Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 21. svibnja 2026.(1)
Predmet C-730/23
Republika Poljska
protiv
Savezne Republike Njemačke
„Tužba zbog povrede obveze – Članak 259. UFEU-a – Uredba (EZ) br. 1013/2006 – Pošiljke otpada – Članak 24. stavak 2. – Povrat otpada od strane nadležnog tijela polazišta u slučaju nezakonite pošiljke – Odbijanje Savezne Republike Njemačke da u roku od 30 dana osigura povrat otpada otpremljenog iz Njemačke u Poljsku – Članak 28. – Neslaganje o pitanjima klasifikacije – Obveza da se predmetni otpad smatra otpadom navedenim u Prilogu IV. toj uredbi – Članak 4. stavak 3. UEU-a – Načelo lojalne suradnje”
I. Uvod
1. Svojom tužbom Republika Poljska, koju djelomično podupire Europska komisija, zahtijeva od Suda da utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju prava Unije i, konkretnije, Uredbe (EZ) br. 1013/2006(2), kao i članka 4. stavka 3. UEU-a, u kontekstu više pošiljki otpremljenih iz Njemačke do šest lokacija koje se nalaze u Poljskoj.
2. Glavno je pitanje ovog predmeta primjena načela slobodnog upravljanja i slobodne ocjene dokaza u okviru te uredbe, u kontekstu jednog od rijetkih postupaka povodom tužbi zbog povrede obveze koje je pokrenula država članica.
II. Pravni okvir
3. Člankom 24. Uredbe br. 1013/2006, naslovljenim „Povrat kad je otprema pošiljke nezakonita”, stavcima 1. i 3. predviđa se:
„1. Kad nadležno tijelo otkrije otpremu pošiljke koju smatra nezakonitom, odmah o tome obavješćuje druga relevantna nadležna tijela.
2. Ako je za nezakonitu otpremu odgovoran podnositelj obavijesti, nadležno tijelo polazišta osigurava da predmetni otpad:
(a) vrati de facto podnositelj obavijesti; ili, ako obavijest nije podnesena;
(b) vrati de jure podnositelj obavijesti; ili, ako to nije praktično;
(c) vrati samo nadležno tijelo ili fizička ili pravna osoba u njegovo ime; ili, ako to nije praktično;
(d) na drugi način oporabi ili zbrine u državi odredišta ili polazišta samo nadležno tijelo polazišta ili fizička ili pravna osoba u njegovo ime; ili, ako to nije izvedivo;
(e) na drugi način oporabi ili zbrine u drugoj zemlji samo nadležno tijelo polazišta ili fizička ili pravna osoba u njegovo ime ako su sva relevantna nadležna tijela suglasna.
Ovaj se povrat, oporaba ili odlaganje mora dogoditi u roku od 30 dana, ili u bilo kojem drugom roku koji međusobno mogu dogovoriti relevantna nadležna tijela, nakon što nadležno tijelo polazišta uoči ili ga nadležna tijela odredišta ili provoza u pisanom obliku obavijeste o nezakonitoj otpremi i razlozima za to. Ta obavijest može se temeljiti na informacijama koje nadležnim tijelima odredišta ili provoza dostave, među ostalim, druga nadležna tijela.
[...]
3. Ako je za nezakonitu otpremu odgovoran primatelj, nadležno tijelo odredišta osigurava da predmetni otpad oporabi ili zbrine na način koji je prihvatljiv za okoliš:
(a) primatelj; ili, ako to nije moguće,
(b) samo nadležno tijelo ili fizička ili pravna osoba u njegovo ime.
[...]”
4. Člankom 28. te uredbe, naslovljenim „Neslaganje o pitanjima klasifikacije”, stavkom 2. određuje se:
„Ako se nadležna tijela polazišta i odredišta ne mogu sporazumjeti o klasifikaciji otpada koji je prijavljen u obavijesti u otpad prema popisu u Prilogu III., III.A, III.B ili IV., otpad se smatra navedenim u popisu Priloga IV. ”
III. Okolnosti spora i predsudski postupak
5. Tijekom razdoblja od 2015. do 2019. godine poljska tijela utvrdila su prisutnost otpada za koje su pretpostavljala da je riječ o „nezakonitoj pošiljci” u smislu članka 2. stavka 1. točke 35. Uredbe br. 1013/2006 u odnosu na pošiljke otpada podrijetlom iz Njemačke na šest lokacija koje se nalaze u Poljskoj, odnosno: lokaciji br. 1 (Tuplice), br. 2 (Stary Jawor), br. 3 (Sobolew), br. 4 (Gliwice), br. 5 (Sarbia) i br. 6 (Bzowo).
6. Nakon što su poljska tijela njemačkim tijelima podnijela zahtjeve za povrat predmetnog otpada, Republika Poljska 26. srpnja 2023. podnijela je Komisiji pritužbu na temelju članka 259. drugog stavka UFEU-a kojom je od nje zatražila da izda obrazloženo mišljenje jer odbijanje Savezne Republike Njemačke da preuzme taj otpad predstavlja povredu prava Unije(3).
7. Nakon što je ispitala pisana očitovanja koja je podnijela Savezna Republika Njemačka te je saslušala nju i Republiku Poljsku, Komisija je 18. listopada 2023. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je:
– kao prvo, procijenila da je Savezna Republika Njemačka, s jedne strane, povrijedila svoju obvezu da u roku od 30 dana preuzme otpad koji je bio predmet nezakonite pošiljke na lokaciju br. 1(4) i, s druge strane, povrijedila svoje obveze koje se odnose na oporabu otpada razvrstanog pod stavkom 17 08 02 u pogledu pošiljke koju su organizirala dva njemačka poduzeća na lokaciju br. 2(5);
– kao drugo, zaključila da nije mogla dokazati povredu prava Unije u pogledu drugih prigovora koji se odnose na lokacije br. 2 do 6; i,
– kao treće, odbila prigovore koji se temelje na povredi članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1013/2006 i članka 4. stavka 3. UEU-a.
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
8. Tužbom podnesenom tajništvu Suda 29. studenog 2023. Republika Poljska pokrenula je ovaj postupak zbog povrede obveze na temelju članka 259. UFEU-a. Od Suda zahtijeva da utvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju prava Unije u okviru nezakonitih pošiljki otpada u Poljsku i da toj državi članici naloži snošenje troškova.
9. Odlukom od 18. travnja 2024. Komisiji je dopušteno intervenirati u potporu Republici Poljskoj(6).
10. Savezna Republika Njemačka zatražila je od Suda da odbije tužbu i naloži Republici Poljskoj snošenje troškova.
V. Analiza
11. Republika Poljska ističe tri prigovora protiv Savezne Republike Njemačke, koji se temelje na tome da je potonja, kao prvo, povrijedila svoju obvezu povrata nezakonito otpremljenog otpada u skladu s Uredbom br. 1013/2006(7), kao drugo, povrijedila svoju obvezu obrade tog otpada kao otpada iz Priloga IV. toj uredbi(8) i, kao treće, povrijedila svoju obvezu lojalne suradnje time što nije poduzela mjere za pojašnjenje činjenica u vezi s nezakonitom pošiljkom otpada(9).
A. Prvi prigovor, koji se temelji na povredi obveze povrata nezakonito otpremljenog otpada
1. Uvodna očitovanja
12. Svojim prvim prigovorom Republika Poljska u biti tvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju Uredbe br. 1013/2006 time što nije vratila predmetni otpad(10).
13. U tom bih pogledu, kao prvo, naglasio da je, u skladu s člankom 191. stavkom 2. UFEU-a, politika Europske unije u području okoliša usmjerena prema postizanju visokog stupnja zaštite, uzimajući u obzir različitost prilika u različitim regijama Unije. Temelji se na načelu opreznosti te na načelu preventivnog djelovanja, načelu da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru te na načelu da onečišćivač plaća(11). Prema mojem mišljenju, iz tih načela proizlazi da se na poduzetnike proizvođače otpada primjenjuje povećana odgovornost kada osiguravaju njegovu otpremu izvan države članice u kojoj su proizvedeni.
14. Na temelju toga, Uredba br. 1013/2006 teži, među ostalim, cilju gospodarenja otpadom na način prihvatljiv za okoliš, kako je definiran u njezinu članku 2. točki 8.(12), što također podrazumijeva, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. točke 34., da se otprema otpada obavlja samo radi oporabe ili odlaganja(13).
15. U tom kontekstu, članak 3. te uredbe, kojim se u biti uređuju postupci otpreme, u stavku 1. predviđa „postupak prethodne pisane obavijesti i odobrenja” za pošiljke otpada namijenjenog odlaganju i brojnih kategorija otpada namijenjenog oporabi, kao i, u stavku 2., „postupak pružanja informacija”, uređen člankom 18. navedene uredbe, koji je ograničen, kad je riječ o drugim pošiljkama otpada (količina veća od 20 kg), koje su dio „zelenog” popisa otpada(14), na sastavljanje obrasca i sklapanje ugovora o oporabi otpada između osobe koja organizira otpremu i primatelja(15), pri čemu ti dokumenti moraju biti sastavljeni u skladu s uputama obrasca iz Priloga VII. toj uredbi (u daljnjem tekstu: obrazac iz Priloga VII.).
16. U slučaju nezakonite pošiljke otpada, kako je definirana u članku 2. točki 35. Uredbe br. 1013/2006(16), njezinim člankom 24. stavkom 2. predviđa se da, ako je za tu nezakonitu otpremu odgovoran podnositelj obavijesti, nadležno tijelo polazišta osigurava da predmetni otpad vrati u roku od načelno 30 dana ili u bilo kojem drugom roku koji mogu odrediti relevantna nadležna tijela, od dana kada je za tu nezakonitu pošiljku saznalo ili ga su o tome obavijestila nadležna tijela odredišta.
17. Kao drugo, podsjećam na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, u okviru postupka zbog povrede obveze na Komisiji da utvrdi postojanje navodne povrede i podnese Sudu dokaze koji su mu potrebni za provjeru njezina postojanja, a da se Komisija ne može pozvati ni na kakvu presumpciju(17). Ista se načela primjenjuju kada tužbu zbog povrede obveze podnese država članica u smislu članka 259. UFEU-a(18). Stoga je s obzirom na ta razmatranja važno ispitati dokaze koje je podnijela Republika Poljska, kao i s obzirom na načela slobodnog upravljanja i slobodne ocjene dokaza, kako su utvrđena u sudskoj praksi Suda(19).
18. U ovom slučaju, iz navoda Republike Poljske proizlazi da je predmetni otpad otpremljen iz Njemačke u Poljsku u okviru postupka pružanja informacija, osim uvjeta predviđenih Uredbom br. 1013/2006, kako u pogledu kategorije otpada koja se može otpremiti u skladu s tim postupkom, tako i u pogledu odobrenja koja imaju poduzetnici zaduženi za njegovu obradu. Što se tiče lokacije br. 1, s obzirom na to da Savezna Republika Njemačka priznaje postojanje nezakonitih pošiljki, spor se odnosi samo na pitanje je li ta država članica povrijedila rok za povrat tog otpada, dok u pogledu lokacija br. 2 do 6 valja ispitati samo postojanje navodno nezakonitih pošiljaka koje se mogu pripisati predmetnim njemačkim poduzetnicima. U nastavku ovog mišljenja zasebno ću analizirati te dvije situacije.
2. O lokaciji br. 1 (Tuplice)
19. Republika Poljska prigovara Saveznoj Republici Njemačkoj da je povrijedila svoju obvezu povrata, u roku od 30 dana, otprilike 20 000 tona otpada od cinkove troske koja je nezakonito otpremljena(20).
20. Stranke i Komisija potvrđuju da je predmetni otpad nezakonito otpremljen(21) i slažu se da je povrat tog otpada dovršen u prosincu 2024.(22)
21. Najprije smatram da valja odbiti argumente Savezne Republike Njemačke prema kojima je tužba nedopuštena ili postala bespredmetna jer je povrat otpada u međuvremenu dovršen. Naime, u okviru tužbe zbog povrede obveze među državama koja se temelji na članku 259. UFEU-a, postojanje povrede obveze treba ocijeniti s obzirom na situaciju države članice tuženika kakva je postojala u trenutku prethodnog pokretanja postupka pred Komisijom, predviđenog u drugom stavku tog članka(23). U ovom je slučaju rok za povrat u tom trenutku u velikoj mjeri istekao(24).
22. Kao prvo, Savezna Republika Njemačka najprije tvrdi da su odluke njezinih nadležnih nacionalnih tijela kojima se društvu koje šalje pošiljke nalaže da preuzme predmetni otpad bile predmet sudskog postupka. Također tvrdi da je za preuzimanje takve količine otpada bilo potrebno nekoliko mjeseci zbog logističkih ograničenja i potrebe za organizacijom postupka javne nabave u skladu s pravilima Unije. S obzirom na te okolnosti, rok od 30 dana predviđen u članku 24. stavku 1. drugom podstavku Uredbe br. 1013/2006 ne bi se mogao primijeniti.
23. U tom pogledu napominjem da se člankom 24. stavkom 2. te uredbe ne predviđa nikakva iznimka ni razlozi koji omogućuju prekid predmetnog roka, uključujući zbog obujma otpada, s obzirom na to da se jedina ponuđena mogućnost u tom pogledu sastoji od toga da nadležna tijela o kojima je riječ odrede alternativni rok(25). U svakom slučaju, nepoštovanje roka u kontekstu kašnjenja od gotovo deset godina, kao u ovom slučaju, ne može se opravdati logističkim razlozima ni razlogom prema kojem je zbog opsega otpada potrebno organizirati europski postupak javne nabave(26).
24. Kao drugo, Savezna Republika Njemačka ističe da tijekom predsudskog postupka postoji sporazum između stranaka na temelju članka 24. stavka 2. Uredbe br. 1013/2006 o mogućnosti čekanja ishoda sudskog postupka prije ponovnog prihvata predmetnog otpada, što poljska tijela ipak osporavaju(27). Savezna Republika Njemačka u tom se pogledu oslanja na korespondenciju između poljskih i njemačkih tijela, u kojoj su prva tijela prihvatila odluku da pričekaju ishod sudskog postupka koji je u tijeku te od potonjih nisu zahtijevala povrat otpada prije njegova okončanja(28).
25. Prema mojem mišljenju, iz te korespondencije proizlazi da poljska tijela nisu izrazila namjeru da se pitanje odmah uputi Sudu. Stoga bi iz toga mogao zaključiti da su tijekom određenog razdoblja očekivali razvoj postupka koji je u tijeku u Njemačkoj. Međutim, iz tih razmjena ne proizlazi jednoznačno da su ta tijela pristala čekati do završetka tog postupka. Uostalom, među strankama je nesporno da su, najkasnije na njihovu saslušanju 20. rujna 2023. pred Komisijom, poljska tijela jasno navela da takav sporazum ne postoji. Stoga smatram da postojanje sporazuma o svrhovitosti čekanja ishoda sudskog postupka, na koji se poziva Savezna Republika Njemačka, nije u dovoljnoj mjeri dokazano.
26. U tim okolnostima predlažem da se prvi prigovor prihvati u dijelu koji se odnosi na lokaciju br. 1 (Tuplice).
3. O lokacijama br. 2 do 6
27. Kad je riječ o lokacijama br. 2 do 6, Republika Poljska prigovara Saveznoj Republici Njemačkoj da je povrijedila odredbe o povratu nezakonito otpremljenog otpada(29), iako ona osporava tu optužbu odbijajući samo postojanje nezakonitih pošiljki koje se mogu pripisati predmetnim njemačkim društvima(30).
28. U nastavku ovog mišljenja ću zajedno ispitati slične situacije, osobito u pogledu kategorije otpremljenog otpada.
a) O lokacijama br. 2 (Stary Jawor) i 3 (Sobolew)
29. Republika Poljska tvrdi da su poljska tijela između travnja i rujna 2018. prilikom nadzora na lokacijama br. 2 i 3(31) utvrdila prisutnost 1156, odnosno 1039 tona otpada(32) koji su njemačka društva(33) nezakonito otpremila(34). Umjesto betonskog otpada (stavka 17 01 01(35)) (u daljnjem tekstu: betonski otpad) prijavljenog u obrascima iz Priloga VII., ti su poduzetnici u skladu s postupkom pružanja informacija otpremili miješani građevinski otpad koji sadržava gips (u daljnjem tekstu: otpad od gipsa(36)) koji nije obuhvaćen „zelenim” popisom u svrhu postupaka oporabe za koje ni poduzetnici primatelji ne bi imali potrebne dozvole(37). Usto, u određenim slučajevima sporni otpad, iako ga su njemačka društva pošiljatelji klasificirala kao otpad od gipsa, ipak bi bio otpremljen poljskim poduzetnicima koji nisu imali dozvolu za oporabu tog otpada(38).
30. U tom pogledu, čini mi se prikladnim razlikovati pitanje postojanja spornih pošiljki otpada od pitanja odgovornosti predmetnih njemačkih poduzetnika.
31. Što se tiče postojanja (nezakonitih ili ne) pošiljki spornog otpada, naknadno treba razlikovati pošiljke otpada klasificiranog kao betonski otpad od onih razvrstanih kao otpad od gipsa.
32. Kao prvo, među strankama je nesporno da se u većini dokumenata koji se odnose na ta društva, osobito u ugovorima o prijevozu i obrascima iz Priloga VII., navode pošiljke betonskog otpada(39). Međutim, Republika Poljska tvrdi da su te pošiljke zapravo prikrivale pošiljke otpada od gipsa, što uglavnom dokazuju rezultati inspekcija koje su provela poljska tijela, u kojima je na predmetnim lokacijama utvrđeno da postoji otpad od gipsa, uz betonski otpad ili otpad koji je mješavina obje vrste otpada.
33. Međutim, čini mi se da samo otkrivanje otpada od gipsa na lokacijama postrojenja koja su pod nadzorom poljskih tijela doista upućuje na to da je otpad različit od onog obuhvaćenog odobrenjem za oporabu otpremljen na lokacije. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne dokazuje da je taj otpad stvarno potjecao iz spornih pošiljki. Naime, te pošiljke pratili su obrasci iz Priloga VII. i druge usklađene prijevozne isprave, iz kojih proizlazi da je sporni otpad otpremljen i zaprimljen kao betonski otpad. Nijedan element ne dokazuje da su navedene pošiljke prikrile druge kategorije otpada, tim više što je, kao što to priznaje sama Republika Poljska, na predmetnim lokacijama pronađen i betonski otpad.
34. Kao drugo, među strankama je također nesporno da su predmetni poduzetnici određene pošiljke otpada klasificirali kao otpad od gipsa.
35. Što se tiče lokacije br. 2, riječ je, kao prvo, o pošiljkama između, s jedne strane, njemačkih društava pošiljatelja ALBA Seehausen i Altmärkische te, s druge strane, poljskog društva primatelja Bravet. Međutim, nije utvrđeno da su te pošiljke bile predmet zahtjeva za ponovni prihvat. Naime, u dokumentima koji se odnose na zahtjeve za povrat otpada na koje se poziva Republika Poljska ne navode se takve pošiljke(40).
36. Kao drugo, stranke su suglasne o postojanju ugovora o otpremi otpada od gipsa između njemačkog društva koje obavlja otpremu Parentin i poljskog društva primatelja Bravet. Međutim, ni u obrascima iz Priloga VII. koje su potpisale dotične stranke ni u drugim dokumentima koji se na njih odnose ne navode se takve pošiljke. Stoga ne postoji dokaz o izvršenju tog ugovora(41).
37. Kao treće, stranke također priznaju da postoje pošiljke otpada, registrirane kao otpad od gipsa, koje su izvršila njemačka društva pošiljatelji Drekopf i Recom u postrojenja poljskog društva primatelja Bravet. Međutim, prema dokazima koje je podnijela Republika Poljska, poljska tijela nisu podnijela zahtjev za povrat jer je taj otpad pomiješan s drugim otpadom na lokaciji br. 2, tako da više nije bilo moguće utvrditi podrijetlo otpada za svakog predmetnog poduzetnika(42).
38. Što se tiče lokacije br. 3, pošiljke otpada koje su prijavljene kao otpad od gipsa odnosile su se na pošiljke između njemačkog društva pošiljatelja Parentin i poljskog društva primatelja PPH LWN, koje, međutim, nisu bile navedene u stadiju prije tužbe koju je podnijela Republika Poljska i, kao što to tvrdi Savezna Republika Njemačka, poljska tijela nisu podnijela zahtjev za preuzimanje(43).
39. Zaključno, smatram da postojanje nezakonitih pošiljki otpada, za koje bi Savezna Republika Njemačka bila dužna osigurati povrat, nije u dovoljnoj mjeri dokazano i da stoga prvi prigovor treba odbiti u pogledu lokacija br. 2 i 3.
40. S obzirom na navedeno, radi iscrpnosti ispitat ću i pitanje odgovornosti predmetnih njemačkih poduzetnika u pogledu pošiljki otpada koje su prijavljene kao otpad od gipsa u postrojenja koja nemaju potrebne dozvole za njihovu oporabu.
41. U tom se pogledu stranke ne slažu oko odgovornosti proizvođača otpada ili organizatora njegove otpreme za zakonitost postupaka oporabe koji se provode u zemljama odredišta otpada ako, s jedne strane, poduzetnik koji prima otpad ili upravitelj postrojenja za oporabu nema valjanu dozvolu za obradu tog otpada ili ako, s druge strane, otpad koji se zakonito otprema nije pravilno oporabljen u zemlji odredišta. Pitanje se osobito odnosi na opseg potpisa poduzetnika primatelja na obrascu iz Priloga VII. ili njegove izjave u ugovoru s organizatorom pošiljke u pogledu posjedovanja potrebnih odobrenja.
42. U ovom slučaju, stranke priznaju da poduzetnici primatelji otpada nisu imali tražene dozvole za oporabu otpada od gipsa(44). Osim toga, što se tiče lokacije br. 2, smatram, kao i Republika Poljska, da ni odobrenje poljskog društva primatelja Braveta za „prikupljanje” otpada od gipsa, kako je definirano u članku 3. točki 10. Direktive 2008/98(45), ne podrazumijeva ni mogućnost „prethodnog skladištenja” tog otpada, kako je predviđeno u okviru postupka oporabe R 13(46). Naime, iako pojmovi iz tih definicija mogu dovesti do zabune, pojam „skladištenja otpada”, koji odgovara postupku oporabe R 13 iz Priloga II. toj direktivi, izričito isključuje „privremeno skladištenje” u smislu članka 3. točke 10. navedene direktive.
43. Stoga, s obzirom na to da predmetne dozvole ne obuhvaćaju postupke oporabe (R 5 ili R 13) za koje je otpad otpremljen, valja ispitati mogu li se njemačka poduzeća koja su organizirala otpremu smatrati odgovornima za te pošiljke, osobito ako je društvo primatelj tog otpada na obrascu iz Priloga VII. (polja 13. i 14.) u okviru ugovora s organizatorom otpreme izjavilo da imaju potrebne dozvole(47).
44. U tom je pogledu očito da ih, ako se dokaže da su poduzetnici znali za nepostojanje potrebnih dozvola za poduzetnike primatelje ili za nezakonito preusmjeravanje otpada na druge lokacije, treba smatrati odgovornima za nezakonite pošiljke. Nasuprot tomu, u nedostatku dokaza o takvom znanju, valja utvrditi opseg obveze dužne pažnje koju imaju s obzirom na predmetne nezakonitosti.
45. Općenito, smatram da, s obzirom na obvezu povećane pažnje koju ima pošiljatelj otpada u okviru otpreme otpada izvan države članice u kojoj je otpad proizveden(48), on ne može zauzeti pasivni stav u pogledu postojanja odobrenja koja se zahtijevaju od primatelja. Drugim riječima, suprotno stajalištu Savezne Republike Njemačke, pošiljatelj otpada ne može se ograničiti na sklapanje ugovora o pošiljkama otpada i ispunjavanje obrasca iz Priloga VII. Međutim, bez nametanja pretjerano opterećujućih obveza, od tog pošiljatelja treba očekivati da zatraži presliku relevantnih odobrenja, a da pritom nije dužan provoditi temeljite provjere, kao što su istrage ili revizije valjanosti tih dokumenata, što je u isključivoj nadležnosti javnih tijela(49).
46. U ovom slučaju, što se tiče otpada koji se otprema na lokaciju br. 2, ističem da je Bravet, poljsko društvo koje je upravitelj te lokacije, njemačkim društvima pošiljateljima, s jedne strane, ALBA Seehausen i Altmärkische(50) i, s druge strane, Drekopf i Recom(51), predstavio svoje dozvole za prikupljanje otpada pod stavkama 17 01 01 i 17 08 02, kao i za oporabu otpada samo iz stavke 17 01 01 (a ne stavke 17 08 02). Neovisno o tim elementima, ta su poduzeća za postupke oporabe R 13 organizirala pošiljke otpada iz stavke 17 08 02.
47. Stoga, ne dovodeći u pitanje objašnjenja iznesena u točkama 35. i 37. ovog mišljenja, čini se da predmetni njemački poduzetnici snose odgovornost jer su znali za situaciju poduzetnika adresata u trenutku ispunjavanja obrasca iz Priloga VII.
48. Suprotno tomu, s jedne strane, ne slažem se s argumentom koji je istaknula Republika Poljska, prema kojem je odgovornost njemačkih društava nastala i zbog toga što su njemačka društva pošiljatelji ALBA Seehausen i Altmärkische kao postrojenje za oporabu otpada u polju 7. svojih obrazaca VII. navela samo poljsko društvo primatelja Bravet, dok su za pošiljku na destinaciju privremenog smještaja trebala navesti i postrojenje za neprivremenu oporabu. Naime, budući da se polje 7. obrasca VII. odnosi samo na „postrojenje za oporabu”, dovoljno je navesti postrojenje koje je, kako je navedeno u polju 8., obvezno provesti postupak oporabe R 13, čak i ako potonji postupak podrazumijeva skladištenje otpada prije drugog postupka oporabe (isključujući privremeno skladištenje, prije prikupljanja, na mjestu proizvodnje otpada)(52).
49. S druge strane, ne slažem se ni sa stajalištem koje zastupa Savezna Republika Njemačka, prema kojem izričita obveza navođenja neiprevremenih postrojenja predviđena novom uredbom (EU) 2024/1157 dokazuje da se ta naznaka zahtijeva tek od stupanja na snagu te uredbe(53).
50. Što se tiče otpada otpremljenog do lokacije br. 3, među strankama je nesporno da PPH LWN, poljsko društvo koje je upravljalo tom odlagalištem, nije imalo potrebna odobrenja u pogledu posebnih parcela na kojima je otpad bio rasprostranjen.
51. U tom pogledu, čini mi se da se, iako valja priznati da poduzetnik koji proizvodi ili otprema otpad(54) ima povećanu obvezu dužne pažnje, od tog poduzetnika ipak ne može zahtijevati da bude obaviješten i da mora odgovarati za točno mjesto istovara u postrojenju za obradu koje je pravilno utvrđeno u relevantnim dokumentima, gdje će otpad biti odložen. Takav zahtjev prelazi područje njegova nadzora, s obzirom na to da je to pitanje isključivo odgovornost operatera postrojenja za obradu(55).
b) O lokacijama br. 4 (Gliwice) i 5 (Sarbia)
52. Republika Poljska tvrdi da su njezina tijela između veljače i svibnja 2018. prilikom nadzora na lokacijama br. 4 i 5(56) utvrdila 1300, odnosno 8700 tona otpada koji su njemačka društva(57) nezakonito otpremila(58). Za razliku od onoga što je navedeno u obrascima iz Priloga VII., u kojima su navedeni otpad od plastike i gume (stavka 19 12 04) (u daljnjem tekstu: plastični otpad), ti su poduzetnici u okviru postupka pružanja informacija otpremili otpad koji nije obuhvaćen „zelenim” popisom radi oporabe.
53. Konkretnije, otpad otkriven na lokaciji br. 4 sastoji se od otpada od kompozitne ambalaže od plastičnih prehrambenih proizvoda i drugih materijala (u daljnjem tekstu: miješani komunalni otpad)(59), koji proizvodi njemačko društvo Würzer i koji se otprema u Gliwice na temelju niza ugovora(60). Otpad otkriven na lokaciji br. 5 sastoji se od otpada komprimiranog u bale omotane bodljikavom žicom, koje nisu obuhvaćene nijednom odredivom stavkom(61), čiji bi nezanemariv dio obuhvaćao upise i barkodove koji potvrđuju njihovo njemačko podrijetlo, koje su proizvela društva Lobbe i Böhme(62), te su, iako su formalno namijenjene lokaciji Chełmek, zapravo otpremljeni u Sarbiju nakon „neutralizacije” prijevoznih isprava(63). Usto, poduzetnik koje je primatelj otpada otpremljenog na lokaciju br. 4 djelovao je samo u svojstvu posrednika(64) i raspolaže samo dozvolom za prikupljanje plastičnog otpada, dok poduzetnik koji je primatelj otpada otpremljenog na lokaciju br. 5 nema dozvolu za oporabu tog otpada(65).
54. Međutim, kad je riječ o lokaciji br. 4, iz dokaza koje je podnijela Republika Poljska (obrasci Priloga VII., prijevozne isprave naslovljene „listovi CMR” i iskazi mase) proizlazi da je otpad koji je proizvelo društvo Würzer klasificiran kao plastični otpad s „zelenog” popisa i otpremljen poljskom poduzeću Marko, koje je bilo ovlašteno provoditi postupke oporabe tog otpada te je potvrdilo njegov primitak na lokaciji Jawiszowice (a ne Gliwice)(66). Prijevozne isprave koje je podnijela Republika Poljska, koje se odnose na transfere u Gliwice, odnose se samo na transakcije koje uključuju poljsko društvo Marko, u svojstvu pošiljatelja, i društvo A &P, u svojstvu primatelja(67). Čak i pod pretpostavkom da je, kao što to tvrdi Republika Poljska, preuzimanje otpada iz Njemačke od strane društva Marko bilo fiktivno, s obzirom na to da je pošiljka otpremljena izravno iz Würzera u Gliwice(68), ta okolnost ne proizlazi iz dokumenata koje su sastavila njemačka društva od kojih potječu pošiljke te ih se, prije svega, ne može izravno pripisati njima. Takva je okolnost, ovisno o slučaju, odgovornost poljskih poduzetnika o kojima je riječ. Usto, ni drugi dokazi koje je iznijela Republika Poljska nisu odlučujući u tom pogledu(69). Osim toga, tužba je i dalje neprecizna u pogledu količine otpada koji se može pripisati dvama njemačkim društvima o kojima je riječ.
55. Što se tiče lokacije br. 5, svi dokumenti (osobito obrasci iz Priloga VII.) koji se mogu povezati s društvima Lobbe i Böhme odnosili su se na pošiljke plastičnog otpada koje su izvršili poljski poduzetnici Havel (Lobbe i Böhme) i Recovery (Böhme) u Chełmek(70). Drugi dokazi koje je podnijela Republika Poljska(71) doista dokazuju da na lokaciji Sarbia postoji otpad koji se može povezati s njemačkim poduzetnicima Lobbe i Böhme, koji je možda bio preusmjeren sa svojeg službenog odredišta i izravno prevezen iz Njemačke u Sarbiju. Međutim, ti elementi nisu dovoljni kako bi se utvrdilo da su te pošiljke organizirala ili odobrila njemačka društva ili čak ni da su te pošiljke tim društvima bile poznate. Naime, s obzirom na, među ostalim, otpremnice koje su razmijenili poljski poduzetnici i koji sadržavaju „nalog za onesposobljavanje”(72), ne može se isključiti da je preusmjeravanje tog otpada bilo prikriveno tim njemačkim društvima i da je u isključivoj odgovornosti predmetnih poljskih društava(73). Štoviše, na temelju dokaza koje je podnijela Republika Poljska ne može se s dovoljnom preciznošću utvrditi količina otpada koju su predmetna njemačka društva otpremila na predmetnoj lokaciji, na kojoj se također potvrđuje prisutnost otpada iz Poljske i drugih zemalja. Takve okolnosti ne omogućuju individualizaciju predmetnog otpada i stoga sprečavaju njegov povrat na temelju navodno nezakonitih pošiljki(74).
c) O lokaciji br. 6 (Bzowo)
56. Republika Poljska tvrdi da su njezina tijela između travnja i rujna 2017. prilikom nadzora na lokaciji br. 6(75) otkrila 600 tona miješanog komunalnog otpada(76) koji su njemačka društva(77) nezakonito otpremila(78). Taj otpad nije obuhvaćen „zelenim” popisom, a poljsko poduzeće primatelj nema dozvolu za njegovu oporabu.
57. U tom pogledu, čini mi se da dokazi koje je podnijela Republika Poljska(79) dokazuju, s jedne strane, vjerojatnu prisutnost miješanog komunalnog otpada iz Njemačke u skladištu i, s druge strane, nepostojanje dozvole za oporabu tog otpada kao i nepostojanje odgovarajućeg postrojenja na lokaciji Bzowo(80).
58. Međutim, na temelju nijednog dokaza ne može se utvrditi izravna uključenost predmetnih njemačkih poduzetnika u te pošiljke(81). Konkretnije, u prijevoznim ispravama koje se mogu povezati s predmetnim njemačkim društvima ne navode se navedene pošiljke(82). Iako je točno da jedan od tih obrazaca iz Priloga VII., koji je ispunilo društvo Vorberg Recycling, nije sadržavao nikakvu naznaku u pogledu postrojenja za oporabu(83), ne čini mi se da je taj element sam po sebi dovoljan kako bi se potkrijepila odgovornost predmetnog društva, uzimajući u obzir i to da taj dokument potvrđuje pošiljku plastičnog otpada (a ne miješanog komunalnog otpada, kako su utvrdila poljska tijela na predmetnoj lokaciji), kao i nedostatak informacija o prirodi otpada prisutnog na toj lokaciji(84).
4. Zaključak o prvom prigovoru
59. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se prihvati prvi prigovor koji se odnosi na kašnjenje Savezne Republike Njemačke u povratu otpada koji se odnosi na lokaciju br. 1. Suprotno tomu, predlažem da se odbije taj prigovor u pogledu odgovornosti te države članice za povrat otpada otpremljenog na lokacije br. 2 do 6.
B. Drugi prigovor, koji se temelji na povredi obveze obrade otpada
60. Republika Poljska tvrdi da Savezna Republika Njemačka nije ispunila obvezu obrade otpada otkrivenog na lokacijama br. 3 do 6 kao otpada navedenog u Prilogu IV. Uredbi br. 1013/2006, i to unatoč postojanju neslaganja između nadležnih tijela polazišta i odredišta u pogledu njegove klasifikacije. Ona iz toga zaključuje da je Savezna Republika Njemačka povrijedila članak 28. stavak 2. te uredbe.
61. Što se tiče dopuštenosti drugog prigovora, jasno je da je, u skladu s pritužbom podnesenom Komisiji, Republika Poljska istaknula taj prigovor samo u odnosu na lokaciju br. 5(85). Stoga smatram da je navedeni prigovor nedopušten u pogledu lokacija br. 3, 4 i 6.
62. U svakom slučaju, kao što ću to iznijeti u nastavku ovog mišljenja, isti je prigovor neosnovan i u pogledu svih lokacija koje Republika Poljska navodi u okviru svojeg drugog prigovora.
63. Što se tiče osnovanosti drugog prigovora, podsjećam na to da se, u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1013/2006, ako nadležna tijela polazišta i odredišta ne postignu dogovor o klasifikaciji prijavljenog otpada(86) kao otpada navedenog na „zelenom” popisu (prilozi III., III.A i III.B) ili u Prilogu IV., taj otpad smatra otpadom navedenim u Prilogu IV(87).
64. Najprije, prema mojem mišljenju, iz teksta te odredbe proizlazi da se predmetno neslaganje može odnositi samo na „klasifikaciju” otpada, a ne na samo postojanje nezakonite pošiljke otpada, uključujući identifikaciju pošiljatelja takve pošiljke.
65. Nadalje, u pogledu konteksta u kojem se nalazi navedena odredba, očito je da se člankom 28. Uredbe br. 1013/2006, naslovljenim „Neslaganje o pitanjima klasifikacije”, u stavcima 1. do 3. uređuju tri posebne situacije, odnosno, kao prvo, neslaganje oko klasifikacije predmeta prijevoza kao otpada ili ne, kao drugo, neslaganje, kao u ovom slučaju, oko klasifikacije otpada koji je prijavljen u obavijesti u otpad koji se nalazi ili ne nalazi na „zelenom” popisu i, kao treće, neslaganje o klasifikaciji postupka oporabe otpada. Stoga se ni u jednom trenutku ne raspravlja o pitanju postojanja nezakonite pošiljke.
66. Naposljetku, što se tiče cilja koji se nastoji postići tom odredbom, čini mi se da se njome nastoji riješiti postupovni zastoj u postupanju s materijalom prijenosa, a ne prethodno odlučiti o pitanju postojanja takvog prijenosa.
67. Prema tome, pitanje je li došlo do otpreme – što je sporna činjenica u ovom slučaju – obuhvaćeno je općim pravilima u području izvođenja i ocjene dokaza, a ne posebnim pretpostavkama predviđenima u članku 28. Uredbe br. 1013/2006. U tom kontekstu, iz sudske prakse Suda navedene u točki 17. ovog mišljenja proizlazi da je, u okviru postupka zbog povrede obveze na Komisiji ili na državi članici koja je podnijela tužbu da utvrde postojanje navodne povrede i podnesu Sudu dokaze koji su mu potrebni za provjeru njezina postojanja, a da se Komisija ne može pozvati ni na kakvu presumpciju.
68. Iz toga slijedi da se Komisija, ili država članica moliteljica, ne može samo pozvati na pretpostavku predviđenu u članku 28. stavku 1. te uredbe niti se osloniti samo na utvrđenje neslaganja između nadležnih tijela polazišta i odredišta u pogledu postojanja nezakonite pošiljke otpada kako bi iz toga zaključila da pošiljka otpada mora biti podvrgnuta postupku prethodne pisane obavijesti i odobrenja.
69. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se drugi prigovor odbije.
C. Treći prigovor, koji se temelji na povredi obveze lojalne suradnje
70. Republika Poljska tvrdi da je Savezna Republika Njemačka povrijedila obvezu lojalne suradnje koju ima na temelju članka 4. stavka 3. UEU-a time što nije poduzela mjere za pojašnjenje činjenica u vezi s nezakonitim pošiljkama otpada do predmetnih lokacija i što je time omogućila provedbu predmetnih odredbi Uredbe br. 1013/2006. Ona prigovara Saveznoj Republici Njemačkoj, kao prvo, da je zauzela potpuno pasivno stajalište tijekom razmjene stajališta, kao što to pokazuju izostanak odgovora njemačkih tijela ili zakašnjeli odgovor njemačkih tijela na određene dopise koje su poslala poljska tijela, kao drugo, da je jednostavno vratila spis na regionalnu razinu kada su savezna tijela kontaktirana zbog nedostatka odgovora nadležnih regionalnih tijela, kao treće, da je odbila sudjelovati u zajedničkim inspekcijama i, kao četvrto, da tijekom osam godina nije vratila otpad koji se odnosi na lokaciju br. 1 (Tuplice).
71. Što se tiče dopuštenosti trećeg prigovora, u pogledu kojeg Savezna Republika Njemačka ističe prigovore, samo ću utvrditi da je Republika Poljska u svojoj pritužbi podnesenoj Komisiji istaknula, iako vrlo općenito, prigovor koji se temelji na povredi obveze lojalne suradnje.
72. Što se tiče primjenjivosti članka 4. stavka 3. UEU-a, koju Savezna Republika Njemačka osporava s obzirom na postojanje posebnih odredbi koje se primjenjuju na postupak otpreme otpada(88), smatram da postojanje tih posebnih odredbi o suradnji između dotičnih država članica u Uredbi br. 1013/2006 nije prepreka tomu da se, kad je riječ o aspektima koji nisu izričito uređeni tom uredbom, može primijeniti opće načelo lojalne suradnje između država članica utvrđeno u članku 4. stavku 3.(89)
73. U tom pogledu, što se tiče lokacije br. 1 (Tuplice), ističem da svojim trećim prigovorom, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 3. UEU-a, Republika Poljska u biti navodi isto postupanje kao što je ono koje predstavlja povredu roka za povrat otpada predviđenog u članku 24. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 1013/2006. Međutim, budući da je ta povreda istaknuta i utvrđena u okviru prvog prigovora, ta se država članica ne može pozivati ni na povredu tog članka 4. stavka 3., koja je općenitija odredba(90).
74. Što se tiče osnovanosti trećeg prigovora, koji se odnosi na navodni izostanak suradnje njemačkih tijela u odnosu na poljska tijela, utvrđujem da su, unatoč složenosti spisa koji se odnose na predmetna područja i dubokim razlikama između stranaka u pogledu većine informacija i dokaza razmijenjenih tijekom postupka, ona ipak surađivala kako bi pronašla rješenja, iako su u većini slučajeva ti pokušaji bili bezuspješni.
75. Najprije, ne čini mi se da su njemačka tijela, time što nisu postupila u skladu s višestrukim zahtjevima za povrat koje su podnijela poljska tijela, povrijedila članak 4. stavak 3. UEU-a, osobito s obzirom na to da su, s jedne strane, njemačka tijela surađivala s poljskim tijelima, osobito time što su provela nadzor nad društvima za koja su, prema njihovu mišljenju, postojala sumnja da su odgovorna za nezakonite pošiljke otpada(91) i, s druge strane, da dostavljeni dokazi nisu bili dovoljni da opravdaju izdavanje naloga za povrat(92).
76. Nadalje, okolnost koju ističe Republika Poljska, prema kojoj su u određenim slučajevima njemačka savezna tijela vratila spis predmetnim regionalnim tijelima nije sama po sebi dokaz za povrede obveze suradnje prvonavedenih tijela, uzimajući u obzir njihove nadležnosti u području gospodarenja otpadom(93).
77. Naposljetku, navodno nepostojanje volje njemačkih tijela da sudjeluju u zajedničkim inspekcijama na lokacijama br. 5 i 6 bilo je opravdano nedostatkom odgovarajućih informacija o prirodi i podrijetlu otpada. Smatram da ta situacija može legitimno objasniti neslaganje s poljskim tijelima, ali nije dovoljna da se utvrdi povreda obveze lojalne suradnje.
78. Zaključno, čini se da su njemačka tijela odgovorila na zahtjeve i traženja poljskih tijela te su provela vlastite istrage njemačkih proizvođača otpada koje su ta tijela prijavila. Iako je točno da je u više navrata došlo do kašnjenja u odgovorima na njihove zahtjeve i traženja, ta su kašnjenja utjecala na obje stranke, tako da se Saveznoj Republici Njemačkoj ne može pripisati nikakav „pasivni” stav.
79. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se treći prigovor odbije.
VI. Zaključak
80. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
– prihvati prvi prigovor iz tužbe koji se odnosi na područje br. 1 (Tuplice); i,
– odbije tužbu u preostalom dijelu.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Uredba (EZ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2006. o pošiljkama otpada (SL 2006., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 16., str. 86. i ispravci SL 2015., L 277, str. 61. i SL 2023./90201, L)
3 Konkretno, riječ je o članku 24. stavku 2. prvom i drugom podstavku te članku 28. stavku 2. Uredbe br. 1013/2006, kao i članku 4. stavku 3. UEU-a. Prema tužbi, pritužba se odnosila i na pošiljke otpada na lokaciju br. 7 (Babin), koja nije predmet ove tužbe zbog povrede obveze.
4 Članak 24. stavak 2. prvi i drugi podstavak u vezi s člankom 2. točkom 35. podtočkama (e) i (g) iii. Uredbe br. 1013/2006.
5 Članak 24. stavak 2. prvi i drugi podstavak u vezi s člankom 2. točkom 35. podtočkom (g) iii. Uredbe br. 1013/2006.
6 Komisija podupire tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se odnosi na povrede navedene u okviru njezina obrazloženog mišljenja.
7 Članak 24. stavak 2. prvi i drugi podstavak u vezi s člankom 2. točkom 35. podtočkama (a), (b), (e) i (g) podtočkama i. i iii. Uredbe br. 1013/2006.
8 Članak 28. stavak 2. Uredbe br. 1013/2006.
9 Članak 4. stavak 3. UEU-a.
10 Članak 24. stavak 2. prvi i drugi podstavak u vezi s člankom 2. točkom 35. podtočkama (a), (b), (e) i (g) podtočkama i. i iii. te uredbe.
11 Konkretnije, u skladu s načelom ispravljanja na izvoru ili blizine, zakonodavstvom Unije potiče se zbrinjavanje ili oporaba otpada što je moguće bliže mjestu proizvodnje, s obzirom na to da su pravila o pošiljkama otpada u tom pogledu iznimna te ih je potrebno usko tumačiti. Vidjeti osobito članak 16. stavak 3. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL 2008., L 312, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 99.) i uvodnu izjavu 20. Uredbe br. 1013/2006. Vidjeti također po analogiji presudu od 4. ožujka 2010., Komisija/Italija (C-297/08, EU:C:2010:115, t. 64. do 66. i navedena sudska praksa).
12 U skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe br. 1013/2006, važno je organizirati i zakonski urediti nadzor i kontrolu pošiljaka otpada tako da se vodi računa o potrebi očuvanja, zaštite i unapređenja kvalitete okoliša i zdravlja ljudi (vidjeti presudu od 9. lipnja 2016.,Nutrivet, C-69/15, EU:C:2016:425, t. 32.).
13 Vidjeti presudu od 23. listopada 2025., Naturvårdsverket (Obrada otpada nakon povrata) (C-221/24 i C-222/24, EU:C:2025:818, t. 49. i navedena sudska praksa).
14 Popis otpada koji podliježe općim zahtjevima u pogledu informacija iz članka 18. Uredbe br. 1013/2006, naslovljen je, u Prilogu III. toj uredbi, „zelenom” popisu otpada.
15 U skladu s člankom 3. točkom 15. Direktive br. 2008/98, „oporaba” znači svaki postupak čiji glavni rezultat je otpad koji je koristan jer zamjenjuje druge materijale koje bi inače trebalo upotrijebiti za tu određenu svrhu, ili otpad koji se priprema kako bi ispunio tu svrhu, u tvornici ili u širem gospodarskom smislu. Prilog II. toj direktivi sadržava netaksativan popis postupaka oporabe, uključujući postupke R 5 („Recikliranje/obnavljanje drugih otpadnih anorganskih materijala ”) i R 13 („Skladištenje otpada prije bilo kojeg od postupaka oporabe R 1 do R 12 (osim privremenog skladištenja otpada na lokaciji na kojoj je nastao, prije skupljanja)”).
16 Ta odredba u biti definira, među ostalim, „nezakonitu pošiljku” kao svaku pošiljku otpada koja nije bila predmet postupka prethodne pisane obavijesti i odobrenja (slučajevi predviđeni u točkama (a) i (b)), čija je posljedica oporaba ili zbrinjavanje protivno relevantnim propisima (slučaj predviđen u točki (e)) ili je podvrgnuta postupku pružanja informacija za otpad koji nije naveden u prilozima III., III.A ili B, ili je izvršen na način koji nije naveden u obrascu koji se nalazi u Prilogu VII. (slučajevi predviđeni u točki (g), podtočkama i. i iii.).
17 Vidjeti među ostalim presudu od 14. ožujka 2019., Komisija/Češka Republika (C-399/17, EU:C:2019:200, t. 51. i navedena sudska praksa).
18 Vidjeti u tom pogledu osobito Prete, L., Infringement Proceedings in EU Law, Wolters Kluwer, Alphen-sur-Rhin, 2017., str. 191.
19 Vidjeti, među ostalim, presudu od 18. prosinca 2025., Komisija/Pollinis France (C-726/24 P, EU:C:2025:977, t. 114. i navedena sudska praksa).
20 U smislu članka 2. točke 35. podtočkaka (e) i (g) iii. Uredbe br. 1013/2006.
21 Otpad koji je proizvelo njemačko društvo Befesa Zinc Freiberg GmbH od studenoga 2013. do lipnja 2015. u Poljsku je otpremilo drugo njemačko društvo, odnosno Mineral Projekt Gesellschaft fur Planung und Konstruktion GmbH, pod stavkom 10 05 01, kako bi bio podvrgnut postupcima oporabe R 13 i R 5. Taj je otpad upućen poljskom društvu POO RYNIED S.C., koje je u obrascu iz Priloga VII. Uredbi br. 1013/2006 određeno kao primatelj navedenog otpada za oporabu. Međutim, ono nije imalo odobrenje za provedbu te oporabe i zatim je otpad prenijelo društvu EURO-TOR RECYCLING sp. z o.o. Potonje je imalo odobrenje samo za oporabu dijela pošiljke i, osim toga, nije bilo navedeno u obrascu iz Priloga VII.
22 Njemačka tijela prvotno su naložila povrat otpada društvu zaduženom za organizaciju otpreme, a zatim su, nakon njegova stečaja, pozvala proizvođača otpada da snosi troškove povrata.
23 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Pikamäea u predmetu Češka Republika/Poljska (Površinski kop Turów) (C-121/21, EU:C:2022:74). Naime, situacija se razlikuje od situacije tužbe zbog povrede obveze podnesene na temelju članka 258. UFEU-a, za koju iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da postojanje povrede obveze treba ocjenjivati s obzirom na stanje u predmetnoj državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju i da naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (vidjeti presudu od 5. studenoga 2019., Komisija/Poljska (Neovisnost redovnih sudova) (C-192/18, EU:C:2019:924, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
24 Podredno, napominjem da bi taj rok bio prekoračen i ako se kao dies a quo uzme datum Komisijina obrazloženog mišljenja, kao što to Komisija tvrdi u svojim pisanim očitovanjima.
25 Osim toga, propisi koji su bili na snazi prije Uredbe br. 1013/2006, odnosno Uredba Vijeća (EEZ) br. 259/93 od 1. veljače 1993. o nadzoru i kontroli pošiljaka otpada koje se otpremaju unutar Europske zajednice, ulaze u nju ili iz nje izlaze (SL 1993, L 30, str. 1.), u članku 26. stavku 2. predviđali su isti rok gotovo istim riječima, odnosno „u roku od 30 dana od trenutka kada je nadležno tijelo obaviješteno o nezakonitom prometu ili u bilo kojem drugom roku koji mogu dogovoriti predmetna nadležna tijela” [neslužbeni prijevod]. (vidjeti također, u vrlo sličnom tekstu, članak 14. stavak 2. Prijedloga Komisije za Uredbu Vijeća (EEZ) o nadzoru i kontroli pošiljaka otpada unutar Zajednice, u nju ili iz nje od 10. listopada 1990., COM(90) 415 final].
26 Osim toga, u skladu s člankom 32. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravci SL 2015., L 275, str. 68., SL 2016., L 311, str. 26. i SL 2020., L 406, str. 67.), pregovarački postupak bez prethodne objave može se koristiti za ugovore o javnim radovima, ugovore o javnoj nabavi robe i ugovore o javnim uslugama „ u onoj mjeri u kojoj je to nužno potrebno ako, iz razloga iznimne žurnosti izazvane događajima koje javni naručitelji ne mogu predvidjeti, nije moguće pridržavati se rokova propisanih za otvorene ili ograničene postupke ili natjecateljske postupke uz pregovore”.
27 Podsjećam na to da se člankom 24. stavkom 2. Uredbe br. 1013/2006 takav sporazum ne uvjetuje posebnom formalnošću.
28 To su izvaci iz pisma od 19. siječnja 2021. (Prilog B.6.) i e-pošte od 2. svibnja 2023. (Prilog B.7.) koje su poljske vlasti poslale njemačkim vlastima. Prva je glasila kako slijedi: „[p]lease inform the Chief Inspector of Environmental Protection what measures have been taken and whether the approximate date of return the waste to Germany is already known” (m]olimo obavijestite glavnog inspektora za zaštitu okoliša koje su mjere poduzete i je li već poznat približan datum povratka otpada u Njemačku (neslužbeni prijevod)". Druga je glasila kako slijedi: „[...] could you provide current stage of the case ? Has the court already issued a ruling on the case ? ” „biste li mogli navesti u kojem stadiju je postupak? Je li sud već donio odluku? ”(neslužbeni prijevod) U tom pogledu, od Suda se traži da provede činjeničnu ocjenu koja podliježe načelu slobodne ocjene dokaza u skladu s načelima navedenima u točki 17. ovog mišljenja.
29 Povrat tog otpada u smislu članka 24. stavka 2. Uredbe br. 1013/2006 u određenim bi se slučajevima zahtijevao jer su njemačka poduzeća isporučila navedeni otpad kao otpad sa „zelenog” popisa otpada. (vidjeti bilješku 14. ovog mišljenja), primjenom postupka pružanja informacija, dok je isti otpad, koji nije obuhvaćen tim popisom, trebao biti otpremljen u skladu s postupkom prethodne pisane obavijesti i odobrenja (vidjeti točku 13. ovog mišljenja). U drugim slučajevima taj bi povrat bio potreban zbog toga što poljska poduzeća primatelji otpada nisu imala potrebne dozvole za obradu tog otpada.
30 Prema mišljenju Savezne Republike Njemačke, nije dokazano da su izvršene nezakonite pošiljke niti da se eventualne nezakonite pošiljke mogu pripisati predmetnim njemačkim društvima. Komisija se slaže s tim stajalištem, osim dijela pošiljki koji se odnose na stranicu 2.
31 Vidjeti priloge A.14 i A.29 (zapisnik kontrola koje su na tim lokacijama provela poljska tijela).
32 Kad je riječ o lokaciji br. 3, Republika Poljska u svojoj tužbi navodi količinu od 3360 tona, a u svojoj replici količinu od 1039 tona (vidjeti Prilog C.2). Na raspravi je pojasnila da je riječ o približnoj procjeni.
33 U smislu članka 2. točke 35. podtočaka (e) i (g) podtočke iii. Uredbe br. 1013/2006 u pogledu lokacije br. 2, kao i u smislu članka 2. točke 35. podtočaka (a), (b), (e) i (g) podtočaka i. i iii. te uredbe u pogledu lokacije br. 3.
34 Pošiljke otpada na lokaciji br. 2 odnose se, s jedne strane, na njemačka društva koja proizvode ili otpremaju ALBA Niedersachsen-Anhalt GmbH (sa sjedištem u Braunschweigu, Njemačka), ALBA Niedersachsen-Anhalt GmbH (sa sjedištem u Seehausenu, Njemačka, u daljnjem tekstu: ALBA Seehausen), Altmärkische Entsorgung und Transport GmbH (u daljnjem tekstu: Altmärkische), Schutt-Karl GmbH, Parentin GmbH, Drekopf Recyclingzentrum Leipzig GmbH (u daljnjem tekstu: Drekopf) i Recom Entsorgung (u daljnjem tekstu: Recom Entsorgung, u daljnjem tekstu: Recom) i, s druge strane, na poljsko društvo primatelja Bravet Sp. z o.o.. Pošiljke otpada na lokaciju br. 3 odnosile su se na njemačko društvo koje obavlja otpremu Parentin i poljsko društvo primatelja PPH LWN sp. z o.o..
35 U kontekstu ovih zaključaka pozivam se na Europski katalog otpada (EWC) i klasifikaciju koju on utvrđuje, kako je navedeno u Odluci Komisije 2000/532/EZ od 3. svibnja 2000. koja zamjenjuje Odluku 94/3/EZ o popisu otpada u skladu s člankom 1. točkom (a) Direktive Vijeća 75/442/EEZ o otpadu i Odluku Vijeća 94/904/EZ o utvrđivanju popisa opasnog otpada u skladu s člankom 1. stavkom 4. Direktive Vijeća 91/689/EEZ o opasnom otpadu (SL 2000 L 226, str. 3) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 26.). Ta je odluka posljednji put izmijenjena Odlukom Komisije 2014/955/EU od 18. prosinca 2014. (SL 2014., L 370, str. 44. i ispravak SL 2017., L40, str. 78.).
36 Konkretnije, otpad iz stavke 17 08 02, odnosno „građevinski materijali na bazi gipsa koji nisu navedeni pod stavkom 17 08 01” (potonja stavka odnosi se na „građevinski materijali na bazi gipsa onečišćeni opasnim tvarima”).
37 Poljsko društvo Bravet, primatelj otpada otpremljenog na lokaciju br. 2, imalo bi dozvolu za oporabu (postupci R 5) betonskog otpada i prikupljanje, ali ne i oporabu, otpada od gipsa. Suprotno tomu, poljsko društvo PPH LWN, primatelj otpada otpremljenog do lokacije br. 3, nema dozvolu za prikupljanje ni oporabu (postupci R 5) tog otpada, barem na parcelama na kojima je raširen.
38 Predmetni njemački poduzetnici, koji su svjesni tog nepostojanja odobrenja, stoga su odgovorni za te nezakonite pošiljke.
39 To je slučaj, s jedne strane, za sve pošiljke otpada koje je Republika Poljska dodijelila poduzećima ALBA Niedersachsen-Anhalt i Schutt-Karl i, s druge strane, za dio pošiljki otpada koje je ta država članica dodijelila poduzetnicima ALBA Seehausen, Altmärkische, Parentin, Drekopf i Recom.
40 Vidi e-poštu od 11. siječnja 2019. (Prilog A.24) i pismo od 5. ožujka 2019. (Prilog A.25). U tom pogledu Republika Poljska u svojoj replici nije iznijela nikakvo dodatno očitovanje.
41 Osim toga, suprotno stajalištu Republike Poljske, sama činjenica da je otpad od gipsa pronađen na lokaciji br. 2 ne dokazuje u dovoljnoj mjeri da je taj otpad potjecao od njemačkog društva pošiljatelja Parentin.
42 Zapravo, u svojim priopćenjima njemačkim vlastima u vezi s ovim pošiljkama, poljske su vlasti navele sljedeće u svojoj e-pošti od 11. siječnja 2019. (Prilog A.24), napisanoj na engleskom jeziku: „Normally in this situation we would request for take back but the waste has been mixed together with other plasterboard waste that was already deposited on the land. Therefore it is impossible to distinguish which waste came from which company. I do not know whether take-back in this situation is possible” [„Obično u ovoj situaciji zahtijevamo povrat otpada, ali je on izmiješan s drugim plastičnim otpadom od gipsa koji je već odložen. Stoga je nemoguće razlikovati koji otpad potječe od kojeg poduzetnika. Ne znam je li povrat u ovoj situaciji moguć.” (neslužbeni prijevod)]. Ta su tijela zatražila i mišljenje svojih sugovornika o toj situaciji („please let me know your views on this”) [„molim Vas recite mi što mislite o ovome” (neslužbeni prijevod)]i pozvala ih da obavijeste predmetna njemačka društva (odnosno Drekopf i Recom) da poljsko društvo primatelj Bravet ne može obraditi otpad pod stavkom 17 08 02 i da daljnje pošiljke tog otpada treba blokirati. U dopisu od 5. ožujka 2019., u prijevodu na engleski jezik koji su sastavila navedena tijela, ponovno se navodila činjenica da su predmetne otpreme „were mixed with each other and with the waste already on the site, which made it impossible to distinguish between them and take-back was not possible” [„međusobno izmiješane, kao i izmiješane s otpadom koji je već bio pristutan na toj lokaciji, što je njegovu identifikaciju i povrat učinilo nemogućim” (neslužbeni prijevod)]. U svojoj replici Republika Poljska pojasnila je da je otpad bio istovaren i distribuiran na lokaciju br. 2 buldožerom.
43 Naime, te pošiljke, prijavljene kao pošiljke otpada od gipsa u obrascima Priloga VII, nisu bile spomenute ni u prvom zahtjevu za povrat otpada koji su poslale poljske vlasti (Prilog A.35) ni u naknadnoj korespondenciji (Prilozi A.36. do A.44.). U svojoj replici Republika Poljska pojasnila je da je ta okolnost istaknuta kako bi se dokazalo da, suprotno tvrdnjama njemačkog društva koje otprema Parentin, potonje društvo nije slagalo samo betonski otpad, nego i otpad od gipsa. Na saslušanju se pozvalo na e-poruku od 11. siječnja 2024. (Prilog A.24) Vidjeti bilješku 42. ovog mišljenja.
44 Konkretnije, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je poljsko društvo Bravet, društvo primatelj otpada otpremljenog na lokaciji br. 2, imalo dozvolu za prikupljanje i oporabu (postupci R 5) betonskog otpada kao i za prikupljanje, ali ne i oporabu, otpada od gipsa. (vidi priloge A.15, A.17 i B.12), te da je poljska tvrtka PPH LWN, primatelj otpada otpremljenog na lokaciju br. 3, imala dozvolu za prikupljanje betonskog otpada (na određenim zemljištima), ali ne i za oporabu takvog otpada (prilog A.30).
45 Za potrebe te odredbe „prikupljanje” znači prikupljanje otpada, uključujući prethodno razvrstavanje i privremeno skladištenje otpada u svrhu prijevoza do postrojenja za obradu otpada”. U uvodnoj izjavi 15. Direktive br. 2008/98 naglašava se da je „potrebno razlikovati privremeno skladištenje otpada prije njegova prikupljanja, u tijeku procesa prikupljanja otpada i skladištenje otpada prije obrade” i da „[u]stanove ili poduzeća koja proizvode otpad u okviru svojih djelatnosti ne bi trebalo smatrati subjektima koji se bave gospodarenjem otpadom i ne podliježu pribavljanju dozvole za skladištenje svojeg otpada prije njegova skupljanja”. U uvodnoj izjavi 16. navedene direktive pojašnjava se, među ostalim, da „[p]rivremeno skladištenje otpada u okviru definicije skupljanja otpada podrazumijeva aktivnost skladištenja u tijeku njegova skupljanja u građevinama u kojima se otpad istovaruje kako bi se pripremio za daljnji prijevoz na oporabu ili zbrinjavanje na drugom mjestu”. U toj se uvodnoj izjavi dodaje da bi „[p]rivremeno skladištenje otpada u tijeku njegova skupljanja i skladištenje otpada prije njegove obrade trebalo bi razlikovati prema vrsti otpada, količini i razdoblju skladištenja, kao i cilju njegova skupljanja”.
46 U Prilogu II. Direktivi 2008/98 „postupak oporabe R 13” definiran je kao „[s]kladištenje otpada prije bilo kojeg od postupaka oporabe R 1 do R 12 (osim privremenog skladištenja otpada na lokaciji na kojoj je nastao, prije skupljanja)”. Osim toga, u bilješci koja se odnosi na tu definiciju pojašnjava se da „‚privremeno skladištenje’ znači prethodno skladištenje u smislu članka 3. točke 10.” te direktive. Vidjeti bilješku 45. ovog mišljenja. U ovom slučaju očito je da se u dozvoli izdanoj poljskom društvu primatelju Bravet za ‚prikupljanje’ otpada (prilozi A.17 i B.12) ne spominju postupci oporabe R 13 i, u svakom slučaju, metoda prikupljanja u točki 2. podtočki 3. podtočki (a) opisuje kao postupak kojim se otpad, među ostalim, „skladišti tijekom određenog razdoblja sve dok se ne prikupi dostatna količina, a zatim otpremi drugom posjedniku otpada koji ima odgovarajuću dozvolu za gospodarenje otpadom”. Prema mojem mišljenju, ta definicija odgovara definiciji „prikupljanja” u smislu članka 3. točke 10. Direktive 2008/98 i odstupa od definicije „skladištenja” kako je predviđena u okviru postupka oporabe R 13.
47 Stoga se postavlja pitanje podjele rizika između, s jedne strane, poduzeća koja proizvode ili otpremaju otpad i, s druge strane, poduzetnika primatelja tog otpada, u slučaju netočnih informacija koje se nalaze u obrascu iz Priloga VII. ili u drugim dokumentima koji se odnose na njegovu otpremu.
48 Vidjeti bilješku 11. ovog mišljenja.
49 U tom se pogledu ne slažem u potpunosti s Komisijinim stajalištem iz njezina obrazloženog mišljenja, prema kojem bi organizatori u biti bili odgovorni samo ako imaju „olakšan pristup” informacijama o odobrenjima u trenutku ispunjavanja obrasca iz Priloga VII. Naime, čini mi se da je taj pristup previše nejasan i ograničen u pogledu odgovornosti proizvođača ili pošiljatelja otpada koji, iako nije dužan provoditi provjere autentičnosti zahtijevanih dokumenata (moguće krivotvorenje tih dokumenata koje očito spada u isključivu odgovornost poduzetnika koji ih je dostavio), ne može biti ograničen samo na izjave primatelja, nego je dužan usvojiti proaktivan pristup koji se sastoji barem od traženja primjerka dozvole kojom raspolaže primatelj (osim ako mu je, primjerice, takva preslika već dostavljena prilikom prethodnih pošiljaka). Osim toga, Komisija na raspravi nije mogla pojasniti konkretne situacije u kojima poduzetnik ima „olakšan pristup” informacijama o odobrenjima, što ovisi o činjeničnim okolnostima koje su često neovisne o volji tog poduzetnika i koje stoga nisu odlučujuće u pogledu ocjene njegove dužne pažnje. Taj relativno strog pristup prema proizvođaču ili pošiljatelju otpada temelji se, prema mojem mišljenju, i, s jedne strane, na članku 15. stavku 2. Direktive 2008/98, prema kojem, ako se otpad radi prethodne obrade, prevozi od izvornog proizvođača ili posjednika do trgovca, ustanove ili poduzeća koje obavlja postupke obrade otpada ili skupljača otpada radi preliminarne obrade, odgovornost za obavljanje postupka potpune oporabe ili zbrinjavanja a ne oslobađa se, kao opće pravilo, i, s druge strane, u uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1013/2006, prema kojoj bi, s obzirom na odgovornost proizvođača otpada za gospodarenje otpadom na način prihvatljiv za okoliš, trebali, koliko je to moguće, sami ispuniti obrazac obavijesti i dokument o prometu koji se odnosi na pošiljke otpada. Vidjeti u tom smislu i po analogiji i presudu od 3. listopada 2013., Brady (C-113/12, EU:C:2013:627, t. 78.).
50 Vidjeti točku 35. ovog mišljenja
51 Vidjeti točku 37. ovog mišljenja
52 Točno je da se u obrascu iz Priloga VII. upućuje na upute iz Priloga I.C Uredbi br. 1013/2006 otpada i da se u točki 21. tog priloga pojašnjava, među ostalim, da, što se tiče polja koje se odnosi na postrojenje za oporabu, „treba navesti [...] odgovarajuće podatke o naknadnom objektu ili objektima gdje se odvija ili će se odvijati ili bi se mogao odvijati bilo koji naknadni R 12/R 13 [...] odvijaju ili se mogu odvijati”. Međutim, ističem, s jedne strane, da se te upute odnose na dokumente o dostavi i da se primjenjuju samo podredno na dokumente iz postupka pružanja informacija. Zahtjev navođenja postrojenja za neprivremenu oporabu predviđen je samo člankom 15. točkom (a) te uredbe, koji je dio njezina Poglavlja I., koji se primjenjuje na postupak prethodne pisane obavijesti i odobrenja, a ne na postupak pružanja informacija (predmetna odredba određuje da: „[u] slučaju pošiljke otpada namijenjenog postupku privremene oporabe ili odlaganja, u obrascu obavijesti osim početnog postupka privremene oporabe ili odlaganja moraju biti navedena i sva postrojenja u kojima se planiraju naknadni postupci privremene kao i ne-privremene oporabe i odlaganja”). S druge strane, napominjem da upute koje se odnose na postupak pružanja informacija ne sadržavaju pojašnjenje iz točke 5. drugog stavka Priloga II. navedenoj uredbi, koje se odnosi na informacije o obavijesti, prema kojem je „[a]ko je otpad namijenjen privremenom postupku oporabe ili odlaganja, obvezno navesti slične informacije o svim postrojenjima u kojima se previđaju naknadni postupci privremene ili trajne oporabe ili odlaganja”. Nepostojanje te iste preciznosti u uputama koje se odnose na postupak pružanja informacija navodi me na zaključak da su zahtjevi koji se na njega odnose manje strogi od onih koji se odnose na postupak prethodne pisane obavijesti i odobrenja u pogledu navođenja postrojenja za oporabu.
53 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o pošiljkama otpada, izmjeni uredbi (EU) br. 1257/2013 i (EU) 2020/1056 te stavljanju izvan snage [Uredbe (EZ) br. 1013/2006] (SL 2024., L 1157). Člankom 18. stavkom 7. te nove uredbe predviđa se, do sada i izričito, da se „[a]ko je pošiljka namijenjena privremenoj oporabi, u dokumentu [...] iz Priloga VII. uz početnu privremenu oporabu navodi [...] i postrojenje u kojem je predviđena privremena ili trajna oporaba neposredno nakon početne privremene oporabe te oznake R tih postupaka, kao i, ako je izvedivo, postrojenja u kojima je predviđena naknadna privremena ili trajna oporaba te oznake R povezanih postupaka oporabe”. Prema mojem mišljenju, iz te odredbe ne proizlazi nužno da navođenje naknadnih postrojenja, ako je pošiljka namijenjena privremenoj oporabi (predviđeno „ako je izvedivo”), nije obvezno prije stupanja na snagu navedene uredbe, odnosno 21. svibnja 2026. U nedostatku bilo kakve naznake u tom smislu u uvodnim izjavama ili pripremnim aktima koji su doveli do donošenja iste uredbe, navedena bi se odredba mogla tumačiti na način da se njome pojašnjava obveza koja je već predviđena, iako nije izričito utvrđena, u Uredbi br. 1013/2006.
54 Vidjeti bilješku 21. ovog mišljenja.
55 Osim toga, čak i s isključivo činjeničnog stajališta, pitam se kako bi pošiljatelj, koji se obično okreće trećem prijevozniku kako bi izvršio prijevoz do postrojenja za oporabu, mogao imati bilo kakvu kontrolu ili čak samo znanje o točnom mjestu unutar postrojenja za oporabu u kojem se otpad istovaruje.
56 Vidjeti priloge A.48 i A.61 (zapisnik kontrola koje su na tim lokacijama provela poljska tijela).
57 U smislu članka 2. točke 35. podtočkaka ), b),(e) i (g) ) iii. Uredbe br. 1013/2006.
58 Pošiljke otpada do mjesta br. 4 odnose se, s jedne strane, na njemačkog proizvođača Würzer Wertstoff GmbH (u daljnjem tekstu: Würzer), njemačkog izvoznika Trade & Service GmbH, i, s druge strane, na poljske posrednike Inter-Nicco sp. z o.o. sp.k. i F.H.U. Marko (u daljnjem tekstu: društvo Marko), kao i poljske adresate društva Ekobiopell Invest sp. Z o.o. (u daljnjem tekstu: Ekobiopell) i A &P sp. Z o.o., dok su se pošiljke otpada na lokaciju br. 5 odnosile, s jedne strane, na njemačke pošiljatelje Böhme GmbH i Lobbe RSW GmbH (u daljnjem tekstu: Lobbe) i, s druge strane, na poljske primatelje Havel Investment sp. Z o.o. (u daljnjem tekstu: Havel) i Recovery Green Recycling sp. Z o.o. (u daljnjem tekstu: Recovery) na zemljištima RS Roberta Szymkowicza. Republika Poljska u svojoj tužbi navodi oznaku drugog njemačkog poduzetnika čiji identitet nije određen, ali samo zahtijeva povrat otpada koji se odnosi na društva Lobbe i Böhme. On se također u svojoj replici poziva na navodno nezakonite pošiljke otpada koji potječu od njemačkih društava PB Solutions GmbH, Borchers Kreislaufwirtschaft GmbH i ALBA Recycling GmbH a da pritom nije podnio dostatne dokaze o uključenosti tih društava u pošiljke otpada na lokaciji br. 5. Osim toga, pošiljke otpada koje se navodno mogu pripisati navedenim društvima nisu čak ni navedene u Prilogu C.2, koji sadržava sažetak informacija i dokaza sadržanih u pritužbi koja se odnosi na navodno nezakonite pošiljke otpada, uključujući do lokacije br. 4.
59 Konkretnije, otpad iz stavke 19 12 12, odnosno „ostali otpad (uključujući mješavine materijala) od mehaničke obrade otpada koji nije naveden 19 12 11 [ta posljednja stavka odnosi se na „ostali otpad (uključujući mješavine materijala) od mehaničke obrade otpada koji sadrži opasne tvari”]”.
60 Društvo Würzer je otpremilo otpad posredstvom organizatora Trade & Service, koji je sklopio ugovor o otpremi otpada s društvom Inter-Nicco. Potonje ih je zatim, na temelju ugovora o posredovanju s društvom Marko, prevezlo u postrojenje u Gliwicama, kojim upravljaju društva Ekobiopell i A &P, s kojima je društvo Marko sklopilo ugovore o pošiljkama otpada.
61 Naime, taj plastični otpad onečišćen je drugim materijalima, tako da ne ulazi u rubriku plastičnog otpada.
62 O prisutnosti drugih društava, na koju se poziva Republika Poljska, vidjeti bilješku 58. ovog mišljenja.
63 Nakon što su pošiljke ušle na poljsko državno područje, prvotni obrasci iz Priloga VII. zamijenjeni su novim obrascima Priloga VII. u kojima je navedeno društvo „Spółdzielnia socjalna „PLUS” Żagań” kao društvo zaduženo za transfer i „Sarbia 36” kao primatelj. Osim toga, nna otpremnicama i računima kao mjesto utovara navodno su navedeni njemački gradovi u kojima su društva Lobbe i Böhme registrirania, a Sarbia kao mjesto istovara.
64 Predmetni otpad najprije je otpremljen društvu u Jawiszowicama, a zatim drugim primateljima u Gliwicama.
65 Osim toga, navedeni otpad nije prevezen u postrojenje za oporabu utvrđeno u prijevoznim ispravama i obrascima iz Priloga VII., nego izravno u Sarbiju, u kojoj nije postojalo nijedno postrojenje za oporabu, zbog čega je usto upotrijebljena krivotvorena dokumentacija o pošiljkama.
66 Vidjeti Prilog B.20.
67 Vidjeti Prilog A.59 (dokumenti o isporuci otpada iz Njemačke u Gliwice).
68 Naime, prema dokumentima koje je podnijela Republika Poljska [kao što su računi, otpremnice, listovi CMR, iskazi mase i obrasci iz Priloga VII., vidjeti u tom pogledu Prilog A.59], čini se vjerojatnim da su se određene pošiljke otpada odvijale izravno iz Njemačke u Gliwice.
69 Nadalje, svjedočenja vozača prikupljena u sklopu kaznene istrage (Prilog A.58) i izjava predstavnika tvrtke Marko (Prilog A.56). Slično tome, fotografije snimljene tijekom inspekcije, koje prikazuju otpad iz njemačkih (i austrijskih) proizvoda, same po sebi nisu dovoljne da se odgovornost za taj otpad pripiše dotičnim njemačkim tvrtkama (Prilog A.48). Osim toga, činjenica da društva A &P i Ekobiopell nemaju nikakvu dozvolu za obradu otpada ne može dovesti do odgovornosti njemačkih društava od kojih je taj otpad nastao jer ne postoji izravna veza između predmetnih poljskih i njemačkih društava.
70 Obrascima iz Priloga VII., koje su ispunila dva predmetna njemačka društva, otpad se klasificira kao plastični otpad sa „zelenog” popisa te se u njima, s jedne strane, navodi društvo Lobbe kao organizator otpreme, a društvo Havel u Chełmeku kao primatelj i postrojenje za oporabu te, s druge strane, društvo Böhme kao organizator otpreme, društvo Recovery kao primatelj, a društvo Havel kao postrojenje za oporabu.
71 Valja osobito spomenuti pretragu koju su provela poljska tijela i zaključke donesene u okviru istrage koju je vodilo regionalno državno odvjetništvo u Tarnówu.
72 Taj „nalog za onesposobljavanje” u biti se sastojao od zamjene isprava o podrijetlu (osobito obrazaca iz Priloga VII.) krivotvorenim dokumentima. Primjerice, Republika Poljska navodi dodatnu napomenu u ugovoru o prijevozu sklopljenom između poljskih društava Karol i Hunters Investment, prema kojoj je „bitno da vozač prilikom utovara ne navede odredište robe”. (vidjeti Prilog A.66.)
73 Naime, ne postoji nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da su njemačka društva mogla biti obaviještena o tom preusmjeravanju, za koje su ponajprije odgovorna poljska društva. U tom se pogledu Republika Poljska poziva na obrazac iz Priloga VII., kojim bi se trebalo dokazati postojanje suradnje između društava Lobbe i Logistics Hunters, društva za koje se pretpostavlja da je zaduženo za prijevoz otpada izravno iz Njemačke do Sarbije. Međutim, taj se dokument, kao i drugi dostupni obrasci iz Priloga VII., zapravo odnosi na otpremu otpada u postrojenje Havel u Chełmeku. U tim okolnostima nije odlučujuće u kojoj se mjeri predmetni otpad može razvrstati pod stavku 19 12 04 [koja odgovara stavci B 3010 Bazelske konvencije o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu odlaganju, potpisane 22. ožujka 1989., odobrene, u ime Europske ekonomske zajednice, odlukom Vijeća 93/98/EEZ od 1. veljače 1993. (SL 1993., L 39, str. 1.)], s obzirom na njegovu razinu nečistoće. U svakom slučaju, ne čini mi se dokazanim da je taj otpad premašio razinu nečistoće dopuštenu definicijom oznake B 3010 Baselske konvencije, kako se tumači s obzirom na Komisijin dokument naslovljen „Frequently Asked Questions (FAQs) on Regulation (EC) 1013/2006 on shipments of waste”, koji je na engleskom jeziku dostupan na sljedećoj adresi: https://ec.europa.eu/environment/pdf/waste/shipments/faq.pdf.
74 U tom pogledu Republika Poljska u svojoj replici samo ponavlja da je količina otpada prisutnog u Sarbiji procijenjena na oko 8700 tona, od kojih je najveći dio njemačkog podrijetla.
75 Vidjeti priloge A.72 (zapisnik o kontroli koju su poljska tijela provela na lokaciji) i A.73 (fotografije s te lokacije).
76 Miješani komunalni otpad iz stavke 19 12 12 (oko 70 % tog otpada), kontaminiran organskim tvarima, i drugi plastični otpad iz stavke 19 12 04 (oko 30 % navedenog otpada), koji sadržava mineralne kontaminante.
77 U smislu članka 2. točke 35. Podtočkaka (a), b),(e) i (g) ) i. i iii. Uredbe br. 1013/2006.
78 Pošiljke otpada na predmetnu lokaciju odnose se, s jedne strane, na njemačka poduzeća Lobbe, Vorberg Recycling GmbH, WAZ Werstoff-Aufberentulgs-Zentrum GmbH i TAK GmbH te, s druge strane, na poljsko poduzeće Ecomed Adam Macech, koje je zakupnik skladišta u Bzowu.
79 Osobito su relevantni pretraga koju su provela poljska tijela i zaključci doneseni u okviru kaznene istrage koju je provelo regionalno državno odvjetništvo u Tarnówu (vidjeti Prilog A.74., dopis potonjega).
80 Vidi dozvole izdane društvu Ecomed Adam Macech za prikupljanje plastičnog otpada (Prilog A.72, str. 3042).
81 Primjerice, fotografije na stranici br. 6, na kojima je prikazan otpad s etiketama s identifikacijskim brojem društva Lobbe (10999), potvrđuju da se otpad koji potječe od tog poduzeća nalazio na tom mjestu, ali se njima u dovoljnoj mjeri ne može dokazati da je navedeno poduzeće bilo uključeno u njegov prijevoz. Iako se ne može isključiti da je bilo obaviješten o prijevozu, također je moguće da su predmetna poljska društva organizirala nezakonite pošiljke bez ikakvog sudjelovanja istog poduzetnika.
82 Primjerice, elementi u obrascima iz Priloga VII. koji se mogu povezati s društvom Lobbe odnosili su se samo na pošiljke plastičnog otpada iz stavke 19 12 04 obavljene prema društvu Havel u Chełmek. (vidjeti Prilog B.33.)
83 Vidjeti Prilog A.74 (dokumenti Državnog odvjetništva u Tarnówu), osobito str. 3146.
84 Osim toga, suprotno onomu što tvrdi Republika Poljska, ne čini mi se da je presuda od 9. lipnja 2016., Nutrivet (C-69/15, EU:C:2016:425, t. 37. i 38.) relevantna u tom pogledu. Naime, u tom je predmetu bilo utvrđeno da je u pratećim dokumentima o kojima je riječ u glavnom postupku navedeno društvo različito od onoga kojemu su pošiljke otpada o kojima je riječ u glavnom postupku stvarno bile namijenjene, sa sjedištem u drugoj državi članici, koje je bilo navedeno kao postrojenje za oporabu, iako se nije nalazilo u zemlji odredišta navedenoj u tim dokumentima.
85 Vidjeti točku 214.tužbe (Prilozi A.81 i B.5). Zbog toga Savezna Republika Njemačka ističe nedopuštenost tog prigovora u dijelu u kojem je istaknut u pogledu lokacija br. 3, 4 i 6, dok Republika Poljska, iako priznaje da se njezina pritužba odnosila samo na lokaciju br. 5, tvrdi da navođenje lokacije br. 3, 4 i 6 u tužbi ne predstavlja proširenje drugog prigovora, nego samo njegovo pojašnjenje. Vidjeti u tom smislu Prete, L., Infringement Proceedings in EU Law, Wolters Kluwer, Alphen-sur-le-Rhin, 2017., str. 203.
86 Iako se u tekstu članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1013/2006 upotrebljava izraz „prijavljeni” otpad, čini mi se da se on primjenjuje i na otpad koji je prvotno podvrgnut postupku pružanja informacija. Naime, drukčije tumačenje dovelo bi do paradoksalnog rezultata prema kojem bi se ta odredba primjenjivala (i time stvorila obvezu pružanja informacija) samo ako je otpad već prijavljen. Suprotno tomu, čini se da je tumačenje koje predlažem u skladu s kontekstom u kojem se nalazi navedena odredba, koja je obuhvaćena poglavljem 3. te uredbe, naslovljenim „Opće administrativne odredbe”, kao i s njezinim ciljem, koji se sastoji upravo od rješavanja razlika u mišljenjima između tijela u pogledu primjene članka 3. navedene uredbe.
87 Drugim riječima, člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1013/2006 uvodi se supsidijarna klasifikacija otpada u slučaju razilaženja u mišljenjima između predmetnih tijela, što dovodi do primjene postupka prethodne pisane obavijesti i odobrenja predviđenog u članku 3. stavku 1. te uredbe. Taj je pristup u skladu s načelom predostrožnosti i načelom preventivnog djelovanja jer se njime osigurava najviša razina nadzora i kontrole u skladu s tom uredbom. Iz toga slijedi da postupak prethodne pisane obavijesti i odobrenja treba smatrati postupkom donošenja presude zbog ogluhe kako bi se osigurao optimalni nadzor i kontrola pošiljaka otpada unutar Unije radi zaštite okoliša i zdravlja ljudi. Međutim, postupak pružanja informacija prikladan je samo za otpad koji zahtijeva niži stupanja nadzora i kontrole.
88 Ta država članica dovodi u pitanje primjenjivost članka 4. stavka 3. UEU-a u ovom slučaju jer Uredba br. 1013/2006 sadržava posebne odredbe o suradnji među državama članicama, što stoga predstavlja lex specialis.
89 Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da se povreda opće obveze lojalne suradnje koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU-a razlikuje od povrede specifičnih obveza putem kojih se ona manifestira. Prema tome, moguće ju je utvrditi samo ako se odnosi na radnje različite od onih koje predstavljaju povredu tih specifičnih obveza (presuda od 17. prosinca 2020., Komisija/Slovenija (Arhive ESB-a), C-316/19, EU:C:2020:1030, t. 121. i navedena sudska praksa).
90 Vidjeti sudsku praksu navedenu u prethodnoj bilješci ovog mišljenja. Vidjeti i presudu od 30. travnja 2024., Latvija/Švedska (Sustav osiguranja depozita), C-822/21, EU:C:2024:373, t. 99. i 100. i navedenu sudsku praksu).
91 Naime, u okviru tužbi zbog povrede obveze koje se temelje na članku 258. UFEU-a, Sud je pojasnio da Komisija, koja ne raspolaže vlastitim istražnim ovlastima u tom području, uvelike ovisi o dokazima koje dostave mogući podnositelji pritužbi, privatna ili javna tijela koja djeluju na državnom području te države članice kao i sama navedena država članica, i da je na nacionalnim je tijelima da provedu potrebne provjere na licu mjesta, u duhu lojalne suradnje, u skladu s obvezom svake države članice, da olakša opću zadaću Komisije (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Komisija/Slovenija, C-140/14, EU:C:2015:501, t. 40. do 43. i navedenu sudsku praksu). Prema mojem mišljenju, isto se načelo po analogiji primjenjuje u okviru tužbe zbog povrede obveze koja se temelji na članku 259. UFEU-a.
92 Vidjeti moju analizu u okviru prvog prigovora u pogledu područja br. 2 do 6.
93 Naime, iako je Sud u više navrata presudio da se država članica ne može pozivati na odredbe, prakse ili situacije iz svojeg unutarnjeg pravnog poretka, uključujući one koje proizlaze iz njezine savezne organizacije, kako bi opravdala nepoštovanje obveza i rokova propisanih pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2002., Komisija/Njemačka, C-383/00, EU:C:2002:289, t. 20.), jedini slučaj, na koji se u tom pogledu pozivaju poljska tijela, a koji se odnosi na područje br. 3, zaključen je, nakon više prepiske, odgovorom nadležnih tijela o odbijanju.