1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.), koji je potpisan u Schengenu 19. lipnja 1990. i stupio na snagu 26. ožujka 1995. (u daljnjem tekstu: KPSS).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba GR, HS i IT te društva Inter Consulting d.o.o., u likvidaciji, kojima se stavlja na teret da su u Hrvatskoj počinili ili poticali na počinjenje odnosno pomagali u počinjenju radnji koje imaju obilježja zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

Pravni okvir

Pravo Unije

Akt o pristupanju

3

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske [Europskoj uniji] i prilagodbama [U]govora o Europskoj uniji, [U]govora o funkcioniranju Europske unije i [U]govora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2012., L 112, str. 21.) (SL 2013., L 300, str. 22.; u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju):

4

Prilog II. Aktu o pristupanju naslovljen je „Popis odredaba schengenske pravne stečevine uključene u okvir Europske unije te akata koji se na njoj temelje ili su na drugi način s njom povezani, koj[e] su obvezujuć[e] i primjenjuju se u Republici Hrvatskoj od pristupanja (iz članka 4. stavka 1. Akta o pristupanju)”. U tom smislu, točka 2. tog priloga odnosi se na „[s]ljedeće odredbe [KPSS-a] te pripadajućeg Završnog akta i Zajedničkih izjava […], kako su izmijenjene određenim aktima navedenima u stavku 8. ovog Priloga:

KPSS

5

Članak 54. KPSS-a nalazi se u poglavlju 3., naslovljenom „Primjena načela ne bis in idem”. Taj članak predviđa:

Hrvatsko pravo

6

Članak 31. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske glasi ovako:

7

Članak 246. stavci 1. i 2. Kaznenog zakona, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, kvalificira zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju kao kazneno djelo protiv gospodarstva.

Glavni postupak i prethodno pitanje

8

U vrijeme događaja iz glavnog postupka osoba GR bila je član uprave društva Skiper Hoteli d.o.o. i društva Interco Umag d.o.o., Umag (u daljnjem tekstu: Interco), koje je kasnije postalo društvo Inter Consulting. Također je imala svojstvo partnera u društvu Rezidencija Skiper d.o.o. kao i poslovne udjele u društvu Alterius d.o.o. Osoba HS bila je pak predsjednik uprave društva Interco te je također imala poslovne udjele u društvu Alterius, dok je osoba IT obavljala procjene vrijednosti nekretnina.

9

Dana 28. rujna 2015. Županijsko državno odvjetništvo u Puli (Hrvatska) (u daljnjem tekstu: Državno odvjetništvo u Puli) podignulo je optužnicu protiv osoba GR, HS i IT te društva Interco. U toj se optužnici, s jedne strane, osobi GR i društvu Interco stavljalo na teret počinjenje zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u smislu članka 246. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, te, s druge strane, osobama HS i IT poticanje na počinjenje tog kaznenog djela, u slučaju prve, odnosno pomaganje u njegovu počinjenju, u slučaju druge.

10

Iz navedene optužnice, kako se citira u zahtjevu za prethodnu odluku, razvidno je da su osobe GR i HS u razdoblju od prosinca 2004. do lipnja 2006. radile na tome da društvo Interco kupi nekretnine smještene na više susjednih zemljišnih čestica u općini Savudrija (Hrvatska), mjestu na kojem je društvo Skiper Hoteli planiralo realizirati projekt izgradnje turističko-smještajnih kapaciteta. Te su osobe zatim učinile da društvo Skiper Hoteli otkupi te nekretnine po cijeni koja je bila znatno viša od tržišne, tako da društvo Interco ostvari protupravnu korist na štetu društva Skiper Hoteli.

11

U istoj se optužnici nadalje navodi da su u razdoblju od studenoga 2004. do studenoga 2005. osobe GR i HS također djelovale s ciljem da osoba GR i ostala društva koja ona zastupa prodaju društvu Skiper Hoteli, po znatno višoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti, poslovne udjele koje su osoba GR i ta druga društva imali u društvu Alterius, a osnivački ulog potonjeg društva sastojao se od izgrađenih nekretnina na susjednim zemljišnim česticama smještenima na području općine Savudrija. S tim ciljem, osobe GR i HS izvršile su preko društva Rezidencija Skiper i uz sudjelovanje osobe IT procjenu kojom je precijenjena vrijednost dotičnih nekretnina.

12

Optužnica Državnog odvjetništva u Puli potvrđena je rješenjem koje je 5. svibnja 2016. donijelo optužno vijeće suda koji je uputio zahtjev, Županijskog suda u Puli (Hrvatska).

13

Na pripremnom ročištu pred sudom koji je uputio zahtjev osobe GR i HS predložile su obustavu kaznenog postupka s obrazloženjem da načelo ne bis in idem priječi progon koji se protiv njih vodi pred tim sudom. S tim u vezi tvrdile su da je protiv njih već vođen kazneni progon za ista djela u Austriji i da je taj kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom.

14

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev navodi da su austrijska kaznena tijela doista pokrenula progon protiv dvaju bivših članova uprave društva Hypo Alpe Adria Bank International AG (u daljnjem tekstu: Hypo Alpe Adria Bank), bankovne institucije iz Austrije, te protiv osoba GR i HS kao pomagača tih dvaju bivših članova. Prema optužnici koju je Staatsanwaltschaft Klagenfurt (Državno odvjetništvo u Klagenfurtu, Austrija) 9. siječnja 2015. podignuo pred Landesgerichtom Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija), tim se bivšim članovima uprave stavljalo na teret da su počinili zlouporabu povjerenja u smislu Strafgesetzbucha (Kazneni zakonik) jer su u razdoblju od rujna 2002. do srpnja 2005. društvima Rezidencija Skiper i Skiper Hoteli odobravali kredite u ukupnom iznosu od najmanje 105 milijuna eura, pri čemu nisu bili ispunjeni zahtjevi u pogledu unošenja odgovarajućih vlastitih sredstava i kontrole korištenja sredstava niti je vođeno računa, s jedne strane, o nepostojanju dokumentacije o realizaciji projekata koja bi opravdavala odobravanje tih kredita i, s druge strane, o nedostatnim instrumentima osiguranja plaćanja i sposobnosti vraćanja kredita dotičnih društava. Osim toga, osobe GR i HS teretile su se da su tražeći odobravanje tih kredita, te iste bivše članove poticale na počinjenje predmetnog kaznenog djela ili da su doprinijele njegovu počinjenju.

15

Nadalje, slijedom zahtjeva osobe HS, Državno odvjetništvo u Klagenfurtu u dopisu od 16. srpnja 2015. upućenom njezinim odvjetnicima potvrdilo je da, kada je riječ o postupcima pokrenutima protiv osoba GR i HS, podignuta optužnica obuhvaća i prodaju nekretnina društvu Skiper Hoteli preko društva Alterius za previsoku cijenu te sumnjivo plaćanje troškova projektnog menadžmenta.

16

Presudom Landesgerichta Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) donesenom 3. studenoga 2016. dva su bivša člana uprave društva Hypo Alpe Adria Bank djelomično proglašena krivima za djela koja su im stavljena na teret te su osuđena zbog odobravanja jednog od kredita dodijeljenih društvu Skiper Hoteli u iznosu većem od 70 milijuna eura. S druge strane, osobe GR i HS oslobođene su optužbe da su poticale počinjenje, u slučaju prve, odnosno doprinijele u počinjenju, u slučaju druge, kaznenih djela za koja su se teretili bivši članovi uprave društva Hypo Alpe Adria Bank. Nakon što je 4. ožujka 2019. odbijena žalba podnesena pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija), ta je presuda postala pravomoćna.

17

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev navodi da je Državno odvjetništvo u Puli, koje vodi postupke i za druga kaznena djela povezana s društvom Hypo Alpe Adria Bank, tijekom 2014. godine u više navrata od Državnog odvjetništva u Klagenfurtu zatražilo da provjeri vodi li ono postupak u Austriji istodobno s postupkom pokrenutim u Hrvatskoj. Imajući u vidu informacije koje je dostavilo Državno odvjetništvo u Klagenfurtu – a koje su u bitnome iste kao one koje su potom izložene u izreci optužnice Državnog odvjetništva u Klagenfurtu spomenutoj u točki 14. ovog rješenja – Državno odvjetništvo u Puli smatralo je da činjenice koje su razmatrali Državno odvjetništvo u Klagenfurtu i Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu) nisu pravno relevantne za utvrđivanje obilježja kaznenog djela za koje se vodi glavni kazneni postupak, da nisu povezane s djelima opisanima u njegovoj optužnici od 28. rujna 2015. te da se stoga ne može smatrati da je o njima već presuđeno.

18

U tom kontekstu, Županijski sud u Puli odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku

19

U skladu s člankom 53. stavkom 2. Poslovnika, kada je zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

20

Tu odredbu valja primijeniti u ovom predmetu.

21

S tim vezi treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C-558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 44. te navedena sudska praksa).

22

U okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, samo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji treba preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti da s obzirom na posebnosti predmeta ocijeni je li mu za donošenje odluke potrebna prethodna odluka kao i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C-495/19, EU:C:2020:431, t. 21. i navedena sudska praksa).

23

Iz toga slijedi da se na pitanja o tumačenju prava Unije koja nacionalni sud uputi u pravnom i činjeničnom okviru koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati primjenjuje presumpcija relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C-495/19, EU:C:2020:431, t. 22. i navedena sudska praksa).

24

Dakle, budući da se postupak pred Sudom temelji na odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, nužno je da nacionalni sud u toj odluci odredi činjenični i zakonodavni okvir spora iz glavnog postupka i da pruži osnovna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredbi i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njim pokrenut (presuda od 4. lipnja 2020., C.F. (Porezni nadzor), C‑430/19, EU:C:2020:429, t. 23. i navedena sudska praksa).

25

Ti se kumulativni zahtjevi u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku izričito navode u članku 94. Poslovnika, a sud koji je uputio zahtjev dužan ih je poznavati i mora ih se strogo pridržavati (presuda od 7. studenoga 2019., UNESA i dr., C-80/18 do C-83/18, EU:C:2019:934, t. 33. te navedena sudska praksa). Ti su zahtjevi preuzeti, među ostalim, u Preporukama Suda Europske unije namijenjenim nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.).

26

Konačno, treba podsjetiti na to da podaci navedeni u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ne služe samo tomu da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora, nego i da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim osobama podnošenje očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije. Na Sudu je da pazi na to da se ta mogućnost osigura, vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresiranim osobama dostavlja samo odluka kojom se upućuje prethodno pitanje (vidjeti, među ostalim, presudu od 20. prosinca 2017., Asociación Profesional Elite Taxi, C-434/15, EU:C:2017:981, t. 25. i rješenje od 15. svibnja 2019., MC, C-827/18, neobjavljeno, EU:C:2019:416, t. 35.).

27

U konkretnom slučaju valja zaključiti da zahtjev za prethodnu odluku očito ne ispunjava zahtjeve spomenute u točkama 24. i 25. ovog rješenja.

28

Naime, sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 54. KPSS-a tumačiti na način da prilikom utvrđivanja je li načelo ne bis in idem prekršeno zbog istovjetnosti materijalnih činjenica u kontekstu kaznenih postupaka pokrenutih u dvjema državama članicama, nadležna tijela države članice u kojoj se kazneni postupak još vodi moraju uzeti u obzir ne samo činjenice iznesene u optužnici koju su podignula nadležna tijela druge države članice te izreci pravomoćne presude donesene u toj državi nego i činjenice navedene u obrazloženju te presude kao i činjenice o kojima se vodio istražni postupak, iako u optužnici nisu preuzete.

29

Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba podsjetiti na to da mjerodavni kriterij za utvrđivanje može li se članak 54. KPSS-a primijeniti jest kriterij istovjetnosti materijalnih činjenica, tumačen na način da materijalne činjenice na kojima se zasnivaju kazneni postupci pokrenuti u dotičnim dvjema državama članicama moraju obuhvaćati skup činjenica koje su vremenski, prostorno i sadržajno neraskidivo povezane (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presudu od 18. srpnja 2007., Kraaijenbrink, C-367/05, EU:C:2007:444, t. 26. do 28.).

30

Da bi Sud mogao pružiti koristan odgovor na postavljeno pitanje, potrebno je da i činjenične okolnosti na kojima se zasnivaju kazneni postupci pokrenuti u Hrvatskoj odnosno Austriji i razlozi koji bi sud koji je uputio zahtjev mogli navesti na zaključak da su te okolnosti međusobno neraskidivo povezane budu u zahtjevu za prethodnu odluku u dovoljnoj mjeri jasno i precizno izloženi, i to bez obzira na činjenicu da, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda na koju se podsjeća u prethodnoj točki, nije na Sudu, već isključivo na sudu koji je uputio zahtjev, da utvrdi postoji li istovjetnost materijalnih činjenica.

31

No u konkretnom slučaju, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev propušta navesti – makar i sažeto, ali precizno – vezu između činjenica ispitivanih u okviru tih kaznenih postupaka, činjenice iznesene u obrazloženju pravomoćne presude Landesgerichta Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu) od 3. studenoga 2016., činjenice koje je Državno odvjetništvo u Klagenfurtu navodno razmatralo, ali koje formalno nisu preuzete u optužnici koju je podignulo, te razloge zbog kojih je Državno odvjetništvo u Puli vodilo istragu o kaznenim djelima povezanima s kaznenim djelima za koja se već vodio kazneni postupak u Austriji. S druge strane, taj sud samo prenosi sadržaj optužnica koje su podignula ta dva državna odvjetništva i izreku presude Landesgerichta Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu), pri čemu činjenice ne iznosi na način koji pruža logičnu i razumljivu širu sliku. Prema tome, sud koji je uputio zahtjev nije u dovoljnoj mjeri jasno i precizno izložio sve relevantne činjenice ili činjenične podatke na kojima zasniva pitanje, pa stoga nije ispunio zahtjev iz članka 94. točke (a) Poslovnika.

32

Nadalje, samo sažeto prenoseći navode osoba GR i HS o navodnoj povredi načela ne bis in idem – ne pojašnjavajući pritom, u kontekstu dokumenata na koje su se te osobe pozvale, u kojoj bi se mjeri eventualno mogla utvrditi istovjetnost materijalnih činjenica te propuštajući usto precizirati sadržaj postavljenog pitanja, kako pravno tako i u pogledu relevantnih činjenica, i dvojbe o primjeni načela ne bis in idem u vezi s kriterijem istovjetnosti materijalnih činjenica te eventualno sa sudskom praksom Suda u tom području – sud koji je uputio zahtjev nije u dovoljnoj mjeri jasno i precizno iznio razloge koji su ga naveli na postavljanje tog pitanja, pa stoga nije ispunio zahtjev iz članka 94. točke (c) Poslovnika.

33

Slijedom navedenih razmatranja, primjenom članka 53. stavka 2. Poslovnika, valja odlučiti da je predmetni zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten.

34

Unatoč tomu, treba podsjetiti na to da sud koji je uputio zahtjev i dalje ima mogućnost podnijeti novi zahtjev za prethodnu odluku, kad bude mogao Sudu pružiti sve podatke na temelju kojih on može donijeti odluku o postavljenom pitanju (vidjeti u tom smislu rješenja od 23. svibnja 2019., Trapeza Peiraios, C‑105/19, neobjavljeno, EU:C:2019:452, t. 17. i od 11. srpnja 2019., Jadransko osiguranje, C‑651/18, neobjavljeno, EU:C:2019:613, t. 31.).

Troškovi

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.