I.

Uvod

1.

U drugoj polovici 2023. u europodručju je 56 % bezgotovinskih plaćanja izvršeno bankovnom karticom u prosječnom iznosu od otprilike 40 eura po transakciji ( 2 ).

2.

Tržišno natjecanje u području bankovnih kartica odvija se između dvaju poslovnih modela. S jedne strane, na tržištu uvelike prevladavaju četverostrane kartične platne sheme ( 3 ). U takvoj strukturi sudjeluju imatelj bankovne kartice (1.) koji plaća pristojbu financijskoj instituciji (2.) koja izdaje tu karticu (u daljnjem tekstu: izdavatelj) i trgovac (3.) kojem se plaća terećenjem kartice, koji plaća naknadu za usluge financijskoj instituciji (4.) koja trgovcu pruža sredstva ( 4 ) za prihvaćanje plaćanja karticom (u daljnjem tekstu: prihvatitelj). Navedena struktura dopunjuje se kartičnom platnom shemom, kao što su MasterCard ili Visa, u okviru koje se izvršava poravnanje i namirenje transakcija između izdavatelja i prihvatitelja o kojima je riječ i koji za to plaćaju naknade. Kako bi se nadoknadilo to što izdavatelj snosi veći broj troškova i rizika (osobito osiguranja i nadoknade troškova u slučaju prevara ili neplaćanja, neposrednog plaćanja, čak i ako je plaćanje odgođeno za imatelja kartice) od prihvatitelja (stavljanje na raspolaganje rješenja za plaćanje), taj prihvatitelj plaća izdavatelju međubankovnu naknadu koja je predmet Uredbe (EU) 2015/751 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2015. o međubankovnim naknadama za platne transakcije na temelju kartica ( 5 ).

3.

S druge strane, postoje trostrane kartične platne sheme koje uključuju imatelja kartice, trgovca i kartičnu platnu shemu koja prihvaća i izdaje jer objedinjuje obje funkcije. Stoga se na njih ne primjenjuju propisi o međubankovnim naknadama. American Express pripada toj vrsti trostranih kartičnih platnih shema.

4.

Na temelju tih trostranih kartičnih platnih shema razvili su se poslovni modeli u okviru kojih, osim troje sudionika koje sam upravo naveo, sudjeluju treće strane kao što su ovlašten pružatelj platnih usluga, co‑branding partner ili zastupnik. Uredbom 2015/751 predviđa se da te varijante trostranih kartičnih platnih shema, kojima pripada ugovorna situacija o kojoj je riječ u postupku o kojem odlučuje Sud, treba smatrati četverostranim kartičnim platnim shemama.

5.

Zahtjev za prethodnu odluku omogućit će Sudu da pojasni način na koji konkretno treba provesti to izjednačavanje predviđeno Uredbom 2015/751 između četverostranih kartičnih platnih shema, s jedne strane, i trostranih kartičnih platnih shema koje su proširene co‑brandingom, s druge strane, osobito kad je riječ o ograničenju iznosa međubankovne naknade.

6.

Naime, Sud je već imao priliku odlučiti da nije nužno da co‑branding partner nastupa kao izdavatelj u smislu članka 2. točke 2. Uredbe 2015/751 kako bi se trostrana kartična platna shema s kojom je sklopio ugovor smatrala četverostranom kartičnom platnom shemom ( 6 ). Ovaj će predmet omogućiti da se pojasni na koji se način pravila predviđena za utvrđivanje gornje granice međubankovne naknade primjenjuju na trostranu shemu koja je proširena co‑brandingom.

7.

Predlažem Sudu da na pitanja Collegea van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu, Nizozemska) odgovori uzimajući u obzir ciljeve Uredbe 2015/751, odnosno da se dosljedno primjenjuju pravila o tržišnom natjecanju na međubankovne naknade, poboljša funkcioniranje unutarnjeg tržišta i smanje transakcijski troškovi kartičnog plaćanja za potrošače.

II.

Pravo Unije

8.

U uvodnim izjavama 10., 28., 29., 31. i 32. Uredbe 2015/751 navodi se:

9.

Člankom 1. Uredbe 2015/751, naslovljenim „Područje primjene”, koji se nalazi u njezinu poglavlju I., naslovljenom „Opće odredbe”, u stavcima 3. i 5. predviđa se:

10.

Članak 2. navedene uredbe glasi kako slijedi:

11.

Članak 4. Uredbe 2015/751, koji se nalazi u njezinu poglavlju II., naslovljenom „Međubankovne naknade”, odnosi se na „[m]eđubankovne naknade za transakcije potrošačkom debitnom karticom” i njime se određuje:

12.

Člankom 5. te uredbe, naslovljenim „Zabrana zaobilaženja”, koji se također nalazi u tom poglavlju II., predviđa se:

III.

Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

13.

American Express Europe SA i American Express Carte France SA (u daljnjem tekstu zajedno ili pojedinačno nazvani: Amex) upotrebljavaju trostranu kartičnu platnu shemu, dok MasterCard Europe SA (u daljnjem tekstu: MasterCard) i Visa Europe Ltd (u daljnjem tekstu: Visa) upotrebljavaju četverostranu kartičnu platnu shemu.

14.

Amex i Koninklijke Luchtvaart Maatschappij NV (u daljnjem tekstu: KLM) sklopili su 2010. co‑branding partnerstvo za razdoblje od 1. lipnja 2011. do 1. lipnja 2019. Na temelju tog partnerstva Amex izdaje co‑branding kreditne kartice za potrošače i poduzetnike, a kupnjom izvršenom tim karticama nastaje pravo na „milje” u KLM‑ovu programu vjernosti. Taj program vjernosti, u kojem se skupljaju „milje” i prilikom kupnje karata za KLM‑ove letove ili kupnje kod KLM‑ovih partnera, omogućuje kupnju karata za letove ili usluga od KLM‑a. Osim bonusa za potpisivanje, Amex je KLM‑u platio i: (a) godišnje iznose za upotrebu trgovačkih oznaka i pristup programu vjernosti; (b) postotak naknada koje imatelj kartice plaća za karticu i njezine dodatke; (c) postotak izdataka nastalih terećenjem kartice i (d) naknade za kupnju „milja”.

15.

U postupku javne nabave KLM je 2018. ponovno odabrao Amex kao partnera za co‑branding program. U novim je ugovorima utvrđeno da Amex, uz bonus za potpisivanje, plaća samo iznose naknada predviđenih u točkama (a) i (d) navedenima u točki 14. ovog mišljenja.

16.

Autoriteit Consument en Markt (Tijelo za potrošače i tržište, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: ACM), pokrenuo je u svibnju 2017. istragu o tom partnerstvu te je odlukom od 6. ožujka 2019. naložilo Amexu da, pod prijetnjom novčane kazne, poštuje gornju granicu od 0,3 % vrijednosti transakcije na godišnjoj osnovi i po transakciji, koja se predviđa Uredbom 2015/751 za međubankovnu naknadu. Kako bi izračunao iznos međubankovnih naknada koje je Amex platio KLM‑u, koji je uvelike premašio gornju granicu od 0,3 %, ACM je za svaku od četiri godine programa zbrojio sve naknade koje je platio Amex i taj iznos podijelio s brojem plaćanja izvršenih co‑branding karticama. Amex i KLM osporavali su tu odluku od 6. ožujka 2019. te su zatražili određivanje privremenih mjera u postupku privremene pravne zaštite.

17.

Odlukom od 24. srpnja 2019. sudac privremene pravne zaštite obustavio je nalog pod prijetnjom novčane kazne izrečen Amexu uz obrazloženje da metoda koju je primijenio ACM nije omogućavala da se od ukupnih naknada koje je Amex platio KLM‑u odbije vrijednost „milja” koje je kupio Amex.

18.

Odlukom od 22. siječnja 2020. ACM je proglasio neosnovanima prigovore Amexa i KLM‑a protiv naloga pod prijetnjom novčane kazne jer, s jedne strane, sve naknade koje je primio KLM treba kvalificirati kao „neto nadoknadu” a da pritom nije potrebno utvrditi da te naknade imaju istu svrhu ili učinak kao međubankovna naknada i, s druge strane, da se protuvrijednost „milja” koje je kupio Amex ne može odbiti od ukupnog iznosa naknada isplaćenih KLM‑u.

19.

Odlukom od 21. prosinca 2020. ACM je Amexu izrekao do 10 milijuna eura novčane kazne. Iako je ACM prihvatio metodu koju je upotrijebio Amex, to tijelo osporava vrijednost „milja” koju je utvrdio Amex zbog postojanja „milja” koje imatelji kartice nisu iskoristili.

20.

Rechtbank Rotterdam (Sud u Rotterdamu, Nizozemska) odlučio je da je tužba Amexa i KLM‑a osnovana te je poništio odluke od 22. siječnja 2020. i 21. prosinca 2020. uz obrazloženje da se na trostranu kartičnu platnu shemu s co‑branding partnerom primjenjuju odredbe članka 4. Uredbe 2015/751, u vezi s člankom 5. te uredbe, i da stoga treba dokazati da naknade plaćene co‑branding partneru imaju isti učinak ili svrhu kao međubankovna naknada kako bi ih se moglo smatrati međubankovnom naknadom. Taj je sud smatrao i da taj učinak ne treba procijeniti s obzirom na poticaj za izdavanje i korištenje co‑branding kreditne kartice u odnosu između Amexa i KLM‑a, kao što je to učinio ACM, nego s obzirom na unutarnje tržište i troškove transakcije za potrošače.

21.

Amex, Visa, MasterCard, KLM i ACM podnijeli su žalbu protiv te odluke. Društvu International Card Services BV (u daljnjem tekstu: ICS), koje djeluje kao izdavatelj za Visu i MasterCard, dopušteno je intervenirati u žalbenom postupku.

22.

Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe o načelu i načinima primjene članaka 4. i 5. Uredbe 2015/751 na plaćanja koja co‑branding partner koji nije izdavatelj u smislu te uredbe primi od trostrane kartične platne sheme. Usto, u slučaju da su ti članci primjenjivi, pita može li se od ukupnih iznosa koje je primio KLM odbiti vrijednost „milja” koje je kupio Amex i naknade koje se zaračunavaju KLM‑u.

23.

U tim je okolnostima College van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

Amex, KLM, ACM, MasterCard, Visa, ICS i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Te su stranke iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 12. prosinca 2024.

IV.

Analiza

A.

Prvo prethodno pitanje

25.

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita predstavljaju li iznosi koje je Amex isplatio KLM‑u kao naknadu iz ugovora o co‑branding partnerstvu neto nadoknadu u smislu članka 2. točke 11. Uredbe 2015/751 iako KLM nije izdavatelj.

26.

Podsjećam na to da je cilj Uredbe 2015/751, kao što se to navodi u njezinu nazivu, urediti međubankovne naknade za platne transakcije na temelju kartica. U njoj se te naknade definiraju kao naknade koje se izravno ili neizravno (tj. preko treće strane) plaćaju za svaku transakciju između izdavatelja i prihvatitelja uključenih u platnu transakciju na temelju kartica. Neto nadoknada ili druga dogovorena naknada smatra se dijelom međubankovne naknade ( 9 ). Prema tome, zbog činjenice da se naknade kvalificiraju kao „neto nadoknada” te se naknade uključuju u izračun međubankovne naknade čija se gornja granica utvrđuje Uredbom 2015/751 ( 10 ). Međutim, to se ograničenje ne odnosi na trostrane kartične platne sheme ( 11 ), osim ako nije riječ o trostranim kartičnim platnim shemama koje su, među ostalim, proširene co‑brandingom ( 12 ).

27.

Odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev može se prilično lako izvesti iz sudske prakse Suda. Naime, u presudi od 7. veljače 2018., American Express ( 13 ), Sud je odlučio da članak 1. stavak 5. Uredbe 2015/751 treba tumačiti na način da u okviru ugovora između co‑branding partnera ili zastupnika, s jedne strane, i trostrane kartične platne sheme, s druge strane, nije nužno da taj co‑branding partner ili zastupnik nastupa kao izdavatelj u smislu članka 2. točke 2. te uredbe, kako bi se smatralo da ta shema izdaje kartične platne instrumente s co‑branding partnerom ili preko zastupnika i kako bi je se u tom slučaju smatralo četverostranom kartičnom platnom shemom u smislu prvonavedene odredbe ( 14 ).

28.

Sud je tom presudom potvrdio djelomično izjednačavanje trostranih kartičnih platnih shema koje su proširene co‑brandingom s četverostranim kartičnim platnim shemama, uključujući kad co‑branding partner nije izdavatelj. Stoga nije prihvatio analizu Amexa koji se u predmetu u kojem je donesena navedena presuda oslonio na tekst uvodne izjave 28. Uredbe 2015/751 ( 15 ) u kojoj se navodi samo jedan od triju slučajeva predviđenih u članku 1. stavku 5. te uredbe, te je pritom tvrdio da se izjednačavanje primjenjuje samo u tom slučaju, odnosno kad je co‑branding partner izdavatelj.

29.

Stoga članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751, u kojem se „neto nadoknada” definira kao ukupan neto iznos plaćanja, popusta ili poticaja koje je izdavatelj primio od kartične platne sheme, prihvatitelja ili bilo kojeg drugog posrednika u vezi s platnim transakcijama na temelju kartica ili povezanim aktivnostima, treba tumačiti s obzirom na to djelomično izjednačavanje.

30.

Kako bi se uzele u obzir posljedice tog djelomičnog izjednačavanja u slučaju kad ne postoji izdavatelj izvan kartične platne sheme, u okviru tumačenja članka 2. točke 11. Uredbe 2015/751 potrebno je istodobno uzeti u obzir tekst i kontekst te odredbe te ciljeve koji se nastoje postići tom uredbom.

31.

Kao prvo, upućivanje u definiciji „neto nadoknade” na iznose koje je primio izdavatelj može na prvi pogled pokazati da se ta definicija ne može primijeniti kad ne postoji takav izdavatelj, što je slučaj u trostranoj kartičnoj platnoj shemi koja je proširena co‑brandingom, kako ju je analizirao sud koji je uputio zahtjev. Suprotno tomu, prema logici djelomičnog izjednačavanja s četverostranom kartičnom platnom shemom, očito je da co‑branding partner predstavlja dodatnog sudionika. Usto, u navedenoj se definiciji navodi da se u obzir uzimaju iznosi primljeni od kartične platne sheme. Međutim, u trostranoj kartičnoj platnoj shemi koja je proširena co‑brandingom teoretski postoji takva kartična platna shema. Stoga mi se čini da iznosi koje je co‑branding partner primio od kartične platne sheme odgovaraju neto nadoknadi.

32.

Kao drugo, Uredba 2015/751 ima jasan cilj da se dosljedno primjenjuju pravila o tržišnom natjecanju na međubankovne naknade poboljša funkcioniranje unutarnjeg tržišta i smanje transakcijski troškovi kartičnog plaćanja za potrošače ( 16 ). Međutim, djelomično izjednačavanje dovodi do toga da se na određene trostrane kartične platne sheme primjenjuju pravila iz poglavlja II. te uredbe koja se odnose, među ostalim, na ograničenje međubankovnih naknada, čiji su dio neto nadoknade.

33.

Stoga u okviru tumačenja definicije pojma „neto nadoknada” u kontekstu djelomičnog izjednačavanja s četverostranom kartičnom platnom shemom treba uzeti u obzir taj cilj smanjenja troškova kartičnog plaćanja. Sud je već presudio da nije isključeno da se određena vrsta protučinidbe ili pogodnosti može identificirati kao implicitna međubankovna naknada u smislu uvodne izjave 28. Uredbe 2015/751, pri čemu co‑branding partner s kojim je trostrana kartična platna shema sklopila ugovor nije uključen u njezinu aktivnost izdavanja ( 17 ).

34.

To dovodi do utvrđivanja širokog tumačenja pojma „neto nadoknada” u tom kontekstu prema kojem on obuhvaća ukupan neto iznos plaćanja, popusta ili poticaja koje je co‑branding partner primio od kartične platne sheme.

35.

Usto, kao što to ističe ACM, Komisija je u svojem izvješću o primjeni Uredbe 2015/751, predviđenom u članku 17. te uredbe, navela da neto nadoknada, u kontekstu proširene trostrane kartične platne sheme, odgovara ukupnom neto iznosu plaćanja, popusta ili poticaja koje primi co‑branding partner ili zastupnik ( 18 ).

36.

Slijedom toga, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751, u vezi s člankom 1. stavkom 5. te uredbe, treba tumačiti na način da neto nadoknada odgovara ukupnom neto iznosu plaćanja, popusta ili poticaja koje co‑branding partner primi, među ostalim, od trostrane kartične platne sheme koja je proširena co‑brandingom, čak i ako co‑branding partner nije izdavatelj.

B.

Drugo prethodno pitanje

37.

Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem u biti pita treba li članak 4. Uredbe 2015/751, u vezi s njezinim člankom 2. točkom 10. drugom rečenicom, tumačiti na način da je neto nadoknada izravno obuhvaćena područjem primjene tog članka 4.

38.

U definiciji „međubankovne naknade” navedenoj u članku 2. točki 10. Uredbe 2015/751 neto nadoknada ili druga dogovorena naknada smatra se dijelom međubankovne naknade. U tom smislu, one su stoga izravno obuhvaćene člankom 4. te uredbe kojim se iznos međubankovne naknade po transakciji kreditnom karticom ograničava na 0,3 % vrijednosti transakcije.

39.

Međutim, samo se Amex i KLM protive takvom tumačenju i tvrde da bi se njime oduzela korisnost članku 5. navedene uredbe u kojem se utvrđuje pravilo zabrane zaobilaženja tog ograničenja pri čemu se isključivo navodi neto nadoknada.

40.

Naime, dvojba proizlazi iz činjenice da se tim pravilom o zabrani zaobilaženja predviđa da dogovorene naknade, uključujući neto nadoknadu, trebaju imati istu svrhu ili učinak kao međubankovne naknade kako bi ih se moglo smatrati dijelom međubankovne naknade.

41.

Stoga, iako se za izjednačavanje neto nadoknade s međubankovnom naknadom u definiciji te naknade ne postavlja nikakav uvjet, suprotno tomu, u pravilu o zabrani zaobilaženja na to se izjednačavanje primjenjuje uvjet iste svrhe ili učinka. Prema tome, čini se da samo doslovno tumačenje nije dovoljno kako bi se odgovorilo na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev.

42.

U Komisijinu prvotnom Prijedlogu uredbe ( 19 ), neto nadoknada nije bila uključena u definiciju „međubankovne naknade” i pojavila se samo u pravilu o zabrani zaobilaženja iz članka 5. u kojem se navodilo da se „sve neto naknade […] smatraju […] dijelom međubankovne naknade” a da se to nije uvjetovalo istom svrhom ili učinkom. Suprotno tomu, članci 3. i 4. u kojima se utvrđuju ograničenja pravila o gornjoj granici međubankovnih naknada navodili su da: „pružatelji usluga platnog prometa ne smiju nuditi niti zahtijevati međubankovnu naknadu […] ili drugu dogovorenu naknadu s odgovarajućim predmetom ili učinkom”.

43.

Stoga je neto nadoknada od početka bila izjednačena s međubankovnom naknadom, ali ne u svojoj definiciji, nego u pravilu o zabrani zaobilaženja te se na nju kao takvu nije primjenjivala obveza da ima isti učinak ili svrhu. Osim toga, predviđale su se druge naknade koje su trebale imati isti učinak ili svrhu kao međubankovna naknada kako bi ih se uključilo u izračun ograničenja. Stoga se predviđala jasna podjela između, s jedne strane, međubankovne naknade, čiji je dio neto nadoknada na koju se izravno primjenjuje gornja granica i, s druge strane, „drugih naknada”, koje su bile ograničene samo ako su imale istu svrhu ili učinak kao međubankovna naknada.

44.

Teleološko tumačenje Uredbe 2015/751 pruža naznake u tom smislu. Naime, u uvodnoj izjavi 28. te uredbe navodi se mogućnost implicitnih međubankovnih naknada u trostranim kartičnim platnim shemama u kojima se koriste pružatelji platnih usluga. U njoj se pojašnjava da na te sheme, kako bi se doprinijelo stvaranju ujednačenih uvjeta, treba primjenjivati ista pravila kao na četverostrane kartične platne sheme. Međutim, time što se navode implicitne međubankovne naknade, u toj se uvodnoj izjavi upućuje na naknade koje treba ograničiti kao takve, a ne samo u slučaju da one imaju isti učinak ili svrhu kao izravna međubankovna naknada. Podsjećam na to da je Sud odlučio da to izjednačavanje takvih trostranih shema s četverostranim shemama treba primjenjivati i u slučaju trostranih shema koje su proširene co‑brandingom ili zastupanjem kako bi se osiguralo poštovanje ciljeva Uredbe 2015/751 ( 20 ). Stoga navedena uvodna izjava, kako je tumači Sud, dovodi do zaključka da se na neto nadoknadu u slučaju proširene trostrane kartične platne sheme izravno primjenjuje ograničenje predviđeno člankom 4. te uredbe.

45.

Uvodna izjava 31. navedene uredbe potvrđuje takvo tumačenje. Naime, u njoj se upućuje na neto nadoknadu te se navodi da bi je trebalo „smatrati međubankovnom naknadom” a da se pritom ne ističe potreba da ima isti učinak ili svrhu kao potonja naknada. Prema mojem mišljenju, činjenica da se u toj uvodnoj izjavi navode rizici zaobilaženja nije dovoljna da se dovede u pitanje činjenica da se u njezinu tekstu jasno navodi da neto nadoknadu treba smatrati međubankovnom naknadom.

46.

Slijedom toga, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 4. Uredbe 2015/751, u vezi s njezinim člankom 2. točkom 10. drugom rečenicom, treba tumačiti na način da je neto nadoknada izravno obuhvaćena područjem primjene tog članka 4.

C.

Treće prethodno pitanje

47.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuje li se pravilo o zabrani zaobilaženja koje se uspostavlja člankom 5. Uredbe 2015/751 na naknade, uključujući neto nadoknadu, koje je co‑branding partner koji nije izdavatelj primio od kartične platne sheme.

48.

Budući da predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori da su te naknade obuhvaćene područjem primjene članka 4. te uredbe, predlažem da na to treće pitanje odgovori podredno.

49.

Na temelju klauzule o izjednačavanju predviđene člankom 1. stavkom 5. Uredbe 2015/751, na trostrane kartične platne sheme koje su proširene co‑brandingom primjenjuju se ista pravila kao ona koja se primjenjuju na četverostrane kartične platne sheme. Stoga pravilo o zabrani zaobilaženja iz članka 5. te uredbe postaje primjenjivo na te sheme pod istim uvjetima kao što su uvjeti za primjenu članka 4. navedene uredbe, odnosno treba analizirati naknade koje je primio co‑branding partner kako bi se utvrdilo treba li ih, ako imaju isti učinak ili svrhu kao međubankovna naknada, smatrati međubankovnom naknadom na koju se primjenjuju ograničenja iz članaka 3. i 4. iste uredbe.

50.

Stoga se čini da se u tom slučaju pravilo o zabrani zaobilaženja utvrđeno u članku 5. Uredbe 2015/751 preklapa s izravnim ograničenjem međubankovne naknade utvrđenim u članku 4. te uredbe. Međutim, to ne znači da se u tom slučaju izravno ograničenje iz članka 4. ne primjenjuje na naknade isplaćene co‑branding partneru. Usto, mogu postojati naknade koje nisu neto nadoknade, a mogu imati isti učinak ili svrhu kao međubankovna naknada.

51.

Stoga predlažem da se sudu koji je uputio zahtjev odgovori da članak 5. Uredbe 2015/751 treba tumačiti na način da su njegovim područjem primjene obuhvaćene naknade, uključujući neto nadoknadu, koje je primio co‑branding partner, čak i ako on nije izdavatelj.

D.

Četvrto i peto prethodno pitanje

52.

Sud koji je uputio zahtjev četvrtim i petim pitanjem, za koje predlažem da ih se ispita zajedno, u biti pita Sud o načinima primjene pravila o zabrani zaobilaženja utvrđenog u članku 5. Uredbe 2015/751.

53.

Kao i za prethodno pitanje, odgovor na ta pitanja je podredan jer je neto nadoknada, prema mojem mišljenju, izravno obuhvaćena ograničenjem utvrđenim u članku 4. te uredbe.

54.

Prema mojem mišljenju, odgovor na ta pitanja suda koji je uputio zahtjev djelomično jasno proizlazi iz samog teksta članka 5. Uredbe 2015/751. Naime, kako bi se naknade, uključujući neto nadoknadu, smatralo dijelom međubankovne naknade, one trebaju imati istu svrhu ili učinak kao potonja naknada. Osim toga, ta je analiza primjenjiva na četverostrane kartične platne sheme i proširene trostrane kartične platne sheme jer se u tom članku te dvije sheme ne razlikuju.

55.

Stoga je utvrđeni kriterij alternativan jer je dovoljno da naplaćene naknade imaju istu svrhu ili učinak kao međubankovna naknada da bi ih se smatralo takvom naknadom.

56.

Ako se ponovno razmotri cilj Uredbe 2015/751, kad je riječ o pravilu o zabrani zaobilaženja uspostavljenih gornjih granica, koje se pojašnjava u uvodnoj izjavi 31. te uredbe, riječ je o izbjegavanju toga da se odredbe koje se odnose na međubankovne naknade, osobito na njihovo ograničenje, zaobiđu alternativnim protokom naknada izdavateljima. U uvodnoj izjavi 32. navedene uredbe dodaje se, s jedne strane, da potrošači često nisu upoznati s naknadama koje trgovci plaćaju za platni instrument kojim se koriste i, s druge strane, da bi ih niz poticajnih postupaka koje primjenjuju izdavatelji, poput putničkih vaučera, mogao usmjeriti na upotrebu platnih instrumenata, time stvarajući visoke naknade za izdavatelje.

57.

Stoga se ograničenjem međubankovnih naknada izravnom primjenom članka 4. Uredbe 2015/751 ili primjenom pravila o zabrani zaobilaženja nastoji ograničiti poticaj za korištenje konkretnog platnog instrumenta. Kao što to u svojim pitanjima navodi sud koji je uputio zahtjev, proširenje aktivnosti kartične platne sheme može odgovarati svrsi ili učinku navedenima u članku 5. te uredbe.

58.

Bojazan da će sve aktivnosti promicanja izdavanja platnih kartica biti obuhvaćene područjem primjene članka 4. Uredbe 2015/751 ne čini mi se osnovanom. Naime, da bi se primjenjivao taj članak 4., treba postojati, s jedne strane, co‑branding partnerstvo ili ugovor sa zastupnikom s kojim je povezana aktivnost promicanja i, s druge strane, transakcija između tog partnera ili tog zastupnika i trostrane kartične platne sheme. Stoga je kriterij proširenja aktivnosti kartične platne sheme koristan kriterij za to da se prilikom zasebnog ispitivanja svake situacije o kojoj će odlučivati nacionalni sud provjeri postoji li zaobilaženje.

59.

Suprotno tomu, nije relevantan kriterij učinka na tržište, koji se u biti predlaže u očitovanjima Vise, KLM‑a i Amexa u kojima se navodi potreba da se dokaže nefunkcioniranje tržišta jednako onome koje su uzrokovale međubankovne naknade u četverostranim shemama. Naime, time što je zakonodavac Unije u Uredbi 2015/751 proširene trostrane kartične platne sheme izjednačio s četverostranim kartičnim platnim shemama kad je riječ o ograničenju međubankovnih naknada, jasno je odlučio pretpostaviti da je nefunkcioniranje tržišta jednako u oba slučaja kako bi se na njih moglo primijeniti objektivno ograničenje s ciljem otklanjanja tog nefunkcioniranja tržišta.

60.

Stoga predlažem da se na četvrto i peto prethodno pitanje odgovori da članak 5. Uredbe 2015/751 treba tumačiti na način da se, s jedne strane, sve dogovorene naknade, uključujući neto nadoknadu, s istom svrhom ili učinkom kao međubankovna naknada, koje co‑branding partner primi od kartične platne sheme, prihvatitelja ili bilo kojeg drugog posrednika u vezi s platnim transakcijama ili povezanim aktivnostima smatraju dijelom međubankovne naknade i, s druge strane, da je kriterij proširenja aktivnosti kartične platne sheme relevantan za procjenu te iste svrhe ili tog istog učinka.

E.

Šesto prethodno pitanje

61.

Sud koji je uputio zahtjev šestim pitanjem u biti želi saznati treba li članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751 tumačiti na način da se naknada koja se zaračunava co‑branding partneru kad on nastupa kao trgovac koji se koristi trostranim kartičnim platnim shemama smije odbiti od plaćanja, popusta ili poticaja koje on primi od te sheme u vezi s platnom transakcijom na temelju kartica ili povezanim aktivnostima.

62.

U članku 2. točki 11. Uredbe 2015/751 „neto nadoknada” definira se uzimajući u obzir definiciju pojma „naknada koja se zaračunava trgovcima”, koja se navodi u članku 2. točki 12. te uredbe. Naime, ta naknada za usluge definira se kao naknada koju primatelj plaćanja plaća prihvatitelju u vezi s platnim transakcijama na temelju kartica.

63.

Poteškoća proizlazi iz činjenice da, s jedne strane, u trostranoj kartičnoj platnoj shemi funkcije prihvatitelja i izdavatelja izvršava samo jedno tijelo, odnosno shema i, s druge strane, da co‑branding partner, kojeg treba smatrati izdavateljem kako bi se omogućila primjena gornje granice međubankovne naknade, može biti i primatelj plaćanja, odnosno trgovac koji se koristi uslugama sheme.

64.

Međutim, kao što to navode Komisija, MasterCard, i ACM, na to pitanje treba odgovoriti niječno. Naime, naknada koja se zaračunava co‑branding partneru nije povezana s partnerstvom sklopljenim s kartičnom platnom shemom jer se može platiti preko druge kartične platne sheme. Suprotno tomu, njezino uključivanje u izračun neto nadoknade kako bi se mogla odbiti pojačalo bi poticaj co‑branding partnera da razvija aktivnost kartične platne sheme, što se protivi ciljevima Uredbe 2015/751 ( 21 ).

65.

Stoga predlažem da se na šesto prethodno pitanje odgovori da članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751 treba tumačiti na način da se naknada koja se zaračunava trgovcu ne može odbiti od plaćanja, popusta i poticaja koje taj trgovac kao co‑branding partner prima od trostrane kartične platne sheme koja je proširena co‑brandingom u vezi s platnom transakcijom na temelju kartica ili povezanim aktivnostima.

F.

Sedmo prethodno pitanje

66.

Sud koji je uputio zahtjev želi saznati treba li članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751 tumačiti na način da omogućuje da se u svrhu izračuna neto nadoknade od ukupnog iznosa koji co‑branding partner primi od kartične platne sheme smiju odbiti ne samo financijske naknade co‑branding partnera, nego i troškovi ili ekonomska protuvrijednost usluge co‑branding partnera. Prema potrebi, taj sud pita na temelju kojih se kriterija računa ta vrijednost.

67.

Valja podsjetiti na to da će sud koji je uputio zahtjev najprije trebati utvrditi da su usluge o kojima je riječ povezane s platnom transakcijom na temelju kartica ili povezanim aktivnostima.

68.

U definiciji pojma „neto nadoknada” navodi se samo ukupan neto iznos plaćanja, popusta i poticaja koje izdavatelj primi od kartične platne sheme. Stoga pojmovi plaćanja, popusta i poticaja trebaju biti isti bilo da je riječ o iznosima koje primi izdavatelj ili co‑branding partner ili o iznosima koje plaća shemi i koje treba odbiti od tih primljenih iznosa.

69.

Kako bi se moglo primijeniti široko i strogo tumačenje tih pojmova, stranke i zainteresirane osobe ističu rizik od zaobilaženja ograničenja međubankovne naknade. Stranke (KLM, Amex) navode da bi neuzimanje u obzir usluga u svrhu izračuna neto nadoknade navelo stranke da se koriste takvim poticajnim mehanizmom kako bi zaobišle to ograničenje u korist izdavatelja. Suprotno tomu, zainteresirane osobe (Visa, ACM) smatraju da treba zadržati samo novčana plaćanja koja predstavljaju objektivno provjerljivu vrijednost, dok se vrijednost usluga može umjetno povećati kako bi se smanjio iznos neto nadoknade i, stoga, izbjegla gornja granica međubankovne naknade.

70.

Razumljiva je želja za pravilom koje se lako može primijeniti na temelju tumačenja prema kojem se samo novčana plaćanja uključuju u neto nadoknadu. Stoga se na raspravi ACM složio s time da je bilo iznimno dugotrajno i teško provjeriti je li se poštovala gornja granica u slučaju nenovčanih usluga. To tumačenje potkrepljuje činjenica da se u uvodnoj izjavi 31. trećoj rečenici Uredbe 2015/751 riječ „naknada” upotrebljava za označavanje onoga što treba odbiti od ukupnog iznosa plaćanja ili poticaja koje izdavatelj primi od kartične platne sheme. Naime, taj izraz ne upućuje na uslugu, nego na novčano plaćanje.

71.

Međutim, takvim bi se tumačenjem ograničilo područje primjene članka 4. Uredbe 2015/751. Prema mojem mišljenju, isto tumačenje pojmova plaćanja, popusta i poticaja treba utvrditi za izračun plaćanja prihvatitelja izdavatelju i obrnuto. Stoga, ako se za izračun neto nadoknade uzmu u obzir samo novčana plaćanja, svi ostali oblici naknade, primjerice usluge, trebale bi biti obuhvaćene područjem primjene članka 5. te uredbe i trebalo bi ih ograničiti samo u slučaju da imaju isti učinak ili svrhu kao međubankovna naknada.

72.

Međutim, smatram da se ova prividna jednostavnost protivi tekstu Uredbe 2015/751 jer se u definiciji pojma „neto nadoknada” poticaji navode općenito a da se pritom ne može zaključiti da su ograničeni na novčane poticaje. Nadalje, to se protivi cilju te uredbe da se smanje troškovi kartičnog plaćanja. Naime, ako usluge kao što je stavljanje na raspolaganje „milja” koje se mogu zamijeniti za zrakoplovne karte nisu uključene u neto nadoknadu, time se potiče razvoj takvih praksi poticaja. Usto, puno je teže dokazati da imaju istu svrhu ili učinak kao međubankovna naknada. Stoga je posljedica jednostavnosti pravila s obzirom na članak 4. navedene uredbe još teža provedba članka 5. iste uredbe jer istodobno treba dokazati vrijednost tih usluga i da imaju isti učinak i svrhu.

73.

Razlika u mišljenjima stranaka i zainteresiranih osoba zapravo se odnosi na način vrednovanja nenovčanih usluga kako bi se izbjegao bilo kakav rizik od zaobilaženja gornje granice uspostavljene Uredbom 2015/751. Utvrđena vrijednost mora biti stvarna ekonomska vrijednost, a ne ugovorna vrijednost koju su odredile stranke. Stoga sud koji je uputio zahtjev treba izračunati tu vrijednost na temelju elemenata iz spisa i uzimajući u obzir cilj ograničenja transakcijskih troškova kartičnog plaćanja.

74.

Stoga predlažem da se na sedmo prethodno pitanje odgovori da članak 2. točku 11. Uredbe 2015/751 treba tumačiti na način da se, u svrhu izračuna neto nadoknade, od naknada koje je co‑branding partner primio od trostrane kartične platne sheme mogu odbiti ne samo novčane naknade, nego i usluge koje treba procijeniti u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir stvarnu ekonomsku vrijednost koju co‑branding partner plaća trostranoj kartičnoj platnoj shemi.

V.

Zaključak

75.

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio College van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

–

njegovo područje primjene obuhvaća naknade, uključujući neto nadoknadu, koje je primio co‑branding partner, čak i ako on nije izdavatelj;

–

s jedne strane, sve dogovorene naknade, uključujući neto nadoknadu, s istom svrhom ili učinkom kao međubankovna naknada, koje co‑branding partner primi od kartične platne sheme, prihvatitelja ili bilo kojeg drugog posrednika u vezi s platnim transakcijama ili povezanim aktivnostima smatraju se dijelom međubankovne naknade i, s druge strane, da je kriterij proširenja aktivnosti kartične platne sheme relevantan za procjenu te iste svrhe ili tog istog učinka.

–

naknada koja se zaračunava trgovcu me može odbiti od plaćanja, popusta i poticaja koje taj trgovac kao co‑branding partner prima od trostrane kartične platne sheme koja je proširena co‑brandingom u vezi s platnom transakcijom na temelju kartica ili povezanim aktivnostima;

–

u svrhu izračuna neto nadoknade, od naknada koje je co‑branding partner primio od trostrane kartične platne sheme mogu odbiti ne samo novčane naknade, nego i usluge koje treba procijeniti u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir stvarnu ekonomsku vrijednost koju co‑branding partner plaća trostranoj kartičnoj platnoj shemi.