–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju E. De Bonisa, avvocato dello Stato,

–

za belgijsku vladu, P. Cottin i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, R. Kanitz i J. Möller, u svojstvu agenata,

–

[Kako je ispravljeno rješenjem od 8. lipnja 2020.] za vladu Helenske Republike, E.-M. Mamouna, A. Magrippi i K. Georgiadis, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, E. de Moustier, A. Alidière i D. Colas, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i M. Noort, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za švedsku vladu, A. Falk, C. Meyer‑Seitz, H. Shev, J. Lundberg i H. Eklinder, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, N. Gossement i B.‑R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 18. i 21. UFEU‑a.

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova, između osoba HB i IC, s jedne strane, i Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS) (Državni institut za socijalnu sigurnost, Italija), s druge strane, u vezi s odbijanjem potonjeg da tim osobama isplati iznos njihovih starosnih mirovina bez naplate talijanskih poreza.

Pravni okvir

3

Članak 18. convenzione tra la Repubblica italiana e la Repubblica portoghese per evitare la doppie imposizioni e prevenire levasione fiscal in materia di imposte sul reddito (Ugovor između Talijanske Republike i Portugalske Republike o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprečavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak), potpisan u Rimu 14. svibnja 1980., koji je Talijanska Republika ratificirala leggeom n. 562 (Zakon br. 562) od 10. srpnja 1982. (Redovni dodatak GURI‑ju br. 224 od 16. kolovoza 1982.) (u daljnjem tekstu: Ugovor između Italije i Portugala), propisuje:

4

Članak 19. stavak 2. Ugovora između Italije i Portugala propisuje:

Glavni postupci i prethodno pitanje

5

HB i IC, talijanski državljani, bivši su službenici talijanskog javnog sektora. Svaki je korisnik starosne mirovine koju isplaćuje INPS. Nakon što su svoje boravište prenijeli u Portugal, tijekom 2015. zatražili su od INPS‑a primanje bruto iznosa svoje mjesečne starosne mirovine, u skladu s člankom 18. i člankom 19. stavkom 2. Ugovora između Italije i Portugala, bez oporezivanja na izvoru od Talijanske Republike. INPS je odbio te zahtjeve smatrajući da se, na temelju članka 19. Ugovora između Italije i Portugala, za razliku od talijanskih umirovljenika u privatnom sektoru, umirovljeni službenici iz talijanskog javnog sektora moraju oporezivati u Italiji, i to samo u toj državi ugovornici. HB i IC podnijeli su tužbe protiv tih odluka sudu koji je uputio zahtjev, Corteu dei conti – Sezione Giurisdizionale per la Regione Puglia (Revizorski sud – sudski odjel za regiju Apuliju, Italija).

6

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se Ugovorom između Italije i Portugala uspostavlja očito nejednako postupanje između talijanskih umirovljenika iz privatnog sektora i onih iz javnog sektora koji borave u Portugalu, s obzirom na to da prvonavedeni neizravno imaju koristi od povoljnijeg poreznog tretmana od drugonavedenih, što, prema mišljenju tog suda, predstavlja prepreku slobodi kretanja, zajamčenoj svakom građaninu Europske unije na temelju članka 21. UFEU‑a.

7

Sud koji je uputio zahtjev također ističe da razlika u poreznom tretmanu mirovina talijanskih državljana koji prenesu svoje boravište u Portugal, ovisno o tome je li riječ o bivšim službenicima iz javnog sektora ili bivšim radnicima iz privatnog sektora, predstavlja diskriminaciju na temelju državljanstva, zabranjenu člankom 18. UFEU‑a, jer je, kako bi se moglo ostvariti oporezivanje u Portugalu, uvjet boravišta dovoljan za drugonavedene, dok prvonavedeni moraju steći i portugalsko državljanstvo.

8

U tim je okolnostima Corte dei conti – Sezione Giurisdizionale per la Regione Puglia (Revizorski sud – sudski odjel za regiju Apuliju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje, koje je jednako formulirano u obama spojenim predmetima:

O prethodnom pitanju

9

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članke 18. i 21. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice koje predviđa da se dohodak osobe s boravištem u drugoj državi članici, koja je taj dohodak u cijelosti stekla u prvoj državi članici, ali nema državljanstvo druge države, oporezuje isključivo u prvoj državi članici, zbog čega je ta osoba isključena iz korištenja poreznih olakšica koje nudi druga država članica.

10

Najprije treba podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje iz članka 267. UFEU‑a između nacionalnih sudova i Suda, zadaća Suda dati nacionalnom sudu koristan odgovor na temelju kojeg će moći riješiti predmet o kojem vodi postupak. U tom je smislu na Sudu da, prema potrebi, preoblikuje pitanja koja su mu postavljena (presuda od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 27.).

11

U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da, iako sud koji je uputio zahtjev ne pojašnjava jesu li tužitelji u glavnom postupku svoje boravište prenijeli u Portugal nakon što su prestali sa svakom profesionalnom djelatnošću ili ne, smatra da je njihova situacija uređena člankom 21. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodu kretanja građana Unije. Oslanjajući se na tu odredbu UFEU‑a, čini se da sud koji je uputio zahtjev ukazuje Sudu na to da je do prijenosa boravišta došlo nakon prestanka svake profesionalne djelatnosti tužiteljâ u glavnom postupku. Sud će stoga ispitati postavljeno pitanje samo s obzirom na tu okolnost.

12

Kao drugo, suprotno onomu što tvrde belgijska i švedska vlada u svojim pisanim očitovanjima, članak 18. UFEU‑a, kojim se utvrđuje načelo nediskriminacije na temelju državljanstva, primjenjuje se na situaciju poput one u glavnim postupcima.

13

Naime, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se svaki građanin Unije može pozivati na zabranu diskriminacije na temelju državljanstva iz članka 18. UFEU‑a u situaciji u kojoj je ostvarivao temeljnu slobodu kretanja i boravka na državnom području država članica koja je dodijeljena člankom 21. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 13. studenoga 2018., Raugevicius, C‑247/17, EU:C:2018:898, t. 27. i 44. i navedenu sudsku praksu te od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 29.).

14

Kao treće i posljednje, valja istaknuti da iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da je cilj članka 18. i članka 19. stavka 2. Ugovora između Italije i Portugala – koji su sastavljeni na isti način kao i odgovarajuće odredbe modela poreznog ugovora o dohotku i imovini koji je izradila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), u verziji iz 2014. – raspodjela porezne nadležnosti između Talijanske Republike i Portugalske Republike u pogledu mirovina te da sadržavaju različite čimbenike povezanosti, ovisno o tome jesu li porezni obveznici bili zaposleni u javnom ili privatnom sektoru. Što se tiče potonje kategorije poreznih obveznika, oni se u načelu oporezuju u državi koja isplaćuje starosnu mirovinu, osim ako imaju državljanstvo druge države ugovornice u kojoj borave.

15

Iz tih uvodnih razmatranja proizlazi da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se člancima 18. i 21. UFEU‑a porezni sustav koji proizlazi iz ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljenog između dviju država članica, na temelju kojeg je porezna nadležnost tih država u području oporezivanja mirovina raspodijeljena prema tome jesu li korisnici tih mirovina bili zaposleni u privatnom ili javnom sektoru i, u potonjem slučaju, prema tome imaju li državljanstvo države članice boravišta ili ne.

16

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, odlučujući o zahtjevima za prethodnu odluku koji su se odnosili na pitanje moraju li ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljeni između država članica Unije biti spojivi s načelom jednakog postupanja i, općenito, sa slobodama kretanja zajamčenima primarnim pravom Unije, Sud već presudio da su države članice slobodne, u okviru bilateralnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, odrediti čimbenike povezanosti kako bi raspodijelile porezne nadležnosti među sobom (presuda od 19. studenoga 2015., Bukovansky, C‑241/14, EU:C:2015:766, t. 37. i navedena sudska praksa).

17

Osim toga, važno je istaknuti da dvostrani ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, poput Ugovora između Italije i Portugala, ima za cilj izbjeći da se isti dohodak oporezuje u objema strankama tog ugovora, a ne osigurati da oporezivanje kojem podliježe porezni obveznik u jednoj ugovornoj stranci ne bude veće od oporezivanja kojem bi bio podvrgnut u drugoj ugovornoj stranci (vidjeti analogno presudu od 19. studenoga 2015., Bukovansky, C‑241/14, EU:C:2015:766, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

18

U tom smislu nije nerazumno da države članice upotrebljavaju kriterije koji se primjenjuju u međunarodnoj poreznoj praksi i, konkretno, kao što su to u ovom slučaju učinile Talijanska Republika i Portugalska Republika, a kao što to proizlazi iz točke 14. ove presude, model poreznog ugovora o dohotku i imovini koji je izradio OECD, čiji članak 19. stavak 2. u verziji iz 2014. predviđa čimbenike povezanosti poput države plaćanja i državljanstva (vidjeti u tom smislu presude od 12. svibnja 1998., Gilly, C‑336/96, EU:C:1998:221, t. 31. i od 24. listopada 2018., Sauvage i Lejeune, C‑602/17, EU:C:2018:856, t. 23.).

19

Slijedom navedenog, kada se u ugovoru o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja koji je sklopljen između država članica kriterij državljanstva pojavljuje u odredbi koja uređuje raspodjelu porezne nadležnosti, nije opravdano smatrati da je ta raspodjela koja se temelji na državljanstvu zabranjena diskriminacija (presuda od 19. studenoga 2015., Bukovansky, C‑241/14, EU:C:2015:766, t. 38. i navedena sudska praksa).

20

Isto tako, određivanje države koja isplaćuje starosnu mirovinu („država plaćanja”) kao nadležne za oporezivanje mirovina primljenih u javnom sektoru ne može samo po sebi imati negativne posljedice za porezne obveznike o kojima je riječ, s obzirom na to da povoljan ili nepovoljan karakter njihova poreznog tretmana ne proizlazi u pravom smislu riječi iz izbora čimbenika povezanosti, nego iz razine oporezivanja nadležne države, ako na razini Unije ne postoji usklađenost stopa izravnih poreza (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 1998., Gilly, C‑336/96, EU:C:1998:221, t. 34.).

21

Iz primjene načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda navedene u točkama 16. do 20. ove presude na okolnosti u glavnim postupcima proizlazi da razlika u postupanju koju su tužitelji u glavnom postupku navodno pretrpjeli proizlazi iz raspodjele ovlasti za oporezivanje između stranaka Ugovora između Italije i Portugala i razlika koje postoje između poreznih sustava tih ugovornih stranaka. Međutim, odabir različitih čimbenika povezanosti za koji su se odlučile te stranke kako bi među sobom raspodijelile nadležnost oporezivanja, poput, u ovom slučaju, države plaćanja i državljanstva, ne treba kao takav smatrati diskriminacijom zabranjenom člancima 18. i 21. UFEU‑a (vidjeti analogno presudu od 19. studenoga 2015., Bukovansky, C‑241/14, EU:C:2015:766, t. 45.).

22

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da se člancima 18. i 21. UFEU‑a ne protivi porezni sustav koji proizlazi iz ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklopljenog između dviju država članica, na temelju kojeg je porezna nadležnost tih država u području oporezivanja mirovina raspodijeljena prema tome jesu li korisnici tih mirovina bili zaposleni u privatnom ili javnom sektoru i, u potonjem slučaju, prema tome imaju li državljanstvo države članice boravišta ili ne.

Troškovi

23

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.