–

za „Laimz” SIA, E. Jonins, zvērināta advokāta palīgs,

–

za latvijsku vladu, J. Davidoviča, K. Pommere i I. Romanovska, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, A. Laine i M. Pere, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Goddin, I. Naglis i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 1., članka 3. točke 9., članka 3. točke 11. podtočke (a), članka 3. točki 12. i 15., članka 8. stavka 2., članka 11. točke (d), članka 14. stavka 5. i članka 45. stavaka 1. i 8. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. (SL 2018., L 156, str. 43.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2015/849).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva „Laimz” SIA, pružatelja usluga igara na sreću, i Izložu un azartspēļu uzraudzības inspekcije (Inspektorat za nadzor igara na sreću, Latvija) (u daljnjem tekstu: Inspektorat) u vezi s novčanom sankcijom koja je tom društvu izrečena zbog kršenja nacionalnih odredbi o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

U skladu s uvodnim izjavama 1., 4., 21., 22., 30. do 33. i 35. Direktive 2015/849:

4

Članak 1. stavak 1. te direktive formuliran je ovako:

5

U članku 2. stavku 1. navedene direktive određuje se:

6

U članku 3. iste direktive navodi se:

7

U članku 8. Direktive 2015/849 predviđa se:

8

U skladu s člankom 11. te direktive:

9

U članku 13. stavcima 1., 2. i 4. navedene direktive određuje se:

10

Članak 14. stavak 5. iste direktive formuliran je kako slijedi:

11

Članak 20. Direktive 2015/849 određuje:

12

U članku 23. te direktive određuje se da se mjere iz njezinih članaka 20. i 21 isto tako primjenjuju na članove obitelji PIO‑ova ili na „osobe za koje se zna da su bliski suradnici [PIO‑ova]”.

13

U članku 45. stavcima 1. i 8. navedene direktive navodi se:

Latvijsko pravo

14

Noziedzīgi iegūtu līdzekļu legalizācijas un terorisma un proliferācijas finansēšanas novēršanas likums (Zakon o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma i širenja nuklearnog naoružanja) od 17. srpnja 2008. (Latvijas Vēstnesis, 2008., br. 116) (u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju) izmijenjen je radi prenošenja Direktive 2015/849.

15

Članak 1. tog zakona, u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka, određuje:

16

Članak 3. navedenog zakona, naslovljen „Područje primjene zakona”, u stavcima 1. do 2.1 određuje:

17

Članak 10. istog zakona, naslovljen „Određivanje zaposlenika zaduženog za ispunjavanje zahtjeva iz ovog zakona”, u stavku 1. propisuje:

18

Članak 11. Zakona o sprečavanju, naslovljen „Obveza provođenja dubinske analize stranke”, u stavku 1. određuje:

19

Članak 11.1 tog zakona, naslovljen „Mjere dubinske analize stranke i čimbenici rizika”, u stavcima 1., 2., 6. i 7. određuje:

20

Članak 25. navedenog zakona, naslovljen „Poslovni odnosi s [PIO‑om], članom obitelji [PIO‑a] ili osobom koja je bliski suradnik [PIO‑a]”, u stavku 2. predviđa:

21

Članak 29. istog zakona, naslovljen „Priznavanje i prihvaćanje rezultata istraživanja stranaka”, u stavku 1. određuje:

Glavni postupak i prethodna pitanja

22

Laimz je društvo sa sjedištem u Latviji čiji je predmet poslovanja priređivanje igara na sreću. Kapital tog društva u stopostotnom je vlasništvu „Optibeta” SIA, također društva s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Latviji kojemu je predmet poslovanja isto tako priređivanje igara na sreću. Ta dva društva pripadaju grupi Enlabs AB sa sjedištem u Švedskoj. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev razvidno je da društvo Laimz ima svojstvo obveznika u smislu Zakona o sprečavanju kojim se prenosi Direktiva 2015/849.

23

Društvo Optibet, koje je s jednim društvom sklopilo ugovor kako bi mu ono pružalo objavljene i javno dostupne podatke o procjeni i upravljanju rizicima u vezi sa zahtjevima iz Zakona o sprečavanju, sklopilo je 2. ožujka 2020. s društvom Laimz sporazum na temelju kojeg se obvezalo da će mu dostavljati te podatke s ciljem osiguravanja učinkovitijeg korištenja resursima i ujednačenog ispunjavanja zahtjeva iz tog zakona u društvima koja pripadaju toj grupi.

24

Društvo Laimz je 23. kolovoza 2021. počelo pružati stranci koja je prije bila stranka društva Optibet (u daljnjem tekstu: stranka o kojoj je riječ u glavnom postupku) usluge interaktivnih igara na sreću.

25

Dana 31. siječnja 2022. društvo Laimz poduzelo je mjere dubinske analize te stranke tražeći od nje dodatne informacije, a analizu je temeljilo na njezinim obrascima igranja i iznosima uloga, kao i na podacima o toj stranci koje je dostavilo društvo Optibet. U tom kontekstu, društvo Laimz također je primijenilo odluku od 27. ožujka 2020. koju je donio visokopozicionirani rukovoditelj društva Optibet vezano uz zadržavanje odnosa sa strankom.

26

U veljači i ožujku 2022. Inspektorat je proveo nadzor nad društvom Laimz. U izvješću sastavljenom nakon provođenja tog nadzora, navedena je institucija istaknula da društvo Laimz u 2020., 2021. i 2022. nije identificiralo nikakav poslovni odnos s osobama koje su bliski suradnici [PIO‑ova] i da, u slučaju stranke o kojoj je riječ u glavnom postupku, ono nije provelo istraživanje o toj stranci nakon što je 26. kolovoza 2021. dosegnut prag od 2000 eura, kako bi se od nje zatražile informacije o izvorima njezinih prihoda, njihovu iznosu i planiranom budžetu za igru, niti kako bi se utvrdio njezin status kao osobe koja je bliski suradnik PIO‑a te provjerile informacije u javno dostupnim bazama podataka radi identificiranja dodatnih čimbenika rizika.

27

Odlukom od 15. lipnja 2022. Inspektorat je društvu Laimz izrekao novčanu kaznu od 52 263,90 eura, što predstavlja 5 % neto prihoda ostvarenog 2020. godine, uz obrazloženje da to društvo nije pravilno primijenilo sustav unutarnjeg nadzora stranaka niti je provelo istraživanje stranaka. Smatrao je da je navedeno društvo trebalo izvršiti procjenu stranke o kojoj je riječ u glavnom postupku samostalno i neovisno, a ne oslanjati se na procjenu koju je provelo drugo društvo, u konkretnom slučaju društvo Optibet. Inspektorat je također podsjetio na činjenicu da se ta stranka smatra bliskim suradnikom PIO‑a jer je istodobno kad i taj PIO obavljala dužnost člana izvršnog tijela udruženja.

28

Društvo Laimz je 18. srpnja 2022. protiv te odluke podnijelo tužbu Administratīvā rajona tiesi (Općinski upravni sud, Latvija), sudu koji je uputio zahtjev. U prilog osnovanosti te tužbe društvo Laimz tvrdilo je da je imalo pravo koristiti informacije primljene od društva Optibet na temelju sporazuma od 2. ožujka 2020. spomenutog u točki 23. ove presude i odluka koje je donijelo rukovodstvo potonjeg društva, te ih primijeniti na svoj poslovni odnos sa strankom o kojoj je riječ u glavnom postupku.

29

Osim toga, društvo Laimz je Inspektoratu prigovorilo da je zaključak da je ta stranka bliski suradnik PIO‑a temeljio isključivo na činjenici da oni zajedno pripadaju istom udruženju, bez provođenja detaljne pojedinačne procjene.

30

U odgovoru na tužbu Inspektorat je napomenuo da se u Zakonu o sprečavanju ne predviđa razmjena podataka o strankama s drugim društvom, koja bi primatelja dotičnih informacija oslobodila od ispunjavanja svojih zakonskih obveza. Nadalje, naglasio je da je, kada je stranka o kojoj je riječ u glavnom postupku uspostavila poslovni odnos s društvom Laimz, on raskinuo svoj poslovni odnos s društvom Optibet, tako da prvonavedeno društvo nije više moglo koristiti informacije koje je pribavilo drugonavedeno društvo.

31

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje dosega pojma „osobe za koje se zna da su bliski suradnici” [PIO‑a], navedenog u članku 3. točki 11. Direktive 2015/849, u slučaju kad određena osoba i PIO zajedno pripadaju izvršnom tijelu istog udruženja. Nadalje, smatra da su nužna pojašnjenja u vezi s mogućnošću da društva koja pripadaju istoj grupi razmjenjuju informacije radi izvršavanja obveza provođenja dubinske analize te s pitanjem omogućuje li članak 45. stavci 1. i 8. Direktive 2015/849 u vezi s člankom 3. točkama 12. i 15. te direktive da se koriste informacije koje dolaze od drugog društva iz te grupe i primjenjuju na različita društva iz navedene grupe odluke koje je donio visokopozicionirani rukovoditelj tog drugog društva. Konačno, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje obveze obveznika da primijeni mjere dubinske analize na postojeće stranke kad se ne može dokazati nikakva promjena relevantnih okolnosti u njihovu slučaju, za razliku od slučaja o kojem je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 17. studenoga 2022., Rodl & Partner (C‑562/20, EU:C:2022:883).

32

U tim je okolnostima Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud) odlučila prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

O prethodnim pitanjima

Prvo pitanje

33

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 3. točku 11. podtočku (a) Direktive 2015/849 tumačiti na način da se fizička osoba može smatrati osobom koja je bliski suradnik PIO‑a samo zato što su te dvije osobe članovi istog udruženja.

34

Uvodno valja podsjetiti na to da je glavni cilj Direktive 2015/849, kao što je vidljivo iz njezina naslova te članka 1. stavaka 1. i 2., sprečavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma (presuda od 5. prosinca 2024., MISTRAL TRANS, C‑3/24, EU:C:2024:999, t. 25. i navedena sudska praksa).

35

Konkretno, cilj je odredbi Direktive 2015/849 – koje su preventivne naravi – da se u skladu s pristupom koji se temelji na procjeni rizika utvrdi skup preventivnih i odvraćajućih mjera koje omogućuju učinkovito suzbijanje pranja novca i financiranja terorizma, kako bi se izbjegla mogućnost da, kao što proizlazi iz uvodne izjave 1. te direktive, nezakoniti tokovi novca naštete integritetu, stabilnosti i ugledu financijskog sektora Unije te ugroze njezino unutarnje tržište i međunarodni razvoj (presuda od 5. prosinca 2024., MISTRAL TRANS, C‑3/24, EU:C:2024:999, t. 26. i navedena sudska praksa).

36

Iz članaka 6. do 8. Direktive 2015/849 proizlazi da pristup koji se temelji na procjeni rizika pretpostavlja procjenu tog rizika koja se u okviru sustava uspostavljenog tom direktivom provodi na tri razine, odnosno, najprije na razini Unije od strane Komisije, zatim na razini svake države članice i konačno na razini obveznikâ. Kao što je razvidno iz uvodne izjave 30. navedene direktive, ta procjena rizika posebno uvjetuje poduzimanje odgovarajućih mjera dubinske analize dotične stranke od strane tih obveznika. Naime, prema sudskoj praksi Suda, bez takve procjene ni predmetna država članica ni eventualno navedeni obveznici ne mogu u svakom pojedinačnom slučaju odlučivati koje mjere treba primijeniti (presuda od 17. studenoga 2022., Rodl & Partner, C‑562/20, EU:C:2022:883, t. 35. i navedena sudska praksa).

37

U tom smislu, u članku 20. Direktive 2015/849 se, kada je riječ o transakcijama ili poslovnim odnosima s PIO‑ovima, utvrđuju obveze koje su obveznici dužni izvršiti povrh mjera dubinske analize stranke predviđenih u članku 13. stavku 1. te direktive, koje moraju primijeniti. Konkretno, ta odredba zahtijeva od obveznikâ da identificira stranku i provjeri njezin identitet, identificira stvarnog vlasnika, analizira planirani poslovni odnos i pribavi informacije o njegovoj svrsi i prirodi, kao i da provodi kontinuirani nadzor tog poslovnog odnosa. Kada je riječ o tom članku 20., on nameće obvezu državama članicama da od obveznika među ostalim zahtijevaju uspostavu odgovarajućih sustava za upravljanje rizikom, uključujući postupke koji se temelje na procjeni rizika, radi utvrđivanja može li se stranka ili stvarni vlasnik stranke kvalificirati kao PIO. S tim u vezi treba podsjetiti na to da se u uvodnim izjavama 31. i 32. navedene direktive precizira da određene situacije predstavljaju veći rizik od pranja novca ili financiranja terorizma, posebno kad je riječ o odnosima koji se zasnivaju s osobama koje obavljaju ili su obavljale istaknute javne funkcije.

38

Nadalje, na temelju članka 23. Direktive 2015/849, obveznici trebaju te sustave za upravljanje rizicima proširiti na identifikaciju članova obitelji PIO‑ova i osoba za koje se zna „da su bliski suradnici” potonjih.

39

U tom smislu, u članku 3. točki 11. podtočki (a) Direktive 2015/849 „osobe za koje se zna da su bliski suradnici” definiraju se kao „fizičke osobe za koje je poznato da [s PIO‑om] imaju zajedničko stvarno vlasništvo nad pravnim subjektima ili pravnim aranžmanima” ili da održavaju „bilo koje druge bliske poslovne odnose s [tom] osobom”.

40

Prilikom tumačenja odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst prema uobičajenom smislu u svakodnevnom jeziku, nego i njezin kontekst te ciljeve kojima teži propis kojega je ona dio (presuda od 9. siječnja 2025., Österreichische Datenschutzbehörde (Pretjerani zahtjevi), C‑416/23, EU:C:2025:3, t. 24. i navedena sudska praksa).

41

Kao prvo, kada je riječ o formulaciji članka 3. točke 11. podtočke (a) Direktive 2015/849, iz odluke kojom se upućuje zahtjev vidljivo je da da sud koji je uputio taj zahtjev konkretno pita za izraz „blisk[i] poslovn[i] odno[s]”, s obzirom na činjenicu da stranka i PIO sudjeluju u izvršnom tijelu istog udruženja.

42

S tim u vezi valja istaknuti da se u članku 3. točki 13. Direktive 2015/849 izraz „poslovni odnos”, u slučaju kada se primjenjuje na obveznika, definira kao poslovni, profesionalni ili komercijalni odnos koji je povezan s profesionalnim aktivnostima obveznika i od kojeg se očekuje da u trenutku uspostave kontakta ima element trajnosti. Nadalje, iako se u toj direktivi ne određuje na koji način treba ocjenjivati bliskost takvog odnosa, takvo pojašnjenje sugerira da utvrđenje postojanja poslovnog odnosa ne može samo po sebi biti dovoljno i da je potrebno utvrditi da on usto ima poseban značaj.

43

Međutim, u slučaju kad neka osoba i PIO pripadaju izvršnom tijelu istog udruženja, oni a priori održavaju odnos u poslovnom kontekstu, tako da se ne može isključiti mogućnost da te dužnosti predstavljaju „bliski poslovni odnos” između te osobe i tog PIO‑a u smislu članka 3. točke 11. podtočke (a) Direktive 2015/849, niti da one usto omogućuju uspostavljanje takvog odnosa. Nadalje, u takvom se slučaju ne može isključiti ni mogućnost da se ta osoba smatra stvarnim vlasnikom određenog subjekta ili pravnog konstrukta zajedno s PIO‑om u smislu te odredbe. Ipak, takvi zaključci ne mogu ovisiti samo o pripadanju tih dviju osoba izvršnom tijelu istog udruženja, već se moraju zasnivati na analizi postojećih okolnosti.

44

U tim okolnostima, iz formulacije članka 3. točke 11. podtočke (a) Direktive 2015/849 može se zaključiti da u slučaju poput onog iz glavnog postupka, u kojem su dotična osoba i PIO članovi izvršnog tijela istog udruženja, a priori nije isključeno da se ta osoba može smatrati bliskim suradnikom tog PIO‑a u smislu navedene odredbe.

45

U prilog toj tekstualnoj analizi govori kontekst te odredbe kao i ciljevi koji se nastoje postići Direktivom 2015/849.

46

Naime, kao što se podsjeća u točki 38. ove presude, u članku 23. Direktive 2015/849 među ostalim se određuje da se mjere iz članka 20. te direktive primjenjuju na osobe za koje se zna da su bliski suradnici PIO‑ova, ali i na članove obitelji PIO‑ova. Iz navedenog stoga slijedi da je zakonodavac Unije namjeravao proširiti područje primjene Direktive 2015/849 na što je moguće veći broj osoba iz okruženja PIO‑ova.

47

Međutim, valja isto tako podsjetiti na to da je, prema uvodnoj izjavi 1. Direktive 2015/849, osim daljnjeg razvoja kaznenopravnog pristupa na razini Unije, neophodno fokusirati se na ciljanu i proporcionalnu prevenciju korištenja financijskog sustava radi pranja novca i financiranja terorizma, koja može dati dodatne rezultate.

48

U tom kontekstu, na temelju članka 8. stavka 3. te direktive – u kojem se određuje da politike, kontrole i postupci obveznika za ublažavanje rizika i djelotvorno upravljanje rizicima od pranja novca i financiranja terorizma moraju biti razmjerni prirodi i veličini obveznika – postupci koji se temelje na čimbenicima rizika iz članka 20. navedene direktive moraju biti razmjerni prirodi i veličini obveznika, što potonjima ostavlja određenu marginu prosudbe kako bi definirali postupke koji su prilagođeni rizicima kojima podliježe njihova djelatnost. Iako pristup utemeljen na procjeni rizika u tom smislu omogućuje određenu fleksibilnost, on ipak ne predstavlja, kao što se navodi u uvodnoj izjavi 22. iste direktive, neopravdano popustljivu mogućnost za države članice i obveznike, te podrazumijeva odlučivanje na temelju dokaza.

49

Nadalje, iz uvodne izjave 33. Direktive 2015/849 razvidno je da su zahtjevi u vezi s PIO‑ovima po svojoj prirodi preventivni i nisu kazneni te ih se ne bi smjelo tumačiti kao stigmatizaciju PIO‑ova kao uključenih u kriminalna djelovanja. Prema toj uvodnoj izjavi, odbijanje poslovnog odnosa s nekom osobom samo zato što je ona PIO u suprotnosti je sa slovom i duhom te direktive kao i preporukama FATF‑a.

50

Obveznici su stoga, primjenjujući pristup koji se temelji na procjeni rizika, prilikom ocjene postojanja bliskog poslovnog odnosa između neke osobe i PIO‑a dužni uzeti u obzir ne samo prirodu odnosa između dotične stranke i PIO‑a, kako bi se utvrdilo postoji li rizik da se taj odnos koristi u svrhu pranja novca i financiranja terorizma i širenja nuklearnog naoružanja, nego i ciljeve koji se nastoje ostvariti, tako da je pojedinačna procjena svakog slučaja neophodna da bi se ispunili zahtjevi iz Direktive 2015/849.

51

Suprotno tumačenje dovelo bi do toga da bi se dodatne obveze predviđene Direktivom 2015/849 trebale primjenjivati u vrlo velikom broju slučajeva u kojima bi njihova proporcionalnost u odnosu na ciljeve koji se nastoje postići tom direktivom – to jest sprečavanje korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca i financiranja terorizma, kako je predviđeno u članku 1. stavku 1. navedene direktive – bila dovedena u pitanje te bi štoviše otvarala praktične probleme u pogledu pristupa podacima dotičnih osoba.

52

Slijedom navedenog, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. točku 11. podtočku (a) Direktive 2015/849 treba tumačiti na način da se fizička osoba ne može smatrati osobom koja je bliski suradnik PIO‑a samo zato što su te dvije osobe članovi izvršnog tijela istog udruženja, ali taj slučaj ipak predstavlja relevantnu okolnost koju treba uzeti u obzir u okviru te ocjene.

Drugo pitanje

53

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 3. točku 9. Direktive 2015/849 tumačiti na način da je prilikom utvrđivanja je li određena fizička osoba PIO dovoljno provjeriti obavlja li ona neku od dužnosti nabrojenih u tom članku 3. točki 9. podtočkama (a) do (h) ili pak usto treba provjeriti, na temelju činjenične ocjene, je li dužnost koju ona obavlja visoka dužnost, a ne dužnost srednje ili niže razine.

54

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je Sud u više navrata naglasio da postupak uspostavljen člankom 267. UFEU‑a predstavlja instrument suradnje između njega i nacionalnih sudova, zahvaljujući kojem Sud daje nacionalnim sudovima elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje sporova koji se pred njima vode, te da smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (presuda od 7. studenoga 2024., Adusbef (Most Morandi), C‑683/22, EU:C:2024:936, t. 38. i navedena sudska praksa).

55

Kao što je razvidno iz sâmog teksta članka 267. UFEU‑a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila da „don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje (presuda od 7. studenoga 2024., Adusbef (Most Morandi), C‑683/22, EU:C:2024:936, t. 39. i navedena sudska praksa).

56

U konkretnom slučaju, sud koji je uputio zahtjev ne iznosi nikakve informacije o tome koja je točno priroda dužnosti koje u profesionalnom životu obavlja osoba za koju se u glavnom predmetu presumira da je PIO. Nadalje, Inspektorat je kvalificirao stranku o kojoj je riječ u glavnom postupku kao osobu koja je bliski suradnik tog PIO‑a, a ne kao osobu koja je sama PIO.

57

Konačno, iz spisa kojim Sud raspolaže uopće nije razvidno da ta stranke iz glavnog postupka osporavaju da osoba čiji bi ta stranka mogla biti bliski suradnik ima svojstvo PIO‑a. Prigovor koji iznosi društvo Laimz odnosi se na tumačenje pojma „osoba koja je bliski suradnik PIO‑a” kako ga je dao Inspektorat, a o njemu se raspravlja u prvom pitanju.

58

U tim okolnostima, primjenom sudske prakse na koju se podsjeća u točkama 54. i 55. ove presude, drugo pitanje valja proglasiti nedopuštenim.

Treće pitanje

59

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849 tumačiti na način da su države članice dužne obveznicima iz članka 2. stavka 1. te direktive koji pripadaju istoj grupi u smislu članka 3. točke 15. navedene direktive omogućiti da međusobno razmjenjuju informacije, uključujući sklapanjem sporazumâ o razmjeni informacija i osiguravanjem uzajamnog protoka tih informacija radi postizanja ciljeva Direktive 2015/849.

60

S tim u vezi valja podsjetiti na to da članak 45. stavak 1. te direktive uvodi obvezu država članica da od obveznika koji su dio grupe zahtijevaju da provode politike i postupke na razini grupe, uključujući politike zaštite podataka te politike i postupke vezane uz razmjenu informacija unutar grupe radi suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma. Prema toj istoj odredbi, te politike i postupci djelotvorno se provode na razini podružnica i društava kćeri u većinskom vlasništvu, sa sjedištem u državama članicama i trećim državama. Treba dodati da ta odredba u tom smislu slijedi isti cilj, spomenut u uvodnoj izjavi 35. navedene direktive, a to je izbjegavanje ponavljanja postupaka identifikacije stranaka.

61

Nadalje, u članku 45. stavku 8. iste direktive dodaje se da države članice „osiguravaju da je razmjena informacija unutar grupe dopuštena” te se pritom precizira da se informacije o sumnjama da novčana sredstva predstavljaju imovinsku korist ostvarenu kriminalnom aktivnošću ili su povezana s financiranjem terorizma, koje su prijavljene FOJ‑u, moraju razmjenjivati unutar grupe osim ako FOJ ne naloži drukčije.

62

U konkretnom slučaju, s jedne strane, nesporno je da društva Laimz i Optibet, s obzirom na to da su pružatelji usluga igara na sreću u smislu članka 2. stavka 1. točke 3. podtočke (f) Direktive 2015/849, jesu obveznici. S druge strane, društvo Laimz i društvo Optibet, od kojega je društvo Laimz dobilo informacije, pripadaju grupi u smislu članka 3. točke 15. te direktive. Shodno tomu, odnos između tih dvaju društava, što uključuje i suradnju radi ispunjavanja zahtjeva utvrđenih navedenom direktivom, ulazi u područje primjene njezina članka 45. stavaka 1. i 8..

63

Prema tome, budući da je formulacija tog članka 45. stavaka 1. i 8. nedvosmislena, slijedi da države članice moraju obveznicima koji pripadaju istoj grupi omogućiti razmjenu informacija radi postizanja ciljeva koji se nastoje postići Direktivom 2015/849. S druge strane, navedenom se odredbom ne zahtijeva da se o takvoj razmjeni moraju sklopiti sporazumi o razmjeni informacija radi osiguravanja uzajamne komunikacije unutar grupe i mogućnosti pristupa tim informacijama.

64

Međutim, kao što to ističe i Komisija, treba uzeti u obzir činjenicu da ostvarivanje ciljeva iz Direktive 2015/849 načelno zahtijeva individualizirani pristup u svrhu suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma. Dakle, ako se pokaže da informacije koje se razmjenjuju unutar grupe nisu dovoljne da bi obvezniku omogućile provođenje dubinske analize stranke, posebno jer se pojedinačne usluge i proizvodi koje on nudi razlikuju od onih koje nudi drugi obveznik iz te iste grupe, dotični obveznik morat će provesti pojedinačno ispitivanje. Čak i da su dotične usluge i proizvodi isti, a informacije dostatne, treba istaknuti da odredba članka 45. stavaka 1. i 8. te direktive ne uređuje mjere koje obveznici moraju poduzeti na temelju informacija koje se razmjenjuju unutar grupe, pa stoga te obveznike ne izuzima od ispunjavanja obveza u području suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma, predviđenih navedenom direktivom. U prilog tom tumačenju govori članak 13. stavci 2. i 4. Direktive 2015/849, u kojem se precizira da navedeni obveznici određuju doseg mjera dubinske analize koje primjenjuju na strankama na temelju procjene rizika.

65

U tom smislu treba također istaknuti da se članak 45. Direktive 2015/849 ne može tumačiti na način da obvezniku automatski omogućava korištenje informacija o dubinskoj analizi stranke, bez potrebe provođenja vlastite procjene rizika i bez obveze poduzimanja mjera dubinske analize. S druge strane, imajući u vidu obveze provođenja dubinske analize koje obveznik ima na temelju te direktive, važno je da, kad primi informacije koje prema prvoj analizi mogu opravdavati poduzimanje mjera dubinske analize, on u najkraćem roku provede potrebne provjere.

66

Na treće pitanje stoga valja odgovoriti tako da članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849 treba tumačiti na način da su države članice dužne obveznicima iz članka 2. stavka 1. te direktive koji pripadaju istoj grupi u smislu članka 3. točke 15. navedene direktive omogućiti da međusobno razmjenjuju informacije. Međutim, takva razmjena informacija ne oslobađa dotičnog obveznika odgovornosti za izvršavanje dužnosti provođenja dubinske analize stranke.

Četvrto pitanje

67

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849 u vezi s člankom 3. točkama 12. i 15. te direktive tumačiti na način da on društvu koje je dio grupe omogućuje da automatski primijeni odluku koju je donijela osoba koja obavlja visokopozicioniranu dužnost u rukovodstvu drugog društva iz iste grupe, a vezano uz mjere dubinske analize jedne od stranaka potonjeg društva, bez provođenja vlastite procjene rizika i bez obveze poduzimanja mjera dubinske analize.

68

Uvodno treba istaknuti da se u članku 45. stavku 1. navedene direktive ne precizira vrsta informacija koje se mogu razmjenjivati i koje obveznik primatelj može kasnije koristiti. Imajući u vidu područje primjene predmetnog zakonodavstva Unije i upućivanje na ciljeve u pogledu suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma, da bi zahtjevi koje ta ista direktiva nameće obveznicima bili ispunjeni, mora se raditi isključivo o relevantnim informacijama.

69

U konkretnom slučaju, iz odluke kojom se upućuje zahtjev razvidno je da je predmetnu odluku društvo koje pripada grupi donijelo u kontekstu obveze provođenja dubinske analize društva u odnosu na određenu stranku. Ona stoga po svemu sudeći može ulaziti u područje primjene tog članka 45. stavka 1.

70

Kada je riječ o pitanju može li tu odluku koristiti neko drugo društvo iz te grupe, treba podsjetiti na to da, kao što je razvidno iz odgovora na treće pitanje, iako razmjena informacija između obveznika iz određene grupe olakšava ispunjavanje zahtjeva utvrđenih u Direktivi 2015/849 u pogledu suzbijanja pranja novca i financiranja terorizma, članak 45. stavci 1. i 8. te direktive ne oslobađa svakog obveznika osobne odgovornosti za ispunjavanje tih zahtjeva. Takvo se tumačenje ne može isključiti u slučaju kad prenesene informacije predstavljaju odluku koju je donijela osoba koja zauzima visoki položaj u rukovodstvu drugog društva iz iste grupe u odnosu na jednu stranaka tog društva. U prilog tom tumačenju govori članak 8. stavak 5. navedene direktive u kojem se određuje da države članice moraju od obveznikâ zahtijevati pribavljanje odobrenja svojeg visokopozicioniranog rukovoditelja za politike, kontrole i postupke koje uvode.

71

Na četvrto pitanje stoga valja odgovoriti tako da članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849 u vezi s njezinim člankom 3. točkama 12. i 15. treba tumačiti na način da mu se protivi to da obveznik koji je dio grupe automatski primjenjuje odluku koju je donijela osoba koja obavlja visokopozicioniranu dužnost u rukovodstvu drugog društva iz iste grupe u okviru obveze provođenja dubinske analize i vezano uz mjere dubinske analize jedne od stranaka potonjeg društva, bez provođenja vlastite procjene rizika i bez poduzimanja mjera dubinske analize.

Peto pitanje

72

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 14. stavak 5. Direktive 2015/849 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 2. tumačiti na način da obveznik nije dužan primjenjivati mjere dubinske analize na postojeće stranke sve dok ne istekne rok propisan nacionalnim zakonodavstvom i rok predviđen postupcima unutarnjeg nadzora za primjenu novih nadzornih mjera i dok predmetni obveznik nije upoznat s drugim novim okolnostima koje mogu utjecati na procjenu rizika vezanih uz dotičnu stranku.

73

U tom smislu, iz formulacije članka 14. stavka 5. Direktive 2015/849 razvidno je da obveznici moraju, u skladu s pristupom koji se temelji na procjeni rizika, primjenjivati mjere dubinske analize ne samo na nove stranke nego i, kada se pokaže da je primjeren trenutak, na svoje postojeće stranke. U toj se odredbi precizira da je jedan od tih mogućih primjerenih trenutaka onaj kada dođe do promjene relevantnih okolnosti u slučaju dotične stranke. Nadalje, navedenom se odredbom ta obveza obveznikâ ne ograničava samo na stranke kojima je pripisana visoka razina rizika (presuda od 17. studenoga 2022., Rodl & Partner, C‑562/20, EU:C:2022:883, t. 83.).

74

Nadalje, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2015/849, obveznici posebno moraju ažurirati procjene rizika od pranja novca i financiranja terorizma kojima su izloženi (presuda od 17. studenoga 2022., Rodl & Partner, C‑562/20, EU:C:2022:883, t. 84.).

75

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je Sud već ocijenio da članak 14. stavak 5. Direktive 2015/849 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 2. treba tumačiti na način da su obveznici dužni poduzeti, na temelju ažurirane procjene rizika, mjere dubinske analize – po potrebi i pojačane naravi – postojeće stranke, kada se pokaže da je to primjereno, a posebno kada dođe do promjene relevantnih okolnosti u slučaju te stranke (presuda od 17. studenoga 2022., Rodl & Partner, C‑562/20, EU:C:2022:883, t. 91).

76

Nadalje, treba istaknuti da članak 14. stavak 5. Direktive 2015/849 osigurava ostvarivanje njezina glavnog cilja, a to je sprečavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma. Primjena mjera dubinske analize stranaka na postojeće stranke ima stoga za cilj ublažavanje novih ili drukčijih rizika vezanih uz dotičnu stranku i dotični poslovni odnos. Prema tome, ako obveznik nema saznanja o promjeni relevantnih okolnosti u slučaju dotične stranke i ako nisu istekli rokovi za provedbu novih mjera dubinske analize, ne postoji obveza odnosno ne postoje razlozi za primjenu takve mjere. Drukčije je ako je do neutvrđivanja takvih promjena došlo zbog propusta u stalnom praćenju iz članka 13. stavka 1. točke (d) Direktive 2015/849, koji mora provesti obveznik.

77

Iz navedenog slijedi da na peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. stavak 5. Direktive 2015/849 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 2. treba tumačiti na način da obveznik nije dužan primjenjivati mjere dubinske analize na postojeće stranke sve dok ne istekne rok propisan nacionalnim zakonodavstvom i rok predviđen postupcima unutarnjeg nadzora za primjenu novih nadzornih mjera te dok dotični obveznik nije upoznat s drugim novim okolnostima koje mogu utjecati na procjenu rizika vezanih uz konkretnu stranku, pod uvjetom da do neutvrđivanja tih okolnosti nije došlo zbog propusta u stalnom praćenju iz članka 13. stavka 1. točke (d) Direktive 2015/849, koji mora provesti taj obveznik.

Šesto pitanje

78

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 11. točku (d) Direktive 2015/849 tumačiti na način da se obveza koja se nalaže obveznicima, pružateljima usluga igara na sreću, u pogledu provođenja mjera dubinske analize njihovih stranaka ako je prilikom preuzimanja dobitaka, prilikom uplate uloga ili u oba slučaja iznos transakcije 2000 eura ili više, neovisno o tome izvršava li se ta transakcija odjednom ili kao više transakcija koje su po svemu sudeći povezane, mora primijeniti svaki put kad dotična transakcija dosegne iznos od 2000 eura.

79

S tim u vezi treba podsjetiti na to da se u članku 11. točki (a) Direktive 2015/849 određuje da mjere dubinske analize stranke moraju biti primijenjene prilikom uspostave poslovnog odnosa, pri čemu se precizira da bi poslovni odnos, u smislu te direktive, u skladu s njezinim člankom 3. točkom 13. trebao imati „element trajnosti”.

80

Što se tiče članka 11. točke (d) Direktive 2015/849, u kojem se spominje specifični slučaj pružateljâ usluga igara na sreću, ta ih odredba obvezuje da primijene mjere dubinske analize na svoje stranke prilikom preuzimanja dobitaka, prilikom uplate uloga ili u oba slučaja, ako zaključe transakciju u iznosu od 2000 eura ili više, bez obzira na to izvršava li se ta transakcija odjednom ili kao više transakcija koje su po svemu sudeći povezane.

81

Dakle, tekst te odredbe ne uvjetuje primjenu te obveze time da je dotična transakcija izvršena u određenom razdoblju u odnosu na raniju transakciju koja također ispunjava te uvjete.

82

Nadalje, navedenu odredbu treba tumačiti u kontekstu uvodne izjave 21. Direktive 2015/849 u kojoj se precizira da je korištenje sektora igara na sreću za pranje novca ostvarenog kriminalnim aktivnostima zabrinjavajuća i da bi, kako bi se smanjili rizici povezani s tim sektorom, tom direktivom pružatelje usluga igara na sreću koji predstavljaju veće rizike trebalo obvezati da primijene mjere dubinske analize stranke za pojedinačne transakcije u iznosu od 2000 eura ili više.

83

Iz navedenog slijedi da članak 11. točku (d) Direktive 2015/849 treba tumačiti na način da se obveza koja se nalaže obveznicima, pružateljima usluga igara na sreću, u pogledu provođenja mjera dubinske analize njihovih stranaka ako je prilikom preuzimanja dobitaka, prilikom uplate uloga ili u oba slučaja iznos transakcije 2000 eura ili više, neovisno o tome izvršava li se ta transakcija odjednom ili kao više transakcija koje su po svemu sudeći povezane, mora primijeniti svaki put kad dotična transakcija dosegne iznos od 2000 eura.

84

Slijedom navedenog, na šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 11. točku (d) Direktive 2015/849 treba tumačiti na način da se njime obveznicima nalaže primjena mjera dubinske analize njihovih stranaka svaki put kad je prilikom preuzimanja dobitaka, prilikom uplate uloga ili u oba slučaja iznos dotične transakcije 2000 eura ili više, i to neovisno o tome izvršava li se ta transakcija odjednom ili u vidu više transakcija koje su po svemu sudeći povezane.

Troškovi

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

1.

Članak 3. točku 11. podtočku (a) Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018.,

2.

Članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena Direktivom 2018/843,

3.

Članak 45. stavke 1. i 8. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena Direktivom 2018/843, u vezi s člankom 3. točkama 12. i 15. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena,

4.

Članak 14. stavak 5. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena Direktivom 2018/843, u vezi s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena,

5.

Članak 11. točku (d) Direktive 2015/849, kako je izmijenjena Direktivom 2018/843,