Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 11. lipnja 2026.(1)
Predmeti C-631/24 P i C-632/24 P
Europska komisija
protiv
Margrete Auken i dr. (C-631/24 P)
i
Europska komisija
protiv
Fabiena Courtoisa i dr. (C-632/24 P)
„Žalba – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Pristup dokumentima institucija Europske unije – Članak 4. stavak 1. točka (b) – Izuzeće u vezi sa zaštitom privatnosti i integriteta pojedinca – Članak 4. stavak 2. prva alineja – Izuzeće u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa određene fizičke ili pravne osobe – Uredba (EU) 2018/1725 – Zaštita pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka – Članak 9. stavak 1. točka (b) – Nužnost da se podaci prenesu za posebnu svrhu u javnom interesu – Prijenos koji može ugroziti legitimne interese ispitanika i proporcionalnost tog prijenosa – Dokumenti koji se odnose na ugovore o prethodnoj kupnji i ugovore o kupnji sklopljene između Europske komisije i farmaceutskih poduzetnika u okviru pandemije bolesti COVID-19 – Djelomično uskraćivanje pristupa – Poništenje odluka Komisije u dijelu u kojem je ona odbila širi pristup, s jedne strane, izjavama o nepostojanju sukoba interesa koje su potpisali članovi zajedničkog pregovaračkog tima za kupnju cjepiva te, s druge strane, odredbama o odšteti farmaceutskim poduzetnicima o kojima je riječ”
I. Uvod
1. Svojim žalbama Europska komisija zahtijeva ukidanje presuda Općeg suda Europske unije od 17. srpnja 2024., Auken i dr./Komisija (T-689/21, u daljnjem tekstu: prva pobijana presuda, EU:T:2024:476), i Courtois i dr./Komisija (T-761/21, u daljnjem tekstu: druga pobijana presuda, EU:T:2024:477), kojima je taj sud djelomično poništio Odluku Europske komisije C(2022) 1038 final od 15. veljače 2022. koja je donesena na temelju članka 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001(2) i kojom se M. Auken i dr. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) odobrava djelomični pristup ugovorima o prethodnoj kupnji i ugovorima o kupnji koje je Komisija sklopila s farmaceutskim poduzetnicima o kojima je riječ za kupnju cjepiva protiv pandemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: prva sporna odluka) kao i Odluku Europske komisije C(2022) 1359 final od 28. veljače 2022. koja je donesena na temelju tog članka 4. i kojom se F. Courtoisu i dr. (u daljnjem tekstu: tužitelji) odobrava djelomičan pristup određenim dokumentima o kupnji cjepiva od strane te institucije u okviru te pandemije (u daljnjem tekstu: druga sporna odluka), te verziju ove potonje odluke na francuskom jeziku priopćenu 31. ožujka 2022.
2. Javni pristup dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Komisije uređen je Uredbom br. 1049/2001, dok obrada osobnih podataka od strane institucija, tijela, ureda i agencija Unije potpada pod Uredbu (EU) 2018/1725(3), pri čemu se ta dva akta moraju tumačiti zajedno u svrhu ispitivanja ovih predmeta.
3. Tim se predmetima poziva Sud da u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 pojasni, s jedne strane, opseg ovlasti Komisije da fizičkim osobama, pozivajući se na zaštitu osobnih podataka, uskrati pristup dokumentima institucija Unije koji se u ovom slučaju odnose na imena članova zajedničkog pregovaračkog tima, sastavljenog od dužnosnika Komisije i malog broja stručnjaka iz država članica, za kupnju cjepiva od farmaceutskih poduzetnika, te, s druge strane, doseg izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa tih poduzetnika u pogledu odredbi koje se odnose na odštetu koju države članice isplaćuju za svu naknadu štete koju bi ti poduzetnici inače morali isplatiti u okviru odgovornosti za svoja cjepiva.
II. Pravni okvir
A. Uredba br. 1049/2001
4. Članak 1. Uredbe br. 1049/2001, naslovljen „Svrha”, određuje u točki (a):
„Svrha je ove Uredbe:
(a) definirati načela, uvjete i ograničenja na temelju javnog ili privatnog interesa kojima se uređuje pravo na pristup dokumentima Europskoga parlamenta, Vijeća [Europske unije] i Komisije [...] predviđeno u članku 255. [UEZ-a] tako da se osigura najširi mogući pristup dokumentima.”
5. Članak 4. te uredbe, naslovljen „Izuzeća”, predviđa u svojim stavcima 1. i 2.:
„1. Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:
[...]
(b) privatnost[i] i integritet[a] pojedinca, posebno u skladu s propisima Zajednice o zaštiti osobnih podataka.
2. Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:
– komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo,
[...]
osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.”
B. Uredba 2018/1725
6. Članak 1. Uredbe br. 2018/1725, naslovljen „Predmet i ciljevi”, određuje u svojim stavcima 1. i 2.:
„1. U ovoj se Uredbi utvrđuju pravila o zaštiti pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka u institucijama i tijelima te pravila povezana sa slobodnim kretanjem osobnih podataka među njima ili prema drugim primateljima koji imaju poslovni nastan u Uniji.
2. Ovom se Uredbom štite temeljna prava i slobode pojedinaca, a posebno njihovo pravo na zaštitu osobnih podataka.”
7. Članak 3. te uredbe, naslovljen „Definicije”, glasi kako slijedi u svojoj točki 13.:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[...]
13. ,primatelj’ znači fizička ili pravna osoba, tijelo javne vlasti, agencija ili drugo tijelo kojem se otkrivaju osobni podaci, neovisno o tome je li on treća strana. [...]”
8. Članak 9. navedene uredbe, naslovljen „Prijenos osobnih podataka primateljima s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije” sastavljen je na sljedeći način u svojem stavku 1.:
„Ne dovodeći u pitanje članke od 4. do 6. i članak 10., osobni se podaci prenose primateljima s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije samo ako:
[...]
(b) primatelj utvrdi da je potrebno izvršiti prijenos podataka za posebne svrhe u javnom interesu, a voditelj obrade, u slučaju da postoji razlog za pretpostavku da bi legitimni interesi ispitanika mogli biti dovedeni u pitanje, utvrdi da je prijenos podataka u te svrhe razmjeran, nakon što je dokazano odvagnuo različite suprotstavljene interese.”
III. Okolnosti spora
9. Okolnosti sporova, kako ih je Opći sud iznio u točkama 2. do 13. prve pobijane presude i u točkama 2. do 17. druge pobijane presude, mogu se za potrebe ovog mišljenja sažeti na sljedeći način, pri čemu je kontekst zajednički obama predmetima.
A. Kontekst koji je zajednički obama predmetima
10. Dana 14. travnja 2020. Vijeće donijelo je Uredbu (EU) 2020/521(4) kojom je aktiviralo hitnu potporu uspostavljenu Uredbom (EU) 2016/369(5) kako bi se Uniji omogućilo da se u duhu solidarnosti suoči s krizom povezanom s pandemijom bolesti COVID-19, s obzirom na brzo širenje virusa i transnacionalni karakter njegovih učinaka zbog kojih je bio potreban sveobuhvatan odgovor.
11. Dana 17. lipnja 2020. Komisija je objavila komunikaciju naslovljenu „Strategija EU-a za cjepiva protiv bolesti COVID-19”(6). Ta strategija čiji je cilj ubrzati razvoj, proizvodnju i primjenu cjepiva protiv bolesti COVID-19 temeljila se na dvama stupovima. Prvi se sastojao od jamčenja dostatne proizvodnje cjepiva u Uniji i, prema tome, opskrbe država članica na temelju ugovora o prethodnoj kupnji sklopljenih s proizvođačima cjepiva u okviru instrumenta za hitnu potporu, kako je aktiviran Uredbom 2020/521. Drugi je bio prilagoditi regulatorni okvir Unije kriznoj situaciji koja je tada bila u tijeku i iskoristiti postojeću regulatornu fleksibilnost kako bi se ubrzao razvoj, izdavanje odobrenja i stavljanje cjepiva na raspolaganje, a istodobno održali standardi kvalitete, sigurnosti i učinkovitosti cjepiva.
12. U tom pogledu, Komisija je pojasnila da će države članice biti uključene u postupak od samog početka i da će sve države članice sudionice biti zastupljene u Upravljačkom odboru koji će joj pomagati u svim aspektima ugovora o prethodnoj kupnji prije njihova potpisivanja. Pojasnila je, nadalje, da će zajednički pregovarački tim, koji se sastoji od nje i malog broja stručnjaka iz država članica, biti zadužen za pregovaranje o tim ugovorima (u daljnjem tekstu: zajednički pregovarački tim) koji će biti sklopljeni u ime svih država članica sudionica. Komisija je također tvrdila da će ona biti odgovorna za postupak javne nabave u ime država članica i za sklopljene ugovore o prethodnoj kupnji.
13. Prema Komisijinu mišljenju, predloženi okvir trebao se analizirati kao „polica osiguranja” koja se sastoji od prijenosa dijela rizika s farmaceutskog sektora na javna tijela u zamjenu za to da je državama članicama osiguran pravedan i pristupačan pristup cjepivu, u slučaju da se ono pronađe.
B. Predmet C-631/24 P
14. Dopisom od 20. siječnja 2021. upućenim predsjednici i glavnoj tajnici Komisije, tužiteljice, članovi Parlamenta, zatražile su na temelju Uredbe br. 1049/2001, pristup „različitim ugovorima – ugovorima o prethodnoj kupnji – sklopljenima između Komisije i farmaceutskih društava radi kupnje cjepiva protiv bolesti COVID‑19” (u daljnjem tekstu: prvotni zahtjev 1). U dopisu je pojašnjeno da su, prema njihovim informacijama, ugovori već bili potpisani s društvima AstraZeneca, Sanofi‑GSK, Johnson and Johnson, BioNTech‑Pfizer, CureVac i Moderna, tako da se zahtjev odnosi na te ugovore kao i na one koji bi se mogli sklopiti nakon datuma podnošenja zahtjeva, kao što je onaj s Novavaxom.
15. Dopisom od 11. ožujka 2021. glavna direktorica Komisijine Glavne uprave (GU) za zdravlje i sigurnost hrane (u daljnjem tekstu: GU za zdravlje) obavijestila je tužiteljice da je utvrdila osam dokumenata koji su obuhvaćeni prvotnim zahtjevom 1, odnosno šest ugovora o prethodnoj kupnji i dva ugovora o kupnji. Navela je da je na jednoj od njezinih internetskih stranica objavljena pročišćena verzija triju tih ugovora o prethodnoj kupnji, to jest ugovora sklopljenih s AstraZenecom, Sanofi‑GSK‑om i CureVac‑om, te da je nastavljeno ispitivanje drugih dokumenata i savjetovanja s dotičnim trećim stranama radi donošenja odluka o njihovu otkrivanju.
16. Dopisom od 9. lipnja 2021. glavna direktorica GU‑a za zdravlje obavijestila je tužiteljice da je, u odgovoru na prvotni zahtjev 1, odobren djelomični pristup devet dokumenata za koje je utvrđeno da su obuhvaćeni tim zahtjevom, odnosno osam gore navedenih dokumenata, kao i dodatnom ugovoru o kupnji sklopljenom s Pfizer‑BioNTechom. Navela je da su pročišćene verzije tih dokumenata objavljene na jednoj od njezinih internetskih stranica i da su dijelovi bili prikriveni na temelju izuzeća u vezi sa zaštitom privatnosti i integriteta pojedinca, zaštitom komercijalnih interesa i zaštitom procesa odlučivanja institucija, koja su utvrđena člankom 4. stavkom 1. točkom (b), člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom i člankom 4. stavkom 3. prvim podstavkom(7) Uredbe br. 1049/2001.
17. Dopisom od 30. lipnja 2021. tužiteljice su podnijele ponovni zahtjev kojim od Komisije traže da preispita svoje stajalište u pogledu devet utvrđenih dokumenata i da odobri njihovu cjelovitu objavu, osim dijelova obuhvaćenih izuzećem koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca predviđenim u članku 4. stavku 1. točki (b) te uredbe (u daljnjem tekstu: ponovni zahtjev 1). Oni su se, među ostalim, pozvali na okolnost da su cijene navedene u svim sklopljenim ugovorima o prethodnoj kupnji kao i potpune verzije ugovora o prethodnoj kupnji sklopljenih s AstraZenecom, Pfizer-BioNTechom i Modernom objavljene na društvenoj mreži i u medijima u razdoblju od prosinca 2020. do travnja 2021. Dana 13. kolovoza 2021. Glavno tajništvo Komisije obavijestilo je tužiteljice da još uvijek ne može odgovoriti na njihov ponovni zahtjev. Na taj je datum izostanak odgovora na ovaj zahtjev doveo do prešutne odluke o odbijanju u skladu s člankom 8. stavkom 3. navedene uredbe(8).
18. Komisija je 15. veljače 2022. donijela prvu spornu odluku, nakon savjetovanja s farmaceutskim poduzetnicima o kojima je riječ u skladu s člankom 4. stavkom 4. iste uredbe (u daljnjem tekstu: poduzetnici o kojima je riječ). U njoj je navedeno da je u okviru ocjene ponovnog zahtjeva 1 Glavno tajništvo Komisije provelo ponovno ispitivanje odgovora koji je na prvotni zahtjev dala GU za zdravlje i da je nakon tog novog ispitivanja utvrđeno da je trinaest dokumenata obuhvaćeno zahtjevom za pristup dokumentima, odnosno devet gore navedenih dokumenata i četiri dodatna dokumenta.
19. Prvom spornom odlukom Komisija je odobrila djelomični pristup dokumentima iz točke 11. prve pobijane presude. Konkretnije, Komisija je odobrila širi djelomični pristup određenim od tih prethodno otkrivenih dokumenata, kao i djelomičan pristup dokumentima koji do tada nisu bili javno objavljeni u pročišćenom obliku(9). Prvoj spornoj odluci bile su priložene pročišćene verzije navedenih dokumenata.
20. Komisija se u prvoj spornoj odluci oslonila na izuzeća koja se odnose na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca i na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ kako bi opravdala samo djelomični pristup predmetnim ugovorima.
C. Predmet C-632/24 P
21. Dopisom od 24. svibnja 2021. upućenim predsjednici Komisije kao i porukom elektroničke pošte od istog dana upućenom Glavnom tajništvu Komisije, dva su odvjetnika zatražila „u ime i za račun prvih 86 000 podnositelja peticije platforme https://dejavu/legal/” koje su zastupali i među kojima su i tužitelji, pristup, na temelju Uredbe br. 1049/2001, određenom broju dokumenata koji se odnose na kupnju, od strane Komisije i za račun država članica, cjepiva u okviru pandemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: prvotni zahtjev 2). Taj je dopis također sadržavao zahtjev za dostavu informacija. Konkretno, taj prvotni zahtjev 2 odnosio se na ugovore o kupnji koje je Komisija potpisala s proizvođačima cjepiva, na identitet predstavnika Unije koji su sudjelovali u pregovorima s tim proizvođačima i na izjave o izravnim ili neizravnim interesima između tih predstavnika i navedenih proizvođača te je bio sastavljen pozivajući se na sljedeće dokumente: prvo, svi ugovori koje je Komisija potpisala na temelju Uredbe 2020/521, a osobito ugovori s Pfizer-BioNTechom, Modernom, Johnson & Johnsonom i AstraZenecom, drugo, popis, odluke o imenovanju i potpuni identitet predstavnika Unije u pregovorima o ugovorima (to jest, ime, prezime, profesionalna ili institucionalna uloga) i, treće, izjave o izravnim ili neizravnim interesima između prethodno navedenih predstavnika Unije i proizvođača, ulagača i financijera cjepiva i drugih lijekova(10).
22. Dopisom od 30. srpnja 2021. glavna direktorica GU za zdravlje odgovorila je na prvotni zahtjev 2 te je navela da je utvrdila 46 dokumenata koji odgovaraju navedenom zahtjevu, odnosno četiri ugovora o prethodnoj kupnji i tri ugovora o kupnji koja je Komisija sklopila s AstraZenecom, Pfizer-BioNTechom, Janssenom i Modernom, 17 dokumenata nazvanih „nacrti memoranduma o razumijevanju” („draft term sheet”) i 22 izjave o nepostojanju sukoba interesa. Navela je da je odobren djelomičan pristup gore navedenim ugovorima o prethodnoj kupnji i ugovorima o kupnji, čije su djelomično redigirane verzije objavljene na jednoj od njezinih internetskih stranica. Do ispuštanja dijelova došlo je na temelju izuzećâ u vezi sa zaštitom privatnosti i integriteta pojedinca, zaštitom komercijalnih interesa poduzetnikâ i zaštitom procesa odlučivanja institucija, predviđenima u članku 4. stavku 1. točki (b), članku 4. stavku 2. prvoj alineji i članku 4. stavku 3. Uredbe br. 1049/2001. Ti dijelovi koji sadržavaju osjetljive komercijalne informacije, među ostalim o poduzetnicima o kojima je riječ, njihovim podugovarateljima i povezanim društvima, uključujući znanstvene podatke o cjepivima, cijeni, vremenskom rasporedu primjene cjepiva, kapacitetu proizvodnje, stručnom znanju i iskustvu i sudjelovanju stručnjaka i partnera, poslovnim strategijama i drugim informacijama imaju komercijalnu vrijednost. Djelomičan pristup također je bio odobren za izjave o nepostojanju sukoba interesa, od kojih je samo jedan primjerak poslan tužiteljima, pri čemu se ti dokumenti razlikuju samo u pogledu imena potpisnika, potpisa i datuma potpisivanja. Informacije su ispuštene na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) te uredbe. Suprotno tomu, Komisija je navela da pristup 17 „nacrta memoranduma o razumijevanju” treba odbiti u cijelosti na temelju izuzeća koja se odnose na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika i na zaštitu procesa odlučivanja institucija, predviđenih u članku 4. stavku 2. prvoj alineji i u članku 4. stavku 3. navedene uredbe, te, za šest tih „nacrta memoranduma o razumijevanju”, također na temelju izuzeća koje se odnosi na zaštitu sudskog postupka, predviđenog u članku 4. stavku 2. drugoj alineji iste uredbe.
23. Tužitelji su 13. kolovoza 2021., na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001, podnijeli ponovni zahtjev kojim su tražili da Komisija preispita svoje stajalište u pogledu svih dokumenata kojima je pristup bio u cijelosti ili djelomično odbijen (u daljnjem tekstu: ponovni zahtjev 2). Dana 24. rujna 2021. Komisija ih je obavijestila da i dalje nije u mogućnosti odgovoriti na taj zahtjev. Izostanak odgovora na taj datum doveo je do prešutne odluke o odbijanju ponovnog zahtjeva 2 (u daljnjem tekstu: prešutna odluka o odbijanju 2), u skladu s člankom 8. stavkom 3. te uredbe.
24. Dana 28. veljače 2022. i nakon savjetovanja s farmaceutskim poduzetnicima o kojima je riječ u skladu s člankom 4. stavkom 4. navedene uredbe Komisija je donijela drugu spornu odluku, primjenom članka 4. iste uredbe (u daljnjem tekstu: izričita odluka), o kojoj su tužitelji obaviješteni 1. ožujka 2022. na engleskom jeziku. Komisija je navela da je ta obavijest potaknuta brigom za žurnost te da će im prijevod na francuski jezik biti naknadno priopćen.
25. U izričitoj odluci Komisija je istaknula da je u okviru ispitivanja ponovnog zahtjeva 2 Glavno tajništvo ponovno ispitalo odgovor koji je na prvotni zahtjev 2 dala GU za zdravlje. Nakon tog novog ispitivanja popis dokumenata koji se odnose na zahtjev za pristup dokumentima izmijenjen je i povećan na 66 dokumenata. Konkretno, ta izmjena je rezultirala uklanjanjem svih 17 dokumenata koji su prethodno identificirani kao „nacrt memoranduma o razumijevanju” od strane GU za zdravlje, kojima je pristup u cijelosti odbijen kao odgovor na prvotni zahtjev 2, te dodavanjem novih dokumenata, kojima je pristup djelomično odobren, uključujući ugovore o prethodnoj kupnji, ugovore o kupnji i 31 dopis obuhvaćen prepiskom između Komisije i država članica. Osim toga, širi djelomičan pristup odobren je četirima ugovorima o prethodnoj kupnji i trima ugovorima o kupnji kojima je već bio odobren djelomičan pristup nakon prvotnog zahtjeva 2. Tako je izričitom odlukom djelomičan pristup odobren kako ugovorima o prethodnoj kupnji tako i ugovorima o kupnji spomenutima u točki 14. druge pobijane presude tako i drugim dokumentima također spomenutima u toj točki 14.
26. U izričitoj odluci Komisija je smatrala da se izuzeće koje se odnosi na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca primjenjuje na sve ugovore o kojima je riječ i druge dokumente navedene u točkama 14. i 15. druge pobijane presude. Smatrala je, osim toga, da se, što se tiče tih ugovora, primjenjuje i izuzeće u vezi sa zaštitom komercijalnih interesa poduzetnikâ. Dana 31. ožujka 2022. tužiteljima je priopćena verzija izričite odluke na francuskom jeziku.
IV. Postupci pred Općim sudom i pobijane presude
A. Predmet T-689/21
27. Tužiteljice su Općem sudu podnijele tužbu za poništenje prve sporne odluke. U prilog svojoj tužbi, istaknuli su šest tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj primjeni izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika na informacije koje nisu obuhvaćene tim izuzećem, nedostatku u obrazloženju u tom pogledu i nedosljednoj primjeni navedenog izuzeća; drugi na nepostojanju opravdanja za primjenu izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika na sedam kategorija odredbi; treći na nedosljednoj primjeni Uredbe br. 1049/2001 koja je dovela do povrede te uredbe i povrede načela dobre uprave jer Komisija nije u istoj mjeri ispustila odredbe ili informacije iste naravi, kao i na nedostatku u obrazloženju u tom pogledu; četvrti na povredi članka 4. stavka 2. te uredbe jer Komisija nije uzela u obzir prevladavajući javni interes koji opravdava otkrivanje zatraženih informacija, te na nedostatku u obrazloženju u tom pogledu; peti na povredi članka 42. i članka 52. stavka 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 10. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.; i šesti na povredi članaka 7. i 8. navedene uredbe jer je Komisija prvom spornom odlukom ispustila određene informacije koje je prethodno otkrila, kao i na nedostatku u obrazloženju u tom pogledu.
28. Opći sud poništio je prvu spornu odluku u dijelu u kojem je Komisija odbila širi pristup, kao prvo, definicijama pojmova „namjerna povreda” („wilful misconduct”), iz ugovora o prethodnoj kupnji sklopljenog između nje i AstraZenece, te „svi mogući razumni napori” („best reasonable efforts”) iz ugovora o prethodnoj kupnji i iz ugovora o kupnji sklopljenih između Komisije i Pfizer‑BioNTecha, kao drugo, odredbama koje se odnose na donacije i preprodaje i, kao treće, odredbama o odšteti u ugovorima o prethodnoj kupnji i ugovorima o kupnji sklopljenima između nje i predmetnih farmaceutskih poduzetnika za kupnju cjepiva protiv bolesti COVID-19 na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001. Opći sud odbio je tužbu u preostalom dijelu.
B. Predmet T-761/21
29. Tužitelji su Općem sudu podnijeli tužbu za poništenje prešutne odluke o odbijanju 2, izričite odluke i verzije izričite odluke na francuskom jeziku od 31. ožujka 2022. U potporu svojoj tužbi, oni su u biti istaknuli četiri tužbena razloga od kojih se prvi temelji na nepotpunosti popisa dokumenata za koje je utvrđeno da su obuhvaćeni zahtjevom za pristup dokumentima, drugi na neprimjenjivosti dvaju izuzeća na koja se Komisija poziva kako bi opravdala djelomično odbijanje pristupa zatraženim dokumentima, treći na postojanju prevladavajućeg javnog interesa koji opravdava potpun pristup zatraženim dokumentima i četvrti na povredi načela proporcionalnosti.
30. Drugom pobijanom presudom Opći sud je presudio da se obustavlja postupak povodom zahtjeva za poništenje prešutne odluke 2 kojom se odbija ponovni zahtjev 2. Poništio je drugu spornu odluku kao i francusku verziju te odluke u dijelu u kojemu je Komisija odbila širi pristup, s jedne strane, izjavama o nepostojanju sukoba interesa koje su potpisali članovi zajedničkog pregovaračkog tima na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 i, s druge strane, odredbama koje se odnose na odštetu u ugovorima o prethodnoj kupnji i ugovorima o kupnji sklopljenima između Komisije i poduzetnika o kojima je riječ za kupnju cjepiva protiv bolesti COVID-19 na temelju članka 4. stavka 2. prve alineje te uredbe. Opći sud odbio je tužbu u preostalom dijelu.
V. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
A. Predmet C-631/24 P
31. U prilog svojoj žalbi koja se odnosi na prvu pobijanu presudu, Komisija ističe četiri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja obveze obrazlaganja u vezi s ispuštanjem definicija izraza „namjerna povreda” i „svi mogući razumni napori” (točke 39. do 46. te presude); drugi na pogreškama koje se tiču prava prilikom tumačenja članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, povredi obveze obrazlaganja i iskrivljavanju činjenica koji su doveli do zaključka da su ispuštanja ugovornih odredbi o odšteti bila nezakonita (točke 157. do 171. iste presude); treći na pogreškama koje se tiču prava prilikom tumačenja članka 4. stavka 2. prve alineje te uredbe i tumačenja obveze obrazlaganja u vezi s ispuštanjem ugovornih odredbi o preprodajama i donacijama (točke 179. do 188. te presude), i četvrti na pogrešci koja se tiče prava jer je kao dokazana uzeta povreda članka 11. stavka 1. i članka 42. Povelje (točke 236. do 238. i 240. prve pobijane presude).
32. Tužiteljice od Suda zahtijevaju da odbaci žalbu kao djelomično očito nedopuštenu i, u svakom slučaju, odbije kao neosnovanu kao i da Komisiji naloži snošenje troškova.
B. Predmet C-632/24 P
33. U potporu svojoj žalbi koja se odnosi na drugu pobijanu presudu, Komisija ističe tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na iskrivljavanju dokaza prilikom ocjene potrebe za prijenosom osobnih podataka o kojima je riječ (točke 63. do 92. te presude) i drugi na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725, u vezi s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001 (točke 52. do 92. te presude). Treći žalbeni razlog koji se odnosi na osnovanost obrazloženja za uskraćivanje potpunog pristupa ugovornim odredbama o odšteti (točke 154. do 174. te presude) sastoji se od triju dijelova: to jest, od pogreške koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, povrede obveze obrazlaganja i triju iskrivljavanja dokaza.
34. Tužitelji od Suda zahtijevaju da odbije žalbu i zahtjev da Sud ukine drugu pobijanu presudu ili, podredno, odbije Komisijin zahtjev da odluči o tužbi iz prvostupanjskog postupka u predmetu T‑761/21 i vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje ili, podredno tomu, odbije Komisijin zahtjev da Sud sam odbije tužbu iz prvostupanjskog postupka u navedenom predmetu. Tužitelji od Suda u svakom slučaju zahtijevaju da odbije sve druge Komisijine zahtjeve, uključujući na temelju troškova, te da joj naloži snošenje vlastitih kao i njihovih troškova, uključujući troškove u vezi s postupkom privremene pravne zaštite.
35. Na raspravi koja je zajednička obama predmetima i održana je 4. ožujka 2026. Sud je saslušao izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koja im je postavio.
VI. Analiza
36. U skladu sa zahtjevom Suda ovo će se mišljenje usredotočiti na analizu, s jedne strane, drugog žalbenog razloga u predmetu C-632/24 P, te, s druge strane, drugog žalbenog razloga u predmetu C-631/24 P i trećeg žalbenog razloga u predmetu C-632/24 P, koje će se ispitati zajedno.
A. Drugi žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P
37. U okviru svojeg drugog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725, u vezi s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001, smatrajući da mora dati pristup izjavama o nepostojanju sukoba interesa, uključujući osobne podatke članova zajedničkog pregovaračkog tima i konkretnije njihova imena.
1. Prvi dio drugog žalbenog razloga koji se temelji na pogrešnom tumačenju prvog uvjeta predviđenog u članku 9. stavku 1. točki (b) Uredbe 2018/1725
a) Argumentacija stranaka
38. Komisija ističe da je Opći sud pogrešno okvalificirao „posebnu svrhu u javnom interesu” u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725 pri čemu se cilj sastoji od provjere nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima.
39. Prema stajalištu Komisije, taj se cilj ne može povezati sa svrhom u javnom interesu. Naime, iako je nepristranost dužnosnika Komisije i država članica u javnom interesu, provjera te nepristranosti od strane „bilo kojeg pojedinca” koji traži pristup dotičnim dokumentima ne bi služila takvom javnom interesu, nego prije vlastitom interesu tog pojedinca, primjerice, radi zadovoljavanja njegove znatiželje.
40. Nadalje, tužitelji nisu dokazali postojanje posebne svrhe u javnom interesu koja je navedena u točki 71. druge pobijane presude. Prema stajalištu Komisije, rasuđivanje koje je Opći sud slijedio toliko je općenito da bi se moglo primijeniti na bilo koji zahtjev za otkrivanje osobnih podataka dužnosnika Komisije i država članica u okviru bilo kojeg postupka koji se odnosi na upravljanje pandemijom bolesti COVID-19. Dakle, na temelju tog se rasuđivanja predmnijevalo da je posebna svrha u javnom interesu dokazana za otkrivanje, primjerice, imena dužnosnika Komisije koji su sudjelovali u izradi odluke u vezi sa spojivosti državne potpore donesene radi suočavanja s učincima te pandemije. Prema tome, Opći sud je pogrešno protumačio prvi uvjet predviđen u članku 9. stavku 1. točki (b) Uredbe 2018/1725.
41. Taj zaključak nije doveden u pitanje sudskom praksom Općeg suda navedenom u točki 72. druge pobijane presude prema kojoj opća priroda razloga za prijenos osobnih podataka ne utječe izravno na to je li prijenos potreban za ostvarivanje cilja koji želi postići podnositelj zahtjeva(11). U tom pogledu Komisija ističe, kao prvo, da se ta sudska praksa odnosila na članak 8. točku (b) Uredbe br. (EZ) 45/2001(12), zamijenjene Uredbom 2018/1725, a što je odredba koja zahtijeva samo da primatelj osobnih podataka „utvrdi potrebu za prijenosom podataka”. Kao drugo, tvrdi da se navedena sudska praksa ne odnosi na opće i apstraktno opravdanje za prijenos osobnih podataka, nego na posebno opravdanje koje se odnosi na ponašanje članova Parlamenta u obavljanju njihovih dužnosti. Kao treće i u svakom slučaju, ta institucija podsjeća na to da sudska praksa Općeg suda ne može vezivati Sud prilikom tumačenja prava Unije.
42. Komisija također smatra da je Opći sud zanemario znatnu razliku između predmeta C-632/24 P i onog povodom kojeg je donesena presuda ClientEarth(13), u pogledu tumačenja prvog uvjeta predviđenog u članku 9. stavku 1. točki (b) Uredbe 2018/1725. Naime, za razliku od ovog potonjeg predmeta, tužitelji nisu tvrdili da su dužnosnici i službenici Komisije o čijim je osobnim podacima riječ treće strane koje mogu utjecati na proces odlučivanja te institucije zbog mogućih veza s industrijskim krugovima. U ovom slučaju, predstavnici Komisije i država članica su, naprotiv, izravno pregovarali o ugovorima s predstavnicima dotičnih gospodarskih subjekata bez intervencije trećih strana koje mogu održavati takve veze. Opći sud je pokušao napraviti razliku između tih dvaju predmeta tako što je istaknuo da su u predmetu povodom kojeg je donesena presuda ClientEarth tužitelji mogli iznijeti indicije na temelju kojih se mogla dovesti u sumnju nepristranost dotičnih stručnjaka jer su saznali njihova imena. Međutim, u tom su predmetu stručnjaci javno objavili svoje izjave o interesima, tako da je njihov identitet bio poznat. Osim toga, spor se nije odnosio na otkrivanje izjava o nepostojanju sukoba interesa. Komisija dodaje da okolnost da podnositelj zahtjeva (ni)je u mogućnosti dokazati postojanje posebne svrhe u javnom interesu ne može dovesti do uklanjanja samog zahtjeva glede posebnosti takve svrhe.
43. Nadalje, Komisija smatra da je Opći sud pogrešno utvrdio da je otkrivanje imena članova zajedničkog pregovaračkog tima bilo potrebno u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725. Naime, Opći sud je u točki 73. druge pobijane presude samo istaknuo da su „tužitelji [...] samo u posjedu prezimena, imena i profesionalne ili institucionalne uloge članova zajedničkog pregovaračkog tima mogli provjeriti da navedeni članovi nisu bili u sukobu interesa”, a da nije izložio razloge zbog kojih bi otkrivanje tih informacija bilo jedino sredstvo da im se omogući da provjere nepostojanje sukoba interesa. Međutim, kao što je to navedeno u točki 60. druge pobijane presude, kako bi ispunio uvjet „potrebe” podnositelj zahtjeva treba dokazati da je prijenos osobnih podataka najprikladnija od svih mogućih mjera za ostvarivanje cilja koji podnositelj zahtjeva želi postići te da je ona proporcionalna tom cilju.
44. Komisija smatra da u ovom slučaju otkrivanje tih osobnih podataka pripadnicima javnosti bez ikakve službene dužnosti nije potrebno jer je dovoljno omogućiti nadležnim tijelima da im pristupe kako bi provela potrebne provjere. Usto i u svakom slučaju, cilj koji se sastoji od „provjera nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima” već je bio postignut objavom anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa koje su tužiteljima omogućile da provjere jesu li službenici Komisije doista ispunili primjenjive obveze u okviru bilo kojeg postupka javne nabave Unije.
45. Tužitelji osporavaju osnovanost argumenata koje je Komisija iznijela.
b) Ocjena
46. Uvodno podsjećam na to da prema sudskoj praksi Suda prilikom ispitivanja odnosa koji postoji između Uredbe br. 1049/2001 i Uredbe 45/2001, koja je zamijenjena Uredbom 2018/1725, radi primjene izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001 na konkretan slučaj, valja imati na umu da te uredbe imaju različite ciljeve. Prvom se nastoji osigurati što je moguće veća transparentnost postupka odlučivanja javnih tijela kao i informacija na kojima se temelje njihove odluke. Njome se dakle nastoji maksimalno olakšati korištenje prava na pristup dokumentima i promicati dobru administrativnu praksu. Drugom se nastoji osigurati zaštita sloboda i temeljnih prava fizičkih osoba, a osobito njihove privatnosti pri obradi osobnih podataka(14).
47. Uredbe br. 1049/2001 i 2018/1725 ne sadržavaju odredbe kojima je izričito propisano da bi jedna imala prednost pred drugom. Načelno valja osigurati njihovu potpunu primjenu. Jedina izričita veza između tih dviju uredbi uspostavljena je u članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1049/2001 kojom je predviđeno izuzeće od pristupa dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, posebno u skladu s propisima Unije o zaštiti osobnih podataka(15).
48. Osim toga, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 5. Uredbe 2018/1725, kad god se odredbe te uredbe temelje na istim načelima kao i odredbe Uredbe (EU) 2016/679(16), te bi skupove odredbi trebalo tumačiti ujednačeno, posebno zato što bi strukturu Uredbe 2018/1725 trebalo shvatiti kao istovjetnu strukturi Uredbe 2016/679.
49. Kao što je u tom okviru Komisija to pravilno istaknula, primjenom članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725, osobni se podaci prenose primateljima s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije samo ako, prema prvom uvjetu koji je predviđen tom odredbom, „primatelj utvrdi da je potrebno izvršiti prijenos podataka za posebne svrhe u javnom interesu” suprotno članku 6. stavku 1. Uredbe br. 1049/2001(17).
50. U ovom su slučaju tužitelji zatražili da im se priopće informacije o identitetu članova zajedničkog pregovaračkog tima. U drugoj spornoj odluci Komisija je zaključila da im se u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1049/2001 ne može odobriti pristup tim osobnim podacima.
51. U svojoj žalbi u predmetu C-632/24 P Komisija tvrdi da, iako je nepristranost dužnosnika Komisije i država članica u javnom interesu, njezina provjera od strane „bilo kojeg pojedinca” koji traži pristup dotičnim dokumentima ne može se smatrati povezanom s javnim interesom, nego prije služi njegovu vlastitom interesu, primjerice, zadovoljavanjem njegove znatiželje.
52. Takav se argument prema mojem mišljenju ne može prihvatiti. Naime, članak 9. stavak 1. točka (b) Uredbe 2018/1725 odnosi se na prijenos osobnih podataka „primateljima”. Međutim, članak 3. točka 13. te uredbe određuje da „primatelj” može biti fizička osoba. Iz toga slijedi da navedena uredba u načelu ne isključuje mogućnost „bilo kojeg pojedinca” da zatraži da mu se takvi podaci priopće u svrhu provjere nepristranosti dužnosnika Komisije. Naprotiv, ista uredba izričito priznaje mogućnost svake fizičke osobe da ima pristup osobnim podacima, ako ispunjava sve uvjete predviđene u članku 9. stavku 1. točki (b). Stoga, suprotno onome što tvrdi Komisija, pristup osobnim podacima potrebnim za tu provjeru nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima ne može biti pridržan isključivo nadležnim tijelima.
53. Komisija također tvrdi da je Opći sud pogrešno presudio da su tužitelji dokazali postojanje posebne svrhe u javnom interesu. U tom pogledu upućuje na točku 71. druge pobijane presude u kojoj je Opći sud smatrao da bi transparentnost procesa koji je slijedila Komisija tijekom pregovora s proizvođačima cjepiva protiv bolesti COVID-19 i sklapanje ugovora o kojima je riječ u ime država članica mogli doista predstavljati posebnu svrhu u javnom interesu u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe 2018/1725, „jer će vjerojatno pridonijeti povećanju povjerenja građana Unije u pogledu strategije cijepljenja koju promiče ta institucija i, posljedično, posebno se boriti protiv širenja lažnih informacija u vezi s uvjetima koji okružuju pregovore i sklapanje ugovora o kojima je riječ [...], posebno dopuštajući građanima Unije da se uvjere u nepostojanje bilo kakvog sukoba interesa između članova zajedničkog pregovaračkog tima i proizvođača cjepiva o kojima je riječ”.
54. Smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava. Naime, kao što je to istaknuto u točki 70. druge pobijane presude, iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da transparentnost daje više legitimnosti institucijama Unije i da ih čini učinkovitijima i odgovornijima prema građanima u demokratskom sustavu. Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 28. Uredbe 2018/1725(18), posebna svrha u javnom interesu u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) te uredbe može se odnositi na transparentnost institucija i tijela Unije. Međutim, u ovom slučaju taj zahtjev za transparentnošću bio je tim potrebniji jer je trebalo donijeti hitne odluke radi suočavanja s pandemijom bolesti COVID-19.
55. U tom smislu, Sud je već presudio da kada nacionalni zakon, time što se primjenjuje načelo transparentnosti izjava o interesima, nastoji osigurati prevlast javnog interesa pri donošenju odluka osoba zaposlenih u javnoj službi, zajamčiti nepristranost tih odluka te spriječiti situacije sukoba interesa, kao i pojavu i povećanje korupcije u javnoj službi, takvi ciljevi po tome što uključuju jačanje jamstava integriteta i nepristranosti donositelja odluka u javnom sektoru, sprečavanje sukoba interesa i borbu protiv korupcije u javnom sektoru, nedvojbeno predstavljaju ciljeve od javnog interesa te su stoga legitimni. Naime, time što se osigurava da donositelji odluka u javnom sektoru nepristrano i objektivno obavljaju svoje dužnosti i izbjegava da na njih utječu razmatranja koja se odnose na privatne interese, nastoji se zajamčiti dobro upravljanje javnim poslovima i državnom imovinom(19).
56. Slično tome, u pogledu farmaceutske industrije, članak 26. stavak 1. točka (a) Uredbe (EZ) br. 726/2004(20) određuje da u okviru farmakovigilancije Europska agencija za lijekove, u suradnji s državama članicama i Komisijom, izrađuje Europski internetski portal za lijekove za distribuciju informacija o lijekovima odobrenima u Uniji i upravlja njime te da pomoću navedenog internetskog portala ta agencija objavljuje najmanje, inter alia, imena članova Odbora iz točke (a) i (aa) članka 56. stavka 1. te uredbe i članova skupine za koordinaciju te njihove profesionalne kvalifikacije i izjave iz članka 63. stavka 2. navedene uredbe(21).
57. Prema stajalištu Komisije, rasuđivanje koje je Opći sud prihvatio toliko je općenito da bi se moglo primijeniti na bilo koji zahtjev za otkrivanje osobnih podataka dužnosnika Komisije i država članica u okviru bilo kojeg postupka koji se odnosi na upravljanje pandemijom bolesti COVID-19. Međutim, čini mi se da je Opći sud, u točki 71. druge pobijane presude, u dovoljnoj mjeri izložio razloge zbog kojih su u posebnom kontekstu te pandemije tužitelji dokazali postojanje posebne svrhe u javnom interesu.
58. U pogledu posebnosti cilja javnog interesa koji se slijedi, Komisija je na raspravi pojasnila da u okviru postupka pregovaranja o ugovorima s poduzetnicima o kojima je riječ, zajednički pregovarački tim izvještava Upravljački odbor („steering board”), koji je zadužen za donošenje odluka o kojima je riječ. Tako je tvrdila da provjera nepristranosti dužnosnika koji rade na tehničkoj razini nije toliko važna kao provjera nepristranosti osoba koje imaju odgovornosti pri donošenju odluka ili su na višim rukovodećim položajima. U tom mi se pogledu čini važnim naglasiti da se zahtjev nepristranosti nalaže Komisijinim dužnosnicima u svim fazama postupka odlučivanja, uključujući i kada djeluju unutar tijela čije su aktivnosti ponajprije tehničke prirode.
59. Što se tiče presude Općeg suda od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament(22), navedene u točki 72. druge pobijane presude, valja podsjetiti na to da opravdanje za prijenos osobnih podataka može biti općenite prirode, u tom smislu da nije specifično za određenog podnositelja zahtjeva, osobito u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 u kojemu se strategija cijepljenja odnosila na sve građane Unije.
60. Naposljetku, Komisija smatra da presuda ClientEarth, na koju je Opći sud uputio u točkama 90. i 91. druge pobijane presude, nije relevantna u ovom slučaju jer tužitelji nisu tvrdili da dužnosnici i službenici Komisije o čijim je osobnim podacima riječ predstavljaju treće strane koje mogu utjecati na proces odlučivanja te institucije zbog mogućih veza s industrijskim krugovima. Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 91. druge pobijane presude, tužitelji u predmetu povodom kojeg je donesena presuda ClientEarth bili su obaviješteni o imenima stručnjaka o kojima je bila riječ te su dobili pristup njihovim izjavama o interesima, za razliku od predmeta C-632/24 P. No, s jedne strane i kao što je to s pravom Opći sud naveo, tužitelji nisu znali identitet stručnjaka koje su imenovale države članice zastupljene u zajedničkom pregovaračkom timu, tako da nisu mogli podastrijeti dokaze koji bi mogli dovesti u sumnju njihovu nepristranost. S druge strane, u točki 58. presude ClientEarth, Sud je presudio da iako su tužitelji primili obavijest o imenu, životopisu i izjavama o interesu stručnjaka koji su podnijeli očitovanja o nacrtu smjernice Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) u vezi sa znanstvenom dokumentacijom koju treba priložiti uz zahtjeve za odobravanje stavljanja na tržište fitosanitarnih proizvoda, dobivanje informacije koja bi im omogućila utvrđivanje autora svakog od očitovanja vanjskih stručnjaka bilo je potrebno radi omogućavanja konkretne provjere nepristranosti svakog od tih stručnjaka. Slijedom toga, Sud je u biti smatrao da čak ni obavijest o imenima navedenih stručnjaka možda nije dovoljna prema članku 9. stavku 1. točki (b) Uredbe 2018/1725.
61. Što se tiče potrebe, u smislu te odredbe, za otkrivanjem imena članova zajedničkog pregovaračkog tima Komisija podsjeća na sudsku praksu Suda prema kojoj se izuzeća od zaštite osobnih podataka kao i njezina ograničenja moraju kretati u granicama onoga što je strogo nužno, pri čemu kada postoji izbor između više prikladnih mjera za ostvarenje željenih legitimnih ciljeva, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću mjeru, što podrazumijeva ispitivanje ne bi li se ti ciljevi razumno mogli jednako učinkovito postići drugim sredstvima kojima se manje zadire u temeljna prava osoba o kojima je riječ(23).
62. Prema stajalištu Komisije, otkrivanje tih osobnih podataka pripadnicima javnosti koji ne obnašaju nikakvu službenu dužnost nije potrebno jer je dovoljno omogućiti nadležnim tijelima da im pristupe kako bi obavila potrebne provjere. Međutim, kao što je to objašnjeno u točki 50. ovog mišljenja, članak 9. stavak 1. točka (b) Uredbe 2018/1725 izričito predviđa da se fizičkim osobama, uključujući članove javnosti, mogu priopćiti takvi podaci, ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u toj odredbi. Komisija dodaje da stoga što je u svakom slučaju otkrivanje anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa već omogućilo postizanje cilja provjere nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima, Opći sud je u točki 73. druge pobijane presude pogrešno smatrao da je otkrivanje „imena[, prezimena] i profesionalne ili institucionalne uloge članova zajedničkog pregovaračkog tima” bilo nužno.
63. Međutim, Komisija ne objašnjava po čemu bi otkrivanje anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa bilo dovoljno u svrhu ispitivanja nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima. Naime, po definiciji, takve anonimizirane verzije ne omogućavaju vanjsku provjeru točnosti i/ili potpunosti informacija koje sadržavaju. Usto, razvidno je da je taj pristup proturječan presudi ClientEarth u kojoj je Sud utvrdio da čak ni obavijest o imenima dotičnih stručnjaka i njihove izjave o interesima ne omogućavaju konkretnu provjeru nepristranosti svakog od tih stručnjaka(24).
64. S obzirom na sve prethodno navedeno, predlažem prvi dio drugog žalbenog razloga odbiti kao neosnovan.
2. Drugi dio drugog žalbenog razloga koji se temelji na pogrešnom tumačenju drugog uvjeta predviđenog u članku 9. stavku 1. točki (b) Uredbe 2018/1725
a) Argumentacija stranaka
65. Komisija ističe u okviru svojeg prvog prigovora da činjenične okolnosti utvrđene u drugoj pobijanoj presudi pokazuju da bi miješanje koje proizlazi iz otkrivanja predmetnih osobnih podataka bilo posebno ozbiljno za članove zajedničkog pregovaračkog tima. U tom pogledu tvrdi da je sam Opći sud priznao u točki 77. te presude poseban kontekst u kojem su ti članovi morali raditi, odnosno razdoblje koje obilježava velika potražnja za cjepivima protiv bolesti COVID-19 i, istodobno, nepovjerenje dijela građana Unije u pogledu strategije cijepljenja koju promiče Komisija. Iz toga je Opći sud zaključio u toj točki 77. da izlaganje članova pregovaračkog tima neželjenim vanjskim kontaktima nakon otkrivanja njihova identiteta nije bilo samo hipotetsko. Komisija navodi da se ozbiljne i vrlo vjerojatne posljedice za privatnost dotičnih dužnosnika do kojih bi dovelo otkrivanje njihova identiteta široj javnosti ne mogu podcijeniti. Prema njezinu stajalištu, takvo bi ih otkrivanje izložilo neželjenim vanjskim kontaktima koji ne bi bili ograničeni samo na novinarske kontakte, nego bi mogli uključivati i napade na njihov fizički integritet kao i oblike uznemiravanja, osobito od strane pristaša „teorija zavjere”, čiji broj nije zanemariv u kontekstu pandemije bolesti COVID-19.
66. U svojem drugom prigovoru Komisija podsjeća na to da je u točki 80. druge pobijane presude Opći sud priznao da je u drugoj spornoj odluci uzeta u razmatranje tehnička uloga koju su članovi zajedničkog pregovaračkog tima imali u postupku javne nabave. Naime, ti javni službenici ne bi imali ni ovlast za donošenje odluka unutar svoje institucije niti visoke hijerarhijske dužnosti, tako da bi cilj provjere njihove nepristranosti bio od ograničene važnosti.
67. U svojem trećem prigovoru Komisija tvrdi da je cilj provjere nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima već bio postignut priopćavanjem anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa. Potpisivanje takvih izjava od strane svih članova tog tima samo bi po sebi potvrdilo njihovo poštovanje dužnosti nepristranosti i neovisnosti koje imaju. Međutim, u točki 84. druge pobijane presude Opći sud je smatrao da sama činjenica da su svi članovi zajedničkog pregovaračkog tima potpisali izjavu o nepostojanju sukoba interesa ne omogućuje građaninu da se sam uvjeri da su ti članovi potpuno neovisni u obavljanju svoje zadaće. Opći sud pogrešno pretpostavlja da bilo koji građanin može u bilo kojem trenutku staviti se u ulogu „neformalnog policajca” zaduženog za istraživanje nepristranosti dužnosnika u obavljanju njihovih tehničkih dužnosti. Međutim, pravni poredak Unije i pravni poredci država članica povjeravaju tu zadaću nadležnim tijelima, kao što su stegovna tijela, policijska tijela i državni odvjetnici koji nude odgovarajuća jamstva u vezi sa zaštitom podataka dotičnih osoba tijekom istrage, dok, obrnuto, obični građanin nije u mogućnosti osigurati takva jamstva. Iz toga proizlazi da je Opći sud trebao zaključiti da osobito ozbiljno miješanje u privatnost članova zajedničkog pregovaračkog tima treba imati prednost nad svrhom provjere nepristranosti tih članova, kako su se na nju tužitelji pozvali.
68. Tužitelji osporavaju osnovanost argumenata koje je Komisija iznijela.
b) Ocjena
69. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU-a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti pobijani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušteni. U tom je pogledu Sud presudio da kao očito nedopuštenu treba odbaciti i žalbu koja nema smislenu strukturu i koja se ograničava na tvrdnje opće prirode te ne sadržava točne naznake o točkama sporne odluke koje eventualno sadržavaju pogrešku koja se tiče prava(25).
70. U ovom slučaju ustvrđujem da se u prvim dvama prigovorima koje je Komisija istaknula i koji se odnose na ozbiljnost miješanja i ograničenost važnosti posebne svrhe u javnom interesu samo podsjeća na rasuđivanje koje je Opći sud slijedio, a da se u njima ono ne osporava i precizno ne određuju točke druge pobijane presude koje bi sadržavale pogrešku koja se tiče prava. Prema tome, ta dva prigovora treba odbaciti kao nedopuštena.
71. Što se tiče trećeg prigovora koji se odnosi na odvagivanje postojećih interesa, Komisija tvrdi da je cilj provjere nepristranosti članova zajedničkog pregovaračkog tima bio već postignut priopćavanjem anonimiziranih verzija izjava o nepostojanju sukoba interesa i dodaje da je isključivo na nadležnim tijelima, poput stegovnih i policijskih tijela te državnih odvjetnika, da pristupaju osobnim podacima koji su potrebni u svrhu provjera koje se odnose na nepostojanje sukoba interesa.
72. Time Komisija preuzima argumente slične onima koje je istaknula u prvom dijelu drugog žalbenog razloga, a koji se, prema mojem mišljenju, moraju odbiti s obzirom na sudsku praksu Suda(26).
73. Komisija također ističe presudu od 22. studenoga 2022., Luxembourg Business Registers(27), u kojoj je Sud u njezinoj točki 83. presudio da je kad je riječ o odvagivanju ozbiljnosti tog zadiranja u temeljna prava utvrđena u člancima 7. i 8. Povelje, koje proizlazi iz pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, borba protiv pranja novca i financiranja terorizma ponajprije dužnost javnih tijela i subjekata, kao što su kreditne i financijske institucije, kojima su, zbog njihovih aktivnosti, nametnute posebne obveze u tom području. Međutim, ovaj se predmet temelji na drukčijem pravnom okviru jer praktičnu provjeru nepristranosti Komisijinih dužnosnika mogu provoditi i nadležna tijela i cjelokupna javnost.
74. Stoga smatram da treći prigovor treba odbiti kao neosnovan.
75. Iz toga slijedi da drugi dio drugog žalbenog razloga treba djelomično odbiti kao neosnovan i djelomično odbaciti kao nedopušten.
76. U tim okolnostima predlažem da se drugi žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P odbije u cijelosti.
B. Drugi žalbeni razlog u predmetu C-631/24 P i treći žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P
77. Prema sudskoj praksi Suda, članak 1. Uredbe br. 1049/2001 propisuje da je njezina svrha osigurati najširi mogući pristup dokumentima institucija Unije, podložno sustavu izuzeća koja se temelje na razlozima privatnog ili javnog interesa i koja je, odstupanjem od načela postavljenog u tom članku, potrebno tumačiti i primjenjivati restriktivno. Među tim izuzećima od prava na pristup jest i ono sadržano u članku 4. stavku 2. prvoj alineji te uredbe, u skladu s kojim institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu „komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo”, osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes. Kada institucija o kojoj je riječ odluči uskratiti pristup zatraženom dokumentu, načelno je dužna obrazložiti kako bi pristup tom dokumentu mogao konkretno i stvarno ugroziti interes zaštićen izuzećem predviđenim u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 na koje se ta institucija poziva. Osim toga, opasnost od takvog ugrožavanja mora biti razumno predvidljiva, a ne samo hipotetska(28).
78. U ovom slučaju, iz spornih odluka proizlazi da je Komisija uskratila potpuni pristup odredbama o ugovornoj odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ, kako ne bi riskirala otkrivanje navodno komercijalno osjetljivih informacija koje se odnose na utvrđene rizike u vezi s provedbom ugovora o kojima je riječ i financijskih pragova koje su navedeni poduzetnici prihvatili u vezi s navedenim rizicima(29).
79. Drugi žalbeni razlog u predmetu C-631/24 P i treći žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P, koji su u biti slični, strukturirani su u trima dijelovima, od kojih se prvi temelji na mogućnosti usvajanja strateškog ponašanja prema poduzetnicima o kojima je riječ, drugi na konkurentskoj prednosti dodijeljenoj konkurentima tih poduzetnika i treći na posljedicama na ugled navedenih poduzetnika.
1. Prvi dio koji se temelji na mogućnosti usvajanja strateškog ponašanja prema poduzetnicima o kojima je riječ
a) Argumentacija stranaka
80. Komisija tvrdi da u točkama 157. do 161. prve pobijane presude i u točkama 160. do 164. druge pobijane presude Opći sud nije prihvatio razlog koji je ona iznijela u spornim odlukama i prema kojem precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojemu je riječ omogućava usvajanje strateškog ponašanja prema njemu, do te mjere da bi se mogao suočiti s ekonomskim posljedicama višestrukih pravnih radnji, pokrenutih na zlouporabljiv i neopravdan način, isključivo s ciljem dobivanja odštete u vezi s upotrebom njegova cjepiva.
81. Komisija tvrdi, prvo, da se razmatranjem koje je Opći sud iznio u točki 158. prve pobijane presude i u točki 161. druge pobijane presude(30) ne dovodi u pitanje razlog prihvaćen u spornim odlukama kako bi se opravdalo odbijanje šireg otkrivanja odredbi o odšteti poduzetnicima o kojima je riječ, to jest mogućnost da se tužitelj posluži tim odredbama u okviru tužbe za naknadu štete, i to neovisno o okolnosti da se navedene odredbe razlikuju od pravila kojima je uređena odgovornost ugovorne strane.
82. Drugo, Komisija naglašava da je tvrdnja u točki 159. prve pobijane presude i u točki 162. druge pobijane presude(31) nedostatno obrazložena i očito pogrešna. Prema njezinu stajalištu, komercijalni interesi poduzetnika o kojima je riječ počivaju u potrebi da se izbjegne povećanje tužbi za naknadu štete podnesenih protiv njih. Pod pretpostavkom da je interes o kojemu je riječ ograničen na puki cilj izbjegavanja takvih tužbi, u točkama pobijanih presuda ne objašnjavaju se razlozi zbog kojih takav interes ne bi bio vrijedan zaštite. Osim toga, sudska praksa navedena u drugoj rečenici svake od tih točaka odnosila se na eventualne posljedice u pogledu troškova u okviru tužbe, dok se ovi predmeti odnose ne samo na ekonomske posljedice takve tužbe, nego i na učinke koji se odnose na ugled proizvođača u slučaju povećanja sporova(32).
83. Treće, Komisija tvrdi da su točka 160. prve pobijane presude i točka 163. druge pobijane presude(33) također pogrešne i da iskrivljuju sadržaj spornih odluka. Naime, ona je jasno navela u tim odlukama da bi precizno poznavanje granica odgovornosti ugovorne strane moglo potaknuti strateško ponašanje protiv poduzetnika o kojima je riječ.
84. Tužiteljice tvrde da prvi dio ovih žalbenih razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten i, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan. Tužitelji ističu da je taj prvi dio neosnovan.
b) Ocjena
85. Uvodno podsjećam da prema sudskoj praksi Suda pristup komercijalno osjetljivim informacijama o komercijalnim strategijama uključenih poduzetnika, njihovim prodajnim iznosima, tržišnim udjelima ili komercijalnim odnosima, može ugroziti zaštitu komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe 1049/2001(34).
86. Što se tiče točke 158. prve pobijane presude i točke 161. druge pobijane presude, valja razlikovati, s jedne strane, uvjete kojima je uređen nastanak odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ i obuhvaćeni su nacionalnim zakonodavstvom kojim se prenosi Direktiva 85/374(35), i, s druge strane, mehanizme odštete koji su predviđeni u korist tih poduzetnika i sastoje se od povrata koji navedenim poduzetnicima izvrše države članice u svotama čija bi isplata u korist trećih strana mogla biti naložena tim poduzetnicima po osnovi njihove izvanugovorne odgovornosti.
87. U tom smislu, iako je Opći sud u gore navedenim točkama pobijanih presuda s pravom istaknuo da podnošenje tužbi za naknadu štete može stvoriti visoke troškove za poduzetnike o kojima je riječ, čak i u slučaju da su takve tužbe naknadno odbijene kao neosnovane, ostaje činjenica da odredbe o odšteti ne mogu izmijeniti uvjete pod kojima bi treće osobe koje su eventualno oštećene neispravnim cjepivom mogle pokrenuti postupke za utvrđivanje odgovornosti protiv tih poduzetnika. Naime, pitanje odštete postavlja se tek u kasnijem stadiju, nakon što se utvrdi odgovornost poduzetnika o kojemu je riječ zbog neispravnosti predmetnog proizvoda, a kako bi se odredilo treba li država članica u konačnici nadoknaditi štetu isplaćenu žrtvama. U tim okolnostima mislim da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da pravo trećih strana na pravno sredstvo ostaje neovisno i o postojanju i o sadržaju odredbi koje se odnose na odštetu. Držim da je već samo to utvrđenje dovoljno da se odbije prvi dio ovih žalbenih razloga.
88. Što se tiče točaka 159. i 160. prve pobijane presude te točaka 162. i 163. druge pobijane presude, primjećujem da su one iznesene podredno, što dokazuje upotreba izraza „nadalje”. Prema tome, argumente koje je Komisija iznijela protiv tih točaka pobijanih presuda treba odbiti kao bespredmetne.
89. U svakom slučaju, podsjećam na to da prema sudskoj praksi Suda obična nepotkrijepljena tvrdnja o općenitoj opasnosti od zlouporabe ne može dovesti do toga da se smatra da su ti podaci obuhvaćeni izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001 ako nema nikakvog pojašnjenja o prirodi, predmetu i dosegu tih podataka koje bi sudu Unije moglo razjasniti kako bi njihovo otkrivanje moglo konkretno i na razumno predvidljiv način ugroziti komercijalne interese osoba na koje se navedeni podaci odnose(36). Međutim, u ovom slučaju, nije razvidno da je argument Komisije koji se temelji na riziku od povećanja broja sporova u slučaju potpunog otkrivanja klauzule o odšteti potkrijepljen te je stoga hipotetske prirode(37).
90. Prema tome, predlažem da se prvi dio ovih žalbenih razloga odbije kao djelomično neosnovan i kao djelomično bespredmetan.
2. Drugi dio koji se temelji na konkurentskoj prednosti dodijeljenoj dotičnim konkurentskim poduzetnicima
a) Argumentacija stranaka
91. Komisija ističe da je u točkama 162. do 166. prve pobijane presude i u točkama 165. do 169. druge pobijane presude Opći sud odbio drugi razlog koji je istaknut u spornim odlukama i prema kojem bi potpuno otkrivanje odredbi o odšteti te konkretnije onih kojima su određeni točni uvjeti pod kojima je odšteta od strane države članice isključena, nužno otkrilo konkurentima poduzetnika o kojem je riječ, uključujući one koji ne proizvode cjepiva, „slabe točke” pokrića njegove odgovornosti i time bi im dalo konkurentsku prednost koja se može iskoristiti, primjerice u oglasima i komparativnom oglašavanju.
92. U tom smislu, Komisija osporava ocjenu Općeg suda koja je iznesena u točki 163. prve pobijane presude i u točki 166. druge pobijane presude i prema kojoj su odredbe o odšteti bile „javno poznate” prije donošenja spornih odluka(38).
93. Komisija također smatra da točka 164. prve pobijane presude i točka 167. druge pobijane presude, prema kojima svi ugovori o kojima je riječ sadržavaju odredbu o odšteti koja, osim toga, „općenito slično” navodi glavne specifične situacije u kojima je poduzetniku o kojemu je riječ isključena odšteta od strane države članice, predstavlja pretjerano pojednostavljenje i izvor pogrešnog zaključka u usporedbi sa sadržajem klauzula opisanih u točki 155. prve pobijane presude i točki 158. druge pobijane presude.
94. Što se tiče točke 165. prve pobijane presude i točke 168. druge pobijane presude, Komisija navodi da je zaključak koji je Opći sud usvojio također pogrešan. U tom pogledu upućuje na argumente koje je već iznijela u prvom dijelu ovih žalbenih razloga. Usto, Opći sud je iskrivio činjenice jer u spornim odlukama konkurentska prednost koju je opisala Komisija nije samo konkurentska prednost gospodarskih subjekata koji su sklopili ugovore s njom, nego i konkurentska prednost njihovih drugih konkurenata.
95. Tužiteljice i tužitelji tvrde da drugi dio ovih žalbenih razloga treba odbiti.
b) Ocjena
96. Prvo, glede Komisijina argumenta koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno smatrao da su odredbe o odšteti „javno poznate”, zaključujem da Komisija traži od Suda da provede novu ocjenu činjenica, premda, osim ako se tužitelj poziva na iskrivljavanje činjenica, a što ovdje nije slučaj, argumente koji se odnose na činjenice koje on ističe treba smatrati nedopuštenima(39).
97. Drugo, što se tiče Komisijina argumenta prema kojem je odredbe o odšteti u različitim ugovorima Opći sud pogrešno okvalificirao kao „općenito slične”, ističem da se taj argument također odnosi na ocjenu činjenica od strane Općeg suda. Prema tome, takav se argument mora proglasiti nedopuštenim. U svakom slučaju nije razvidno da je rasuđivanje koje je Opći sud slijedio u točki 164. prve pobijane presude i točki 67. druge pobijane presude proturječno onome izloženom u točki 155. prve pobijane presude i u točki 158. druge pobijane presude, u kojima je Opći sud istaknuo da većina situacija ostaje „općenito slična u ugovorima o kojima je riječ” u pogledu točno određenih situacija u kojima je dogovoreno da se odšteta od strane države članice ne primjenjuje.
98. Treće, što se tiče točke 165. prve pobijane presude i točke 168. druge pobijane presude, s jedne je strane dovoljno istaknuti da se argumenti izneseni u okviru prvog dijela ovih žalbenih razloga moraju odbiti, tako da zaključak Općeg suda u tim točkama nije pogrešan. S druge strane, točka 2.1.4 prve sporne odluke i točka 2.2.4 druge sporne odluke(40), navode „konkurente čiji ugovori ne sadržavaju klauzule o odšteti”. Iz točke 162. prve pobijane presude i točke 165. druge pobijane presude proizlazi da je Opći sud naveo da drugi razlog koji se navodi u spornim odlukama kako bi se odbilo potpuno otkrivanje odredbi koje se odnose na odštetu upućuje na konkurente poduzetnike o kojima je riječ, uključujući one koji ne proizvode cjepiva. Stoga je Opći sud ispravno uzeo u obzir Komisijin argument. Usto, u točki 165. prve pobijane presude i točki 168. druge pobijane presude Opći je sud presudio da, s obzirom na to da su svi poduzetnici o kojima je riječ imali koristi od odredbe o naknadi štete, iz utvrđenog i legitimnog razloga, sporne odluke ne sadržavaju nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je, u slučaju šireg otkrivanja odredbe o naknadi štete, opasnost od ugrožavanja komercijalnih interesa poduzetnika o kojima je riječ – među ostalim time da se tim poduzetnicima osigura konkurentska prednost među njima – na dan njezina donošenja bila razumno predvidiva, a ne samo hipotetska. Upotrebom izraza „među njima”, Opći je sud tako napravio razliku između poduzetnika o kojima je riječ i drugih farmaceutskih poduzetnika, uključujući i one koje ne proizvode cjepiva, čime je odgovorio na Komisijin argument. Prema tome, Opći sud nije iskrivio činjenice koje su mu podnesene na ocjenu.
99. Prema tome, mišljenja sam da treba odbiti drugi dio ovih žalbenih razloga kao djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.
3. Treći dio koji se temelji na posljedicama na ugled poduzetnika o kojima je riječ
a) Argumentacija stranaka
100. Komisija tvrdi da je, u pogledu trećeg razloga iznesenog u spornim odlukama, to jest da bi precizno poznavanje granica odgovornosti poduzetnika o kojima je riječ moglo imati posljedice na njihov ugled kod potrošača i njihovih potencijalnih poslovnih partnera, Opći sud odbio taj argument u točki 168. prve pobijane presude i u točki 171. druge pobijane presude, pozivajući se na iste argumente poput onih izloženih u točkama 163. do 165. i točkama 166. do 168. tih presuda. Prema stajalištu Komisije, takvo upućivanje, sročeno na tako općenit način, suprotno je obvezi obrazlaganja koju Opći sud ima.
101. Usto, Opći sud je iskrivio elemente kojima je raspolagao kao i kontekst u kojem su sporne odluke donesene time što je propustio uzeti u obzir činjenicu da dokumenti kojima je zatražen pristup nisu bili jednostrani akti Komisije, nego komercijalni ugovori koji mogu sadržavati povjerljive informacije o poduzetnicima o kojima je riječ i o njihovim komercijalnim odnosima, i da su ti ugovori imali poseban cilj uređivanja uzajamnih obveza između ugovornih strana u vezi s isporukom komercijalnog proizvoda državama članicama.
102. Tužiteljice smatraju da treći dio prvih žalbenih razloga treba odbaciti kao djelomično nedopušten, i u svakom slučaju, kao neosnovan. Tužitelji osporavaju argumente koje je Komisija istaknula.
b) Ocjena
103. Što se tiče navodnog nedostatka u obrazloženju pobijanih presuda u vezi s posljedicama na ugled poduzetnika o kojima je riječ kod potrošača i njihovih potencijalnih poslovnih partnera, podsjećam na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obveza obrazlaganja ne nalaže Općem sudu da pruži obrazloženje kojim bi se iscrpno i pojedinačno osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu te obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbe(41).
104. No, iz točke 168. prve pobijane presude i iz točke 171. druge pobijane presude proizlazi da je Opći sud smatrao da argument Komisije koji se temelji na posljedicama za ugled poduzetnika o kojima je riječ nije osnovan u dijelu u kojem se zasniva na istim razlozima koji se odnose na rizik od ugrožavanja komercijalnih interesa poput onih koji su već istaknuti u drugom dijelu ovih žalbenih razloga. Stoga obrazloženje izloženo u ovim točkama u dovoljnoj mjeri omogućuje da se razumiju razlozi zbog kojih je Opći sud odbacio ovaj argument. Iz toga proizlazi da navedene točke nisu zahvaćene nedostatkom obrazloženja.
105. Osim toga, što se tiče navoda prema kojem je Opći sud iznio nepotpun prikaz relevantnih činjenica time što je propustio uzeti u obzir kontekst ili komercijalnu prirodu ugovora o kojima je riječ, Komisija nije utvrdila nijedan odlomak u pobijanim presudama u kojima je Opći sud na taj način iskrivio činjenice. Stoga taj navod treba odbaciti kao nedopušten. U svakom slučaju, utvrđujem da je u točki 106. druge pobijane presude Opći sud naveo da su, kad je riječ o razlogu koji se odnosi na neprimjenjivost izuzeća koje se odnosi na zaštitu komercijalnih interesa poduzetnikâ, ugovori o kojima je riječ ugovori od određene važnosti, koji mogu sadržavati osjetljive povjerljive informacije koje se odnose na poduzetnike o kojima je riječ i njihove poslovne odnose u smislu sudske prakse navedene u točki 100. ove presude. U točki 33. prve pobijane presude Opći sud se pozvao na istu sudsku praksu.
106. Prema tome, smatram da treći dio ovih žalbenih razloga treba odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.
107. U tim mi se okolnostima čini da su drugi žalbeni razlog u predmetu C-631/24 P i treći žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P djelomično nedopušteni i djelomično neosnovani.
VII. Zaključak
108. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da odbije drugi žalbeni razlog u predmetu C-631/24 P kao i drugi i treći žalbeni razlog u predmetu C-632/24 P.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.)
3 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL 2018., L 295, str. 39.)
4 Uredba o aktivaciji hitne potpore na temelju Uredbe (EU) 2016/369 i izmjeni njezinih odredaba s obzirom na izbijanje bolesti COVID-19 (SL 2020., L 117, str. 3.)
5 Uredba Vijeća od 15. ožujka 2016. o pružanju hitne potpore unutar Unije (SL 2016., L 70, str. 1.)
6 COM(2020) 245 final
7 U skladu s tom odredbom, pristup dokumentu koji je sastavila institucija za internu uporabu ili koji je institucija zaprimila, a koji se odnosi na pitanje o kojem nije odlučivala, odbija se kad bi njegovo otkrivanje ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja institucije, osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji prevladavajući javni interes.
8 Članak 8. Uredbe br. 1049/2001, naslovljen „Obrada ponovnih zahtjeva”, u svojem stavku 3. određuje da: „[a]ko institucija u propisanom roku ne odgovori, smatrat će se da je odgovor negativan i podnositelju dati pravo pokretanja sudskog postupka protiv institucije i/ili podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora o EZ-u.”
9 Za podrobniji prikaz dokumenata o kojima je riječ vidjeti točku 12. prve pobijane presude.
10 Za podrobniji prikaz prvotnog zahtjeva 2 vidjeti točku 7. druge pobijane presude.
11 Vidjeti presudu Općeg suda od 15. srpnja 2015., Dennekamp/Parlament (T-115/13, EU:T:2015:497, t. 61.).
12 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.)
13 Presuda od 16. srpnja 2015., ClientEarth i PAN Europe/EFSA (C-615/13 P, u daljnjem tekstu: presuda ClientEarth, EU:C:2015:489)
14 Vidjeti presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager (C-28/08 P, EU:C:2010:378, t. 49.).
15 Vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Bavarian Lager (C-28/08 P, EU:C:2010:378, t. 57.).
16 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.)
17 U skladu s tom odredbom „[z]ahtjevi za pristup dokumentima daju se u pisanom obliku, uključujući elektronički oblik, na jednom od jezika iz članka 314. Ugovora o EZ-u i dovoljno određeni da instituciji omogućuju identifikaciju dokumenta. Podnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge za podnošenje zahtjeva”.
18 U skladu s tom uvodnom izjavom „[k]ad primatelji s poslovnim nastanom u Uniji koji nisu institucije i tijela Unije žele da im institucije i tijela Unije prenesu osobne podatke, ti bi primatelji trebali dokazati da im je prijenos podataka potreban ili za izvršavanje svojih zadataka koje obavljaju u javnom interesu ili pri izvršavanju službene ovlasti koja im je dodijeljena. Osim toga, ti bi primatelji trebali dokazati da je prijenos potreban za posebnu svrhu u javnom interesu, a voditelj obrade trebao bi utvrditi postoji li razlog za pretpostavku da bi legitimni interesi ispitanika mogli biti dovedeni u pitanje. U takvim bi slučajevima voditelj obrade trebao odvagnuti različite suprotstavljene interese kako bi ocijenio proporcionalnost zatraženog prijenosa osobnih podataka. Posebna svrha u javnom interesu može se odnositi na transparentnost institucija i tijela Unije”.
19 Vidjeti presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija (C-184/20, EU:C:2022:601, t. 74. do 76.).
20 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o utvrđivanju postupaka odobravanja primjene i postupaka nadzora nad primjenom lijekova koji se rabe u humanoj i veterinarskoj medicini, te uspostavi Europske agencije za lijekove (SL 2004., L 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 31., str. 18.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 1027/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. (SL 2012., L 316, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 24., str. 271.).
21 Zadnji podstavak te odredbe predviđa da su „[č]lanovi Upravnog odbora, članovi odbora, izvjestitelji i stručnjaci koji sudjeluju na sjednicama ili u radnim skupinama Agencije [...] dužni dati izjavu, na svakoj sjednici, o bilo kojem udjelu za kojeg bi se moglo smatrati da šteti njihovoj nepristranosti u pogledu točaka na dnevnom redu sjednice. Te izjave su javno dostupne” (moje isticanje).
22 T-115/13, EU:T:2015:497, t. 61.
23 Vidjeti u tom smislu presudu od 21. ožujka 2024., Landeshauptstadt Wiesbaden (C-61/22, EU:C:2024:251, t. 83. i 84. kao i navedena sudska praksa).
24 Vidjeti točku 57. ovog mišljenja.
25 Vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2025., Hamoudi/Frontex (C-136/24 P, EU:C:2025:977, t. 54. i 55. kao i navedena sudska praksa).
26 Vidjeti točke 62. i 63. ovog mišljenja.
27 C‑37/20 i C‑601/20, EU:C:2022:912
28 Vidjeti presudu od 16. siječnja 2025., Komisija/Pollinis France (C-726/22 P, EU:C:2025:17, t. 61. do 63. i navedena sudska praksa).
29 Vidjeti točku 146. prve pobijane presude i točku 150. druge pobijane presude.
30 U tim je točkama Opći sud smatrao da čak i ako činjenica da je društvo izloženo tužbama za naknadu štete nesumnjivo može imati za posljedicu visoke troškove, bilo u pogledu ekonomskih resursa, vremena ili osoblja, čak i u slučaju da su takve tužbe naknadno odbijene kao neosnovane, pravo trećih osoba koje su eventualno oštećene neispravnim cjepivom da podnesu tužbe za utvrđivanje odgovornosti protiv poduzetnika o kojima je riječ temelji se na nacionalnom zakonodavstvu kojim se prenosi Direktiva Vijeća 85/374/EEZ od 25. srpnja 1985. o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode (SL 1985., L 210, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 22., str. 3.), pri čemu to pravo na pravno sredstvo ne ovisi o postojanju i sadržaju odredbi o odšteti.
31 Opći sud je u tim točkama smatrao da se interes poduzetnika o kojima je riječ da izbjegnu takve postupke za naknadu štete, u slučaju da su stvarno proizveli i stavili u promet neispravno cjepivo, ne može kvalificirati kao „komercijalni interes” i, u svakom slučaju, ne predstavlja interes vrijedan zaštite, posebno imajući u vidu pravo svake osobe da traži naknadu za štetu koju joj je prouzročio neispravan proizvod.
32 U tim je rečenicama Opći sud naglasio da „[ž]elja da se izbjegnu veći troškovi povezani s pravnim postupkom ne predstavlja zaštićeni interes prema prvoj alineji članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2019., Intercept Pharma i Intercept Pharmaceuticals/EMA, T‑377/18, neobjavljenu, EU:T:2019:456, t. 55. i 56.) ».
33 U skladu s tim točkama, sporne odluke ne sadržavaju nijedan element na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da bi šire otkrivanje mehanizma odštete poduzetnicima o kojima je riječ moglo biti temelj za tužbe podnesene protiv tih poduzetnika.
34 Vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW (C-365/12 P, EU:C:2014:112, t. 79. i navedena sudska praksa).
35 Kao što je u tom pogledu Sud to istaknuo, u člancima 1. i 4. Direktive 85/374, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 1., uspostavljeno je načelo objektivne odgovornosti proizvođača koja se temelji na neispravnosti proizvoda, koja je u skladu s člankom 6. te direktive definirana kao sigurnosni nedostatak tog proizvoda koji potrošač može s pravom očekivati uzimajući u obzir sve okolnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2026., Sanofi Pasteur, C-338/24, EU:C:2026:248, t. 29.).
36 Vidjeti u tom smislu presudu od 29. listopada 2020., Intercept Pharma i Intercept Pharmaceuticals/EMA (C-576/19 P, EU:C:2020:873, t. 53. i navedena sudska praksa).
37 Tako, u okviru svoje žalbe u predmetu C-631/24 P Komisija tvrdi da je dostavila brojčane podatke u svojem odgovoru na tužbu pred Općim sudom u predmetu povodom kojeg je donesena prva pobijana presuda. Međutim, iz dotičnog odlomka u tom podnesku proizlazi da je Komisija samo ustvrdila da „rizik od masovnog spora koji će potrošači pokrenuti protiv proizvođača cjepiva nije apstraktan i da se, s obzirom na to da je trenutno više od 70 % Europljana (odnosno 447,2 milijuna ljudi) primilo barem jednu dozu cjepiva, taj rizik sastoji od vrlo značajnih financijskih posljedica za samo jednu ugovornu stranu”.
38 U skladu s tim točkama pobijanih presuda razlog zbog kojeg su odredbe o odšteti bile uključene u ugovore o kojima je riječ, to jest da bi se kompenzirali rizici za poduzetnike o kojima je riječ povezani sa skraćivanjem roka za razvoj cjepiva, bio je javno poznat prije donošenja spornih odluka.
39 Vidjeti presudu od 12. rujna 2024., Anglo Austrian AAB/BCE i Far-East (C-579/22 P, EU:C:2024:731, t. 120. i navedena sudska praksa).
40 U tim je točkama navedeno da bi „potpuno otkrivanje ugovornih odredbi o odšteti, osobito onih kojima se definiraju točni uvjeti u kojima se dobavljač ne može koristiti odštetom, neizbježno [...] otkrilo konkurentima dobavljača, to jest svim farmaceutskim društvima, uključujući ona koja ne proizvode cjepiva, ,slabe točke’ pokrića njegove odgovornosti i to bi im pružilo konkurentsku prednost koju bi mogli dalje iskorištavati (u oglasima, usporednom oglašavanju, itd.). To bi očito bio slučaj s konkurentima čiji ugovori ne sadržavaju klauzulu o odšteti, ali čije je pokriće općim osiguranjem u slučaju odgovornosti za neispravne proizvode javno poznato”.
41 Vidjeti presudu od 20. lipnja 2024., EUIPO/Indo European Foods (C-801/21 P, EU:C:2024:528, t. 85. i navedena sudska praksa).