1.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku, koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve, u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), peti se put od Suda traži da protumači Direktivu 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 2 ). Njegova novost leži u činjenici da je poduzeće korisnik kojemu je poslodavac UAB Manpower Lit (u daljnjem tekstu: tuženik) ( 3 ) ustupio osobe E. S., M. L., M. P., V. V. i R. V., osobe na privremenom radu (u daljnjem tekstu: tužitelji) ( 4 ), agencija Europske unije, to jest Europski institut za ravnopravnost spolova ( 5 ) (u daljnjem tekstu: EIGE).

2.

Tužitelji navode da je tuženik, protivno nacionalnom zakonodavstvu i Direktivi 2008/104, diskriminirajuće postupao prema njima utoliko što im je, u činjeničnom stanju o kojem je riječ u glavnom postupku, EIGE isplaćivao plaće koje su bile niže nego što bi bile da ih je EIGE izravno zaposlio na temelju Uredbe Vijeća br. 31 (EEZ), 11 (EZAE) kojom se utvrđuje Pravilnik o osoblju za dužnosnike i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju ( 6 ).

3.

Šest prethodnih pitanja stoga je postavljeno kako bi se utvrdilo utječe li, i u kojoj mjeri, na ishod glavnog postupka činjenica da je poduzeće korisnik kojemu je tuženik ustupio tužitelje agencija Europske unije.

4.

Došao sam do zaključka da status EIGE‑a kao agencije Europske unije ne utječe na ishod glavnog postupka jer iz spisa predmeta ne proizlazi da bi odluka kojom bi litvanski sud tuženiku naložio da tužiteljima plati zaostatke plaća imala jasan utjecaj na administrativnu autonomiju EIGE‑a ( 7 ) niti da bi se takvom odlukom doveo u pitanje Pravilnik o osoblju ( 8 ). Tome je u biti tako jer se glavni postupak odnosi se na spor između dviju privatnih stranaka koji zahtijeva ocjenu usklađenosti s načelom jednakog postupanja konkretiziranim u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/104 ( 9 ), a u koji je EIGE samo intervenirao kao treća strana.

5.

Nadalje, EIGE je obuhvaćen područjem primjene ratione personae Direktive 2008/104, odnosno pojmom „poduzeća korisnici koj[a] obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne” iz njezina članka 1. stavka 2., s obzirom na to da tu direktivu nije moguće tumačiti na način da su iz njezina područja primjene isključene institucije, tijela, uredi i agencije Unije.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

6.

Članak 1. Direktive 2008/104, naslovljen „Područje primjene”, glasi:

7.

Članak 2. te direktive, naslovljen „Cilj”, propisuje:

8.

Članak 3. Direktive 2008/104, naslovljen „Definicije”, u stavku 1. točkama (d) i (f) i stavku 2. propisuje sljedeće:

9.

Članak 5. Direktive 2008/104, naslovljen „Načelo jednakog postupanja”, nalazi se u poglavlju II., koje se odnosi na uvjete rada. Članak 5. stavak 1. propisuje sljedeće:

10.

Članak 2. Uredbe br. 1922/2006 naslovljen je „Ciljevi”, a glasi:

11.

Članak 3. Uredbe br. 1922/2006 naslovljen je „Zadaće”; propisuje sljedeće:

II.

Litavsko pravo

12.

Lietuvos Respublikos įdarbinimo per laikinojo įdarbinimo įmones įstatymas (Zakon o zapošljavanju posredstvom poduzeća za privremeno zapošljavanje), kako je glasio od 1. svibnja 2013. do 1. srpnja 2017., kada je na snagu stupio novi Lietuvos Respublikos Darbo kodeksas (Zakonik Republike Litve o radu, u daljnjem tekstu: Zakonik o radu), sadržavao je sljedeću odredbu:

13.

Članak 75. stavak 2. Zakonika o radu, koji je na snagu stupio 1. srpnja 2017., propisuje sljedeće:

14.

Dana 6. lipnja 2017., u vidu određenih izmjena Zakonika o radu koje je uveo zakonodavac Republike Litve, članku 75. stavku 2. dodano je sljedeće.

III.

Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

15.

Tuženik je 2012. bio uspješni ponuditelj za pružanje usluga zapošljavanja privremenog osoblja EIGE‑u ( 11 ), koji je treća strana u glavnom postupku. Tuženik je s EIGE‑om sklopio ugovor u kojem su bili određeni slučajevi u kojima bi EIGE zahtijevao privremeno osoblje, uključujući vrste i kategorije profila potrebnog osoblja i uvjete rada. Ugovor je bio namijenjen: potpori statutarnom osoblju EIGE‑a; privremenom izvršavanju zadaća koje su bile dopunske redovnima te koje su se javljale u okviru posebnih projekata; pomoć na određeno vrijeme tijekom vršnih razdoblja; otklanjanju problema nedovoljnog broja osoblja. Privremeno osoblje trebalo je biti nestatutarno osoblje EIGE‑a, to jest na njega se ne bi primjenjivao Pravilnik osoblju niti bi ono bilo zaposleno u skladu s njime ( 12 ).

16.

Tuženik je objavio natječaje za radna mjesta koja su odgovarala EIGE‑ovim zahtjevima za osoblje te je na svojoj internetskoj stranici i oglasima za zapošljavanje objavio obavijest o zapošljavanju. Oni su sadržavali kratak opis naravi posla i kvalifikacija potrebnih za zapošljavanje ( 13 ).

17.

Tužitelji su s tuženikom sklopili ugovor o radu za privremeno obavljanje poslova, koji je predviđao satnicu koja je fluktuirala tijekom radnog odnosa. Bile su predviđene sljedeće satnice: 5,20 eura za asistenta u dokumentacijskoj službi; 5,20 eura za asistenta u komunikacijskoj službi; 4,34 eura za administrativnog asistenta; 5,20 eura za informatičku podršku; 4,34 eura za asistenta u službi za upravljanje ljudskim resursima ( 14 ).

18.

Ugovorima o radu za privremeno obavljanje poslova dodani su prilozi u kojima je EIGE bio naveden kao poduzeće korisnik. U tim su prilozima bili navedeni i članovi osoblja EIGE‑a koji su bili odgovorni za davanje uputa potrebnih za obavljanje dogovorenog posla ( 15 ).

19.

Ugovori su trebali biti na snazi do njihova raskida na zahtjev EIGE‑a. Do 1. siječnja 2019. ugovori su raskinuti sa svim tužiteljima. Posljedično, tužitelji su pred Darbo ginčų komisijom (Komisija za radne sporove, Litva) zatražili isplatu zaostataka plaća.

20.

Komisija za radne sporove je odlukom od 20. lipnja 2018., na temelju Direktive 2008/104 i članka 75. stavka 2. Zakonika o radu, utvrdila da je tuženik diskriminirao tužitelje jer im je isplaćivao plaće niže od onih koje bi ostvarili da ih je EIGE izravno zaposlio. Komisija za radne sporove utvrdila je da su radnici koji su zaposleni na temelju ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova izvršavali zadaće stalnih članova osoblja EIGE‑a. Odlučila je da se tužiteljima trebala isplaćivati plaća koja se u skladu s CEOS‑om isplaćivala članovima ugovornog osoblja EIGE‑a iz funkcijske skupine II. razreda 4 (uredski i tajnički poslovi, poslovi uredskog poslovanja i ostali istovjetni poslovi, koji se obavljaju pod nadzorom dužnosnika ili privremenog osoblja) ( 16 ). Naložila je tuženiku isplatu zaostataka primitaka od rada za razdoblje od šest mjeseci tijekom 2018. ( 17 ).

21.

Tuženik je protiv odluke Komisije za radne sporove podnio tužbu Vilniaus miesto apylinkės teismasu (Općinski sud u Gradu Vilniusu, Litva), koja je odbijena odlukom od 20. veljače 2019. Tuženik je potom podnio žalbu Vilniaus apygardos teismasu (Okružni sud u Vilniusu, Litva). Ta je žalba odbijena presudom od 20. lipnja 2019.

22.

Tuženik je pred sudom koji je uputio zahtjev pokrenuo revizijski postupak. Taj je sud 30. prosinca 2019. utvrdio da glavni postupak otvara pitanja tumačenja i primjene prava Unije. Uputio je sljedeća prethodna pitanja:

23.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužitelji, Republika Litva i Komisija. Rasprava nije održana, ali je Sud uputio pisana pitanja. Na ta su pitanja odgovorili EIGE i Komisija.

IV.

Sažetak pisanih očitovanja

24.

Tužitelji naglašavaju da EIGE nije ni tuženik ni druga stranka u glavnom postupku pa nije ni odgovoran u skladu s člankom 75. stavkom 2. Zakonika o radu za isplatu plaća tužiteljima. Obje stranke su litavski subjekti te međunarodni status EIGE‑a ne može oslabiti zaštitu koju pruža Direktiva 2008/104. U suprotnome bi nastale društvene napetosti.

25.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom i tekstom članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104, neprofitna narav subjekta ne znači automatski da on ne obavlja „gospodarske djelatnosti” ( 18 ). Umjesto toga, „gospodarska djelatnost” podrazumijeva svaku djelatnost koja je povezana s gospodarskim transakcijama, neovisno o interesima radi kojih se obavlja. Razne djelatnosti EIGE‑a (primjerice obrazovanje, informiranje, prikupljanje statističkih podataka) imaju gospodarsku narav jer njihovo obavljanje zahtijeva gospodarske transakcije, kao što je izvršavanje plaćanja. Samo volonterske djelatnosti nisu „gospodarske djelatnosti”.

26.

Tumačenje Direktive 2008/104 prema kojem ona agencijama Europske unije, poput EIGE‑a, dopušta da diskriminiraju ustupljene radnike zato što osoblje EIGE‑a koje je zaposleno prema Pravilniku o osoblju uživa poseban status koji nije usporediv sa statusom radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje protivilo bi se ciljevima te direktive.

27.

Nepostojanje pojma „gospodarske djelatnosti” u članku 75. Zakonika o radu, kojim je Direktiva 2008/104 prenesena u litavsko pravo, u skladu je s pravom Unije ( 19 ). Devetnaest država članica prenijelo je Direktivu 2008/104 na isti način kao Litva.

28.

Tužitelji smatraju očitim da je EIGE za potrebe obavljanja zadaća koje su oni obavljali mogao izravno zaposliti osoblje na temelju Pravilnika o osoblju ( 20 ). Ovlast izravnog zapošljavanja obuhvaća fizičke poslove, kao što su to vratari i osoblje za čišćenje, pa sve do poslova visokog rukovodstva. Dužnosti koje su izvršavali radnici zaposleni preko poduzeća za privremeno zapošljavanje usporedive su s poslovima stalnog osoblja EIGE‑a.

29.

Tužitelji su pred nacionalnim sudovima iznijeli opširne dokaze (poruke elektroničke pošte, izjave itd.) o tome da nisu obavljali samo pomoćne poslove nego i poslove koje obavlja samo osoblje koje EIGE izravno zapošljava (primjerice planiranje i provedba proračuna). To činjenično pitanje valja imati na umu čak i ako, iz pravne perspektive, poslovi stalnog osoblja EIGE‑a i poslovi tužitelja nisu usporedivi.

30.

Naposljetku, tužitelji ističu da su kod poduzeća za privremeno zapošljavanje bili zaposleni između 22 mjeseca i 36 mjeseci. EIGE je raskinuo ugovore nakon što su tužitelji zatražili isplatu zaostataka plaće. Plaća tužitelja varirala je između 700 eura i 800 eura, što je činilo približno trećinu plaće osoblja koje je EIGE izravno zapošljavao i koje je obavljalo slične poslove.

31.

Republika Litva u kontekstu prvog prethodnog pitanja ističe da načelo zabrane diskriminacije ustupljenih radnika čini načelo socijalnog prava Unije koje se ne smije usko tumačiti ( 21 ). Široko područje primjene Direktive 2008/104 odražava se u širokom tumačenju koje je dano pojmu „radnik” iz članka 1. stavka 1. te direktive ( 22 ). U skladu sa sudskom praksom Suda koja tumači odredbe prava Unije namijenjene zaštiti radnika, odstupanja se moraju tumačiti na način koji je ograničen na ono što je strogo nužno za zaštitu interesa koje se štiti odstupanjem ( 23 ).

32.

S obzirom na sve to, svako isključenje iz osobnog područja primjene Direktive 2008/104 mora biti jasno i precizno ( 24 ). Stoga ograničavanje korištenja ustupljenih radnika u odnosu na javnopravne subjekte kao što je EIGE ne bi bilo u skladu niti s jednim razlogom predviđenim u članku 4. stavku 1. Direktive 2008/104 u pogledu dopuštenih ograničenja ili zabrana primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 25 ). Smanjivanje zaštite radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje zbog puke činjenice da poduzeće korisnik nije osnovano na temelju javnog prava države članice činilo bi još jednu osnovu neopravdane diskriminacije. U praksi je već ustaljeno da institucije i agencije, kada angažiraju radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, moraju poštovati pravo države članice u kojoj se nalaze ( 26 ).

33.

Republika Litva navodi da su Direktivom 2008/104 provedena temeljna prava zaštićena člankom 31. Povelje. Shodno tomu, oba se ta propisa primjenjuju na EIGE kao „poduzeće korisnika” zbog članka 51. stavka 1. Povelje. Institucije moraju, u skladu sa svojom obvezom lojalnosti, u svojem svojstvu poslodavaca voditi računa o pravnim mjerama usvojenima na razini Unije ( 27 ).

34.

Kada je riječ o drugom i trećem pitanju, Republika Litva slaže se s Komisijinim stajalištem ( 28 ). Države članice mogu se u svojim provedbenim propisima odlučiti, kao što je to učinila Litva, za šire područje primjene Direktive 2008/104, kojom je provedeno minimalno usklađivanje, te njima obuhvatiti poduzeća korisnike koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti ( 29 ), u kojem slučaju nije relevantno obavlja li EIGE gospodarske djelatnosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104.

35.

Kada je riječ o četvrtom i petom pitanju, Republika Litva navodi da je u slučaju nepostojanja posebnog pravila u Pravilniku o osoblju, ustupanje agenciji Unije kao „poduzeću korisniku” radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje uređeno člankom 5. Direktive 2008/104 i nacionalnim propisima kojima je ta odredba prenesena (zbog, među ostalim, članka 335. UFEU‑a). To je stajalište Revizorskog suda, koji je razmatrao zakonitost djelatnosti sedam agencija Unije, uključujući EIGE, u smislu njihove usklađenosti s Direktivom 2008/104 ( 30 ).

36.

Litavsko zakonodavstvo kojim je prenesena Direktiva 2008/104 ne povređuje načelo autonomije institucija Europske unije kao ni pravila Pravilnika o osoblju koja uređuju izračunavanje primitaka od rada. Različito postupanje prema institucijama, tijelima i agencijama Unije mora se izravno propisati u primjenjivim pravilima prava Unije.

37.

Kada je riječ o šestom pitanju, Republika Litva ističe da je člankom 5. stavkom 1. Direktive 2008/104 konkretizirano opće načelo jednakog postupanja ( 31 ). Riječi „isto radno mjesto” iz članka 5. stavka 1. omogućuju hipotetsku usporedbu radnikâ. Ne može ih se usko tumačiti, na način da podrazumijevaju, primjerice, istovjetnost predmetnih poslova, jer bi se u suprotnome lako moglo izbjeći utvrđenu obvezu. U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje navedeno je da je EIGE radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje potraživao radi potpore svojem statutarnom osoblju, obavljanja, među ostalim, dopunskih poslova i otklanjanja problema nedovoljnog broja osoblja. Prvostupanjski sud je utvrdio, uzimajući u obzir ugovore o radu tužitelja i zadaće koje su doista obavljali, da su svi ustupljeni radnici, djelomično ili u cijelosti, obavljali poslove stalnog osoblja EIGE‑a. Činjenica da ustupljeni radnici mogu popuniti radna mjesta javnih službenika ili ostalog osoblja koje je na bolovanju ili roditeljskom dopustu pobija argument da je statutarne poslove zabranjeno povjeriti onima koji nisu zaposleni na temelju Pravilnika o osoblju.

38.

Komisija tvrdi, u pogledu prvog i drugog pitanja, da i poduzeće za privremeno zapošljavanje i poduzeće korisnik moraju obavljati gospodarske djelatnosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104. To tumačenje potvrđuje i povijest nastanka te odredbe ( 32 ).

39.

Međutim, Komisija uvažava da EIGE, s obzirom na tekst članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104, nije moguće isključiti iz područja primjene te direktive na osnovu toga da je riječ o javnom poduzeću. Ipak, Komisija navodi da EIGE, u skladu sa sudskom praksom Suda, ne obavlja gospodarsku djelatnost ( 33 ), ponajprije zato što ne pruža robu ili usluge na danom tržištu niti se tržišno natječe s poduzećima koja ih pružaju.

40.

Kada je riječ o trećem pitanju, Komisija predlaže da se preoblikuje na sljedeći način: „Treba li članak 1. stavak 2. Direktive 2008/104 tumačiti na način da mu se protive odredbe nacionalnog prava prema kojima se Direktiva 2008/104 primjenjuje na poduzeća za privremeno zapošljavanje odnosno poduzeća korisnike koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti?” Komisija predlaže niječan odgovor na to pitanje ( 34 ).

41.

Kada je riječ o četvrtom i petom pitanju, Komisija smatra da načelo jednakog postupanja iz članka 5. stavka 1. Direktive 2008/104 zahtijeva da se prema tužiteljima postupa jednako kao prema radnicima koje EIGE izravno zapošljava na temelju litavskog prava, za razliku od zapošljavanja preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, ali ne jednako kao prema radnicima koje ta institucija zapošljava na temelju Pravilnika o osoblju ( 35 ). EIGE je odlučio na temelju prava države članice zaposliti radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje te je taj odabir legitiman iz perspektive prava Unije, u skladu s člancima 272. i 335. UFEU‑a. U tim odredbama priznata mogućnost zasnivanja ugovornih odnosa obuhvaća ugovore o radu i ugovore o pružanju usluga ( 36 ). Takvo zapošljavanje nije legitimno samo ako služi izbjegavanju primjene Pravilnika o osoblju ( 37 ), ali institucije imaju široku marginu prosudbe prilikom odabira najprikladnijeg oblika zapošljavanja. Ono omogućuje veću fleksibilnost nego uvjeti koji se primjenjuju na radnike iz kategorije ugovornog osoblja ( 38 ).

42.

Komisija dalje navodi da su direktive upućene državama članicama te da ne mogu same po sebi institucijama Unije nametati obveze u njihovim odnosima s osobljem ( 39 ). U skladu s člankom 336. UFEU‑a, na institucijama Unije je da utvrde pravila koja se primjenjuju na te odnose pa se direktive samo iznimno neizravno primjenjuju ( 40 ), premda one mogu biti izvor inspiracije za određivanje obveza institucija Unije u pogledu javne službe Europske unije ( 41 ) te institucije, u svojem svojstvu poslodavaca, moraju voditi računa o Unijinim zakonodavnim pravilima ( 42 ). To vrijedi samo za javne službenike i ostalo osoblje obuhvaćeno područjem primjene Pravilnika o osoblju te stoga ne za tužitelje.

43.

To je razlog zbog kojeg položaj tužitelja treba usporediti, u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/104, s položajem osoblja koje EIGE na temelju litavskog prava zapošljava izravno bez posredovanja poduzeća za privremeno zapošljavanje, a ne s položajem Unijina statutarnog osoblja. Taj je pristup u skladu s načelom autonomije institucija Unije. U pogledu osobe koju nije zaposlila institucija Unije, nego pravna osoba na temelju prava države članice, poput poduzeća za privremeno zapošljavanje, nije moguće smatrati da ju je zaposlilo istovjetno upravno tijelo te ona stoga ne može steći svojstvo javnog službenika Europske unije ( 43 ). Tumačenje Direktive 2008/104 prema kojem se radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje smatra istovjetnima ugovornom osoblju moglo bi povrijediti autonomiju Europske unije ( 44 ) i stvoriti nepremostive praktične poteškoće ( 45 ). Komisija propitkuje je li primjenjiv Protokol (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije ( 46 ).

44.

Kada je riječ o šestom pitanju, Komisija navodi da nacionalni sud mora provjeriti jesu li tužitelji obavljali administrativne zadaće ili pak zadaće povezane s „glavnim djelatnostima” i zadaćama koje EIGE ima u skladu s uredbom na temelju koje je osnovan, kako bi utvrdio je li cilj bio izbjeći primjenu Pravilnika o osoblju. Međutim, Komisija smatra da EIGE nije prekoračio granice svoje diskrecijske ovlasti time što je na temelju litavskog prava angažirao radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje. Administrativnu pomoć ne treba smatrati zadaćom koju EIGE mora sâm obavljati kao „glavnu aktivnost” ( 47 ). Sud koji je uputio zahtjev nije nadležan prekvalificirati ugovore o kojima je riječ u ugovore koje uređuje CEOS zato što tužitelji svoje ugovore nisu sklopili s EIGE‑om, nego s tuženikom (poduzećem za privremeno zapošljavanje) i zato što je EIGE treća strana u glavnom postupku.

V.

Analiza

A.

Preoblikovanje prethodnih pitanja

45.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena ( 48 ).

46.

U ovom predmetu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se od Suda traži da odluči je li agencija kao što je EIGE obuhvaćena pojmom „poduzeće korisnik” iz Direktive 2008/104; ako je obuhvaćena, podrazumijeva li način na koji je Republika Litva prenijela pojam „poduzeće korisnik”, u smislu da obuhvaća poduzeća koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti, to da se na ustupanje takvim poduzećima radnika koji su zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje primjenjuje Direktiva 2008/104; ako nije obuhvaćena, obavlja li EIGE „gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluje li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne” u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104; te ako obavlja, bi li primjena članka 5. stavka 1. Direktive 2008/104, koji se odnosi na jednako postupanje, na EIGE u njegovu svojstvu „poduzeća korisnika” i u okviru spora između dviju privatnih stranaka u koji je EIGE intervenirao kao treća strana dovela u pitanje administrativnu autonomiju EIGE‑a ( 49 ) i Pravilnik o osoblju?

47.

Stoga predlažem da se šest prethodnih pitanja preoblikuje u sljedeća četiri pitanja.

VI.

Odgovori na preoblikovana pitanja

A.

Odgovor na prvo pitanje

48.

Na prvo pitanje treba odgovoriti potvrdno. Agencije Europske unije, kao što je EIGE, čine „poduzeća korisnike” u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2008/104, kako je taj pojam definiran u članku 3. stavku 1. točki (d) te direktive.

49.

Opći sud je već utvrdio da institucija Unije, odnosno Europska središnja banka, jest „poduzeće korisnik” za potrebe članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104, premda nije naveo detalje za taj zaključak ( 51 ). On je možda bio logična posljedica činjenice da su institucije Unije i mnogo prije usvajanja Direktive 2008/104 koristile radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje kako bi zadovoljile privremene potrebe za osobljem putem ugovora o radu na koje se primjenjuje pravo države u kojoj se nalazi određena institucija Unije ( 52 ).

50.

Nadalje, Službenički sud je 2006. utvrdio da činjenica da je s tijelom međunarodnog javnog prava sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme nije, kao takva, bila dovoljna da sudsku praksu Suda u kojoj se tumači Direktiva 1999/70 i okvirni sporazum koji je toj direktivi priložen učini irelevantnom za spor ( 53 ). S obzirom na to, slažem se s argumentima Republike Litve (vidjeti točku 32. ovog mišljenja) da je za isključenje bilo institucija Unije, kako su definirane u članku 13. UEU‑a, ili agencija Unije ( 54 ) iz područja primjene Direktive 2008/104 to potrebno jasno propisati.

51.

Direktiva 2008/104 ne sadržava takav jasan propis. Naprotiv, pojam „poduzeće korisnik” je u članku 3. stavku 1. točki (d) te direktive široko definiran kao „svaka fizička ili pravna osoba za koju i pod čijim nadzorom i rukovodstvom radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje privremeno radi” (moje isticanje), dok je u članku 5. Uredbe br. 1922/2006 navedeno da „Institut ima pravnu osobnost. Institut uživa, u svakoj državi članici, najširu pravnu sposobnost koja se priznaje pravnim osobama na temelju njihovog nacionalnog prava. Osobito, Institut može stjecati pokretnine i nekretnine i njima raspolagati te može biti stranka u pravnim postupcima.” I kontekstualna analiza, to jest tumačenje članka 3. stavka 1. točke (d) i članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104 s obzirom na Uredbu br. 1922/2006 ide u prilog podvođenju agencije kao što je EIGE pod pojam „poduzeće korisnik” za potrebe Direktive 2008/104 ( 55 ).

52.

Doista, jedina tekstualna ograničenja pojma „poduzeće korisnik” nalaze se u članku 1. stavku 2., u kojem su dodane riječi „koj[a] obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne” (dodatno vidjeti točke 64. do 71. ovog mišljenja). Niti jedno od dvaju odstupanja od područja primjene Direktive 2008/104, koja su predviđena u njezinu članku 1. stavku 3., koji se odnosi na „ugovore o zapošljavanju ili radnim odnosima sklopljene u okviru posebnog državnog ili državnopotpomognutog programa strukovnog usavršavanja, integracije ili prekvalifikacije”, i članku 4. stavku 1., koji se odnosi na „opći interes posebno u pogledu zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, zahtjeva za sigurnost i zdravlje na radu ili potrebe da se osigura ispravno funkcioniranje tržišta rada i sprečavanje zloporaba”, ne odnose se posebno i konkretno na agencije Europske unije. U članku 5. stavcima 2., 3. i 4. Direktive 2008/104, koji se odnosi na ograničenja načela jednakog postupanja, ne upućuje se na agencije Unije.

53.

Isključenje agencija Unije iz pojma „poduzeće korisnik” ne podupiru ni ciljevi Direktive 2008/104. Dvojni cilj direktive je razviti fleksibilne oblike rada te istodobno ostvariti veći stupanj usklađenja povezanog socijalnog prava. To socijalno pravo služi postizanju ravnoteže između fleksibilnosti i sigurnosti na tržištu rada te je nazvano „fleksigurnost” ( 56 ). U tekstu članka 2. Direktive 2008/104 spominju se u biti četiri cilja: zaštita radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, osiguravanje primjene načela jednakog postupanja, stvaranje radnih mjesta i razvoj fleksibilnih oblika rada. U tom smislu, direktiva nastoji potaknuti pristup radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje stalnom zaposlenju kod poduzeća korisnika ( 57 ). Stvaranje radnih mjesta, sudjelovanje na tržištu rada i uključivanje u tržište rada središnji su ciljevi ( 58 ). Iz spisa predmeta nije vidljiva nikakva nespojivost između tih ciljeva i poslova koje nude agencije Unije. EIGE je aktivan sudionik na litavskom tržištu rada, a, usto, povijest nastanka članka 1. stavka 2. ne sugerira da su agencije kao što je EIGE isključene iz područja primjene te odredbe ( 59 ).

54.

Pojam „poduzeće korisnik” treba široko tumačiti ( 60 ) kako se ne bi ugrozilo ostvarenje ciljeva Direktive 2008/104 i time njezina učinkovitost dovela u pitanje prevelikim i neopravdanim ograničavanjem njezina područja primjene. To je zato što je Sud isti zaključak donio u pogledu značenja pojma „radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje” iz članka 3. stavka 1. točke (c) i članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104 ( 61 ). Isti se zaključak nužno primjenjuje na odredbe Direktive 2008/104 koje se tumače u glavnom postupku.

B.

Odgovor na drugo pitanje

55.

Na drugo pitanje treba odgovoriti potvrdno. Direktivu 2008/104 treba tumačiti na način da nije primjenjiva na ustupanje radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje poduzećima korisnicima koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti.

56.

Valja istaknuti da Sud smatra dopuštenima zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima činjenice iz glavnih postupaka nisu obuhvaćene područjem primjene tog prava, ali u kojima su odredbe tog prava učinjene primjenjivima nacionalnim pravom zbog njegova upućivanja na njihov sadržaj ( 62 ). To uključuje slučajeve u kojima nacionalne situacije zbog zakonodavstva države članice slijede isti pristup kao pravo Unije, a odnose se na potpuno unutarnje situacije ( 63 ). Kako je nezavisni odvjetnik M. Bobek nedavno naveo, Sud je utvrdio da, kada nacionalno zakonodavstvo za situacije koje ne ulaze u područje primjene dotičnog akta Unije primijeni rješenja predviđena navedenim aktom, sigurno postoji interes Unije da odredbe ili pojmovi preuzeti iz tog akta budu ujednačeno tumačeni kako bi se izbjegla različita buduća tumačenja  ( 64 ).

57.

Međutim, protivno stajalištu Republike Litve i Komisije (vidjeti točku 34. odnosno točku 40. ovog mišljenja), postoje barem četiri prepreke primjeni na glavni postupak takozvane sudske prakse proizašle iz presude Dzodzi, u kojoj je to načelo uspostavljeno ( 65 ).

58.

Kao prvo, u toj je sudskoj praksi ključno određivanje odredbe nacionalnog prava koja „izravno i bezuvjetno primjenjuje mjeru Unije na kontekst koji tom mjerom nije zamišljen” ( 66 ). U spisu predmeta nije istaknuta niti jedna takva izričita odredba, a sâmo nepostojanje riječi „obavljaju gospodarske djelatnosti” u članku 75. stavku 2. Zakonika o radu podrazumijeva da ta odredba ne zadovoljava navedeni zahtjev ( 67 ).

59.

Kao drugo, Sud je utvrdio da pravilo iz presude Dzodzi nije primjenjivo na situacije koje direktiva isključuje iz svojeg područja primjene ( 68 ). Uvjet „poduzeća korisnici koj[a] obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne” iz članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104 izgubio bi smisao ako bi se zakoni doneseni radi prenošenja Direktive 2008/104 primjenjivali na ustupanje radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje poduzećima korisnicima koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti.

60.

Kao treće, ako šire promotrimo sudsku praksu, a u skladu s opisanim pristupom nezavisnog odvjetnika M. Bobeka, ključno je to je li zakonodavac odredbu prava Unije čije se tumačenje traži upotrijebio u kontekstu koji je previše različit od izvornog ( 69 ). Izvorni kontekst ograničen je na poduzeća korisnike koja obavljaju gospodarske djelatnosti, premda je to suženo kvalifikacijom, u članku 1. stavku 2. Direktive 2008/104, „bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne” ( 70 ). Direktiva 2008/104 bi primjenom izvan tih kriterija zakoračila u nepovezane i neiscrpne kontekste, što se izravno protivi njezinu članku 1. stavku 2.

61.

Kao četvrto, valja istaknuti da je Direktivom 2008/104 uspostavljen zaštitni okvir ( 71 ) kako bi se poboljšala minimalna zaštita za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 72 ) u pogledu osnovnih uvjeta njihova rada i zapošljavanja ( 73 ). Veliko vijeće Suda utvrdilo je, u pogledu direktiva kojima je provedeno minimalno usklađivanje, da država članica koja upotrijebi svoju ovlast propisivanja zahtjeva koji su stroži od minimalnih koje te direktive predviđaju ( 74 ) ne provodi pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje ( 75 ). Slijedom toga, Direktiva 2008/104 ne može biti relevantna za tumačenje litavskog prava u odnosu na poduzeća koja ne obavljaju gospodarske djelatnosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104, a kojima su ustupljeni radnici koji su zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje ( 76 ). To vrijedi za svih devetnaest država članica koje su Direktivu 2008/104 prenijele na jednak način kao Litva (vidjeti točku 27. ovog mišljenja).

C.

Odgovor na treće pitanje

62.

Na ovo pitanje treba odgovoriti potvrdno. Područja djelovanja i zadaće EIGE‑a, kako su određeni u člancima 3. i 4. Uredbe br. 1922/2006, treba smatrati gospodarskim djelatnostima u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2008/104.

63.

Razlozi za to su sljedeći.

64.

Kao prvo, Sud je u kontekstu jedne druge mjere Unijine socijalne politike, odnosno Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ( 77 ), usko tumačio okolnosti u kojima su javna poduzeća isključena iz područja primjene te direktive zbog toga što ne obavljaju „gospodarske djelatnosti” te je utvrdio da su takve okolnosti ograničene na „reorganizaciju struktura javne uprave ili prijenos upravnih ovlasti između javnih uprava” ( 78 ). Činjenica da je EIGE javno tijelo ne znači automatski da nije obuhvaćen kriterijima članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104 kao „poduzeće korisnik” ( 79 ). Kako je vidljivo iz razmatranja u točkama 67. i 68. ovog mišljenja u pogledu zadaća i područja djelovanja EIGE‑a (vidjeti članke 3. i 4. Uredbe br. 1922/2006) kao i njegovih ciljeva (članak 2.), za EIGE nije moguće smatrati da obavlja djelatnosti koje podrazumijevaju izvršavanje prerogativa javne vlasti ( 80 ).

65.

Kao drugo, širokom tumačenju Direktive 2008/104 s ciljem izbjegavanja nepoštenog tržišnog natjecanja ide u prilog povijest nastanka njezina članka 1. stavka 2. ( 81 ) kao i ustaljena sudska praksa Suda, u kojoj se pojam „gospodarske djelatnosti” obično široko tumači ( 82 ) neovisno o sektoru Unijine nadležnosti o kojem je riječ ( 83 ). To treba imati na umu prilikom primjene na glavni postupak značenja koje je Sud u presudi od 17. studenoga 2016., Betriebsraat der Ruhrlandklinik ( 84 ) pridao riječima „gospodarske djelatnosti” iz članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104. Posljedično, pitanje na koje treba odgovoriti jest obavlja li EIGE ikakve djelatnosti koje se sastoje u pružanju robe ili usluga na danom tržištu ( 85 ).

66.

U tom kontekstu valja istaknuti da, u skladu s člankom 14. stavkom 3. točkom (b) Uredbe br. 1922/2006, prihodi EIGE‑a obuhvaćaju „plaćanja primljena za pružene usluge”, što znači da je zakonodavstvom Unije predviđeno da će EIGE djelovati kao sudionik tržišta, premda ga je, kako je naveo u svojem odgovoru na pisana pitanja Suda, financirala isključivo Komisija.

67.

Nadalje, ciljevi Uredbe br. 1922/2006 navedeni u njezinu članku 2. omogućuju određivanje raspona tržišta na kojima EIGE može pružati robu ili usluge; utjecanje na nacionalne i Unijine politike klasično je područje djelovanja komercijalnih lobista; pružanje tehničke pomoći institucijama Unije i tijelima država članica radi podizanja svijesti građana o ravnopravnosti spolova nije područje u kojem EIGE ima monopol u čitavoj Europi; isto tako, podrška pri uključivanju rodne osviještenosti u Unijine politike i posljedične nacionalne politike nije u Uredbi br. 1922/2006 navedena kao isključiva nadležnost EIGE‑a te se time bave razni subjekti.

68.

Zadaće EIGE‑a, navedene u članku 3. Uredbe br. 1922/2006, obuhvaćaju razne djelatnosti pružanja roba i usluga u kojima sudjeluju komercijalna poduzeća. Istaknuti primjeri tih djelatnosti su diseminiranje podataka i informacija o ravnopravnosti spolova, među ostalim, centrima za istraživanja, nacionalnim tijelima za ravnopravnost, nevladinim organizacijama i socijalnim partnerima (članak 3. stavak 1. točka (a)); diseminiranje metodoloških alata institucijama Unije i tijelima država članica (članak 3. stavak 1. točka (c)); provođenje istraživanja o stanju u Europi u pogledu ravnopravnosti spolova (članak 3. stavak 1. točka (d)); organiziranje konferencija (članak 3. stavak 1. točka (g)); razvijanje dijaloga među raznim tijelima (članak 3. stavak 1. točka (i)). Aktivnosti drugih tijela, osobito „[drugih institucija, tijela i nadležnih nacionalnih i međunarodnih organizacija]” navode se u članku 4. stavku 3.

69.

Uvažavam da je EIGE u svojem odgovoru na pitanja Suda naveo da je njegova glavna zadaća prikupljanje, analiza i diseminiranje podataka te da je on jedini izvor usporedivih podataka o ravnopravnosti muškaraca i žena kako na razini Unije tako i na nacionalnoj razini. Međutim, gore izneseno zakonodavstvo pokazuje da to nije njegova jedina djelatnost.

70.

Naposljetku, čak iako sadržaj spisa upućuje na to da se sve djelatnosti EIGE‑a trenutačno financiraju iz sredstava Unije, a ne iz prihoda od pružanja usluga u smislu članka 14. stavka 3. točke (b) Uredbe br. 1922/2006, to ne znači da on ne obavlja „gospodarske djelatnosti”. To je zato što zbog članka 1. stavka 2. Direktive 2008/104 nije relevantno posluje li poduzeće korisnik s ciljem ostvarenja dobiti ( 86 ). U skladu sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na Direktivu 2001/23, usluge koje se, iako nisu obuhvaćene izvršavanjem prerogativa javne vlasti, osiguravaju u javnom interesu i bez cilja stjecanja dobiti i koje su u odnosu tržišnog natjecanja s onima koje nude operatori koji imaju cilj stjecanja dobiti kvalificirane su kao gospodarske djelatnosti ( 87 ). Shodno tomu, protivno argumentima koje su EIGE i Komisija iznijeli u svojim odgovorima na pisana pitanja, nije relevantno ima li EIGE tržišne ciljeve u okviru obavljanja svojih djelatnosti; ono što je važno jest postojanje usluga koje su u tržišnom natjecanju s drugim poduzećima koja imaju tržišne ciljeve na relevantnom tržištu. Isto tako, činjenica da su zadaće EIGE‑a propisane kao nadležnost Unije (članak 4. stavak 1. Uredbe br. 1922/2006) ne znači da on ne obavlja „gospodarske djelatnosti” s obzirom na širinu nadležnosti Unije u području ravnopravnosti spolova, čije je promicanje u javnom interesu.

71.

Naposljetku, valja podsjetiti da je široko tumačenje Direktive 2008/104 potrebno je kako se ne bi ugrozilo ostvarenje cilja te direktive i dovela u pitanje njezina učinkovitost (vidjeti točku 54. ovog mišljenja).

D.

Odgovor na četvrto pitanje

72.

Na četvrto pitanje treba odgovoriti potvrdno. Budući da su sudovi dotične države članice utvrdili da sva radna mjesta i poslovi koje obavljaju radnici zaposleni preko poduzeća za privremeno zapošljavanje uključuju zadaće koje isključivo obavljaju radnici zaposleni na temelju Pravilnika o osoblju, odnosna radna mjesta i poslove radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje mora se smatrati „istim radnim mjestom [ili mjestima]” u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2008/104. To je dosljedno administrativnoj autonomiji EIGE‑a ( 88 ) i Pravilniku o osoblju.

73.

Razlozi za to su sljedeći.

74.

Kao prvo, stranka odgovorna za povredu obveze jednakog postupanja predviđene u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/104 jest tuženik. Kako su tužitelji istaknuli (točka 24. ovog mišljenja), sud koji je uputio zahtjev tumačenje članka 5. stavka 1. traži kako bi utvrdio obveze koje na temelju litavskog prava tuženik ima prema tužiteljima, a ne obveze koje ima prema EIGE‑u. Shodno tomu, rasprava u pisanim očitovanjima o mjeri u kojoj su obveze predviđene Unijinim direktivama primjenjive na institucije Unije kada djeluju u svojstvu poslodavca donekle je suvišna ( 89 ) jer se te presude odnose na postupke koje su pred Općim sudom protiv institucija pokrenuli njihovi službenici ( 90 ). Te se presude odnose na utjecaj direktiva na institucije Unije kada je riječ o „njihovu osoblju” ( 91 ).

75.

Kao drugo, ne javlja se nikakvo pitanje u pogledu dovođenja u pitanje ni autonomije EIGE‑a ni Pravilnika o osoblju jer tužitelji zahtijevaju, i to od tuženika, a ne od EIGE‑a, samo isplatu zaostataka plaća koji im se navodno duguju, a ne da se njihovi ugovori o radu na određeno vrijeme pretvore u ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Stoga se ne javlja pitanje jesu li litavski sudovi tužiteljima dali status dužnosnika ili ostalog osoblja Europske unije protivno Pravilniku o osoblju i autonomiji institucija Unije ( 92 ). Protivno Komisijinim argumentima, glavni postupak se stoga razlikuje od situacije u presudi Tordeur ( 93 ), na koju se Komisija poziva u svojem odgovoru na pisana pitanja Suda, jer se radnik zaposlen preko poduzeća za privremeno zapošljavanje u tom predmetu u prethodnom postupku pozivao na odredbu belgijskog prava koja bi od Komisije zahtijevala da ugovor na određeno vrijeme pretvori u ugovor na neodređeno vrijeme. Sud je utvrdio sljedeće:

76.

U spisu predmeta ne navodi se da je itko osim tuženika odgovoran bilo za plaćanje koje tužitelji zahtijevaju ili za obvezu, predviđenu u članku 5. stavku 1. Direktive 2008/104, da „[o]snovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje” budu „za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik” ( 95 ).

77.

Valja istaknuti da „plaća” u smislu Direktive 2008/104 nije definirana u toj odredbi ( 96 ) te da postoje druge odredbe te direktive za koje bi se moglo tvrditi da povređuju autonomiju EIGE‑a, kao što je njezin članak 10., koji državama članicama omogućuje izricanje kazni poduzećima korisnicima. Međutim, to ovisi o naravi kazni i okolnostima konkretnog slučaja. Nasuprot tomu, glavni postupak ograničen je na uvjete rada i zapošljavanja u vezi s „plaćom” u smislu članka 3. točke (f) podtočke ii. i na način izračunavanja plaće „najmanje jednake” onoj koja bi bila primjenjiva da su tužitelji izravno zaposleni u smislu članka 5. stavka 1. Pozivanje litavskih sudova na članak 80. CEOS‑a logično je s obzirom na donesena činjenična utvrđenja te se ne slažem s Komisijinim argumentima da to stvara nepremostive prepreke (vidjeti bilješku 45. ovog mišljenja).

78.

EIGE i Komisija tvrde da izraz „na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik” iz članka 5. stavka 1. Direktive 2008/104 sugerira da je položaj tužitelja potrebno usporediti s položajem osoba koje EIGE na privremeni rad izravno zapošljava na temelju litavskog prava, a ne posredstvom poduzeća za privremeno zapošljavanje, dok tužitelji i Republika Litva smatraju da ga treba usporediti s položajem osoba koje EIGE zapošljava na temelju Pravilnika o osoblju.

79.

Niti jedan od tih pristupa ne odražava potpuni opseg razmatranja koje valja provesti. Treba podsjetiti da „načelo jednakog postupanja, kako je predviđeno člankom 5. stavkom 1. Direktive 2008/104 […] [zahtijeva da] osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje moraju za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo to poduzeće korisnik” ( 97 )

80.

Kako su u svojim pisanim očitovanjima objasnili tužitelji (vidjeti točku 29. ovog mišljenja) i Republika Litva (točka 37. ovog mišljenja), članak 5. stavak 1. zahtijeva forenzičku istragu činjenica ( 98 ). Jesu li tužitelji na svojim radnim mjestima zapravo obavljali dužnosti zaposlenika koji prema Pravilniku o osoblju prima veći primitak od rada od onog koji se prima na temelju ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova? Ugovori o radu i Pravilnik o osoblju pri provedbi te istrage više služe kao dokazi nego kao pravne norme. Iz odluke kojom je upućen zahtjev čini se da je Komisija za radne sporove zapravo provela takvu forenzičku istragu (vidjeti točku 20. ovog mišljenja). Nakon što je na temelju dokaza utvrđeno koje su točno poslove i djelatnosti obavljali ustupljeni radnici te zatim provedena analiza dogovorenih uvjeta, Komisija za radne sporove naložila je tuženiku plaćanje primitaka od rada za funkcijsku skupinu II. razred 4 u skladu s člankom 80. CEOS‑a.

81.

Kao treće, kao što je već navedeno, ograničenje načela jednakog postupanja, koje je jedan od kamena temeljaca Direktive 2008/104, dopušteno je samo u „nekim ograničenim okolnostima” ( 99 ). Te su okolnosti predviđene u članku 5. stavcima 2. do 4. Direktive 2008/104. U ovom ih predmetu nema.

82.

Naposljetku, može se postaviti pitanje što treba učiniti ako je EIGE prekoračio svoju diskrecijsku ovlast – predviđenu člankom 4. stavkom 5. Uredbe br. 1922/2006 – „imati ugovorne odnose, posebno podugovorne aranžmane, s drugim organizacijama kako bi se izvršile zadaće koje im se povjere” ( 100 ) odnosno na neki drugi način postupio nedosljedno s Pravilnikom o osoblju, koji ga obvezuje na temelju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 1922/2006 ( 101 )?

83.

Ustaljena je sudska praksa da „rad preko društva za privremeno zapošljavanje obilježava trostrani odnos između radnika, vanjskog društva te institucije ili tijela Unije koji podrazumijeva sklapanje dvaju ugovora: prvog ugovora između društva za privremeno zapošljavanje i institucije ili tijela Unije te drugog ugovora između radnika zaposlenog kod društva za privremeno zapošljavanje i društva za privremeno zapošljavanje. […] Stoga taj odnos obilježava prisutnost privatnog društva za privremeno zapošljavanje koje dobit ostvaruje ustupajući radnika instituciji Unije ili ga raspoređujući na ispunjavanje određenih zadaća u toj instituciji ili za njezin račun. Zbog uključivanja tih vanjskih društava kao posrednika ne može se zaključiti da postoji izravna pravna veza između zainteresirane osobe i institucije ili tijela Unije.” ( 102 )

84.

Trostrani odnos zahtijeva trostrano rješenje; na tuženiku je, a ne na tužiteljima, da pokrene postupak pred Općim sudom Europske unije, u kojem će od EIGE‑a zahtijevati povrat iznosa čiju je isplatu na ime zaostataka plaće naložio litavski sud ako je, u skladu s pravom Unije, EIGE prekoračio svoje ovlasti u pogledu naravi posla čije je obavljanje povjerio tužiteljima. Kako Republika Litva tvrdi (točka 35. ovog mišljenja), to je rješenje u skladu s činjenicom da u Pravilniku o osoblju nema odredbi o radnicima zaposlenima preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.

85.

Do tog sam zaključka došao s obzirom na pravo tužitelja na pristup sudu i djelotvorni pravni lijek u skladu s člankom 47. prvim stavkom Povelje ( 103 ), imajući u vidu poteškoće koje bi zbog činjenice da nisu sklopili ugovor s EIGE‑om imali pri utvrđivanju svojeg locus standi pred Općim sudom ( 104 ).

VII.

Zaključak

86.

Stoga predlažem sljedeći odgovor Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu (Vrhovni sud Litve):