GURI br. 262 od 9. studenoga 2010., Redovni prilog br. 243

Vidjeti članak 73. Zakonodavne uredbe br. 112 od 25. lipnja 2008. (GURI br. 147 od 25. lipnja 2008., Redovni prilog br. 152/L), pretvorene u Zakon br. 133 od 6. kolovoza 2008. (GURI br. 195 od 21. kolovoza 2008., Redovni prilog br. 196)

Okružnica br. 9/2011 od 30. lipnja 2011.

Presuda br. 224/2013 od 16. srpnja 2013.; U svojoj presudi Corte Costituzionale je analizirao odnos između te odredbe i članka 5. stavka 2. Okvirnog sporazuma.

Vidjeti, na primjer, uvodnu izjavu 16. Direktive 97/81, prema kojoj budući da, što se tiče pojmova koji se koriste u Okvirnom sporazumu, a u njemu nisu posebno definirani, ova Direktiva prepušta državama članicama da ih definiraju u skladu s nacionalnim pravom i praksom kao što je slučaj drugih direktiva o socijalnoj politici u kojima se koriste slični pojmovi, pod uvjetom da navedene definicije poštuju sadržaj Okvirnog sporazuma; vidjeti nadalje članak 2. stavak 2., članak 3. stavak 2. drugu rečenicu, članak 4. stavak 3., članak 4. stavak 4. i članak 6. stavak 5. Okvirnog sporazuma

Vidjeti, inter alia, Rodière, P., Droit social de l’Union européene, L. G. D. J., Paris: 2002 (2nd ed.), prema kojem [e]n dehors de la règle de non‑discrimination, l’accord‑cadre prend une tournure recommandationnelle[osim pravila o nediskriminaciji, okvirni sporazum poprima obilježja preporuke] ; Barnard, C., EU Employment Law, Oxford University Press, Oxford: 2012 (4th ed.), str. 437., prema kojem [m]uch of the remainder of Directive 97/81 has the feel of an exhortatory resolution rather than a hard law measure[većina preostalog dijela Direktive 97/81 stvara više dojam preporuke nego stroge pravne mjere]; Jeffery, M., Not Really Going to Work? Of the Directive on Part‑Time Work, ,Atypical Work' and Attempts to Regulate It, 3(27) 1998 Industrial Law Journal 193, str. 198. i 203., gdje se navodi the wording of [Clause 5.2] is vague, and leaves the applicability of the general rule highly uncertain[tekst članka 2. stavka 5. je nejasan zbog čega je primjenjivost općeg pravila krajnje nejasna]

Vidjeti, u tom smislu, Hepple, B. i Barnard, C., Substantive Equality 3(59) 2000 Cambridge Law Journal 562, at str. 582., prema kojem there is no obligation to create part‑time jobs or job‑shares[ne postoji obveza stvaranja poslova s nepunim radnim vremenom ili poslova koji se dijele]; Nielsen, R., European Labour Law, DJØF, Copenhagen: 2000, str. 152., gdje se navodi: [Directive 97/81] establishes no right for workers who might wish to do so to work part‑time[Direktiva 97/81 ne stvara prava za radnike koji bi željeli raditi s nepunim radnim vremenom]

Vidjeti Kilpatrick, C. i Freedland, M., The United Kingdom: how is EU governance transformative? u Sciarra, S., Davies, P. i Freedland, M. (eds.), Employment Policy and the Regulation of Part‑time Work in the European Union. A Comparative Analysis, Cambridge University Press, Cambridge: 2004, str. 329. et seq., gdje se, upućujući na članak 5. stavak 2., navodi [Clause] 5 cannot be dismissed out of hand as a purely soft law provision, containing only aspirational social protection aims and promotional employment goals[Članak 5. ne može se na prvu ruku odbaciti kao potpuno soft law odredba, koja sadrži samo težnje namjerama socijalne zaštite i promotivne ciljeve zapošljavanja]

Izviješće od 6. studenoga 1997. o Komisijinom prijedlogu Direktive Vijeća o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (A4-0352/97, str. 16.); Relevantni odjeljak navodi: Članak 5. Okvirnog sporazuma nije pravno obvezujući u pogledu nijedne od gore navedenih točaka. Korištenje riječi treba zapravo ne stvara nikakvu posebnu obvezu za države članice, socijalne partnere ili, posebno, poslodavce. Ta odredba ostaje samo deklaracija ili izjava namjere, tako da stvarni izričaj sporazuma ne može ostvariti drugi cilj naveden u preambuli, naime učiniti rad s nepunim radnim vremenom privlačnijim i time promovirati razvoj poslova s nepunim radnim vremenom. [neslužbeni prijevod]

Rezolucija Europskog parlamenta o Komisijinu prijedlogu Direktive Vijeća o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1997 C 371, str. 41.), at str. 62., točke 7. do 9.: Europski parlament: […] 7. Smatra ključnim da se prelazak radnika na rad s privremenim radnim vremenom ne bi trebao nametati; 8. Izražava žaljenje zbog činjenice da Europski [okvirni] sporazum koji su sklopili socijalni partneri ne slijedi Konvenciju [Međunarodne organizacije rada] o radu s nepunim radnim vremenom u izričitom propisivanju namjeravanog postupnog smanjivanja broja izuzetaka; 9. Drži da stvarna bit sporazuma, nakon što se uklone deklaratorni elementi, ne opravdava uvijek navedenu svrhu, s obzirom na to da sporazum ne eliminira diskriminaciju radnika s nepunim radnim vremenom i ne pridonosi povećanju privlačnosti rada s nepunim radnim vremenom.[neslužbeni prijevod]

U vrijeme izrade ovog mišljenja Konvenciju MOR‑a je ratificiralo 9 od 28 država članica (Cipar, Finska, Mađarska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Slovenija i Švedska).

Vidjeti Hepple, B. i Barnard, C., supra, at str. 580. i Jeffery, M., supra, str. 200.; vidjeti također gore navedenu Rezoluciju Europskog parlamenta, t. 8.

Vidjeti izreku presude u spojenim predmetima C‑55/07 i C‑56/07, Michaeler i dr., EU:C:2008:248

Zanimljivo je da su talijanski propisi u pitanju u predmetu Michaeler i dr. bili doneseni kako bi se implementirala Direktiva 97/81 te je talijanska vlada tvrdila da se njima promovirala zaštita i poticanje rada s nepunim radnim vremenom; vidjeti t. 6., 7. i 22. navedene presude

U tu svrhu vidjeti Wippel, t. 57. do 62., u kojoj je Sud smatrao da se radni odnos tipičnog radnika s punim radnim vremenom ne može usporediti, što se tiče sadržaja i temelja, s radnikom s nepunim radnim vremenom koji radi na zahtjev; vidjeti također, radi analogije, Carratù, t. 41. do 45., u kojoj je Sud smatrao da se naknada štete koja se plaća zbog nezakonitog utvrđivanja određenog trajanja ugovora o radu ne može usporediti s naknadom štete do koje dolazi uslijed nezakonitog otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Vidjeti spojene predmete Bruno i dr. C‑395/08 i C‑396/08, EU:C:2010:329, t. 81.; nadalje vidjeti rješenje od 7. travnja 2011. u predmetu Dai Cugini, C‑151/10, EU:C:2011:223, t. 56. i rješenje od 9. prosinca 2011. u predmetu Yangwei, C‑349/11, EU:C:2011:826, t. 37.

U točki 112. svojeg mišljenja u presudi Bruno i dr. nezavisna odvjetnica Sharpston navodi da se obveza u članku 5. Okvirnog sporazuma čini kao specifična primjena zabrane diskriminacije iz članka 4. Gdje, kada to proizlazi iz činjenica predmeta, općenito pozivanje na članak 5. treba shvatiti kao pozivanje na članak 5. stavak 1., sklon sam dijeliti to mišljenje.

Vidjeti predmet Werhof, C‑499/04, EU:C:2006:168, t. 23.

Što se tiče obveze poslodavca da obavijesti radnika o uvjetima ugovora, to pitanje je zapravo harmonizirano; vidjeti Direktivu Vijeća 91/533/EEZ od 14. listopada 1991. o obvezi poslodavca da obavijesti radnike o uvjetima koji se primjenjuju na ugovor o radu ili radni odnos (SL 1991 L 288, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 64.) .

U tom smislu vidjeti predmet O’Brien, C‑393/10, EU:C:2012:110, t. 34.; U tom kontekstu ne smatram da mogu – za razliku od nezavisne odvjetnice Kokott u njezinom mišljenju u predmetu Wippel, t. 108. i 109. – bez odgovarajuće (pozitivne) odredbe u Okvirnom sporazumu, ili bilo gdje u tom smislu, tumačiti cilj odgovarajuće socijalne zaštite, na koji između ostalog upućuje članak 151. stavak 1. UFEU‑a, kao nametanje pravne obveze poslodavcima da poduzmu određene korake u odnosu na radnike.

Vidjeti točku 3.3. presude navedene u točki 14. ove presude

U tom smislu vidjeti predmet Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols, C‑486/08, EU:C:2010:215, t. 32. i spojene predmete Heimann, C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 35.