Članak 6. EKLJP‑a pod naslovom „Pravo na pošteno suđenje” propisuje u svojim stavcima 1. i 2.: „1.Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi, ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to zahtijevaju ili kada, u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban, postoje posebne okolnosti u kojima bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. 2.Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.”

Sukladno članku 277. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima (Unternehmensgesetzbuch, dRBl 219/1897), prema verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: UGB), zakonski zastupnici društava kapitala moraju podnijeti sudu na području sjedišta društva godišnje financijske izvještaje i godišnje izvješće, kao i, kad je to potrebno, izvješće o upravljanju društvom, nakon što ih razmotri glavna skupština društva, najkasnije devet mjeseci od završetka financijske godine zajedno s izvještajem koji ga potvrđuje ili odbacuje ili potvrđuje uz rezervu.

Članak 280.a UGB‑a pod nazivom „Objava podružnica stranih društava kapitala” propisuje da su zastupnici podružnica stranih društava kapitala dužni objaviti računovodstvene dokumente na njemačkom jeziku, izrađene, revidirane i objavljene sukladno pravu primjenjivom na glavno sjedište društva u skladu s člancima 277., 281. i 282. UGB‑a.

Članak 283. UGB‑a pod nazivom „Novčane kazne”, koji je izmijenjen Zakonom o izvršenju proračuna za 2011. (Budgetbegleitgesetz, BGBl. I, 111/2010, u daljnjem tekstu: BBG), glasi kako slijedi: „1.Ne dovodeći u pitanje opće odredbe trgovačkog prava, članovi upravnog vijeća ili stečajni upravitelji dužni su, u propisanim rokovima poštovati [...] 277. do 280., članovi nadzornog odbora dužni su poštovati članak 270., a u slučaju postojanja nacionalne podružnice stranog društva kapitala, osobe ovlaštene za njeno zastupanje dužne su poštovati članak 280.a pod prijetnjom da im sudac izrekne novčanu kaznu u visini od 700 do 3600 eura. Novčana kazna mora biti izrečena nakon isteka roka za objavu. Novčana kazna mora se ponovno izricati svaka dva mjeseca sve dok navedena tijela ne ispune svoje obveze. 2.Ukoliko se objava predviđena u stavku 1. ne obavi do zadnjeg dana propisanog roka, i ukoliko sud ne zaprimi računovodstvene dokumente do dana koji prethodi donošenju rješenja kojim se izriče novčana kazna, valja naložiti, bez prethodnog postupka, novčanu kaznu u visini od 700 eura. Izvršenje takve mjere nije obvezno u slučaju kada je nepredvidiva i neotklonjiva okolnost očito spriječila tijelo iz stavka 1. da pravovremeno izvrši objavu. U tom slučaju, i ukoliko objava podataka još nije izvršena, donošenje rješenja odgađa se na četiri tjedna počevši od dana prestanka okolnosti koja je priječila objavu. Rješenja kojima se izriče novčana kazna dostavljaju se ili se o njima obavještava kao tužbe. Zainteresirano tijelo ima rok od četrnaest dana za pobijanje rješenja, koje, u protivnom, postaje pravomoćno. Žalba mora upućivati na razloge koji opravdavaju neizvršavanje obveza iz stavka 1. Povrat u prijašnje stanje može se odobriti u slučaju proteka roka za žalbu [...]. Ako je žalba nepravovremena ili ne sadrži obrazloženje, odbacit će se odlukom. 3.Podnošenje pravovremene i obrazložene žalbe sprječava izvršenje rješenja kojim je izrečena novčana kazna. O primjeni novčane kazne valja odlučiti odlukom u okviru redovnog postupka. Ukoliko nema uvjeta za obustavu postupka može se izreći novčana kazna u visini od 700 do 3600 eura bez prethodnog upozorenja. Tijelo na koje se novčana kazna odnosi raspolaže pravnim sredstvom protiv izrečene novčane kazne u okviru redovnog postupka. [...]. 4.Ukoliko se podaci ne objave u razdoblju tijekom dva mjeseca počevši od isteka posljednjeg dana određenog roka, valja naložiti novu novčanu kaznu u visini od 700 eura. Isto vrijedi i za svako daljnje razdoblje u trajanju od dva mjeseca ukoliko neizvršenje obveze i dalje opstoji; ako taj nalog bude osporen žalbom, odluka kojom se izriče novčana kazna mora se objaviti. [...] 6.Novčane kazne moraju biti plaćene i u slučaju kada je kažnjena osoba ispunila svoju obvezu ili je ispunjenje postalo nemoguće. 7.Obveze koje su zakonski zastupnici dužni ispuniti sukladno člancima [...] 277. do 280.a odnose se također i na društva. Ukoliko društvo ne ispuni svoje obveze posredstvom svojih tijela, i njemu će se naložiti plaćanje novčane kazne analognom primjenom stavaka 1. do 6.”

Iz spisa koji je dostavljen Sudu prema prijelaznim odredbama izmijenjenog članka 283. UGB‑a, taj je članak, kako je izmijenjen BBG‑om, stupio na snagu 1. siječnja 2011. i može se primijeniti samo na povrede koje su nastale nakon tog datuma. Međutim, iz obrazloženja vladinog prijedloga BBG‑a proizlazi da se, u slučaju da obveza objave nije ispunjena u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 28. veljače 2011., postupak izricanja novčane kazne može pokrenuti najranije 1. ožujka 2011., i to isključivo putem rješenja.

Kako bi se dao koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev, a imajući u vidu sudsku praksu izloženu u točki 35. ove presude, valja prethodno utvrditi jesu li odredbe direktiva čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev primjenjive na slučaj kao što je onaj u glavnom postupku, u kojemu podružnica društva kapitala sa sjedištem u Njemačkoj, koja se nalazi u Austriji, nije ispunila obvezu objave svojih godišnjih financijskih izvještaja po završetku financijskih godina 2008. i 2009.

U tom smislu, valja navesti da je takav slučaj uređen Jedanaestom direktivom, posebno člankom 1. koji predviđa, u bitnom, da se dokumenti podružnice, kao ove iz glavnog postupka, objavljuju prema pravu države članice u kojoj se podružnica nalazi i člankom 12. prema kojemu države članice određuju odgovarajuće sankcije u slučaju da se ne ispuni obveza objavljivanja podataka predviđena člankom 1. ove direktive.

Imajući u vidu specifičnu narav navedenih odredaba u odnosu na okolnosti glavnog postupka, valja smatrati da se na spor primjenjuju iste odredbe, uz iznimku odredaba Direktive 2009/101, kao i odredaba Četvrte i Sedme direktive, koje doduše predviđaju obvezu objave podataka, ali se ne odnose specifično na takav slučaj kao što je onaj iz glavnog postupka.

Iz navedenog proizlazi da prethodno pitanje valja u bitnome shvatiti kao zahtjev kojim se traži odgovor na to treba li pravo Unije, a posebno članke 49. UFEU‑a i 54. UFEU‑a, načelo učinkovite sudske zaštite i poštovanja prava na obranu te članak 12. Jedanaeste direktive tumačiti na način da su im suprotna nacionalna pravila, kao što su ona u glavnom postupku, prema kojima se u slučaju prekoračenja roka od devet mjeseci predviđenog za objavu računovodstvenih dokumenata trenutno izriče minimalna novčana kazna u visini od 700 eura društvu kapitala čija se podružnica nalazi u predmetnoj državi članici, i to tako da mu se prethodno ne dostavi opomena i ne dopusti mogućnost očitovanja o neispunjenju koje mu se stavlja na teret. 

Predmetni nacionalni sustav iz glavnog postupka usmjeren je na sankcioniranje neispunjenja obveze objave godišnjih financijskih izvještaja (od strane) podružnica stranih društava kapitala, obveze koja je usklađena sukladno Jedanaestoj direktivi, pa valja prije svega odgovoriti na pitanje postavljeno pod e) o tumačenju navedene direktive. Kao drugo, potrebno je ispitati pitanje pod a), to jest predstavlja li navedeni sustav ograničenje slobode poslovnog nastana kako je uređena člancima 49. UFEU‑a i 54. UFEU‑a. Kao treće, valja raspraviti pitanja pod b) i c) koja se odnose na primjenu i eventualnu povredu načela učinkovite sudske zaštite i poštovanja prava na obranu.

Objavu podataka podružnica koje su u državi članici osnovala društva na koja se primjenjuje pravo druge države članice nameće članak 1. Jedanaeste direktive. Ta je obveza prenesena u austrijsko pravo na temelju članaka 277. stavka 1. i 280.a UGB‑a.

Prema članku 12. Jedanaeste direktive, države članice mogu same odrediti odgovarajuće sankcije primjenjive u slučaju da se računovodstveni dokumenti ne objave. Međutim, navedena direktiva ne sadrži podrobnija pravila o određivanju navedenih nacionalnih sankcija i ne propisuje nikakve izričite kriterije za ocjenu razmjernosti takvih sankcija.

U tim okolnostima, korisno je podsjetiti da, iako zadržavaju pravo na izbor sankcija, države članice moraju osobito voditi računa o tome da se povrede prava Unije kažnjavaju sankcijama koje su po svojoj naravi učinkovite, razmjerne i odvraćajuće (vidjeti u tom smislu presudu od 3. svibnja 2005., Berlusconi i drugi, C‑387/02, C‑391/02 i C‑403/02, Zb., str. I‑3565., točku 65.).

Sud je osobito ocijenio da strogost sankcija mora odgovarati težini povrede koju suzbija i posebno osigurati stvarno odvraćajući učinak, poštujući opće načelo razmjernosti (vidjeti zbog sličnosti presudu od 25. travnja 2013., Asociaţia Accept, C‑81/12, točku 63. i navedenu sudsku praksu).

U tom smislu, mjere koje su predviđene nacionalnim zakonodavstvom ne smiju prelaziti granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje ciljeva kojima zakonodavstvo legitimno teži, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati manje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 2010., ERG i drugi, C‑379/08 i C‑380/08, Zb., str. I‑2007., točku 86., kao i od 9. veljače 2012., Urbán, C‑210/10, točku 24.).

Valja navesti da i iz članka 50. stavka 2. točke (g) UFEU‑a, koji je poslužio kao osnova donošenju direktiva o pravu društava, i iz uvodne izjave 4. Jedanaeste direktive proizlazi da je cilj objave zaštita interesa kako dioničara tako i trećih strana.

Sud je već ranije imao priliku ocijeniti da činjenica da godišnji financijski izvještaji moraju vjerno prikazati imovinu, financijsko stanje i rezultate društva na koje se odnose predstavlja temeljno načelo (vidjeti presude od 27. lipnja 1996., Tomberger, C‑234/94, Zb., str. I‑3133., točku 17., ispravljena rješenjem od 10. srpnja 1997., od 7. siječnja 2003., BIAO, C‑306/99, Zb., str. I‑1., točku 72., kao i Berlusconi i drugi, ranije navedena, točku 54.). Svrha njihove objave je prvenstveno pružiti informacije trećim osobama koje nisu upoznate ili se ne mogu dovoljno dobro upoznati s računovodstvenim i financijskim stanjem navedenog društva (presuda od 4. prosinca 1997., Daihatsu Deutschland, C‑97/96, Zb., str. I‑6843., točka 22.).

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi, primjenom režima sankcija predviđenog člankom 283. UGB‑a, kako je izmijenjen BBG‑om, je li povreda obveze objavljivanja računovodstvenih dokumenata sankcionirana u materijalnopravnim i procesnopravnim uvjetima koji sankciju čine učinkovitom, razmjernom i odvraćajućom. Međutim, Sud može nacionalnom sudu dati sve elemente tumačenja iz područja prava Unije koji mogu biti korisni za donošenje odluke (gore navedena presuda Asociaţia Accept, točka 43. i navedena sudska praksa).

U ovom slučaju, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da predmetni propisi, u dijelu koji je od značaja za glavni postupak, predviđaju da je u slučaju neobjavljivanja računovodstvenih dokumenata najkasnije devet mjeseci nakon dana završetka financijske godine sud koji je nadležan za vođenje registra društava dužan rješenjem izreći minimalnu novčanu kaznu u visini od 700 eura društvu na koje se obveza odnosi, bez prethodne opomene i bez mogućnosti prethodnog saslušanja. Društvo na koje se obveza odnosi može u roku od četrnaest dana protiv rješenja podnijeti obrazloženu žalbu, što sprječava njegovo izvršenje i uzrokuje pokretanje redovitog postupka. Ukoliko žalba nije osnovana, odlukom se može izreći novčana kazna u visini između 700 i 3600 eura.

Što se tiče, prije svega, najmanjeg iznosa novčane kazne u visini od 700 eura koja se izriče automatizmom u slučaju neobjavljivanja u propisanom roku, valja navesti da, prema Komisiji, taj iznos odgovara prosječnom iznosu koje su države članice predvidjele za povredu obveze objave. Kako to Komisija ispravno ističe, valja dovesti u ravnotežu strogost takve sankcije s interesima i financijskim rizicima kojima mogu biti izloženi poslovni partneri i zainteresirane osobe u slučaju da se stvarno financijsko stanje nekog društva ne objavi. Pod tim uvjetima, na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni je li visina izrečene kazne pretjerana u odnosu na cilj kojem se legitimno teži.

Što se tiče nemogućnosti za nacionalne sudove nadležne za izricanje navedene novčane kazne da odstupe od minimalnog iznosa iste, dovoljno je da društvo na koje se ona odnosi podnese obrazloženu žalbu protiv novčane kazne koja mu je izrečena pa da se pokrene redoviti postupak, što omogućava nadležnom sudu da uzme u obzir konkretne okolnosti predmetnog slučaja.

Kao drugo, proizlazi da je rok od devet mjeseci, s početkom od dana završetka financijske godine u kojoj treba objaviti podatke, dovoljno dug da omogući društvima ispunjenje obveze objavljivanja podataka a da se ne dovede u pitanje razmjerna narav predmetnog sustava sankcija u glavnom sporu. Naime, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 50. svojeg mišljenja, dulji rok predstavljao bi opasnost od nanošenja štete zaštiti trećih osoba, utoliko što treće osobe ne bi imale pristup najnovijim podacima koji bi im omogućili da se upoznaju sa stvarnim stanjem društva na koje se odnose.

Kao treće, može se pokazati relevantnim, u svjetlu procjene mogućnosti korištenja manje otegotnih mjera, da se, prema objašnjenju austrijske vlade na raspravi, sustav koji je prethodno bio na snazi pokazao nedovoljno učinkovitim s obzirom na to da je manje od polovice društava podložnih obvezi objave poštovalo tu obvezu u propisanim rokovima. Zbog toga je, prema istoj vladi, Republika Austrija morala izmijeniti sustav sankcija koji je bio na snazi prije 2011. kako bi učinkovitije jamčila za poštovanje obveze objave podataka. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da donese odluku o tome je li sustav sankcija o kojemu se raspravlja u glavnom postupku dovoljno odvraćajući da bi osigurao učinkovito poštovanje obveze objave podataka.

Imajući u vidu prethodna razmatranja, i uz rezervu da sud koji je uputio zahtjev izvrši provjere, valja smatrati da sustav sankcija o kojemu se raspravlja u glavnom postupku nije u suprotnosti s člankom 12. Jedanaeste direktive.

Što se tiče slobode poslovnog nastana, sud koji je uputio zahtjev pita, u bitnome, moraju li se članci 49. UFEU‑a i 54. UFEU‑a tumačiti tako da se protive sustavu sankcija uređenom člankom 283. UGB‑a, kako je izmijenjen BBG‑om, a posebno zbog toga što predviđa sankcije za neobjavljivanje podataka prema društvima na koja se primjenjuje pravo druge države članice, a ne Republike Austrije, i koja se nalaze u potonjoj državi članici, iako su njihovi godišnji financijski izvještaji već objavljeni i mogu se dobiti na uvid u registru nadležnom prema glavnom sjedištu društva.

U tom pogledu, valja podsjetiti da članak 49. UFEU‑a nalaže ukidanje ograničenja slobode poslovnog nastana. Prema članku 54. UFEU‑a, za potrebe primjene odredaba Ugovora o pravu poslovnog nastana, trgovačka društva osnovana sukladno pravilima neke države članice čije se registrirano sjedište, središnja uprava ili glavno mjesto poslovanja nalazi unutar Unije tretiraju se na isti način kao i fizičke osobe koje su državljani država članica. Za ta društva ta sloboda podrazumijeva pravo obavljanja vlastite aktivnosti u drugim državama članicama posredstvom društva kćeri, podružnice ili zastupništva (vidjeti presude od 25. veljače 2010., X Holding, C‑337/08, Zb., str. I‑1215., točku 17., i od 25. travnja 2013., Komisija/Španjolska C‑64/11, točku 23.).

Prema ustaljenoj sudskoj praksi ograničenjima slobode poslovnog nastana iz članka 49. UFEU‑a smatraju se mjere koje zabranjuju, ometaju ili umanjuju privlačnost korištenja te slobode (vidjeti posebno gore navedenu presudu Idryma Typou, točku 54.; od 29. studenoga 2011., National Grid Indus, C‑371/10, Zb., str. I‑12273, točku 36. i gore navedenu Komisija/Španjolska, točku 26.).

Obveza objave za podružnice osnovane u Austriji od strane društva na koje se primjenjuje pravo druge države članice predviđena je člankom 280.a UGB‑a, koji prenosi u unutarnje pravo članak 1. Jedanaeste direktive i čija sukladnost s navedenom direktivom nije osporena.

S druge strane, predmet spora u glavnom postupku je sustav sankcija koji se primjenjuje u slučaju povrede obveze objave prema članku 283. UGB‑a, kako je izmijenjen BBG‑om. Kao što proizlazi iz točke 15. ove presude, odredbe navedenog članka 283. predviđaju da se rješenjem bez prethodnog postupka izriče novčana kazna u visini od 700 eura u slučaju da nakon proteka roka za objavu podataka računovodstveni dokumenti ne budu podneseni sudu nadležnom za vođenje registra društava i da nije istaknuto postojanje nepredvidivih i neotklonjivih okolnosti. Novčana kazna mora se ponovno izreći svaka dva mjeseca sve dok se ne izvrši obveza objave podataka. Društvo ili tijelo na koje se obveza odnosi ima pravo u roku od 14 dana podnijeti žalbu protiv svih rješenja kojima su izrečene novčane kazne. Žalba odgađa izvršenje izrečene novčane kazne i njome se pokreće redoviti postupak.

U tom smislu valja navesti da se, s jedne srane, sustav sankcija koji je predmet glavnog postupka na jednak način primjenjuje i prema društvima sa sjedištem u Austriji i prema društvima sa sjedištem u drugim državama članicama koja imaju svoje podružnice u Austriji. Navedeni sustav nije po svojoj naravi takav da dovodi društvo sa sjedištem u drugim državama članicama, različitim od Republike Austrije, a čija se podružnica nalazi u potonjoj državi članici, u položaj koji je činjenično ili pravno nepovoljniji u odnosu na društva sa sjedištem u Austriji.

S druge strane, kako to opravdano primjećuje Komisija, sankcija se ne izriče ukoliko društvo na koje se obveza odnosi izvrši svoju pravnu obvezu objave podataka, koja proizlazi iz prava Unije i koja se primjenjuje u svim državama članicama. Eventualne sankcije ne mogu dakle zabranjivati, ograničavati ili odvraćati društvo na koje se primjenjuje pravo neke države članice da se posredstvom podružnice nastani na području druge države članice.

Proizlazi da sustav sankcija kako je uređen u članku 283. UGB‑a, kako je izmijenjen na temelju BBG‑a, ne predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana. Posljedično, takav sustav nije u suprotnosti s člancima 49. UFEU‑a i 54. UFEU‑a.

Svojim pitanjem pod slovom b) i c) sud koji je uputio zahtjev pita u biti pita trebaju li se opće načelo prava na učinkovitu sudsku zaštitu i načelo poštovanja prava na obranu, koja su propisana u članku 47. Povelje kao i u članku 6. stavku 2. EKLJP‑a, tumačiti na način da im je suprotan sustav sankcija koji se primjenjuje u slučaju neispunjenja obveze objave računovodstvenih dokumenata predviđene u članku 283. UGB‑a, kako je izmijenjen na temelju BBG‑a.

Sukladno članku 51. stavku 1. Povelje, njezine se odredbe odnose na države članice samo kada primjenjuju pravo Unije.

S time u vezi, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi, u bitnome, da se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih. U tom smislu Sud je već odgovorio da ne može u odnosu na Povelju ocjenjivati nacionalna pravila koja ne ulaze u okvir prava Unije. Naprotiv, kada takva pravila potpadaju u područje prava Unije, Sud mora, kada mu se uputi zahtjev za prethodnu odluku, dati sve elemente tumačenja koji su potrebni nacionalnom sudu da ocijeni sukladnost takvih pravila s temeljnim pravima čije poštivanje osigurava (vidjeti posebno presudu od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, točku 19. i navedenu sudsku praksu).

Sud je također imao priliku objasniti i to da se temeljna prava zajamčena Poveljom, tumačena u skladu s navedenom sudskom praksom, kao i objašnjenjima koja se odnose na članak 51. Povelje, moraju poštivati kada nacionalna pravila potpadaju u područje primjene prava Unije. Drugim riječima, primjena prava Unije uključuje primjenu temeljnih prava zajamčenih Poveljom (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Åkerberg Fransson, točke 20. i 21.).

U ovom slučaju, glavni postupak odnosi se na sankciju koja se izriče zbog nepoštovanja obveze objave podataka kako je to predviđeno Jedanaestom direktivom. Kako to proizlazi iz točke 49. ove presude, zakonodavac Unije nalaže, na temelju članka 12. Jedanaeste direktive, državama članicama da odrede odgovarajuće sankcije, odnosno učinkovite, razmjerne i odvraćajuće sankcije, s ciljem osiguranja izvršenja obveze objave podataka. U austrijskom pravu sankcija je predviđena u članku 283. UGB‑a, kako je izmijenjen na temelju BBG‑a.

Proizlazi da austrijski propisi o kojima se raspravlja u glavnom postupku predstavljaju provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

Prema tome, odredbe Povelje primjenjive su na okolnosti glavnog postupka.

U odnosu na načelo učinkovite sudske zaštite, članak 47. podstavak prvi Povelje propisuje da svatko čija su prava i slobode zajamčena pravom Unije prekršena, ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenim tim člankom.

S ciljem jamčenja poštovanja temeljnih prava unutar Unije, članak 19. stavak 1. podstavak drugi UEU‑a nalaže državama članicama obvezu osiguranja pravnih lijekova koji su potrebni za osiguranje učinkovite sudske zaštite u područjima obuhvaćenim pravom Unije.

Glede načela poštovanja prava na obranu, Sud je donosio odluke prema kojima to pravo mora biti poštovano u svakom postupku koji može uroditi sankcijama, posebno globama i novčanim kaznama (vidjeti u tom smislu presude od 2. listopada 2003., Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, Zb., str. I‑10821., točku 30. i od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., točku 68.).

Što se tiče, u prvom redu, pitanja je li rok za žalbu u trajanju četrnaest dana radi osporavanja sankcije izrečene zbog propuštanja objave podataka u propisanom roku u skladu s načelom učinkovite sudske zaštite, valja ponoviti da propisani rok mora biti stvarno dovoljan za pripremu i izradu učinkovite žalbe (presuda od 28. srpnja 2011., Samba Diouf, C‑69/10, Zb., str. I‑7151., točka 66.).

Međutim, s obzirom na to da se obveza objave podataka primjenjuje u načelu na sve podružnice, kao što je ona iz glavnog postupka, da je ona zakonita i općenito priznata od zainteresiranih srana te da austrijsko pravo predviđa rok radi ispunjenja obveze objave podataka u trajanju od devet mjeseci počevši od dana završetka financijske godine, koji se može produljiti u slučaju da je nepredvidiva i neotklonjiva okolnost spriječila pravovremenu objavu, rok u trajanju četrnaest dana ne čini se u načelu stvarno nedostatan za pripremu i izradu učinkovite žalbe.

Kao drugo, u odnosu na dvojbe koje se odnose na zakonsku predmnjevu odgovornosti čija je posljedica prebacivanje tereta dokaza na društvo, korisno je ponoviti, kako to proizlazi iz točke 58. ove presude, da je dovoljno da društvo na koje se obveza odnosi podnese obrazloženu žalbu protiv novčane kazne koja mu je izrečena i da time pokrene redoviti postupak, što omogućava nadležnom sudu da uzme u obzir konkretne okolnosti predmetnog slučaja.

Kao treće, što se tiče izostanka poziva na ispunjenje i mogućnosti očitovanja, korisno je ponoviti da poštivanje prava na obranu u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe, predstavlja temeljno pravo Unije koje mora biti zajamčeno, pa i onda kada ne postoje nikakva postupovna pravila. To načelo zahtjeva da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o dokazima protiv sebe, na kojima se temelji sporna odluka (presuda od 15. lipnja 2006., Dokter i drugi, C‑28/05, Zb., str. I‑5431., točka 74. i navedena sudska praksa).

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da temeljna prava ne daju apsolutne povlastice, već mogu biti ograničena pod uvjetom da ograničenja odgovaraju ciljevima od općeg interesa koji se žele postići predmetnom mjerom, i ne uključuju u odnosu na cilj koji se želi postići nerazmjerno i neprihvatljivo miješanje kojim se krši sama bit zajamčenih prava (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Dokter i drugi, točku 75., kao i od 18. ožujka 2010., Alassini i drugi, C‑317/08 do C‑320/08, Zb., str. I‑2213., točka 63. i navedena sudska praksa).

Međutim, u odnosu na narav predmetne povrede, iz okolnosti kao što su one iz glavnog postupka proizlazi da primjena prvotne sankcije u visini od 700 eura bez prethodne opomene i bez mogućnosti saslušanja prije izricanja sankcije nije takve naravi da utječe na bitan sadržaj temeljnog prava o kojemu se raspravlja, s obzirom na to da podnošenje obrazložene žalbe protiv odluke kojom je izrečena novčana kazna čini tu odluku trenutno neizvršivom i time započinje redovni postupak u kojemu se može ostvariti pravo na saslušanje.

Takav postupak, s jedne strane, također odgovara općem cilju Unije jer, kako to proizlazi iz očitovanja austrijske vlade, sustav sankcija uređen u članku 283. UGB‑a, kako je izmijenjen na temelju BBG‑a, ima za cilj osigurati brže i učinkovitije ispunjenje obveze objave podataka, što je u općem interesu bolje zaštite trećih osoba i članova društva. S druge strane, nema dokaza da će takav postupak biti nerazmjeran u odnosu na cilj koji se želi postići.

Kao četvrto, što se tiče drugih elemenata postupka, posebice obveze obrazlaganja akta kojim se pokreće postupak, zabrane isticanja novih tužbenih razloga u žalbenom postupku kao i izostanka jamstva da će se rasprava održati, Sud ne raspolaže ni s jednim elementom koji bi doveo u sumnju sukladnost sustava sankcija o kojemu se raspravlja u glavnom postupku s načelima učinkovite sudske zaštite i poštovanja prava na obranu.

Slijedom toga valja utvrditi da sustav sankcija o kojemu se raspravlja u glavnom postupku poštuje načela učinkovite sudske zaštite i poštivanja prava na obranu.

Na temelju svega naprijed izloženog, valja odgovoriti na postavljeno pitanje da se, pod uvjetom provjere koju treba provesti sud koji je uputio zahtjev, članci 49. UFEU‑a i 54. UFEU‑a, načela učinkovite sudske zaštite i poštivanja prava na obranu te članak 12. Jedanaeste direktive moraju tumačiti na način da se ne protive nacionalnim pravilima kao što su ona u glavnom postupku prema kojima se, u slučaju proteka roka od devet mjeseci predviđenog za objavu računovodstvenih dokumenta, društvu kapitala koje ima podružnicu na području predmetne države članice trenutno izriče novčana kazna u visini od najmanje 700 eura bez prethodno mu upućene opomene i bez ostavljanja mogućnosti očitovanja o povredi koja mu se stavlja na teret.