking kring van verzekerden volksverzekeringen 1999 (Uredba o proširenju i ograničenju kategorija osiguranika sustava socijalnog osiguranja iz 1999., u daljnjem tekstu: BUB) od 24. prosinca 1998., naslovljenim „Privremeni prekid rada u Nizozemskoj”, propisuje se:
„Osoba koja nema boravište u Nizozemskoj, ali koja radi isključivo u Nizozemskoj i čije je zaposlenje privremeno prekinuto, i dalje je osigurana na temelju socijalnog osiguranja:
a) zbog bolesti, invalidnosti, trudnoće, majčinstva ili nezaposlenosti; ili
b) zbog dopusta, štrajka ili blokade”.
II. Činjenično stanje, glavni postupak i prethodna pitanja
A. Spor između SVB‑a i osobe X
16. Osoba X, nizozemska državljanka, prenijela je 2012. svoje boravište u Njemačku. Iako nikad nije radila u Njemačkoj, ona je od 2013. s prekidima radila u Nizozemskoj preko agencije za privremeno zapošljavanje(4).
17. Konkretno, iz spisa proizlazi da se ta djelatnost obavljala na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme preko agencije za privremeno zapošljavanje koji su sadržavali „odredbu o radnom odnosu s agencijom”(5), odnosno odredbu na temelju koje je radni odnos s agencijom počinjao u trenutku u kojem je radnik počeo obavljati svoju djelatnost kod poduzeća korisnika, a prestajao je prestankom obavljanja te djelatnosti.
18. U razdobljima između raznih radnih odnosa različitog trajanja, od šest dana do pet mjeseci, osoba X ostala je prijavljena kod više agencija za privremeno zapošljavanje u Nizozemskoj te je ondje volontirala i obavljala poslove u kućanstvu u korist djeteta u zamjenu za minimalnu plaću.
19. SVB je 6. srpnja 2015. osobi X dostavio pregled izračuna mirovinskih davanja koja joj je priznata. Iz tog pregleda proizlazi da je njezina mirovina u skladu s AOW‑om smanjena na 82 % jer se osoba X smatrala osiguranom na temelju nizozemskog zakonodavstva o socijalnom osiguranju isključivo tijekom razdoblja u kojima je u toj državi stvarno radila preko agencije za privremeno zapošljavanje. Nasuprot tomu, u razdobljima između jednog i drugog posla, u kojima ne postoji radni odnos ni stvarna djelatnost, trebalo je primijeniti zakonodavstvo države boravišta, odnosno njemačko zakonodavstvo.
20. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku također proizlazi da osoba X nema pravo na starosnu mirovinu u Njemačkoj jer nije ostvarila nijedno razdoblje osiguranja.
21. Podnošenjem prigovora osoba X je od SVB‑a zatražila da se razdoblja između aktivnosti koje se obavljaju na temelju radnog odnosa preko agencije za privremeno zapošljavanje smatraju razdobljima osiguranima na temelju AOW‑a.
22. Nakon što je njezin prigovor odbijen, osoba X podnijela je isti zahtjev Rechtbanku Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji ga je prihvatio presudom od 3. listopada 2016. Konkretno, Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) je utvrdio, pozivajući se u prilog svojim zaključcima i na presudu Franzen i dr.(6), da se ta razdoblja trebaju smatrati razdobljima dopusta ili razdobljima nezaposlenosti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, osobito člankom 6. BUB‑a, pa samim time i razdobljima tijekom kojih je osoba X bila osigurana na temelju nizozemskog zakonodavstva.
23. SVB je protiv te presude podnio žalbu Centrale Raad van Beroepu (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.
B. Spor između SVB‑a i osobe Y
24. Osoba Y trajno boravi sa svojom obitelji u Poljskoj te je od 2007., uz nekoliko prekida, radila u Nizozemskoj na temelju različitih ugovora o privremenom radu sklopljenih s agencijom za privremeno zapošljavanje.
25. U mjeri u kojoj je u ovom predmetu uglavnom relevantno, osoba Y je s agencijom sklopila ugovor o privremenom zapošljavanju na određeno vrijeme, i to za razdoblje od osam mjeseci, s učinkom od 20. srpnja 2015. Međutim, u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 7. veljače 2016. osoba Y nije radila, te je s istom agencijom za privremeno zapošljavanje sklopila novi ugovor o radu, počevši od 8. veljače 2016.
26. Odlukom od 29. ožujka 2016. SVB je priopćio osobi Y da za mjesece siječanj i veljaču 2016. nema pravo na obiteljski doplatak u skladu s AKW‑om jer prvog radnog dana tih mjeseci nije uopće radila u Nizozemskoj(7).
27. Podnošenjem prigovora ona je od SVB‑a zatražila da joj se priznaju obiteljski doplaci i za siječanj i veljaču 2016. ističući da je tijekom tog razdoblja bila na dopustu i da je radni odnos stoga bio još uvijek na snazi.
28. Nakon što je njezin prigovor odbijen, osoba Y ponovno je istaknula svoj zahtjev pred Rechtbankom Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska), koji ga je odbio presudom od 5. siječnja 2017. potvrdivši ocjene SVB‑a.
29. Osoba Y je protiv te presude podnijela žalbu Centrale Raad van Beroepu (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev.
C. Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku
30. Nakon što je spojio ta dva predmeta na raspravi održanoj 29. svibnja 2020., Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) 17. prosinca 2020. donio je odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
31. Što se tiče predmeta osobe X, sud koji je uputio zahtjev ističe da, s obzirom na to da je ugovor o radu obilježavala prethodno navedena odredba o radnom odnosu s agencijom, na temelju koje radni odnos automatski prestaje prestankom obavljanja djelatnosti kod poduzeća korisnika, nikakav radni odnos nije bio na snazi u razdobljima između jednog i drugog zaposlenja.
32. Sud koji je uputio zahtjev također navodi da djelatnosti koje je osoba X obavljala volonterski i unutar obitelji za minimalnu plaću nisu ulazile u gospodarski okvir i nisu imale svrhu ostvarivanja prihoda. Zbog toga ih se prema njegovu mišljenju nije moglo smatrati djelatnošću zaposlene osobe ili istovjetnom djelatnošću.
33. Što se tiče osobe Y, Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) ističe da ona nikad nije osporavala neisplatu plaća u razdoblju od 1. siječnja do 7. veljače 2016. te da je novi ugovor o radu bio sklopljen prije isteka prethodnog ugovora. Te okolnosti upućuju na zaključak da od 1. siječnja do 7. veljače 2016. nije bio na snazi nikakav radni odnos između osobe Y i agencije za privremeno zapošljavanje.
34. Sud koji je uputio zahtjev tako navodi da se oba spora odnose na pitanje jesu li osobe X i Y – osobe koje redovno rade u Nizozemskoj, ali imaju boravište u drugoj državi članici – i dalje bile osigurane na temelju nizozemskog zakonodavstva o socijalnom osiguranju i skrbi tijekom razdoblja između opisanih radnih odnosa s agencijom za privremeno zapošljavanje.
35. Dakle postavlja se pitanje mogu li ta razdoblja predstavljati situacije koje su izjednačene s djelatnostima zaposlene ili samozaposlene osobe iz članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 i stoga opravdati primjenu nizozemskog zakonodavstva.
36. Budući da je nesporno da se ovi predmeti ne odnose na situacije iz članka 11. stavka 3. točaka (b), (c) i (d) Uredbe br. 883/2004, niječan odgovor na to pitanje podrazumijevao bi zaključak da se na ta razdoblja primjenjivalo zakonodavstvo države boravišta u smislu članka 11. stavka 3. točke (e) te uredbe, odnosno Njemačke u pogledu osobe X i Poljske u pogledu osobe Y.
37. Ističući dvojbe povezane s navedenim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev upućuje na prethodno navedenu presudu od 23. travnja 2015., Franzen i dr., koja se, iako se odnosi na tumačenje Uredbe br. 1408/71, također može primijeniti na Uredbu br. 883/2004.
38. Navodi da iz jednog mogućeg tumačenja te presude, koje se u biti temelji na doslovnoj formulaciji njezine točke 50.(8), proizlazi da su osobe koje redovno obavljaju svoju profesionalnu djelatnost u državi članici obuhvaćene područjem primjene članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 sve dok nisu definitivno ili privremeno prestale obavljati tu djelatnost. Međutim, postojanje radnog odnosa nije relevantno za utvrđivanje postojanja takvog prestanka. U tu svrhu, naprotiv, valjalo bi utvrditi različite kriterije, povezane s obilježjima posla, s trajanjem razdoblja tijekom kojeg su ga dotične osobe obavljale, s trajanjem razdobljâ, s usmjerenosti na samo jedno nacionalno tržište rada.
39. Napominje da iz drugog mogućeg tumačenja navedene presude s druge strane proizlazi da je za primjenu zakona države zaposlenja potrebno postojanje radnog odnosa. Tako se na osobu automatski primjenjuje zakonodavstvo države boravišta u slučaju kad je radni odnos prestao čak i samo privremeno i neovisno o trajanju tog prekida.
40. Sud koji je uputio zahtjev usto ističe da rješenje kojim se primjenjivost članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 ograničava isključivo na slučajeve kad je radni odnos na snazi omogućuje utvrđivanje zakonodavstva koje se sigurno primjenjivalo u trenutku nastanka događaja. Međutim, to rješenje, primijenjeno na slučajeve poput onih u ovom predmetu, može dovesti do vrlo česte promjene mjerodavnog zakonodavstva i znatnih administrativnih poteškoća, čime se stvara potencijalna prepreka slobodnom kretanju radnika.
41. Sud koji je uputio zahtjev smatra da i rješenje kojim se nalaže da se, neovisno o postojanju radnog odnosa, provjeri stvarno postojanje prekida djelatnosti na temelju indicija poput onih navedenih u točki 38. ovog mišljenja, ima prednosti i nedostatke. Što se tiče prednosti, njime se omogućuje izbjegavanje promjene mjerodavnog zakonodavstva u slučaju kad su prekidi između radnih odnosa manjeg trajanja. Što se tiče nedostataka, ono je zbog retroaktivne ocjene činjenica, koju treba provesti ex post, obilježeno većom nesigurnosti.
42. S obzirom na navedeno, Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 11. stavak 3. točku (a) Uredbe (EZ) 883/2004 tumačiti na način da radnik koji živi u jednoj državi članici, a radi na državnom području druge države članice na temelju ugovora o privremenom radu, prema kojem radni odnos završava s prestankom privremenog rada te se potom nastavlja, u međurazdobljima i dalje podliježe zakonodavstvu potonje države članice sve dok nije privremeno prestao s tim radom?
2. Koji su faktori značajni da bi se u takvim slučajevima utvrdilo je li riječ o privremenom prestanku obavljanja posla?
3. Nakon isteka kojeg razdoblja treba pretpostaviti da je radnik, koji više nije u ugovornom radnom odnosu, privremeno prestao obavljati svoj posao u državi zaposlenja, osim u slučaju konkretnih indicija koje upućuju na suprotno?”
III. Pravna analiza
43. Smatram da se tri prethodna pitanja mogu razmotriti zajedno jer je upit koji iz njih proizlazi u bitnome jedinstven.
44. Nije sporno da su u ovom slučaju i osoba X i osoba Y obuhvaćene područjem primjene ratione personae Uredbe br. 883/2004 i da predmetna davanja, odnosno starosna mirovina i obiteljski doplatak, ulaze u materijalno područje primjene te uredbe.
45. Što se tiče predmeta osobe X, kao što je već istaknuto u točkama 31. i 32. ovog mišljenja, valja napomenuti da je ugovore o zaposlenju s agencijom za privremeno zapošljavanje obilježavalo postojanje „odredbe o radnom odnosu s agencijom”, na temelju koje je odnos automatski prestajao prestankom obavljanja djelatnosti kod poduzeća korisnika. Zbog toga ti radni odnosi, u skladu s utvrđenjima Centrale Raad van Beroepa (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska), nisu bili na snazi u razdobljima između jednog i drugog zaposlenja. Sud koji je uputio zahtjev također je isključio mogućnost da se poslovi koje je osoba X obavljala volonterski i unutar obitelji za minimalnu plaću mogu smatrati djelatnostima koje se obavljaju u svojstvu zaposlene osobe ili istovjetnim djelatnostima.
46. Što se tiče osobe Y, kao što je već navedeno u točki 33. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da u razdoblju između 1. siječnja i 7. veljače 2016. nije bio na snazi nikakav radni odnos.
47. Predmeti osoba X i Y mogu se stoga spojiti jer se oba odnose na razdoblja tijekom kojih nikakav radni odnos nije bio na snazi, a navedene osobe, koje imaju boravište u državi koja nije država redovnog zaposlenja, nisu obavljale nikakav posao.
48. Stoga se može utvrditi da svojim prethodnim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da razjasni primjenjuje li se na osobe X i Y, koje imaju boravište u državi članici različitoj od one u kojoj su na temelju privremenih radnih odnosa redovno radile, u razdobljima u kojima radnik ne radi i u kojima su ti radni odnosi prestali, pravo države zaposlenja u smislu članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 ili pravo države boravišta u smislu članka 11. stavka 3. točke (e) iste uredbe. Europska komisija je podržala prvo, dok su SVB i nizozemska vlada podržali drugo rješenje.
49. Kako bih odgovorio na to pitanje, smatram primjerenim da se preliminarno ukratko utvrdi okvir Uredbe br. 883/2004.
50. Cilj te uredbe, kojom su modernizirana te pojednostavljena pravila sadržana u Uredbi br. 1408/71, pri čemu su zadržale isti cilj, jest koordinacija sustava socijalnog osiguranja država članica kako bi se osiguralo učinkovito ostvarivanje slobodnog kretanja osoba(9).
51. Njome se ne uspostavlja zajednički sustav socijalnog osiguranja, nego i dalje nastavljaju postojati različiti nacionalni sustavi(10) te se utvrđuje niz zajedničkih načela koja moraju poštovati zakonodavstva svih država članica u području socijalnog osiguranja. Tako se nastoji osigurati da različiti nacionalni sustavi ne utječu negativno na osobe koje ostvaruju slobodu kretanja i boravka unutar Unije zbog korištenja te slobode(11).
52. U tom kontekstu glava II. Uredbe br. 883/2004, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava upravo kolizijska pravila koja omogućuju određivanje zakonodavstva primjenjivog na situacije obuhvaćene područjem primjene te uredbe.
53. Radi se o pravilima o sukobu zakonâ koja se temelje na kriterijima povezanosti sličnima onima koja postoje u međunarodnom privatnom pravu. Naime, njihov je cilj utvrditi zakonodavstvo primjenjivo na situacije koje imaju poveznice s različitim državama članicama, s obzirom na to da se odnose upravo na zaposlene ili samozaposlene osobe koje su iskoristile svoje pravo na slobodno kretanje na području Unije(12).
54. Sud je u nekoliko navrata pojasnio da odredbe glave II. Uredbe br. 883/2004 čine cjelovit i ujednačen sustav pravila o sukobu zakonâ čiji cilj nije samo izbjeći istodobnu primjenu više nacionalnih zakonodavstava, nego i spriječiti da osobama koje ulaze u područje primjene navedene uredbe zbog nepostojanja zakonodavstva koje se na njih primjenjuje bude uskraćena zaštita u području socijalnog osiguranja(13). Drugim riječima, nastoji se izbjeći, s jedne strane, da zbog negativnog sukoba između nacionalnih zakonodavstava radnici migranti ostanu bez socijalne zaštite i, s druge strane, da zbog pozitivnog sukoba ostvaruju iste koristi ili podliježu plaćanju doprinosa u skladu sa zakonodavstvom više država članica.
55. Međutim, cilj tih odredbi nije propisati materijalne uvjete za osiguranje u okviru sustava socijalnog osiguranja ili za postojanje prava na odgovarajuća davanja. Načelno je na zakonodavstvu država članica da utvrdi te uvjete(14).
56. Pravila o sukobu zakonâ predviđena Uredbom br. 883/2004 obvezujuća su za države članice koje stoga nemaju mogućnost odrediti u kojoj je mjeri primjenjivo njihovo vlastito zakonodavstvo ili ono druge države članice(15). Zbog toga iz primjene svojeg zakonodavstva ne mogu isključiti osobe na koje se to zakonodavstvo treba primijeniti na temelju Uredbe(16).
57. Kako bi se riješili eventualni pozitivni ili negativni sukobi nacionalnih zakona, cilj je odredbi glave II. Uredbe br. 883/2004 da se na dotične osobe primjenjuje sustav socijalnog osiguranja samo jedne države članice.
58. Naime, člankom 11. Uredbe br. 883/2004, naslovljenim „Opća pravila”, koji predstavlja „kamen temeljac” sustava, propisuje se u stavku 1. načelo da se primjenjuje samo jedno zakonodavstvo.
59. Stoga, ako je osoba obuhvaćena područjem „primjene ratione personae” Uredbe br. 883/2004, kako je utvrđeno člankom 2. te uredbe, načelno se primjenjuje zakonodavstvo određene države članice, određeno u skladu s odredbama glave II. te uredbe(17).
60. Nadalje, u mjeri u kojoj je to većinom relevantno za ovaj predmet, u članku 11. stavku 3. točki (a) Uredbe br. 883/2004 navodi se načelo lex loci laboris, kojim se utvrđuje da se „na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje zakonodavstvo te države članice”(18).
61. Pojmovi „djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe” definirani su u članku 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 883/2004. Tom se odredbom utvrđuje da, za potrebe te uredbe, „djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe” znači „bilo koja djelatnost ili istovjetna situacija koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija”.
62. Stoga, iz zajedničkog tumačenja tih odredbi proizlazi da primjena načela lex loci laboris podliježe uvjetu da djelatnost mora obavljati osoba koja se prema zakonodavstvu o socijalnom osiguranju dotične države smatra „zaposlenom ili samozaposlenom”(19). Dakle, smatram da je postojanje radnog odnosa, kvalificiranog kao takvog s obzirom na zakonodavstvo u okviru kojeg se obavlja, ključno za primjenu zakonodavstva države zaposlenja.
63. Postojanje radnog odnosa bespredmetno je samo u iznimnom slučaju iz članka 11. stavka 2. Uredbe br. 883/2004 kojim se osobe koje obavljaju djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba izjednačuju s onima koje primaju novčana davanja zbog ili kao posljedicu te djelatnosti.
64. Sud koji je uputio zahtjev već je izričito utvrdio da se situacija osoba X i Y tijekom razdoblja između privremenih radnih odnosa ne smatra zaposlenjem ili samozaposlenjem u skladu s nizozemskim zakonodavstvom(20).
65. S druge strane, nesporno je da navedene osobe tijekom predmetnih razdoblja nisu primale koristi iz članka 11. stavka 2. Uredbe br. 883/2004.
66. Razlozi izloženi u prethodnim točkama ovog mišljenja upućuju na to da se u predmetnom slučaju mora isključiti primjena prava države zaposlenja, kako u smislu članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 tako i u smislu članka 11. stavka 2. te uredbe.
67. Čini se da se tim rješenjem mogu najbolje ostvariti ciljevi Uredbe br. 883/2004. Naime, povezujući nadležnosti države zaposlenja s postojanjem radnog odnosa, mjerodavno nacionalno pravo može se utvrditi bez odlaganja, u trenutku nastanka događaja, i s potrebnom sigurnošću.
68. Tako se štiti pravna sigurnost koja je ključna vrijednost u sustavu čiji je cilj, kao što je prethodno navedeno, omogućiti koordinaciju i izbjegavanje sukoba između nacionalnih zakonodavstava prema standardnim obrascima međunarodnog privatnog prava.
69. Uostalom, kao što sam već napomenuo, cilj navedene uredbe nije osigurati postojanje prava na davanja u okviru socijalnog osiguranja i skrbi, čije je uređenje prepušteno državama članicama.
70. Pravom Unije ne jamči se radniku da odlazak u drugu državu članicu, različitu od države članice njegova podrijetla, neće utjecati na njegovu socijalnu situaciju: takav odlazak, vodeći računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica, može, ovisno o slučaju, za dotičnu osobu biti manje ili više povoljan ili nepovoljan u tom pogledu(21).
71. Stoga, činjenica da dotične osobe nemaju pravo na predmetno socijalno davanje u državi članici boravišta, ni na koji način ne utječe na primjenu kolizijskih pravila iz glave II. Uredbe br. 883/2004. Uostalom, pravo države boravišta moglo bi teoretski biti povoljnije od prava države zaposlenja.
72. Tumačenje koje se temelji na kriterijima, kao što su oni koje je Komisija izložila u svojim očitovanjima, a koji se odnose na obilježja radnog odnosa, trajanje razdoblja tijekom kojeg su dotične osobe obavljale taj posao, trajanje razdobljâ, usmjerenost na samo jedno tržište, bilo bi razlog veće neobjektivnosti i nesigurnosti te bi moglo doprinijeti nastanku sukoba između nacionalnih zakonodavstava.
73. Osim toga, trajanje razdobljâ i eventualno vraćanje u prijašnju državu zaposlenja okolnosti su koje se mogu utvrditi isključivo ex post, tako da tijekom tih razdoblja ne bi bilo moguće utvrditi mjerodavno nacionalno zakonodavstvo, što dovodi do praktičnih problema, osobito u pogledu isplate davanja kao što su primjerice obiteljski doplaci, koji nisu uvjetovani potencijalno definitivnim prestankom rada.
74. S obzirom na navedeno, čini mi se da potreba da se pretjerano ne rascjepka zakonodavstvo koje se primjenjuje na samo jednog radnika(22) proizlazi iz zahtjeva pravne sigurnosti, koji su temelj predmetnog regulatornog sustava.
75. U tom pogledu također ističem da je zakonodavac Unije, kada je htio spriječiti takvu rascjepkanost, to izričito i učinio.
76. Upućuje se na odredbu iz članka 12. Uredbe br. 883/2004 koja se odnosi na upućivanje, a u skladu s kojom se na osobu zaposlenu u jednoj državi članici za poslodavca „koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od dvadeset i četiri mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu”.
77. Ta je odredba, čiji je cilj izbjeći da poduzeće sa sjedištem na državnom području jedne države članice bude obvezno svoje radnike, na koje se uobičajeno primjenjuje zakonodavstvo te države članice u području socijalnog osiguranja, uključiti u sustav socijalnog osiguranja druge države članice u koju će biti upućeni obavljati svoj posao u ograničenom trajanju(23), očigledno derogatorne i iznimne prirode te se stoga ne može po analogiji primijeniti na slučajeve koji njome nisu izričito predviđeni. Osim toga, ona se odnosi na slučajeve u kojima, za razliku od slučajeva iz glavnog postupka, postoje kontinuirani radni odnosi.
78. Nadalje, smatram da iz navedene presude Franzen ne proizlazi nijedan element u prilog primjeni zakonodavstva države članice zaposlenja i nakon prestanka radnog odnosa.
79. Kao uvjet za primjenu zakonodavstva države članice zaposlenja, u točki 50. navedene presude navodi se činjenica da dotična osoba obavlja „profesionalnu djelatnost na državnom području te države članice”.
80. Osim toga, Sud je u točkama 51. i 52. navedene presude razlikovao taj predmet od predmeta u kojima su donesene određene prethodne presude(24), a u kojima je radni odnos bio definitivno ili privremeno prestao.
81. Konkretno, u navedenoj točki 52. navodi se da se „razdoblje tijekom kojega se aktivnosti u okviru povremenog rada ne obavljaju ne može smatrati privremenim prestankom aktivnosti” jer „iz spisa predmeta koji je dostavljen Sudu proizlazi da je radni odnos [...] trajao pet godina bez prekida”.
82. Iz toga proizlazi da je Sud smatrao ključnim kontinuirano postojanje radnog odnosa, ali je smatrao, kao i u presudi od 3. svibnja 1990., Kits van Hejningen(25), da konkretni načini obavljanja posla nisu relevantni s obzirom na to da se zakonodavstvo države zaposlenja može primijeniti i na povremene radne odnose i one s nepunim radnim vremenom.
83. Stoga je razumljivo da je Sud tom prilikom smatrao da se članak 11. stavak 3. točka (a) Uredbe br. 883/2004 primjenjuje čak i u dane kada nije obavljan povremeni rad s obzirom na to da je u predmetu u kojem odlučivao, za razliku od predmeta koji se ovdje razmatra, postojao radni odnos koji je još uvijek bio na snazi.
84. Stajalište koje zastupam dodatno je potkrijepljeno presudom od 13. rujna 2017., X(26) – koja se također odnosi na Uredbu br. 1408/71, ali se, kao što je već navedeno, može primijeniti na Uredbu br. 883/2004 – u vezi s osobom koja je radila u Nizozemskoj, koja je s poslodavcem dogovorila neplaćeni dopust te je tijekom tog dopusta obavljala dodatni posao u drugoj državi članici.
85. U točki 24. te presude navedeno je da, „ako osoba zadržava svojstvo zaposlene osobe tijekom neplaćenog dopusta koji joj je njen poslodavac odobrio, moguće je smatrati da obavlja djelatnost zaposlene osobe u smislu glave II. Uredbe [br.] 1408/71 unatoč suspenziji glavnih obveza iz radnog odnosa tijekom tog ograničenog razdoblja”.
86. To utvrđenje potvrđuje, prema mojem mišljenju, da je u svrhu primjene načela lex loci laboris uvijek potrebno postojanje radnog odnosa, neovisno o eventualnoj suspenziji konkretnih obveza koje iz njega proizlaze(27).
87. Zaključno, smatram da se situacija u kojoj su se nalazile osobe X i Y tijekom predmetnih razdobljâ ne može podvesti pod članak 11. stavak 3. točku (a) Uredbe br. 883/2004 (kao ni pod odredbu predviđenu člankom 11. stavkom 2. te uredbe) te da stoga treba isključiti mogućnost da se na te situacije može primijeniti zakonodavstvo države zaposlenja.
88. Osim toga, nesporno je da se dotične osobe nisu nalazile u situacijama predviđenima člankom 11. stavkom 3. točkama (b), (c) i (d) Uredbe br. 883/2004, koje se odnose na dužnosnike, osobe koje primaju naknadu za nezaposlenost i osobe koje su pozvane ili ponovno pozvane u vojnu ili civilnu službu.
89. S obzirom na navedeno, valja zaključiti da su predmetni slučajevi obuhvaćeni područjem primjene preostale odredbe iz točke (e) navedenog članka 11. stavka 3., koja se primjenjuje na sve osobe koje nisu navedene u točkama (a) do (d) te odredbe(28) i, konkretno, kako na osobe koje su definitivno prestale sa svakom profesionalnom aktivnošću tako i na one koje su samo privremeno prekinule svoju aktivnost(29).
90. Ponavljam, taj zaključak u skladu je s ciljem odredbi glave II. Uredbe br. 883/2004, kojima je smisao da se na dotične osobe primjenjuje socijalno zakonodavstvo samo jedne države članice, a ne da se osigura isplata davanja iz sustava socijalnog osiguranja i socijalne skrbi, koja i dalje ovisi o ispunjavanju materijalnih uvjeta koje propisuje država članica čije se zakonodavstvo primjenjuje u predmetnom slučaju.
91. Očito je da će nacionalni sud konkretno trebati primijeniti ta načela, primjenjujući ih na ovaj slučaj i tumačeći nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Unije.
IV. Zaključak
92. S obzirom na sva iznesena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) odgovori kako slijedi:
„Članak 11. stavak 3. točku (a) Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da se na radnika koji ima boravište u jednoj državi članici, a redovno obavlja svoj posao u drugoj državi članici, ne primjenjuje zakonodavstvo države zaposlenja tijekom razdoblja u kojima na temelju zakonodavstva o socijalnom osiguranju te države nema važeći ugovor o radu i ne obavlja nikakav posao koji se u skladu sa zakonodavstvom države članice smatra zaposlenjem ili samozaposlenjem. U skladu s člankom 11. stavkom 3. točkom (e) Uredbe br. 883/2004, tijekom navedenih razdoblja primjenjivo je zakonodavstvo države boravišta”.
1 Izvorni jezik: talijanski
2 Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravak SL 2020., L 415, str. 88.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 2019/1149 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o osnivanju Europskog nadzornog tijela za rad, izmjeni uredaba (EZ) br. 883/2004, (EU) br. 492/2011 i (EU) 2016/589 i stavljanju izvan snage Odluke (EU) 2016/344 (SL 2019., L 186, str. 21.)
3 Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice (SL 1971., L 149, str. 2.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. o izmjeni i ažuriranju Uredbe (EEZ) br. 1408/71 o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice i Uredbe (EEZ) br. 574/72 o utvrđivanju postupka za provedbu Uredbe (EEZ) br. 1408/71 (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.)
4 Odmah ističem da se oba predmeta o kojima je riječ u glavnom postupku odnose na privremene radne odnose. Kao što je poznato, riječ je o vrsti rada koja je na razini Unije uređena Direktivom 2008/104/EZ o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, a u kojoj sudjeluju tri strane: agencija za privremeno zapošljavanje, radnik i poduzeće korisnik. Ti su odnosi obilježeni trostranim sustavom koji se temelji na istodobnom postojanju dvaju ugovora: ugovora o radu između agencije i radnika i ugovora na temelju kojeg agencija ustupa poduzeću korisniku jednog ili više radnika. Potonje radnike, stoga, i dalje formalno zapošljava i plaća ta agencija, ali rade za i pod nadzorom poduzeća korisnika. Ugovor o radu između agencije i radnika može se sklopiti na neodređeno ili na određeno vrijeme. Samo u prvom slučaju radnik ima pravo primati naknadu plaće za ustupanje tijekom razdoblja u kojima i dalje čeka da ga se uputi poduzeću korisniku.
5 Taj ugovorni oblik predviđen je člankom 7:691. stavkom 2. Burgerlijk Wetbooka (nizozemski Građanski zakonik).
6 Presuda od 23. travnja 2015., Franzen i dr. (C‑382/13, EU:C:2015:261)
7 U tom pogledu, kao što je to istaknuo SVB u svojim očitovanjima (točka 19.), relevantan je i članak 59. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.), u skladu s kojim, „[a]ko se tijekom kalendarskog mjeseca u pogledu priznanja obiteljskih davanja počne primjenjivati zakonodavstvo druge države članice ili ako nadležnost za to pitanje prijeđe s jedne države članice na drugu, bez obzira na datume za isplatu obiteljskih davanja prema zakonodavstvu tih država članica, ustanova koja je na početku mjeseca isplaćivala obiteljska davanja na temelju zakonodavstva prema kojemu su davanja priznata to nastavlja činiti do kraja tekućega mjeseca”.
8 Sud je u točki 50. presude Franzen utvrdio da „zakonodavstvo države članice zaposlenja ostaje primjenjivo tako dugo dok dotična osoba obavlja profesionalnu aktivnost na državnom području te države članice. U tu svrhu, postojanje radnog odnosa i vrsta radnog odnosa, kao što su rad s nepunim radnim vremenom ili povremeni rad, ili broj sati koje je odradio radnik, nisu relevantni” (moje isticanje).
9 Vidjeti uvodne izjave 1., 3., 4. i 45. Uredbe br. 883/2004. Vidjeti također presude od 30. rujna 2021., Raad van bestuur van het Uitvoeringsinstituut werknemersverzekeringen (Uwv) (C‑285/20, EU:C:2021:785, t 42.), od 29. listopada 2020., Veselības ministrija (C‑243/19, EU:C:2020:872, t. 22.), i od 21. ožujka 2018., Klein Schiphorst (C‑551/16, EU:C:2018:200, t. 31.).
10 Vidjeti presude od 25. studenoga 2021., Finanzamt Österreich (Obiteljski doplaci za suradnike) (C‑372/20, EU:C:2021:962, t. 71.), od 14. lipnja 2016., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C‑308/14, EU:C:2016:436, t. 67.), i od 21. ožujka 2018., Klein Schiphorst (C‑551/16, EU:C:2018:200, t. 44.).
11 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C‑308/14, EU:C:2015:666, t. 49.) kao i moje mišljenje u predmetu SF (C‑631/17, EU:C:2019:10, t. 21.).
12 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Franzen i dr. (C‑382/13, EU:C:2014:2190, t. 63.).
13 Vidjeti presude od 3. lipnja 2021., TEAM POWER EUROPE (C‑784/19, EU:C:2021:427, t. 32.), i od 16. srpnja 2020., AFMB (C‑610/18, EU:C:2020:565, t. 40. i navedena sudska praksa).
14 Vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., A (Javna zdravstvena skrb) (C‑535/19, EU:C:2021:595, t. 47. i navedena sudska praksa). Vidjeti također presudu od 11. lipnja 1998., Kuusijärvi (C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 29.).
15 Vidjeti presude od 15. srpnja 2021., A (Javna zdravstvena skrb) (C‑535/19, EU:C:2021:595, t. 48.), i od 25. listopada 2018., Walltopia (C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 48.).
16 Vidjeti presudu od 11. lipnja 1998., Kuusijärvi (C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 30).
17 Vidjeti presude od 3. lipnja 2021., TEAM POWER EUROPE (C‑784/19, EU:C:2021:427, t. 33.), i od 16. srpnja 2020., AFMB (C‑610/18, EU:C:2020:565, t. 41. i navedena sudska praksa).
18 Cilj je tog općeg načela osigurati da svi radnici koji rade u istoj zemlji ulaze u područje primjene istog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti i primaju ista socijalna davanja (vidjeti presudu od 6. rujna 2018., Alpenrind i dr., C‑527/16, EU:C:2018:669, t. 97. i 98.). Na taj način mogu se spriječiti neželjeni oblici tržišnog natjecanja u pogledu troškova plaća i, slijedom toga, pritisak na nacionalne sustave socijalne sigurnosti. Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Pikamäea u predmetu AFMB (C‑610/18, EU:C:2019:1010, t. 29.).
19 Vidjeti u tom pogledu presudu od 13. rujna 2017., X (C‑569/15, EU:C:2017:673, t. 23. do 26.).
20 Vidjeti točke 4.3. do 4.7. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
21 Vidjeti presudu od 19. rujna 2019., van den Berg i dr. (C‑95/18 i C‑96/18, EU:C:2019:767, t. 64.). Iz te presude, koja se odnosi na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) u okviru istog postupka, ali čija zakonitost je bila sporna, što je dovelo do prethodno navedene presude od 23. travnja 2015., Franzen i dr., proizlazi da država zaposlenja nije dužna radnika koji ima boravište u drugoj državi članici uključiti u svoj sustav osiguranja u pogledu razdoblja tijekom kojih se na temelju glave II. Uredbe br. 883/2004 primjenjuje zakonodavstvo države boravišta.
22 Vidjeti u tom pogledu presudu od 17. prosinca 1970., Manpower (C‑35/70, EU:C:1970:120). Točno je da je ta presuda potvrdila da je u interesu radnika migranata da se na njih tijekom kratkih razdoblja ne primjenjuju zakonodavstva različitih zemalja jer bi najčešće bili oštećeni zbog toga što se nacionalnim zakonodavstvima u pravilu isključuju kratka razdoblja u svrhu ostvarivanja prava na određena socijalna davanja. Međutim, ta se presuda, čiji je predmet bio zahtjev za prethodnu odluku u vezi s člankom 13. točkom (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3 od 25. rujna 1958. o socijalnoj sigurnosti radnika migranata, odnosila na zaposlenika francuske agencije za privremeno zapošljavanje koji je bio upućen na rad u njemačko poduzeće. Radilo se, dakle, o samo jednom stabilnom i kontinuiranom radnom odnosu zasnovanom između radnika i agencije za privremeno zapošljavanje (vidjeti točke 17. do 19. te presude), koji, za razliku od slučajeva koji se razmatraju u ovom predmetu, nije bio prekidan. Razumljivo je da je Sud u takvoj situaciji, široko tumačeći članak 13. točku (a) zadnje navedene uredbe, koji se izričito odnosio isključivo na slučajeve upućivanja, smatrao da treba primijeniti zakonodavstvo države članice u kojoj se nalazi agencija za privremeno zapošljavanje.
23 Vidjeti presude od 3. lipnja 2021., TEAM POWER EUROPE (C‑784/19, EU:C:2021:427, t. 60.), i od 25. listopada 2018., Walltopia (C‑451/17, EU:C:2018:861, t. 39. i navedena sudska praksa).
24 Upućivanje na presude od 11. lipnja 1998., Kuusijärvi (C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 39. i 40.), i od 11. studenoga 2004., Adanez‑Vega (C‑372/02, EU:C:2004:705, t. 24.).
25 Vidjeti presudu od 3. svibnja 1990., Kits van Heijningen (C‑2/89, EU:C:1990:183). U točkama 14. i 15. te presude Sud je istaknuo da se u članku 13. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 1408/71 ne razlikuju „djelatnost zaposlene osobe obavljane u punom radnom vremenu i djelatnost zaposlene osobe s nepunim radnim vremenom”. Zbog toga je Sud utvrdio da se na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71 na osobu obuhvaćenu područjem primjene te uredbe, koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba s nepunim radnim vremenom na državnom području države članice, primjenjuje zakonodavstvo te države kako tijekom dana kada obavlja tu djelatnost tako i u danima kada ju ne obavlja.
26 Vidjeti presudu od 13. rujna 2017., X (C‑569/15, EU:C:2017:673).
27 Vidjeti u tom smislu i mišljenje nezavisnog odvjetnika Szpunara u predmetu X (C‑569/15, EU:C:2017:181, t. 31. do 36.).
28 Vidjeti presudu od 8. svibnja 2019., SF (C‑631/17, EU:C:2019:381, t. 40.).
29 Vidjeti presudu od 11. studenoga 2004., Adanez‑Vega (C‑372/02, EU:C:2004:705, t. 24.).