1.

Ovaj predmet odnosi se na žalbu koju je podnio Changmao Biochemical Engineering Co. Ltd (u daljnjem tekstu: žalitelj), kojom to društvo od Suda zahtijeva da ukine presudu Općeg suda od 16. prosinca 2020., Changmao Biochemical Engineering/Komisija ( 2 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda). Tom je presudom Opći sud odbio žaliteljevu tužbu za poništenje Provedbene uredbe (EU) 2018/921 (u daljnjem tekstu: sporna uredba) ( 3 ), kojom su zadržane antidampinške pristojbe na žaliteljev izvoz vinske kiseline iz Kine.

2.

U dijelu žalbe koji je predmet ovog mišljenja ( 4 ) žalitelj u biti osporava utvrđenje Općeg suda prema kojem nije mogao nadzirati zakonitost članka 2. stavka 7. Uredbe (EU) 2016/1036 (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) ( 5 ) s obzirom na sporazume Svjetske trgovinske organizacije (u daljnjem tekstu: WTO) i, konkretnije, s obzirom na odjeljak 15. Protokola o pristupanju Kine WTO‑u ( 6 ) (u daljnjem tekstu: Protokol o pristupanju). Ova žalba tako otvara važna pitanja u pogledu ograničenja sudskog nadzora Suda nad aktima institucija Unije s obzirom na pravo WTO‑a.

3.

Dana 7. prosinca 1995. kineska vlada podnijela je zahtjev za pristupanje Sporazumu o osnivanju WTO‑a, u skladu s njegovim člankom XII. Istog je dana osnovana radna skupina WTO‑a za pristupanje kako bi se postigao sporazum o uvjetima pristupanja koji su prihvatljivi za Kinu i sve članice WTO‑a. Europska komisija sudjelovala je u ime Unije i njezinih država članica u tim pregovorima.

4.

Kina je 1. prosinca 2001. pristupila WTO‑u. U sklopu pristupnog procesa ta je zemlja prihvatila niz obveza, koje su sadržane u Protokolu o pristupanju. Taj protokol predviđa, među ostalim, sustav izračuna uobičajene vrijednosti u okviru antidampinških ispitnih postupaka koji se razlikuje od pravila sadržanih u Antidampinškom sporazumu WTO‑a (u daljnjem tekstu: ADS).

5.

Konkretnije, odjeljak 15. točka (a) Protokola o pristupanju sadržava pravila o utvrđivanju uobičajene vrijednosti u antidampinškim postupcima koja tijelu članice WTO‑a zaduženom za ispitni postupak omogućuju da primijeni metodu koja se ne temelji na strogoj usporedbi s kineskim domaćim cijenama i troškovima. Primjena te metode bitna je u praksi jer to znači da tijelo zaduženo za ispitni postupak može zanemariti cijene i troškove kineskog proizvođača, koji ne bi dali jasnu sliku o stvarnoj uobičajenoj vrijednosti tog proizvoda.

6.

Međutim, na temelju odjeljka 15. točke (d) Protokola o pristupanju, dio tog sustava trebao je isteći 15 godina nakon dana pristupanja Kine WTO‑u. Taj dan bio je 11. prosinca 2016.

7.

Komisija je 19. travnja 2017., dakle nakon isteka razdoblja od 15 godina navedenog u Protokolu o pristupanju, što je nesporno među strankama ( 7 ), objavila obavijest o pokretanju postupka revizije zbog predstojećeg isteka antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz vinske kiseline podrijetlom iz Kine ( 8 ).

8.

U toj obavijesti Komisija je obavijestila zainteresirane strane da će se, primjenom članka 2. stavka 7. točke (a) Osnovne uredbe, uobičajena vrijednost utvrditi primjenom takozvane metode „analogne zemlje” ( 9 ). Primjena te metode bila je moguća u okviru tog ispitnog postupka, s obzirom na svrstavanje Kine uz „neke druge zemlje bez tržišnoga gospodarstva, a koje su članice WTO‑a” u članku 2. stavku 7. točki (b) Osnovne uredbe.

9.

Primjena metode „analogne zemlje” u praksi omogućuje izračun uobičajene vrijednosti uvoza na temelju cijena u odgovarajućim zemljama tržišnoga gospodarstva, a ne na temelju domaćih cijena i troškova u zemlji izvoznici, za koje se smatra da nisu utvrđeni u uvjetima tržišnoga gospodarstva ( 10 ). Ta se metoda zahtijeva na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) Osnovne uredbe, osim ako proizvođači koji su predmet ispitnog postupka mogu dokazati da u pogledu njihove proizvodnje i prodaje istovjetnog proizvoda o kojem je riječ prevladavaju uvjeti tržišnoga gospodarstva. Metoda „analogne zemlje” tako se razlikuje od standardne metode iz članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe, prema kojoj se uobičajena vrijednost izračunava na temelju domaćih cijena i troškova u zemlji izvoznici.

10.

Komisija je obavijestila žalitelja, druge proizvođače izvoznike iz Kine kao i kinesku vladu o pokretanju tog postupka revizije i o svojoj namjeri da primijeni metodu predviđenu u članku 2. stavku 7. točki (a) Osnovne uredbe. Nijedna od tih stranaka nije surađivala u tom postupku revizije.

11.

Komisija je 28. lipnja 2018. usvojila spornu uredbu, zadržavajući antidampinške pristojbe ( 11 ). Kad je riječ o postojanju dampinga, Komisija je izračunala uobičajenu vrijednost u skladu s člankom 2. stavkom 7. točkom (a) Osnovne uredbe ( 12 ).

12.

Žalitelj je 12. rujna 2018. podnio Općem sudu tužbu za poništenje sporne uredbe. Među ostalim, žalitelj je u biti istaknuo da je uobičajenu vrijednost za uvoz njegove vinske kiseline trebalo izračunati na temelju članka 2. stavaka 1. do 6. Osnovne uredbe jer njezin članak 2. stavak 7. točka (b) (i stoga primjena metode „analogne zemlje” iz članka 2. stavka 7. točke (a)), nakon isteka 15-godišnjeg razdoblja iz odjeljka 15. točke (d) Protokola o pristupanju, više nije bio primjenjiv na uvoz iz Kine.

13.

Argument je stoga bio da se članak 2. stavak 7. točka (b) Osnovne uredbe, s obzirom na to da je protivan Protokolu o pristupanju, ne može primijeniti na uvoz iz Kine nakon 11. prosinca 2016. Stoga, prema žaliteljevim tvrdnjama, Komisija nije mogla primijeniti metodu „analogne zemlje” jer u predmetnom ispitnom postupku „nije imala pravnu osnovu za primjenu članka 2. stavka 7.”.

14.

Opći sud je 16. prosinca 2020. donio pobijanu presudu. Podsjetio je na to da, „uzimajući u obzir njihovu prirodu i svrhu, sporazumi WTO‑a u načelu nisu među propisima s obzirom na koje se može nadzirati zakonitost akata institucija Unije” ( 13 ).

15.

Žalitelj ne osporava to „načelno” utvrđenje. Umjesto toga, tvrdi da je njegova situacija obuhvaćena, kako je on naziva, „prvom iznimkom” od spomenutog pravila, kako ju je Sud razvio u presudi Nakajima ( 14 ).

16.

U pobijanoj presudi Opći sud je priznao postojanje dviju situacija u sudskoj praksi u kojima se nadzor zakonitosti mjere Unije s obzirom na sporazume WTO‑a smatrao mogućim. Prva je ona u kojoj je „Unija namjeravala provesti konkretnu obvezu preuzetu u okviru tih sporazuma” ( 15 ) (kao što je priznato da je bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda Nakajima), a druga je „kada mjera Unije o kojoj je riječ izričito upućuje na točno određene odredbe tih sporazuma” ( 16 ) (kao što to proizlazi iz okolnosti koje su dovele do presude Fediol ( 17 )).

17.

Žalitelj nije doveo u pitanje neprimjenjivost presude Fediol, s obzirom na to da predmetni akti Unije ne upućuju izričito na pravo WTO‑a.

18.

Oslanjajući se na presudu Rusal Armenal ( 18 ), Opći sud je utvrdio da presuda Nakajima nije primjenjiva, s obzirom na to da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe proizlazi iz namjere zakonodavca da uvede „poseban sustav kojim se utvrđuju detaljna pravila za izračun uobičajene vrijednosti za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva, uključujući Narodnu Republiku Kinu” ( 19 ).

19.

Podredno, žalitelj je pred Općim sudom istaknuo drugi argument, prema kojem bi, u slučaju da se ne primjenjuje presuda Nakajima, trebao moći iskoristiti „treću iznimku” ( 20 ). Žalitelj je tvrdio da bi se trebao moći „izravno pozivati na odredbe međunarodnog sporazuma, […] kada međunarodni sporazum o kojem je riječ dopušta odstupanje od općeg pravila i kada pravo Unije koristi tu mogućnost, kao što je to slučaj u ovom predmetu” ( 21 ). Opći sud odbio je tu argumentaciju; s jedne strane, jer nije utvrdio da se ona razlikuje od situacije iz presude Nakajima te, s druge strane, jer nije smatrao primjerenim priznati postojanje takve „nove” situacije ( 22 ).

20.

Slijedom toga, Opći sud je zaključio da se žalitelj ne može pozivati na Protokol o pristupanju kako bi se usprotivio primjeni članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe ( 23 ). Među ostalim, na temelju toga Opći sud odbio je žaliteljevu tužbu.

21.

Svojom žalbom podnesenom Sudu 26. veljače 2021. žalitelj od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, prihvati tužbeni zahtjev podnesen Općem sudu i poništi spornu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na žalitelja te naloži Komisiji i društvima Distillerie Bonollo SpA, Industria Chimica Valenzana (ICV) SpA i Caviro Distillerie Srl (u daljnjem tekstu: intervenijenti) snošenje žaliteljevih troškova u ovom žalbenom postupku i u predmetu T‑541/18.

22.

Prvi žalbeni razlog usmjeren je ponajprije protiv triju točaka pobijane presude. Riječ je, redom, o točki 64. (u kojoj se negira primjenjivost presude u predmetu Nakajima na situaciju u ovom predmetu); točki 65. (u kojoj se na temelju presude Rusal Armenal zaključuje da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja autonoman pristup prava Unije za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva, uključujući Kinu) i točki 74. (u kojoj se odbijaju žaljiteljevi argumenti o postojanju „treće iznimke”).

23.

Komisija, koju podupiru intervenijenti, zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži žalitelju snošenje troškova.

24.

Žalitelj, intervenijenti, Europski parlament, Vijeće i Komisija iznijeli su očitovanja na raspravi održanoj 8. rujna 2022.

25.

Žaliteljev je glavni argument da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja namjeru provedbe u pravu Unije, u smislu presude Nakajima, posljedica isteka razdoblja predviđenog u odjeljku 15. točki (d) Protokola o pristupanju.

26.

Kako bi potkrijepio taj argument, žalitelj se oslanja uglavnom na točke 54. i 55. obrazloženja Komisijina prijedloga odluke Vijeća o pristupanju Kine WTO‑u iz 2001. (u daljnjem tekstu: prijedlog iz 2001.) ( 24 ). Te dvije točke odnose se na metodu izračuna uobičajene vrijednosti za uvoz iz Kine, pri čemu se u potonjoj pojašnjava da će „posebni postupci za postupanje sa slučajevima navodnog dampinga kineskih proizvođača, koji možda još ne posluju u uobičajenim uvjetima tržišnoga gospodarstva, ostati dostupni do petnaest godina nakon ulaska Kine u WTO” [neslužbeni prijevod].

27.

Žalitelj smatra da je to obrazloženje izraz očite namjere zakonodavca Unije, u smislu presude Nakajima, da primjenu metode „analogne zemlje” iz članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe u pogledu Kine ograniči samo na razdoblje od 15 godina. Zbog toga je, smatra žalitelj, Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da ne može nadzirati zakonitost članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe s obzirom na odjeljak 15. Protokola o pristupanju zbog nedostatka namjere provedbe.

28.

Žalitelj također ističe da se presuda Rusal Armenal ne primjenjuje na njegovu situaciju. Prema njegovu mišljenju, ta se presuda odnosila samo na primjenu članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe na specifičnu situaciju Armenije. Stoga se utvrđenje Suda u presudi Rusal Armenal, prema kojem „članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja izraz volje zakonodavca Unije da u tom području usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije” ( 25 ), odnosi isključivo na situaciju zemalja bez tržišnoga gospodarstva koje nisu članice WTO‑a. Prema tome, Opći sud je, prema žaliteljevu mišljenju, tu presudu pogrešno proširio na situaciju uvoza iz Kine nakon isteka kineskog Protokola o pristupanju.

29.

Podredno, žalitelj prigovara Općem sudu da nije prepoznao okolnosti koje omogućuju priznavanje „treće iznimke”, različite od onih o kojima je riječ u presudama Nakajima i Fediol. Na raspravi je obrazložio to stajalište. Objasnio je da se okolnosti ovog slučaja razlikuju od situacije u predmetu Nakajima, s obzirom na to da je članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe uveden prije pristupanja Kine WTO‑u. Stoga specifičan izričaj iz točaka 54. i 55. obrazloženja prijedloga iz 2001. treba shvatiti na način da primjena „metode analogne zemlje” više ne bi bila moguća 15 godina nakon datuma pristupanja Kine WTO‑u.

30.

Komisija i intervenijenti, koje su u usmenom dijelu postupka poduprli Parlament i Vijeće, osporavaju to obrazloženje. Oni u biti ističu da ovaj predmet nije obuhvaćen okolnostima navedenima u presudi Nakajima. Oni smatraju da obrazloženja iz prijedloga iz 2001. nisu relevantna za ocjenu namjere zakonodavca Unije da u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije, kao što je prepoznat u presudi Rusal Armenal. Prema njihovu mišljenju, jedini izvori relevantni za utvrđivanje namjere zakonodavca Unije da provede konkretnu obvezu obuhvaćenu sporazumima WTO‑a bile bi uvodne izjave ili drugi dokumenti koji se odnose na postupak donošenja ili izmjene same Osnovne uredbe.

31.

Kao što je to Vijeće objasnilo na raspravi, ta institucija u biti može imati dvije različite uloge; s jedne strane, kad djeluje kao jedan od zakonodavaca Unije i, s druge strane, kad sudjeluje u pregovorima na međunarodnoj razini. Tako izjave prihvaćene tijekom međunarodnih pregovora ne mogu služiti kao objašnjenje zakonodavne namjere koja stoji iza akata donesenih na toj osnovi, a još manje usvojenih ili izmijenjenih akata koji se ne odnose na taj međunarodni pravni instrument.

32.

Na temelju toga Komisija, koju su na raspravi poduprli Parlament i Vijeće, smatrala je da primjena presude Nakajima zahtijeva jasnu i izričitu namjeru zakonodavca Unije da provede konkretnu obvezu preuzetu na temelju sporazumâ WTO‑a. Samo bi u takvoj situaciji zakonodavac Unije izrazio svoju namjeru da se podvrgne sudskom nadzoru Suda. Stoga, s obzirom na to da u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe ne postoji takva namjera, ta odredba nije izraz volje zakonodavca Unije da provede odjeljak 15. Protokola o pristupanju. Iz toga, smatraju, proizlazi da Sud nije nadležan za nadzor akta institucija s obzirom na taj protokol.

33.

Međunarodni sporazumi kojih je Unija stranka, kao što su sporazumi WTO‑a, dio su pravnog poretka Unije i obvezuju njezine institucije. Kao dio tog pravnog poretka, ti su međunarodni sporazumi nadređeni sekundarnom pravu Unije. To proizlazi iz članka 216. stavka 2. UFEU‑a i sudske prakse Suda ( 26 ).

34.

Stoga međunarodni sporazumi kojih je Unija stranka nisu obvezujući za njezine institucije samo na temelju međunarodnog prava i njegova načela pacta sunt servanda, nego i na temelju ustavnog prava Unije. Njihova obvezujuća snaga za institucije Unije ustavni je izbor Unije ( 27 ).

35.

Drugi relevantan ustavni izbor odnosi se na ovlast sudskog nadzora koja je priznata Sudu. U okviru pravnog poretka Unije, na Sudu je da „utvrdi što je pravo” ( 28 ) i da osigura da ga institucije poštuju. Ugovori su već u samim počecima europskog projekta povjerili Sudu sudski nadzor nad aktima institucija ( 29 ). Danas se ta nadležnost izravno izvršava putem tužbe za poništenje (članak 263. UFEU‑a) ili neizravno putem prethodnog postupka (članak 267. UFEU‑a) i prigovora nezakonitosti (članak 277. UFEU‑a). Prije svega, još od presude Foto‑Frost ( 30 ) jasno je da Sud Europske unije (shvaćen kao Opći sud i Sud) u okviru pravnog poretka Unije raspolaže isključivom nadležnošću za nadzor zakonitosti akata institucija Unije ( 31 ).

36.

Ta dva obilježja ustavnog poretka Unije zajedno rezultiraju nadležnošću Suda da nadzire poštuju li institucije Unije, uključujući u svojim zakonodavnim odabirima, obveze Unije koje proizlaze iz sporazumâ WTO‑a, koji su dio pravnog poretka Unije te ih stoga obvezuju.

37.

Međutim, zbog političke stvarnosti međunarodnog trgovinskog sustava, Sud je od ranih dana ( 32 ) oklijevao izvršavati sudski nadzor usklađenosti zakonodavstva Unije s GATT‑om ( 33 ), a zatim i sa sporazumima WTO‑a ( 34 ).

38.

Razloge tog svojeg samoograničavanja Sud je objasnio već u presudi International Fruit Company ( 35 ). Najprije je podsjetio na posebnu prirodu i strukturu GATT‑a, koji se „temelji na načelu pregovora vođenih na osnovi ‚uzajamnosti i uzajamnih koristi ugovornih stranaka’” i kojem su „svojstveni znatna fleksibilnost odredaba, osobito onih kojima se nudi mogućnost odstupanja, mjere koje treba poduzeti u slučaju izvanrednih poteškoća i rješavanje sukoba između ugovornih strana” ( 36 ).

39.

Sud je dodatno obrazložio fleksibilnost GATT‑a u presudi Njemačka/Vijeće ( 37 ), a zatim je u presudi Portugal/Vijeće isto rasuđivanje proširio na sporazume WTO‑a ( 38 ). U potonjem predmetu Sud je objasnio da, neovisno o jačanju sustava rješavanja sporova predviđenog sporazumima WTO‑a u usporedbi s onima u okviru GATT‑a, WTO‑ov mehanizam rješavanja sporova ( 39 ) ipak daje važnu ulogu pregovorima između stranaka. Stoga, iako DSU pokazuje „preferenciju” prema punoj provedbi preporuke da se mjera uskladi s pravom WTO‑a, on ipak dopušta različita pregovaračka rješenja koja se temelje na uzajamno prihvatljivoj kompenzaciji ( 40 ).

40.

S obzirom na tu strukturu sustava WTO‑a, Sud je smatrao da bi zakonodavna tijela Unije bila lišena mogućnosti zaključivanja takvih sporazuma ili nuđenja uzajamno prihvatljive kompenzacije umjesto usklađivanja prava Unije s pravom WTO‑a, ako bi im sudovi mogli nametnuti obvezu izuzimanja iz primjene pravila Unije koja nisu u skladu sa sporazumima WTO‑a ( 41 ).

41.

Stoga je bilo potrebno da se Sud suzdrži od izvršavanja sudskog nadzora kako se zakonodavca Unije ne bi spriječilo da iskoristi diskreciju koju mu ostavljaju sporazumi WTO‑a. Time je Sud poštovao institucijsku ravnotežu kakva proizlazi iz sustava WTO‑a. Prema njegovu mišljenju, sporazumi WTO‑a političkim institucijama prepuštaju odluke o tome kako provesti određene obveze preuzete na temelju tih sporazuma ili čak o tome da neke uopće ne provedu.

42.

Potreba sudskog samoograničavanja potkrijepljena je, osim toga, činjenicom da najvažniji trgovinski partneri Europske unije nisu podvrgnuli svoje zakonodavne i izvršne vlasti sudskom nadzoru u okviru WTO‑a ( 42 ).

43.

Ta dva razloga – fleksibilnost samog sustava WTO‑a i politička stvarnost da trgovinski partneri Unije sudski ne ograničavaju svoje institucije u korištenju tom fleksibilnošću – dovela su do zaključka da „sporazumi WTO‑a u načelu nisu među pravilima s obzirom na koja Sud nadzire zakonitost mjera koje su donijele institucije [Unije]” ( 43 ).

44.

Želim pojasniti posljedice koje proizlaze iz te sudske prakse. Margina prosudbe koja iz toga proizlazi za političke institucije Unije – koja uključuje mogućnost odabira određenog tumačenja odredaba sporazumâ WTO‑a kao i, nakon što su ocijenile s tim povezane posljedice, mogućnost da, prema potrebi, odluče odstupiti od obveza koje Unija ima na temelju sporazumâ WTO‑a ( 44 ) – ne može se pogrešno tumačiti kao odluka Suda da se u potpunosti izuzme od svoje nadležnosti da osigura poštovanje međunarodnih obveza Unije.

45.

To nije ustavno moguće; time bi se narušila međuinstitucijska ravnoteža između sudske vlasti Unije i njezinih političkih institucija ( 45 ).

46.

To me dovodi do očitog nesporazuma koji je Komisija izrazila na raspravi, u čemu su je, kako se čini, poduprli Parlament i Vijeće. Suprotno stajalištu tih institucija, situacije iz presuda Nakajima i Fediol, u kojima je Sud odlučio provesti nadzor valjanosti akata Unije s obzirom na pravo WTO‑a, ne predstavljaju „iznimke” od očitog nepostojanja sudskog nadzora u tom području ( 46 ). Sudski nadzor koji je Sud izvršavao u tim predmetima ne proizlazi iz dobronamjerne zakonodavne odluke političkih institucija Unije da Sudu vrate nadležnost za nadzor njihovih akata s obzirom na pravo WTO‑a. Kao što sam to objasnila, u sklopu ustavne „normalnosti” Unije to se ne može prihvatiti jer sudski nadzor dodijeljen Sudu proizlazi izravno iz Ugovorâ. U tim dvjema situacijama Sud je zapravo odlučio da provedba nadzora nad valjanošću akata političkih institucija Unije neće utjecati na političku marginu prosudbe koja je bila potrebna na razini WTO‑a.

47.

Presude Suda stvaraju sudsku praksu te se pravila objašnjena u prvotnoj presudi potom ponovno primjenjuju u kasnijim presudama u sličnim, ali ne u istim situacijama. Neželjena je posljedica tog procesa to da se sudska praksa s vremenom odvaja od svojeg prvotnog konteksta i, što je još važnije, od obrazloženja na kojem se temelji. Takvo odvajanje od konteksta, iako neuobičajeno, značajka je sustava utemeljenog na presedanima ( 47 ).

48.

Stoga je katkad potrebno vratiti se na slučajeve na koje se često oslanjamo. U tom smislu, dok ponovno iščitavam presudu Nakajima, teško mi je uočiti bilo koje rasuđivanje koje bi upućivalo na to da je Sud namjeravao uvesti „iznimku” od inače nepostojećeg sudskog nadzora. U tom predmetu radilo se o antidampinškim pristojbama na određene pisače iz Japana, koje je proizvođač izvoznik o kojem je bila riječ osporavao izravno na temelju Antidampinškog zakonika GATT‑a. Vijeće je osporavalo ovlast Suda da provede nadzor valjanosti (tadašnje) osnovne uredbe zbog moguće povrede tog zakonika. Istaknulo je da to proizlazi iz prethodne sudske prakse Suda kojom se GATT‑u ne priznaje izravan učinak ( 48 ). Sud je najprije odgovorio na argument koji se odnosi na izravni učinak. Objasnio je da se tužitelj, društvo Nakajima, nije pozivao na izravan učinak odredbi Antidampinškog zakonika, nego da je ta stranka zapravo prigovorom nezakonitosti uzgredno dovela u pitanje primjenjivost (tadašnje) nove osnovne uredbe ( 49 ). Stoga se pitanje izravnog učinka odredbi WTO‑a može i mora razdvojiti od pitanja izvršavanja Suda sudskog nadzora nad aktima institucija Unije ( 50 ).

49.

Valja istaknuti da je situacija koja je dovela do presude Nakajima slična situaciji u ovom predmetu. Žalitelj na temelju četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a izravno osporava spornu uredbu. Istodobno, podredno ističe da se članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne primjenjuje na uvoz iz Kine jer nije u skladu s Protokolom o pristupanju.

50.

Kako bi odbacio drugi argument Vijeća koji se odnosio na zabranu sudskog nadzora, Sud se u presudi Nakajima oslonio na dijelove presude International Fruit Company u kojima je istaknut obvezujući učinak GATT‑a u odnosu na (tadašnju) Zajednicu ( 51 ). Zatim je istražio moguće razloge za suzdržavanje od nadzora, ali je, naprotiv, utvrdio da je u uvodnim izjavama (tadašnje) osnovne uredbe objašnjeno da je „donesena u skladu s postojećim međunarodnim obvezama, osobito onima koje proizlaze iz članka VI. Općeg sporazuma i Sporazuma o antidampingu” ( 52 ). Sud je na temelju toga zaključio da je tadašnja „nova osnovna uredba, koju je tužitelj dovodio u pitanje, donesena kako bi se ispunile međunarodne obveze Zajednice, koja, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, stoga ima obvezu osigurati usklađenost s Općim sporazumom i njegovim provedbenim mjerama” ( 53 ).

51.

„U tim okolnostima” ( 54 ) ništa nije sprečavalo Sud da izvrši svoj sudski nadzor.

52.

U sudskoj praksi koja je slijedila, a koja se temeljila na presudi Nakajima, izraz „u tim okolnostima” pretvorio se ili u „u dvjema situacijama” ili u „u dvjema iznimnim situacijama” ( 55 ).

53.

Prema mojem mišljenju, situaciju o kojoj je riječ u presudi Nakajima bilo bi neprihvatljivo smatrati „iznimkom” od navodnog općeg pravila o nenadležnosti Suda za nadzor mjera Unije u području prava WTO‑a ( 56 ).

54.

Nadležnost Suda za nadzor akata Unije temelji se na Ugovorima i institucije ne mogu aktom sekundarnog prava ograničiti nadležnost Suda ( 57 ). Uvjetovanje sudskog nadzora Suda prethodnom suglasnošću tih institucija, koje taj isti sud treba nadzirati, lišilo bi sudski nadzor njegova smisla.

55.

Osim toga, razmišljati u tom smjeru bilo bi slično pretpostavci da političke institucije Unije nemaju namjeru ispunjavati svoje međunarodne obveze osim ako to jasno ne navedu, primjerice usvajanjem mjera kojima izričito izražavaju spremnost da provedu međunarodne obveze Europske unije. To bi se teško moglo pomiriti s ustavnim okvirom uspostavljenim člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a kao i s utvrđenim ciljevima politike Unije u odnosima s ostatkom svijeta, kako proizlaze iz članka 3. stavka 5. UEU‑a.

56.

Naprotiv, početna pozicija uvijek mora biti da je Europska unija načelno željela poštovati svoje međunarodne obveze, neovisno o pravnom instrumentu koji njezine institucije donesu. Polazeći od te pretpostavke, Sud može odlučiti mora li u konkretnom slučaju iznimno ograničiti svoj sudski nadzor zbog prirode i strukture predmetnog međunarodnog sporazuma kao i zbog širih političkih pitanja povezanih s aktivnostima Unije u području trgovinske politike.

57.

Priznajući stvarnost sustava međunarodne trgovine, tako je pravno potpuno moguće, katkad čak i svrsishodno, da se političkim institucijama Unije omogući da tumače obveze na temelju WTO‑a koje je Unija prihvatila bez nadzora Suda kao i, prema potrebi, da svjesno odluče odstupiti od tih obveza. Međutim, ta je diskrecijska ovlast iznimna i moguća samo zato što je konkretni međunarodni sporazum o kojem je riječ omogućuje. Sporazumi WTO‑a upravo su takvi međunarodni sporazumi.

58.

Stoga je u okviru ispitivanja sporazuma WTO‑a kao i njihove fleksibilnosti i strukture bilo moguće da Sud stvori oborivu pretpostavku ( 58 ) da treba ograničiti svoj sudski nadzor. Zbog toga upotreba izraza „u načelu” kada Sud odluči da neće nadzirati akt Unije s obzirom na pravo WTO‑a. Samo se u tom specifičnom kontekstu presuda Nakajima može tumačiti na način da se njome stvara „iznimka”.

59.

Naime, i sama presuda Nakajima može biti predmet šireg ili užeg tumačenja. Lako se može ograničiti, kao što su to tvrdile institucije na raspravi, na situacije u kojima je zakonodavac Unije jasno naznačio da namjerava primijeniti pravo WTO‑a. U tim okolnostima nema razloga da Sud ograniči svoju sudski nadzor jer ne postoji „mogućnost da će doći do neugodnosti zbog neujednačenih izjava različitih tijela o istom pitanju” ( 59 ). Smatram da zapravo postoje neke naznake da Sud tu presudu tumači na tako uzak način ( 60 ).

60.

Međutim, presuda Nakajima također bi se mogla šire tumačiti, tako da bi Sud trebao pokrenuti nadzor sekundarnog prava u svim situacijama u kojima može zaključiti da zakonodavac nije namjeravao odstupiti od svojih obveza na temelju WTO‑a. U sudskoj praksi također postoje naznake na temelju kojih se može smatrati da je to pravilno tumačenje presude Nakajima ( 61 ).

61.

Ako se prihvati uže tumačenje primjenjivosti presude Nakajima, tada, prema mojem mišljenju, treba biti prostora za dodatne situacije u kojima bi se Sud mogao odlučiti vratiti nadzoru akata institucija u svjetlu obveza Unije na temelju sporazumâ WTO‑a. Za presude Nakajima (i Fediol) stoga bi se moglo smatrati da nisu „jedine” situacije u kojima Sud može odlučiti izvršiti svoj nadzor s obzirom na pravo WTO‑a.

62.

Jedna situacija u kojoj je Sud smatrao da presuda Nakajima, bila široko ili usko tumačena, nije primjenjiva bila je ona u predmetu u kojem je donesena presuda Rusal Armenal. U tom predmetu Sud je zaključio da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja pristup svojstven pravnom poretku Unije (barem s obzirom na pitanje kako postupati prema zemljama koje nemaju tržišno gospodarstvo u pogledu, među ostalim, izračuna uobičajene vrijednosti u svrhu antidampinških ispitnih postupaka) ( 62 ).

63.

Dok se presuda Nakajima može tumačiti kao situacija u kojoj se može zaključiti da je Unija imala namjeru postupiti u skladu s pravilima WTO‑a, presudu Rusal Armenal, u skladu s tim, treba tumačiti kao situaciju u kojoj je Unija možda htjela, ali možda i nije htjela, poštovati svoje obveze na temelju WTO‑a. Ta potonja situacija opravdava suzdržavanje Suda od izvršavanja svojeg sudskog nadzora koje je opravdano posebnom prirodom i strukturom sustava WTO‑a.

64.

Ako je presuda Rusal Armenal primjenjiva, presuda Nakajima nije.

65.

S obzirom na navedeno, valja ispitati postoje li u ovom slučaju razlozi da se Sud suzdrži od sudskog nadzora članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe s obzirom na Protokol o pristupanju.

66.

Žalitelj iznosi dva argumentacijska niza u prilog svojoj tvrdnji da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da ne može odlučivati o navodnoj neusklađenosti članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe s odjeljkom 15. Protokola o pristupanju. S jedne strane, žalitelj se poziva na primjenjivost presude Nakajima u ovom slučaju. S druge strane, tvrdi da presuda Rusal Armenal nije primjenjiva.

67.

Analizu je moguće provesti obrnutim redoslijedom i najprije ocijeniti može li biti primjenjiva presuda Rusal Armenal. Ako se utvrdi da može, to bi, kao što je to objašnjeno u točki 64. ovog mišljenja, automatski dovelo do neprimjenjivosti presude Nakajima. Ipak, radi potpunosti, odvojeno ću ispitati svaki od dvaju smjerova rasuđivanja.

68.

U okviru prvog argumentacijskog niza žalitelj tvrdi da je njegova situacija usporediva sa situacijom koja je postojala u presudi Nakajima. Tvrdi da prijedlog iz 2001., a osobito točke 54. i 55. njegova obrazloženja, svjedoče o jasnoj namjeri zakonodavca Unije da u Osnovnoj uredbi provede odjeljak 15. točku (d) Protokola o pristupanju.

69.

Relevantnost prijedloga iz 2001. može se ukratko odbaciti. Ako se presuda Nakajima tumači usko, Sud izvršava svoj sudski nadzor samo ako u sâmom zakonodavnom aktu postoji izričita naznaka da je zakonodavac Unije namjeravao u pravu Unije provesti određene obveze preuzete na temelju sporazumâ WTO‑a ( 63 ).

70.

Kad je riječ o Osnovnoj uredbi, ne može se dokazati takva namjera provedbe Protokola o pristupanju. Kao što su to Komisija, intervenijenti, Parlament i Vijeće objasnili, kako u pisanim očitovanjima tako i na raspravi, prijedlog iz 2001. nema nikakve veze sa zakonodavnim postupkom koji je doveo do donošenja Osnovne uredbe ni njezina članka 2. stavka 7. u verziji primjenjivoj na predmetni ispitni postupak. Žalitelj nije mogao osporiti to objašnjenje. Istodobno, ni u tekstu ni u pripremnim dokumentima tog zakonodavnog akta ne navodi se nikakva namjera provedbe odjeljka 15. Protokola o pristupanju.

71.

Međutim, ako se presuda Nakajima tumači široko, odnosno kao da se sudski nadzor zahtijeva svaki put kad Sud može zaključiti da zakonodavac nije želio odstupiti od svojih obveza na temelju WTO‑a, žaliteljev argument koji se odnosi na namjere izražene na razini WTO‑a ne može se potpuno zanemariti. Istodobno valja priznati da pretpostavljena namjera koju je Komisija izrazila samo u jednom pripremnom dokumentu, a koja nije preuzeta u aktu Vijeća kojim je Europska unija preuzela odnosne obveze na temelju Protokola o pristupanju odnosno koju nije preuzeo Parlament kao suzakonodavac, nije dovoljna da bi se donio uvjerljiv zaključak u tom pogledu. Kao što je to Vijeće pravilno objasnilo na raspravi, izjave prihvaćene tijekom međunarodnih pregovora ne mogu se, barem ne same za sebe, koristiti kako bi se izvela zakonodavna namjera koja je dovela do akata institucija donesenih na unutarnjoj razini.

72.

Žalitelj također nije mogao drugim pokazateljima potkrijepiti namjere zakonodavca Unije da ne odstupi od Protokola o pristupanju. Isto tako, kao što je to Parlament istaknuo na raspravi, Osnovna uredba od 2001., odnosno nakon stupanja Protokola o pristupanju na snagu, više je puta izmijenjena. Ni u jednoj od tih prilika njezin tekst nije izmijenjen kako bi odražavao istek razdoblja od 15 godina iz odjeljka 15. točke (d) Protokola o pristupanju, niti se u relevantnim uvodnim izjavama ili pripremnim dokumentima akata o izmjeni može naći ikakva naznaka namjere da se Osnovna uredba prilagodi u tom smislu ( 64 ).

73.

Stoga se situacija u ovom predmetu razlikuje od one koja je dovela do presude Nakajima. Ne može se zaključiti da je zakonodavac Unije namjeravao u članku 2. stavku 7. Osnovne uredbe provesti Protokol o pristupanju niti se može zaključiti da tom odredbom nije namjeravao od njega odstupiti.

74.

Opći sud stoga nije počinio pogrešku utvrđenjem u točki 64. pobijane presude.

75.

To me dovodi do drugog žaliteljeva argumentacijskog niza, prema kojem je Opći sud počinio pogrešku time što je presudio da se u ovom slučaju primjenjuje presuda Rusal Armenal, što ga je dovelo do zaključka da se posebna priroda članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe primjenjuje i na Kinu nakon isteka roka iz odjeljka 15. točke (d) Protokola o pristupanju.

76.

Naime, ako se može zaključiti da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe predstavlja poseban sustav koji je zakonodavac Unije usvojio za izračun uobičajene vrijednosti u odnosu na uvoz iz Kine, kao što je to utvrđeno u pogledu uvoza iz Armenije u presudi Rusal Armenal, tada sudski nadzor nije opravdan.

77.

U presudi Rusal Armenal Sud je ispitao treba li članak 2. stavak 7. Uredbe (EZ) br. 384/96 (u verziji Osnovne uredbe koja se tada primjenjivala), u vezi s njezinim uvodnim izjavama, shvatiti na način da mu je cilj provedba određenih obveza koje proizlaze iz ADS‑a.

78.

Obrazloženje te presude može se sažeti u tri koraka. Kao prvo, Sud je ispitao je li uvodna izjava 5. Uredbe br. 384/96, koja objašnjava da bi „jezik”„novog” ADS‑a WTO‑a „trebalo prenijeti u zakonodavstvo Zajednice koliko god je to moguće” [neslužbeni prijevod], bila dovoljno precizna kako bi se izrazila namjera zakonodavca Unije da provede taj sporazum u pravu Unije. Zaključio je da to nije tako ( 65 ). Kao drugo, Sud se osvrnuo konkretno na članak 2. stavak 7. Uredbe br. 384/96. Istaknuo je da iz uvodne izjave 7. te uredbe proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao uvesti „poseban režim kojim se utvrđuju detaljna pravila za izračun uobičajene vrijednosti za uvoz iz zemalja bez tržišnoga gospodarstva”, koji odstupa od uobičajenih pravila za izračun uobičajene vrijednosti sadržanih u članku 2. stavcima 1. do 6. Uredbe br. 384/96 ( 66 ). Naposljetku, Sud je istaknuo da ADS ne sadržava posebna pravila za zemlje koje nemaju tržišno gospodarstvo. Dakle, nije utvrdio nikakvu povezanost između članka 2. stavka 7. Uredbe br. 384/96 i članka 2. ADS‑a ( 67 ). Stoga je Sud zaključio da je sustav predviđen člankom 2. stavkom 7. Uredbe br. 384/96 „izraz volje zakonodavca Unije da u tom području usvoji pristup svojstven pravnom poretku Unije” ( 68 ).

79.

Može li se to rasuđivanje automatski prenijeti na situaciju u ovom predmetu?

80.

Kao prvo, Uredba br. 384/96 (verzija Osnovne uredbe primjenjiva u predmetu Rusal Armenal), najprije je zamijenjena Uredbom br. 1225/2009, a zatim Uredbom 2016/1036 (koja je primjenjiva u ovom predmetu). Kao drugo, presuda Rusal Armenal odnosila se na uvoz iz Armenije, a ne iz Kine. Stoga je Sud ocijenio mogućnost nadzora nad Uredbom br. 384/96 s obzirom na ADS, ali ne i s obzirom na Protokol o pristupanju.

81.

Smatram da se presuda Rusal Armenal ne može automatski prenijeti na ovaj predmet. Međutim, prema mojem mišljenju, sustav dampinga za uvoz iz Kine može se smatrati posebnim zakonodavnim odabirom Unije primjenjujući istu logiku kao što je to ona koju je Sud primijenio u presudi Rusal Armenal.

82.

Kad je riječ o prvoj razlici između tih dviju situacija, relevantne odredbe Osnovne uredbe primjenjive u predmetu Rusal Armenal i one primjenjive u ovom predmetu ne razlikuju se, osim u nekim aspektima koji nisu bitni za ovu raspravu. Osim toga, u uvodnoj izjavi 5. Uredbe br. 384/96, koja je ispitana u presudi Rusal Armenal, ističe se da se namjeravalo uvesti ADS u sekundarno zakonodavstvo Unije „as far as possible” („koliko god je to moguće”). S druge strane, u uvodnoj izjavi 3. Uredbe 2016/1036 navodi se da se jezik ADS‑a treba odraziti u zakonodavstvu Unije „to the best extent possible” („u što je moguće većoj mjeri”) ( 69 ). Ne vidim važnu razliku između tih dvaju izričaja. Stoga je moguće zaključiti jednako kao u presudi Rusal Armenal: da je Europska unija imala namjeru primijeniti ADS, ali ne nužno sve njegove odredbe.

83.

Druga razlika između situacije u presudi Rusal Armenal i situacije u ovom predmetu mogla bi biti činjenica da se ovaj put kao mjerilo za nadzor valjanosti Osnovne uredbe pojavljuje protokol o pristupanju (jedne od većih) članica WTO‑a, a ne ADS.

84.

Ta razlika mogla bi biti relevantna na više načina. S jedne strane, argument upotrijebljen u presudi Rusal Armenal prema kojem ADS ne sadržava odredbe o zemljama bez tržišnoga gospodarstva, tako da se članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe ne može smatrati njegovom provedbom, nije primjenjiv ako Protokol o pristupanju doista služi kao mjerilo za nadzor. Konkretnije, u odjeljku 15. točki (d) Protokola o pristupanju koristi se izraz „tržišno gospodarstvo” te se u njegovu odjeljku 15. točki (a) predviđa izbor različitog postupanja za uvoz iz Kine pod određenim uvjetima ( 70 ). Taj argument ide u prilog utvrđenju da se člankom 2. stavkom 7. točkom (b) Osnovne uredbe, kao i metodom primijenjenom na temelju članka 2. stavka 7. točke (a) te uredbe, koja se odnosi na izračun uobičajene vrijednosti za zemlje bez tržišnoga gospodarstva, provodi Protokol o pristupanju za poseban slučaj Kine.

85.

S druge strane, dok su uvodne izjave Osnovne uredbe (u njezinim različitim verzijama) zahtijevale prilagodbu ADS‑u „koliko god je to moguće” ili „u što je moguće većoj mogućoj mjeri”, ni u jednoj uvodnoj izjavi nije naveden Protokol o pristupanju. To je argument koji omogućuje zaključak da je sustav izračuna uobičajene vrijednosti za uvoz iz Kine svojstven pravnom poretku Unije i nema za cilj provedbu tog protokola.

86.

Osim toga, ako se uzmu u obzir argumenti institucija na raspravi, prema kojima je posebno postupanje Unije prema Kini prethodilo njezinu pristupanju WTO‑u te se kasnije nije promijenilo, sklona sam tumačenju članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe kao sustava svojstvenog Europskoj uniji u odnosu prema Kini, unatoč postojanju i obvezujućoj prirodi Protokola o pristupanju.

87.

Taj zaključak opravdava odluku Općeg suda da ne provede svoju ovlast sudskog nadzora.

88.

Osim toga, kao i ADS, Protokol o pristupanju sastavni je dio sporazumâ WTO‑a ( 71 ). S obzirom na to, prema njemu se treba odnositi kao prema bilo kojem drugom dijelu tih sporazuma. Kao što je to potvrdio i na razini Općeg suda ( 72 ) i na raspravi u ovom predmetu, žalitelj to ne osporava. Stoga je fleksibilnost sustava WTO‑a, koja se koristi kao opravdanje za ograničavanje sudske nadležnosti, primjenjiva i u pogledu Protokola o pristupanju.

89.

Naposljetku, postoji jasan i noviji presedan o primjenjivosti logike iz presude Rusal Armenal na uvoz iz Kine. Ne ulazeći u eventualne razlike između položaja Armenije i Kine, Sud se u presudi Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija oslonio na presudu Rusal Armenal ( 73 ). Suočen s argumentima gotovo istovjetnima onima koje je iznio žalitelj u ovom predmetu, Sud je zaključio da se na odjeljak 15. Protokola o pristupanju ne može pozvati kako bi se osporila valjanost provedbene uredbe kojom se na uvoz iz Kine primjenjuje članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe, s obzirom na to da je taj članak izraz posebnog pristupa Unije ( 74 ).

90.

Točno je da se presuda Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija odnosila na činjenične okolnosti koje se neznatno razlikuju od onih o kojima je riječ u ovom slučaju. Za razliku od ovog predmeta, predmetni ispitni postupak pokrenut je prije isteka razdoblja od 15 godina navedenog u odjeljku 15. točki (d) Protokola o pristupanju ( 75 ).

91.

Međutim, zaključak do kojeg je Sud došao u toj presudi više je općenit nego što se odnosi na konkretne činjenične okolnosti: treba smatrati da se logika iz presude Rusal Armenal primjenjuje na članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe općenito ( 76 ), a ne samo s obzirom na konkretan činjenični i pravni okvir unutar kojeg je donesena ta presuda. Ništa ne upućuje na to da je Sud u presudi Zhejiang Jiuli Hi‑Tech Metals/Komisija smatrao relevantnim trenutak pokretanja istrage o kojoj je riječ.

92.

Žalitelj na raspravi nije mogao objasniti na koji bi način ta vremenska razlika mogla dovesti do drukčijeg zaključka, tako da u ovom slučaju članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe više ne bi predstavljao sustav koji je svojstven pravnom poretku Unije.

93.

Stoga čak i nakon prosinca 2016. članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe treba smatrati sustavom koji je svojstven pravnom poretku Unije i kojim se predviđa različito postupanje za izračun uobičajene vrijednosti za uvoz u određeni broj zemalja, među kojima je i Kina.

94.

Međutim, zaključak da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe, kako se primjenjuje na uvoz iz Kine, predstavlja sustav koji je svojstven pravnom poretku Unije ne znači sam po sebi da je taj sustav protivan odjeljku 15. Protokola o pristupanju. On samo znači da se Sud može suzdržati od provođenja sudskog nadzora usklađenosti te odredbe s tim protokolom.

95.

Stoga valja zaključiti da je posebna priroda članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe svojstvena pravu Unije razlog da se Sud suzdrži od nadzora akata institucija s obzirom na Protokol o pristupanju, prije ili nakon isteka razdoblja iz njegova odjeljka 15. točke (d). Zbog istog razloga nije na Sudu da tumači učinke odjeljka 15. točke (d) Protokola o pristupanju kako bi utvrdio je li ta odredba ostala na snazi – i, ako jest, koji njezin dio ili koji dijelovi – i nakon 11. prosinca 2016. te jesu li ti dijelovi koji su ostali, ako postoje, i dalje omogućavali Komisiji da primijeni metodu analogne zemlje za izračun uobičajene vrijednosti uvoza od kineskih proizvođača kao što je žalitelj ( 77 ).

96.

Iz toga proizlazi da nema razloga smatrati da je Opći sud počinio pogrešku u svojem zaključku u točki 65. pobijane presude.

97.

Na kraju ću ukratko razmotriti podredni argument koji je istaknuo žalitelj, a koji se odnosi na postojanje navodne „treće iznimke”, različite od onih koje proizlaze iz presuda Nakajima i Fediol. Kad je riječ o tom argumentu, žalitelj se ponovno oslanja na prijedlog iz 2001., ističući da je važno zaključiti da članak 2. stavak 7. Osnovne uredbe, koji je prethodio tom prijedlogu, treba shvatiti kao da se od 11. prosinca 2016. više ne primjenjuje na uvoz iz Kine.

98.

Kao što sam to već objasnila, u načelu ne vidim nijedan razlog zbog kojeg Sud u drugim situacijama, različitima od onih iz presuda Nakajima ili Fediol, ne bi odlučio izvršavati sudski nadzor s obzirom na pravo WTO‑a. Takva odluka trebala bi biti obrazložena ocjenom prema kojoj je očito da zakonodavac Unije nije namjeravao odstupiti od prava WTO‑a. Međutim, moram priznati da mi je, čak i uz najbolje namjere, i dalje teško shvatiti što bi točno žaliteljev prijedlog „treće iznimke” trebalo značiti ili kako bi se razlikovalo od onoga iz presude Nakajima.

99.

Uz malo mašte, jedini način na koji mogu shvatiti žaliteljeva objašnjenja u pisanom dijelu postupka i na raspravi jest da se ta iznimka ne odnosi na pitanje neprimjenjivosti članka 2. stavka 7. Osnovne uredbe zbog njegove neusklađenosti s Protokolom o pristupanju, nego da se odnosi na obvezu usklađenog tumačenja. Međutim, kao što je to Komisija pravilno istaknula na raspravi, to potonje pitanje, koje je također istaknuto (i odbijeno) u prvom stupnju, nije bilo predmet žalbe ( 78 ). Sud stoga ne može ispitati tu argumentaciju ( 79 ).

100.

Ipak, želim izraziti stajalište prema kojem se isti razlozi koji idu u prilog ograničavanju sudskog nadzora Suda moraju također primjenjivati na obvezu Suda da tumači pravo Unije (u ovom slučaju Osnovnu uredbu) u skladu s pravom WTO‑a (u ovom slučaju Protokolom o pristupanju). Kako se shvaća u unutarnjem pravnom poretku Unije, obveza usklađenog tumačenja nalaže sudu koji tumači da učini sve što je moguće kako bi protumačio nacionalno pravo u skladu s pravnim pravilom Unije ( 80 ).

101.

U situaciji kao što je ona u ovom predmetu zahtjev da se učini sve što je moguće kako bi se pravo Unije tumačilo s obzirom na pravo WTO‑a bio bi na Sudu, pri čemu je jedino ograničenje u tom pogledu da se pravo Unije ne tumači contra legem. Ako bi se tumačenje koje pravu WTO‑a da Sud u tom slučaju razlikovalo od onoga zakonodavca Unije, ili ako je taj zakonodavac doista želio odstupiti od prava WTO‑a, ali to nije jasno izrazio (što ne bi trebalo biti iznenađujuće), usklađeno tumačenje onemogućilo bi diskreciju potrebnu kako bi se politička grana vlasti mogla koristiti svim onim značajkama DSU‑a koje omogućavaju politički manevarski prostor. To bi bilo protivno logici kojom se opravdava ograničenje sudskog nadzora Suda.

102.

Slijedom toga, smatram da Opći sud ni u točki 74. pobijane presude nije počinio pogrešku.

103.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud odbije prvi žalbeni razlog.